Mostar
-
BosnjackaHercegovina
- Član
- Postovi: 5508
- Pridružen/a: 23 nov 2014 17:39
Re: Mostar
Vjerovatno posljednji snimci neostecenog Starog Mosta i Starog Grada 2. 5. 1992.
Samo BiH.
-
BosnjackaHercegovina
- Član
- Postovi: 5508
- Pridružen/a: 23 nov 2014 17:39
Re: Mostar
ARMIJA BIH U POTPUNOM OKRUŽENJU: Ekskluzivni snimci početka agresije HVO-a i HV-a na Mostar
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... ostar.html
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... ostar.html
Samo BiH.
-
BosnjackaHercegovina
- Član
- Postovi: 5508
- Pridružen/a: 23 nov 2014 17:39
Re: Mostar
Donosimo priču o Škotu koji je branio Mostar i snimio rušenje Starog mosta
Donosimo priču o Škotu koji je branio Mostar i snimio rušenje Starog mosta
Nište ne obilježi ljudske živote kao rat, ureže se u čovjeka i ostane. Takva je priča i o Jimmiju Jamesu, Škotu iz Edinburga, koji se devedesetih godina, na svoj način, kao borac Armije RBiH borio protiv agresora u Mostaru.
Branio je Mostar i obranio ga je, a bio i jedan od onih koji su svojom kamerom snimili rušenje Starog mosta.
James je večeras ispod Starog mosta govorio o tim teškim danima devedesetih, o svojim filmovima i fotografijama nastalim tada, o snazi sjećanja na najteže dane iz historije Mostara. Inače, James posjeduje jednu od najbogatijih arhivskih građa o ratnom Mostaru.
"Nije to bila neka ideja, jednostavno sam osjetio potrebu da dođem i pridružim se Armiji RBiH. U Mostaru je tad bila napadnuta humanost, civilizacija i ja nisam to mogao samo da gledam na televiziji", kazao nam je taj bivši profesionalni britanski vojnik koji je 1992. došao da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna.
Prisjeća se ultimatuma HVO-a upućenog Armiji RBiH iz zime 1992. i 1993. godine da svi stranci moraju napustiti Mostar.
"Usprotivio sam se, nisam želio da se historija piše mimo mene. Morao sam otići, ali sam napad HVO-a na Mostar gledao u Škotskoj i nisam mogao sjediti skršetnih ruku, s novinarskom ekipom vratio sam se u Mostar i pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine", prisjetio se.
James je preko teritorija koji je kontrolisao HVO ušao u ljeto 1993. godine u Mostar, zajedno sa filmskom ekipom koja je željela snimiti dokumentarni film o opsadi Mostara. Kad je snimanje završeno, a ostatak ekipe napustio Mostar, Jimmi se pridružio Armiji.
"Rušenje Starog mosta doživio sam kao smrt svoje bake koju sam volio najviše na svijetu i koja je bila zaštitnik cijele naše porodice. Uloga Starog mosta bila je slična ulozi moje bake, kad je pao on, kao da se raspala i ona zajednica koja ga je okruživala stotinama godina. Kad su ga zločinci srušili kao da ga su ga željeli izbrisati iz historije", kazao je James koji večeras promoviše svoj dokumentarni film o Mostaru.
Kaže da se sjeća svakog Mostarca kojeg je susreo u ratu, a raduje ga toplina kojom ga Mostarci danas dočekuju u njihovom i njegovom Mostaru. Kaže nam kako je siguran da su iza grada na Neretvi najteži dani, kako vrijeme koje dolazi će biti i ljepše nego su on i njegovi suborci sanjali te 1993. ratne mostarske godine.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/donosim ... /190727087
Donosimo priču o Škotu koji je branio Mostar i snimio rušenje Starog mosta
Nište ne obilježi ljudske živote kao rat, ureže se u čovjeka i ostane. Takva je priča i o Jimmiju Jamesu, Škotu iz Edinburga, koji se devedesetih godina, na svoj način, kao borac Armije RBiH borio protiv agresora u Mostaru.
Branio je Mostar i obranio ga je, a bio i jedan od onih koji su svojom kamerom snimili rušenje Starog mosta.
