Pročitajte vrlo dobar tekst o stanju Bošnjaka Mostara i borbi za ravnopravnost!
Seid ef. Smajkić: ŽIVE NAS NEĆE POKOPATI
http://www.preporod.com/index.php/inter ... opati.html
Sredinom marta, 15. navršit će se 9 godina od početka funkcioniranja jedinstvenog grada Mostara po projektu nametnutog Statuta OHR-a, Visokog predstavnika Pedya Ashdauna. Taj projekat doživio je potpuni fijasko. Niko ga nikada ozbiljno neće analizirati. Naprotiv! Poodmakla je rasprava o „novoj“ budućnosti, implementacji odluke Ustavnog suda BiH. Bošnjaci u Mostaru su u tim projketima, pokazalo se, bili samo eksperimentalna supstanca velikog promašaja, igračka u moćnim rukama. Dok su zapadni dio grada, sve to vrijeme, nadmoćno obasjavala blještava svjetla „evropskih“ boja, progres u istočnom dijelu je potpuno zaustavljen, ostavljen, getoiziran da se sam u sebe uruši.
Najjasniji glas protiv jakih silnica daljeg devastiranja slobode Bošnjaka u Hercegovini posljednjih godina dolazio je od mostarskog muftije h. Sied ef. Smajkića. Stoga će njegovoj ulozi u društvenom životu grada u posljednjem izvještaju Međunarodne krizne grupe o BiH, objavljenom krajem februara, biti posvećena „dužna“ pažnja i posvećen značajan dio prostora. Muftija o tom izvještaju kaže da ga nije posebno analizirao: „ Na osnovu prvog utiska mogu reći da je taj izvještaj na tragu onoga što Međunarodna zajednica radi u Mostaru i u BiH duži niz godina. Mi u Mostaru imamo veliko iskustvo, sa mnoštvom argumenata i neoborivih dokaza da su pokušaji arbitriranja Međunardne zajednice uvijek išli na štetu Bošnjaka. Mi to možemo dokumentirati brojnim primjerima kada se radi o Mostaru; od priprema za Vašingtonski sporazum, Rimskom sporazumu, diplomatskim djelovanjima, smjene medijatora Košnika, agresivnog napada na njega, uređenja centralne zone grada, disktrikta, koja je trebala biti masovna, nukleus za integraciju gradskih cjelina. Međutim, sve je to svedeno na najmanju moguću mjeru, a po želji hrvatskog političkog faktora, tako da me ni taj posljednji izvještaj nije iznenadio“, rekao je muftija na početku razgovora za Preporod.
U izvještaju su korišćene tendenciozne i diskreditirajuće formulacije koje su odraz predrasuda kao npr: IZ zagovara tvrdu liniju, tražeći da se ujedine Bošnjaci… Potom ocijenili su da vi generirate političku krizu u Mostaru. Smatrate li ovakve ocjene otvorenim pritiskom na vas i uopće vašu misiju?
Ovo jeste vid pritiska. Nemam nikakvih rezervnih pozicija ili namjere povlačenja, nekih zamišljenih tvrdih linija, osim one koja je jedina moguća, linija odbrane časti i dostojanstva bošnjačkog naroda koji ne može pristati na ucjene, ni Međunarodne zajednice, niti hrvatskog političkog faktora koji je ovdje uvijek djelovao destruktivno; od preuzimanja „brige“ za grad i kompetencija kada mu je rukovodstvo SDA dodijelio ulogu branitelja, a sebi podređenu ulogu, do ponašanja prema Armiji, prema institucijama R BiH, prema Islamskoj zajednici. Muftija je tada dobio mjesto za ured u Đačkom domu sa izbjeglicama, a u isto vrijeme su postavljali skele, što je bila senzacija jer su granate te ‘92, s položaja srbo-crnogorskog agresora neprestano padale, da se uredi zgrada Mujage Komadine za sjedište biskupa. Možete misliti te simbolike. Ne želim na nikakav način povrijediti osjećaj izbjeglica ili ih poniziti, moje mjesto s njima, to su naši ljudi, ali u svijesti te političke nomenklature muftija može sjediti u nekom kiosku. Tada mi je Topić, predsjednik HVO-a, rekao kako ne može da spava jer mu dolaze gosti iz Rima i mora biskupu napraviti dvore i to u dvorima Mujage Komadine. Od tih ratnih stremljenja: da se po svaku cijenu ostvari ideja, da ovo budu hrvatski prostori po Bobanovim zamislima, do danas se može napraviti elaboracija i analiza da se ovdje radi o kontinuiranom nasrtanju na biće Bošnjaka, na naš identitet, na naš bošnjački dignitet i o naturanju hrvatske nacionalne, kulturološke, obrazovne, političke volje… Iz čega se nameće zaključak da oni koji se suprotstave tim procesima budu kvalificirani kao tvrdolinijaši, radikali ili nešto u tome smislu…
INSTITUCIJA MUFTIJE
Čitajući izvještaj da se zaključiti da njegovi autori potpuno ignorišu ili potpuno ne poznaju instituciju i misiju muftije. Izvještaj implicira kao da se u pravilu radi o vašim ličnim stavovima, a ne misiji muftije ili ono što ova institucija podrazumijeva.
