S obzirom na to da se posljednju deceniju na teritoriji Evrope vode velike političke (u Ukrajini čak i oružane) bitke zbog transporta plinom, Istraga.ba je odlučila, u saradnji s ekspertom za gas Almirom Bečarevićem, prirediti analizu plinskog tržišta u najbitnijim državama. Ko su snabdjevači, kolika je potrošnja, kolike su zalihe i kako države povećavaju ili smanjuju svoju ovisnost o ruskom plinu? To su pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti u nastavku ovog teksta. Svi navodi su temeljeni na osnovu podataka koje je Istrazi ustupio Almir Bečarević, inače bivši direktor BH-Gasa.
Na početku odmah da razjasnimo – Ruska Federacije je Evropi nezamjenjiv izvor opskrbe naftom i plinom. Naročito ovim drugim energentom. Ovaj nezamjenjivi izvor plina isporučio je Evropi tokom 2019. godine oko 199 milijardi Sm3 (kubika) i to je uz 2018. godinu bila najuspješnija godina otkako Gazprom Export izvozi plin ka evropskim potrošačima.
Sve je počelo davne 1973. godine kada je Rusija izvezla prve količine plina. Tada se radilo o svega 6,8 milijardi kubika. Danas je ta količina – 200 milijardi Sm3. Na osnovu ovih podataka da se zaključiti da je ovisnost Evrope o ruskom gasu između 30% do 40%. Evropa godišnje potroši do cca 470 milijardi Sm3 prirodnog plina, piše "Istraga".ba.
Gladajući po godinama, gotovo svaka naredna bila je uspješnija od prethodne. No, 2020. godina će ući u historiju kao godina kada ce biti zabilježen pad izvoza i to na razinu između 170-175 milijardi Sm3, a zbog pada cijena gasa na svjetskom tržištu prihodi ruskog Gazprom Exporta će biti srezani za cca 40 posto. Tržište nafte dijelom se i oporavilo, ali to će na cijene plina imati utjecaja tek polovinom 2021. godine zbog poznate cjenovne formule i otklona od 9 mjeseci u odnosu na dešavanja na naftnom tržištu.
Uzimajući u obzir ukupne količine, najveći uvoznici plina iz Rusije su Njemačka, Turska, Italija i Velika Britanija. No, može se konstatirati da je Njemačka apsolutni ovisnik o plinu iz Rusije. Njemačka godišnje iz Rusije uveze oko 58,5 milijardi kubika plina. To je gotovo 30% ukupno izvezenih količina plina koje Rusija izveze u Evropu. Njemačka godišnja potrošnja plina iznosi nešto preko 90 milijardi Sm3 i plin iz Rusije čini gotovo 60% ukupne količine koju ta država potroši. Ujedno, Njemačka nema nijedan LNG termina, ali koristi terminale iz susjednih zemalja i uvozi plin iz Norveške (preko 10 milijardi Sm3). Ukupan udio plina u energetskom miksu Njemacke iznosi između 30% i 35%. Prva naredna zemlja po količinama gasa koji uvozi iz Rusije je Italija sa cca 20 milijardi Sm3. Sve ostale zemlje su ispod ili drastično ispod količine koju uvozi Italija.
Evropska skladišta plina dovoljna za tri države
U svim plinskim skladištima Evrope ukuopno se može smjetiti 100 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina iznosi oko 470 milijardi Sm3. Uvoz iz Rusije je oko 200 milijardi Sm3. U slučaju potpune obustave isporuke gasa iz Rusije, skladišta u Evropi mogu zadovoljiti potrebe svega tri države.
Proteklih godina, Rusija je znatne količine plina izvozila u Tursku, gdje je godišnje plasirano oko 29 milijardi kubika. Turska je prije nekoliko godina krenula u diversifikaciju svojih izvora uvoz plina iz Rusije sa 29 milijardi kubika smanjila na oko 15 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina u Turskoj iznosi oko 50 milijardi Sm3 i uvoz plina iz Rusije je nekad činio 50% od ukupne potrosnje. Danas je to oko 30 posto.
Crnomorska TUNA-1
TUNA-1 je nalazište plina u Crnom moru i ove godine ga je otkrila Turska. Kapacitet tog nalazišta je 405 milijardi Sm3 i to je dovoljno da Turska ne mora kupovati ničiji gas u periodu čak osam godina. Turski predsjednik da je rok svojim kompanijama da eksploatacija sa tog nalazišta mora započeti 2023. godine i Turska sa plinovodima TANAP, TAP I TURSKI TOK (gas iz Rusije) dolazi u fazu apsolutne diversifikacije svojih izvora i sigurnosti snabdjevanja. To znači da će imati svoj, gotovo besplatni, plin. Istraživanja se nastavljaju i na Mediteranu i Turska polako postaje plinska sila.