James je večeras ispod Starog mosta govorio o tim teškim danima devedesetih, o svojim filmovima i fotografijama nastalim tada, o snazi sjećanja na najteže dane iz historije Mostara. Inače, James posjeduje jednu od najbogatijih arhivskih građa o ratnom Mostaru.
"Nije to bila neka ideja, jednostavno sam osjetio potrebu da dođem i pridružim se Armiji RBiH. U Mostaru je tad bila napadnuta humanost, civilizacija i ja nisam to mogao samo da gledam na televiziji", kazao nam je taj bivši profesionalni britanski vojnik koji je 1992. došao da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna.
Prisjeća se ultimatuma HVO-a upućenog Armiji RBiH iz zime 1992. i 1993. godine da svi stranci moraju napustiti Mostar.
"Usprotivio sam se, nisam želio da se historija piše mimo mene. Morao sam otići, ali sam napad HVO-a na Mostar gledao u Škotskoj i nisam mogao sjediti skršetnih ruku, s novinarskom ekipom vratio sam se u Mostar i pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine", prisjetio se.
James je preko teritorija koji je kontrolisao HVO ušao u ljeto 1993. godine u Mostar, zajedno sa filmskom ekipom koja je željela snimiti dokumentarni film o opsadi Mostara. Kad je snimanje završeno, a ostatak ekipe napustio Mostar, Jimmi se pridružio Armiji.
"Rušenje Starog mosta doživio sam kao smrt svoje bake koju sam volio najviše na svijetu i koja je bila zaštitnik cijele naše porodice. Uloga Starog mosta bila je slična ulozi moje bake, kad je pao on, kao da se raspala i ona zajednica koja ga je okruživala stotinama godina. Kad su ga zločinci srušili kao da ga su ga željeli izbrisati iz historije", kazao je James koji večeras promoviše svoj dokumentarni film o Mostaru.
Kaže da se sjeća svakog Mostarca kojeg je susreo u ratu, a raduje ga toplina kojom ga Mostarci danas dočekuju u njihovom i njegovom Mostaru. Kaže nam kako je siguran da su iza grada na Neretvi najteži dani, kako vrijeme koje dolazi će biti i ljepše nego su on i njegovi suborci sanjali te 1993. ratne mostarske godine.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/donosim ... /190727087
Samo BiH.
-
BosnjackaHercegovina
- Član
- Postovi: 5508
- Pridružen/a: 23 nov 2014 17:39
Re: Mostar
Na kraju videa mozete vidjeti Jimmy James kako govori o potpisivanju sporazuma s Hrvatima.
The days of "ustasha" is over. Love this guy!
The days of "ustasha" is over. Love this guy!
Samo BiH.
Re: Mostar
HERCEG-BOSNA U HAAGU – Istočni Mostar: Glad, žeđ, strah, mrak, bolest, smrt
Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.
Glad. Žeđ. Mrak. Strah. Podzemlje. Bolest. Izolacija. Smrt. Tako je živjelo gotovo šezdeset tisuća stanovnika istočnog Mostara, koje je HVO od lipnja 1993. do travnja 1994. držao pod opsadom.
“Iz dokaza proizlazi da je, od juna 1993. do aprila 1994., muslimansko stanovništvo koje se nalazilo u istočnom Mostaru i okolini živjelo u izuzetno teškim životnim uslovima”, stoji u presudi Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Taj dokument obuhvaća ukupno šest svezaka i više od dvije tisuće stranica.
“Sve vrijeme tokom navedenog perioda, stanovništvu su naročito bili nedostupni hrana, voda, električna energija i ljekarska njega. Blokiranje rada međunarodnih organizacija i dostavljanja humanitarne pomoći još više je pogoršalo postojeće životne uslove. Najzad, i izolovanost ovog dijela stanovništva doprinijela je teškoj sudbini stanovnika”, navodi se u presudi, koju je prvostupanjsko sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013. Četiri i pol godine kasnije, Žalbeno vijeće izreklo je i pravomoćnu presudu, u kojoj nije opovrglo nijednu činjenicu utvrđenu u prvostupanjskom postupku.
