POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
I Borač je konačno pao. Nismo dobili još zvaničnu vest, ali potvrde stižu sa dve strane. Borba je bila teška. Jedan deo ustaša je pobegao niz Neretvu. Politkom jedne čete, učitelj Nešić, Jagodinac, ozleđen u 10 sati pre podne prvog dana napada, vratio se u Foču. Veli da je sav Borač u plamenu. Silna stoka zaplenjena. Masla i meda mnogo. Vođa Borčana uhvaćen živ u šipovici. Bio je sav u srmi hercegovačko - bosanskoj. Veli da je Borač mnogo smrdeo. Ogromnu stoku su napljačkali. Čitava brda đubreta ispred svake kuće. Bosanske snage ušle su u borbu sa zakašnjenjem od sat i po. Vodili su ih neki muslimani pa ih namerno zaveli. Naše snage su bile dočekane mitraljezima. Tako je uništen Borač, strah i trepet naroda ovoga kraja. Danas pre podne stigao je zvaničan izveštaj o padu Borča. Akcija je dobro izvedena, samo petokolonaši iz dobrovoljačkog bataljona znatno otežali stvar. Nisu zauzeli jednu kosu pri napadu na Mjedenik, tako da su najbolji hercegovački odredi pod vatrom teških mitraljeza morali da ga zauzimaju. Tu je palo 28 drugova, ali Mjedenik je zauzet uz treći juriš.65 Hercegovci traže da se petokolonaši iz Obija streljaju. Oni su isto tako propustili da zadrže Borčane tako da ih je oko 1.200 sa ženama i decom umaklo, ponevši sobom teška oružja. Poginulo je 180 Borčana. Toliko je leševa nađeno. Mi smo imali 44 mrtva i 89 ranjenih. Zaplenjeno je 150 pušaka, četiri vagona žita, 1.500 goveda, 5.000 ovaca, ćilimova >da se pola Foče prekrije< U podne je došao Strajo Kočović, komandant Fočanskog odreda. Pohvalio je jedan bataljon Druge proleterske i Hercegovce. Veli da je u borbama sav Borač spaljen. Ni kukavica u njemu ne bi mogla gnezdo da svije. Vođa Borčana pozdravio je sa: >Smrt fašizmu!< Dobio je svoje. Nedaleko od Borča u jednom selu ustaše su poklale oko 150 duša. Naši su u štalama našli ruke neke dece. Ivo hvali Hercegovce i Pivljane. Jurišali su herojski. Iz jedne kuće u šipovici ispaljeno je 10.000 metaka pre nego što su se predali. Uhvatili su jednog starog muslimana s puškom. Uhvatili su jednu staru bulu s puškom. Veli da je oružje slučajno našla. Borčani su čudni ljudi - siromašni, a obično je svaki imao po četiri-pet žena. Tako pade i to ustaško gnezdo. Politički smo silno dobili, a i vojnički. Samo petokolonaši to koriste u svoje svrhe. Velikosrbi likuju i smeju se muslimanima. To ima odjeka i među omladincima u Foči. Na jednom sastanku Faik67 veli: >Nije se našlo plena onoliko koliko se mislilo.< A jedna Srpkinja odgovara iza ugla: >Boga mi ostade 200 ustaša mrtvih. U Borču je nađeno šest vagona žita. Sve je to u redu preneseno. Stoke ima oko 7.000 grla.
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
I na ovom primjeru iznad a i ovo sto je opisano ovdje se vidi da sto se tice odnosa prema Bosnjacima, muslimanima i Islamu uopsteno nema razlike izmedju cetnika i komunjara, sve je to ista bagra :
http://www.avlija.me/stari-tekstovi/adi ... -focu-1957
Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.
– Pa ko je to učinio? – pitao sam. – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovićki odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i nista im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve odreda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u fočanskom srezu.
– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Čengića i oca mu zaklali su prvu noć, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahića, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.
– A kako su se oni držali?
– Pasivno, neki od njih imao je četničku kokardu.
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaća. Ništa nije učinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.
– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da ću doći čim svršim u Vrhovnom štabu.
Činilo mi se kao da jašem ulicama nekog tuđeg grada, između tuđih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.
Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocović, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.
– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi.
Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.
– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?
– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.
– A tko je to učinio?
– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.
Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.
.
http://www.avlija.me/stari-tekstovi/adi ... -focu-1957
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
http://stav.ba/partizani-i-cetnici-imal ... skih-sela/Partizani i četnici imali su sporazum o čišćenju muslimanskih i hrvatskih sela
....
Kako je to bila teška situacija, i kakva velika naša kompromitacija, zabuna i odvajanje od naroda zbog takve saradnje sa četnicima, navešću samo jedan primjer pokolja Hrvata i Muslimana u dolini Krivaje “četničke cerske brigade” i njenog komandanta Račića. U Olovu 1. januara 1942. godine na željezničkoj stanici, dočekuju voz od Vozuće i to komandant mjesta, četnik, Dražin oficir u uniformi sa kokardom i zamjenik komandanta partizan sa petokrakom zvijezdom. Iz voza izlazi nešto putnika, četnika i partizana, a nekoliko grupa zajedno vezanih Hrvata i Muslimana koje sprovodi jedna desetina četnika. Prilazi vođa patrole i raportira da oni kao patrola “četničke cerske brigade” po zadatku komandanta Račića čiste teren i sela oko Krivaje i da sprovode grupu “zarobljenih” Hrvata i Muslimana, jer imaju naređenje komandanta Račića da između rijeke Bosne i Drine ne ostane ni jedno živo “tursko uho” i da oni taj zadatak izvršavaju. Prolazeći, “grupa zarobljenika” biva sprovedena preko stanice pored kokardi i petokraka koji stoje zajedno i na očigled ono malo putnika na stanici pobiše ih neposredno pored stanice...
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
Tako su potomci zločinaca iz 1941. godine, potaknuti pričama svojih predaka, činili zločine i 1992. godine, ubijajući i progoneći potomke žrtava. Zato, za naše je dobro da pamtimo, da se sjećamo i iz svega izvučemo pouku, jer to je jedan od uvjeta našeg opstanka.
http://stav.ba/sta-su-radili-narodni-he ... 41-godine/Šta su radili narodni heroji 1941. godine
Ubijeni stanovnici Ljutočke doline jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine pomen na ubijene Bošnjake Kulen Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno. U novije vrijeme stalo se ukraj ovoj neljudskoj praksi. Porodice i rodbina ubijenih počeli su obilježavati godišnjice genocida u Ljutočkoj dolini skoro neprimjetno i bez predstavnika vlasti
Istina o zločinima ustanika i partizana u ljeto 1941. godine sistematski je skrivana više od četiriju decenija. Oni koji bi se usudili da mimo volje komunističkih vlastodržaca pišu historiju na osnovu činjenica, koja se razlikuje od zvanične, nametnute historije, ne bi se baš dobro proveli. Partizani i komunisti nisu mogli biti negativci, i tačka. Novija istraživanja na svjetlo iznijela su danas činjenice o zločinima među čijim su glavnim vinovnicima bili komunisti i partizani. Jedno od mjesta na kojem su počinjeni bila je mala bosanska varoš Kulen-Vakuf, dvadeset i nešto kilometara uzvodno rijekom Unom od Bihaća. Geografski prostor na kojem je smješten ovaj gradić s okolnim selima naziva se još i Ljutočkom dolinom.