Njemačka
O Njemačkoj je već dosta toga rečeno u uvodu, ali ono sto treba ovdje posebno naglasiti je to da je nakon izgradnje Sjevernog toka 1 započeta izgradnja Sjevernog toka 2. Ovaj nastavak nosi sa sobom sve kontroverze jer i taj plinovod znači nastavak ovisnosti o Rusiji. SAD je najveći protivnik izgradnje Sjevernog toka 2 jer će on, po izjavama dužnosnika SAD-a, podići razinu ovisnosti Njemaćke o ruskom plinu na preko 70%. Ta ovisnost neće se odnositi samo na Njemačku već i na druge države Evrope. Izgradnjom Sjevernog toka 2 će se smanjiti transportni put plina preko Ukrajine, a Zapad će se plinom snabdijevati preko Baltika. Kapacitet oba Sjeverna toka je oko 110 milijardi Sm3 kubika. SAD su uvele sankcije za sve učesnike u izgradnji Sjevernog toka 2 kao i Turskog/Balkanskog toka. No, izgradnje plinovoda nisu zaustavljene. U narednom periodu se očekuju nove sankcije zbog rusko-njemačkog Sjevernog toka 2.
Ukrajina
Kako je i da li je Evropa uopće pomogla Ukrajini? Ova država nekad je bila najveća zemlja za transport plina prema Evropi i transportovala je 2/3 ukupno izvezenih količina plina iz Rusije.
Nekada je plinovodima dugim desetinama hiljada kilometara transportovano preko 120 milijardi Sm3 godišnje. Od 2021. godine Gazprom Export ima obavezu transporta preko Ukrajine na razini do 40 milijardi Sm3 kubika, a i i te obaveze prestaju 2024. godine. Stoga, idemo dalje! Ukrajina je nekad bila značajan i direktan kupac plina od Gazprom Exporta i ta kupovina se mjerila u desetinama milijardi Sm3. Nakon rata za Krim i dolaskom i ulaskom Ukrajine u Energetsku zajednicu ova država formalno “prestaje” biti kupac ruskog plina. No, to je samo privid jer Ukrajina i dalje dobiva ruski plin, ali sada preko posrednika iz Evrope. Dakle, Ukrajina je nekada kupovala plin direktno, a sada mora preko posrednika. Ti posrednici su tokom 2019. godine Ukrajini isporučili oko 30 milijardi Sm3 ruskog plina i da su samo po kubiku zaradilki samo jedan dolar, njihovi profiti bi se mjerili u milijardama.
Ako bude izgrađen Sjeverni tok 2 i ako bude nastavljena izgradnja Turskog toka preko Mađarske, Ukrajina će transportovati maksimalno do 20 milijardi Sm3 godišnje, tako da će, u suštini, ostati i bez transporta i bez Krima. Plus će morati gas kupovati od Rusije preko zapadnoevropskih kompanija. Istina, Ukrajina grozničavo traži kompanije za istraživanje plina i, ukoliko ga pronaže, donekle će isključiti ruski gas i posrednike.
Bugarska
Vjerovatno se pitate zašto je za ovu priču bitna Bugarska? E, preko Bugarske je izgrađen nastavak Turskog toka poznat kao Balkanski tok. Ova država interesantna je iz jednog razloga, a to je diverzifikacija izvora gasa. Bugarska je ušla u investiciju sa Grčkom i zajedno grade LNG Terminal iz koga ce kupovati 300-500 miliona Sm3, a iz TAP-a želi kupovati milijardu Sm3. Ovom realizacijom postavlja se pitanje nastavka izgradje Turskog toka preko Bugarske i Srbije jer kapacitet tog plinovoda je oko 15 milijardi Sm3, a iskorištenost neće biti veća od 20-30% u odnosu na ukupne kapacitete.
Mađarska kao najozbiljniji plinski igrač u nasem regionu još nije započela realizaciju Turskog/Balkanskog toka preko svoje teritorije i ovaj plinovod moze doživjeti svoj finansijski kolaps. Istovremeno, mnogi dužnosnici Evrope javno govore da je za Evropu nepotreban i Sjeverni tok 2 jer razvijaju se nove tehnologije (POVER2GAS) i Evropa ide ka obnovljivim izvorima energije do 2050. Ovo nisu dobre naznake za plin iz Rusije, a posebno što se ulažu desetine milijardi dolara u plinovode koji možda u narednih 20-30 godina neće ni trebati u tom kapacitetu. Plin je neizbježan energent. Dramatična su stanja budžeta svih proizvođaca nafte i plina jer svi budžeti ovih zemalja funkcionišu na razinama nafte u rasponu od 40-80 USD/barel, a plina na razinama 100-200 USD/1000 Sm3. Cijene nafte su na razini cca 50 USD, a plina cca 130-160 USD/1000 Sm3. Energija i energetika su pokretači svih privrednih dešavanja na svijetu i ovaj tekst bi to barem malo mogao pojasniti.
Na kraju, LNG Terminal na Krku pocinje sa radom 01.01.2020. godine i kapaciteta je 2,7 milijardi Sm3 i rasprodan je za naredne tri godine.