U tri mjeseca polovinom 1993., broj stanovnika istočnog Mostara gotovo se utrostručio. “Krajem maja 1993., u istočnom Mostaru živjelo je oko 20.000 osoba. Krajem juna 1993., u istočnom Mostaru je bilo 30.000 stanovnika. Taj broj se oko 18. jula 1993. povećao na 35.000, da bi najzad dosegao broj od 55.000 osoba krajem avgusta 1993., i ostao stabilan do sredine novembra 1993. godine”.
Dramatično povećanje broja stanovnika bilo je “uglavnom posljedica akcija deložiranja Muslimana koje je HVO provodio u zapadnom Mostaru od maja 1993. do februara 1994., ali i protjerivanja Muslimana iz opština Stolac i Čapljina koje su provedene u periodu od jula do avgusta 1993.”, konstatira se u presudi.
“Stanovništvo je bilo zgusnuto na ograničenom prostoru, a nerijetko se moralo odlučivati za život u podzemlju i podrumima zgrada – koje su često uništavane granatiranjem – ili u stanovima pretrpanim zbog velikog broja stanara”.
Sudačke su konstatacije jezgrovite i jasne: “Stanovnici istočnog Mostara nisu imali hrane. Stanovnici istočnog Mostara obično su jeli samo jednom dnevno, i to u nedovoljnim količinama.” Suci su utvrdili da je tako bilo između ostalog i zato “što je HVO sprečavao redovno upućivanje humanitarne pomoći – uključujući i konvoje s hranom – u istočni Mostar”, premda su vlasti Herceg-Bosne dobro znale da ljudi gladuju.
“U periodu od juna 1993. do aprila 1994., stanovnici istočnog Mostara nisu imali dovoljno vode”. Da bi došli do vode, neprestano su se morali izlagati pogibelji, i dolaziti na mjesta na kojima su postajali žive mete: na Neretvu, do cisterne nedaleko od sjedišta španjolskog bataljuna UNPROFOR-a, ili na neku od tri dostupne česme. Sva su ta mjesta bila izložena oružju HVO-a.
“Stanovništvo istočnog Mostara takođe je ostajalo bez električne energije barem od juna 1993. godine. U jednom izvještaju Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) navodi se da je snabdijevanje strujom ‘potpuno prekinuto’ 4. avgusta 1993.”
“Takvo stanje dovelo je do izuzetno teških životnih i higijenskih uslova za stanovnike istočnog Mostara, naročito tokom ljeta 1993. koje je bilo vrlo sušno i toplo”, navod je iz presude.
Sudsko je vijeće mnogo prostora posvetilo provjeravanju tvrdnje koju je tužiteljstvo navelo u optužnici, “da su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a presjekli linije snabdijevanja vodom i električnom energijom u istočnom Mostaru, ili ih nisu popravljali”.
Vijeće nije potvrdilo te navode. Nakon sudskog postupka, vijeće je zaključilo kako “nije u mogućnosti da utvrdi da li je HVO presjekao linije snabdijevanja električnom energijom”, kao što “nije u mogućnosti da zaključi” da HVO nije popravljao infrastrukturu opskrbe strujom istočnog Mostara.
Vijeće nije uspjelo utvrditi ni je li HVO onemogućio dostavu vode u istočni Mostar, ali jest konstatirao – usprkos pokušajima da jedna tvrtka popravi sustav snabdijevanja vodom – kako je HVO, u lipnju 1993. “nedvosmisleno ometao popravljanje sistema vodosnabdijevanja u istočnom Mostaru”.
Sve u svemu, “vijeće ne može zaključiti da je tokom ovog perioda HVO hotimično izbjegavao da popravi linije snabdijevanja vodom i strujom u istočnom dijelu grada Mostara”.
Jest, nije, jest, nije… Slaba je to utjeha bila gladnima i žednima u podrumima: “Zabilježeno je više slučajeva tifusa uslijed nedostatka vode”.
“Vijeće je konstatovalo da muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru nije imalo dovoljno lijekova i da je bilo lišeno adekvatne medicinske njege”. Uvjete u bolnici u istočnom Mostaru zaštićeni svjedok BH opisao je kao “zastrašujuće”, dok je britanski novinar Edward Vulliamy pred sudom kazao kako su bili “užasavajući”.