SEPTEMBAR 1941. GODINE
Tokom septembra 1941. godine srpski ustanici, čije su formacije činili komunisti i četnici, ubili su oko 60 procenata populacije Kulen-Vakufa i okoline. Najveći broj ubijanja desio se 6. i 7. septembra 1941. godine, a lov na Bošnjake trajao je tokom cijelog septembra. Ubijani su svi, od još nerođene djece do iznemoglih staraca. Ubijeno je više od 2.200 ljudi, uglavnom Bošnjaka, njihova imovina opljačkana, a kuće popaljene. Za smrt nedužnih ljudi nikad niko nije odgovarao, mada su se vrlo dobro znale ubice, pljačkaši i palikuće. Najodgovorniji za genocid u Ljutočkoj dolini ne samo da nisu nikad odgovarali za svoje nedjela nego su slovili za uvažene ličnosti koje su posebno poštovali Tito i Partija. To su bili Jovo Medić, Đoko Jovanić, Nikola Karanović, Slavko Rodić i Milan Žeželj, sve odreda “narodni heroji”.
Ubijeni stanovnici Ljutočke doline jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine pomen na ubijene Bošnjake Kulen‑Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno. U novije vrijeme stalo se ukraj ovoj neljudskoj praksi. Porodice i rodbina ubijenih počeli su obilježavati godišnjice genocida u Ljutočkoj dolini skoro neprimjetno i bez predstavnika vlasti.
Obilježavanje godišnjice genocida nad Bošnjacima Ljutočke doline proteklo je ove godine zapaženije. Na kulenvakufskom mostu Buk okupilo se pedesetak osoba, među njima učenici osnovnih škola “Kulen-Vakuf” i “Orašac”, te predstavnici Gradske uprave Bihaća i Vlade USK.
Ističući da je više od dvije hiljade života ugašeno na svirep i mučki način i da je taj zločin opisan kao oslobodilački pohod, ministar za boračka pitanja u Vladi USK Dževad Malkoč zapitao se jesmo li dovoljno govorili o stradanju civila u periodu iza Drugog svjetskog rata. “Jesu li nas u školama učili koliko je nevinih mještana Ljutočke doline ubijeno u tim krvavim četničkim pohodima? Mislim da nisu. I onda nam je početak devedesetih donio isti užas. Svi mi pamtimo dane kad su Orašac i Kulen-Vakuf ponovo proživjeli genocide i naša je obaveza da se historija uči, da se pamti i da se ovakvi i slični zločini nikada ne ponove”, kazao je Malkoč.
Obilježavanju 76. godišnjice genocida nad Bošnjacima Kulen-Vakufa prisustvovao je i gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić. Zahvalivši se Ibrahimu Begiću, predsjedniku MZ Orašac, na kontinuiranom obilježavanju ovog datuma iz naše prošlosti, gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić naglasio je značaj dokumentiranja i pisanja knjiga o zločinima nad Bošnjacima, a pogotovo dokumentiranje i objavljivanje koje su proveli dr. Mujo Begić i dr. Mujo Demirović o zločinima ustanika u Drugom svjetskom ratu.
“Lično sam ovdje došao zbog toga što je u dešavanjima 1941. godine ovdje ubijena i moja bliža rodbina, tj. porodica od moje majke. Ja se ovdje danas sjećam svog rahmetli dida Halila, adže Ibrahima, tetke Meleće, nane Derviše, svih onih Dedića i Selimovića od kojih dijelom potječem i koji su ovdje nevini ubijani i koji su izgubili svoje živote. Danas sam ovdje i zbog tih ljudi. U svom obraćanju danas rekao sam da dođu takva vremena kad ubijaju nevine, kad ubijaju žene, kad ubijaju djecu, ali je naša sreća da se u takvim vremenima rode i dođu ljudi koji su spremni stati, isprsiti se, zaštiti nas i boriti se da nam se takvo zlo nikad više ne desi”, kazao je Fazlić.
Prezentirajući u okviru historijskog sata rezultate istraživanja do kojih je došao istražujući zločine iz 1941. godine, doktor Mujo Begić kazao je da su zločini srpskih ustanika i način na koji su Bošnjaci ubijani 1941. godine sistemski zataškavani i nikada nisu u potpunosti sagledani njihov obim i veličina zločina.
“Više od 50 posto tadašnjeg civilnog stanovništva Ljutočke doline ubijeno je tih dana, i to na način koji nije zabilježen do tada. Vršena su masovna ubistva, strijeljanja, silovanja i raseljavanje preživjelog stanovništva. Nažalost, o svim tim zločinima danas svjedoči samo ova mala spomen-ploča”, kazao je Begić. Naglasio je da komunistički vlastodršci u periodu nakon Drugog svjetskog rata nisu dozvolili podizanje nikakvog spomen-obilježja za nevino ubijene stanovnike Ljutočke doline, dok su za Srbe, stradale kao žrtve ustaškog terora, podigli ogromni Memorijalni kompleks “Garavice”.
“Od Drvara do Bosanskog Novog među žrtvama fašističkog terora nema upisane niti jedne žrtve iz Orašca, Klise, Ćukova, Vakufa, Brda Demirovića, Ostrovice, mada su na ovom prostoru evidentirane 2.234 žrtve. To, zapravo, govori o odnosu vlasti prema žrtvama Ljutočke doline. Za ove žrtve nije bilo nikakvog spomenika, nije postojao nijedan kvadrat naspram 170.000 kvadrata ‘Garavica’. To govori o odnosu prema ovom kraju, to govori o odnosu prema nama, to govori o onome što se pripremalo između ratova. Zamislite slučaj kad u Kulen-Vakuf dođe u šnajdersku radnju čovjek iz Martin Broda, Srbin, učesnik NOR-a, nosilac partizanske spomenice, i donese hlače našem krojaču u Kulen-Vakufu da mu ih skrati i onda izvadi slučajno džepni sat iz hlača koji je pripadao sinu od ovog krojača, koga je on ubio. I kad je vidio da ga krojač gleda i da je prepoznao sat svog sina, on ostavi te hlače, ode i više nikada ne dođe u Kulen-Vakuf. Zamislite slučajeve kada su Vakufčani i Oraščani susretali ljude koji su ubijali, a nisu mogli ništa uraditi. Zamislite čovjeka koji je komandirao napadom na Kulen-Vakuf, Orašac, na Ljutočku dolinu, koji je bio Titov ađutant, general-potpukovnik Đoko Jovanić. Zamislite generala Nikolu Karanovića, komandanta kopnene vojske Jugoslavije, koji je bio jedan od komandanata napada na Kulen-Vakuf. Zamislite Stojana Matića, narodnog heroja koji je dobio titulu narodnog heroja napadajući Ćukove, Orašac i Kulen-Vakuf. Ono što je nama servirano između ratova zapravo je bila priprema i uvertira za 1992. godinu, jer nismo naučili i nismo bili u prilici naučiti lekciju iz 1941. godine.
