Nakon završetka balkanskih ratova (potpisivanjem Bukureštanskog ugovora 10. avgusta 1913.), Srbi su ostavili muslimanima iz Sandžaka, Kosova i Makedonije četiri godine roka da odluče hoće li živjeti pod hrišćanskom vlašću, ili se iseliti. Pri tom su Bošnjacima i Albancima garantovali ista građanaska i poltička prava kao i ostalom stanovništvu – sloboda na vjeroispovijesti, dvojezične svjetovne škole, vjerske škole i dr. Svako mjesto sa većim brojem muslimanskog stanovništva može izabrati vlastitu muslimansku opstinu. Međutim, sva ova obećanja srpska Vlada je pogazi la. Okupatorski režim, srpski i crnogorski, je odmah počeo u praksi primjenjivati princip “čija je vlast toga je i vjera”. Počinju masovna protjerivanja bošnjačkog i albanskog stanovništva u Tursku. U proljeće 1914. godine iseljavanje je bilo najintenzivnije. Tada je, prema turskim podacima, iseljeno oko 200.000 muslimana sa teritorija okupiranog Sandžaka, Kosova i Makedonije i drugih dijelova Balkana. Nezadovoljni postojećom vlašću, koja je sistematski sprovodila nasilje i zločine, Sandžakiije joj počinju pružati oružani otpor. On je u početku bio sporadičan, da bi kasnije poprimio organizovan oblik. Nezadovoljne Bošnjake predvodio je čuveni Jusuf Mehonjić. Poznato je da se u toku balkanskih ratova borio kao oficir u jedinicama osmanskih askera. U toku Prvog svjetskog rata (1914-1918), sandžačke komite pomažu austrijskoj vojsci u borbi protiv srpskih i crnogorskih trupa. Tada je združena pravoslavna vojska doživjela katastrofalan poraz od austrijskih trupa u Sandžaku. Crnogorski kralj Nikola I Petrović je bio prinuđen potpisati kapitulaciju 1916., a srbijanski kralj Petar I Karađorđević (Nikolin zet), bježi u Grčku. Ostatak njegove vojske se 1915. godine spašava zahvaljujući albanskom predsjedniku Esad-paši Toptaniju (1914-1916 ) koji im je omogućio prolaz kroz Albaniju, što mu albanski narod nikada nije oprostio. U znak zahvalnosti na taj prijateljski komšijski gest, Srbi su njegovo ime dali jednoj sporednoj uličici u Beogradu (Esad-paši na ulica na Voždovcu). I pored velikog vojničkog poraza Srbija i Crna Gora su se, zahvaljujući prvenstveno Francuskoj, na kraju Prvog svjetskog rata, poja- vile na strani sila pobjednica! Nakon ovog rata stvara se najmlađa država u Evropi u kojoj se Bošnjacima i dalje negira vjerski i nacionalni identitet. Mnogi Bošnjaci nezadovoljni režimom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića odmeću se u šume i organizuju komitske čete. One su bile najbrojni je u bjelopoljskom, novopazarskom, rožajskom i beranskom srezu. Bošnjaci su često bili izloženi teroru srpsko-crnogorske vlasti koji se manifestovao kroz masovne pokolje i protjerivanja. Istu sudbinu doživljavalo je i albansko muslimansko stanovništvo na Kosovu. Tijesna saradnja između kosovskih i sandžačkih komita počinje od 1921. do 1925. godine kada, poslije pogibije Jusufa Mehonjića i Bajrama Curija, dolazi do rasula komitskog pokreta i u Sandžaku i na Kosovu. Komitski pokret je u obadvije ove pokrajine imao oslobodilački karakter, prvi je težio ujedinjenju svih Albanaca u jednu državu, dok su se sandžačke komite borile za
oslobođenje okupirane teritorije Sandžaka i pripajanju matici Bosni. Kako navodi E. Mušović u knjizi Novi Pazar i okolina, ” … njihove akcije su bile uperene protiv ondašnje vlasti”.’ Poslijeratni komunistički historičari su pokušavali marginalizovati značaj komitskog pokreta u ovim pokrajinama, kvalifikujući ga kao pljačkaški i banditski. Albanski narod i njegovi intelektualci su komitski pokret na Kosovu, na čelu sa Bajramom Curijem, ocijenili (tako ga i doživljavaju) kao najsvjetliji period u svojoj historiji. Treba istaći da je ova tema kod nas bila zapostavljena, kao i cjelokupna bošnjačka historija. Međutim, sandžački narod nije nikada zaboravio svoje junake koji su se borili za slobodu i vjeru svog naroda.
