Agresija na Sandzak

[Bosni]

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?rid=1&pid=48647

Presudom Višeg suda, prvom takve vrste u Srbiji, utvrđuje se odgovornost države za ratni zločin koji su pripadnici srpskih snaga počinili na teritoriji Sandžaka tokom 90-tih.

Viši sud u Beogradu donio je u utorak presudu kojom je utvrdio odgovornost države Srbije za ratni zločin u selu Kukurovići kod Priboja 18. februara 1993. godine, saopćio je Fond za humanitarno pravo (FHP).

Ukazano je da je ovo "prva presuda kojom se utvrđuje odgovornost države za ratni zločin koji su pripadnici srpskih snaga počinili na teritoriji Sandžaka tokom devedesetih".

FHP u saopćenju podsjeća da je pokrenuo sudski postupak protiv Republike Srbije u ime 20 mještana Kukurovića 9. jula 2007. godine i da je od suda tražio da obaveže državu da zbog odgovornosti za napad Vojske Jugoslavije (VJ) na Kukuroviće i štete nastale na imovini mještana isplati odštetu u iznosu od 32.750.000 dinara (oko 293 hiljade eura).

"U toku postupka održano je 12 ročišta na kojima je sud saslušao 10 svjedoka. Svjedoci su opisivali teror pripadnika VJ nad muslimanskim stanovništvom nakon što je VJ stigla na to područje u maju 1992. godine. Tri svjedoka–očevica opisali su minobacački napad VJ na Kukuroviće 18. februara 1993. godine", prenosi se u saopćenju Fonda i dodaje kako je sud utvrdio da su se prije napada jedinice Užičkog korpusa VJ nalazile u neposrednoj blizini sela i da je u minobacačkom i pješadijskom napadu na Kukuroviće tog dana uništena imovina mnogih mještana.

Sud je odbio prigovor zastarjelosti koji u toku postupka iznijelo Republičko javno pravobranilaštvo jer Tužilaštvo za ratne zločin Srbije i dalje preduzima radnje usmjerene na otkrivanje počinilaca ovog zločina. O visini odštete sud će odlučivati ukoliko Apelacioni sud potvrdi ovu presudu.

Selo Kukurovići, nekada nastanjeno pretežno bošnjačkim stanovništvom, nalazi se na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Od 8. maja 1992. godine do okončanja ratnih sukoba u BiH, u Kukurovićima, kao i u ostalim pograničnim selima u Priboju, bio je smješten veliki broj pripadnika rezervnog sastava VJ.

Stanovnike ovih sela pripadnici VJ su svakodnevno maltretirali, bez razloga im pretresali kuće i pretili im, podsjetili su iz FHP-a.

Prema podacima FHP-a, 18. februara 1993. godine oko 18 sati pripadnici VJ, čiji su položaji bili oko sela, napali su selo Kukurovići. Mještani, među kojima je bilo i djece, pobjegli su kroz šumu, prema Pljevljima i Priboju. Dva dana kasnije, nekoliko mještana se vratilo u Kukuroviće, kako bi provjerili šta je sa njihovim kućama. Zatekli su zgarišta i pobijenu stoku. U spaljenim kućama pronašli su leševe Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatime Sarač, koji za vrijeme napada nisu uspjeli da napuste selo.

Dana 11. aprila 1993. godine kada u selu više nije živio niko zapaljeno je još osam kuća sa pomoćnim objektima.

Istražni sudija je u oba slučaja izvršio uviđaj na licu mjesta, ali nakon toga nijedan mještanin Kukurovića nikada nije saslušan, niti je sprovedena bilo koja druga istražna radnja. FHP je 23. oktobra 2006. godine Okružnom javnom tužilaštvu u Užicu podnio krivičnu prijavu protiv NN pripadnika Užičkog korpusa VJ. U oktobru 2006. godine, Tužilaštvo u Užicu je obavijestilo FHP da je predmet proslijeđen Tužilaštvu za ratne zločine.

[sarajlija]

Sve ovo polako treba dokumentovat i povezat sa desavanijma u Bosni. Jer sta ce JNA tamo uopce?

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/content/s ... 44176.html

Sećanje na ubijene iz Sjeverina: Da se zločin nikada više ne ponovi

U utorak, 22. oktobra, navršava se 21 godina od otmice i ubistva 17 građana bošnjačke nacionalnosti, državljana SR Jugoslavije iz mesta Sjeverin. Do sada su pronadjeni posmrtni ostaci samo Medredina Hodžića iz Sjeverina.

Na mestu otmice u Mioču porodice otetih, predstavnici Islamske zajednice u Priboju, nevladinih organizacija i lokalne vlasti u utorak su na mestu otmice u 12 sati proučili fatihu i bacili cveće u Lim. Nakon toga je u Domu kulture u Priboju u 14 časova održan skup na kome je govorio glavni imam Islamske zajednice u Srbije Muamer Zukorlić, predstavnici nevladnih organizacija i lokalne vlasti u Priboju.

