Heroji

[Zmaj]

DOKUMENTARNI FILM O HAJRUDINU DŽEBI BAJBAGI AUTOR I REŽIJA:SEJDO MEJREMIĆ SCENARIO:ALIJA GLUHOVIĆ-BRKANIĆ

Lokalitet Zečevog gaja, prostrana visoravan na tromeđi naselja Lendići, Malešići i Stjepan Polje, na području opštine Gračanica, 25. maja 1992. godine, bio je poprište ''teške bitke'' u kojoj su živote izgubila desetorica boraca Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Bila je to bitka, koja je odlučila ratnu sudbinu Gračanice i ovog dijela Bosne. Ovo je priča o velikom heroju Hajrudinu Džebi Bajbagi, koji je tog 25.maja 1992.godine, poginuo predvodeći svoje saborce. Bitka na Zečevom gaju (Općina Gračanica) bila je iznenadna i neplanirana, posljedica spontanog razvoja događaja od prethodnih dana, kada je agresor otpočeo sa napadima po Stjepan Polju i Malešićima. Odgovarajući na te napade, branitelji Republike Bosne i Hercegovine, su 23. maja 1992. uspjeli ovladati Ahmićima, srpskim zaseokom između Malešića i Zečeva gaja. Osokoljeni ovim uspjehom, oni su, dva dana kasnije, na novi agresorski napad odgovorili silovitim jurišom, potiskujući neprijatelja sa platoa Zečevog gaja, u pravcu Lendića. Nažalost, njihov juriš – izveden spontano, zaustavljen je u agresorskoj zasjedi, u kojoj su pale prve žrtve; pokušaji izvlačenja ranjenih i poginulih odnosili su nove živote. Na Zečevom gaju, tog dana dogodila se tragedija i herojstvo. Kasnije, analizom zaplijenjenih agresorskih planova, vidjelo se da je postojala namjera spajanja neprijateljskih snaga sa Ozrena i Trebave, upravo preko Zečevog gaja. Time bi zapadni dijelovi opštine Gračanica i današnje opštine Doboj Istok bili odsječeni, čime bi i njihova daljnja odbrana postala nemoguća. Svi ti agresorski planovi spriječeni su 25. maja 1992. godine, bitkom na Zečevom gaju. Silina kojom je odgovoreno na neprijateljske napade, čak i po cijenu velikih žrtava – pokolebala je agresora, a Gračanica definitivno odbranjena. Nikada više agresor nije ni pokušao sa direktnim napadima na ovom ratištu. Zbog toga je oružana borba na Zečevom gaju bila i bitka za odbranu Gračanice. Inspirisani herojstvom poginulih bosanskih vitezova na Zečevom gaju, tri mjeseca kasnije, neki drugi momci oslobodiće Lendiće. 25. maj obilježava se kao Dan odbrane opštine Gračanica, u znak sjećanja na prve šehide ovoga kraja, ali i dan kada se odigrala presudna bitka koja je odlučila sudbinu ovog dijela Tuzlanskog kantona. Pominjanje imena Hajrudina Džebe-Bajbage, heroja bez oredenja, na gračaničkim prostorima, a i šire, izaziva divljenje i poštovanje. Danas, po njemu se zove jedna ulica u Gračanici. U svom kratkom, ali vrlo sadržajnom ratnom putu, kao nadasve epska ličnost, ostavio je neizbrisiv trag u prelomnim događajima za opstanak Bosne i Hercegovine.

[amkos]

KONJIC: NAŠI MERHUMI ILI KAKO NE ČUVAMO LJUDE ?

JASMIN GUSKA 1.5.1953 – 23. 9. 2011.

U petak 23.oktobra preselio je na ahiret Jasmin Guska, jedan od organizatora otpora u općini Konjic, a sutradan je sahranjen na haremu Musalla u prisustvu prijatelja i mnogobrojnih saboraca i ratnih drugova iz skoro cijele Bosne i Hercegovine.Imao je samo 58 godina, završio je konjičku gimnaziju i Veterinarski fakultet u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača SDA u Konjicu i njen prvi generalni sekretar, na mjestu komandira Centra javne bezbjednosti proveo najteže ratne godine,(septembar 1991.- juni 1994.),poslije čega je bio direktor Ribnjaka i radnik Veterinarske stanice. Dženazu su klanjali prijatelji i prvoborci iz Sarajeva, Konjica, Jablanice, Mostara, Prozora, Hadžića, Ilidže, kolege iz Banovića, Visokog...

Bio je i prošao rat, mnogi prvoborci su poginuli, a mnogi umiru u tzv. miru kao Jasmin Guska,koji j e od neprijatelja BiH bio optužen za neke zločine ali je oslobođen, bio je bolestan, zaboravljen od svih nadležnih. S obzirom da nije bilo komemorativne sjednice i pošto se na kraju dženaze niko nije obratio prisutnima, lijep govor održao je načelnik Ilidže, govor pun poštovanja i poruka svima nama kako ne smijemo zaboravljati ljude zaslužne za odbranu države i naroda. Najteže je bilo na početku rata kada je bilo mnogo nejasnoća, neizvjesnosti i opasnosti. Ipak i tada je bilo ljudi koji su blagovremeno prepoznali dolazak agresije, organizovali grad i narod i pripremali ga za odbranu.Jedan od takvih bio je Jasmin i o predstojećoj agresiji i teškom ratu, posebno za Bošnjake, govorio je na jednom sastanku još 16.3.1991. u naselju Glavičine.

„Konjic je grad heroj čiji branioci su obarali avione i helikoptere, grad je ostao neosvojen, a pomagao je i drugima u oružju i ljudstvu, grad bogate ratne historije, ali se o njemu u zadnje vrijeme širi negativna medijska slika. Neprihvatljivo je da Konjic lagano tone pod pritiskom antibosanskih i antibošnjačkih snaga, a s obzirom na ratne uspjehe trebao bi biti ponosan grad. Jasmin je bio među nekolicinom prvih patriota – branilaca Bosne i Hercegovine, nije mogao biti poštenijii ni čestitiji čovjek, čitav život živio je pošteno i skromno“, rekao nam je njegov kolega sa fakulteta a sada rektor sarajevskog Univerziteta prof.dr.Faruk Čaklovica.