Jusuf Mehonjić se 14 godina borio protiv srpsko-crnogorskog režima, počev od 1912., pa sve do svoje smrti 1926. godine. Nikada se nije mirio sa tim da je hrišćanska vlast zavladala u Sandžaku. To potvrđuju i stihovi iz njegovih pjesama koje je zabilježio poznati češki naučnik, profesor u Beču, Gracu i Pragu, Matija Murko u svojoj obimnoj knjizi “Tragom srpskohrvatske narodne epike”. On je kao naučnik – istraživač 1924. godine obišao i područje zapadnog Sandžaka, baš u periodu kada je aktivnost Jusufa Mehonjića bila na vrhuncu. Matija je Mehonjića smatrao istinskim junakom pa je u svojoj knjizi zabilježio i dvadeset njegovih stihova koji treba da ostanu upisani zlatnim slovima u našoj historiji. Mehonjić je bio ratnik koji je svoja vojevanja bilježio kroz stihove-deseterce, u svojim pjesmaricama (dnevniku). Mehonjić je svojim stihovima “pri kazivao svoje borbe protiv Srbije, Crne Gore, i na kraju, protiv Jugoslavije.” Uzeo je pušku u ruke, jer je bio ubijeđen da će se Osmansko carstvo, nakon poraza u balkanskom ratu 1912., ponovo oporaviti i da će Sandžak biti ponovo pod vlašću sultana. Bio je ubijeđen da će njegov narod samo pod osmanskom upravom moći sačuvati vjeru i vatan. Svoje ubjeđenje iznosi kroz stihove:
Evo vakta Devet godina dana komitujem u protiv dušmana a sve čekam Nazar od sultana Pa sam Boga jemin učinijo dok se šeću Postamboli Turci i drugari po planini vuci neću Vlaškoj postupiti ruci “
U jednom sukobu sa žandarirna, Mehonjiću je, dok je prelazio preko nabujalog Lima, torba pala u vodu. Zandari su je izvukli i tako je njegov dnevnik, u kojemu je opisao svoje komitovanje od 1912. do 1921. godine, dopao u ruke Ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu! Zvanična vlast ljubomorno čuva ovaj dnevnik i ne dozvoljava (bar za sada) njegovo objavljivanje, jer bi to bilo od neprocjenjivog značaja za historiju sandžačkih Bošnjaka koje ova vlast pokušava da ostavi bez pisanih historijskih tragova.