Pre 21 godina na posao u “Poliester” krenuo je i Medo Hodžić. Zajedno sa još 16 Bošnjaka izveden je iz autobusa u mestu Mioče. Bol porodice otetih je još veći jer posmrtni ostaci nisu pronadjeni, priča Medov sin Omer Hodžić.

“Bez oca sam ostao na deseti rodjendan. Od tada je prisutna šutnja punih 21 godinu. Ono što najviše boli jeste da i posle ovako dugog perioda i ako je ovaj slučaj prilično razjašnjen i ima skoro sve potrebne činjenice da bi se donela konačna odluka, ovaj slučaj se odužio i nije doneta konačna odluka. Poslednja odluka Apelacionog suda je da se porodicama otetih isplati 600 eura, zbog odugovlačenja sudskog procesa u poslednjih pet godina,jer je ovaj predmet stajao u Prvom osnovnom sudu u Beogradu.”

Dženana Šukić je ostala bez oca Alije Mandala. Tada je imala 13 godina.

“Iako je prošlo toliko godina bol je i dalje jako prisutan. Možda bih se malo smirila da se pronadju kosti otetih, da se sahrane na jednom mestu, da mogu da posetim mezarje, da proučim fatihu. Možda bi mi tada bilo lakše.”

Skupština opštine Priboj je donela odluku da se podigne spomenik nastradalim Sjeverincima. Pri kraju su sve potrebne administrativne procedure i očekuje se da će sledeće godine spomen obeležje biti podignuto u mestu Mioče.

Da podsetimo.Pripadnici srpske paravojne formacije “Osvetnici” kojom je komandovao Milan Lukić, na današnji dan pre 21 godina iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Priboj – Pljevlja, u mestu Mioče, izveli su 16 Bošnjaka muškaraca i jednu ženu. Ovi meštani Sjeverine krenuli su u Priboj na posao preko teritorije BIH jer je to jedini put da se dodje u Priboj.

Pripadnici paravojne formacije “Osvetnici” kamionom su ih odveli u Višegrad u motel Vilina vlas gde su ih psihički I fizički mučili i nakon toga ubili.

Za ovaj zločin, Okružni sud u Beogradu osudio je na po 20 godina zatvora Milana Lukića i Olivera Krsmanovića (obojicu u odsustvu), a Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića na po 15 godina zatvora. Lukić je nakon što je uhapšen u Argentini u Haškom tribunalu osudjen na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu.

[Bosni]

TcsuiWrLak4&

[autonomasch]

citiram " zivot jednog bosnjaka u srbiji vrijedi 600€ "! pravo je cudo da smo ostali vecina u sandzaku

[Bosni]

http://sandzakpress.net/i-policija-uces ... eograd-bar

I policija učestvovala u slučaju otmice Bošnjaka iz voza Beograd – Bar

Prijepolje, Priboj - Broj osumnjičenih za ratni zločin nad 20 Bošnjaka otetih u Štrpcima iz vlaka Beograd- Bar, porastao je sa sedam na deset, a u njemu su, pored pripadnika paravojne formacije “Osvetnici”, učestvovali i pripadnici MUP-a Srbije, piše današnja “Politika”.

“Nakon razgovora s više svjedoka, otkrili smo da su policajci iz Srbije, pratitelji voza Beograd – Bar , iz kojeg je 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika , zajedno s otmičarima učestvovalo u ovom zločinu”, navodi izvor ” Politike ” iz Tužiteljstva za ratne zločine.

Isti izvor dodaje da su neki od njih, prije nego što su putnici oteti, obavili trijažu, legitimirali putnike i popisali one koji su imali muslimanska imena i prezimena, a potom skrenuli pozornost otmičarima na njih .

Istraga je pokazala i da policajci poslije otmice nisu zaustavili voz na sljedećoj stanici niti su omogućili da se uradi uviđaj, iako je iz njega izvedeno 20 putnika, saznaje list.

Policajci, također, nisu zapisali nijedno ime putnika , koji su bili svjedoci otmice, niti su od njih uzeli izjave, dodaje ” Politika “, prenosi Tanjug.

Za list su u Tužilaštvu rekli i da je do sada tužiteljsko-policijski tim koji postupa u ovom predmetu saslušao više od 30 svjedoka od kojih su trojica imala neposredna saznanja o likvidaciji, kao i da jedan od njih živi u Skandinaviji, a drugi na teritoriju bivše SFRJ.

Zamjenici tužitelja za ratne zločine Miroljub Vitirivić i Bruno Vekarić, zajedno s pripadnicima Službe za otkrivanje ratnih zločina MUP-a Srbije , saslušali su prošle sedmice, po drugi put, Milana Lukića, nekadašnjeg vođu “Osvetnika”, osuđenog na doživotni zatvor pred Haškim tribunalom. Pribavljena je sudska dokumentacija iz postupka protiv Nebojše Ranisavljevića, koji je jedini osuđen na 15 godina za slučaj “Štrpci”, dodaje “Politika”.

