Uvijek je Bošnjak kriv (odgovornost za zloćine)

[Bosni]

Ova tema je o tome kako se svaki ideološki pokret tokom drugog svjetskog rata i svaki zloćin kad tad pripisuje Bošnjacima. Najčešće se to radi da bi se opravdala mržnja i zloćini nad Bošnjacima.

[Bosni]

http://www.oslobodjenje.ba/opusteno/kul ... zjega-sela

Hodopisi (167): Crne kronike Božjega sela

Bogodol [općina Mostar]. Selo božjega imena. Prislonilo se uz južne padine Čabulje i proteglo duž glavnog i sporednih putova koji odvlače pogled uzbrdicom, gdje se obično nalaze kuće na osami. Kroz zadnjih dvadeset godina, selo je uglavnom asfaltirano, a do zaselaka vode tvrdi planinski drumovi. Selo se nalazi usred plodna polja i pašnjaka, omeđenih starim grobljima, među kojima je najstarije groblje Križine, u kojemu se pokojnike ukapa još od srednjeg vijeka, ima tome više od sedam stoljeća, i brojni stećci i kameni križevi nastajali iza njih govore o slijedu kojim su živjeli i umirali bogodolski ljudi.

Groblje – nekropola u užasnom je stanju i nije nimalo ugodno bazgati po debelom sloju polegnute suhe trave i drače u nastojanju prikupljanja fotografskih svjedočenja o ovom prastarom i zavodljivom mjestu, jer zmija je posvuda i sam osjećaj da možda upravo staje na jednu čovjeka prestravi i preznoji, te i ja nastojim što manje zalaziti u to kraljevstvo mrtvih, odavno napušteno i zapušteno, pa držim da bi Gorančani i Bogodolci, koji pokazuju značajnu empatiju spram okoliša i starina, trebali i ovom groblju posvetiti pažnju, očistiti to, urediti ogradu i učiniti ovo posebno mjesto dostupnim, jer kako god ja u zadnjih dvadesetak godina koliko ovuda prolazim bez posebnog cilja i razloga, naprosto pozvan ovim širinama i krajolicima, nikada nisam prošao a da nisam fotografirao tako rijetke prizore, tako ni drugi ljudi ne prolaze ovuda nezainteresirano i ovo groblje može šetačima i ljubiteljima povijesti što je tragove ostavila u ovom posebnom ambijentu biti nekakav ogled i primjer priče o našim precima.

Kuće i kućice

Zapravo bi Križine trebale biti zaštićene državnim zakonom, ali takav dovde još nije dobacio. Bogodolski prizori starina polako nestaju, zapravo sve ih je manje, svedeni su tek na nekoliko starih grobalja i pojata ostavljenih iz emotivnih razloga, a poljem se šire posjedi omeđeni ogradama od kovanog željeza, betonskih zidova nad kojima se uzdižu pletene žičane mreže ili crnogorica, ne mogu više prepoznati ovo mjesto koje sam uvijek prolazio u potrazi za tišinom i krajolicima koji ničim nisu ograđeni. Tišina je ostala ista, no sve drugo promijenilo se. I posvud me u dnu pogleda dočekuju isti prizori: prekrasne velike vile, kuće srednje veličine ili tek kućice prilagođene ovom ambijentu, što u suštini govori o gospodarskom, obiteljskom, političkom statusu vlasnika ili pak o njihovim poimanjima suživota s prirodom. Te kuće su naseljene najviše ljeti, a zimi tek ponekim vikendom i vlasnici žive i rade drugdje, uglavnom u Mostaru.

Do posljednjeg predratnog popisa stanovništva ovdje je živjelo do stotinu i sedamdeset Hrvata i do stotinu dvadeset Srba, a sada je tu stalno nastanjenih tek nekoliko Hrvata, Srba od rata nema, dapače su uglavnom prodali i svoja imanja i nestali odavde. I to je tužni kraj duge srpske priče ovdje, prekinute neželjeno, onako kako i završavaju priče u kojima su akteri žrtve i posljedica, a krivci daleko i neznani. Hoću reći, imali su Hrvati i Srbi raznih ideoloških i svakakvih obračuna po ovoj pustopoljini u prošlom stoljeću, ali nikada nisu išli otvoreno jedni na druge, ne, njima je zlo uvijek dolazilo od sunarodnjaka sa strane, a najviše zla ubilježio je Drugi svjetski rat, prepun uzajamnih klanja i progona, tjelesa bačenih u znane i neznane jame. Na širokom planu četnici i ustaše bijahu saveznicima, no na lokalnim razinama obično bi nailazili jedni za drugima u nepravilnim intervalima i ubijali one druge.