To je tačno. Prije nekoliko dana u izjavi za neke medije sam to i kazao da se radi o sastavnim dijelovima moje misije. Nisu to objavili. U Mostaru su, ali i inače, mi imamo i historijsku potvrdu, muftije bili bajraktari, ne samo u duhovnom već i nacionalnom, kulturnom, političkom životu. Krajem XIX stoljeća i u vojnom. Mi se tu nemamo šta ustručavati. Podsjetimo se na hajduke 1875.g. koji su došli iz Nikšića da pale Mostar, pa je muftija Karabeg s oružjem u ruci išao da ih suzbije i da brani Kasabu. Muftija Ali Fehmi Džabić je predvodio pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju. Džabić je kasnije osuđen na izgnanstvo. Nije se mogao vratiti u Mostar. I njegov potomak, muftija Omer ef. Džabić, je stavio svoj potpis na Rezoluciju o zaštitu Srba i Jevreja koji su bili izvrgnuti uništenju i fašizmu od strane NDH-a. Pa i reisu-l-ulema Fejić, koji je rođen u Mostaru, je bio učesnik NOB-a. To je prirodni put. Stoga i ja, po svom naučnom, moralnom habitusu, slijedim ideju slobode kao nastavak časne misije mojih prethodnika.
Izvještaj krizne grupe potpuno je zanemario činjenice koje ste ponavljali tokom prošle godine, konkretne dokaze diskriminacije i majorizacije Bošnjaka u Mostaru. Zvuči potpuno frapantno da se na toliko jasne argumente nisu ni osvrnuli, naprotiv uprli su prst u vas.
Njih je zaboljelo, i hrvatsku stranu i njihove zaštitnike, što mi iznosimo prave činjenice o hrvatskom faktoru, koji se nije pokazao u političkom, ekonomskom, građanskom, pa i komšijskom smislu na nivou civilizacijskih normi i ponašanja. I to treba javno reći. Ako nas osuđuju i kažu da je na našoj strani destrukcija, da je naša strana ta koja je potpuno razrušena, uzrok naše nekreativnosti, neznanja, onda im moramo kazati da smo mi itekako vitalni, snažni i da nosimo stvaralački gen, pozitivni gen koji mijenja situaciju nabolje. Zato što su nam oni oteli i stadion i bolnicu i Univerzitet i Dom kulture i sve srednje škole, i šta još ne… , mi smo u takvim uslovima morali praviti sve iznova. Ne radi se o nedostatku, ni talenta, ni manjku znanja, ni manjku optimizma, jer smo mi morali stvarati iz ništa, dok su oni to „stekli“ pljačkom. I sad kažu: vidite kako smo se mi uzdigli. Jako je žalosno da naši političari, treba ih zbog toga dobro iskritikovati, Bog im je dao jezik i slobodu da govore, neće da koriste te Božije darove. U Mostar se jesu slile ogromne donacije. Ja sam svjedok toga. Međutim, i tada, i dok je bio Košnik medijator u Mostaru, stalno kad su pristizala sredstva iz Međunarodne zajednice i Evropske unije, dijelilo se na pola. Mi nismo imali nijednu osnovnu, nijednu srednju školu. Naši su se đaci gušili u skučenom prostoru, prvačići sa srednjoškolcima, pa dobijemo pola sredstava kao i hrvatska strana koja je trebala okrečiti učionice ili napravi neke iluminacije na toj školi itd.. što je apsolutna nepravda. Znači, Bošnjaci su ljudi neke niže vrste, i mogu se zadovoljiti nekim nižim kvalitetom usluga. Njima smeta