Mehonjićeva borba počinje okupacijom Sandžaka 1912. godine. Ubrzo mu se pridružuju mnogi Bošnjaci širom Sandžaka, od Pljevalja preko Pešteri do Novog Pazara i od Priboja do Plava i Gusinja. Inače Mehonjić potiče iz šahovičkog kraja (selo Granćarevo). Rođen je oko 1888. godine. Njegova majka je bila rodom iz Sahovića, od plemena Karalića. U doba austrouqarske okupacije zapadnog Sandžaka, Jusuf je bio osuđen i zatvoren u Sahovićima. Ubrzo mu je uspjelo pobeći. Tom prilikom otima zatvorskom stražaru pušku i bježi u šumu. Publicista H. Avdić pominje da je Mehonjić imao 25 godina kada je otišao u komite, a otišao je u komite 1913. godine. O odmetanju Mehonjića u komite narod je spjevao pjesmu:
“Mlad se Jusuf oženio, do ponoći s Ijubom bio. Od ponoći ferman stiže: mlad Jusufe car te zove. Carska hazna pokradena, na Jusufa potvorena “
Mehonjić je bio veoma ugledan čovjek kod sandžačkog naroda i kao takav prosto neuhvat- Ijiv za režimsku vojsku i žandarmeriju. Zahvaljujući vjernim jatacima i dobrom poznavanju terena, on je uspio veoma dugo pružati oružani otpor. Operisao je na teritorij i cijelog Sandžaka i jednog dijela Kosova, a povremeno, nakon izvedenih krupnijih akcija, nalazio bi utočište kod svog velikog prijatelja Bajrama Curija u sjevernoj Albaniji. Ovu povezanost sandžačkih i albanskih komita opisuje i dr.Vujadin Rudić u monografiji “Bijelo Polje”:
” Mehonjićeve grupe su krstari le sve do Albanije i povezivale se sa brojnim odmetničkim grupama oko Plava i Gusinja, gdje je u februaru 1919. godine došlo do pobune i žestokih borbi sa vojskom. S druge strane, do područja Bihora dopirala je odmetnička grupa Feriza Salkovića”. Da je njegova borba imala nacionalno-oslobodilački karakter, govori i događaj koji se zbio u ljeto 1921. godine kada je Mehonjić sa svojih 30 naoružanih ljudi presreo na Bijeloj Stijeni, kod prijepoljske Bistrice, načelnika prijepoljskog okruga Budimirovića, razoružao ga, kao i žandare koji su ga pratili. Tada je načelniku rekao glavni razlog zbog kojeg je otišao u komite: “To je samo zato što Srbi i Crnogorci čine nepravdu nad Muslimanima. Muslimani su mnogo pretrpjeli od Crnogoraca u Kolašinu, a takođe i u okrugu bjelopoljskom; ubijeno je 1500 Muslimana a da za to niko ne odgovara! ” U užoj pratnji Mehonjića nalazio se njegov brat Hakija, zatim braća Mahmut i Arslan Jejna iz sjeničkog sreza, Arslan Bučan iz Gubavča, Husein Bošković iz Maoče, Nuko Hot iz Suhog Dola, Belo i Nuško Ljuca, 11 Husein Karadan iz Borošticecrnogorski režim, je bio mnogo jači od Zoguovog, a i njegov narod je bio oslabljen uslijed stalnog iseljavanja u Tursku. Iako je saradnja Mehonjića i Curija bila veoma dobra (posebno od 1921. do 1924.) reakcionarne snage kralja Aleksandra I Karađorđevića i Ahmeta Zogua uspjele su tokom 1924. godine slomiti oslobodilački borbu ova dva naroda. Pristalice Jusufa Mehonjića i Curija, kojih je bilo nekoliko hil- jada, bivaju dobrim dijelom uhapšeni i deportovani u tzv. srpske izolacio- ne logore u Gornjem i Donjem Milanovcu i Nišu, gdje mnogi od njih osta- vljaju svoje kosti. Da bi očistili bjelopoljski srez od bošnjačkog stanovništva, Crnogorci 07. novembra 1924. na putu Mojkovac – Šahovići ubijaju svog čovjeka Boška Boškovića (ranijeg načelnika okruga Kolašin, koji je u oktobru 1912. u pešterskom