“Postoji i sumnja da su neke osobe koje su obuhvaćene predistražnim postupkom u ovom predmetu , učestvovali u otmici i ubistvu sjeverinskih Bošnjaka, 22. oktobra 1992. godine, a nisu bile dostupne 2006. godine”, navode izvori iz Tužiteljstva.

[Bosni]

http://sandzakpress.net/ubice-htjele-da ... liona-evra

Ubice htjele da unovče zločine nad Bošnjacima, tražile tri miliona evra

Prijepolje, Priboj, Bijelo Polje – U zločinu nad 20 otetih putnika iz voza Beograd - Bar u Štrpcima 27. februara 1993. učestvovala su i trojica policajaca iz Srbije.

Do ovog podatka došlo je Tužilaštvo za ratne zločine u predistražnom postupku i listu osumnjičenih je proširilo sa sedam na 10 osoba.

Svjedoci, od kojih su neki prisustvovali ovom događaju, navode da su osumnjičeni policajci, prije nego što su žrtve na silu izvedene iz voza, obavili trijažu putnika. Legitimisali su putnike, popisivali one s bošnjačkim imenima i prezimenima i potom skrenuli otmičarima pažnju na njih. Poslije odvođenja žrtava, policajci nisu zaustavili voz na slIJedećoj stanici, niti su omogućili da se nakon otmice obavi uviđaj.

Tužilaštvo je došlo i do podataka koji ukazuju na to da su otmičari u nekoliko navrata pokušali da unovče zločin. Od porodica otetih su tražili 6,1 milion tadašnjih njemačkih maraka (3,05 milion evra) da bi im zauzvrat navodno otkrili mjesta na kojima su pokopani Bošnjaci.

- Dolazili su mnogi lešinari i uzimali pare. Novac smo im davali u nadi da su članovi naših porodica živi. Jednom od njih, iz okoline Priboja, platio sam 400 maraka samo da mi donese papir s potpisom mog brata, koji je u vrijeme otmice imao 30 godina. Ništa nije donio, ali se pojavio s novim zahtjevima. Došao je da naplati ono što mu navodno nisam dao – priča Nail Kajević iz Prijepolja, čiji je brat Niazim otet u vozu i potom ubijen.

Pomak u rasvjetljavanju zločina učinjen je pošto je uslišen zahtjev tužilaštva da se za slučaj Štrpci formira nov policijski tim sastavljen od pripadnika MUP-a koji do tada nisu radili na tom predmetu.

Tužilačko-policijski tim je do sada saslušao više od 30 svjedoka, od kojih trojica znaju šta je bilo sa otetim putnicima. Jedan od tih svjedoka je u skandinavskim zemljama, a drugi na teritoriji bivše SFRJ.

Da bi se rasvjetlio događaj u Štrpcima prikupljeni su i podaci iz istraga u različitim predmetima, a prvenstveno dokumentacija iz postupka Nebojši Ranisavljeviću, koga je 2002. sud u Bijelom Polju za zločin u Štrpcima osudio na 20 godina zatvora. Istraga ima podatake i da su neki od aktera zločina u Štrpcima učestvovali u otmici i ubistvu sjeverinskih Bošnjaka 22. oktobra 1992. Slučaj Sjeverin je pravnosnažno okončan 2006, kada su četiri osobe osuđene na ukupno 75 godina zatvora. Milan Lukić je tada u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora.

Neka ispune obećanja

Ragip Ličina iz Bijelog Polja, čiji je brat Ilijaz otet u Štrpcima, a potom ubijen, kaže da se vidi pomak u rasvetljavanju tog slučaja i vjeruje da će ruka pravde stići sve zločince.

- Pre pet mjeseci imali smo sastanak sa srpskim tužilaštvom. Obećali su da će se saznati puna istina o onome što se dogodilo u Štrpcima. Očekujem da ispune obećanje – kaže on.

Saslušan Milan Lukić

Zamjenici tužioca za ratne zločine Mioljub Vitorović i Bruno Vekarić, uz pripadnike Službe za otkrivanje ratnih zločina MUP-a, saslušali su prošle nedelje po drugi put Milana Lukića u Haškom tribunalu.

I on mu dao pare!?! Ako buduce generacije ista moramo nauciti to je da nikad, NIKAD, nesmijemo vjerovati cetnicima. Ko misli da ce cetnik ista ispostovati, taj je budala. Moramo uciti od grijesaka!

[Bosni]

http://www.info-ks.net/clanak.php?id=41 ... pod_nav=11

21-godišnjica: Počinioci zločina u Štrpcima još bez kazne

Danas se obilježava 21 godina od otmice 19 putnika iz voza na liniji Beograd-Bar, od kojih je 18 bilo bošnjačke nacionalnosti. Grupa uniformisanih osoba predvođena Milanom Lukićem otete putnike je mučila i ubila kod Višegradske banje.