što im ukazujemo na to, a to su bili sastavni elementi ujedinjenja grada, koje su oni uporno odbijali i optuživali bošnjačku stranu da hoće da živi u separatizmu i nekim uskim prostorom. Kad se suoče s tim, onda je, naravno, povrijeđena njihova sujeta. Ja sam to govorio javno i sada hoću da ljudi jasno znaju da nismo prepoznali tu transformaciju kod političkih predstavnika, ne mogu ih zvati elitom jer to nisu, promjenu u nazorima koji su karakterisali jedno ratno stanje i pokušaje potpune hegemonizacije, naturanja ideja. Nama ne bi smetalo da oni razvijaju svoje nacionalne vrijednosti, da to ne čine na našu štetu, da to ne razvijaju na našu štetu, prigušujući naše slobode i kreativnosti kako bi dokazali svoju nadmoć: organizacijom gala večeri, „večernjaka“, koncerata… „jer imaju zajedničku gradsku dvoranu“ koja je pretvorena u Hrvatski dom Kosača. Kad se u medijima pojave slike iz Mostara s nečim pozitivnim, koncert, manifestacija; onda se to dešava na hrvatskoj strani, a mi nemamo gdje. To je smišljen atak, to je opasan scenarij koji marginalizira naš bošnjački identitet.
ŠTA BISKUPI SMIJU A MUFTIJA NE SMIJE
U proteklih dvije godine, koliko traje ova politička borba za Bošnjake Mostara, vjerovatno ste imali i drugih vidova pritisaka od strane Međunarodne zajednice i drugih političkih subjekata u BiH. Nedavno su iz HDZ-a poručili kako se vi ne možete baviti dnevnom politikom, kao da vi sjedite s njima za pregovaračkim stolom. Kako se nosite s tim mizernim kvalifikacijama i procesima?
Ja sam sasvim stabilan, zreo čovjek tako da te adolescentne izjave uopće ne tretiram kao ozbiljne i ne razumijevam ih u tom smislu. To su izjave nedoraslih osoba koje žele da stvore neki okvir oko muftije i da reduciraju njegove intelektualne, odbrambene, društvene aktivnosti i da ga na nekakav način uplaše da se okani tog posla kako bi mogli dovršiti svoj projekat. Ja bi ih samo podsjetio da se svi oni dive biskupu Franji Komarici kad digne svoj glas iz Banja Luke u zaštitu Hrvata koji su iščezli iz tog grada, iz tog entiteta. Komarica to redovno čini. To su vapaji za spašavanje, za povratak, za humanitarnu pomoć, izgradnju. On je neprestano na naslovnicama i u vijestima. Naravno to je hvale vrijedno. Kad neki drugi to čine onda je to problem. Ili drugi primjer, prije nekoliko dana, kardinal Puljić pred odlazak na konklavu u Vatikan, pozvao je sve hrvatske političare koji su se poklonili njegovom vjerskom autoritetu. Mi neke od njih poznajemo da ne pripadaju crkvenim miljeu, ne deklariraju se kao vjernici, ali su došli i skrušeno se molili jer osjećaju da ih crkva može ujediniti. Kad oni to rade ili kad to čini biskup Perić, doduše ne tako javno, onda to nije problematizirano ni od koga. Takav odnos neće uplašiti ovog muftiju i neće me zaustaviti u aktivnostima koje činim uz podršku vjernika, dobronamjernih građana Mostara i Bošnjaka iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, jer se ovdje radi o vrlo širokoj podršci.