Pošto nismo naučili lekciju, nama se dogodila 1992. godina, kada smo gledali nepregledne kolone iz Kulen-Vakufa prema Orašcu, preko Lađe, Starog Grada, preko Radolja i Štrbačkog buka. To su te kolone iste iz ‘41. godine, samo što su u kolonama iz ‘92. godine djeca i unučad onih što su bili u kolonama 1941. godine. Postavlja se ljudsko pitanje, civilizirano: Da li su žrtve iz Kulen-Vakufa, Orašca, Ćukova, Klise, Ostrovice i Demirovića Brda bile manje važne u odnosu na srpske žrtve Garavica? Očito nekima jesu. To su za neke bile manje vrijedne žrtve, to su bili manje vrijedni ljudi. Je li to ljudski i civilizacijski odnos? Da li mi danas pravimo takvu grešku? Mi smo dužni da odemo na Garavice i da tamo odamo dužno poštovanje prema nevinim srpskim žrtvama.To je naša ljudska i civilizacijska obaveza. Naša civilizacijska i ljudska obaveza jeste da smo mi danas ovdje”, istaknuo je u svom obraćanju dr. Mujo Begić.
ŽRTVE GENOCIDA
U Kulen-Vakufu još ima onih koji su preživjeli genocid. Jedan od njih jeste Ale Galijašević, penzionirani prosvjetni radnik. Živi u kući u neposrednoj blizini Sultan Ahmetove džamije. Ovdje na obali Une provodi penzionerske dane sa suprugom. Bavi se turizmom jer duh poduzetnog i marljivog insana u njemu ne miruje uprkos godinama. Naučio je raditi i živjeti od vlastitog truda. Dočekao nas je veoma ljubazno, s osmijehom koji rijetko silazi s njegovog lica. Na molbu da nam ispriča kako je preživio pokolj 1941. godine, Aletovo lice poprimi drugačiji, puno ozbiljniji izraz. “Ja se ne sjećam toga. Znam samo ono što mi je prenijela moja nena i rodbina. Meni su tada majku ubili. Zvala se Ajša Galijašević”, započinje priču.
“Kad smo bježali na Gečetu, majka je mene vodila onako za ručicu. Ja sam mogao k'o malo onako hodati. Imala je samo mene od djece i bila je trudna. I nas su susreli četnici. Oni su nju ubili, rasporili je i dijete živo iz nje izvadili, a mene ostavili pored nje i otišli nastranu. Drugi su četnici naišli, mene su uzeli za ruku i poveli. I mene su tako vodili. Moj je otac tu kod mosta imao neku aščinicu, to je držao. I valjda, kad sam bio mali, o tome su mi pričali, meni su tu tabani izgorjeli jer su me vodili, a po putu je bilo žara od kuća i štošta što je gorjelo. Doveli su me. Tu je valjda bila žandarmerija i tu me je prepoznala jedna tetka po košuljici. Ona je mene iznijela u Bihać. Onda me je preuzela tamo moja rahmetli nena, to je bila očeva mati, kod nje sam i odrastao. Bježeći, u Bihaću su mi ubili oca. Tako sam ja ostao bez roditelja. Ja sam uz rahmetli nenu rastao, završio osnovnu školu i onda sam otišao u Banju Luku u srednju, višu školu i tako dalje. Ja nemam nikakvo sjećanje iz Kulen-Vakufa. Malo se sjećam, kad smo bili u Bihaću, da smo izbjegli u Krajinu na Miostrah i da smo bili u nekoj kući”, priča Ale Galijašević.
Njegova je priča toliko potresna, teška i bolna da se istog momenta slušaocu ureže vječno u sjećanju. Ovo svjedočenje, mada kratko, govori kao i knjiga od nekoliko tomova. Pristao je i da nam pokaže mjesto zvano Handžića Njive, ili Handžića Grahorište, kako su ga nazivali 1941. godine.
Na ovom mjestu, prema kazivanju preživjelih mještana, držani su zarobljeni koji su kasnije pobijeni. Ovdje u blizini ubijena je i Ajša Galijašević, majka Ale Galijaševića. O zločinu na Handžića Grahorištu pisao je Gojko Polovina. “Sedmog septembra, oko 10 sati, grupa ustanika i seljaka iznenada je napala žene i djecu. (…) Ubijali su ih uglavnom hladnim oruđem. (…) Oko pedeset žena i djece ipak je uspjelo da se iz tog užasa nekako izvuče. (…) Međutim, već ujutro 8. septembra grupa koja je došla da se sveti pronalazi ih i sabira na jedno mjesto. Umjesto u najavljeno selo Bjelaj, pratnja ih vodi drugim putem, zaustavlja kod neke jame na Prkosima i tu ih sjekirama ubija i baca u jame.”
U ubijanju nedužnih žena, posebno trudnica, istakla se mještanka Jeka Ugarković, supruga Milana Ugarkovića. Profesor Mujo Demirović u knjizi Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici napisao je: “Mati pukovnika Ugarkovića, Jeka, ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica! Istovremeno dok su vodili odrasle muškarce, Unom je tekla krv, jer tada je nastalo klanje. U sjećanju su urezana silovanja djevojaka i žena, koja su poslije toga sa odsječenim grudima bacana u vodu. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegle silovanje i klanje. (…) Galijašević Ajšu su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao osamnaestomjesečni sin Ale.”
Jeka Ugarković nikada nije odgovarala za ubistva koja je počinila. Mještani za nju kažu “da se pravila luda” i zbog toga je nisu dirali. Jedan njezin sin bio je pukovnik JNA i bio joj je dobra zaštita. Živjela je slobodno u Kulen-Vakufu, često se susrećući s djecom i rodbinom žena koje je ubijala i mučila.
Muhameda Mehadžića zvanog Mado našli smo kod kuće u kulenvakufskom naselju Gečeti. Penzioner je, ljubazan i gostoprimljiv. Pristao je razgovarati s nama, mada nam je na početku rekao da se ne sjeća pokolja u Kulen-Vakufu 1941. godine i da zna ono što mu je njegova majka za života prenijela. U vrijeme pokolja nije imao ni punih godinu dana.