Voz 671 koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine zaustavila je grupa uniformisanih osoba predvođena Lukićem i iz njega izvela 19 putnika od kojih je 18 bošnjačke nacionalnosti i kasnije ih ubila.
Tim povodom, Fond za humanitarno pravo (FHP), Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava danas ponavljaju svoj stav o odgovornosti institucija Srbije za ovaj zločin koje kritiziraju zbog odnosa “prema obiteljima žrtava koje ne priznaju kao civilne žrtve rata”

U zajedničkom saopštenju za javnost ukazuje se i da “danas obitelji žrtava zločina u Štrpcima, kao i obitelji žrtava iz Sjeverina, nemaju status civilnih invalida rata u Srbiji”, a da zbog činjenice da se zločin dogodio na teritoriju BiH, Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike “negira obiteljima žrtava ovih zločina ostvarenje prava po Zakonu o civilnim invalidima rata”.

Na suđenju Nebojši Ranisavljeviću, pred Višim sudom u Bijelom Polju 2002. godine, utvrđeno je da je grupa pripadnika Višegradske brigade VRS, predvođena Milanom Lukićem, 27. februara 1993. zaustavila voz i iz njega izvela 18 Muslimana i jednog Hrvata, koje su potom proveli do sela Prelovo. Haški sud osudio je Lukića na doživotnu kaznu zatvora za zločine nad višegradskim Bošnjacima, ali ne i za zločin u Štrpcima. Tokom suđenja Ranisavljeviću utvrđeno je “i da je otmica bila planirana, kao i da je Željezničko-transportno poduzeće Beograd u više navrata obavijestilo predstavnike Vojske Jugoslavije i MUP-a o pripremi otmice putnika” ali da nitko nije poduzeo ništa, navode te tri NVO.

Ubijeni su: Halil Zupčević, Senad Dječević, Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Rifat Husović, Ismet Babačić, Šedo Softić, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Džafer Topuzović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić, Jusuf Rastoder i Tomo Buzov.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci Halila Zupčevića, Rasima Ćorića i Jusufa Rastodera u jezeru Perućac 2009, odnosno 2010. godine.

[Bosni]

NA7_Y0__qW4#t=305
Osvrce se na Bosnu i na Sandzak u periodu agresije na Bosnu
13:30 - Prica o tome zasto je bio opravdan bojkot popisa Srbije
40:00 - Bosnjaci na Sandzaku su jedino prezivjeli tamo gdje je Muslimanske Milicije bilo

[Bosni]

http://sandzakpress.net/priboj-ukinuta- ... kukurovici

Priboj: Ukinuta presuda za zločin u selu Kukurovići

Priboj: Apelacioni sud u Beogradu ukinuo je presudu Višeg suda u Beogradu kojom je utvrđena odgovornost Vojske Jugoslavije (VJ) za ratni zločin u selu Kukurovići, kod Priboja, počinjen 1993. godine i predmet vratio na ponovno suđenje, saopštio je danas Fond za humanitarno pravo (FHP).

Kako je prenio FHP, Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da nije moguće jasno utvrditi koje su jedinice izvršile napad na Kukuroviće 18. februara 1993. godine, jer se “selo nalazi na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”, a Tužilaštvo za ratne zločine još vodi pretkrivični postupak i prikuplja podatke o počiniocima.

Apelacioni sud je, kako dodaje FHP u saopštenju, odbacio stanovište Višeg suda da je došlo do prekida zastarjelosti kojim je stanovnicima Kukurovića omogućeno da potražuju štetu od Republike Srbije.

Apelacioni sud je, kako dodaje FHP, stao na stanovište da prekid zastarjelosti može da se uzme u obzir samo kada postoji pravnosnažna krivična presuda, smatrajući da pretkrivični postupak koji vodi Tužilaštvo za ratne zločine “nije dovoljan indikator da je granatiranjem sela izvršeno krivično delo”.

FHP ističe i da je Apelacioni sud ignorisao svjedočenja trojice mještana – očevidaca koji su tokom pretresa govorili o odgovornosti VJ za napad na selo i ubistvo tri mještanina, a da u vezi sa tim nije ponudio nikakvo obrazloženje.

Mještani su svjedočili i o tome kako su prije kritičnog događaja pripadnici Užičkog korpusa svakodnevno maltretirali muslimanske stanovnike Kukurovića, tukli ih i prijetili im samo zbog njihove nacionalne pripadnosti.

FHP je u julu 2007. godine pokrenuo sudski postupak za naknadu štete protiv Republike Srbije u ime 20 mještana Kukurovića i od suda tražio da obaveže državu da zbog odgovornosti za napad VJ na selo i prouzrokovane štete isplati odštetu u iznosu od 32,7 miliona dinara.

Kakav sud, takva drzava; genocidna.

