Agresija Srbije na BiH i stvaranje Genocidne Tvorevine

[ABen]

Četnici su ga vukli za traktorom kroz srpska sela hvaleći se da su ubili mudžahida
http://saff.ba/cetnici-su-ga-vukli-za-t ... WGPYZWJipo

Maj 23rd, 2015



Arapović (Omera) Refik je rođen 13.oktobra 1947.godine u Blagaj Japri, opština Bosanski Novi. Sa svojom hanumom Selime stekao je šestoro djece. Arapović Refik je bio iskreni vjernik, nosio je prelijepu bradu, imao je prepoznatljiv vjernički izgled. Zbog brade, odnosno vjerničkog izgleda i privrženosti vjeri zvali su ga Hadžija, iako nikada nije bio na hadžu.

Nažalost, početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, tačnije 12.maja 1992.godine, kada je napadnut i granatiran Blagaj, četnici zarobljavaju Refika i odvode ga u nepoznatom pravcu i od tada mu se gubi svaki trag. Nažalost, posmrtni ostaci Arapović Refika nisu pronađeni do danas.

Prema informacijama sa kojima raspolaže Refikova porodica, četnici su se posebno iživljavalji nad rahmetli Refikom. Prošao je najgora mučenja. “Viđen je vezan iza komšijine kuće, a najgora stvar koja mu se desila i na koji način je doživio smrt ledi krv u žilama. Još dok je bio živ vezali su ga za traktor i vukli kao životinju po srpskim selima Joševa i Dvorna, hvaleći se kako su ubili mudžahida”.

Refikov sin Ekrem je poginuo kao šehid inšallah 25.maja 1992.godine, petnaestak dana nakon babinog zarobljavanja. Bio je pripadnik 5.korpusa Armije RBiH, a poginuo je na Grmeču. Molimo Allaha dželešanuhu da im podari lijepi Džennet.

Saff,ba

[Bosni]

ZJ8scjwUEeE

[Bosni]

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/ ... sasa-hidic

Nema više identifikacija za dženazu u Potočarima: Među 136 identifikovanih je i Saša Hidić

U Identifikacijskom centru Podrinje u Tuzli danas je identifikovan i tridesetogodišnjak Saša Hidić, koji će sa još 135 žrtava srebreničkog genocida biti ukopan u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine, potvrdila je glasnogovornica Instituta za nestale BiH Lejla Čengić.

Saša Hidić od majke Leposlave i oca Ćamila ubijen je u julu 1995. godine u mjestu Pilice na području Zvornika.

"Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz sekundarne masovne grobnice Kamenica - Čančari na području Zvornika. Do sada je identificirano i za dženazu 11. jula u Potočarima, spremno 136 žrtava i do dženaze nema više zakazanih identifikacija u Tuzli", kazala je Čengić za AA.

Do ovog trenutka 136 žrtava genocida u Srebrenici spremno je za ukop na kolektivnoj dženazi u Potočarima, 11. jula, a među ovim žrtvama se nalazi i 18 maloljetnika od kojih je osam imalo samo 16 godina.

"Naravno, ukoliko se neka od porodica odluči za ukop posmrtnih ostataka svojih članova porodice svakako da će se izaći ususret porodici sve do same dženaze, ali mi više nemamo planiranih ni zakazanih identifikacija", poručila je Čengić.

Nije ga spasilo ni ime ni majka. Ovo je za one budale koje misle da ima spasa u posrbljavanju.

[ABen]

Godinu dana od bijega Novaka Đukića: Uz ruku pomirenja Vučić bi mogao izručiti i ratne zločince!
http://faktor.ba/godinu-dana-od-bijega- ... -zlocince/

Tačno prije godinu dana utvrđeno je da se osuđenik za ratne zločine Novak Đukić krije u Beogradu. Naime, ovaj komandant artiljerijske jedinice koja je 25.maja 1995 godine granatirajući Tuzlu ubila 71 osobu, a ranila oko 120, pobjegao je nekoliko dana nakon što mu je Sud BiH u apelacionom postupku smanjio kaznu zatvora sa 25 na 20 godina.



Đukić je drugostepenu presudu čekao na slobodi, a nakon što je ona saopštena, odlučio je pobjeći iz Bosne i Hercegovine. Nekoliko mjeseci poslije za njim je raspisana crvena interpolova potjernica.

Pored Đukića u Srbiji se trenutno krije još pet osuđenika i optuženika za ratne zločine, za kojima tragaju pravosudne institucije BiH. Mirko Todorović je osuđen na 13 godina zbog zločina u Bratuncu, Momir Savić na 17 godina zbog zločina u Višegradu, a Boško Lukić na 12 godina za zločin u Ključu.

U Srbiji je i Miloš Zekić, kojem je potvrđena optužnica u BiH zbog zločina u Šekovićima, kao i Milorad Pelemiš, osumnjičen za genocid u Srebrenici, a za kojim je raspisana crvena potjernica.

Zbog toga bi srbijanski premijer Aleksandar Vučić uz pružanje ruke pomirenja prema Bosni i Hercegovini, a posebno Bošnjacima, trebao razmisliti i o izručenju bjegunaca, koji su u Srbiji pronašli utočište.

(Faktor.ba)

[ABen]

Koalicija organizacija civilnog društva "Prvi mart"
Novak Đukić, Miloš Zekić, Momir Savić, Boško Lukić i Milorad Pelemiš, zločinci koje Srbija krije od pravde
http://saff.ba/novak-dukic-milos-zekic- ... od-pravde/

Juli 22nd, 2015



Koalicija organizacija civilnog društva “Prvi mart” traži da u kontekstu međudržavnog dijaloga Srbije i Bosne i Hercegovine jedno od ključnih pitanja bude procesuiranje optuženih i osumnjičenih za ratne zločine, ali i osiguranje uslova da bjegunci u Srbiji izdržavaju izrečene kazne ako ih Srbija već ne kani predati nadležnim pravosudnim institucijama BiH.

“Prvi mart” u današnjem saopćenju navodi da su Novak Đukić, Miloš Zekić, Momir Savić, Boško Lukić i Milorad Pelemiš samo neka od imena sa spiska bjegunaca od pravde.

Zločini za koje se oni terete ili za koje su već osuđeni tolikih su razmjera da je nevjerovatno i neozbiljno za političko rukovodstvo BiH da ovo pitanje nije pokrenulo u razgovorima s premijerom Srbije, navedeno je također u sapćenju.

- Smatramo da je dijalog u regiji nužan te da u tom procesu umjerene politike dugoročno mogu zaustaviti nazadne tendencije pojednih političkih igrača poput Milorada Dodika, ali ako se u razgovoru razmatraju stvari vezane za prošlost, ratne zločine i utvrđivanje individualne odgovornosti, rukovodstvo BiH ne može dopustiti relativizaciju ovakve rasprave i prešutiti činjenicu da osobe odgovorne za masakr na Kapiji ili koje se terete za učešće u genocidu u Srebrenici šetaju slobodno Srbijom – kaže se u saopćenju Koalicije “Prvi mart”.