„SARAJEVO“ GLEDA „SEJRA“
Ozbiljni politički analitičaru vašu ulogu i ulogu udruženja proisteklih iz odbrambeno oslobodilačkog rata smatraju ključnom da Mostar već nije Jedna izborna jedinica – odnosno Hrvatski stolni grad. Uostalom to skoro doslovno stoji i u Izvještaju međunarodne krizne grupe. Šta biste mogli poručiti onima koji očekuju revidiranje vaših stavova i stavova boračkih udruženja.
Moram ih razočarati i reći da mi nećemo odustati. Ako su mislili da će njihova kritika utjecati da se sustegnemo, da revidiramo naše aktivnosti i da ih svedemo u okvir koji je njima prihvatljiv, to se neće desiti. Za mene je ponos da pripadam populaciji koja snaži bošnjački korpus i naš integritet na ovom dijelu BiH. Mi smo snaga. Oni su prepoznali tu snagu. Da je to ostalo na Klubu Bošnjaka, koji doživljava uspone i zastoje, faze mirovanja, pitanje je kakav bi rezultat i efikasnost bili bez podrške nevladinog sektora, boračkih udruženja i Islamske zajednice. Mi smo važan uteg na tasu vaganja naše moći, odlučnosti, spremnosti i utjecaja tako da su oni koji su željeli da ostvare ratne ciljeve u miru naišli na jako protivljenje i nepristajanje brisanja našeg utjecaja iz ovog historijskog bošnjačkog grada.
Političke partije koje okupljaju Bošnjake u Mostaru, nažalost, nisu postigle onaj stepen jedinstva koji je u ovo vrijeme nužan. Kako gledate na političku moć probosanskih političkih subjekata u Mostaru. Smatrate li da imaju kapacitet da se izbore za slobodu i konstitutivnost Bošnjaka.
Žao mi je da do sada nismo u većoj mjeri izgradili zaštitni mehanizam našeg opstanka, očuvanja kulturno-historijskog nasljeđa, etničkog i duhovnog bića. Kao da je zaborav neminovnost Bošnjaka, ne samo u Mostaru, pa sve to što su doživjeli brzo potisnu u zaborav. Pokušavali smo da izgradimo to jedinstvo, platformu koja bi bila prihvatljiva za sve, ali, moram reći, većina političkih predstavnika ne misli svojom glavom. Teško je prodrijeti u biće nekih osoba koje su proveli s nama to teško vrijeme borbe za slobodu i razumjeti kako se mogu neodgovorno ponašati spram općih bošnjačkih interesa u Mostaru. A oni se radi ličnih interesa ili partijskih, ponašaju mimo onog kako se od njih očekuje. Bošnjačka populacija, ne stranke, dakle boračka populacija i Islamska zajednica su uspjeli da nadvladaju tu minijaturnu poziciju koju su nam bili namijenili, a koju su političari bili prihvatili. U ratnim uslovima, uslovima prijetnje, ja sam imao prijetnju 1993. od Topića da se ne bavim politikom, uspjeli smo da uklonimo sa scene bošnjačke poslušnike koji su lizali tabane hrvatskoj politici, i da reaktiviramo naše dostojanstvo, da dovedemo na scenu nove ljude i da odbranimo ovaj prostor. Mi imamo ta iskustva. Meni je drago da smo se mi iz Islamske zajednice našli, i sada kao i tada, na istoj liniji odbrane sa boračkom populacijom. Nama je nositi se s idejom slobode za koju su naša braća, najčestitiji borci dali svoje živote, da očuvamo slobodarski duh Mostar. Mostarci su ginuli i u Drugom svjetskom ratu, žrtvovali svoje živote da bi spašavali Srbe, Jevreje itd.. Ta ideja slobode bi trebala progovoriti i kod mladih ljudi, ta ideja koju mi nosimo je prigušena makijevelističkim odnosima političara i gledanjem šta će im njihovi šefovi iz Sarajeva reći. Od tog gledanja vratovi su im se istegli. Tražimo da se pitanje Mostara ovdje riješi i da naša pamet, spremnost, hrabrost i patriotizam o tome odluči, da se oni koji iskaču iz tog plana vrate u krilo svoje zajednice.
