''Naša'' četničko-jugobalijska stranka

[Bosni]

http://saff.ba/nasa-stranka-i-slavisa-s ... YHXEEa8Qvs

Naša stranka i Slaviša Šućur nisu podržali osudu hapšenje Nasera Orića

Zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo su usvojili Deklaraciju kojom najoštrije osuđuju hapšenje Nasera Orića. Zastupnici su najoštrije osudili postupanje organa Republike Srbije koji su odlučili da poduzmu krivični progon-raspišu međunarodnu potjernicu za Naserom Orićem, građaninom Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, ratnim komandantom Armije Republike BiH u odbrani Srebrenice, što je imalo za posljedicu njegovo hapšenje od organa države Švicarske.

Zastupnici SKS podsjećaju da ovo nije prvi put da organi Republike Srbije proizvoljno poduzimaju krivični progon i čine pravno nasilje nad građanima Kantona Sarajevo i BiH kao što je bio slučaj sa prof. Ejupom Ganićem, Jovanom Divjakom i drugima, čime se izaziva uznemirenost i opća nesigurnost građana Sarajeva koji su preživjeli najdužu opsadu grada od 1.425 dana i za koje vrijeme je ubijen 11.541 sugrađanin.

Skupština Kantona Sarajevo poziva organe Republike Srbije da prestanu s dosadašnjom praksom, a od nadležnih organa i institucija BiH tražimo da hitno poduzmu sve potrebne aktivnosti i zakonom propisane mjere u cilju oslobađanja iz pritvora Nasera Orića i omogućavanja njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu.
Svi zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo su bili za, samo su Naša stranka (Predrag Kojović, Sabina Ćudić, Edin Forto) i Slaviša Šućur iz SDP-a ostala suzdržani.

[Abidaga]

Petokolonasi i cetnici.

http://tacno.net/rijec-mladih/forum-mla ... n-ef-dozo/

[ABen]

I sta je tu cudno?

Kad je bilo u Prijedoru vezanje bijelih traka i svi su zrtve, po federaciji su podrzavali ove kretene.

[Bosni]

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?rid=1&pid=56497

IZABRANO RUKOVODSTVO NAŠE STRANKE U MOSTARU - IRMA BARALIJA NOVA PREDSJEDNICA

Na sinošnjem zboru članstva, Gradski odbor Naše stranke izabrao je rukovodstvo. Za predsjednicu je izabrana Irma Baralija, dok su potpredsjednici Rijad Durkić i Tarik Tanović. Članovi Gradskog odbora postali su Katica Omanović, Selma Pajo, Denisa Dizdarević, Frančeska Bojić, Dževad Ćorić i Haris Bešić.

Na početku skupa, prisutnima su se obratili predsjednik Naše stranke Predrag Kojović, potpredsjednica Nasiha Pozder i potpredsjednik Edin Forto. Zatim je uslijedio izborni dio Zbora, a nakon njega tematski dio u kojem se govorilo o aktuelnoj političkoj situaciji kako u Mostaru tako i u cijeloj BiH. Predstavnici rukovodstva Naše stranke su prisutnima pojasnili značaj novog Zakona o radu i participaciji Naše stranke u procesu njegovog dorađivanja i usvajanja.

„Posljednje tri godine u Mostaru su, politički gledajući, tri najgore godine u našoj demokratskoj istoriji. Nesposobnost političkih stranaka koje su u posljednjih 20 godina činile vlast u Mostaru i općenito u HNK, ogleda se u činjenici da je građankama i građanima trenutno suspendirano osnovno političko pravo – da biraju i da budu izabrani. Dovoljno je reći da Mostar već tri godine nema Gradsko vijeće“, kazala je Irma Baralija, novoizabrana predsjednica Gradskog odbora NS Mostar.

„S obzirom da trenutna vlast, predvođena gradonačelnikom, i pored toga što nema nikakav legitimitet, nastavlja trošiti novce građana Mostara, bez detaljnih javnih rasprava o budžetu i velikih diskusija o načinu trošenja javnih sredstava, smatramo da je došlo vrijeme da se taj oblik političkog ponašanja ne samo promijeni već i sankcioniše. Cilj Gradskog odbora Naše stranke u Mostaru je da pokažemo da je drugačija politika moguća i da Mostar može bolje“, zaključila je Baralija.

[Bosni]

http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/28667 ... tnika.html

Gratz: Međuentitetska razmjena nastavnika kao prvo konkretno rješenje za probleme djece povratnika

Povodom nastavka bojkota nastave i protesta u povratničkim zajednicama Kotorsko, Konjević Polje i Vrbanjci, oglasio se Dennis Gratz (NS), zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Gratz je predložio rješenje kojim će se napraviti iskorak u odnosu na dvogodišnju pat-poziciju u vezi sa slučajevima diskriminacije u obrazovanju u RG-u.

"Priznavanje bosanskog jezika obrazovanju je samo jedan slikovit primjer, ali daleko od toga da problemi počinju i završavaju sa time šta stoji u đačkim knjižicama. U Konjević Polju su protesti počeli kada su povratnici naišli na diskriminaciju u zapošljavanju pri osnovnoj školi, manipulacijama sa sastavom školskog odbora, neravnomjernim finansiranjem zgrade škole u koju idu djeca iz bošnjačke povratničke zajednice u odnosu na druge škole na bratunačkoj opštini", kazao je Gratz.

"U trenutnim odnosima svi udžbenici u RG−u su napisani na jednom pismu i jednom jeziku, skoro svi istog izdavača. Dakle, nije samo problem u nazivima jezika, već što u praksi nema nikakvih napora da se učini iskorak i ponudi pravedno rješenje. Zovite predmet maternji jezik, ako ćete time premostiti problem, ali se ne smije dogoditi da jedni imaju pravo na nešto, a drugi ne, i to samo zbog svog imena i prezimena. Ne smije biti djece drugog reda u Bosni i Hercegovini", dodao je.