Bogodolci i nemaju tako ružna iskustva sa sumještanima pod drugim zastavama, ali ova je zaravan vazda bila dobra za uspeti se i suditi kome se god htjelo. Kronologija zla puna je, nisu joj ni partizani odoljeli i ovdje se nakon rata ginulo više nego u ratu, a valja priznati da su Hrvati tada stradavali češće, jer je narodu nametnuta odgovornost za zla koja su činili drugi. Srbi su tada bolje prolazili – ako su ikada mogli "bolje" proći – jer se nisu dali u škripare kao brojni Hrvati koji su pripadali postrojbama NDH, poraženih na bojištu povijesti, ali i na nevjerojatan način da ih se ubija bez suda i po slobodnoj procjeni. Nisu dobro prolazili ni Hrvati koji nisu pokazivali nikakvo neprijateljstvo prema partizanima, dapače se smatralo da su im bili simpatizeri, ni to im nije pomoglo u progonu koji je trajao punih sedam godina i u škripare su otišli mnogi koji to nisu kanili, ali nisu se usudili vjerovati ljudima koji ubijaju, a ništa ne pitaju. Najgroznija potvrda o tome dokud je taj besmisao išao dogodila se južno od Bogodola, kada je skupina Srba, njih šestoro, među kojima je bila i jedna djevojčica, preko Bila krenula do ponad Grabove Drage sačekati partizane i dati si oduška u definitivnoj propasti ustaške vlasti, ali ih je par partizana pokosilo, vjerojatno u uvjerenju da su Hrvati. Ovom prešućenom ružnom događaju, pripisanom nekom drugom, i danas su živa dva svjedoka u Grabovoj Dragi, koji su tada bili dječaci i sve vidjeli skriveni u šikari.

Službeno posljednji škripar Ante Marić, bio je baš s Goranaca, ubijen je uza zid vojarne u mostarskom Sjevernom logoru, prvih dana lipnja 1953. godine. A jedan od najpoznatijih škripara svakako je bio Benko Penavić, krio se u staji ovdašnje obitelji Vrljić i, kad je vidio da mu nema spasa, sam si je presudio, ne dajući to zadovoljstvo progoniteljima. No, stradali su i nedužni civili, ljudi čija je staja bila, o čemu je Anita Martinac u knjizi ''Medaljon'', predstavljenoj ljetos i ovdje na Gorancima, nakon dugih istraživanja i razgovora i sa svjedocima i nekim sudionicima ovog tragičnog događaja, napisala: ''(...) Sve što se dešavalo tih dana između Goranaca i Lištice kao studen ušla je u duše čestitog svijeta, koji prevrćući krunice u skrivenim kutovima tražili su milost Božju. U ognjištima mirisao je strah. Konji su opet došli do Goranaca i po topotu naslućivalo se da namjernici nisu došli dobrom. Pred kući Vrljića opet se nadvio kobac smrti.

Ahmet je došao po Benkine jatake, a to su bili Manda Vrljić i njen djever Franjo te njegov rođak Jure. Bili su oni svezali i Mandinog muža, brata Franina Ivana, no, na to je Frano se osmjelio reći 'Pušćite njega, on ne zna ni zašto', ali onda još svezaše i Luku i Iliju koji su prebacivali sijeno iz štale u kojoj se Benko krio. Naredba je bila da se svih šestero svežu jednim konopom i povedu pred Mjesni odbor u Gorancima, u kojem je bio zatvor. Od tamo malo tko se vratio pravih leđa, jer je Ahmet lomio ljude batinama i tako iživljavajući se nad nemoćnim narodom stjecao moć. Ljudi su kažnjavani i zbog najmanje sitnice, a sve se to činilo 'u ime naroda' kako su komunisti govorili.

Opet je križni put krenuo od Vrljića kuća prema Gorancima. Opet je pekla suza u oku koja nije smjela poteći, ali majka nije izdržala. Zaplače gorko Manda na polasku i dok su je vukli samo je uspjela pogledati svekrvu s očima punim molbe 'pripazi mi, majko, djecu' .

Starica prekrila rukama lice jer na licu Mande prepozna izraz kojeg ljubi na križu, onaj isti kad Isus reče Ivanu 'evo ti majka' i ne mogavši ni pogledati kako odvedoše jadnicu otrgnuvši je s kućnog praga u kojem ostade četvero njenih siročića, od kojih je najmlađe još dojila, kao da je slutila nesretnica da je to posljednji pogled što su uputile jedna drugoj.

Svim mještanima Goranaca i Bogodola je naređeno da moraju doći Pod Jelu, tu pred Mjesni odbor na konferenciju, kako su nazvali taj skup komunisti, a ako tko bude plakao, da će dobiti metak u čelo. Zbunjeni narod potiska se jedan do drugog i zagledavajući se nije ni shvatao što ih je snašlo.

Nadomak zatvora pred kućom Čačkušinom Ahmet presječe konop i razdvoji zarobljenike. Izdao je zapovijed da zatvore Franju, Luku i Iliju, a Mandu, Juru i Franju Vrljića povede dalje svezane preko ledine niže škole prema jarku, gdje ih poreda s namjerom da izvede veličanstveni igrokaz pred narodom, okrenu se da vidi gledaju li.

Manda se krstila mislima, iako su joj ruke bile svezane, tutnjilo je u prsima nadošlo mlijeko i ona sva u žaru vatre i s prkosom kakav može biti samo u hrabrih uzviknu glasno Ahmetu 'pucaj šta čekaš'.

Spomenik Pod Jelom

Kao da je mrak navro na oči, bez dvoumljenja, zapovijedi postrojenoj četi 'Pucaj'.

Odjeknuše pucnji, a ja kao da i sada čujem kako odliježu goranačkom visoravni, kao da zvuk hvata se za svaki kamen, svako drvo vrišteći tog 23. prosinca 1947. kada komunisti ubiše troje mještana samo zato što su pomogli ranjenom čovjeku. Strijeljani bez suđenja. Strijeljani da budu opomena. Strijeljani samovoljom pojedinca. Strijeljani na pravdi Boga.

Popne se Ahmet na čatrnju i održa govor, koji nije dolazio ni do srca ni do razuma mještana, jer niko nije ni čuo zbog šoka i nevjerice prizora pred sobom, piljeći nemoćni i gledajući nevine žrtve.

Samo je nekoliko puta Ahmet zagrmio dižući prst u zrak s prijetnjom 'ko bude jatak škriparima, biće mu ko onim na čajeru' pokazujući potom prstom na mrtva tijela.

Ovo svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure zauvijek je zatvorio vrata komunizmu na Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude pa makar bili i nevini. Uzeli su svoj križ na pleća i ponijeli ga u život. (...)"

Na mjestu događaja Pod Jelom, danas je tu spomenik koji podsjeća na taj događaj.

Eto, tako najveći zloćin tokom drugog svjetskog rata izvede zadrti komunista Ahmet nad bogobojaznim hrvatima, koji su slučajno sakrivali ustaše (škripare) pardon "ranjenike", i nad srbima, koje su predpostavljali da su hrvati. Tako Ahmet postade lice komunističke nepravde, a hrvat i lider komunista Josip Broz ode u zaborav. Tako Bošnjaci postaše najveći (i najodgovorniji!!!) komunisti a da ih niko ne pita. Novi mit je stvoren.

I ova bljuvotina se postavlja na stranicu navodno "ljevičarskog" Oslobođenja.

[Bosni]

http://saff.ba/kazivanja-bosnjaka-koji- ... ora-smrti/

Kazivanja Bošnjaka koji su preživjeli strahote jasenovačkog logora smrti

Pripremio: Saladin Kovačević

Bivši zatočenik Fahrudin Fahrija Ajanović o ustaškom logoru Jasenovac i posebno o ulozi ratnog zločinca Dinka Šakića prvi put je govorio na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu. Video zapis sa ove tribine čuva se u arhivi Vijeća. Između ostalog rekao je kako je u Jasenovcu bio zatočen preko 12 mjeseci, od sredine 1942. do sredine 1943. godine, nakon čega je prebačen u logor Stara Gradiška, a zatim u Lepoglavu. Nakon 28 mjeseci provedenih u ova tri najteža logora uspio je pobjeći. Gospodin Ajanović je posebno istakao da su u četverogodišnjem postojanju logora Jasenovac povremeno bila razdoblja masovnih likvidacija ljudi. Međutim, nisu zatočenici uvijek ubijani sa istim intenzitetom. Bilo je različitih tretmana i to od masovnih ubijanja, svakodnevno iz dana u dan, do dozvole da igraju nogomet.

Bošnjake su evidentirali kao Hrvate

Ajanović kaže: ”Prvo su pod udar došli Jevreji koje su oni, po instrukciji svojih gospodara, njemačkih nacista, nastojali da iskorijene ne štedeći ni njihovu djecu u kolijevci. Pored Jevreja koji su srazmjerno njihovom broju najviše stradali, stradali su i Romi. Što se tiče Srba, oni su, zaista, u onom apsolutnom smislu najviše i najmasovnije stradali u Jasenovcu, ali ne onoliko kao što poneki, rekao bih, šovinisti tvrde. Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i muslimana – Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo muslimani – Bošnjaci, također, u vrlo velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se inače imputiralo. Jednostavno su ubijani zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora. Zanimljivo je da su muslimani evidentirani, čak i ubijani kao Hrvati, a muslimana nije ni bilo jer su tretirani kao Hrvati.”

Rekao je kako je očekivao da će se tamo susresti sa prisilnim radom, sa izgladnjivanjem, maltretiranjem itd. Na svoje veliko zaprepaštenje, po dolasku u Jasenovac brzo se uvjerio da su tamo ljudi dovođeni sa isključivim ciljem ubijanja. Svi su bili osuđeni na smrt samo se čekao red, svoj red.

”Kad sam došao, krajem avgusta 1942. godine, ja sam sa grupom od oko 150 ljudi iz grada Sarajeva i okoline doživio prvi šok. Odmah je dvije trećine te grupe likvidirano. Dvije trećine te naše sarajevske grupe je pobijeno. Sjećam se da su tu izdvojeni za likvidaciju Alija Hodžić, po kome se ovaj naš “Alhos” zove, tipografski radnik Akif Fejzić, Dokić sa Romanije, Abdulah Mahmutagić, rođen u Maglaju, Ferid Frenjo, radnik željezničke radionice, i još dosta ljudi čija sam imena ili zaboravio ili nisam ni znao. U ovoj grupi od tri četvrtine ubijenih bilo je pripadnika svih nacionalnosti. Imao sam sreću da odmah u startu ne budem ubijen, a najvažnije je bilo da u momentu dolaska ne budeš ubijen, jer kasnije su se pružale šanse da pobjegneš, da se ode u Njemačku, da budeš zamijenjen za zarobljene njemačke i ustaške oficire i sl. Ja sam kao stolar, a to će biti kasnije presudno da se sačuvam, da ne budem ubijen, određen za stolarske poslove. Raspoređen sam u odjeljenje “3C”, to je, ustvari, bio logor u logoru.”

Odjeljenje “3C” ustvari je bio jedan ugao logora pod vedrim nebom od kojeg su ustaše napravile logor sa visoko i gusto isprepletenom žicom. U njemu se jelo malo skuhane nemasne, neslane repe ili kupusa, a bila je gozba kad bi nekada zaklali crknutoga konja. To se dešavalo nekoliko puta. Ljudi su smrtno izgladnjivani, ali ustašama nije bilo stalo ni do njihovog rada niti da prežive, jer su stalno u “3C” jedni dolazili, a oni izgladnjeli odvođeni skelom preko Save na drugu stranu, gdje su ih ustaše sjekirama i maljevima ubijali.

Svjedok najvećih užasa

Krajem 1941. i početkom 1942. godine u okolini Banje Luke ustaše su izvršile jedan težak zločin, pobili su mnogo srpskog življa među kojima je bilo i djece. Pošto je u zločinu učestvovao i kapelan samostana Petrićevac fra Filipović, ugledni muslimani iz Banje Luke energično su zatražili od Nijemaca da se on kazni. Pod njemačkim pritiskom ustaše su, tobože, zatvorili fra Filipovića i odveli ga u zatvor u Zagreb. Nakon izvjesnog vremena došao mu je Luburić i rekao: ‘Ti se od danas ne zoveš Filipović, zvat ćeš se Majstorović’. Pustio ga je nakon toga iz zatvora i postavio ga u Jasenovcu za pomoćnika Ivice Matkovića, zapovjednika logora.

Po dolasku u “3C” Ajanović je nekoliko dana radio na nasipu. To je bio jedan od najtežih poslova. Jednog dana ih je ustaša Boro Malić, njega sa još dvojicom stolara i dvojicom zidara, odveo skelom preko Save i dao im zadatak da adaptiraju dvije napuštene srpske kuće koje su služile kao ustaške barake. Tamo je spavalo oko 12 do 14 ustaša. Radeći na tim barakama tokom septembra i tokom polovine oktobra bili su svjedoci najvećih užasa.

”Dolazile su mase iz svih krajeva NDH, i mi smo gledali kako se te mase žena, djece talasaju i kao rijeka idu preko Save, pored nas, i nestajale su te mase u šumarcima Donje Gradine. Ništa mi još ne znamo. Primijetili smo jednu grupu ljudi crne puti, krupni, jaki, ugojeni. Nisu ustaše. Ne znamo šta rade. Jedan od njih povjerio se nekom Obradu Dokoviću, stolaru, koji je bio u našoj radnoj grupi i kazavši: ‘Mi smo grobari. Mi kopamo grobnice 5 do 10 i više metara duge i dva metra široke, jedan i po do dva metra duboke i, ovaj, kaže on, narod što vi vidite da prolazi, što ovih dana viđate, sve to ustaše pobiju sa sjekirama i maljevima, a onda mi onaj fizički dio posla obavljamo, skidamo ih, nekada ne skidamo. Slažemo a onda posipamo krečom i zatrpavamo’. To su radili onih 12 do 14 ustaša za koje smo kasnije saznali da su iz zapadne Hercegovine. Primijetili smo da onaj Majstorović najneposrednije rukovodi ovom grupom. On im je bio starješina i nadzirao zločine.”

U oktobru 1942. godine van logora je procurila vijest o zločinima u Jasenovcu i ustaše su premjestile Majstorovića iz Jasenovca u Staru Gradišku. Prestali su masovni zločini. Sve do kraja logora i u Jasenovcu i u Gradišci i u Lepoglavi bilo je pojedinačnih pa i grupnih ubijanja, ali se nikada više nije ponovilo ono masovno ubijanje sa izuzetkom što je jedna veća grupa ljudi u poznatom proboju 1945. godine nastradala. U prvoj polovini 1942. godine Josip Matijević zvani Mataja, rodom iz Bosanske Krupe, likvidirao je u logoru Đakovo oko 3.000 jevrejskih žena i djece. Tada je na dužnosti bio i ustaški dužnosnik Dinko Šakić. Šakić je nakon zatvaranja logora u Đakovu prešao u Staru Gradišku, a početkom 1943. godine u Jasenovac. Za vrijeme dok je on bio zapovjednik u Jasenovcu u julu mjesecu 1944. godine uhapšeno je 20-ak logoraša koji su optuženi da su imali vezu sa partizanima u okolini Jasenovca. Istragom nad tim ljudima u logorskom zatvoru rukovodio je lično Šakić. Prije nego što će biti obješeni, oni su toliko mučeni da su ih morali nositi od zatvora do vješala. Svi su obješeni. Tom prilikom imao je privilegiju da bude strijeljan pod vješalima ljekar Mijo Borković koji je kasnije proglašen za narodnog heroja. Pošto je on svojevremeno liječio ustaše, imao je čast da bude strijeljan. Strijeljao ga je lično Šakić. Bilo je tu Jevreja, Srba, Bošnjaka, Hrvata.

Ajanović je, prema vlastitom svjedočenju, često poslije rata doživljavao neprijatnosti, nesporazume i sukobe sa pojedinim ljudima vezano za Jasenovac. ”Smetalo mi je kada ljudi nešto izmišljaju i govore što nije. Recimo, meni je u sjećanju ostao jedan Lukić koji je pisao o stradanju djece na Kozari. On je mene uvjeravao kako je među ustašama bilo dosta muslimana, ustaških oficira i podoficira. Ja znam naprijed pomenutog Ahmeta Kapetanovića (ovaj ustaša je spasio Fahrijinog sapatnika Salema Resulovića o kome ćemo govoriti više u sljedećem nastavku) i jednog vodnika Alagu, koji je bio poslovođa na logorskoj pilani. Ja se više nijednog muslimana ne sjećam.

I na kraju, generatori ovog zadnjeg rata, genocida i zločina nad Bošnjacima, ustvari su najčešće očevi i djedovi koji su sa mnom tamo bili (u logoru). Da su imalo povukli iskustva iz Jasenovca, da su imalo oslušnuli te pouke i poruke Jasenovca, ja tako mislim, možda bi se zamislili prije nego što bi ono učinili sa Bošnjacima u Prijedoru, Zvorniku, Foči i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.”

Ima još sedam dijelova ove priče na stranici iznad.