“Eno vidiš, tamo kod puta, tu su mog rahmetli oca zaklali”, započinje priču Muhamed Mehadžić. “Oni su odavde pokupili prvo sve muškarce. U mene mati priča, Vakuf je onda bio trgovačko mjesto, sve jaki ljudi, bogati trgovci. Oni su sve polapali, pokupili. Postrojili su zarobljene i poveli na Golubnjaču. Kad su došli dovde, moj je otac znao da će ga ubiti. On kaže: ‘Ja ne idem dalje, ako me ubijate, ubijte me na mojoj zemlji!’ Onda su ga oni zaklali i ostavili pored puta. Tako su mi pričali Milan i Jeka Ugarković kad sam ćer'o stipendiju. Ja sam je zamolio da mi budu svjedoci da dobijem stipendiju da idem dalje na školovanje. Ovaj Ugarković nije volio muslimane. Jednom je i mene zamalo ubio u šumi. Bacio na mene neki velik kamen, al’ eto, nasreću, promašio. Tad ga je istukao jedan moj rođak. A mati, ona je bježala s djecom i ostalom rajom prema Dulibi. Pričala je da su ih napadali i pucali sa svih strana. Mrtvih je bilo svukud i oni su se jedva izvukli. Da me je ona nosila, vjerovatno bi me bacila jer više nije mogla, al’ sestra Umka me nosila i spasila. Njoj je tada bilo 14-15 godina”, ispričao nam je Muhamed Mehadžić.
ZLOČINI PREDAKA
Napad na Kulen-Vakuf opisao je i svjedok Abaz Mušeta, Kulenvakufčanin koji je i sam umalo ubijen u vrijeme napada ustanika.
“Počinje svićati. 7. septembra, razabirem lijevo od nas, na rubu bare prema cesti ispod živice i grmlja pored ceste sjede muškarci svezanih ruku i međusobno povezani žicom u dugom nizu prema Martin Brodu. Posljednji u nizu prema nama sjedi Osman (Osme) Kurtagić. Imao je svoj stari tvrdi fes na glavi. Kasnije sam doznao da je drugi dio Vakufčana i seljaka, muslimana iz okolnih sela koji su u koloni bili bliže centru grada, isto tako pokupljen, svezan i odveden u centar Vakufa na plac. Nakon toga, svi su odvedeni na klanje nad jamu nazvanu Golubnjača, iznad Martin Broda preko Une na ličkoj strani”, piše Abaz Mušeta.
U tim su zločinima, među ostalim, sudjelovali Milanko Pilipović i Đuro Keča iz Velikih Stenjana, koji se hvalio da je “svojim rukama zaklao pedeset Turaka”. Jovo Jovina Medić, najprije žandar i četnik, a poslije pukovnik JNA, bio je jedan od zapovjednika prilikom zarobljavanja i odabira 420 muslimana koji su ubijeni u Golubnjači. Kad su u metežu i uz pratnju ustanika pošli svojim kućama, u Vakuf, Mušeta se sjeća strašnih scena koje do kraja života ne može zaboraviti.
“Išli smo s bare na cestu, polagahno krenuli prema Vakufu i kratko nakon toga smo već bili pred Zmićcima. Tišinu remeti jedino pucketanje vatre od gorećeg Vakufa. Odjednom, ne vjerujem svojim očima, vidim na strani prema Havali pored ceste leži zaklana žena u svijetlosivom zaru. Donji dio tijela joj je bio napola go i uz nju polusjedeći nagnuto malo dojenče koje joj siše lijevu dojku. Prepoznao sam Minu Bojčić, ženu Omerovu. Skamenio sam se od straha. To je bila jedna od najstrašnijih scena koju sam vidio u svom životu. Poslije ove grozote počinju se opet nastavljati slične scene kao da gledam nekakav stravičan film. Lijevo i desno uz cestu leže zaklane i izmasakrirane žene i djeca. Pored nas, u suprotnom smjeru promiču pripiti četnici-seljaci i srpske seljanke, također pripite, u pravcu Martin Broda. Svaka je od njih nosila neko sredstvo za ubijanje, a najviše željezne maše, koje inače kod nas služe za poticanje vatre. Te su maše sigurno opljačkane u vakufskim kućama, dućanima i gostionama, gdje su protekli dan i noć pljačkali i pili, što se moglo jasno vidjeti po teturanju.
Opet isto, desno, neposredno uz cestu, na blagoj travnatoj padini prema Havali, na leđima leži mlada, vrlo lijepa, ovalnog lica seljanka u crnoj ličkoj odjeći i bijeloj bluzi ispod crnog jeleka, s crnom maramom na glavi. Donji, prednji dio suknje zabačen prema gornjem dijelu tijela, tako da je do pasa bila gola. S lijeve strane te nesretnice sjedila je curica kovrdžave smeđe kose u bijeloj haljinici, okrenuta prema majci, mašući i gestikulirajući ručicama. Dijete je bilo još toliko malo da nije shvatilo da majka umire. Iz usta i nosa te žene, u ritmu rada srca, ključala je krv. Još je bila živa. To je bila jedna od ličkih katoličkih izbjeglica koje su tog ljeta morale bježati pred četnicima i skloniti se kod nas u Kulen-Vakuf. Očito je bila silovana i onda zaklana”, zapisao je očevidac događaja Abaz Mušeta.
Učesnici genocida u Ljutočkoj dolini uvijek su bili poznati, ali nikad nisu odgovarali za nedjela. Neki su postali istaknute ličnosti u političkom i vojnom i privrednom životu SFRJ, zbog čega je i sama pomisao da se kazne za učinjeni zločin bila nemoguća. Kažu kako je pravda spora, ali dostižna. Međutim, u ovom je slučaju pravda potpuno izostala i bila je tek utopija i apstraktni pojam. Nekažnjavanje zločinaca i zaborav potomaka žrtvi motivirali su nove zločine i nedjela. Tako su potomci zločinaca iz 1941. godine, potaknuti pričama svojih predaka, činili zločine i 1992. godine, ubijajući i progoneći potomke žrtava. Zato, za naše je dobro da pamtimo, da se sjećamo i iz svega izvučemo pouku, jer to je jedan od uvjeta našeg opstanka.
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
komunjare kao i cetnici su bili i ostali katili naseg naroda
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ap ... -prijedoraApokalipsa sela Ališići kod Prijedora
Zgusnuta kao višak eritrocita u bolesnom krvotoku, povijest ovih prostora se ponavlja.
Ališićani se, stidljivo, skoro osam decenija pitaju da li bi bilo umjesno da se konačno na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz krvavog martirija, februara 1942.[Medžlis IZ Prijedor]
Povijest naših krajeva je voda mutna, i duboka, i muljevita. Pjenušava od vodoskoka nevinih žrtava. I nikad za nikad nije živjela svoje djevičansko vrijeme. Mi živimo na kostima predaka, a prašnjavi arhivi, ta okoštala tijela (bilo koje) javne vlasti koje čuvaju memoriju društva, malo kada, a više, skoro nikada, „zagrebu“ po ljudskim sudbinama, „sa sasvim jasnom namjerom“ da, poput Kišove Enciklopedije mrtvih, istraže povijesna šipražja i lične perućice davno nestalih i za žive potpuno i za sva vremena uklonjenih materijalnih tragova o njihovom kratkom postojanju na zemlji.