[ABen]

6.avgust, dan kada je sloboda stigla u Bihać
Ovako se Dodik zalagao 1995. u Skupštini RS da Mladić osvoji Bihać
http://saff.ba/ovako-se-dodik-zalagao-1 ... oji-bihac/
August 4th, 2015

Jedinice Petog korpusa, sadejstvujući s Hrvatskom vojskom, prešle su 5. avgusta na teritorij Hrvatske i oslobodile Željavu, Ličko Petrovo selo, Vaganac, Drežnik, Frkašić, Meljinovac, Preboj, Grabovac, Plitvice i Mulinje.Tof 5. avgusta u jutarnjim satima u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se s Hrvatskom vojskom. Dan kasnije, 6. avgusta, nakon 1.201 dana hermetičke zatvorenosti, Unsko-sanski kanton prodisao punim plućima, prodisao proljećem života i Bosnom i Hercegovinom. Stigla je sloboda u Bihać.
Srušeni su snovi srpskog agresora da se i u Bihaću izvrši pokolj Bošnjaka kao u Srebrenici. Jedan od onih koji je to sanjao je Milorad Dodik, on je bio aktivni sudionik opsade i pokušaja osvajanja Bihaća. Dodik ni danas ne može da prežali što Ratko Mladić nije pokorio Bihać i ostale gradove koje je branio Peti korpus Armije RBiH. Evo kako se Milorad Dodik zalagao tokom aprila 1995.godine da Ratko Mladić osvoji Bihać. U transkriptima ratnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske nalazi se dio govora Milorada Dodika sa 50. sjednice Narodne skupštine Republike Srpske koja je održana 16. aprila 1995. godine u tada još uvijek okupiranom Sanskom Mostu, Milorad Dodik sam otkriva svoju ulogu u agresiji na Cazinsku Krajinu. Na početku svog govora Milorad Dodik se žali što se sjednica održava u Sanskom Mostu i to u neuvjetnim prostorijama. U daljem dijelu govora Milorad Dodik se slaže sa generalom Ratkom Mladićem oko njegovih nastojanja da se stvore bolji uvjeti za Vojsku Republike Srpske kako bi mogla uspješno da ratuje na bihaćkom ratištu. ”Uz dužno poštovanje prema gospodinu Vještici, ja vjerujem da su njegovi zahtjevi da zauzmemo Tuzlu, Sarajevo i druge veće gradove kao i za Bihać, sada nerealni i njih treba odbaciti. Ove gradove smo trebali zauzeti odmah na početku rata, tada to nismo uspjeli i sada su ti zahtjevi nerealni… Ja mislim da je došlo vrijeme da razmislimo da od naših saveznika Rusa tražimo da se spriječi bilo kakva nova misija Kartera (misli na bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, op.a.) i drugih trčkarala sa Zapada, zbog jednostavnog razloga što smo imali loše iskustvo sa prvim dolaskom ovog čovjeka, Kartera. Ja otvoreno sada kažem da je njegova misija direktno uzrokovala da ne osvojimo Bihać.’‘ Milorad Dodik se nije zaustavio na žaljenjima i željama da se zauzme Bihać. U nastavku je predložio kolegama poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske da podrže generala Ratka Mladića da sredi Cazinsku krajinu i jednom zauvijek sredi Peti korpus i to na način da direktno ili indirektno pomognu sukob Bošnjaka u Cazinskoj krajini, a sve u cilju da se zauzme čitav bihaćki kraj (ovo je jedan od pokazatelja zašto Milorad Dodik mrzi generala Atifa Dudakovića). ”U skladu sa našim zaključkom o vojnoj situaciji, moram istaknuti da moramo finalizirati naš zadatak koji podrazumijeva rješenje vojne situacije u Cazinskoj krajini. Direktno ili indirektno uništiti Peti korpus kako više ne bismo imali jakog neprijatelja na obalama Une koji bi mogao da nas destabilizira.”

Nijedan medij u Bosni i Hercegovini, osim Saffa, ne pridaje pažnju spomenutoj ulozi Milorada Dodika agresiji na Bihać, odnosno Cazinsku Krajinu. Umjesto da mu se sudi, Bošnjaci dozvoljavaju Miloradu Dodiku da gradi imidž čovjeka koji nije učestvovao u ratu.

[krhan]

Mnogi su ovo bezbeli culi od mnogih nasih ljudi " ma nije dodik nacionalista on je samo lopov, on se na taj nacin odrzaje politicki na zivotu inace ce mu biti sudjeno zbog lopovluka" doduse se ova vijest nije cesto i masovno pokazivalo nasem narodu pogotovu kad je ga zapad postavio tu gdje je i dan danas.

Pricalo se kao da on nije nista imao sa ratom itd itd.

[Bosni]

http://faktor.ba/konferencija-o-umjetni ... bije-foto/

Konferencija o umjetninama: Ukradene slike iz BiH proglasili nacionalnim spomenikom Srbije (FOTO)

Nestanak i krađa umjetničkih djela u našoj zemlji, te ilegalna trgovina umjetninama, još uvijek su skoro pa nepoznate oblasti u Bosni i Hercegovini.

Ovo je rečeno na današnjoj konferenciji “Ilegalna trgovina umjetninama u BiH”, koja je održana u Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli. Konferenciji je prisusvovalo preko 40 privatnih kolekcionara, predstavnika kulturnih ustanova, pravosudnih institucija, policijskih agencija, nevladinog sektora.

Kako bi se ova oblast bar donekle uredila, te kako bi se evidentirala sva ukradena umjetnička djela, krajem prošle godine u Tuzli je osnovan Centar protiv krijumčarenja umjetninama, koji je i organizator jučerašnje konferencije.

– Razlog ovog sastanka je da mi predočimo svoje podatke koje imamo. Želimo da se utvrdi činjenično stanje i da se naprave zajedničke baze podataka. Ovdje su prisutni i predstavnici kulturnih ustanova, tu je i predstavnik Umjetničke galerije BiH iz koje su također nestala umjetnička djela. Svi podaci o ukradenim umjetninama su dostavljeni nadležnim službama. Prijave su podnesene od strane Međunardone galerije portreta, Udruženja likovnih umjetnika, privatnih kolekcionara, poznatih umjetnika Safeta Zeca, Edina Numankadića… Imaju ti podaci, a mi želimo da znamo zbog čega to sve stoji – kazao nam je Dženan Jusufović, direktor Međunarodne galerije portreta i osnivač Centra, dodajući da je do sada zvanično evidentirano oko 15 slučajeva u kojima su prijavljene krađe umjetnina.

On ističe da je jedna od najvećih zadaća u narednom periodu da se utvrdi činjenično stanje i da se napravi jedinstvena baza podataka. Centar protiv krijumčarenja umjetninama, prema riječima Jusufovića, trenutno ima kontakte sa INTERPOL-om i UNSECO-om.