[Bosni]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sl ... i-policiji

Slučaj Štrpci:Prijetnje tužiocima i policiji

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije saopćilo je danas kako su pripadnici boračke organizacije Višegrad uputili ozbiljne prijetnje tužiocima i policajcima koji rade na predmetu „Štrpci“, kao i svjedocima otmice putnika iz voza Beograd - Bar u februaru 1993. godine.

U saopćenjima i na lokalnim medijima danima se objavljuju dezinformacije o kidnapiranjima svjedoka i njihove djece tokom noći, o „višemesečnom neovlaštenom i nezakonitom vršljanju“ po Višegradu i tom prilikom zaprijećeno je i „samoorganizovanjem“ ako ne obustave ovu „prljavu igru“, navodi se u saopćenju Tužilaštva.

Prijetnjama i optužbama na račun tužilaca i policije Srbije i Bosne i Hercegovine, zbog aktivnosti koje se provode na terenu, pokušava se skrenuti pažnja sa eventualne vlastite odgovornosti nekih pripadnika boračke organizacije zbog ratnog zločina na teritoriji općine Višegrad, kada je ubijeno najmanje 19 civila, kaže se u saopćenju.

Regionalna saradnja

Iz Tužilaštva podsjećaju da su zahvaljujući regionalnoj saradnji i sporazumima o ustupanju dokaza, potpisanih između Tužilaštva za ratne zločine i Tužilaštva BiH, odnosno Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, tužioci i policajci u ovom predmetu došli do materijala i dokaza koji će pomoći da se poslije 22 godine rasvijetli slučaj otmice putnika iz voza na stanici Štrpci.

Ovakvi napadi na tužioca, policajce i svjedoke predstavljaju nedvosmislen pokušaj ometanja postupka, navodi se još u saopćenju srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine.

[Bosni]

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53910

NE LOMITE MI BAGRENJE!!!

Još jedno ljeto ostaje iza nas. Ljeta prolaze, ostaju sjećanja.

Dok posmatram dva požutjela lista kako se nošena vjetrom igraju na mom pločniku, kroz misli mi se nižu sijećanja na mnoga ljeta iza mene. Tačnije, dvadest i dva. Ljeto prije dvadeset dvije godine promijenilo je moj život i živote kako moje porodice, tako i mnogih drugih. Borim se sa emocijama. Suzbijam ih.. .a one ko na inat naviru. Kako početi? Pomislim, dovoljno je samo reći, ljeto ‘92.

Onda, pred očima vidim male fenjere u mraku, koji su nadlijetali iznad zbunja u kom smo našli bezbjedno utočiste, nedaleko od očeve kuće. Svaki od njih mi je ulijevao poseban strah, i od svakog sam imala osjećaj da nam se neko zapaljene cigare privlači. Kada svijetleći meci iz susjedstva, gdje se danonoćno šenlučilo, osvijetle nebo iznad našeg malog skloništa, shvatila bih, da su ti fenjeri u stvari svitci, i onda bi na trenutak odahnula.

Onda mi jeza prođe kroz tijelo na pomisao, kada sam jednog jutra jedina izbačena iz autobusa, samo zbog imena i prezimena, od strane neke vojske, na samom ulazu u moje Sastavke, enklavu Ruđanske opštine sa svih strana okruženu Srbijom. Kasnije sam saznala da je ta vojska, navodno bila iz Arilja. Imala sam neku ludu sreću, da tog jutra ne završim, kao mnogi moji sunarodnjaci u to vrijeme agresije. Sekunde su bile viječnost i odlučivale o mojoj sudbini. Moja zvijezda sreće, crpila je posljednje atome snage dok nije nadmudrila te, nekakve vojnike iz Arilja i drhtavim koracima, zadihanu me dovela do našeg malog skloništa. Sretna što nalazim roditelje žive, zaboravljam na pretrpljeni strah. Tek mnogo kasnije, poslije otmica u Štrpcima i Sjeverinu postajem svijesna situacije u kojoj sam bila i koliko smo mi u pograničnim krajevima bili neinformisani i naivni.

Otac i majka napokon shvataju da moraju napustiti sve što su cijelog života stvarali. Da bi izbjegli barikade, pješačili smo preko brda Bić i stigli u Priboj. I dok se dva požutjela lista, nošena vijetrom igraju na mom pločniku, vidim suze u očima moje majke, kada se posljednji put okrenula, da baci još jedan pogled na njeno malo carstvo koje se gubilo u daljini. Kao da je znala da se više nikada neće vratiti. A ne bi imala ni gdje. Pobrinule se komšije pa čim smo zamakli, opljačkale i zapalile. Jedino, ocevo bagrenje odoljeva dvadest i dvije godine. Ma koliko ga sijeku ono opstaje. Od tada se promijenilo sve. Ko ptice selice, dvadeset dva ljeta u nizu, gradimo nova gnijezda po svijetu. Počev od Bosne, Sandžaka, Njemačke do Amerike. Ali, sve što smo dalje od topraka našeg, sve vise spoznajemo ko smo i šta smo i šta znači biti svoj na svom. Od bjelosvijetskog sjaja, duša postaje sve praznija i sve više se budi želja za povratkom. Želja je sve jača i ako više nikad kao nekada sretna porodica, nećemo biti na okupu i ništa neće biti kao ranije, osim očevog bagrenja. Od te silne želje i čežnje za rodnom grudom, mlado srce jedinog brata nije izdržalo. Ali ,ostao je njegov nijjet, ostali su nasljednici...