Kako gledate na ponašanje „političkog Sarajeva“ na sve naše mostarske probleme.
Ne gledam nimalo pozitivno. „Sarajevo“ gleda „sejra“ (dešavanja op.a). Mi smo kolateralna šteta. Neplanirano smo, zahvaljujući narodu, borcima koji su skočili da očuvaju ovu teritoriju, bošnjački ponos, uspjeli da se očuvamo na ovoj sceni. Na nekakav način mi smo smatrani balastom ili „remetilačkim faktorom“ u stvaranju homogenih, nacionalnih cjelina. Mi smo uspjeli da tada opstanemo i duboko sam uvjeren da ćemo smoći snage, da naš čovjek neće prihvatiti ponižavajuću ulogu. Uvjeren sam da naš čovjek neće pristati da ne utječe na kreiranje svoje sudbine.
RUKA PRIJATELJSTVA
Vrlo često ste stigmatizirani putem internet portala. U pravilu ta pisanja su spinovanja, „zaskakivanja“ mladih i neafirmiranih novinara, ili onih koji bi to htjeli biti, onih koji misle da vrijeđanjem vas postaju veliki. Ozbiljni mediji ili su vam nudili gostovanja ili su odlučili jednostavno sve prešutjeti. Da li ste zadovoljni medijskim tretmanom, suštinskog problema grada Mostara.
To je važno pitanje. Radimo častan posao. Ljudi koji ulaze u takve projekte moraju pokazati vizionarske sposobnosti, moraju voljeti to u šta ulažu svoj autoritet, moraju biti odlučni, onda ih u tome ništa neće moći pokolebati. Ne pratim te vrste portala koji me tako kvalificiraju, ili prave sliku o meni. Osjećam da suštinski nemamo dovoljno prostora u medijima. Na neki način imam osjećaj da TV kuće ili uredništva respektuju tu našu borbu. Iako to možda nisu decidno naglasili. Mi smo ovdje došli u poziciju da čuvamo svoje dostojanstvo, dostojanstvo Bošnjaka, dostojanstvo ovoga grada koji je bio rasadnik uleme, koji je bio centar Bošnjaštva, a mislim da Mostar i dalje mora ostati centar naše vitalnosti, bošnjaštva i islama. U odbrani grada nekad smo se morali služiti nepopularnim sredstvima, koja, mi znamo, nam ne idu na ruku, kao što je osuda odluke Ustavnog suda. Naše protivljenje toj odluci nastoje dovesti u vezu sa onim „dodicima“ koji ruše državu, a država se ruši ako se ne priznaju pravni mehanizmi ustrojstva pravne države. Mi moramo biti potpuno otvoreni i kazati da mi prepoznajemo prste Međunarodne zajednice i uplitanje u razrješenje slučaja Mostara, da je to njihovo prisustvo i medijacija uvijek išlo protiv nas, a u korist druge strane. Tako da ne treba biti odveć pametan pa ne prepoznati rukopis Međunarodne zajednice u odluci Ustavnog suda. U njoj je napravljeno to što je napravljeno i sugerisano da se na javnoj sceni Međunarodna zajednica, OHR ne pojavljuje kao kreator odluke, po tim zamislima su uspjeli da to svoje mišljenje pretvore u odluku Ustavnog suda, za koju su računali da će za nas biti limit i ograničavajuća, jer znaju da smo mi legalisti i da volimo ovu zemlju. Međutim, ne možemo se oteti utisku da je ta strategija tamo skuhana, pogotovo kad čujemo povike HDZ da se odluke Ustavnog suda ne komentarišu. Gdje im je ta svijest o Ustavnom sudu bila kad su dobivali većinu dobara. Sve su dobili na „jamljanju“. Oni su maheri u proigravanju sudskih odluka i mešetarenju. Sad se svesrdno zalažu za poštivanje odluke Ustavnog suda zato što im ide na ruku. Tako je to skrojila Međunarodna zajednica. Ono što me stvarno posebno ljuti je činjenica da su u toj odluci učestvovali Bošnjaci koji su iz nekih interesa izgubili, prodali svoju dušu.