selu Korita pobio veliki broj Bošnja- ka) i za ubistvo optužuju Jusufa Mehonjića. Ovo je biosamo izgovor kako bi se napala i uništila muslimanska sela s područja Sahovića i Vraneša. Prethodno je crnogorska vlast razoružala tamošnje muslimansko stanov- ništvo, da bi nakon dva dana uslijedio opći napad na Šahoviće iPavino Polje. Napad je izvršilo 2.000 kolašinskih Crnogoraca u toku noći 10. i 11. novembra 1924. na liniji od 19 km. “Počeli su u isto vrijeme da pale kuće i ubijaju i staro i mlado, žene i djecu .. Broj žrtava ljudskih iznosi na stotine … “, stoji u Memorandumu koji su 21. novembra 1924., nakon ovog pqćinjenoq genocida, napisali kralju Aleksandru bošnjački delegati opštine Sahovići i Pavino Polje. Nikšićki list “Slobodna misao” je pisala da su Boška Boškovića ubili odmetnici Jusufa Mehonjića. Tako 12. novembra 1924. bjelopoljski četnici šalju depešu u kojoj stoji: “Potvrđuje se vijest o namjeravanoj pobuni u ovom kraju pod vođstvom krvoloka Mehonjića … Pored ubijenog (Boškovića) nađena je srebrna kutija sa latinskim natpisom “Mehonjić”.” Komšije pravoslavci su na najsvirepiji način ubili od 600 do 900 muškaraca, žena i djece u šahovićkoj i pavino- poljskoj opštini. Opis ovog stravičnog događaja prvi je javno objelodanio Milovan Đilas u svojoj knjizi “Bespravna zemlja” koju je kao emigrant izdao u Londonu 1958. godine, da bi naš historičar Hakija Avdić u knjizi “Položaj muslimana u Sandžaku” dao najkompletniju analizu ovog geno- cida počinjenog nad sandžačkim Bošnjacima 1924. godine. Bošnjaci iz opština Šahovići i Pavino Polje, plašeći se ponovnih stradanja, ubrzo su se, skoro do posljednjeg čovjeka, iselili sa tog područja, veći dio u pravcu sandžačkih gradova i Bosne, a jedan dio u pravcu Turske. Danas tamo nema nijednog Bošnjaka a ime Šahovića je prekršteno u Tomaševo.
Na nagovor srpskog predsjednika vlade Nikole Pašića, kralj Aleksandar u nekoliko navrata šalje četničkog vojvodu Kostu Pećanca u Sandžak i na Kosovo s ciljem da uguši i razbije komitski pokret u ove dvije pokrajine. O angažovanju ovog zločinca Vujadin Rudić u knjizi “Bijelo Polje”, iznosi da su ” radi sređivanja prilika u Sandžaku u 1921., 1922. i 1923. godini bili angažovani i leteći odredi četnika Koste Pećanca. Bila je to skoro privat- na Pećančeva vojska, koja je služila učvršćenju nove vlasti, ali i i vrlo nedisciplinovana vojska. Pored četnika, u ovim odredima bilo je i dobro- voljaca, isluženih vojnika i oficira, a ponegdje su angažovani i Srbi-selja- ci.” Pećanac, ne samo da nije uspio uništiti sandžačke komite, već je jedva izvukao živu glavu iz Sandžaka. Stariji Pazarci i danas prepričavaju događaj vezan za Jusufa Mehonjića i okružnog načelnika iz Novog Paza- ra Zivka Sušića. Ovaj Srbin je važio za velikog neprijatelja Bošnjaka tako da je ubrzo došao na red za likvidaciju. Taj događaj je opisao historičar Ejup Mušović ovako: “Šušić je išao fijakerom za Rašku. S njim su bila još dva žandarma i Moric, jevrejski trgovac iz Novog Pazara. Preobučen u uniformu žandarmerijskog oficira, Mehonjić jI? zaustavio fijaker i pošto je razoružao žandarme, upitao je ko je Šušić. Sušić je pokazao prstom na Morica i Mehonjić ga je odmah ubio. Pošto je ubio jedngg žandarma, misleći da je time završio posao, Mehonjić se povukao, a Sušić je ostao živ.”