"Mi u Bosni i Hercegovini danas imamo dva neprihvatljiva modela. Jedan je segregacija đaka po etničkoj pripadnosti, a drugi je asimilacija i nametanje stavova većinske zajednice manjini kroz obrazovni sistem. Jasno nam je da smo daleko od rješenja, ali ne vidim da je vlast napravila ikakav sitni korak da to pomjeri. Mislim da iz faze osuda i velikih akademskih rasprava trebamo preći u fazu konkretnog institucionalnog djelovanja. Evo, ja ću, kao federalni zastupnik, uputiti inicijativu prema Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, da pokrene program mobilnosti nastavnog osoblja između dva entiteta sa fokusom na povratničke zajednice", kazao je Gratz.

"Iz fonda koji bi to finansirao otvorili bi prostor da nastavnici iz jedne zajednice idu u drugu, te time napravimo iskorak u smislu međuetničke komunikacije, ali i da se problemu pristupi kroz institucionalni mehanizam, a ne ad hoc, od mjeseca do mjeseca, od problema do problema. To funkcionira i unutar entiteta. Zamislite koliku korist možemo imati od iskustava nastavnika iz jednoetničkih zajednica koji odlaze u drugi grad i tamo podučavaju đake. Isto se može iskoristiti i za pomoć u svim onim mjestima gdje je diskriminacija u obrazovanju prisutna. Hajde da pomognemo zajednice koje su ugrožene i izolirane kroz jednu konkretnu akciju za dobrobit svih građana i građanki", zaključio je.

Tako su nam isto slali učitelje iz Crne Gore po Bosnu i ne vidim da je to imalo pomoglo Bošnjacima. Ovo bi prije svega bilo kampanja za zapošljavanje srpskih učitelja po FBiH nego bilo kakva pomoć povratnicima.

[Abidaga]

28.11.2016
Na današnjoj sjednici Općinskog vijeća Stari Grad prihvaćen je prijedlog Naše stranke da se kroz Odluku koja reguliše zakup poslovnih prostora onemogući otvaranje kladionica na zaštićenom području Baščaršije.
"Baščaršija je vjerovatno i najznačajniji simbol Sarajeva i od izuzetne važnosti je da je zaštitimo od nepriličnih djelatnosti", kazao je Vedran Grebo, vijećnik Naše stranke u Starom Gradu.

“Dat će se rok od nekoliko mjeseci da se postojeće kladionice na Baščaršiji zatvore. Da ne bude zabune, nemoguće je za dan ukloniti navedene objekte, ali realno je očekivati da do ljeta neće više biti nijedne kladionice na zaštićenom kulturnom području Baščaršije”, pojasnio je Grebo.

Dodao je i da će – po prijedlogu koji nije potekao iz NS-a, ali je dobio podršku vijećnika NS-a – i na svim drugim područjima u općini biti povećane cijene zakupa za sve subjekte koji organizuju igre na sreću.

http://www.radiosarajevo.ba/novost/2145 ... bascarsiji

[amkos]

Ovo je dobro. Narod izgleda nikako da skonta da je kladionica klasično bacanje para u vjetar.

[Abidaga]

"Dennis Gratz" posjetio kurde u Turskoj i najavio političku saradnju Naše stranke i HDP-a:
http://www.klix.ba/vijesti/bih/gratz-u- ... /161028091

"Pronalazim velike sličnosti u pojedinim politikama i vrijednostima koje zagovara HDP, te se nadam da ćemo u budućnosti imati priliku da iz ove posjete pokrenemo komunikaciju i na razini političke saradnje predstavnika Naše stranke i HDP-a", kazao je Gratz.

"Također, bili smo u posjeti Sur distriktu, koji je blokiran zbog oružanih sukoba. U Nusaybinu i Mardinu, na tursko-sirijskoj granici, posjetili smo izbjegličke kampove Jezida. Nusaybin je grad etnički miješan, u kojem žive Kurdi, Armenci i Arapi, te iz kojeg je većina stanovništva raseljena nakon sukoba Armije Republike Turske i kurdskih milicija. Isto se dešava i u Mardinu. Premda opravdana borba protiv terorizma na ovom području, ista se često koristi kao izgovor, pri čemu se dešavaju kršenja ljudskih prava Kurda te često neosnovana hapšenja. Razgovarao sam sa majkama koje su izgubile svoju djecu. Njihove priče i slike porušenih gradova vraćaju nas na priče iz devedesetih i vrijeme kada je malo ko bio spreman pomoći našem narodu u Bosni. Zbog toga moramo djelovati i učiniti sve da kršenja ljudskih prava prestanu bez obzira gdje se ona dešavala", dodao je Gratz.

Naša stranka: Nismo Erdoganov pašaluk
http://ba.n1info.com/a122665/Vijesti/Vi ... t-BiH.html

[Zmaj]

Selim Bešlagić napušta SDP i prelazi u Našu stranku



Bivši načelnik Tuzle i guverner Tuzlanskog kantona, predsjednik Kriznog štaba općine Tuzla u ratnom periodu Selim Bešlagić prelazi u Našu stranku.
Bešlagić je odlučio, kako je rečeno Feni, svoju političku i životnu mudrost staviti na raspolaganje novim političkim snagama u BiH, a takvom ocjenjuje Našu stranku.

"Razgovori s Bešlagićem traju duži period, a ovih dana je o tome razgovarao i prelazak dogovorio s Peđom Kojovićem, predsjednikom Naše stranke. U ponedjeljak, 18. decembra u Tuzli Kojović će uoči Zbora GO NS Tuzla ovjeriti Bešlagićevu pristupnicu Našoj stranci", izjavio je za Fenu član Glavnog odbora i Gradskog odbora Naše stranke Tuzla Derviš Čičko.

Prema nezvaničnim informacijama, Bešlagić nije zainteresiran da se nađe na bilo kojoj izbornoj listi ove stranke, premda mu je nuđeno, ali će svojim iskustvom i političkom karizmom nastojati da Našoj stranci privuče što veći broj pristalica i, u konačnom, glasača.

Bešlagić je na početku političke karijere, 1990. godine, bio jedan od čelnika Reformskih snaga BiH, a poslije je inicirao ujedinjenje reformista i socijaldemokrata.

Obnašao je brojne visoke dužnosti u SDP-u BiH, dugi niz godina bio je potpredsjednik stranke.

Ljevica se mobilizira.