Makar to bila „egalitaristička vizija sveta mrtvih“. Mi živimo tu „biblijsku“ nepravdu i tumaramo po katakombama povijesnih istina. Posežemo u nevoljama traženja i za diskretnim i varljivim sjećanjima ljudi koji žive predalchajmera, a koji su svoje tajne čuvali ne samo od slonovskih ušiju komšiluka, nego i od sebe samih.
I šta god uslijedilo, zgusnuta kao višak eritrocita u bolesnom krvotoku, povijest ovih prostora se ponavlja, a generacije koje je „opslužuju“, mi svi, nekako znamo i ćutimo istinu kako je krv žrtava vjerni pratilac naše bliže i dalje prošlosti i ovdašnje sadašnjosti.
Priču o muslimanskom selu Ališići kod Prijedora, makabričnu i tešku, zakotrljaćemo ovdje. Evo nas u 14. februaru 1942. godine. Partizani Đurađa Predojevića Đurina (narodni heroj, general-potpukovnik, umro 2000. godine) napali su Ališiće u kome je bilo 30-tak domobrana.
Prema navodima iz monografije Branka J. Bokana „Sanski srez u NOB“ na str. 410, jutro je bilo hladno, a snijeg visok. Nakon kratke pucnjave Predojević je uz podršku seoskog imama Alije Ališića nagovorio domobrane da se predaju. Nakon predaje oružja domobrani su pušteni i otišli za Sanski Most.
Ili 11 ili 27
„Međutim, u blizini džamije u Ališićima bio se sakrio jedan ustaša sa puškomitraljezom. Kada je vidio da se svi predaju partizanima, on se popne na minare i počne tući po partizanima koji su se slobodno kretali selom. Jedan metak pogodi desetara Lazu Latinovića i on smrtno pogođen pade. Kada su se partizani rastrčali, obavještavajući da je poginuo Latinović, mnogi krenuše ponovo u Ališiće. U međuvremenu u Ališiće su bili došli i neki seljaci iz okolnih sela. Grupa boraca bila je opkolila džamiju, računajući da je u njoj više ustaša, dok su drugi, kivni na ustaše iz Ališića za počinjena ubistva 1941. sa bajonetima na puškama krenuli kroz selo i počeli paliti kuće. U selu se tada nije zadesio ni jedan od vodnika ili političkih delegata, čak ni desetar. Nekoliko boraca pokušavalo je da spriječi osvetu i samovolju, ali ih razjareni borci nisu htjeli poslušati, već su i njima prijetili. Dok su kuriri odjurili i obavijestili komande vodova i komandiri i politički delegati stigli u Ališiće, već je dosta kuća bilo spaljeno, jedanaest nevinih ljudi, žena i djece pobijeno, a neki na zvjerski način“, piše Bokan.
Drugi partizanski povjesničar Milan Inđić, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, zanimljivo, jedan od članova Redakcijskog odbora i jedna od tri recenzenta Bokanove monografije, u knjizi „Staromajdansko područje u NOB-u“ navodi da je ubijeno 27 civila, a selo spaljeno do temelja.
Povjesničar Bokan „nabrojao“ je 11, a Inđić 27 nedužno ubijenih civila?
„Komande 3. i 4. voda su oštro kritikovane za ovaj veliki propust koji su učinile, a koji je doprinio da su se pojedini borci za zločine ustaša svetili na nedužnim stanovnicima“, zapisano je u Bokanovoj monografiji.
Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.
Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.
Dan prije, 13. februara strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.
Na drugom mjestu se brutalni masakr nenaoružanih i nevinih civila bezobrazno naziva „veoma teški ispad“.
Prema „historiografskim zahtjevima“, pokolj civila označen je kao „veliki propust“, a partizanski komandanti su za ovaj masakr, kako piše Bokan, „oštro kritikovali“ borce.
Povjesničar Inđić ovim „kaznama“ dodaje još jednu „poučnu“ mjeru – ubice 27 civila, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku, a kazna je „podebljana“ usiljenim maršem kroz snijeg!?
Da li i koliko treba polagati vjeru u „konačne“ historiografske istine zapisane i odobrene od političkih komiteta i legitimirane partijskom voljom?
Zaboravi, ako možeš
Skrivene u sfumatu bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovog sela koje je u dejtonskoj BiH pripalo novoj opštini Oštra Luka „malo drugačije“ svijetle slike krvavog februara 1942. godine. U tri uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 mučki smaknutih Ališićana. Od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, po jedan Dizdarević, Halimović i Pašalić.
Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Autora ovog teksta svojevremeno je odveo do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka je, kazao je, 17, druga Smaila Ališića 13 metara. Treća je ispod asvaltnog puta Prijedor – Sanski Most koji prolazi kroz Ališiće.
„U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom“, ispričao je Muharem.
Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem je odrično odmahnuo glavom desno-lijevo. Bili su to tzv. partizani, odnosno oni što su „otišli u četnike, a vratili se iz partizana“. U Ališićima pamte da ih je predvodio Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir tzv. JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.
U memoriji sela, ma šta ko mislio o toj kategoriji pamćenja, istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napali komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće… Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. I u trećoj čatrnji, onoj ispod asvalta, leže kosturi. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste „vojske“!
Razijin otac
Među ubijenim civilima bio je i hodža Alija Ališić, onaj koji je pomagao komandantu Đurinu Predojeviću u pregovorima o predaji domobrana. U kraljevstvu površnih stvari i svakojakih standarda u slaganju povijesnih činjenica, nadam se da mi neće biti zamjereno što ću u ovom „sloju“ pamćenja na pokolj u Ališićima, preuzeti sjećanje vlastite, Bogu hvala, još žive majke, evo i zašto.
Rahmetli hodža Alija i njegov ubijeni rođak Jasim, vlasnik jedinog dućana u selu, oženili su dvije sestre Hasanbegovićke iz Donjeg Kamička kod Ključa, Alija Zemku, a Jasim Mućelefu. Njih dvije su rođene tetke moje majke Vahide, a sestre mog dida, rahmetli Vahida. Did Vahid ih je iz Ališića nakon pokolja, konjima i saonicama dovezao sebi u Donji Kamičak da spasi sestre i nejač. Zemka je imala sina Kemala i kćerke Salimu i Đulsumu, a Mućelefa kćeri Raziju, Nefu i Hajru.
Njih osmero je sve do kraja Drugog svjetskog rata zajedno sa još jednom tetkom moje majke, Zumrom, živjelo u jednoj sobi kuće moga dida. Svi su rahmetlije, osim Hajre koja živi u Prijedoru. Moja majka i danas nosi ožiljak na srednjem prstu desne ruke od rahmetli Nefe, kćerke zaklanog Jusufa Ališića, uspomena na dječji nestašluk.