Jusuf je ubio veliki broj Crnogoraca koji su se dokazali u zločinima nad Bošnjacima-muslimanima. Tako nikšićke novine “Slobodna misao” izno se da je Mehonjić od 1918. do 05. decembra 1924. ubio: Aleksu Morako vca, trgovca iz Bijelog Polja, Toda Morakovca, bivšeg crnogorskog oficira iz Bijelog Polja; Vujina Babića iz Grančareva; Rista, Aleksu iTodora Boškovića iz Sahovića, braću Rutoviće Milosava i Milisava iz Oboda; učitelja-omladinca Miloša Maškovića; Rada Medenicu, aktivnog pješadijskog majora jugoslovenske vojske i njegovog ordonansa Sava Medeni cu; Aleksandra Savića, policijskog pisara – pravnika iz Beograda; Arsenija Ćetkovića, trgovca iz Lepenca i mnogo druqih. Tokom 1922. godine komite su najčešće djelovale na Gornjoj Pešteri, zatim u pećkom, rožajskom, istočkom i đakovačkom srezu. Na nasilja koja je činila zvanična srpsko crnogorska vlast i njene paravojne jedinice (odredi Koste Pećanca) u Sandžaku, Mehonjić je odgovarao po sistemu “zub za zub, oko za oko”. Ni jedan njihov zločin nije mogao proći nekažnjeno. Srpski list “Politika” od 13. marta 1926., donoseći vijest o Mehonjićevoj smrti, iznosi “rezultate” Mehonjićeve dugogodišnje aktivnosti pišući da je ” … od strane muslimanskog odmetnika ubijeno u toku poslednjih godina preko 500 Srba , više nego što ih je za vreme turskog režima ginulo za čitavu deceniju”. U istom broju Politika navodi da je: ” … Dvadeset i trećeg avgu sta 1921. godine Mehonjić uz pomoć Huseina Boškovića i njegove druži ne, napao jednu zasedu sastavljenu od 35 žandarma i razoružao ih do poslednjeg, a zatim ih najurio prema Komaranu i Brodarevu, odakle su se razbežali na sve strane”.” Najveći podvig Jusuf je izveo u avgustu 1921. godine kada je sa svojim ljudima kod Brodareva do nogu potukao četnike Koste Pećanca.
Na prijelazu iz bjelopoljskog sreza u Gornju Pešter, tačnije na području tadašnje Suhodolske i Buđevske opštine, Mehonjić je imao niz sukoba sa žandarima i četnicima. Poznat je slučaj kada je Jusufa spasio Todor Veljović predsjednik opštine Suhi Do. Bilo je to u ljeto 1922., kada su se Mehonjićevi borci, nakon velikog pješačenja, odmarali pokraj rijeke Boroštice pored istoimenog sela na gornjoj Pešteri. Sa Jusufom je tada bio i njegov nerazdvojni prijatelj, Albanac porijeklom, Nuko Hot. Njih su tada primijetili srpski čobani i odmah javili žandarmerijskoj stanici u srps- kom selu Buđevu. Komandir buđevskih žandara je javio telefonom (tada su na cijeloj Pešteri telefon imala samo ova dva srpska sela: Suhi Do i Buđevo) predsjedniku suhodolske općine Todoru da sakupi žandare i izađe iznad Suhog Dola i Ugla i da tamo sačeka Jusufa i njegove ljude. Buđevski žandari napadaju komitaše sprijeda i potiskuju ih uzvodno, uz rijeku Borošticu. Mehonjić je prilikom povlačenja bacio nekoliko ručnih bombi i uspio da dođe u selo Borošticu. Na uzvišenju ga je čekao Todor sa svojim ljudima. Iako je mogao da ubije i Mehonjića i njegove ljude on to nije učinio, već je dao naređenje žandarima da pucaju uvis, nakon čega im je rekao:
“Vi ne znate gdje su njihove kuće, a Jusuf i njegove komite znaju gdje su naše.”