– To je neophodno za dalji rad. Sljedeća je obuka i pomoć u radu istražnim organima i sudstvu i tužilaštvu. Nakon ove konferencije će biti nekih aktivnosti i rezultata – kazao je on.

A rezulate očekuje i Enver Mulabdić iz Bosanskog Novog, kustos muzeja, arheolog i kolekcionar, čiji je dio kolekcije ukraden početkom agresije na našu zemlju. Naime, njegova zbirka, koja je formirana 1977. godine, proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

– Za vrijeme rata dio kolekcije je ukraden i odvezen u drugu zemlju. Uspio sam da lociram gdje se nalaze moja umjetnička djela. Ona su u Novom Sadu kod Đure Popovića, privatnog kolekcionara. Čovjek je već izlagao slike 2012. godine. Postoji katalog. Imam taj katalog. Predao sam 2006. godine slučaj federalnom MUP-u, međutim, ostalo je na tome – kazao je Mulabdić.

Kada je u pitanju ukradena kolekcija, radi se o kapitalnim djelima. Najznačajniji rad je djelo “Magdalena” iz 1930. godine, autora Đoke Mazalića.

– Tu su i djela Vilka Šeferova i Petra Tiješića, te skulptura Frane Kršinića. Novčana vrijednost Mazalićeve slike je 40.000 eura, Šeferove oko 30.000 eura, Tiješića 10.000 eura, a Kršinićeva skulptura, ona je daleko manje. To su cijene galerija u Zagrebu i Beogradu – kazao je Mulabdić, navodeći da se preko 50 posto prijeratnih slika više ne nalazi u BiH.

– Ja za svoje slike imam kompletnu dokumenatciju, račune, kataloge gdje su slike izlagane. Imam dokumente koji govore da je to moje vlasništvu. Sad su slike u drugoj državi i postale su nacionalni spomenik druge države – kazao je on.

Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH, kazao je da na tržištu likovne umjetnosti vlada haos. Ni ova konferencija, istakao je on, neće riješiti haos, ali će detektirati probleme, te dati neke upute i zavesti red.

– U našoj galeriji je ukradeno 50 pravoslavnih ikona, tri iluminirana islamska rukopisa i dva vrlo značajna djela Ferdinanda Hodlera. To INTERPOL i dalje potražuje, međutim, rezultata nemamo. Imamo sličnih situacija i u drugim galerijama – kazao je Krsmanović.

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/content/b ... 63662.html

Bosanska Krajina: Etničko čišćenje nikad nije poništeno

O ratnim dešavanjima na područiju Bosanske Krajine malo se zna, a zločini koji su tu počinjeni, posebno etničko čišćenje tog područija često se prešućuju, istaknuto je na međunarodnoj konferenciji ˝Dvadeset godina od konačnog progona Hrvata i Bošnjaka sa područija Banjaluke i šire banjalučke regije˝, koju je organizovala Europska akademija banjalučke biskupije. Na konferenciji je istaknuto i da se na teritoriji Bosanske Krajine desio smišljeni genocid, što pokazuje da u ovom dijelu BiH nedostaje skoro 90 odsto predratnog nesrpskog stanovništva.

Protjerivanje Hrvata i Bošnjaka sa teritorije Banjalučke regije, prema mišljenju banjalučkog kulturologa i istraživača Srđana Šušnice, dešavalo se pod patronatom tadašnje vlasti u Beogradu, koja je vršila nasilnu etno nacionalnu homogenizaciju srpskog naroda, pogotovo na područiju Bosanske Krajine, što se može razložiti u nekoliko etapa ili elemenata.

˝Prvo se desila jedna homogenizacija elite koja je nastala već na prvim višestranačkim izborima gdje se politička elita pocijepala po nacionalnom i vjerskom, umjesto po nekom racionalnom osnovu. Zatim je tu i element jedne bjesomučne ratnohuškačke i nacionalno izgrađujuće, odnosno nacionalno stabilizirajuće propagande medijske, a zatim i element viktimizacije, u kojoj se pogotovo prema srpskom stanovništvu koristio Jasenovac i zločini nacista, fašista i kolaboranata nad srpskim stanovništvom u drugom svjetskom ratu˝, smatra Šušnica

Formiranjem Srpske autonomne oblasti Krajina u julu '91, a nakon toga i preuzimanjem vlasti srpskih snaga u Banjaluci, predvođenih SDS-om u aprilu '92. druge godine počinje i sam proces etničkog čišćenja, smatra Šušnica, te ističe da je sa tim procesom uporedo išlo i kulturološko čišćenje, što niko ne ispituje.

˝Elita je u toku rata promijenila sve nazive mjesnih zajednica, promijenila je nazive 244 ulice, obrisala sve bošnjačke i hrvatske narative i identifikacije iz naziva ulica, ali ne samo te već i ideološke, komunističke, revolucionarne. Zatim su srušeni gotovo svi vjerski objekti do kraja rata koji su pripadali islamskoj ili katoličkoj konfesiji˝, pojašnjava Šušnica.

Primjer grada Prijedora, gdje je oko 3.500 osoba ubijeno ili nestalo od strane vojnih i paravojnih jedinica srpske vojske, pokazuje šta je bio cilj tadašnje politike, kaže Mujo Begić iz instituta za nestale osobe BiH.

˝U Prijedoru su Bošnjaci i Hrvati bili zatočeni u 58 logora i drugih mjesta zatočenja i kroz logore je prošlo preko 30.000 Bošnjaka i Hrvata sa područije opštine Prijedor. Ono što specificira opštinu Prijedor jeste da je Prijedor mjesto sa najvećim brojem mjesta gdje su pronađeni posmrtni ostaci žrtava. Mi do sada imamo pronađenih preko 460 lokacija na kojima su pronađeni posmrtni ostatci žrtava, od jedne žrtve pa do nekoliko stotina˝, kaže Begić.

Uloga UNHCR-a i Međunarodnog crvenog križa

Šimun Penava sa Hrvatskog instituta za povijest kaže da se na primjeru Bosanskog Novog i Kotor Varoši vidi i učešće međunarodne zajednice u etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva na ovom područiju.

˝Konkretno u Bosanskom Novom je UNPROFOR gotovo cijeli grad smjestio u autobuse i protjerao te ih dovezao u Karlovac u prostore UNHCR-a. Drugi primjer je Kotor Varoši, tamo je Međunarodni crveni križ sklopio ugovor i organizirano protjerao 90 odsto stanovnika autobusima na područije BiH koje je tada bilo pod kontrolom i vlašću armije BiH˝, pojašnjava Penava.

Procjenjuje se da je oko 90 odsto Hrvata i približno toliko Bošnjaka, protjerano sa šireg područija banjalučke regije, a to pokazuju i pojedini podaci da u Banjaluci trenutno živi tek oko 900 Hrvata, iako tačni podaci sa posljednjeg popisa i dalje nisu poznati.