[BosnjackaHercegovina]

KOJOVIĆA VRIJEĐA ŠTO GA NAZIVAJU ČETNIKOM: Ispričao i sudbinu svoga oca kojeg su tokom rata zarobile srpske snage (VIDEO) http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/743 ... video.html

[atif]

BOŠNJACI SU UVIJEK KRIVI ZA SVE I SVAKOGA! KAKO TO IZDRŽATI?
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

U Sarajevu su svi ugroženi - od Bošnjaka. A od koga bi drugog? Predrag Peđa Kojović je ugrožen od Bošnjaka ili od bošnjačke politike zato što je Srbin, koji je bio i ostao u Sarajevu. Ugrožena je i Ana Babić, predsjednica Skupštine Kantona Sarajevo, zato što je Hrvatica i zato što je Bošnjak Mustafa Busuladžić bio ni manje ni više već fašista. Ugrožen je i vajni profesor Enver Kazaz zato što je Bošnjak, koji povazdan smišlja kako da se spasi od Bošnjaka i bošnjačke politike. I smislio je da je najbolji način da pljuje sve i svakoga u Bošnjaka osim onoga i onih, koji mu još nisu došli na red.

Ugroženi su od Bošnjaka svi Srbi na genocidom očišćenoj bosanskoj teritoriji zato što inzistiraju na upotrebi bosanskog jezika. Jer, Bosna nije samo bošnjačka, već je Bosna i srpska osim bosanskog jezika u njoj. Srpskoj politici smeta naziv bosanski jezik, jer se na bosanskom jeziku najbolje može artikulirati srpski genocid u Bosni. No, hem u Srbiji hem u Makedoniji dopuštena je upotreba bosanskog jezika. Samo u Bosni je zabranjeno bosanski jezik nazivati "bosanskim jezikom", kao što je bilo zabranjeno Bošnjake zvati Bošnjacima.

Stoga, Bošnjacima je po nacionalnom ključu u vrijeme komunizma davano nacionalno ime "Musliman". No, njihova milost je dopuštala da Bošnjaci mogu ostati i "neopredjeljeni". Taj odnos prema Bošnjacima danas spada u naslijeđenu i ovisnu naviku ili politiku naših "ugroženih" komšija i susjeda, a to je da Bošnjacima valja uvijek nešto braniti i uvijek ih treba za nešto optuživati da se ne bi osilili. No, najbitinije od svega je da se Bošnjacima ne smije dopustiti da se osjećaju moralno nadmoćnim nakon što su preživjeli genocid. Zbog toga, treba ih stalno izjednačavati na bilo koji način s zločinom i zločincima i time im oduzimati pravo na moralnu veličinu.



Bošnjaci moji, to je to sada na djelu. Oni udruženo sve čine da nam oduzmu to što je u nama ostalo najvrednije - moralna veličina nakon genocida, veličina koju cijene svi savjesni i odgovorni ljudi i narodi u svijetu. Zbog toga je ova politička i medijska hajka u posljednje vrijema oko toga da se nađe bar jedan fašista u Bošnjaka. Haag to nije mogao naći. Haag je samo našao da se u Bosni dogodio srpski i hrvatski zličinački poduhvat protiv Bosne i Bošnjaka. Po tome se bošnjačka politika u Bosni razlikuju od politike njihovih komšija i susjeda. No, ova razlika je njima nepodnošnjiva. Zbog toga, bošnjačka politika se mora izjednačiti s hrvatskom i srpskom politikam, ali samo u pogledu jednakokrivnje u zločinu, a nikako u pogledu jednakopravnosti Bošnjaka u mjestima gdje srpska i hrvatska politika dominira u Bosni. Tu se pravi diskriminacija na principu pravog apartheida. Poruka je jednostavna: - Vi Bošnjaci morate biti jednakokrivi s nama u zločinu nad vama, ali ne možete biti jednakopravni s nama u vašem pravu na jezik i državu! U vašem pravu je pola našeg prava, a u našem pravu vi nemate ništa!
To je to sada na djelu. Dodik je ovih dana slavodobitno održao "moralnu" lekciju Bošnjacima da treba da se osjećaju jednakokrivim u Srebrenici radi pomirenja. Sličnu moralnu lekciju Sarajlijama ovih dana dijelio je i Predrag Peđa Kojović, koji se poziva na svoju veliku žrtvu što je kao Srbin ostao u Sarajevu. Slažem se. Treba ga zbog toga pohvaliti i priznanje mu dodjeliti. Nadam se da će se naći neko da pohvali i priznanje dodjeli i kojem Bošnjaku što je ostao ili došao izdaleka u Sarajevo da brani pravo Kojoviću da kao Srbin bude i ostane u Sarajevu.

Ovih dana smo čuli i jake moralne lekcije od Ane Babić, koja nas je podsjetila da je ipak među Bošnjacima bio jedan fašista, koji ne zaslužuje da se po njegovom imenu nazove jedna škola u Sarajevu. Za to je dobila pohvalu i od Izraela. Slažem se, bošnjačka politika u vezi s tim nije bila na visini ni moralne osjetljivosti ni političke providnosti u objašnjavanju ne samo lika i djela Mustafe Busuladžić već svih Bošnjaka u povijesti. Zato neki Bošnjaci, među kojima se naročito istiće vajni profesor Enver Kazaz, misle da su od Bošnjaka najviše ugroženi Bošnjaci, ali niko ne zna od kojih, ili svi znaju od kojih samo niko neće da kaže osim profesora Kazaza, koji sve zna osim jedne stvari, poput Nasrudin Hodže, koji je sve znao osim jedne stvari, a to je da će čovjek pasti sa visokog na niski nivo ako sječe granu na kojoj sjedi. Sloboda govora je svetinja, ali je i odgovornost za riječ neporeciva. Tako to piše u svim knjigama - svetim i nesvetim!

Bošnjaci moji, čuvajte to što imate!

Teška su ovo vremena, ali u Bosni su uvjek bila teška vremena!
Zato pamet u glavu!
Jer pameti nikad dovoljno nije!

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=64233

[atif]

Kakva je razlika između sarajevskog Peđe i banjalučkog Asima

Među pojavama koje karakteriziraju postratnu Bosnu i Hercegovinu jeste i stalna borba za uspostavljanje dominantnog narativa u vezi s ne samo onim šta se desilo nego i kako se to desilo, ko je i koliko odgovoran, ko je bio na strani dobra, a ko je podržavao zlo. Pored triju različitih narativa, bošnjačkog, srpskog i hrvatskog, od kojih je, a to se mora reći, samo bošnjački većinom u skladu s dokumentima i presudama Haškog tribunala, postoji i četvrti, koji se voli nazvati “građanskim”. Takav naziv i za narativ, ali i za ideološko-identitetarno-politički blok koji ga promovira, poprilično je neodgovarajući jer po pitanju usvojenih gledišta, ali i parcijalnog i politikantskog načina kojim tretira istine, stoji čvrsto na stajalištima nekadašnjeg SKJ.

Sličnost tu ne prestaje jer je za taj građanski svjetonazor karakteristična i tendencija pokušaja rehabilitiranja većine tekovina, vrijednosti i normi iz bivše države. Pored primjetne jugonostalgije, potreba za ovom validacijom i rehabilitacijom nekadašnjeg proistječe i iz prijeke potrebe za današnjom vlastitom legitimacijom, a “građani” to pokušavaju ostvariti na jedini način na koji to znaju, preuzimanjem nekadašnjeg artificijelnog otklona od “svih strana”, ma koja od njih bila u pravu, uz istovremeno demonizaciranje svih triju “nacionalizama”.

No, pošto građanski blok funkcionira samo ondje gdje je postojalo dovoljno tolerancije da drugo i drugačije preživi, u bilo kojem obliku, tj. na većinski bošnjačkim prostorima, on u svom pokušaju samolegitimacije automatski pravi najveći i najprimjetniji otklon upravo prema bošnjačkim gledištima i svjetonazorima, i to tako da za sebe svojata pozitivne tekovine koje su izborili ili sačuvali upravo Bošnjaci, dok autentičnoj bošnjačkoj politici i kolektivu odriče i negira bilo kakav svjesni i organizirani doprinos. Taj građanski ideološko-politički blok ne vidi da time, ustvari, kažnjava Bošnjake za širokogrudnost, jer su za njega Bošnjaci samo domaćin kojem, dok se na njemu paratizira, treba promijeniti kulturološki kod i nametnuti vlastita gledišta.

IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE ZA SVAKO ZLO

Ovakva tendencija pokušaja promjene narativa, vrijednosti i odnosa prema vrijednostima vidljiva je u tretmanu predratnih i ratnih dešavanja, ali i stava prema poslijeratnom periodu i njegovim ličnostima. Za “građane”, najveći heroji rata redom su ili nebošnjaci ili Bošnjaci koji su poginuli a da nisu nigdje javno artikulirali ili manifestirali svoj stav prema nacionalnom. Anegdote, lična gledišta, poluistine i laži postaju relevantnije od onoga što se zaista desilo. Pa su tako nacionalisti “sa sve tri strane” krivi za rat; odbranu od agresije nije organizirala najveća bošnjačka stranka, nego se narod nekako volšebno sam organizirao; Jugoslavenska narodna armija iz 1992. godine nije prava, ona “naša” JNA, nego nekakav strani organizam, mada je riječ o istim oficirima, o istoj strukturi, koja baštini iste vrijednosti, o istoj doktrini, istoj organizaciji, istoj institucionalnoj kulturi kao i 1982. ili 1972. godine; herojski čin više nije borba golorukog Bošnjaka protiv daleko nadmoćnijeg srpskog agresora, već je herojstvo biti nebošnjak, ostati u opsjednutom gradu kojeg brane Bošnjaci i praviti performanse; individualni časni i herojski postupci rijetkih srpskih i hrvatskih pojedinaca amnestiraju i srpski i hrvatski narod dok individualni nečasni i zločinački postupci rijetkih bošnjačkih pojedinaca kriminaliziraju čitav bošnjački narod; iskrena gledišta, namjere i želje srpskog naroda za vrijeme agresije ne predstavlja djelovanje 18.000 boraca Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, nego 700 boraca srpske nacionalnosti 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine; isto je bilo biti Bošnjak u Banjoj Luci i Srbin u Sarajevu; i tako dalje, i tako dalje.

Takav “građanski” tretman događaja iz rata, kojim se osigurava da i dalje ostanu validne zablude koje i jesu dovele do toga da agresija bude toliko genocidno strašna po bošnjački narod, u suštini je samo temelj za reinterpretaciju poslijeratnih političkih odnosa i vrijednosti. Ovo je naročito izraženo u politici, gdje nametanje “građanskog” narativa u vezi s prošlošću ustvari služi da legitimira današnje i buduće “građansko” političko djelovanja i ideologiju, i to tako da, dok beatificira vlastite vrijednosti, istovremeno pokušava kriminalizirati bošnjačko političko organiziranje na nacionalnim osnovama, proglašavajući ga odgovornim za svako zlo i izjednačavajući ga sa srpskim i hrvatskim šovinizmom. Zato građani, pored reinterpretacije samih događaja, pribjegavaju traženju i izmišljanju vlastitih heroja, svetinja, legendi, svetaca, ukratko čitave “građanske” mitologije koja treba postati zamjenski, a zatim i jedini oficijelni i jedini politički korektan narativ na većinski bošnjačkim prostorima.

Za nas su u tom smislu izuzetno zanimljivi ovi građanski sveci, osobe koje, iako izuzetno politički aktivne, a time i podložne javnoj kritici, ipak imaju status nekoga čiji se motivi i pobude kao i same izjave ne smiju dovoditi u pitanje, jer to, navodno, nije politički korektno. Takvi su bili većina poslijeratnih nebošnjačkih kadrova SDP-a, ali i ostalih “građanskih” stranaka, kao i skoro svi kulturni radnici ili novinari “nezavisnih” medija. Dobar je dio njih, ma kako politički nekorektno ili antibošnjački djelovao na prvu kritiku svojih postupaka, potegao nacionalno pitanje i zakukao da ga se napada zato što je Srbin ili Hrvat.

Po građanskom svjetonazoru, problematično je i politički nekorektno primijetiti da je Bošnjak koji iznosi antibošnjačke stavove – autošovinist, a nebošnjak koji iznosi antibošnjačke stavove – srpski ili hrvatski šovinist. Posebno je neukusno što bi takvo naricanje u većini slučajeva pratilo nabijanje na nos kako su, eto, oni u ratu bili s Bošnjacima, a bošnjački nezahvalnici im danas tako vraćaju. Ovakvo nepristojno patetiziranje, kojim se često samo vlastita nemogućnost izlaska iz opkoljenog grada ili želja za čuvanjem stana pokušava predstaviti kao nekakva usluga čitavom bošnjačkom narodu – čime se, ustvari, od vlastitog moralnog izbora ili spleta okolnosti pokušava napraviti politički kapital – redovno prati i fobija da se nekoga kritizira samo zato što je ovo ili ono, tj. što ne nosi karakteristično bošnjačko ime. No, vrhunac nastaje kada se takve svete krave “građanske” pokušaju samoizjednačiti i uporediti s bošnjačkim povratnicima u manji bh. entitet, povratnicima koji svakodnevno žive aparthejd kakav povlaštena kasta “građanskih” brahmina i svetaca jednostavno ne može ni zamisliti.

PATETIKA ONDJE GDJE JOJ NIJE MJESTO

Kako sve ovo izgleda u praksi, pokazao je ovih dana slučaj Peđe Kojovića, predsjednika Naše stranke. Kojović je prilikom rasprave o povlačenju odluke o imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću, navodno, nazvan četnikom od strane nekih zastupnika. Mada za takvu konkretnu uvredu nije do sada podnijet niti jedan dokaz, to je ipak bio povod da se raznorazni mediji raspišu o šovinizmu u Sarajevu, a da Kojović patetično izjavi kako bi bilo drugačije da se zove Asim, tj. kako na taj način ne bi morao dokazivati svoj patriotizam. Kojović se, ustvari, žali kako mu je teško i kako je u Sarajevu permanentno ugrožen na nacionalnoj osnovi, mada u tom istom Sarajevu očigledno ima dovoljno političke moći da provodi vlastite agende i nameće vlastite vrijednosne sudove, za razliku od, recimo, nekog hudog Asima čiji politički ili bilo kakav utjecaj u Banjoj Luci često ne doseže ni do kućnog praga. Koliko su ovakvo Kojovićevo poređenje i kuknjava, u najblažu ruku, krajnje nepristojni, najbolje nam kazuju činjenice.

Peđa Kojović već je godinama zastupnik Naše stranke u Kantonu Sarajevu. Na tu poziciju izabran je uglavnom glasovima Bošnjaka, iako se izjašnjava kao Srbin. Kojović kontinuirano i sasvim neometano politički djeluje, premda politička agenda njegove stranke uključuje ideje koje su u direktnoj koliziji ne samo s interesima nego i s pravima Bošnjaka kao kolektiva. Stranka na čijem je čelu Kojović otvoreno se zalagala da ime nastavnog predmeta u školama u Kantonu Sarajevo ne bude Bosanski jezik, kao što je i podržavala nastavni plan i program u kojem su se iz obavezne lektire izbacivani gotovo svi bošnjački pisci, čime se praktično negiralo i postojanje bošnjačkog kanona, ali i same bošnjačke književnosti. Zastupnici Naše stranke izbjegli su glasanje kada je trebalo dati jednoj sarajevskoj ulici ime po ARBiH.

Neki od njih barbarsku opsadu Sarajeva nazivaju “ratnim dejstvima”, a zastavu RBiH, pod kojom je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije, nazivaju, u najboljem maniru RTRS-a, “ratnim zastavama”. Drugi visokopoziconirani kadrovi Naše stranke problematiziraju riječ agresija, tvrdeći da je riječ o nepouzdanom terminu, otvoreno dovodeći u pitanje karakter rata u Bosni i Hercegovini, dok ideolog Naše stranke Tarik Haverić piše (auto)šovinističke pamflete o bošnjačkom kolektivnom mentalitetu i političkoj kulturi. U predsjedništvu Kojovićeve stranke čak se nalaze i advokati odbrane ratnih zločinaca koji tvrde “da nije postojao udruženi zločinački poduhvat”, kao i ”da su netačne tvrdnje da je došlo do širokog i sistematičnog napada na nesrpsko stanovništvo”. Sam Kojović svojevremeno je revizionistički tvrdio da se 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu desio (ratni) zločin.

Da li je moguće da neki Asim u Banjoj Luci ima i desetinu političkog, medijskog i kulturnog utjecaja kao što ima Predrag Kojović u Sarajevu? Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima kako izabran srpskim glasovima sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om? Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te stranke pripomažu negiranju postojanja srpske književnosti i kako, nakon toga, opet dobijaju glasove? Može li iko zamisliti zastupnike Asimove stranke kako usred Banje Luke koriste uvredljive termine za srpsku zastavu ili za dominantni srpski narativ o ratu i zločinima, a na kraju dana ipak su zvijezde gradskih medija i dominantnog čaršijskog kulturološkog kružoka?

A sve to, kao demokratsko načelo, postoji i opstoji u tom “strašnom” Sarajevu.

LJEVICI JE RS INOSTRANSTVO

Već znamo kako će oni koji podržavaju Kojovića na ovo odgovoriti. Da, ali “mi nismo kao oni” i “s njima se ne smijemo porediti”. Ovo ne samo da je svojevrsno nipodaštavanje nego i infantilizacija kompletnog srpskog naroda, negiranje ne samo zrelosti i odgovornosti nego i same normalnosti jednog kolektiva. Zar su Srbi djeca, zar je srpski narod zajednica suludih osoba lišenih odgovornosti prema vlastitom okruženju? A ako je već tako, onda se postavlja pitanje dvostrukih standarda, tj. kako je moguće da za Bošnjake važe jedni, a za Srbe drugi standardi, a i to ovisno o kontekstu.

Ako izjava “mi nismo kao oni” Bošnjake gura u višu moralnu poziciju u smislu da imaju veću odgovornost biti zreliji, odgovorniji, te samim tim popustljiviji, tolerantniji i spremniji na kompromis zarad viših interesa, zašto se onda drugom prilikom traže i podjednake privilegije? Kako je moguće da njegujemo civilizacijski različite vrijednosti, a da isto vrijedimo? Kako je moguće da nemamo iste obaveze i odgovornosti, ali imamo ista prava? Zar to nije suludo uvođenje odnosa dijete – odrasli u odnose među čitavim narodima? Zar tolerancija nije “dvosmjerna ulica”? A ako već “nismo kao oni”, ako se ne smijemo porediti s takvim sredinama, kako su onda tačno i po kojem osnovu ugroženi Kojović i Kojovići? Zašto onda upravo “građani” koriste svaku priliku da nas usporede “s njima” kada god ih se neki Bošnjak usudi kritizirati?

Naravno, sve ovo nema veze s političkom miopijom takve vrste, riječ je jednostavno o tome da je Banja Luka, kao i cijeli prostor manjeg bh. entiteta, za naše vajne “građane” inostranstvo i da ih tamošnja teška atmosfera i nizak stepen ljudskih prava nesrpskog stanovništva apsolutno ne zanimaju. Budući da žive u Sarajevu, naše drage “građane” zanima jedino to da sarajevsko okruženje što više kalibriraju i prilagode samim sebi bez povlačenja bilo kakvih neugodnih paralela s ostalim sredinama u državi. Oni ne osjećaju potrebu da se za jednak status svih naroda bore ondje gdje je on zaista ugrožen, na prostoru manjeg bh. entiteta, njih jedino zanima da u duhu Orwellove Životinjske farme postanu još jednakiji ondje gdje su već potpuno jednaki, kao što je to slučaj u Sarajevu.

Bošnjaci, s druge strane, nemaju tu privilegiju, za Bošnjake je cijeli prostor Bosne i Hercegovine jedna cjelina koji naseljavaju i oni ne mogu ignorirati i zanemarivati ono što se dešava u Bosni i Hercegovini kao državi. Pogotovo je nemoguće to uraditi kada se lažljivo i uvredljivo sugerira da je aparthejd koji trpi Asim iz Banje Luke jednak Kojovićevom stolovanju i kneževanju u Sarajevu. To nije samo uvreda za iskazanu toleranciju svakog Bošnjaka u Sarajevu, to je dodatno ponižavanje Asima u Banjoj Luci, kojem se time poručuje da mu uopće nije loše.

http://stav.ba/kakva-je-razlika-izmedju ... kog-asima/

[Zmaj]

Naša stranka nije zainteresovana za prijedlog DF-a o ujedinjenju



Predsjedništvo Naše stranke se na večerašnjoj redovnoj sjednici usaglasilo o prijedlogu Demokratske fronte da s Našom strankom, SDP-om i GS-om održi "kongres ujedinjenja" u jedan politički subjekt, napomenuvši da neće učestvovati na sutrašnjem sastanku koji je zakazala Demokratska fronta.
"Naša stranka je od početka pružala podršku svim naporima za saradnjom stranaka lijevo od centra na predstojećim izborima i smatramo da je za to bilo sasvim dovoljno vremena", saopćeno je iz NS-a.

Podsjetili su da je Naša stranka, mnogo prije DF-ovog prijedloga, uložila velike napore i predlagala zajedničke nestranačke kandidate za Predsjedništvo BiH, ali da su naišli na potpunu nezainteresiranost za ovakvu vrstu saradnje.

"Žalimo što su pokušaji ovih stranaka za saradnju prije svega medijski a znatno manje suštinski, ali bez obzira na aktuelni trenutak Naša stranka računa na partnere iz SDP-a i DF-a za saradnju od predstojećih oktobarskih izbora", zaključeno je u saopćenju.

[atif]

Kad govori o šovinizmu, Haverić bi najprije trebao pogledati u ogledalo

Koliko mogu biti različiti javni imidž jedne političke organizacije i ono što zaista leži iza benigne fasade, najbolje demonstrira razlika između javnih nastupa vodećih ljudi Naše stranke i onog što zastupa glavni i odgovorni ideolog te stranke Tarik Haverić.

I dok iz službenih saopćenja i javnih nastupa ostalih kadrova ove stranke sipa navodna briga za pravedno društvo, dotle se iz svakog Haverićevog teksta kotrlja lavina najcrnjeg (auto)šovinizma. Haverić ima ozbiljan i dobro dokumentiran problem sa svakom manifestacijom autentične i autohtone bošnjačke misli, u bilo kojem historijskom periodu i obliku, te stoga nije nimalo iznenađujuće da je danas Haverić istovremeno i vjerni i pasionirani čitalac Stava, ali i jedna od onih kod nas tako čestih ličnosti koja pokušava javno djelovanje onih koji mu se ne sviđaju staviti na suprotnu stranu nekog univerzalnog, ali sebi prilagođenog spektra vrijednosti.

To je slučaj kada god Haverić pokušava da upotrebom mentalnog “srpa i čekića” kao analitičkog alata analizira tekstove koje objavljuje Stav.

Baš je tako i s najnovijim Haverićevim tekstom Viđenje i vađenje (I): Imati svoj Stav, koji naprosto pršti od zamjena teza, dvostrukih standarda, podvala, krivog citiranja i navođenja i, što je najgore od svega, najbezočnijeg pokušaja da se legitimizira i amnestira fizička likvidacija političkih neistomišljenika.

Dublja analiza i dekonstrukcija ovog problematičnog Haverićevog teksta zaslužuje zaseban članak, no zasad je dovoljno skrenuti pažnju na najsramotnije njegove dijelove u kojima Haverić bošnjačke političke predstavnike naziva “balijskim političkim šljamom”, a novinare Stava “balijskim medijskim šljamom”.

Ovakav nezapamćen govor mržnje, koji bi postidio i Rajka Vasića i Milorada Dodika, tek je otvorio apetit Haveriću da se pozabavi poređenjem mučki likvidiranog Mustafe Busuladžića s ratnim zločincem Dražom Mihailovićem. Takva vrsta poređenja za Haverića ima višestruku upotrebnu vrijednost. On pokušava da smrtnom presudom Mihailoviću – izrečenom nesumnjivom ratnom zločincu – amortizira nepravedno pogubljenje Mustafe Busuladžića i time komunističkim sudovima priskrbi moralni autoritet i legitimitet.

Ujedno nastoji sakriti činjenicu, sasvim očitu iz objavljenog zapisnika s Busuladžićevog saslušanja, da Busuladžićev najveći krimen u očima komunističke vlasti nije bio nikakav navodni ustašluk ili “handžarizam”, nego pokušaj poticanja Bošnjaka na samoorganiziranje na principu autonomije, i to u trenutku (1943. godina) kada je za NOP postalo izuzetno važno da za sebe pridobiju bošnjačke gradske mase.

Haverić nastoji totalitarni postupak fizičkih likvidacija, zbog drugačijeg mišljenja i političkog opredjeljenja, predstaviti kao nekakvu dobro poznatu civilizacijsku tekovinu i baštinu, te amnestirati i rehabilitirati komunistički režim. I na kraju krajeva, a što je najproblematičnije od svega, pokušava danas, u 21. stoljeću, normalizirati takvu nasilnu i krvavu političku kulturu i ideologiju koja pripada smetljištu historije.

Upravo iz tih razloga Haverić želi Busuladžića predstaviti mračnim ideologom, nekakvim fašistom i ustašom, mada su Busuladžićeva sudbina, njegova likvidacija, ali i pravi razlozi za nju daleko bliži sudbinama i razlozima zbog kojih su likvidirani Huska Miljković ili Muhamed Hadžiefendić nego bilo koji ustaški ili fašistički ideolog.

Iz istih razloga, iz patološke mržnje spram bošnjačke želje da se politički organiziraju i djeluju na nacionalnoj osnovi, Haverić bošnjačke političke predstavnike i novinare naziva “balijskim šljamom”. Baš zbog toga Haverić pokušava izmisliti, a zatim i detektirati nekakve današnje fašiste i neoustaše.

Upravo zato, na kraju svog teksta indirektno poručuje i priželjkuje da današnje “narodne neprijatelje”, ili kako ih Haverić u četničkom maniru naziva “balije”, uhvati nekakva panika jer će nakon izbora “on i njegovi” biti na vlasti.Ovakvi izvitopereni svjetonazori i tumačenja, ovakav brutalan govor mržnje, ovakav četnički šovinizam i ne bi bio toliko problematična da ne dolaze od nekoga ko je, ponovimo to opet, ideolog Naše stranke, političke organizacije koja se predstavlja kao liberalna, a za ideologa ima totalitarnog šovinistu.

http://stav.ba/kad-govori-o-sovinizmu-h ... lo17336-2/

[atif]

Siman, Haverić, Kazaz i ostali kmetovi

Navodno je godine 1991. jedan bivši uznik komunističkih kazamata, tada već inauguriran u bošnjačkog nacionalnog barda, uskliknuo da su “komunisti po nama jahali 50 godina”, a da je sada došlo vrijeme da “mi njih jašemo narednih 50”. No, do revanšizma nikada nije došlo jer je očito sam Alija Izetbegović shvatio da bi to iniciralo začarani krug iz kojeg se društvo nikada ne bi izvuklo.

Tu vrstu osvetničkog scenarija posjeduje i kmet Siman, lik iz istoimene Andrićeve pripovijetke, koji će u živopisnom dijalogu s agom reći: “Četiri stotine godina ste vi jahali nas, sada ćemo četiri stotine godina mi vas, a poslije ćemo se razgovarati ko će koga jahati za onih trećih četiri stotine godina.” E, sad, ako se pitamo kakve veze ima predviđanje Andrićevog kmeta Simana s rečenim bošnjačkim nacionalnim kmetom, posve je jasno da od tih misli može dobrano zaboljeti glava.

Mogli bismo reći da je antikomunistički sentiment ostao prilično ukorijenjen među dijelom bosanskih muslimana. Ne vidimo to kao neku arhetipsku zavadu, već jednostavno kao neki oblik živog sjećanja na mnogobrojna ugnjetavanja i isljeđivanja koja su provodili komunisti. Agresivna retorika koju dio muslimana iskazuje prema tzv. ljevičarima, odnosno “komunjarama”, kako se nedavno samodefinirao Nermin Nikšić, u biti je tek neorganska reakcija na njihovo revnosno antimoderno, retrogradno, anahrono i komično isticanje simbola, rekvizita i retorike iz komunističkog perioda.

Dakle, riječ je o reakciji na neukusna pretjerivanja, a ne ideološki progon. Zablude su otišle tako daleko da regionalni medijski projekti, a njih ne nedostaje u našem eteru i vrlo su utjecajni na javno mnijenje, evociranje jugonostalgije pretpostavljaju konstruktivnom dijalogu kada žele uspostaviti neku vrstu regionalnog (zajedničkog) medijskog prostora. Greška, jer ništa što je propalo neće se vratiti, a nostalgija je tek emotivni odsjaj koji nema uporišta u stvarnosti.

Skender Kulenović započeo je 1945. godine kao nadobudni partizan u Sarajevu s mjesta pozorišnog intendanta uspostavljati neki novi komunistički moral. Ušavši u Narodno pozorište, ondje je zatekao književnika Ahmeda Muradbegovića na mjestu intendanta, te se proderao: “Zar tebe, ustašo, nisu uhapsili!?” Nakon toga je pozvao službu i Muradbegović je završio na robiji. Desetak godina poslije, Kulenovićeva Djelidba postavljena je u mostarskom pozorištu i vrlo uspješno gostovala u Dubrovniku. Ahmed Muradbegović tada je u dubrovačkom časopisu za kulturu napisao vrlo pozitivnu kritiku o Kulenovićevoj predstavi. Zatim nastaje bošnjačka intimna drama, odnosno djelidba kakvih nikada nije i neće nedostajati.

Kulenović samozadovoljno šeta Dubrovnikom i u “Gradskoj kavani” zatiče Muradbegovića. Pretpostavlja da mu je ovaj pozorišnom kritikom ujedno halalio i isljeđivanje 1945. godine. Prilazi mu i pruža ruku, a Muradbegović odbija uz riječi: “Pisao sam o sjajnoj pozorišnoj predstavi i tvom tekstu, ali s tobom nemam ništa!”

Oni koji su poznavali obojicu svjedočili su da je Kulenović imao namjeru ispričati se na krivoj procjeni i preuveličavanju društvene uloge Muradbegovića u endehazijskom Sarajevu. No, godine i godine robije nisu šala i nisu kafanska zezancija. Danas je Skender i dalje uz Maka Dizdara nesumnjivo jedan od naših najvećih književnika, a po Muradbegoviću je dobila ime jedna škola koju bi kmetovi simani iz Naše stranke rado lišili njegovog imena. Kada bi mogli.

Skender nije manje bošnjački književnik i nije manje veliki književnik jer je bio komunist. A Muradbegović je, bez obzira na robiju, poslije rata vodio i tuzlansko, i banjalučko, i dubrovačko kazalište. Je li komunistima nedostajalo kadra ili su dijelom odustajali od revanšizma, neka procjenjuju historičari, a mi bismo ustvrdili da je i jedno i drugo u pitanju.

U svakom slučaju, treba zabilježiti da razni kmetovi simani danas jašu našom medijskom scenom i zazivaju revanšizam. S obzirom na protok vremena, zaključujemo da u raznim isljeđivanjima pretendiraju nadmašiti i same komuniste.

Kako drugačije komentirati dvije nedavne prijetnje koje su izrekli Tarik Haverić, ideolog Naše stranke, i Enver Kazaz, ideolog one stranke koja mu bolje plati. Kazaz će sugerirati da će redakcija Stava “u oktobru klečati na koljenima i moliti za milost”, a Haverić za nas dodaje da smo “balijski medijski šljam”. Da apsurd bude veći, ova dva šaptača iz ljevičarskih političkih krugova predstavljaju se kao nezavisni intelektualci koji su pod prismotrom i ugnjetavanjem nekog režima.

Kako je to moguće kada su obojica jedni od najzastupljenijih u medijskom prostoru Federacije BiH: drombuljaju u svojim tekstovima po novinama i portalima, objavljuju u brojnim časopisima, članovi su većine žirija za dodjele književnih nagrada, vareni i pečeni na Federalnoj televiziji, a posebno su aktivni na regionalnim medijskim projektima. Ukratko, daju “nezavisne” komentare na politička, kulturna i društvena pitanja na svakom ćošku.

Ovi duboko antiakademski ljudi, bez obzira na ove činjenice, tvrde da su pod udarom režima, da im se zabranjuje djelovanje, redakciji Stava pripisuju nalogodavce i političke direktive, a istom su direktno involvirani u ideološko konstruiranje ljevičarskih političkih programa, odnosno, ispravnije je reći, mogućih “progona”.

Kada im se pridruže bošnjački kmetovi simani, tada je to jedna prava čopor horda. Bošnjački kmetovi kojima su nekada bila puna usta očuvanja nacionalnog bitka danas se ponašaju kao ostavljeni muževi koji se bivšoj ženi osvećuju intenzivnim prostituiranjem gdje god i s kim god stignu. Tako je revanšizam zadobio neka nova značenja koja uključuju latentni kurvarluk.

Bez obzira na njihove prijepore, ideološke i političke djelidbe, Kulenović i Muradbegović, za razliku od njih, nadaju nam se kao gospoština.

http://stav.ba/siman-haveric-kazaz-i-ostali-kmetovi/

[atif]

Akademik Filipović Muhamed

- Sada se pojavio u Sarajevu jedan kandidat iz reda hrvatskog naroda iz Naše stranke koji uživa blagonaklonost kod dijela javnosti koja podržava HDZ. Koliko je to dobro jer je delegtimizirana priča o legitimnom hrvatskom predstavniku

FILIPOVIĆ: Ta kandidatura je dobra, bez obzira na to što ja smatram da ta Naša stranka, je jedna nikakva stranka, tuđa stranka. Čija je još se ne zna. Vidjet ćemo. Može biti i Čovićeva.

https://vijesti.ba/clanak/403090/akadem ... -zajednici

[Zmaj]

Predrag Kojović: Ruske namjere prema BiH su opasne

Predsjednica Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije Valentina Ivanovna Matvijenko danas je na sjednici Doma naroda PSBiH rekla da se Rusija zalaže za što skorije uklanjanje Ureda visokog predstavnika u BiH i da se u BiH desio "građanski rat". Na njeno obraćanje reagovao je Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke koji smatra da su namjere Rusije u BiH opasne.
"Ko god je napisao ovaj sramni govor gospođi Matvijenko još uvijek u svojoj glavi vodi hladni rat koji je rušenjem Berlinskog zida za većinu normalnih ljudi u Evropi završen. Rusija i dalje pokazuje nesposobnost da svoju halapljivost prema većem međunarodnom utjecaju i teritorijama drugih država preusmjeri ka sebi, ka izgradnji sopstvenog demokratskog sistema. Ruska namjera da ovakvim huškačkim istupima, kakav je ovaj današnji gospođe Matvijenko, i primjenom savremenog informacionog rata koji su prezentirali u slučaju Brexita i pomažući Trumpu mora biti zaustavljena u startu u BiH", kazao je Kojović.

Smatra da u sadašnjem sastavu Predsjedništva BiH koje je zauzeto međusobnim svađama i predizbornim spletkama nema nikoga ko bi branio interese suverene i građanske BiH za kakvu smo glasali na referendumu za nezavisnost - suverenu, demokratsku, građansku državu koja podjednako pripada svim njenim građanima i narodima.

"Mi, građani BiH, moramo konačno preuzeti odgovornost i sudbinu svoje zemlje u svoje ruke i ne dozvoliti da po ko zna koji put budemo sitniš u razmjeni stranih sila. Zato je oktobar 2018. važan. Ako sve, iste partije, isti ljudi, ostane isto i poslije izbora, gore će nam biti i u naredne 4 godine. Novi ljudi su nova šansa", poručio je Kojović.

[amkos]

Zato je oktobar 2018. važan. Ako sve, iste partije, isti ljudi, ostane isto i poslije izbora, gore će nam biti i u naredne 4 godine. Novi ljudi su nova šansa", poručio je Kojović.

Ili u prijevodu, glasajte za Falatara.

[atif]

https://www.facebook.com/ProsjecnaKomunjara/

Stranka čiji je najveći domet sadnja drveća pored Miljacke

[Jack]

Zato je oktobar 2018. važan. Ako sve, iste partije, isti ljudi, ostane isto i poslije izbora, gore će nam biti i u naredne 4 godine. Novi ljudi su nova šansa", poručio je Kojović.

\
Ne.Glasajte za Covica jer Falatar je tu kukavicje jaje,covjek koji ima cilj samo da uzima glasove od Komsica i daje time sansu Covicu.A za njega nece niti 2% glasati u Skutoriji ili Livnu.Ne,on je tu nebitan,bitno je cija je to nasa stranka