Tada se Mehonjić spasio zahvaljujući Todoru. Ovaj gest Jusuf nije zaboravio pa je došlo vrijeme da mu se revanšira za to. Jednom prilikom njegovi ljudi su postavili zasjedu upravo Todorovim žandarima, ali ne da ubiju njega, već Džema Hadžibulića, takođe žandara koji je maltretirao bošnjačko stanovništvo Suhog Dola. Jusuf je odmah ubio Džema a Todora je izdvojio nasamo u šumu i rekao mu da skine uniformu, što je ovaj, iako preplašen, uradio. Mehonjić je ispalio nekoliko metaka kroz Todorovu uniformu i rekao mu da je ponovo obuče i da bježi kroz šumu. Kada je Todor došao u Suhi Do, ispričao je Srbima da je Mehonjić pucao u njega i da mu je uniformu izrešetao ali da je uspio da mu pobjegne. Od tada je u narodu počelo da se govori da Todoru Mehonjićev metak ne može ništa! Nuko Hot, Jusufov saborac koji je živio u Suhom Dolu sve do 1972. godine pričao je da je Todor, nakon što mu je Mehonjić spasio život, održavao redovne kontakte sa njim preko svog najamnika Toma Đurovića, i da mu je otkrivao informacije koje je dobijao iz Beograda! Zbog čestih sukoba sa komitama Jero Popović, učitelj iz Suhog Dola je 1922. godine obavijestio ministra unutrašnjih poslova da područjem Pešteri krstari na stotine odmetnika. Nakon ubistva 3 Srbina on upućuje još jednu žalbu u kojoj stoji “da se Srbi iz Suhog Dola moraju iseliti ako se nešto ne preduzme protiv odmetnika. Ovaj junak je svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije. Mehonjića, srpski list Politika” od 13. marta 1926. godine je objavio sljedeće: “Prizren, 12. marta 1926. Jedna albanska žandarmerijska patrola je ubila prekjuče blizu Sija- ka Jusufa Mehonjića, čuvenog vođu sandžačkih odmetnika”. N~jubedljiviju verziju iznosi dr. Mustafa Memić u svojoj knjizi “Bošnjaci Muslimani Sandžaka i Crne Gore”: ” Nakon što je ponovo uspostavljena vlast Ahmet-bega Zogua u Albaniji (1924.), konzularni organi Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u Albaniji uspjeli su da uspostave kontakt sa neki~ komitskim vođama i da im ponude pasoše i vize (za odlazak u Tursku), Mehonjić je pismeno tražio da mu prethodno otkupi imovinu u okolini Sahovića i da mu u Istanbul prebace I porodicu. Međutim, policijs- ki organi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su organizirali likvidaciju komitskih vođa na teritoriji Albanije putem ubacivanja svojih plaćenih policijskih agenata. Ubistvo Mehonjića povezuje se sa aktivnošću Gani- bega Crnovršanina, iz Đakovice, koji je bio agent srpske Policije i tad je za ubistvo Mehonjića dobio visoku novčanu nagradu. Na taj nacin, uspjeli su da ubiju Jusufa Mehonjića, Mula Agana Kojića, (hodža iz Plava) i Jusufa Matkova Laličića, iz Gusinja.
Postoji i verzija koju je ispričao Jusufov saborac Nuko Hota koja se i danas prepričava na Pešteri mada u njenu istinitost ne možemo vjerovat Prema njegovim riječima Jusuf je, bježeći od žandaske potjere, otišao kod svog pobratima Albanca (ime nije ostalo zapamćeno) koji je živio u jednom selu na planini Prokletiji. Iako je bilo proljeće, na planini. se zadržao veliki snijeg. Mehonjić je zakucao na vrata kuce svog pobratima i ovaj ga je, kao i uvijek, lijepo dočekao. Pobratim je naredio ženi, pošto je bilo veoma hladno, da pristavi kačamak a Jusufu je rekao da se raskomoti. Jusuf se nikada nije odvajao od svoje puske, pa cak I kad bi sjedio kod najboljih prijatelja držao je pušku u krilu (između nogu). Kada je voda, koju je pobratimova žena stavila za kačamak, pocela da ključa, pobratim je hitro zgrabio lonac sa ključalom vodom I prosuo ga Jusufu u lice. Zatim je izvadio pištolj i ubio ga.
U opticaju je još jedna verzija po kojoj je ubica iz pešterskog sela Ugla, iz familije Hukića. Naime, u kući jednog od Hukića i danas se nalazi sablja kralja Aleksandra I Karađorđevića koju je, navodno, nakon. što j~ .ubio Mehonjića, jedan od Hukića dobio od kralja na poklon. O tOJ sablj pls.ala je i revija “Sandžak” u svojim prvim brojevima 1992. Rodi ne. Međutim, ova familija je kategorički demantovala takve price. Po njecrna Mehonjićevog bliskog rođaka Salka Brahovića iz Brodareva, Jusuf je u braku sa ženom Nazom imao samo jednog sina. Ime mu je Lutvo (rođen 1920.) i danas živi u selu Homelj kod grada Fira u Albaniji.
http://sandzakpress.net/jusuf-mehonic-j ... u-sandzaka