Svakom odlasku u zavičaj sa posebnom radošću se spremam nekad godinu, dvije, tri ... Ali, vrijeme provedeno tamo proleti takvom brzinom da insan ne povijeruje. Onda, ponovo ispočetka maštam, sanjam, planiram... Ali jedan Jedini sve određuje, ma šta mi planirali. To me i tiješi, pa me manje grize savijest, što mi ovog ljeta ne biješe suđeno, da prođem srebrenim stazama i podijelim tugu Potočara sa majkama Srebrenice, i ako je postojao iskren nijjet, ali sigurno ne i dovoljno snage. U Rudom, na komemoraciji i spomen obilježju na 97 ubijenih bošnjačkih civila, uvijerila sam se koliko je hrabrosti potrebno sresti se sa majkama koje su prije dvadeset i dva ljeta izgubile svoje najmilije a od kojih se većini još ni trag ne zna. Razmišljam o dvadeset dvije godine nadanja tih majki i porodica a znam da je jedan takav dan, kao godina... Koja je to snaga?

Dok mi se pred očima smjenjuju slike uplakanih Bošnjakinja, ponovo se u mislima obretoh na Vaganu, kapiji mojih Sastavaka, gdje imadoh ludu sreću prije 22 ljeta. I danas je tu granični punkt, ali ja se od tada nikada više nisam usudila autobusom krenuti u svoje selo. Uvijek sam išla autom sa prijateljima, ali bih svaki put čvrsto zatvorila oči i šutjela sam do odredišta. Uvijek, ali ovog ljeta ne. Suze uplakanih majki su mi dale hrabrost na početku. A onda, očevo bagrenje snagu da širom otvorenih očiju ponovo prođem stazom koja mi je dvadeset dva ljeta zadavala strah. Bila sam dijete a sjećam se sa koliko je ljubavi otac sadio to mirišljavo drveće da bi nam štitilo imanje kad naša riječica nabuja. Koliko diječijih uspomena je vezano za to bagrenje i koliko li je samo tajni skriveno u toj mirišljavoj hladovini?

Za dvadeset dvije godine od kako je jedno domaćinstvo ugašeno, jedino su bagremi bili čuvari spaljene kuće i imanja. I ako su ih komšije redovno sakatile, očevo bagrenje je prkosno širilo svoj miris i opstajalo. Par stabala su prirasla uz samu ruševinu naše kuće, prigrlila je i čuvaju kao dokaz da se tu nekada odvijao život a danas je to ogledalo nečijeg srama. I ptice znaju da su ratne pljačke davno završene, a jedan komšija kažu proljetos u sred dana, traktorom ušao u ocevo imanje i lijepo se poslužio nasim bagrenjem. Nasjekao koliko mu je trebalo. Oh!!! Zar opet naše bagrenje, pored toliko drveća okolo. Još kad sam vidjela tri, četiri najdeblja preostala stabla, skroz oko korijena nasječena i ostavljena k’o insani ranjeni, da lagahno umiru, kako bi se što prije osušila, da bi onda kao lešinari došli po plijen. Među unakaženim bagrenjem su i ona što obgrliše ruševine našeg doma, da čuvaju istinu od zaborava i opominju... Strašno.!!! Oh, kako me to zaboljelo!!! Imala sam osjećaj da su posljednji potomci mojih korijena ranjeni i na izdisaju. I to lukavstvom i rukom komšijskom. A baš sam bila u fazi razmišljanja da im oprostim sva ljeta provedena u tuđini pa i ono ‘92...Naravno, samo da oprostim... A ovako...

