Šta činiti kada dobijete božićni paketić i poruku, kao djeca u Bosanskoj Krupi?
U Drugoj osnovnoj školi, na području Bosanske Krupe, školskoj djeci su proteklih dana podijeljeni božićni paketići sa slatkišima, te koverta naslovljena za roditelje djece. Paketići su božićni, jer se u njima djeci čestita Božić. U školi su bošnjačka djeca 100%, tako ističu neki od onih čija djeca pohađaju školu.
U koverti, koja se nalazila u božićnom paktiću, s natpisom „za roditelje“ nalazi se promotivni materijal, prva i vjerovatna zadnja stranice, impressum i dio teksta iz knjige “Više nego tesar“, autora Josha McDowella.
Na zadnjoj stranici se kaže da je knjiga namijenjena onima koji su skeptični u vezi s Isusovim božanstvom: „U knjizi Više nego tesar, Josh se koncentrirao na osobu koja mu je promijenila život – na Isusa Krista. To je praktična i trezvena knjiga namijenjena onima koji su skeptični u vezi s Isusovim božanstvom, uskrsnućem i zahtjevima koje ima za njih“, pojašnjava se sadržaj i intencija knjige. Na sljedećim stranicama se raspravlja „Šta Isusa čini toliko drugačijim?“, posebno od ostalih vjerskih vođa Bude, Muhameda ili Konfučija i odgovara da je razlog u tome što je Isus za sebe tvrdio da je Bog, dok ostale vjerske vođe nisu.
Nadalje, u koverti za roditelje bošnjačke djece se također nalazi, izgleda samo promotivni, dio knjige “Upoznaj kralja”, dok se u napomeni za roditelje ističe da je knjižica besplatan poklon „za Vašu djecu kako bi mogla naučiti više o Isusu“,
te poziv roditeljima da pišu i kontaktiraju izdavača, Child Evangelism Fellowship of Europe – međunarodnu i međudenominacijsku kršćansku organizaciju predanu proučavanju Biblije i predane radu s djecom u više od 150 zemalja širom svijeta.
Također tu je i formular koji djeca mogu popuniti kako bi se uključila u dopisni tečaj o Bibliji, koji je besplatan a taj formular se šalje na adresu u Zagrebu.
A sve je to okončano božićnom čestitkom, dok je rukom dopisano, valjda kao potvrda lične blizine i truda, „od prijatelja iz Engleske“.
Može li se ovo nazvati očitim i institucionalnim, jer se radi kroz školu, kršćanskim prozelitizmom i misionarstvom, ili odsustvom mjere za dobar ukus, nepoštovanjem muslimanskog identiteta djece, nepoznavanjem prilika u Bosni i Hercegovini ili, pak, namjernom provokacijom? U čemu je razlika između ove vrste opsjedanja i ataka na dječiju svijest i nekih drugih formi koje svi osuđujemo? Je li škola mjesto za ove aktivnosti, a školska uprava servis za realizaciju?
Zamislimo sada drugačiju situaciju. U povodu Ramazanskog bajrama ili Kurban bajrama školskoj djeci u nekim školama u Hrvatskoj ili Srbiji, ili Laktašima i Širokom Brijegu, gdje su 100% katolička ili pravoslavna djeca, školska uprava organizira podjelu bajramskih paketića sa brojnim slatkišima i bajramskom čestitkom „Bajram šerif mubarek olsun“, s rukopisom prijatelja iz Saudijske Arabije ili Pakistana. Unutar tih paketića nalazi se posebna koverta na kojoj je napisano „za roditelje“, a u koverti su brošure i knjige o ljepotama islama, iskustvo nekog autora koji je, nakon godina skepse, sumnje i lutanja, shvatio da je islam jedina ispravna vjera i to svoje životno saznanje žarko želi podijeliti sa svim drugima. Također je tu i formular u koji se upisuju lični podaci djeteta, adresa, ime i prezime, te se šalje na neku adresu u Sarajevo ili negdje drugo, kako bi se djeci i roditeljima dostavljali poštom besplatni tečajevi Kur'ana.
Možete li zamisliti u tim mjestima takvu školu i školsku upravu, javnu ustanovu koja distribuira bajramske paketiće i islamsku litreraturu, djecu i roditelje koji to sa zadovoljstvom i radošću prihvataju i odobravaju? Možete li zamisliti kakva bi reakcija bila okruženja, kako bi mediji reagirali, kako i koliko bi se opsjedala Islamska zajednica da se očituje o takvom postupku, da se ogradi i osudi?
Zaista, ne da se zaboraviti, i tako lahko iz sjećanja potisnuti, slučaj djevojčice Fate Omanović iz 1899. godine.