Majka nikada nije zaboravila riječi Nefine sestre Razije, često ponavljane tih uništenih dječjih godina, koja je 14. februara 1942. godine, kao najstarija kćerka, otimala oca od ubica, gušala se sa njima i u tom magnovenju izvukla očev novčanik sa parama. Podsjeća to na Židovku iz Babeljove „krvave“ novele, a sve su mu takve, koja je gledala kako joj kolju oca, a on molio dželate da ga ubiju, samo da kćerka to ne gleda.
Tako je i sirota kćerka Nafija mojoj majci, tada djevojčici, sa užasnom snagom pričala o svom zaklanom ocu, samo što nije kao u romantiziranoj Babeljovoj priči kazala „želim znati gdje ćete još na čitavoj zemlji naći takvog oca, kao što je moj otac…“.
Kemal je tražio
Evo nas, s razlogom u 1958. godini. Na Milinom Birtu, današnjem Novom naselju, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Na ovom mjestu upisane su sve žrtve osim mučki pobijenih civila Ališića. Po kontaminiranom tumačenju tadašnje vlasti oni nisu žrtve fašističkog, nego „nekog drugog“ terora. A zna se dobro. Njih nisu ubili fašisti, nego članovi KPJ koji su zbog tog „velikog propusta“ od komande „oštro iskritikovani“ i natjerani na „usiljeni marš“ po snijegu.
Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti, ako se već ne smije i ne može na spomen-kosturnici, da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih muslimana-Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kao odgovor, Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.
Pedeset godina kasnije od kriptopartizanskog martirija, 1992. povijest u Ališićima se ponavlja u krvi. Iza rahmetli Kemala, sina zaklanog hodže Alije, ostala su djeca Alija (dobio ime po ubijenog didu), Hamdija, Muharem, Mustafa i Asima, svi su živi.
Te 1992. suprugu Alije Ališića, prelijepu 32-godišnju Medihu, četnici iz susjednog sela Rasavaca su obeščastili, a onda ubili u kući pred maloljetnim sinovima. Alija je bio tada u Njemačkoj i vratio se u BiH i kao borac Sedmog korpusa Armije RBiH doživio slobodu. I danas živi u Sanskom Mostu, osnovao je novu porodicu, ali se nikada nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Tog 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić.
Dva Smaila, dva Pašalića
Ališiće i Oštru Luku dijele međe, katastarske čestice i gruntovne knjige, to su dva naselja koja se uz put Sanski Most –Prijedor „nastavljaju“ jedno na drugo. Godine 1992. u Oštroj Luci u centru mjesta živio je Smail Pašalić, veseli čovjek, bogati trgovac, svima neobično omiljen. Marljiv i dobrodušan, nema kome nije valjao, voljeli su ga svi. Imao je veliko imanje. Nije posuđivao novce samo onom ko nije tražio.
Dobronamjerni su ga upozoravali na „pošemereno“ vrijeme, ali je Smail vjerovao kako je njegova dobra priroda dovoljan kredit i u teškim danima kad su ljudi „nestajali preko noći“. Ubijen je sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem 23. jula 1992. godine nakon telefonskog poziva da bježi iz kuće, jer će „doći po njega“. Priča o rahmetli Smailu Pašaliću ne završava ovdje niti je ovdje počela.
Nakon rata, vlasti genocidne stvorevine nikada nisu istražile ovo četverostruko ubistvo, a Republička uprava za imovinsko-pravne poslove je nakon što je genocidna stvorevina zemlju i imovinu rahmetli Smaila Pašalića proglasila državnim interesom i eksproprisala, dodijelila Opštini Oštra Luka. Na nekadašnjoj zemlji ubijenog Smaila Pašalića danas se nalaze objekti opštine Oštra Luka, policijske stanice i drugih opštinskih ustanova. Rahmetli Pašaliću, njegovoj ubijenoj djeci i rođaku „posvećeno“ je posebno mjesto pored opštinske zgrade - malo mezarje sa četiri bijela nišana.
Pažljive čitaoce upućujemo na spisak ubijenih civila 1942. godine u Ališićima - jedini ubijeni Pašalić je Smail Pašalić, sin Osmana. Smail Pašalić koji je ubijen 1992. godine dobio je ime po svom tragično nastradalom amidži čije kosti i dalje leže u jednoj od ališićkih čatrnja.
Sudbine dvojice Smaila, dvojice Pašalića, u razmaku od pola stoljeća su potpuno iste.
U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?) skoro osam decenija pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz krvavog martirija, februara 1942.
Povijest pišu pobjednici, uči nas iskustvo. Rekao je to jednom i George Orwell. A Bernard Show dodao: „Povijest, gospodine, laže kao i obično“.
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
Cetnik ili komunjara u odnosu prema Islamu i Bosnjacima je ista bagra, bila i ostala !
https://stav.ba/bezdan-cavkarice-komuni ... 50-godina/Bezdan Čavkarice – komunistička tajna skrivana 50 godina
Kad su je izvadili, Đorđe kaže da je njegov ujak pobjegao misleći da to nije ljudsko biće. Hadžera je bila bez kose i kože na licu, imala je svega dvadesetak kilograma. Đorđe je pokrio njene oči i lice i odveo je kući, gdje su je njegovali mjesecima dok se nije oporavila. Od njega je prebačena na neka druga mjesta, ali je on više nije vidio”, priča nam Pervan svjedočenje Đorđa Hromovića. Hadžeru je Agresija na BiH 1992. godine dočekala u selu Lastve kod Trebinja. Na vrata joj je ponovo došao zločinac i protjerao je. Svoje posljednje dane provela je u Danskoj kod sestre. Umrla je 2014. godine i sahranjena je u Trebinju
Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ
Na prostoru Bileći, Bilećkih Rudina, krajem augusta i početkom septembra 1941. godine počinjen je genocid nad Bošnjacima. Na tom području, u selima naseljenim Bošnjacima: Đeče, Orahovica, Divin, Bijeljani, Berkovići, Plana, Milavići, Strupići, Sunići, Klečak, Kubatovina, Prisoje itd. živjelo je 2.600 Bošnjaka. Za samo nekoliko dana, a najviše 29. augusta 1941. godine, silovano je, zlostavljano i na najsvirepije načine ubijeno 1.600 Bošnjaka, najviše žena, djece i staraca. Skoro ni jedna žena nije ostala a da nije silovana jednom ili više puta. Ostalih 1.000 Bošnjaka uspjeli su izvući se i pobjeći te tako izbjeći smrt i poniženje.