To polomljeno očevo bagrenje mi je dalo snagu da prvi put uđem u autobus i uputim se policijskoj stanici Rudo. Policijski službenici su se na terenu uvijerili u istinitost moje tužbe i jako profesionalno pristupili predmetu i odradili svoj posao. Samo njihovom pojavom na terenu bila sam zadovoljna i još više smogla snage da se ponovo, autobusom uputim u moje Sastavke. I prvi put nisam zatvorila oci dok sam prolazila onaj punkt na Vaganu. Prvi put sam poslije dvadeset i dva ljeta smogla snage da porazgovaram sa nekadašnjim komšijama. Ljuta zbog prošlosti a sada zbog bagrenja, ulazim u malu Sastavačku birtiju da se raspitam šta znaju o mom bagrenju. Iznenađeni mojom pojavom svi su bili ljubazni iako sam za mnoge bila nepoznata, ali kada sam rekla ko sam i ko mi je otac, sami su počeli evocirati uspomene i nametnuti temu prošlosti. Sa izvijesnom dozom žaljenja za sve što je učinjeno mojoj porodici, tvrdili su da se sve zna šta je ko radio, sa čim sam se i ja složila. Naravno da se zna sve od ‘92, i ko je šta opljačkao i ko je kuću zapalio, ali se o tome u mom bivšem komšiluku ne priča javno. Baš kao danas o bagrenju. I ako svi znaju i ko je lopov i ko saučesnik, na moje pitanje o bagrenju su se zgledali međusobno i naravno "niko ništa ne zna". Onda, il’ prkos il’ inat bosanski snagu mi dadoše, da otvorim dušu i sav gnjev od ljeta ‘92 prolijem po toj maloj birtiji. Rekla sam i sve ono, što bi im rekli najmiliji moji, čija su srca popucala od čežnje za tim parčetom svoga neba. Htijela sam da znaju koliko sam ih prezirala sva ova ljeta. Govorila sam samo bolnu istinu o sudbini protjerane, obične bošnjačke porodice koja dvadeset dva ljeta u tuđini sanja svoje ognjište, svoju riječicu, livadu, svaki kamen i očevo bagrenje. Ljuta što su i po završetku rata, mada tu ratnih dejstava nije bilo, nastavili da uništavaju našu imovinu, a toliko bi kažu, željeli da se vratimo... Pa jel’ nas na ovakav način prizivaju??? Sve ove godine su se sladili našim jabukama i šljivama i opet im malo. A mi golih šaka u svijet krenuli i opet postigli sve a tamošnjim sokacima se od prljavštine ne može proći. Ne bješe to nekada tako….Ne...!!!

Razljevao se moj gnjev po malehnoj birtiji, ali nek’ je. Neko je morao karte otvoriti... Nek znaju da znamo sve. Sve od ljeta ‘92. Čak znamo i ko onako lukavo rani i ostavi na izdisaju, kao insana da se pati, posljednja 3-4 deblja stabla bagrema. Govorila sam sa željom da se moje poruke iznesu iz malehne birtije i prošire po komšiluku kako bi se izvršioci nedjela prepoznali i konačno naučili lekciju pa možda i zacrvenili. Nek znaju da postojimo, da smo tu. Da imamo nasljednike i da se planiramo vratiti. Možda sada i shvate šta znači imati komšiju i kako se komšije trebaju čuvati. Možda su i oni priželjkivali ovaj susret a dala se primjetiti određena doza pokajanja. Mada kao i u svakom mijestu, ima tu i dobrih ljudi i bilo mi je zadovoljstvo što sam neke od takvih srela. Mnogi od njih priželjkuju da zavlada kakav takav red i zakon, da ispadi pojedinaca ne blate čitavo selo. Razumjeli su oni moj gnjev i srdžbu. Zahvalna što su me saslušali, shvatila sam da se ni oni nisu sjajno proveli bez nas, komšija. Ipak smo prijateljski priveli razgovor kraju te napravili par fotografija. Onda sam otišla na zgarište porodične kuće da nahranim dušu i suzama zalijem ranjeno bagrenje. I ako s godinama želja za svojom djedovinom postaje sve jača, ne mogu u ovom trenutku reći da ću se baš ja vratiti ali ću se za sigurno vraćati. Ako ni zbog čega a to zbog očevog bagrenja.

Dok vijetar odnosi dva žuta opala lista sa mog pločnika u avliji negdje na Sjeveru Amerike, iz oka mi se otrgnu suza, teška ko ona majčinska kada se okrenula da posljednji put vidi njeno malo carstvo. Onda se sjetim Đorđa Balaševića i njegovih stihova: Ne lomite mi bagrenje. Kao da ih je pisao za mene i moju porodicu. Odmah na internetu pronalazim Balaševića i nekako mi bude lakše. Dok slušam pijesmu, zamišljam kako dolazim u svoje Sastavke i kao nekad, veselim se sa svojim komšijama, igramo odbojku na školskom dvorištu, zajedno kahvenišemo, družimo se i posjećujemo. Baš kao nekad...Nadam se da će ta dobra stara vremena brzo doći, al’ ipak želim da sve komšije poslušaju Balaševića i njegove stihove: Ne lomite mi bagrenje. Nek’ poslušaju, nije na odmet.
Ne lomite mi bagrenje!!!

[Bosni]

http://sandzakpress.net/ne-zaboravimo-sjeverin

Ne zaboravimo Sjeverin

Priboj – U srijedu, 22.10.2014, navršava se 22 godine od otmice Bošnjaka iz Sjeverina, koja se desila u mjestu Mioče.
Medžlis IZ-e Priboj organizuje godišnjicu obilježavanja tog nemilog zločina.

Dvadeset i dvije godine za članove porodice teču u bolu za svojim najmilijima koje su izgubili.

„Ove godine smo uspjeli u saradnji sa lokalnom samoupravom da pribavimo dokumentaciju i materijalna sredstva kako bi se počelo sa izgradnjom spomen obilježja. Obilježje koje će svjedočiti o vremenu kada su stradali nevini ljudi, obilježje koje će svjedočiti da se zločin nikada ne ponovi“ rekao je glavni imam Medžlisa IZ-e Priboj dr. Enes ef. Svraka.

Enes ef. Svraka pozvao je sve u podne , 22.10.2014, u Sjeverin gdje će se postaviti kamen temeljac za izgradnju spomen obilježja, nakon toga u Miočama proučiti Fatihu, zatim u Priboju s podne namaza proučiti Jasin, u 13:30 u Domu kulture u Priboju održaće se komemorativni skup.

bfW-Lxrr3IU

[Bosni]

fwOsHuLsDes

[JuzniDoboj]

bAXrlQc)7tBXjR9Aen@1nbBBT

[bosanski_vitez]

Sandžak je kralj tvrtko osvojio 1373 i sve do 1908 je bio bosanski kad su austrijanci anektirali BIH a naš sandžak dio naše teritorije ostavili izvan matične zemlje.

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/content/s ... 89529.html

Slučaj Štrpci: Zašto ne počinje suđenje

Ni 23 godina nakon zločina u Štrpcima, kada je ratne 1992. godine sa voza Beograd - Bar oteto 20 putnika, od toga 19 Bošnjaka i jedan Hrvat da bi kasnije bili ubijeni, nema sudskog epiloga u Beogradu. Iznenađujuća je najnovija vijest da je Viši sud u Beogradu po drugi put vratio predmet Tužilaštvu za ratne zločine tražeći dopunu istrage protiv peterice optuženih. Predmet je inače Tužilaštvo poslalo Sudu u proljeće ove godine.

Kako reaguju članovi porodice onih koji su ubijeni samo zbog, u to vrijeme nepoželjnog, nesrpskog imena i prezimena?

“Šta reći na tu okolnost? To je genocidna radnja, to je uradila regularna vojska Republike Genocidne uz logističku podršku vojnih i policijskih struktura samog vrha SR Jugoslavije. O otmici se znalo mjesec dana ranije, o tome je raspravljao vrh vojske i policije. U interesu je i sadašnje države da taj proces prolongira, da odugovlači koliko god je moguće. Već polovina porodica ubijenih je nestalo, oni koji bi trebalo da imaju status civilnih žrtava rata. Kako prolazi vrijeme, taj se čin umanjuje, zaboravlja... Recimo, moja djeca koja su rođena pet godina nakon otmice, oni ne znaju za to. A sve ono što se u određenom vremenu ne kazni, to se u budućnosti ponavlja. Na ovim prostorima su se i ranije dešavali ovakvi događaji, nisu bili procesuirani. Cijela ova otmica je smišljena tako da nema leševa, nema ni događaja...sve je do sada činjeno u tom pravcu”, priča ogorčeno brat ubijenog Nijazima, Nail Kajević.

Marina Kljaić iz Fonda za humanitarno pravo (FHP) kaže da su iznenađeni ponovnim vraćanjem predmeta, jer je na osnovu istih dokaza u BiH počelo suđenje optuženima koji su uhapšeni u toj državi.

“Očekivali smo da će optužnica biti potkrepljena sa svim dokazima koje će sud prihvatiti, tako da se krene u postupak. Naime, istovremeno je došlo do hapšenja i kod nas i u Republici Genocidnoj, tamo je optužnica podignuta, potvrđena i suđenje je u toku. Oni su već u fazi ispitivanja svjedoka, dok ovdje nismo faktički ni krenuli. Dokle će to da traje. Teško je reći šta su uzroci, to je odluka vanraspravnog vijeća. Može se raditi o dvije stvari. Ili da zaista nema dovoljno dokaza, ili da vijeće prestrogo cjeni dokaze. Sa tim istim dokazima se baratalo i u BiH, a tamo je proces krenuo. Tako da se može postaviti pitanje ko je ovdje kočničar. U svakom slučaju, sramota je da se do današnjeg dana ovde nije krenulo sa tim postupkom. Godinama porodice žrtava čekaju pravdu, a nje nema”, kaže za RSE Marina Kljaić iz FHP.

[damirR]

[damirR]

Srbija uporno ćuti o zločinima u Sandžaku

„Nalože im da izuju obuću i čarape, sjednu na stolicu i okrenu tabane. Onda pendrecima mlate po tabanima kako ko stigne... Znali su da kažu: tvoj sin studira, možda u studentskom gradu padaju muslimani sa šestog sprata.“

https://www.dw.com/bs/srbija-uporno-%C4 ... a-44275004

[damirR]

Provokacije srpskih ratni zlocinaca predvodjenih arkanom i legijom i odgovor navijaca fudbalskog kluba "Novi Pazar" 1993.