Behir Balić: Jasmina sam upoznao kao sekretara SDA koji je izabran na osnivačkoj skupštini 3.8.1990., prvi je “vidio“ neizbježnost rata, bio je vizionar, očekivao je žestoke napade agresora na Konjic zbog njegovog strateškog položaja, vojne fabrike i značajnih kota, organizovao je rezervnu policiju po mjesnim zajednicama, znam da je lično išao u pratnji municije za Visoko i Sarajevo. Predsjednik Izetbegović mu je nudio visoke funkcije bio mu je čovjek od povjerenja, ali on je ostao u Konjicu.Bio je profesionalac od glave do pete, on je procesuirao mnoge kriminalce,koji su sada postali moćni i namještali su mu optužnice za koje je dobio oslobađajuću presudu.Ubiće me nepravda i maćeha- država, govorio je Jasmin samo jedan dan prije smrti, kaže nam Behir.

Kolega Hamdija Omerović iz Veterinarske stanice govorio je o njegovoj stručnosti i ljudskosti, o poznavanju ljudi i konjičkog terena, kao i o zaslugama za odbranu grada, kao i o njegovom narušenom zdravlju zbog, kako je Jasmin rekao „proganjanja onih koji istinski ne vole ovaj grad ni narod, ali imaju pare i pitaju se“.

U nekoliko telefonskih razgovora sa zloglasnim JNA generalom Kukanjcem i prijetnjama da će ga objesiti za najviše drvo u gradu, Jasmin je govorio odlučno „samo vi dođite ako možete, mi se ne bojimo.“

"Jasmin Guska je u vrijeme kada je bilo najvažnije za našu zemlju prihvatao da uradi neke od najvažnijih poslova za odbranu. Spriječio je isporuku 12 miliona metaka iz fabrike "Igman" Saveznom izvršnom vijeću Beograd, pomogao je da se produži više od tri hiljade saobraćajnih dozvola za narod koji je bježao u Hrvatsku, jer je oko 4.000 vozila pokradeno i oduzeto našem narodu, a registracija je bio način da se ne oduzmu. Bio je srednja linija i kao načelnik policije imao je jedan odnos prema svemu, plemenit rekao bih, a bojao se da ne pogriješi. Prema svemu je imao dozu straha, jer se radilo o životima. Bio je spona između različitih struja u vrlo nezgodnim grupacijama .Bio je sredina koja je mirila ljude. Jasmin Guska je bio pripadnik SDA, a vrlo često je tražio da sve što radi odobri i učestvuje zajedno s njim i njegova stranka.U tome svemu vrlo često je ostajao sam. Znao je biti iznevjeren ali vrlo često zbog svog poštenog odnosa zapadao je u finansijske i materijalne krize. Kao veterinar mogao je u stočarski bogatom kraju Konjica egzistirati puno drugačije. Njegove vrline nisu dozvolile da bilo čime umanji vrijednost svog doprinosa za državu i zato smo mi dužni da mu istinom nadoknadimo ono što mu nisu dali", rekao je za “Preporod” Senaid Memić načelnik općine Ilidža, organizator otpora u BiH.

Mnogi sada prekrajaju historiju, zaboravljaju vizionare, hrabre i mudre patriote - prvoborce ponašaju se kao vlasnici svih rezultata borbe. Sramna je šutnja boračkih udruženja, a kratko pamćenje ponovo se pokazalo kao najveći problem Bošnjaka. Prebrzo su zaboravljeni najbolji među nama kao i put kojim smo prošli, premalo je podsjećanja i poštovanja branilaca, malo radimo na razvijanju i očuvanju kolektivnog pamćenja, veoma malo pomažemo porodicama poginulih... Kažu da biografiju grada pišu njegovi ljudi, svoj dio Jasmin je ispisao časno, a Konjic to treba znati i cijeniti. Ponosni na svoga Jasmina bili bi roditelji rahmetli Ibro i Zejna, a uspomenu na njega trajno će sada, osim prijatelja, čuvati supruga Dijana i brat Nijaz.

Mirsad Čukle, Konjic

(Preneseno iz „Preporoda“,15. oktobar 2011.)

http://www.novikonjic.ba/index.php/bih/ ... vamo-ljude

[Zmaj]

Sada Demir, višegradska heroina: Željela sam da i mene ubiju, ali moj posao me "vratio" u život

Životna priča Sade Demir bi mogla poslužiti kao scenarij za film. Početak rata u Višegradu prekida porodičnu idilu glavne medicinske sestre Doma zdravlja. Bijeli orlovi ubijaju njenog supruga, uglednog višegradskog profesora hemije, i još petero najbližih članova porodice.
"Za dlaku" izbjegne smrt i biva jedini zdravstveni radnik u getu od 5000 izbjeglica. Spoznaja da je nekom potrebna vraća je u život iz teškog psihičkog šoka. U trenutku kad vjeruje da je sve nestalo, heroina u bijelom Sada Demir ponovo živi.

"Nikada se nisam pokajala zbog svog poziva.Bila sam prva mještanka koja se vratila da radi u Višegrad, kao medicinska sestra u intervencijama, a kasnije i glavna sestra. Udala se, bila je to velika ljubav, dobili smo dva krasna sina. On je toliko volio svoju djecu kao da je predosjećao da će se nešto ružno desiti", prisjeća se Sada.

Devedesete su počele kobno. Sada je izgubila majku, a onda je došao rat.

"Mog muža su ubili 28.maja 1992. godine. Stariji sin je bio u Sarajevu u vazduhoplovnoj školi, mlađi je tek završio osmi razred. Doživjela sam teški psihički šok. Željela sam da i mene ubiju. Borila sam se s mišlju da moja djeca to ne zaslužuju, i ako su već izgubili oca da im moram biti i otac i majka", priča Sada.

U trenutku kad je sebi dala u zadatak da iz teškog stanja izađe kao pobjednik, četnici su provodili krvavi pir u Višegradu.

"U kuću su mi ušli Bijeli orlovi. Kao nakaze su bili sa rukavicama i lancima. Jedan mi je prislonio kamu na vrat govoreći 'Ovdje da završimo'. Odnekud se pojavio drugi sa slikom mog sina u plavoj uniformi. Gledala sam bez riječi. Sklonio je kamu sa mog vrata i pitao 'Gdje ti je sin?', a ja sam dogovorila da ne znam. Strahovala sam da će ga dovesti i ubiti pred mojim očima. Ljudima koji su rušili po kući rekao je da tu više ne ulaze. Kad su izašli, ja i mlađi sin smo pobjegli. Nismo bili ni 50 metara, a jedan od njih se vratio i ispucao rafal. Samo me je nešto više spasilo da me tad ne ubiju. Da sam povjerovala vjerovatno danas ne bi bila živa".

Prošle su godine od trenutka kad su Demiri napustili kuću u Višegradu. Put u neizvjesnost obilježen ratnim strahotama, istovremeno je bio i spas od pokolja Bošnjaka koji je tih dana počeo na ćupriji, a nastavio se lomačama na Bikavcu, Pionirskoj, logorima smrti u Uzmanici, Vilinoj Vlasi...

Jedini zdravstveni radnik u getu


"Pobjegli smo u obližnje selo, gdje su stigli borci Višegradske brigade i ja sam se priključila. Svakodnevno smo granatirani, a u tom getu je bilo oko 5000 izbjeglica. Bila sam jedini zdravstveni radnik i koliko sam znala pružala sam pomoć ranjenicima i oboljelim, u tom selu sam porađala i žene".

Dešavale su se teške i ružne stvari, veliki gubitci. Za samo nekoliko dana Sadi su ubijeni šestero najbližih iz familije, suprug, otac, sestra, brat, snaha od najmlađeg brata i njihova beba od 2 i po mjeseca.

"Mene je samo rad vratio u normalan život. Bio je rat, ostala sam sa djecom bez ikakve zaštite. Ostavila sam svoje ognjište, sve što smo stekli je nestalo. I u tom selu smo bili do 11.avgusta a onda je naređeno povlačenje prema Međeđi, a onda opet pokret prema Goraždu".

Po dolasku u Goražde dobrovoljno se prijavila za rad u tadašnji Dom zdravlja, kasnije Ratnu bolnicu, radeći u najtežim ratnim okolnostima, najprije u hitnoj pomoći, a od 1994.godine i kao glavna sestra na odjelu hirurgije.

"Nastojala sam raditi savjesno, da ne ugrozim život nikome, a ono što nisam mogla, vjerovatno je tako trebalo da bude. Izgubila sam najmilije i suosjećala sa ljudima koji su doživljavali isto. Znam šta su gubitci i kad ostaneš sam, posebno žena. Ljudi su skloni da te omalovaže i povrijede. Ja sam iz tih situacija izlazila kao pobjednik. Davalo mi je snagu da idem kroz život. Cilj mi je bio da mi djeca ostanu nepovrijeđena. Bili smo bez ičega, gladni, moj stariji sin je bio u Sarajevu i nisam čula za njega devet mjeseci, je li živ, povrijeđen, bilo šta".

Jednog dana Haris je putem Radio Sarajeva poslao poruku u kojoj traži roditelje i brata. Nije znao da mu je otac ubijen, vjerovao je da je njegova porodica otišla prema Žepi.

"Kasnije će se ispostaviti da je krenuo sam za Goražde, mjesec dana je tumarao i došao 13.aprila 93. Tad je bila najveća glad, nismo imali hrane niti zaliha, nije bilo humanitarne pomoći. Ono što bi nam neko dao bilo je sve. Moj brat i mlađi sin koji je imao 14 godina išli su na Grebak da bi nam donio 10 kg brašna, toliko je mogao ponijeti. Kad je došao Haris bilo je lakše, svi na okupu, jedna misao manje".

Ratna bolnica kao spas


Heroji u bijelom u goraždanskoj ratnoj bolnici zapravo su činili "čuda" bez osnovnih uslova za rad i medicinskog materijala, bez lijekova i zavoja.

"Ono što mo mi uradili u vrijeme rata mnogi neće nikad i hvala Bogu da neće, i daj Bože da neće vidjeti, a kamoli raditi. To su bile teške situacije, tek kad su došli ljekari iz Zenice i formirali operacionu salu nestalo je straha zbog ranjavanja koja su se dešavala. Nismo imali ništa, ni vode ni struje, radilo se pod izvanrednim uslovima, sa onim što smo imali. Povrede su bile strašne. Plakala sam kad se gase ti životi, posebno djece. Tamo gdje se očekivalo da će neko preživjeti znalo se završiti smrću, a tamo gdje smo očekivali smrt, ljudi su se vraćali u život. Gubili su dijelove tijela, ali su se borili se. Bili su moji heroji, svaki je bio heroj".

Potresne priče iz ratne goraždanske bolnice zauvijek su urezane u njeno pamćenje, baš kao vrijeme gladi i smrti.

" Znala sam ostati gladna, ali onu krišku hljeba u bolnici bih ponijela djeci. Kako je majci kojoj dijete kaže da je gladno, a ona mu nema šta dati?".

Iako je vjerovala da će kraj rata zdravstveni radnici dočekati u boljim uslovima, to se nije dogodilo.

"Kad se završio rat ja nisam više imala snage da govorim o tome. Ostavila sma to negdje po strani i odlučila da idem naprijed. 15 godina sam radila pri Medicinskoj školi u Goraždu kao instruktor praktične nastave i vodila učenike na federalna takmičenja. Imali smo sjajne rezultate i danas kad me sretnu kažu mi da pamte sve što sam ih učila. To me čini sretnom".

18 godina čekanja


Sada Demir penzionisana je kao glavna sestra Kantonalne bolnice, a danas je posvećena sinovima i njihovim porodicama koje često posjećuje u Sarajevu.

"Djeca su me slušala, završili su škole, postali uspješni i pošteni građani ove zemlje. Ostali su dosljednji riječi koje im je prenio njihov otac. Ponosna sam na njih i na dvije krasne snahe i moje unuke koje najviše volim na svijetu".

Njen dom je u Goraždu, a Višegrad danas posjećuje rijetko.

"Uspjela sam povratiti kuću u Višegradu I kad je bio masovni povratak Bošnjaka ja sam dala da se smjeste ljudi, da ne bi bili pod šatorima. Bilo je 12 porodica".

Sada je 18 godina tragala za kostima ubijenog muža.

"Najteže su mi padale identifikacije, zvali bi me na svaku iskopanu zajedničku grobnicu. Išla bih od kostura do kostura, negdje kompletno tijelo, negdje dvije kosti. Poslije se ispostavilo da je sahranjen u Višegradu kao NN, tada nije bila DNK analiza. Iskopali su ga i vratili u Visoko. Upao mi je u oči njegov džemper na kojem je bilo nekoliko rupa, vjerovatno od metaka. Pitali su me hoću li ga ponovo vratiti. Nisam dala. Ja sam njega 18 godina čekala i ja ću njega sahraniti u harem Sinan begove džamije. Sad nas ima na tri strane. Majka na mezarju u Višegradu, otac u Sarajevu, muž u Goraždu. Odem ja i u Višegrad, ali svaki put se loše osjećam".

Bole je smrti njenih najbližih, komšija, prijatelja, sugrađana koji su nevini ubijeni samo zbog drugačijeg imena.

"Ubili su oko 3000 ljudi. Ponekad mislim da je to bio film, i ne volim da pričam o tome. Dolazila sam u grozne situacije, bila sam u Goraždu, bio je rat, ali nije bilo bliskog susreta s četnicima licem u lice. Ja sam bila u situaciji da me ubiju, preživjela sam najgori mogući scenarij. I cijelo to vrijeme sam mislila šta će biti sa mojom djecom ako me ubiju. Dragi Allah me je sačuvao", kaže Sada Demir.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/sada-de ... /181213029

[Drina]

GODIŠNJICA POGIBIJE: Rahmetli Nurija Memišević, jedan je od največih heroja Podrinja




Nurija, sin Hajdara, rođen je u selu Brezovice, opština Srebrenica 1966 godine.


Nakon okupacije Bratunca, Nurijica se se uključuje u redove TO R BiH na području Srebrenice.


Formiranjem organa Opštine Bratunac, jula 1992 u Konjević Polju, biva izabran za načelnika stanice Javne bezbjednosti Bratunac.
Učestvovao je u velikom broju bitaka, ističuci se svojom neustrašivom hrabrošću i poštenjem zbog čega je bio jedan od najomiljenijih među svojim saborcima i narodom. Više je puta ranjavan. Čim bi malo oporavio vračao se u borbu. Jurišao je naprijed ne razmišljajući o svom životu



Ljeta 92’ sve je više ranjenih, bolesnih koji umiru u strašnim mukama zbog nedostatka osnovnih ljekova.


Neko ih mora donijeti iz Tuzle.


Nurijica kao i uvijek spreman za izazov


S grupicom od dvadesetak suboraca kreće na dug put


Prelaze preko 50 kilometara teritorijom pod kontrolom četnika i stižu u Tuzlu



Njihovim dolaskom u Tuzlu prvi put se iz neposrednog kontakta sa borcima Podrinja, saznaje za uspjehe koje oni postižu u borbi (Nurijica daje i intervju Tuzlanskoj televiziji, nažalost taj jedini njegov snimak nije sačuvan).


Nurijica priča o bitkama, U jednoj od njih zarobio je tenk.


Priča o tome kao nećem sasvim običnom


Govori o stradanju, patnji civilnog stanovništva


Želi što prije nazad


Povratak u Srebrenicu više puta im je odlagan,
Njegova mala grupa bi se lako vratila ali naši stratezi odlučuju im priključiti još 80 osoba
Rizik se značajno povečava. Nurijica obilazi područje Sapne, Kladnja pokušavajući naci pogodan momenat za proboj nazad.
Ne uspijeva.



U decembru 1992. situacija u Srebrenici postaje sve teža.
Snijeg je već pao. Nurijica dobija naredbu da krene zajedno sa borcima, liječnicima i civilima iz Bratunca i Srebrenice koji su im se pridružili u Tuzli (ukupno 105 lica) u nemogućim uslovima (na nekim mjestima snijeg je u to vrijeme bio preko jednog metra visine) iz pravca Kladnja prema Srebrenici.


Vračaju se nazad. Put je suviše težak i mnogi ne mogu da ga podnesu
Nakon nekoliko dana odmora ponovno kreću.
Prilikom prelaska na teritoriju Han Pijeska, u blizini Ruzine vode, kolona je otkrivena i napadnuta 09. 12. 1992. godine.
Nurijica s još nekoliko najhrabrijih kreće naprijed u proboj dok ostali čekaju
Nakon što se spustila noć kolona se ponovno okuplja i kreće
Ubrzo slijede novi napadi.


Visok snijeg, nepoznavanje terena, iscrpljenost od dugog pješačenja i nosenja tereta (lijekovi, hrana, lična oprema) bili su dodatna otežavajuća okolnost.
Kolona se izložena napadima raspada u male grupice. Od ukupnog broja samo 37 bratunčana i srebreničana na čelu sa Nurijicom uspjelo se kroz šumske puteve probiti do Žepe. Ostali (među kojima i najmlađi Elvedin D., mali heroj koji se od prvog dana priključio Armiji BiH a imao je nepunih šesneast godina) nisu uspjeli.



Radio Beograd je 13. 12. 1992 godine prenio vijest o hvatanju muslimanske “diverzantske” grupe “Drinski leopardi” (ime naravno izmišljeno od strane srpskih novinara), a na paljanskoj televiziji kamera prati tragove stopa u snijega koji vode do mrtvih tijela. Prikazuju i neke zarobljenje.
Od 68 osoba koje su nestale tom prilikom, srpske snage su na razmjenu u Šatorovićima pustili samo Nevzetu Kumrić.
Srpski pregovarači su kasnije pregovorima tvrdili da nije bilo zarobljenih, iako su neki od zarobljenika na kojima su se vidjeli očiti tragovi mučenja, bili čak i “intervjuisani”


Svi koji su se uspjeli probiti do Srebrenice zadodobili su teške promrzline.
Međutim to Nurijicu ne zaustavlja, učestvuje u bici za Kravicu, i tom prilikom biva teško ranjen 07.01. 1993 godine.



I pored velikih uspjeha Srebrenica je i dalje daleko od luke spasa i spajanja s drugim slobodnim teritorijama.
Ide se dalje. Borba je svakako jedino što je preostalo
Pred Nurijicom i drugovima je Jezero – najjače utvrđeno mjesto na području Srebrenice



Nurij'ca ne traži predah za sebe, ponovno nedovoljno oporavljen priključuje se svojim saborcima u novom pohodu – bici za posljednji teritorij na području Srebrenice koja nije pod kontrolom Armije BiH
Najteža bitka do tada. Nurijica i prijatelji ne odustaju unatoč žestokom otporu.
Kada su borci Armije BiH već bili zauzeli jednu od ključnih lokacija u mjestu Kušici, Nurijica biva smrtno ranjen gelerom bombe 16. 01.1993 godine.
Tako se završio njegov herojski ratni put.


Posthumno mu je dodjeljen čin pukovnika i najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan.”
http://www.istocnabosna.com/dnews/index ... p3VKfmboNo

[Drina]

[Drina]

Hajrudin Mešić: Hrabri Zmaj od Majevice

Mirsad Avdić, direktor JU Muzej Sarajeva, smatra kako je muzej heroja oslobodilačko-odbrambenog rata neophodan jednako kao što je neophodno jačati kolektivno sjećanje na pravednu borbu za slobodnu i neovisnu BiH.



- Čovjek zaboravlja, a najjača prepreka u procesu zaborava je društvena odgovornost. Kada jedan sistem kroz svoje institucije u kulturi i obrazovanju obligatorno postavi model sjećanja na sve one koji nisu kalkulirali ni sa životom kako bismo izgradili kuću u kojoj ćemo disati slobodno, onda će čovjek biti stalno podsjećan na one koji su živote uložili u temelje te kuće, kaže Avdić.

Jedan od heroja koji je život položio za slobodnu BiH je i Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro. Rođen je 1. 1. 1959. u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na BiH na prostorima zvorničke i ugljevičke općine.



Poginuo je 30. oktobra 1992. u selu Nezuk, u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga, Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. Zmaj od Majevice, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost. Predsjedništvo RBiH na Dan armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

Fond memorijala KS-a će muzej devet heroja u prostorijama Memorijalnog centra Kovači otvoriti krajem aprila.

Kompletnu biografiju heroja Hajrudina Mešića možete pročitati na Heroji.ba.

Video

https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sar ... ice-448773

[Drina]

Na današnji dan život za svoju domovinu dao je Mehdin Hodžić - Crni labud

U selu Zaseok u Sapni poginuo je 10. maja 1992. godine, gdje je njegovom zaslugom dobijena je prva bitka buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama



Mehdin Hodžić, poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1957. godine u Tuzli. Do početka agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Krajem 1991. godine vratio se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.

U selu Zaseok u Sapni poginuo je 10. maja 1992. godine, gdje je njegovom zaslugom dobijena prva bitka buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Predsjednik Uduženja boraca Crni labudovi Avdo Subašić kaže kako je Mehdin Hodžić bio dobar čovjek, smiren, staložen.

- On je bio čovjek kojem ste mogli vjerovati, svojim ponašanjem je pokazivao da u njega možete imati povjerenje. S druge strane, bio je hrabar, sve što želi i misli da kaže govorio je ljudima direktno i u lice. Nije se ustručavao ni da kritikuje, ali na odmjeren način. Želio je da nas uvjeri da treba da branimo državu i da tu nema kalkulacija – ističe Subašić.

Kaže da je najveću hrabrost iskazao tog 10. maja kada se odlučno suprotstavio agresoru, nakon čega je i poginuo.

- Malo je ljudi kao što je bio naš Crni labud, bio je baš inteligentan i imao je poseban način komunikacije sa običnim čovjekom – zaključuje Subašić.

Hase Tirić, komandant specijalne jedinice ARBiH Crni labudovi i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan, kazao je ranije da su nakon pogibije Mehdina Hodžića odlučili da sačuvaju uspomenu na njega i da jedinicu nazovu po jednom od njegovih nadimaka, labudovi, i to crni, jer je, kako je kazao, malo crnih labudova u prirodi, kao što je malo ljudi kao što je bio Mehdin Hodžić.

Dženaza Mehdinu Hodžiću obavljena je tokom noći, 10. maja.

- Ukopali smo ga onako kako je bio odjeven sa svim što je imao na sebi. Nismo imali vjerske službenike, nego je svako na svoj način kako je znao, pomolio se za njega Bogu i zagrnuo zemlju – kazao je Edhem Omerović Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan ranije, navodi portal heroji.ba.

Na zahtjev njegove majke posmrtni ostaci su iz Zaseoka prebačeni 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.

https://faktor.ba/vijest/na-danasnji-da ... abud/35627

[Drina]

Godišnjica formiranja IDG “Semirove Kobre” – ARBiH




“Kobre” kao diverzantska grupa nastala je u augustu 1992. godine. Prvi komadant bio je Zikret Hasanović, a nakon njegove pogibije na čelo ove male, ali hrabre skupine ljudi staje 22-dvogodišnjak – Semir Imširović. Na dan 1. august 1993. godine u jednoj od brojnih akcija njegovo srce prestalo je da kuca. Koliko je značio za jedinicu i svoje saborce najbolji je pokazatelj da su odmah jedinici pored naziva “Kobre” dodali ime Semir i pod tim imenom “Semirove Kobre” djelovali su do kraja rata.

U čast palih saboraca, ali i u čast onih preživjelih iz ove jedinice, svake godine sredinom augusta okupe se i kroz razne događaje obilježe svoju godišnjicu.




https://podrinjemedia.ba/2019/08/09/god ... eo-prilog/

[Mehmed beg Catic]

Ovo je priča o herojima
Čemerske planine,
borcima 126. Ilijaške brdske brigade,
dobitnicima Zlatnog ljiljana,
Zlatne i Srebrene policijske značke
kao i medalje za hrabrost.

[Mehmed beg Catic]

.

[Mehmed beg Catic]

Podsjećanje: Ratni konvoji konja iz Klisa, Mostaru su donijeli skoro 100 tona hrane i municije

Mostar, juni 1993.


Grad je razoren, opkoljen, izolovan, iscrpljen, pocijepan, odsječen od ostatka svijeta, bio je kostur od grada. Nestašica vode, hrane, lijekova, naoružanja, municije, a mnogo gladnih, ranjenih, protjeranih, iscrpljenih, bolesnih, mnogo djece, svi na izmaku snage. Sva oružja i oruđa VRS, HVO i HV sa okolnih brda, sijači smrti danonoćno i nemilosrdno ubijaju dio grada, koji je pod kontrolom ARBiH.

http://miruhbosne.com/?p=56142

[Mehmed beg Catic]

. Pa, eto, pamti. Ne zapamtite li i ne opominjete li, završit ćete isto ovako, u šumama i potocima, kao i mi jer nam naši nisu pričali i nisu nas opominjali.

https://stav.ba/jedan-metak-iznad-obrve ... d-djeteta/

https://stav.ba/nije-rana-to-sto-boli/

https://stav.ba/jeribasma-na-kojoj-je-u ... isio-babo/

https://stav.ba/poginuo-je-herojski-gla ... m-cizmama/

https://stav.ba/zatvarajuci-mrtve-oci-j ... alihovica/

https://stav.ba/miris-baruta-nikad-ne-i ... z-nozdrva/

https://stav.ba/bosiok-u-ruci-zaklane-nane-sahe/

https://stav.ba/dan-kad-je-odbranjeno-olovo/

https://stav.ba/sjecanje-na-dan-kad-je- ... ruke-uvis/

https://stav.ba/zapisi-izmedju-ratova-t ... m-zeljezu/

https://stav.ba/onaj-osjecaj-kad-oslobodis-svoju-kucu/

https://stav.ba/a-dosadne-gamadi-ja-ovo ... sam-vidio/

[Mehmed beg Catic]

Obicno stavim link ali sada namjerno citav tekst da vide svi oni koji dolaze na forum da Bosnu nije odbranila ni evropska demokratija, ni komunizam , ni pederi a ni multi-kulti lezihljebovici vec vjera , Islam !

KAVAZOVIĆ I “HODŽE” NA GRADAČAČKOM RATIŠTU



StajalištaZapisi između ratova
 24.01.2020.


Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo”




Piše: Amir HASANOVIĆ

Taj 6. oktobar 1992. godine bio je četvrti dan otkako smo se nalazili na gradačačkom ratištu. S “Industrijske zone” prebacili su nas na “Vidu 1” zbog snažnijeg djelovanja agresora na ovaj dio linije. Meni je od početka rata to bio četvrti put da sam došao na ovaj dio ratišta. Cijeli dan trajali su neprestani četnički napadi. Iako su ostali dijelovi linije – na Požarikama i Krečanama – pokušavali svojim napadima privući jedan dio agresorskih snaga, mi nismo primjećivali nikakvo olakšanje.

Taj dan u 15 sati krenuo je jači kombinirani pješadijsko-oklopno-mehanizirani napad na našu liniju odbrane. Jasno smo mogli vidjeti kolonu vojnika i tenkova te drugih oklopnih vozila kako dolaze putem ispod naselja koje se nalazilo pred nama. Prethodnica su im bili četiri tenka i dvije prage s kojih su preko zvučnika puštali četničke pjesme. Jedna od praga bestijalno i besciljno pucala je po našoj liniji iza njihovih rovova. Tenkovi su prilazili sve bliže, a za njima pogureni išli su vojnici.

Na našoj liniji muk, niko nije ispaljivao ni metka. Više nas niko nije morao ni upozoravati, znali smo da je municije sve manje. Kiša koja je od jutra padala razblatila je teren, u tranšejama smo čupali kroz bare i blato. Slabo je ko imao suhe noge, pod nama je bilo desetak centimetara muljave vode.

UZALUD VAM TRUD, PUCAČI

A onda je sasulo po četnicima s kompletne naše linije. Na Vidi je ključalo kao u loncu. Osim naših pušaka, dobar posao obavljali su i momci iza nas s minobacačima od 60 mm. Slali su granate direktno među četnike. U toj silnoj pucnjavi meni kao osamnaestogodišnjaku nije bilo jasno kakvi su to mozgovi i ljudi da idu tako. Srljaju u smrt, nit gledaju u svoje poginule, nit u ranjene. Cilj im je samo da nam dođu što bliže.

Top “Bofors” tukao je bjesomučno preko naših glava. U jednom momentu pogađa tenk u gusjenicu, samo sekundu poslije prebacuje vatru na pragu koja nam se bila približila. Tri ili četiri pogotka iz “Boforsa” i praga je bila u plamenu.

Vidjeli smo dosta četnika u snijegu, neki su bili nepomični, drugi su ležeći podizali ruku ili pokušavali puzati unatrag. Bilo je očito da smo za njih tvrd orah.

Tenk je u povlačenju ispaljivao granate. Treća pogađa tranšeju desetak metara od nas. U oblaku dima i gelera vidjelo se da je pogodak bio direktan.

Nismo napuštali svoje pozicije, ali smo svako malo gledali šta se dešava pokraj nas. Tada je dotrčao Miralem i sav zadihan rekao: “Pogidoše momci.” Sejo ga upita ko je poginuo. “Safet i Nihad, brate”, sliježući ramenima, sav prljav u blatu, odgovori mu Miralem.

U čovjeka se odmah uvuče neka tjeskoba, počneš razmišljati. Oba oženjeni, djecu imaju, o milion stvari razmišljaš i, ma koliko htio zaustaviti mozak, ne ide to nikako. Ali, evo, javljaju nam da će nam brzo stići pojačanje.

“Došlo je dosta momaka iz Srebrenika, Lukavca, Gračanice”, zadihan priča Miralem. Gledao sam prema posljednjim četnicima koji su se povlačili, vukli su se kao prebijene mačke, kako kaže narod.

U tom momentu začu se neka huka iz daljine. Isprva sam tražio po nebu raketu sličnu onoj od jučer, ali nisam ništa mogao vidjeti. Huka je bila sve jača, a za koju sekundu pretvorila se u grmljavinu. Iznad nas su u brišućem letu proletjela tri aviona. Propratismo ih pogledom, a Sejo usput pljunu za njima.

Napraviše krug i zađoše za brdo van našeg vidokruga, a onda se začu strašna eksplozija, pa druga, treća – povezane. Avioni se ubrzo vratiše, na liniji se samo čuo pokoji pucanj i štektanje mitraljeza. Nije prošlo ni petnaest minuta, kroz tranšeju dođe Eso: “Amire, hajmo i daj još dvojicu; idemo po municiju.” Brzo izađemo preko livade u čijem je podnožju na cesti stajao kamion. “Brže, brže”, vikao je šofer, “vidite ovih ‘Jastrebova’, uzletali se”, govorio je gledajući u nebo, dok mu je cigareta visila nekako kao zalijepljena na donjoj usni. Uđosmo u kabinu, a Jakub i Omer pod ceradu.

NAPAD KASETNIM BOMBAMA

Eso je bio u drugom bataljonu, ali je poznavao većinu ljudi iz naših jedinica. Malo rukom strese kišu s glave okrećući se prema meni i upita me: “Jesi li čuo šta je bilo?”

Buljio sam u njega, nisam bio siguran da znam o čemu me pita. “Šta”, rekoh, “da nije da su poginuli Safet i Nihad?!” “Ma ne to, ba, znam to, sad su mi rekli. Avijacija brate, avijacija. Pogodili kasetnim bombama i raketama i ‘banju’ i školu dolje. Ovi što su trebali doći u ispomoć gore vama bili su u ‘banji’ i školi stacionirani. Taman bili spremni krenuti gore i avijacija ‘bummm’. Ima poginulih, dosta poranjavanih. Ostalo porazbijano od detonacije, nema ništa od njih.”

Dok je pričao, gledao sam naprijed, u kamionu je bilo vruće, lijepo. Najradije bih zaspao, a kad ustanem, da ovo bude samo ružan san. Ali ništa od toga, ovo smo mi, naša stvarnost i valja nam dalje.

“Jah, zaboravih ti reć’, onaj mali što je išao s tobom u školu, on je poginuo.”

Pogledam ga: “Koji mali?”

“Ma onaj Fadil, vako mršav dječko.”

Znao sam o kome priča, ali sam se, ne znam zašto, pravio mutav. Fadil je išao sa mnom u školu iako je bio stariji godinu, jer smo imali mješovita odjeljenja.

“I još neki su poginuli, znaš ih ti”, nastavio je on. A ja sam gledao pred sebe, ništa više nisam ni slušao niti čuo od onoga što je pričao.

Ubrzo se zaustavismo pred jednom kućom. Ispred je stajao ogrnut vojnom bluzom stariji čovjek potpuno bijele kose i brade. Izađosmo iz kamiona. Gledao nas je onako blatnjave i pokisle. “Jeste li to s Vide gore, Allah vas sačuvao”, oči su mu bile uprte u mene. “Jesmo”, kratko mu odgovorih. “Držite se, sokolovi, aferim. Nego, jeste svi gore tako mladi?” “A nismo”, rekoh “ima i starijih.” “Neka, neka, ne dajte dušmanima pedlja.”

Govorio je polahko prilazeći. Pružio je ruku uz selam: “Ja sam Adem, Adem-efendija Hadžić. Evo, i naši su spremni, pa će s vama gore.”

Dok je govorio tihim glasom, odjednom se začu huka. Ovaj put od Dervente. A onda tutnjava i detonacije. Gledao sam u nebo da vidim gdje su avioni. Iz susjedne kuće izleti momak: “Efendija, Vida, pogodili su kasetnim bombama liniju na Vidi.”

KAD ZAGRME “HODŽE”

Ja sam bio sleđen, pogodili su našu liniju. “Hajte, momci, tovarite municiju. Evo i mojih ‘Hodža’, požurite.” Brzo s njima natovarismo municiju i krenusmo. Išli su ispred nas u “Tamiću” s plavom ceradom. Zastadoše kod jedne kuće i uzeše nekoliko zolja. Nedaleko odatle smo se razdvojili jer su oni krenuli da doture municiju i “zolje” na prednji dio linije.

Izašli smo iz vozila, uzeli dva sanduka i još nekih stvari i stavili na nosila. Gore je na liniji ključalo, detonacije i pucnjava odjekivali su na sve strane. Prema nama je trčalo nekoliko naših vojnika da pomognu u nošenju. “Dajte, ljudi, požurite, nestaje municije, stisnuli su nas”, trčeći reče jedan. Ušli smo u liniju gotovo puzeći, meci su fijukali na sve strane. Četnici su bili veoma blizu, a dva tenka pod obližnjom šumicom tukli su uporno po našoj liniji.

A onda su oni krenuli na sve ili ništa. Zasuli su nas granatama iz svih kalibara, nakon čega je krenula njihova pješadija s pojačanjem. Mislio sam da je to kraj, da je to taj posljednji dan. Bili smo brojčano izuzetno nadjačani. Iz mog puškomitraljeza se pušilo, cijev je bila gotovo usijana od ispucanih metaka. A onda dotrčavaju dva momka, zadihani. Dok pucaju preko grudobrana, ovaj mlađi se okrenu i reče: “Aferim, sokolovi, držite se, aferim. Evo naših iz ‘Hodža’, za koju sekundu, sad ćemo ih isprašit uz Allahovu pomoć, i to da zapamte.”

Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo.”

Onda je nastala takva pucnjava kao da je umjesto pridošlih tridesetak pucalo njih tri hiljade. Momak iz “Hodža” udari me po ramenu nasmijan i poviknu: “Allahu ekberu kebira, vel hamdu lillahi kesira ve subhanallahi bukreten ve esila.” Tren poslije, doletjela je granata direktno u grudobran. Osjetio sam da me nešto odbacilo i udarilo po licu. Shvatih potom da me neko šamara, pitali su jesam li dobro. “Dobro sam, ali ne vidim na oči nikako”, rekoh. Umivali su me vodom iz tranšeje. Bilo je to zapravo blato koje mi je napunilo oči. “Ostani tu, ima nas dovoljno, sjedi dolje”, govorili su mi.

Naslonio sam se na balvan i škiljeći na jedno oko gledao. Odbijali su četnike, a zatim je neko uzviknuo: “Bježe, banda bježi!” Ja sam nekako uspijevao gledati na jedno oko, ali dovoljno dobro sam vidio da se taj dan na tom mjestu nije branila samo Bosna, tu se branio islam, branio se umet. Taj dan Allahovo uže razvučeno ispred nas, uže koje smo se svi čvrsto držali, nije moglo biti prekinuto. Nije na zemlji bilo te sile koja ga je mogla prekinuti.[/quote]

https://stav.ba/kavazovic-i-hodze-na-gr ... m-ratistu/

[Mehmed beg Catic]

. Pa, eto, pamti. Ne zapamtite li i ne opominjete li, završit ćete isto ovako, u šumama i potocima, kao i mi jer nam naši nisu pričali i nisu nas opominjali.

https://stav.ba/jedan-metak-iznad-obrve ... d-djeteta/

https://stav.ba/nije-rana-to-sto-boli/

https://stav.ba/jeribasma-na-kojoj-je-u ... isio-babo/

https://stav.ba/poginuo-je-herojski-gla ... m-cizmama/

https://stav.ba/zatvarajuci-mrtve-oci-j ... alihovica/

https://stav.ba/miris-baruta-nikad-ne-i ... z-nozdrva/

https://stav.ba/bosiok-u-ruci-zaklane-nane-sahe/

https://stav.ba/dan-kad-je-odbranjeno-olovo/

https://stav.ba/sjecanje-na-dan-kad-je- ... ruke-uvis/

https://stav.ba/zapisi-izmedju-ratova-t ... m-zeljezu/

https://stav.ba/onaj-osjecaj-kad-oslobodis-svoju-kucu/

https://stav.ba/a-dosadne-gamadi-ja-ovo ... sam-vidio/

https://stav.ba/valjao-ih-je-sijac-kao-klasje/

https://stav.ba/cetnicka-ofanziva-cekic ... 95-godine/

https://stav.ba/dan-kad-su-ginuli-heroj ... i-tenkovi/

https://stav.ba/uoci-bozica-na-ravnom-n ... ac-smrzne/

https://stav.ba/zapisi-izmedju-ratova-2 ... h-cetnika/



Stavio sam ovako jer ne znam koliko ljudi prati aktivno jer ja popunjavam ovu listu redovno sa novim linkovima.

[atif]

UMRO NAJMLAĐI ”ZLATNI LJILJAN”: SA 16 GODINA UZEO PUŠKU I BRANIO SVOJU BIH

U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) jučer je iznenada u 45. godini umro Ibrahim Hodžić Ibro iz gračaničkog naselja Lukavica, jedan od najmlađih dobitnika “Zlatnog ljijana”.

Hodžić je sa svega 16 godina uzeo pušku u ruke i krenuo u odbranu svoje Lukavice, općine, domovine… Godinu je proveo u redovima gradačačke 107. viteške brigade, na najtežem ratištu. Nakon toga se vratio u Gračanicu, u redove 111. gračaničke brigade. Nije bilo ratišta gdje Ibro nije jurišao i oslobađao svoju zemlju.

Rat je dočekao u 212. bosanskoj oslobodilačkoj brigadi, prvoj takvoj u BiH. Značkom “Zlatni ljiljan” nagrađen je 1994. godine.

Prema riječima članova porodice, Hodžić će, nakon što tijelo stigne iz Amerike, biti ukopan na mjesnom mezarju u rodnoj Lukavici.

Iza njega su ostali supruga i 12-godišnji sin.

http://cenzura.ba/umro-najmladi-zlatni- ... svoju-bih/

[Drina]

[truho]

Klanja dženaza Samiru Sijamhodžiću Kondoru: “Bio je 14 puta ranjen i za njegovu pušku srpski vojnik je dobio orden”
15. Aprila 2020.

Sudbina se cijeli život igrala sa istaknutim borcem i herojom Samirom Sijamhodžićem Kondorom, koji je u petak, 10. aprila, u 49. godini života preminuo u Brčkom.

Postupajući po prijavi građana, Policija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine izlaskom na teren potvrdila je da je u rijeci Savi pronađeno beživotno tijelo muškarca. Na veliku žalost i tugu pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, posebno pripadnika 108/215. Viteške motorizovane brigade Brčko, potvrđeno je da je umrli Samir Sijamhodžić, koji je u uniformi ove brigade, braneći našu zemlju od agresora, ranjen čak 14 puta.

Nažalost, u trenutku objavljivanja ovog teksta još nije bio poznat uzrok smrti istinskog heroja Brčkog.

– Povodom pronalaska beživotnog tijela Sijamhodžić Samira u rijeci Savi u Brčkom, Tužilaštvo Brčko distrikta BiH je naredilo provođenje obdukcije radi utvrđivanja uzroka smrti. Postupajući po ovoj naredbi, određeni obducent je proveo obdukciju. Tužilaštvu još uvijek nije dostavljen nalaz obducenta, tako da nismo u mogućnosti dati podatke koje tražite, jer iste još ne posjedujemo – glasilo je pojašnjenje glavnog tužioca Zekerijaha Mujkanovića za Faktor.

Kroz nekoliko decenija Kondoru sreća nije bila naklonjena, čemu svjedoči njegov trnovit životni put. Kada je 1992. godine počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Sijamhodžić se zadesio u Sloveniji. Nijednog trenutka se nije razmišljao, spakovao je stvari i krenuo put domovine. Ipak, sudbina je htjela da mu dolazak u rodni Bužim bude onemogućen, te je zadužio pušku u Brčkom.

– Kondor je bio i ostao legenda Brčkog. Za njegovu pušku koja je ostala na ratištu pošto je bio teško ranjen, jedan srpski borac dobio je orden. Imao sam čast da budem njegov saborac. Zajedno smo bili i ranjeni i oporavljali smo se u bolnici u Maoči kod Brčkog 1995. godine. Kondor, iako je bio pun fiksatora, nikada nije kukao niti jaukao kada su ga previjali. Lijepo bi bilo da neko o Kondoru i njegovoj hrabrosti snimi dokumentarni film. To je najmanje što bi se moglo uraditi, jer mnogi su ga izdali i napustili kada su mu bili potrebni – kaže nam jedan saborac Samira Sijamhodžića uz uslov da ostane anoniman.

Samir Sijamhodžić (stoji u sredini) sa komandatom Senadom Halkićem i saborcima

Sa posebnom tugom i žaljenjem, ali i gorčinom o Kondoru je govorio Senad Halkić Pjevač, koji mu je jedno vrijeme bio komandant u izviđačko-diverzantskom vodu u 108. brigadi HVO-a.

– Mogu reći da bi svi ljiljani zavidjeli Kondoru na hrabrosti. Bio je osoba jakog karaktera, jakog autoriteta i rođeni borac velikog srca. Tog čovjeka ne može niko tako lako opisati. O njegovoj hrabrosti i podvizima zna cijela Brčanska teritorija, ali i u Čeliću, Gradačcu. Ponosan sam što sam mu bio komandir oko 2 i pol godine. Šta se desilo i kako je umro, to samo dragi Allah zna i niko drugi. To je vrlo osjetljiva tema. To je čovjek koji je od sebe dao sve za ovaj grad i državu, a nije dobio ništa. Svi ga znaju kao gaziju i heroja, i tako ćemo ga pamtiti. Bio je sedam puta ranjavan dok je bio u jedinici kojom sam komandovao – kaže Halkić za Faktor.

Život je posvetio Armiji RBiH, a spletom okolnosti dženaza umrlom Samiru Sijamhodžiću Kondoru je klanjana danas u 13.30 sati na mezarju Lubarda-Brda, kada se svake godine i obilježava Dan Armije RBiH.

https://saff.ba/klanja-dzenaza-samiru-s ... bio-orden/

[Drina]

Heroji Podrinja – Sjećanje na Velida Delića iz Srebrenice
24 Aprila, 2020
182

Na putu borbe za razvitak i očuvanje pozitivnih vrijednosti u našem društvu, televizija “Podrinje” u svojim programskim sadržajima kroz svoja dokumentarna ostvarenja, i kratke osvrte, čuva sjećanja na časnu borbu heroja Podrinja.

Danas se sjećamo lika i djela heroja Podrinja Velida Delića iz Srebrenice.





Heroji Podrinja: Sjećanje na Mirzeta Okanovića iz Guštera kod Zvornika


Na putu borbe za razvitak i očuvanje pozitivnih vrijednosti u našem društvu, televizija “Podrinje” u svojim programskim sadržajima kroz svoja dokumentarna ostvarenja, i kratke osvrte, čuva sjećanja na časnu borbu heroja Podrinja.

Danas se sjećamo lika i djela heroja Podrinja Mirzeta Okanovića iz mjesta Gušteri kod Zvornika.

Pošaljite nam i Vi osnovne podatke i fotografiju nekog od naših heroja.

[Zmaj]

Heroji Podrinja Avdo Palić

[Zmaj]

POSVEĆENO ZA 79 ŠEHIDA JEDINICE CRNI LABUDOVI