U jamu Čavkaricu, koja se nalazi u Planoj, nedaleko od Bileći prema Stocu, bačeno je oko 800 Bošnjaka, a isto toliko ih je ubijeno na putu od sela iz kojih su vođeni do jame Čavkarice. U jamu Čavkaricu nisu bacani mrtvi ljudi, već su primorali žive ljude, žene, djecu da sami skaču u bezdan jame, pritom ih udarajući najčešće kundacima u glavu. Dubina je jame 74 metra, a kraškog je tipa tako da ima balkone ili saganake, kako se u tom kraju kaže. Ti saganaci zadržavali su neka tijela, a neki su padali na samo dno. Neki su umirali odmah pri padu, a neki su ostali živi još dugo, i do mjesec dana, umirući u najvećim mukama.
O ovom zločinu, genocidu u Bileći, o Čavkarici, nije se smjelo govoriti nakon rata i dolaska komunista na vlast. Čak ni porodice preživjelih i oni koji su svjedočili ovom zločinu nisu smjeli o njemu govoriti, čak tu istinu nisu smjeli prenositi na svoje potomke. Ni jedina preživjela osoba iz jame Čavkarica, Hadžera Ćatović-Bijedić, koja je u jami ostala 74 dana i svjedočila svu patnju ljudi oko nje, nije smjela govoriti o ovom zločinu. Visoko pozicionirani član Komunističke partije Vlado Šegrt lično joj je nakon rata saopćio da ne smije o Čavkarici ništa govoriti ili će je on ponovo odvesti i baciti u jamu. Komunisti su branili da se govori o Čavkarici i genocidu u Bileći zato što su mnogi počinioci kasnije postali članovi Partije i imali visoke pozicije u državi i društvu. Ako bi se neko osmjelio da spomene Čavkaricu i počinjeni zločin i genocid, bio bi odmah pod pritiskom Partije i države. Tako je Omer Pervan, kome su u genocidu u Bileći ubijena dva sina, brat, snaha i tri bratića, 1956. godine spomenuo Halidu Čomiću, predsjedniku Okružnog suda u Mostaru, da bi trebalo obilježiti Čavkaricu i staviti spomenik ili ploču u čast žrtava, pa je odmah sutradan uhapšen. U zatvoru je s prekidima proveo tri godine, a pod terorom i torturom umro je u bolnici u Sarajevu i sahranjen je kao NN osoba na porodici do danas nepoznatoj lokaciji. A Halida Čomića preživjeli Bilećani smatraju izdajicom jer je nagovorio Bošnjake da predaju svoje lično oružje i oni su predali 314 pušaka, nakon čega je uslijedio genocid i Čavkarica. Pritom niko od njegove porodice nije ubijen. Da bi potpuno sakrili ovaj zločin, komunisti su 1964. godine zabetonirali jamu Čavkaricu i stavili ploču s natpisom “Žrtve njemačko-italijanskog fašističkog terora”, što je notorna neistina.
Prvi put javno o Čavkarici i zločinu nad Bošnjacima u Bileći govori Vladimir Dedijer u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941–1945., koja iz štampe izlazi 1990. godine. Vrlo se kratko pominje Čavkarica, bez navođenja broja i imena ubijenih, svireposti ovog zločina, imena zločinaca, samo uz konstataciju da je Čavkarica jedna od najvećih sramota srpskog naroda. Prvi se ozbiljno počeo baviti temom Čavkarice Tahir Pervan, novinar i publicista, sin Omera Pervana, koji je praktično ubijen zbog nastojanja da se obilježi Čavkarica. Tahir je imao 13 dana kada mu je otac umro, majka mu je sačuvala pismo od oca koje je napisao iz bolnice, a u kome kaže svojoj supruzi da sinu da ime Tahir i da ga skloni iz bilećkog kraja. Nakon što je okončao fakultet, kao mlad novinar, kako kaže, “sasvim slučajno”, upoznao je Hadžeru Ćatović-Bijedić, koja je jedina preživjela Čavkaricu, a živjela je u trebinjskom selu Lastva. Bilo je to 1986. godine. Iako Hadžera tada nije bila spremna govoriti o Čavkarici, još se plašeći posljedica od komunista i onih koji su zločin počinili, Tahira je spoznaja da je upoznao Hadžeru, te činjenica da su mu ubijena dva polubrata, amidža, tri amidžića, kao i da mu je otac stradao zbog Čavkarice, motivirala da počne istraživati ovaj zločin.
Hadžera je Tahiru prvi put o svojoj sudbini u tih nekoliko dana s kraja augusta i početka septembra 1941. godine, te o tome kako je preživjela Čavkaricu progovorila u januaru 1991. godine. Za Stav Tahir ukratko prenosi Hadžerina sjećanja: “Nakon nekoliko godina poznanstva i pokušaja da Hadžeru ‘otvorim’ da progovori o Čavkarici, tek u januaru 1991. godine to mi je pošlo za rukom. Rekla mi je tada Hadžera da se pripremala za udaju, bilo joj je 20 godina i trebala se udati za Amira. Tih dana kad se desio zločin Amir je trebao da je isprosi. Međutim, umjesto Amira i prosaca, na vrata su došli zločinci. Bila je, kaže, na spratu u sobi kad je upao komšija i silovao je. Oca i majku su joj pretukli i vezali i onda su ih sve poveli prema Berkovićima. Usput su iz drugih sela izvodili Bošnjake i pridruživali ih grupi. Kako se kom zločincu svidjela neka djevojka ili žena, odvodio ju je i silovao, bilo je i ubistava. Onda su ih smjestili u Berkoviće u kasarnu. Tu su noć odvodili djevojke na silovanje, muškarce na ubijanje. Onda su ih naredni dan poveli prema Trusini, odnosno jami Čavkarici. Bilo je puno djece čiji su roditelji bili ubijeni, ona je uzela jedno dijete i nosila sa sobom. Kad su nju doveli do jame udarili su je kundakom u glavu i ona se probudila u jami, slomljene lijeve ruke i jakih bolova. Šta se desilo s djetetom koje je držala, nije znala. Čuli su se jauci ispod nje u dubini, ništa se nije vidjelo, pipala je oči da vidi da li ih ima. Ljudi su dozivali svoje najmilije, molili za vodu, jaukali od bolova. Počela su dozivanja poznanika, tako je i ona se dozivala sa svojom tetkom i nekoliko poznanica.
Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su prestajali jaukati i dozivati, umirali su. Pričala mi je i za neku ženu da se porodila u jami i da su se dijete i ona čuli neko vrijeme i onda ih više nije bilo, umrli su. Kaže da joj se prvih dana tražila hrana i voda, a onda više nije. Po jami su letjele ptice čavke, jedući valjda leševe. Jedne prilike su letjele oko nje, ona se uplašila i uhvatila je jednu i u strahu joj otkinula glavu, a onda polusvjesno ili čak nesvjesno je popila krv iz njenog vrata, a pticu je čerupala i jela meso. Zahvaljujući tim pticama, odnosno povremenom hvatanju tih ptica, uspjela je preživjeti. Nad jamu su dolazili zločinci da uživaju u patnji žrtava, ali i da se uvjere da umiru. Pa su tako znali otrovnu vodu im spuštati ili hljeb natopljen otrovom. I tako je sve trajalo 74 dana, a onda su je izvadili Nevesinjci Đorđe Hromović i njegov ujak Stevo Tamindžija. Đorđe ju je liječio u kući nekoliko mjeseci, a onda je promijenila još nekoliko porodica prije nego je došla do slobodne teritorije u Trebinje”, prepričava Pervan Hadžerina sjećanja.