Od prijeratnih oko 50.000 Hrvata i Bošnjaka sa područija prijedorske opštine 1992. godine, taj broj 1996. sveo se na 2.000. Iako je bilo povratka, za Begića i dalje taj broj nije prihvatljiv.

˝Nažalost i danas prema procjenama koje posjedujem radi se negdje oko petnaestak hiljada Prijedorčana nesrba koji žive na područiju opštine Prijedor˝, ističe Begić.

Banjalučki biskup Franjo Komarica istakao je kako provođenje aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma nikad nije zaživjelo u pravoj mjeri i problem povratka nakon rata i dalje nije riješen i nije iskorištena prilika da se poništi zločin koji se desio.

˝Ne može biti u redu, na nepravdi se ne pravi pravna država, a ovdje caruje nepravda i dijeli se milost od strane političara kome, kada i koliko se hoće, a građani naše zemlje imaju pravo na pravednost i na pravdu˝, ističe Komarica.

Srđan Šušnica zaključuje da ˝Dejton˝ jeste zaustavio pucanje, ali nije doveo do pomirenja, a za to je potrebno priznati zločine i suočiti se sa onim što se desilo.

˝Nije se iskoristilo da se činjenice sa haških suđenja i činjenice domaćih i stranih istraživača predoče stanovništvu koje sebe percipiraju kao Srbi i da se radi na katarzi i njihovom prihvaćanju činjenica i na jednom katarzičnom osvješćavanju njih o onome što se zaista desilo u ratu. Ta katarza je po meni preduslov pomirenja, a to Dejton nije donio˝, zaključuje Šušnica.

Većina učesnika konferencije ocijenila je da se na područiju Bosanske Krajine od 1992. do 1995. godine desio smišljeni projekat etničkog čišćenja uz pomoć međunarodne zajednice, i da se iz tog razloga o ovim zločinima i ne govori.

[Bosni]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ne ... om-gorazda

Neprocesuirani zločini nad djecom Goražda

Knjiga 'Zločini nad djecom Goražda tokom opsade 1992-1995' Muamera Džananovića bit će predočena glavnom tužiocu BiH.

Stanovnici Goražda već 20 godina čekaju na procesuiranje odgovornih za 1.336 dana opsade grada i ubijanje nedužnih. Uprkos brojnim dokazima, svjedocima i saznanjima, do danas nije podignuta nijedna optužnica za stradanje više od 4.000 vojnika i civila, među kojima i 148 djece, u nekadašnjoj takozvanoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, a u kojoj su živjeli u potpunoj bokadi, bez struje, vode, hrane, lijekova, izloženi svakodnevnom granatiranju i ubijanju.

Nezadovoljni zbog neprocesuiranja slučajeva u kojima su žrtve Bošnjaci na ovom području, delegacija Bosanskopodrinjskog kantona planira posjetiti glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gorana Salihovića i uručiti mu knjigu Zločini nad djecom Goražda tokom opsade 1992-1995. autora Muamera Džananovića, višeg stručnog saradnika u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Ovaj čin Džananović ocjenjuje ispravnim, zadovoljan što su i drugi shvatili činjenicu da, kako ističe, samo nauka i naučne činjenice mogu pomoći u utvrđivanju istine.

"Svako ko je počinio bilo kakav zločin treba odgovarati. Što se tiče prostora Goražda, znamo da do danas niko nije odgovarao i da se ne vodi nijedan proces za barbarsku opsadu, svakodnevna ubijanja i ranjavanja civila, među kojima stotine djece. Zbog toga ne možete shvatiti činjenicu i ne možete doživjeti razumnim da se konstantno hapse bošnjački komandanti i borci, koji su herojski branili i odbranili grad na Drini, dok sa druge strane za zločine počinjene u opsadi niko nije procesuiran", ističe Džananović.

Uloga međunarodne zajednice

Knjiga koja je nedavno izašla iz štampe rezultat je višegodišnjeg istraživanja autora i prvi je historijski dokument ove vrste o počinjenim zločinima tokom opsade Goražda. Potresno je to svjedočanstvo, u kojem Džananović dokazuje da su djeca sistematski ubijana i ranjavana tokom opsade.

"Knjiga Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995. je moj višegodišnji naučno-empirijski projekat, kojim se javnosti prezentira istinska namjera Vojske Republike Genocidne, koja je, primjerice, u skladu s Mladićevom naredbom, dok je komandovao svojim jedinicama u operaciji 'Zvijezda 94' aprila 1994. godine na Goražde, rekao: ’Turci moraju nestati sa ovih prostora', činila sve da pobije i protjera pripadnike dominantne etničke skupine na ovom prostora u to vrijeme. U knjizi se otkriva i uloga međunarodne zajednice u počinjenim zločinima, koja nije ništa učinila da ih spriječi. To se najbolje vidi iz činjenice koju sam prezentirao u kjnjizi, da je u Goraždu pod takozvanim statusom sigurne zone UN-a ubijeno više djece nego bez tog statusa."

Najznačajniji dio djela je prezentiranje identiteta i okolnosti zločina za 548 ubijene i ranjene djece u Goraždu tokom opsade. Sva dokumentacija, iz koje su se crpili podaci, kontakti srodnika ubijene djece, dostupni su Tužilaštvu i nadam se da će neko odgovarati, ne samo za počinjene zločine nad djecom, nego i za zločine nad svim ubijenim, ranjenim, ali i preživjelim stanovnicima koji su bili u svakodnevnoj borbi za biološki opstanak. Žao mi je što ranije neko nije istraživao i pisao o zločinima na ovom prostoru na ovaj način, odnosno ispravnom teorijsko-metodološkom postavkom", kaže Džananović.

U knjizi on prezentira dokaze koji potvrđuju da status "sigurne zone UN-a" Goraždu nije ništa značio i ocjenjuje da su se međunarodne organizacije "igrale", zajedno s agresorom, sa sudbinom stanovnika te da snose značajnu odgovornost za njihovo stradanje, pa i zločine počinjene nad djecom.

Oduzeto pravo na život

Džananović napominje da je do 6. maja 1993. godine, kada je Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti UN-a Goražde proglašeno sigurnom zonom, ubijeno najmanje 56, a ranjeno najmanje 225 djece. Nakon dobijanja statusa sigurne zone, do kraja rata ubijeno je najmanje 64, a ranjeno najmanje 203 djece. Više djece je ubijeno u vrijeme kad je Goražde bilo "sigurna zona UN-a". Počinitelji zločina su djeci u Goraždu oduzeli pravo na život, obrazovanje, čak i pravo da budu adekvatno sahranjeni. Granatirali su i mezarja za vrijeme dženaza.

U vrijeme dok se Ratku Mladiću sudi u Hagu, Džananović u knjizi prezentira podatke prema kojima su u operaciji "Zvijezda 94", kojom je Mladić lično komandovao, prve mete bila upravo djeca - "najviše djece ubijeno je i ranjeno tokom aprila 1994. godine, u vrijeme operacije 'Zvijezda 94' VRS-a na Goražde, koja je i počela ubijanjem i ranjavanjem djece. Od 20 ubijene djece tokom te operacije, prvi su 30. marta 1994. godine ubijeni 11-godišnja Medisa Zukić i njen osmogodišnji brat Haris, koji je umro dan poslije od posljedica teškog ranjavanja. Osim 20 djece ubijene u toj operaciji, za nešto manje od mjesec dana, koliko je trajala, ranjeno ih je 53", rezultati su Džananovićevog istraživanja.

U knjizi se navodi da su ubijana djeca svih uzrasta, 40 posto njih je predškolskog uzrasta, 57 posto ubijene djece je muškog spola. Više od 98 posto djece je bošnjačke nacionalnosti, a najviše djece je ubijeno u vremenu od 12:00 do 18:00 (47 posto), kada su pripadnici VRS-a jasno vidjeli i znali šta mu je cilj. Kako bi istina o stradanju djece Goražda, potkrijepljena činjenicama i dokazima, došla do što većeg broja ljudi, želja autora je da se knjiga prevede i na druge jezike.

"O značaju toga ne treba diskutovati. Ta želja je prezentirana onima koji imaju moralnu obavezu da podržavaju ovakve projekte. To je jedan od načina da se pokaže da su institucije i pojedinci prepoznali značaj djela. S druge strane, postoji sumnja da će neko odgovarati za zločine nad djecom i ostalim civilima u Goraždu, jer je prošlo mnogo vremena od počinjenih zločina. Pravda je dostižna, a iskreno se nadam da će srodnici kojima su ubijeni najmiliji doživjeti da oni koji su počinili zločine budu privedeni pred lice pravde i odgovaraju za to", zaključio je Džananović.

[Drina]

Tri dženaze ubijenih Fočaka u istom danu: Ovo je suzama pisano

http://www.oslobodjenje.ba/pogledi/tri- ... ama-pisano

Tijela Latifinih roditelja još nisu pronađena, a na mjestu gdje je u Zakmuru zapaljena kuća u kojoj su neki mještani izgorjeli, podignuta je spomen-ploča

Ponekad tekst nastane na način kako je bilo 24. oktobra kada je naš čitalac, a povremeno i saradnik, Husnija Čengić skrenuo pažnju na to da su taj dan u Oslobođenju objavljene smrtovnice za tri dženaze mladića iz Foče: Nusreta Durića, Ahme Durića i Alije Matuha.

"Ubili su ih četnici 1992. godine. Dvojica pripadaju porodici Durić, čiji je predak-rođak bio borac i proleterske brigade i Titov general", napisao je Čengić.

Tako smo se našli u jednom od dobrinjskih kvartova, u stanu Latife Hajdarević.
Vrata nam je otvorio Emir, mladić nježnog lica, kojeg malo kasnije vidjesmo na fotografiji iz nekih ranijih godina kako raširenih ruku, i s osmijehom koji kao da je pokupio svu sreću ovoga svijeta, pa i tog sumraka u kojem smo se sastali, grli svoje nasmijane roditelje.

Latifa uzdahnu: "Nestade mu oca začas. Izgledalo je kao da puca od zdravlja i odjednom ga nešto poče boljeti. Jedan, drugi, treći doktor, dok na kraju sve nade razbi onaj u Tuzli. Već poslije prvog nalaza rekao je da je bolest neizlječiva i da brzo napreduje. Za dvije godine je bio kao biljka, samo je oko mogao pomicati i ode nam".

Istina o tužnom životu

Opet uzdahnu, sagnu se i poče tražiti nešto u velikoj kartonskoj kutiji. Izvuče rokovnik i pruži nam ga. Otvorismo prvu stranicu. Na vrhu stoji njeno ime i djevojačko prezime: Latifa Durić. Naslov: Moje ratne godine. A u dnu, napisano rukopisom: "Ovo je moja tužna priča, istina o jednom tužnom životu, koja je suzama pisana".

"Mnogi mi kažu da bi od ovoga mogla nastati knjiga. Sada nemam snage ni da čitam šta sam sve zapisivala, ali znam da je ovaj dnevnik bio moj spas u ratu", govori Latifa, bacajući povremeno pogled na ekran kompjutera pored kojeg sjedi Emir. U trenutku, cijeli ekran postade cvjetna bašta.

Latifa, kako se zove i jedan od najpoznatijih cvjetova iz bosanskih avlija, a kojeg je, kaže, bila puna i avlija Durića u Foči, i sama voli cvijeće. Ali njena glava se stalno okreće uglu sobe, tamo gdje, na najvidnijem mjestu u stanu, stoji slika njenog brata Nusreta.
Slika je, očito, nastala dok je služio JNA: "Jedva smo i ovu našli, sve je nestalo u ratnom metežu", govori Latifa i prvi put se njeno lice smiješi. Jer, uz uramljenu fotografiju, kao jedna vrsta veselog okvira, poredane su igračke.

"Unuka moga brata zna da je ta slika za nas dragocjenost i kada odlazi, tu, na najsigurnijem, ostavlja svoje blago", objašnjava Latifa, koja se upravo vratila od doktora. U prsima je nešto pritišće i kada hoda i kada miruje:

"Samo da mi je dočekati da Emir dobije diplomu i posao", opet je Latifin glas utihnuo, pa i dok nas uvodi u 13. april 1992. godine. Ona i dvojica njene braće, i još neki rođaci, bili su, kao i ostali iz fočanskog naselja Tabaci, u skloništu. Vani je već bio pakao. Foča je gorjela, a srpski vojnici su pretresali bošnjačke kuće, jednu po jednu:

"Kada su upali kod nas, Zijo je slušao radio. Javljali su o dešavanjima na sarajevskoj Dobrinji, a tamo je živio treći brat Latif. Istjerali su nas dignutih ruku, dvoje po dvoje, tražili su oružje, udarali nas kundakom, psovali...", priča Latifa.

Strahovala je samo šta će biti s njenom braćom. Onda je podigla glavu prema brdima: kuće nije vidjela od dima. Gorjela su fočanska sela, čule su se čas potmule, čas snažne eksplozije. Lica vojnika su bila maskirana. To su bili pripadnici, kako su sami sebe nazivali, Srpske garde, na čijim je uniformama bilo izvezeno zlatnim slovima: četnici. U jednom trenutku su ih postrojili kao za strijeljanje: "Nisam ništa osjećala, kao da se to dešavalo nekome drugome", prisjeća se Latifa.

Na kraju su ih, u koloni, njih oko četrdesetak, poveli prema Brodu i tamošnjem nekadašnjem velikom industrijskom kompleksu, u kojem su radili i Latifa i Nusret.

Glava u torbi

Putem su ih pratili jezivi prizori mrtvih ljudi: "Vidjela sam cijelu jednu porodicu ubijenu", prisjeća se Latifa, koju su, zajedno sa drugima, zatvorili u prostorije Auto-moto saveza: "Čuvale su nas, da ne pobjegnemo, bivše kolege, komšije... Gardisti su otišli dalje... Svaki čas su nekoga izvodili, neko bi se vrati, a neko ne... Bilo je tu dosta žena, neke su imale i djecu sa sobom", kazuje Latifa, koja je tada imala 31 godinu.

Davali su im malo suhog hljeba, a četvrti dan su žene i djecu vratili u Tabake.

"Dva dana je komšinica, Srpkinja udata za muslimana, zvala i provjeravala šta se s našim muškarcima dešava. Treći dan su joj rekli da su odvedeni u KP dom i više ništa o njima nisam znala, da bi se odjednom pojavio mlađi brat, o čijem bi se dolasku mogao napisati poseban tekst", govori Latifa, a priča koju smo potom slušali, o bijegu njih nekolicine prema Zakmuru, najvišem fočanskom uzvišenju, u čijem vikend-naselju su najčešće boravili njeni roditelji, ravna je pravom hororu. Trebalo je proći nekoliko srpskih straža a, naglašava posebno Latifa, njih sve u grupi vodio je komšija Srbin.

"Glava mu je bila u torbi,ikada mu neću moći dovoljno zahvaliti", kaže Latifa, čiji roditelji su već saznali za odvođenje Nusreta u logor i iako su mogli otići iz Zakmura, nisu, čekali su sina.

"A kada sam ja prije nego što će nas uhapsiti nagovarala Nusreta da bježi iz Foče, on je uvijek odgovarao da ne može zbog roditelja, za koje tada ništa nismo znali", Latifa više ne može suzdržati suze: "Na kraju su, brinući jedni o drugima, svi stradali".

Latifa je bila u tom selu 24. juna kada su srpski vojnici, paleći i osvajajući okolna sela, došli i do njih. Jedna je od jedanaestero preživjelih, a kako je došla do Zelengore, šta je tamo vidjela i na koji način je, kao i bošnjački narod s Tjentišta, deseti dan stigla do obronaka Igmana, jednom će, možda, sama ipak napisati: "Svaki dan je kiša padala, a granate su bacali nasumice znajući da se skrivamo po šumi. Ali ja sam se samo pitala šta je s mojim Nusretom, šta sa majkom, s ocem".

Tijela roditelja još nisu pronađena, a na mjestu gdje je u Zakmuru zapaljena kuća u kojoj su mnogi mještani izgorjeli podignuta je prije koju godinu spomen-ploča. Emir nam pokazuje na kompjuteru slike. Latifa se okreće prema svome Nusretu, u ćošku sobe:

"Saznala sam da su i njega u septembru '92. izveli iz KP doma, na branje šljiva u Jeleč i više se nije vratio. Poslije je jedan svjedok otkrio da su strijeljali njih osmoricu, a onda obrušili stijenje na njih. Ova dženaza je bila za trojicu iz te grupe... Neka žena je prolazila i vidjela dio ruke", govori Latifa, ponovno uzimajući dnevnik. Traži mjesto na kojem je opisala ono što je čula od jednog starca na samome početku rata. Hvalio se kako je bio stalno u četnicima u Drugom svjetskom ratu, a pred samo oslobođenje 1945, stavio je kapu s petokrakom na glavu.

"Nikad neću zaboraviti njegovo zadovoljno lice dok je pričao o dolasku raznih komisija iz vrha države koje su tragale za grobom Ivana Gorana Kovačića: 'Nisam im htio pokazati, a i sada znam to mjesto', govorio je starac, kojeg se Latifa Hajdarević sjeti svaki put kada razmišlja o tome zašto niko neće da kaže gdje su posmrtni ostaci njenih roditelja i ostalih ubijenih Bošnjaka iz sela koje su svi znali po obližnjem repetitoru, a sada znaju po buktinjama koje su progutale sve.

[atif]

Tokom 1998. godine bošnjački povratnici i njihova imenovina napadani su više od 100 puta, a neki od povratnika su i ubijeni!
Ovo je samo dio podataka o napadima na povratnike Bošnjake, koje je sačinila jedna strana organizacija, pozivajući se, uglavnom, na podatke IPTF i UNPROFOR-a, piše bh. novinska agencija Patria. Neki od napada na povratnike, naročito oni manji, nisu evidentirani.

No, više od brojke zabrinjavajuće je to što mnogi od napadača nisu procesuirani do danas, 17 godina poslije, upozoravaju brojne domaće i strane organizacije koje se bave povratkom u Bosni i Hercegovini.

Broj napada na povratnike Bošnjake danas je znatno smanjen, iako se incidenti i danas dešavaju, naročito na imovinu i vjerske objekte.

Novinska agencija Patria u posjedu je dokumenta iz 1998. godine, koji otkriva zastrašujuće podatke o napadima na bošnjake povratnike i njihovu imovinu. Dokument možete preuzeti OVDJEhttp://nap.ba/images/file/napadi%20na%2 ... ia(1).docx.

http://nap.ba/new/vijest.php?id=18676

[Bosni]

http://saff.ba/video-ministar-mup-a-rs- ... evo-bihac/

VIDEO: Ministar MUP-a RG priča kako je “branio srpsku zemlju” napadajući Sarajevo, Bihać…

Prije dva dana na RTRG-u, za koju i Bošnjaci plaćaju pretplatu, emitirana je emisija “Misija”, a u kojoj je Dragan Lukač, aktuelni ministar MUP-a Republike Genocidne prepričavao kako se borio za srpsku zemlju napadajući Sarajevo, Bihać i druge gradove u BiH. Kao što možete vidjeti na priloženom video snimku, Dragan Lukač je opušteno opisivao detalje bitaka u kojima je učestvovao. Upravo je ovakav nastup Dragana Lukača na RTRG-u vjerodostojan pokazatelj kakva je razlika između Bošnjaka i Srba u BiH. Nemoguće je ni zamisliti situaciju u kojoj neki ministar Bošnjak na FTV-u, BHT-u ili na bilo kojoj privatnoj i lokalnoj televiziji otvoreno priča i hvali se kako se borio u ratu. To je nemoguće zamisliti jer bošnjački političari nemaju hravrosti za takav televizijski nastup. Osim toga, međunarodna zajednica i mediji bi se odmah okomili na takvog bošnjačkog ministra. Mediji u BiH ovih dana polemiziraju kako je moguće da je Osman Mehmedagić Osmica moga postati direktor Obavještajno – sigurnosne agencije BiH i pored činjenice da je u ratu bio pratilac Alije Izetbegovića. Sa druge strane, Dragan Lukač kao bivši komandant Specijalne polcije RG-a slobodno priča kako je predvodio sve krvave ofanzive na Sarajevo, Bihać i druge gradove.

[Bosni]

http://www.avaz.ba/clanak/209155/rs-zbo ... 000-maraka

RG zbog rušenja najstarije džamije u BiH mora platiti više od 950.000 maraka!

Općinski sud u Goraždu donio je presudu kojom je, po tužbi Islamske zajednice u BiH, obavezao tuženu Republiku Genocidnu da na ime naknade štete za rušenje Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini, imamske kuće i objekta IZ u Ustikolini nadoknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 958.128 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, otkriva "Dnevni avaz".

Prateći objekti

Ova informacija objavljena je na stranici advokatskog ureda „Hrvačić“, koji je zastupao Vakufsku direkciju IZBiH i koji je tužbu zbog uništavanja kompleksa, koji se nalazio pod zaštitom države, podnio već 1998. godine.

- Sa stanovišta pravne prakse ovo je jedna od najznačajnijih odluka, jer je RG obavezana da snosi troškove rušenja džamije i pratećih objekata u Ustikolini, a da je pri tome utvrđeno da je tužba i blagovremena i dokazana u potpunosti. Ovo je zasigurno veliki uspjeh i očekujemo da će navedena presuda biti potvrđena od Kantonalnog suda i implementirana u što kraćem roku – navode iz ureda advokata Esada Hrvačića.

Muftija goraždanski Remzija ef. Pitić kaže da treba sačekati, pogledati presudu i biti pripravan za proces koji je neminovan.

- Nadamo se da će ipak na kraju mračnog tunela koji se zove nepravda, pravda ugledati svjetlo dana i da ćemo svi zajedno moći kazati da živimo u državi koja poštuje prava i slobode ljudi i njenih institucija, da će oni koji su to radili našim sakralnim objektima na ovaj način dobiti lekciju da to nije trebalo raditi – ističe Pitić.

Direktor Vakufske direkcije Senaid Zajimović radostan je zbog ovakvog ishoda.

Zločinačka ruka

- Nadam se da će ovako ostati. Ako ne ostane, onda mi moramo druge pravne lijekove koristiti kako bismo se izborili za nju, ali i za druge džamije. Jer, jedna konačna presuda postaje sudska praksa. Mi ne smijemo odustati od toga, jer to je naša obaveza da sve ono što je zločinačka ruka uništila, barem na ovaj način uspijemo nadoknaditi - kazao je Zajimović.

Očekuju žalbu

U Direkciji su svjesni da je ovo samo početak te očekuju nastavak pravne bitke pred višim sudovima.

- Sljedeće instance su Ustavni sud, a nakon toga Strazbur. Strazbur će sve češće biti naša adresa za podizanje raznih tužbi ili za završetak određenih postupaka. Mislim da će oni ići sa žalbom, a mi idemo do kraja s odgovarajućim pravnim lijekovima, jer to je sudbina ovakvih slučajeva koji su politički motivirani – dodaje Zajimović.

ČINJENICE

Turhan Emin-begova džamija sagrađena je 1448.–1449. godine i važi za najstariju u BiH.
Nosi ime turskog vojskovođe.
Porušena je pomoću eksploziva u aprilu 1992. godine.
Povratnici u Ustikolinu nisu mogli čekati njenu restauraciju pa su sami inicirali i dovršili njenu poslijeratnu obnovu.

[Jack]

Bas ce to cetnici platiti.Mozes misliti.Koliko miliona maraka nisu isplatili za pokradenu Bosnjacku imovinu.I sad da ionako gladni i siromasni dadnu 1 milion km.Fakat

[Bosni]

http://saff.ba/srpski-fotograf-dao-zloc ... tografiju/

Srpski fotograf dao zločincu Goranu Jelisiću 500 KM da ubije muslimana kako bi dobio nagradu za najbolju fotografiju

Fotograf Bojan Stojanović koji je u ratu snimio Gorana Jelisića zvanog “Adolf” kako u Brčkom ubija civile i za tu fotografiju dobio prestižnu nagradu World Press Photo, platio je ubistvo 500 njemačkih maraka kako bi ga uslikao, tvrdi Srđan Ilić, jedan od iskusnijih i istaknutijih srpskih ratnih fotoreportera.

“Priča je ružna i loša za našu profesiju. On je (Stojanović) platio Adolfu da ubije te muslimane da bi oni to slikali. Njih dvojica su dolazili kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dam unaprijed pare i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni donijeti »fenomenalne slike« koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam dao ništa, jer je sve izgledalo jako neozbiljno”, priča Ilić.

Kaže da se poslije toga Bojan pojavio u restoranu Kluba književnika u Beogradu s gomilom printanih slika tog događaja i “pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana”.

“To se događa kad su svi etički kriteriji, moralne norme napuštene”, kaže Ilić.

Odmah ga uhapsiti! Koliko smo bili naivni. Ovo su titini pioniri, ovo su produkti tog "bratstva i jedinstva" (kojeg je samo bilo u našim glavama).

[ABen]

Sta se cudis? To se i sutra moze ponoviti. I jos koji put, pameti doci necmo izgleda.

[Drina]

Imale su 4, 5 i 7 godina: Potresni prizori sa identifikacije posmrtnih ostataka sestara Ribić

Tuzla – U Komemorativnom centru Tuzla danas su identifikovani posmrtni ostaci tri sestre, Zijade (7), Suvade (5) i Almase (4) Ribić iz zvorničkog sela Skočić, koje su ubijene sa ostalim članovima porodice. Jedini preživjeli iz devetoročlane porodice Ribić je Zijad (31), koji je potpisao dokumente za identifikaciju o ubijenim sestrama.





Identifikacija četvrte sestre trebala bi se izvršiti naknadno, kada će se utvrditi da li je riječ o Ismeti (16) ili Zlatiji (13). Njihovi roditelji pronađeni su i ukopani ranije, a posmrtni ostaci djevojčica pronađeni su u masovnoj grobnici na Crnom vrhu kod Zvornika. Traga se za još za dvjema sestrama i najmlađim bratom Sabrijom.

Dr. Vedo Tuco, specijalista sudske medicine, izjavio je da mu je ovo do sada najteži slučaj na kojem je radio.

"Uspjeli smo kompletirati tijela koliko je to bilo moguće. Ovo me strašno pogodilo, iako sam od 1998. godine obradio više od 18.000 slučajeva i sudbina svake porodice je na svoj način teška, ovo što se desilo Ribićima je nešto što čovjeka ostavi bez riječi. Bilo kakav komentar je suvišan", rekao je dr. Tuco.

Brat ubijenih sestara nije smogao snage ući u salu gdje su na stolovima poredane njihove male, razmrskane lobanje, pronađene koščice, te štramplice i dječije patike broj 24.

Zijad se sjeća da je 12. jula 1992. godine, kao osmogodišnjak, u kući bio sa šest sestara, dvogodišnjim bratom Sabrijom, majkom, ocem, te nekim prijateljima i rodbinom, kada je zločinačka grupa pod nazivom "Simini četnici" došla u njihovo selo.

