U selu Kosovići, na vrh visoravni, ispred kuće nabasamo na Fikreta Puhala, vlasnika gazdinstva što se ispružilo nizbrdo, s traktorima i velikim brojem priključaka u dvorištu. On ovdje živi sa ženom Senom, sinovima Edinom, Eminom i Kerimom, te ocem Zajkom i majkom Razijom. I više niko ne živi u ovom selu. Samo se nakon rata vratila familija Puhalo. Unaokolo su otužno razasuti zidovi kuća, zarasli u travu, a sada ih je dijelom prekrio snijeg pa se doimaju kao mali, bijeli bregovi, kao da su ovdje izostali iz nekog davnog, muzejskog vremena. Kada su se vratili u svoje selo, porodica Puhalo sravnila je svoje urušene zidine pa su živjeli u šupi od dasaka. Poslije su napravili kuću na sprat, a ispod nje, na nizbrdici, pružili veliku štalu za krave, ovce i koze. Nije šala, Puhale danas imaju oko 250 ovaca, dvadesetak krava s desetak teladi, dva bika i tridesetak koza. U dvorištu su dva traktora, mnogi priključci i dva džipa za ove brdske ceste, koje lahko razbaštine gradska vozila.
– Sve smo ovo napravili ja i moji sinovi. Počeli smo iz šupe s jednom kravom, a sada imamo veliko gazdinstvo. Moji sinovi su i zidari, i tesari, i hamali, sve što nam zatreba, a usput su završili osnovnu i srednju školu u Sarajevu. Vozarili su svaki dan u Sarajevo do škole, a ja ih vozio. Učili su i radili zadaću u džipu u odlasku i po povratku iz škole. Kada su na imanju, valjalo im je raditi, od sabaha do mraka. Zato ovo imamo![/b] Ostarjeli Zajko i Razija čuvaju do zime stoku, a supruga Sena pomuze sve krave. Niko nikome ne govori šta će raditi, a svi radimo jer smo svoji na svome, kaže Fikret.
http://stav.ba/prvomajska-reportaza-s-p ... -do-mraka/