Na početku ove najnovije kampanje za ravnopravnost Bošnjaka u Mostaru imali ste jaku i otvorenu podršku istaknutih intelektualaca, poput akademika Filipovića, rahmetli Nijaza Durakovića i drugih. Imate li još uvijek takvu vrstu podrške i šta vam ona lično znači, jer poznato je da čovjeka najviše boli izostanak prijateljske ruke onda kada mu je najpotrebnija.
Zahvalan sam akademiku Filipoviću, zahvalan sam za podršku koju nam je pružio rahmetli Nijaz Duraković. Čak smo bili dogovorili termin njegove tribine. On je javno u novinama dao podršku, javno iznio genezu HDZ-ovske strategije zauzimanja ovih prostora koja je samo nastavak ratnih aktivnosti. Lično sam s njim bio dogovorio termin tribine, pa se desilo da je napadao onaj februarski snijeg, a potom i nagla smrt. U svakom slučaju njegova podrška i podrška drugih mi je puno značila. Podrška svakom puno znači. Podrška širokog kruga građana Mostara se podrazumijeva. Ona je snažan oslonac svih mojih aktivnosti. Zahvalan sam i bivšem reisu-l-ulemi Ceriću i sadašenjem Kavazoviću što su nam javno i kategorički dali podršku za sve što Islamska zajednica i ja kao muftija činimo na tom planu. Sigurno je to ohrabrenje da nastavimo na ovom putu do konačne pobjede. Međutim, ima nešto čudno u tom našem mentalitetu, ima nešto u njemu da se ljudi ustručavaju iznijeti javnu riječ. I sada ako postoji ta podrška ona je van javnog diskursa, izražena u neposrednim kontaktima, dok se javne podrške sve manje, iako ja lično razumijem naše Bošnjake zašto se tako ponašaju. Putujem po BiH i čujem od naših Bošnjaka da nam se dive i podržavaju. Stvarno zamjeram bošnjačkoj politici koja se tako neodgovorno ponaša prema jednom od važnih centara Bošnjaštva.
NASILJE NAD MUSLIMANIMA HERCEGOVINE
Već stotinu godina, otkako postoji štampa, ovisno od stepena slobode, vijesti iz Hercegovine su pod egidom “Nasilje nad muslimanima Hercegovine“. Čini se da taj trend još uvijek traje i da mu nema kraja. Koliko vas kao čovjeka ove činjenice sekiraju?
To je jedna bolna činjenica. Zato što nas tjera, ovo su potezi koji moraju da nas uozbilje, da se okupimo oko ideje opstanka grada Mostara kao Bošnjačkog centra. Mi sada ne možemo govoriti, ja sam to mnogo puta citirao kako je porazno stanje, o Bošnjacima u Istočnoj Hercegovini (Trebinje, Ljubinje, Gacko, Bileća, Berkovići, Nevesinje) gdje su svedeni na brojke. Oni nisu faktor koji predstavlja neku težinu. Došlo je do marginalizacije, eliminacije, etničkog čišćenja Bošnjaka iz Čapljine i Ljubuškog. Stolac se nekako nosi. Tu su Prozor, Duvno, Livno, Glamoč gdje se radi o minijaturnim utjecajima. Najčešće su svedeni na puku egzistenciju. Naše Muftijstvo se svelo na par gradova u dolini Neretve koji nešto znače. I zato je važno da se taj trend zaustavi na Mostaru. Ne daj Bože, kada bi se ostvarili strateški poduhvati, koji se decenijama planiraju, da se od Mostara napravi to što se hoće, onda bi naša sudbina bila crna.
Dok traje ova politička peripetija oko Mostara, čini se da se angažman Islamske i društvene zajednice u drugim gradovima našeg Muftijstva iz događaja spustio u tekuće aktivnosti. Čini se kako se posljedice položaja Bošnjaka u Mostaru dobrano reflektiraju i na cijelu Hercegovinu.