"Radili su svakakve stvari. Tukli su nas, a silovali su najstariju sestru. Tražili su zlato i pare. Zatim su nas kamionom odvukli u Malešiće, gdje su pripremili teren za pokolj. Tražio sam da idem majci, a četnici su mi rekli da stanem mirno pred kamion. Začuo sam pucnjeve i pogodili su me nožem u vrat, a probudio sam se poslije ne znam ni sam koliko vremena. Ležao sam među leševima i izvukao sam se ispod njih, a onda sam opet začuo vrisku, galamu i pucnjeve", ispričao je Zijad, koji je ubrzo naišao na dvojicu vojnika u uniformama bivše JNA.

Ti su ga vojnici, prisjeća se, nahranili i odveli u ambulantu u Kozluku, gdje je Zijad zatekao i prepoznao zločince koji su njegovu porodicu odveli na strijeljanje.

"Nisam se htio odvajati od te dvojice vojnika, a četnik Simo Bogdanović zahtijevao je da me ostave. Vojnici su me odveli u bolnicu i tako su me spasili, a u Beogradu sam svjedočio protiv njegove zločinačke grupe. Prepoznao sam Simu Četnika, koji je umro u pritvoru prije nego što je dočekao prvostepenu presudu, a drugostepenom, četnici su oslobođeni, jer je sutkinja zaključila da se ja, koji sam tada bio dijete, ne mogu sjećati detalja i ne mogu prepoznati ubice svoje porodice. Osim mene, svjedočile su i tri zaštićene svjedokinje koje su bile u zarobljeništvu i Siminim četnicima su prale odjeću, kuhale i služile im kao s**** robinje. Ali, ja vjerujem u Boga i drugi svijet, i siguran sam da će svi biti kažnjeni za svoja nedjela, baš kao što je bilo suđeno da ja preživim i tragam za svojim roditeljima, sestrama i bratom", zaključio je Zijad.

Hakija Smajlović, sekretar Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica opštine Zvornik, rekao je da su sa ovog područja od 1992. do 1995. godine ubijene 1.983 osobe, a 1.509 njih je identifikovano. Traga se za još 474 žrtve.

http://istocnabosna.com/myjoomla/index. ... &Itemid=72

[ABen]

Četnici su mi zapalili suprugu, kćerku od 5 i sina od 2 godine…
http://saff.ba/cetnici-su-mi-zapalili-s ... oz-t5XSmpo

Januar 6th, 2016



Nekoliko desetina članova porodica obilježilo je danas tužnu 23. godišnjicu zločina nad višegradskim Bošnjacima u kući Adema Omeragića, u ulici Pionirska i kući Mehe Aljića na Bikavcu, javlja Anadolu Agency (AA).

U višegradskom naselju Bikavac, na samom istoku Bosne i Hercegovine, u avliji Mehe i Derviše Aljić obilježena je 23. godišnjica “žive lomače”, gdje su pripadnici vojske i policije Republike Srpske zatočili, a potom zapalili više od 70 bošnjačkih žena i djece.

Slična tragedija i gnusan zločin se također desio 14. juna 1992. godine u višegradskoj Pionirskoj ulici, kad je u kući Adema Omeragića spaljeno više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca. Porodice su danas na tim mjestima odali počast žrtvama i opomenuli da se takvo nešto nikada i nikome više ne ponovi.

Kuća Mehe i Derviše Aljić je bila poprište zločina koje je haški sud okarakterisao kao “najstrašnije djelo i najveću pojedinačnu povredu humanosti u ratu”.

Esad Tufekčić je u kući na Bikavcu izgubio cijelu porodicu.

“Izgubio sam suprugu, kćerku Elmu od 5,5 godina, sina Ensara od nepune dvije godine. Od suprugine familije tu je bila njena majka, dvije sestre, snaha, djeca. Jedna rodica je imala bebu koja je imala dva dana, nije imala ni imena”, ispričao je Esad.

Na mjestu stravičnog događaja iz 1992. godine poručio je da se ovako nešto nikada ne zaboravi i ne ponovi.

“Ovo što se desilo je nezapamćena tragedija, koju ljudski um ne može da svari. Ne znam kako su to mogli uraditi ljudi. Kakvo je to ljudstvo kada su mogli tako raditi sa djecom, da ih zapale žive, majkama u naručju”, pita se Esad.

Govoreći o procesuiranju onih koji su odgovorni za ovaj zločin Esad kaže da je “na djelu cirkus od tužilaštva”. Ističe da ratni zločinci šetaju normalno po gradu. Esad je poručio da je potrebno da se ubrzaju privođenja, donošenje sudskih odluka, te poručio da je “ono što su uradili za doživotnu robiju”.

Prisjećajući se dana kada nije znao šta mu se dogodilo sa porodicom Esad kaže da je jednog Ramovića sa Bikavca pitao šta mu se dogodilo sa porodicom.

“Kazao je: Zar ne znaš da su izgorili? Okamenio sam. Tri dana nisam mogao suze pustiti. Krio sam se od naroda, imao sam osjećaj da ću eksplodirati. Ni sam ne znam kako sam ostao živ, izgubio sam bio i volju za životom. Teško je. Iz dana u dan, nismo uspjeli ni kosti naći. Gubim svaku nadu”, poručio je Esad.

Kako kaže, želja im je da pronađu kosti svojih najmilijih, da ih ukopaju i da imaju gdje otići i proučiti im Fatihu.

“Za sada nam je ostalo samo ovo mjesto, da dođemo ovdje i proučimo Fatihu”, dodao je Esad.

Danas će na obnovljenoj kući u Pionirskoj dolini biti otkrivena i spomen ploča žrtvama “žive lomače”.

Predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata“ Bakira Hasečić kazala je danas da će ploča biti postavljena u znak sjećanja na žive spaljene civile od kojih se do danas nije našla nijedna kost.

Zatražila je da oni koji znaju kažu gdje su kosti spaljenih civila.

“Ova ploča nosi poruku onu zbog koje je Milan Lukić osuđen na doživotnu kaznu zatvora, Sredoje Lukić 30 godina, a 1. jula Žalbeni sud u Parizu bi trebao donijeti odluku da se Radomir Šušnjar isporuči Sudu BiH, a koji je učestvovao u spaljivanju živih ljudi u Pionirskoj. Nadam se da će moji sugrađani srpske nacionalnosti znati štititi i cijeniti ovu ploču u znak sjećanja na ono što je njihov narod uradio sa ciljem i porukom da se više nikada i nikome u svijetu ne desi živa lomača, Pionirska, Bikavac i ostale žive lomače na području opštine Višegrad”, kazala je Hasečić.

Prema njenim riječima, po evidencija Udruženja “Žena žrtva rata“, na području opštine Višegrad postoji sedam-osam “živih lomača”.

“Slobodno možemo da kažemo da je prema do sada, samo pravosnažnim presudama, Višegrad grad živih lomača”, poručila je Hasečić.

Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelek na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za “istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djecu i starce”.

novi.ba

[Drina]

http://www.bug.ba/u-bugojnu-promocija-d ... -dusu.html