Nastavlja: “Nakon ovog svjedočenja, dao sam se u potragu za Đorđem i našao sam ga u Nevesinju, bio je u društvu ef. Omerike. Odmah me je pitao je li živa Hadžera. Rekao sam da jeste, da ga pozdravlja i da mu šalje košulju. A ona je zapravo mene zamolila da mu kupim košulju. Kad sam mu dao košulju, rekao je da će svojoj djeci reći da ga sahrane u toj košulji. Ispričao mi je kako je spasio Hadžeru. Naime, čobani su mu rekli da ima jama pored koje su prolazili, a iz koje su se čuli glasovi neke žene. On je otišao s bratom Brankom i ujakom da provjeri. Dozivali su i pitali ima li ko živ. Hadžera prvo nije htjela odgovarati misleći da su to ponovo zločinci, ali je s vremenom izoštrila sluh i mogla je prepoznavati glasove. Vidjela je da su to novi glasovi i iskreni pa se javila. Nakon nekoliko dana, oni su došli da je izvade, ali su i zločinci bili u blizini, zapucali su i ubili Branka.
Da ne bi bili otkriveni, po noći su sahranili Branka. Nakon nekog vremena, opet su otišli i izvukli Hadžeru. Kad su je izvadili, Đorđe kaže da je njegov ujak pobjegao misleći da to nije ljudsko biće. Hadžera je bila skroz bez kose i kože na licu, imala je svega 20-ak kilograma. Đorđe je pokrio njene oči i lice i odveo je kući, gdje su je njegovali mjesecima dok se nije oporavila. Od njega je prebačena na neka druga mjesta, ali je on više nije vidio”, priča nam Pervan svjedočenje Đorđa Hromovića. Hadžeru je Agresija na BiH 1992. godine dočekala u selu Lastve kod Trebinja. Na vrata joj je ponovo došao zločinac i protjerao je. Svoje posljednje dane provela je u Danskoj kod sestre. Umrla je 2014. godine i sahranjena je u Trebinju.
Istražujući dalje zločin nad Bošnjacima Bileće, Pervan je uspio doći i do Arife Bajramović, kojoj su ubili muža i pet sinova. Ona mu je svjedočila da joj je sin Adem završio u jami, a ostali su ubijeni bježeći prema Planoj. Sve su to bila djeca, mala djeca jer je Arifa imala svega 28 godina kada se zločin dogodio. Pervan je došao i do svjedočenja Vezire Bajramović, koja je pobjegla s jama noseći u naručju dvogodišnjeg sina Safeta. Međutim, nabasala je na jednog zločinca koji je pucao i ranio je u nogu. Mislio je da je mrtva i otišao, ubrzo se vratio i pucao je u čelo malom Safetu i ponovo otišao, tako da je Vezira preživjela.
Ovih dana, tačnije 29. augusta, navršava se 79 godina od genocida nad Bošnjacima Bileće i masovnog bacanja Bošnjaka u jamu Čavkarica. Prvi put nakon 79 godina organizira se i posjeta ovom mjestu na dan stradanja. Organizator posjete jeste Koordinacija bošnjačkih udruženja Mostara. Do sada ovim žrtvama nije klanjana ni dženaza, a nije bilo ni interesa za ekshumacijom. Tahir Pervan kaže da povremeno obiđe jamu sa studentima ili grupama i pojedincima koje interesira ova tema te dodaje: “Na betonskoj ploči napravljena je rupa, otvor. Svaki put kada dođem na jamu, vidim tragove ljudi, a siguran sam da pored mene mali broj ljudi zna gdje se jama nalazi i to su potomci onih koji su zločin počinili. Plašim se da neko od njih ne vadi kosti i uklanja na drugo mjesto kako bi skrili zločin. Zbog toga koristim priliku da apeliram da se ovaj otvor čim prije zatvori. Također, apeliram da se do naredne godine, kada bude 80 godina od zločina u Čavkarici, poduzmu mjere da se kosti ekshumiraju, da se klanja dženaza i obavi dostojanstven ukop. Da se napravi spomen-ploča s nabrojanim imenima ubijenih”, završava Pervan.
Prema svjedočenju preživjelih Bošnjaka iz Bileće, zločine nad njima u ljeto 1941. godine počinili su, između ostalih: Simo Eraković, Damjan Mićević, Ratko Lalić, Ante Bjeletić, Petar Samardžić, Radoslav Vuković, Veljko Đurić, Panto Đurić, Spasoje Rogan, Obren Rogan, Dušan Ivković, Vlado Dedijer, Obren Dobranić, Luka Kojović, Ljubo Kojović, Milovan Kojović, Vlado Radan, Jefto Milićević, Dušan Bjelica, Božo Vukoje.
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
https://stav.ba/vijest/dosje-stava-part ... i-dio/2166Partizanski zločini i masovne grobnice u Sarajevu
Istina o masovnim partizanskim likvidacijama, likvidacijama OZNA-e i UDBA-e, doskora je prešućivana i skrivana od javnosti. Rijetko se o tom mračnom segmentu historije usuđivalo govoriti, a još manje pisati. Godine su prolazile, a veo zaborava prekrivao je istinu. Znajući da zločini ne zastarijevaju i da ne postoji ideja ili ideologija u čije se ime mogu vršiti masovne likvidacije, upustio sam se u ovaj zamašan istraživački posao, kako bih upoznao javnost o ovom dijelu naše historije i u isto se vrijeme odužio nevinim žrtvama te ublažio bol njihovim porodicama.
https://stav.ba/vijest/partizanski-zloc ... i-dio/2175
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
- Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: POKOLJ MUSLIMANSKOG SELA BORAC OD STRANE PARTIZANA PEROM VLADIMIRA DEDIJERA
https://stav.ba/vijest/osamdeset-godina ... djece/3768Osamdeset godina od pokolja u Krnjeuši: KO SLAVI DAN USTANKA, SLAVI UBISTVA HILJADA NEDUŽNIH ŽENA I DJECE
Ulaskom ustanika u grad počinju i masovna ubijanja, pljačke i silovanja. Cijelo naselje preobrazilo se u ogromnu klaonicu i mučilište. Ubijani su svi bez obzira na spol, status ili godine. Znatan broj zarobljenih civila odveden je u mjesto Skakavac i bačen u jamu zvanu Kaluđerica. U dnu jame i danas, nakon 79 godina, može se vidjeti velika gomila ljudskih kostiju. Veliki broj žrtava bio je spaljen. Osim spaljivanja mrtvih, spaljivani su i živi. U više slučajeva spaljivana su djeca.
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić