Bošnjaci u Podrinju

[Bosni]

http://www.akos.ba/u-fokusu/zapis-o-zlo ... tskog-rata

Zapis o zločinu: O četničkim zlodjelima u Goraždu tokom Drugog svjetskog rata

Bila je to 1683. godina kada se desio prvi zabilježeni genocid nad muslimanima u ovom kraju svijeta. Nakon što su Osmanlije u bečkom ratu između Osmanskog carstva i Austrije izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, i Boki Kotorskoj, muslimani koji se nisu iz ovih zemalja uspjeli povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava, bili su vrlo brzo pobijeni, protjerani, asimilirani ili prevedeni na katoličanstvo. Istovremeno su porušeni svi spomenici islamske civilizacije: džamije, bezistani, hanovi, biblioteke, karavan - saraji, tekije, turbeta i medrese. Inicijator je bila Katolička crkva.

Desetak godina kasnije 1711-te muslimani su se ponovo našli na udaru, ovaj put pravoslavne crkve. Kao rezultat “istrage poturica", hiljadu muslimana biva pobijeno, a jedan mali dio izbjegao je u selo Tuđemile kod Bara.
I tako sve do danas, svakih nekoliko decenija akutelizira se “čišćenje Bosne od Bošnjaka. Ono posljednje od 1992 do 1995. godine bilo je najsvirepije i najbrojnije. Neki podaci govore da se broj nestalih i ubijenih Bošnjaka kreće oko 250 hiljada.

Pet decenija ranije, Drugi svjetski rat koji je buktio u Evropi, bio je pokriće za ponovna ubijanja muslimana. Pretpostavlja se da je tada ubijeno oko 130 hiljada muslimana. Među njima i muslimani koji su svoje utočište našli u jednom, lijepom pitomom selu kraj Goražda - Kopačima.

“Nalazili smo satove, narukvice, bilo je i kostiju. Babo je ih stavljao u civare, vukao i bacao u Drinu. Nismo znali ko su oni bili, jedino da su muslimani, da su odnekuda pobjegli i došli baš ovdje. Živi su zapaljeni u našoj kući.”- ispričao je Zahid Kanlić, dok smo sjedili i pili kahvu u avliji u Kopačima. Dan kasnije Zahid je umro. Od srčanog udara, baš na mjestu gdje se nalazila kuća u kojoj su ljudi živi zapaljeni.

Pretpostavlja se da je bilo oko 100 ljudi, civila. Imena se ne znaju. Taj zločin niko nikada nije ni istraživao. U knjizi “Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu”, autora dr. Smaila Čekića navedeno je svjedočenje Zufera Bešlića koji kaže : “ ...kako je u jednoj kući u Kopačima zapaljeno stotinu ljudi – starica, staraca, žena i djece - probadali ih noževima i klali, konačno ubacivali zapaljive bombe i sve s kućom zapalili”. Najvjerovatnije da je u pitanju kuća Kanlića.

O četničkim zločinima nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata, nije se mnogo pričalo poslije. “Nije se tada to razglašavalo, ali mi smo znali za zločin u Hamedovoj kući”. – kaže osamdesetogodišnja Hasnija Kanlić. Ko su bili ti ljudi ne zna ni ona, bila je dijete: “Znam da su bježeći ispred četnika došli do Drine. Tu su ih zaustavili Italijani, nisu im dali preći. Četnici su ih onda pohvatali, zatvorili u kuću Hameda Kanlića i zapalili. Bilo je to '41."

Četnička krvava strahovlada trajala je od 30.11.1941 do 29.1.1942 . Četnici su vodili zarobljene u vojarnu u Goražde, a zatim ih poslije ponoći vodili na željezničke mostove u Goraždu i u Kopačima, tu ih klali ili ubijali iz puške, i bacali u Drinu. U svom svjedočenju Zufer navodi da je ovakvih klaonica bilo mnogo od Ustiprače do Foče, a najpoznatije su bile u Kopačima, Goraždu, Osanici, Foči. Prema svjedočenju jednog kadije, na koje se oslanja Zufer, računa se da je u ovom periodu poklano i ubijeno 6000 ljudi.

Zločin u kući Hameda Kanlića nije jedini takav u Kopačima. Prema Izvodu iz zapisnika Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u kući Husa Drljevića 30. novembra 1941 zapaljeno je oko 80 muslimana.Nastavak izvještaja potvrđuje Hasnijine riječi o stavu Talijana prema četničkim zločinima. Tako se u izvještaju navodi: “S druge strane talijanske jedinice su cio ovaj događaj ravnodušno posmatrale. Kako je panika zavladala među muslimanskim življem, istog dana, narod, žene, djeca i ljudi - Muslimani pokušali su da u većoj gomili pređu preko mosta Talijanima, nadajući se da će ih ovi zaštiti. Kada su bili na sredini mosta Talijani su otvorili vatru na goloruk narod, tako da su se morali vratiti u naručje četnika, koji su ih na navedene načine likvidirali”.

Da je monstruozna praksa paljenja živih ljudi bila omiljena među četnicima govori i svjedočenje Aziza Sarvana, šerijatskog suca o stanju u gornjem Podrinju, 28. maja 1942. godine. Tako on kaže “U selu Zidinama vidi se zgarište, gdje su u jednu kafanu zatvorili 50 muslimana i zapalili...”

Zašto pisati o zločinu kada su i žrtve i dželati mrtvi

Zidine, ta kopačka mahala, mogla je slobodno taj naziv dobiti u Drugom svjetskom ratu, s obzirom da su nakon prolaska četnika, Talijana, Njemaca ovdje ostale zidine. No, usmena kazivanja kažu da su zidine iza sebe ostavili Rimljani, koji su Kopače napustili zbog hladnoće u ovim krajevima. Ostaci njihovih građevina ovdje i danas postoje.
Hladne zime nisu smetale Hamedu Kanliću da se s djecom i ženom vrati u Kopače. Umjesto kuće našao je zgarište s ljudskim ostacima. Ostaci su završili u najvećoj bosanskoj grobnici – Drini, na zgarištu je napravljena magaza, a nova kuća ponikla je ponad zgarišta. Tu je još uvijek.

Tokom agresije kuća je bila u rukama Srba, ali nije zapaljena, a sve do 1996.godine u njoj su stanovale komšije Srbi iz obližnje Rijeke.

Zašto pisati o zločinu kada su i žrtve i dželati mrtvi? Kada se ne znaju imena nijednih ni drugih, kada su pomrli gotovo svi svjedoci?

Važno je - zbog kontinuiteta njihovih zločina i kontinuiteta naše naivnosti. U Kopačima je prije agresije živjela samo jedna srpska porodica. Danas ih ima mnogo više. Naseljeni su u zgradama i kućama napravljenim na zemljištu, koje je nekada pripadalo, između ostalih, i Hamedu Kanliću. I od njega, kao i od svih drugih, zemlja je otkupljena uz minimalnu nadoknadu, tj. nacionalizovana nakon Drugog svjetskoj rata. Sada te, nekada muslimanske čajire, a danas mali stambeni kompleks “krasi” krst. U pitanju je kontinuitet, kontinuitet djelovanja. Važno je biti ga svjestan.

[Abidaga]

poIoRCVUCow

[Gost1]

poIoRCVUCow

Spominju Focu, Gorazde, Pljevlje, Cajnice, ali nece Priboj... valjda u "srbiji"?

[Zmaj]

Bošnjaci u Srebrenici 1942. od pokolja spasili 3.500 Srba


Dokument u kojem su opisane okolnosti spašavanja srebreničkih Srba 1942. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Slučajevi hrabrosti i solidarnosti u Drugom svjetskom ratu nisu bili rijetki, a ljudi kakav je bio tuzlanski muftija Šefket efendija Kurt bilo je mnogo. Zalaganjem tih danas pomalo i zaboravljenih heroja otpora fašizmu spašeno je hiljade nevinih života a njihove priče, ako su uopšte zapisane, pohranjene su u prašnjavim i oronulim arhivima Bosne i Hercegovine, piše Al Jazeera Balkans.
Uloga koju su Bošnjaci imali u otporu fašizmu, tokom Drugog svjetskog rata, velika je i od neprocjenjivog značaja, a broj onih koji su izravno i sa punom sviješću o posljedicama takvog čina stupili u otvorenu konfrontaciju sa ustaškim fašizmom ne može se sa sigurnošću znati.

Politika progona

Historija, međutim, bilježi i pamti veliki broj slučajeva u kojima su se Bošnjaci i njihovi vjerski i politički lideri usprotivili praksi ustaškog terora koji je provođen pod okriljem NDH-azijske politike progona srpskog i jevrejskog stanovništva, piše Al Jazeera Balkans.

I dok se mnogo pisalo o onima koji su pristupajući NOB-u kročili na put vojnog otpora i neposredne borbe protiv politike zločina o desecima i stotinama onih koji su djelovali civilnim putem i neposrednim ljudskim aktivizmom malo je pridavano pažnje u zvaničnim historiografijama i njihova imena danas su skoro i zaboravljena.

Ime tuzlanskog muftije Šefketa efendije Kurta ponukalo nas je da sprovedemo malo istraživanje o primjerima gdje su Bošnjaci neposredno spriječili planove NDH o pogromu srpskog stanovništva i uz pomoć direktorice Instituta za historiju u Sarajevu došli smo do podataka o slučaju kada su Bošnjaci Srebrenice od pokolja spasili 3.500 Srba.

Radeći na istraživanju slučajeva hrabrosti i spašavanja u Drugom svjetskom ratu, historičarka Milišić došla je do dokumenta iz kojeg se jasno vidi da je 1942. u srebreničkom srezu planirano masovno ubistvo 3.500 Srba iz Srebrenice i okolnih mjesta.

Ustaška Crna legija

Milišić objašnjava da su područje srebreničkog sreza zauzela ustaška Crna legija i da je s njihovim dolaskom na prostore istočne Bosne počeo organizirani teror nad stanovništvom srpske nacionalnosti. Taj je teror svoj vrhunac trebao doseći pogromom srebreničkih Srba.

"Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba, muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga."

Sretna okolnost htjela je da jedan ustaški oficir plan povjeri jednom srebreničkom uglednom Bošnjaku, koji nije oklijevao da o tome obavijesti viđenije sugrađane, a zatim zajedno s njima krene u operaciju osujećivanja ustaškog plana istrebljenja Srba.

"Ustaški logornik Slavko Oraščić u povjerenju je saopštio nekim muslimanima, građanima Srebrenice, tačnije Nazifu Klančeviću da Kurelac priprema pokolj svih zatvorenih Srba i kaže se da je na intervenciju građana muslimana došlo naređenje iz Tuzle da se svi Srbi puste na slobodu".

U teškim ratnim uslovima i u zemlji koja je bila još uvijek nerazvijena obavijestiti ustašku komandu u Tuzli o namjerama njihove ekspoziture u Srebrenici nije bilo jednostavno, ali nepostojanje saobraćajne infrastrukture nije spriječilo srebreničke Bošnjake da traže intervenciju.

Depeša iz Tuzle

"I pored te činjenice Bošnjaci Srebrenice 1942. godine su se oduprli zlu, oduprli su se zovu zločina i zločinaca i oni su saznali da će se izvršiti pokolj nad Srbima. Hitno su se organizovali na jednom sastanku i uputili su depešu u Tuzlu. Tada nije bilo telefona, mobitela i televizije, i jedino sredstvo komunikacije su depeše koje su se protezale do 10 godina iza Drugog svjetskog rata dok nije telefonski saobraćaj uspostavljen i izgrađen".

Milišić objašnjava da ovo nije bio prvi pokušaj ustaškog pokolja Srba srebreničkog sreza. U ljeto 1941. godine, na pravoslavni praznik Vidovdan, pohapšeni su ugledniji srebrenički Srbi, ali i tada su oslobođeni na intervenciju lokalnog bošnjačkog stanovništva, koje nije dozvolilo da se izvede pokolj njihovih komšija.

"Tada nije došlo do masovnog hapšenja, samo su uhapsili uglednije građane srpske nacionalnosti jer je, kaže se u jednom dokumentu, bila intervencija da se Srbi masovno ne hapse. Dakle mještani su već u ljeto 1941. intervenisali i Srbi su pušteni iz zatvora. A uhapšeni iz okolnih sela su zadržani u zatvoru do ustanka u augustu 1941".

Kako će se kasnije uspostaviti svi napori srebreničkih bošnjaka bili su "uzaludni", jer će ustaše u srebreničkom srezu izvršiti svoje zločinačke planove. Pokolj koji su napravili u junu 1943. bio je strašan i svirep, kaže Milišić.

Pokolj iz 1943.

"Kurelac je sredinom juna 1943. izvršio pokolj Srba, nekoliko muslimana i par Jevreja u Srebrenici i obližnjim selima. Osobno je poubijao predsjednika kotorskog suda Muhameda Aganovića, njegovu suprugu i troje djece te upravnika pošte Džemaludina Plisku".

Motiv za ubijanje Aganovića, Pliske i nekolicine drugih srebreničkih Bošnjaka bila je njihova opredijeljenost da sarađuju i pomažu partizanske jedinice u istočnoj Bosni.

Prilikom kratkotrajne partizanske kontrole Srebrenice, priča Milišić, Aganović je u svojoj kući ugostio rukovodioce NOB-a, a Plisko je bio ubijen samo zbog jedne paušalne i neprovjerene optužbe koja ga je teretila da je protivnik NDH i da podržava antifašistički pokret.

"Kada su partizani u junu 1943. oslobodili Srebrenicu nekoliko je partizana odsjelo kod Aganovića i onda su ustaške vlasti, prilikom ponovne okupacije Srebrenice, to iskoristili kao motiv da ga ubiju. Jedan od motiva, koji se spominje u literaturi, je bio i taj što je Aganovićeva supruga bila po nacionalnosti Srpkinja, što lično mislim da apsolutno nije bilo važno u ovom slučaju. Najmlađe njegovo dijete imalo je 13 mjeseci. Džemaludina Plisku je, s druge strane, optužio neki Rom ustaškom poručniku Kurelcu da je protivnik ustaške države i da je saradnik partizana i ovaj ga je ustrijelio pred poštom 14. juna 1943.".

Pronalazak dokumenta

Iako se slučaj spašavanja srpskog stanovništva Srebrenice u Drugom svjetskom ratu rijetko spominje dokument koji "pamti" događaje i glavne aktere sačinjen je u avgustu 1945, a pronašao ga je Tuzlanski historičar Đorđe Lazarević u jednom zapisniku Zemaljske komisije za zločine Bosne i Hercegovine.

Od tada njegovo postajanje gotovo da je bilo namjerno prešućivano, priča Milišić koja je cijeli dokument i događaje koje opisuje znanstveno obradila i predstavila u studiji Primjeri tolerancije, pomoći, pokušaja zaštite progonjenih (O jednom malo poznatom dokumentu).

https://www.klix.ba/vijesti/bih/bosnjac ... /180120024