Prošle godine smo iznijeli situaciju u RS gdje žive Bošnjaci. Efekat povratka se malo jasnije odrazio u Stocu, gdje se još nekako hrvu da opstanu, dok Bošnjaci u ostalim opštinama, na potpunoj margini i u političkom i ekonomskom i kulturološkom smislu, ne predstavljaju nikakav faktor, već se svode na egzistencijalno preživljavanje. Uprkos većem povratku, od onog kojeg je očekivala Međunarodna zajednica u Stocu, zahvaljujući patriotizmu prema rodnom gradu, Bošnjaci tamo nemaju nikakvu vlast. Ukidanjem statusa procentualne zastupljenosti vlasti po popisu iz 1991.g., što se desilo odlaskom Petriča, išlo se na marginalizaciju našeg utjecaja. Tako se desilo da nam u Livnu zabranjuju gradnju jednog monumenta, džamije koju su porušili, a koja znači revitalizaciju vjerskog života, potiranje tragova zločina. Oni su zamislili te cjeline bez naših simbola, bez prisustva Bošnjaka. Radi se o potpunoj inverziji, jer tvrdolinijaštvom i radikalizmom optužuju muftiju, a ni jedne riječi neće da napišu o krstu na Humu. Oni to neće. Ako kažem koju riječ o tome, jer to narušava ambijentalnu cjelinu, kulturološku, historijsku, radi se o naturanju simbola što treba da odražava na javnoj, političkoj i ekonomskoj sceni, onda je to problem. Gdje su sada ti poletarci koji su mene kritikovali što govorim slobodne riječi i iznosim stanje kakvo jeste, što prešućuju to što dovodi do takvih izjava. Mi ne damo da nas žive pokopaju, a ovi koji rade i kopaju te rake ostaju pošteđeni, nažalost.
Vi ste, između ostalog, poznati i po tome što ste tumačeći Kur’an znali naći dobre argumente općem optimizmu, humanizmu i nadi. Ima li danas mjesta optimizmu i kako ga pronaći?
Optimizam ćemo pronaći u vjeri, u samopouzdanju, u karakteru koji gradimo. Nama se religijom, Objavom naređuje da vjerujemo u Boga i Božije određenje i da upotrijebimo intelektualni, organizacijski potencijal, polet i entuzijazam. Ako to učinimo, i kad ugradimo sebe u stvarnost, onda očekujemo pomoć od Boga. Jednostavno postoji formula za to: Men jetekillahe, onaj koj je mutekija, jedžal lehu mahredža, Allah će mu izlaz naći. Bez angažmana, punog i iskrenog naravno, bi nama prijetila opasnost izumiranja, nestanka, što priželjkuju naši sugrađani koji žele da vladaju ovim prostorima. Naravno to bi bilo za nas suicidno. Mi se moramo moralno i civilizacijski okrijepiti na našem izvornom učenju. Mi nismo ovdje naturali vjersko učenje nikome, ni ljudima koji pripadaju našem korijenu itd., dok drugi u ovome gradu jesu. Postoje spiskovi ljudi koju su nasilu pokrštavani, mijenjali imena, koji su prošli torture, da bi se dobila ta većinu o kojoj dans pjevaju slavodobitno. Za njih nije ništa suspektno, ni logori, ni ubijanja, zločini, silovanja, maltretiranja… važno je doći do cilja. Ako oni kažu: mi smo većina- hajmo se prebrojati, mi ih pitamo: Objasnite mi kako su Hrvati postali većina. Posebno se na ovo pitanje ljute iz Međunarodne zajednice. Prema tome to je legalizacija zločina, legalizacija tortura. U Mostaru je u procesu povratka ubijeno 35 ljudi i niko nije procesuiran, desila se Liska i niko se nije proglasio odgovornim. Prema tome, mi iz tog potencijala, iz tog našeg duhovnog i kulturološkog bogatstva, iz naše tolerantnosti smo sasvim duhovno stabilni i uvjereni u ideju oslobađanja ovoga grada od svih vrsta diskriminacija, nacionalizma, fašizma, i svih oblika tortura koje su se nadvile nad ovaj lijepi grad, grad koji treba braniti svim sredstvima.