“Nije bilo dovoljno ljekara, lijekova, pokrivača, vode, krvi, nije bilo dovoljno mjesta da se prime svi pacijenti, često je dolazilo do nestanka struje, nije se mogla izvršiti sterilizacija i uopšte se nisu davali lijekovi protiv bolova. Zbog nestašice struje i nafte u istočnom Mostaru, bolnica u istočnom Mostaru se napajala strujom samo u izuzetno malim količinama putem generatora. Pacijenti su često morali biti operisani, ponekad i više dana zaredom, pod svjetlošću svijeća.”
Usprkos svemu tome, i premda je vlast Herceg-Bosne znala kako žive ljudi u opsjednutom dijelu Mostara, HVO je blokirao humanitarne konvoje. “Više dokaza pokazuje da je HVO slijedio političku liniju čiji cilj je bio zabrana ili ograničavanje pristupa humanitarnih konvoja i međunarodnih organizacija istočnom Mostaru”.
Zaštićeni svjedok DZ ustvrdio je pred vijećem “da su ‘politički rukovodioci’ HVO-a hotimično ometali upućivanje humanitarne pomoći u istočni Mostar”. Postavljali su “uslove koje je bilo nemoguće ispuniti s ciljem da oslabe muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru i da ga na taj način podstaknu na odlazak iz grada”. Svjedok je rekao: “Izgladnjivanje ljudi bilo je važno sredstvo kojim su se služili za uklanjanje ljudi”.
Tokom dva ljetna mjeseca 1993., u srpnju i kolovozu, humanitarni konvoji potpuno su zaustavljeni, a prvi je nakon tog razdoblja u istočni Mostar ušao 21. kolovoza 1993. “Prema riječima Svjedoka DZ, Muslimani iz istočnog Mostara su dakle mogli primati pomoć isključivo od ABiH, i to samo zahvaljujući mazgama koje su stazom išle preko planina.”
Takve zabrane, ustanovilo je sudsko vijeće, bile su dio onoga što je hercegbosanski ministar obrane Bruno Stojić nazvao “akcijskim planom”: on je, naime, 17. srpnja 1993. predstavnicima jedne međunarodne organizacije “ponudio svoju pomoć u organizaciji evakuacije ‘civila’ iz istočnog Mostara najširih mogućih razmjera”. Pripadnici te organizacije zaključili su kako je “Stojić djelovao uvjeren da su njegove jedinice sposobne da postignu definitivno vojno rješenje za ono što je HVO smatrao ‘problemom Muslimana’ u gradu Mostaru, i to jednom za svagda.”
Istočni Mostar bio je pod opsadom. Sudsko vijeće zaključilo je kako “muslimansko stanovništvo istočnog Mostara, koje je bilo izloženo žestokom granatiranju HVO-a i snajperskom djelovanju, i koje je živjelo u izuzetno teškim uslovima, u stvari nije moglo otići s tog područja”.
Istina, postojala je “jedna planinska staza koja je pripadnicima ABiH i stanovnicima istočnog Mostara omogućavala da odu iz istočnog Mostara u Jablanicu i srednju Bosnu.” Njome se, međutim, malo odlazilo, jer žene i djeca nisu imali snage za težak put preko bosanskih planina. Miro Salčin, jedan od zapovjednika Armije BiH u Mostaru, svjedočio je pred sudskim vijećem kako je u prosincu 1993. dao vojnu pratnju skupini koja je iz istočnog Mostara htjela otići obiteljima u Jablanicu, gdje je bilo manje opasno – “i to pješice, kroz planine, po snijegu i hladnoći.” Prema Salčinovoj izjavi, “tokom putovanja neki su umrli od hladnoće.”
Nisu samo Bošnjaci u Mostaru bili na meti HVO-a: pucali su i na pripadnike UNPROFOR-a, PMEZ-a te međunarodnih i humanitarnih organizacija, koje su u Mostaru pokušavale provoditi mirovne i humanitarne operacije. “Na pripadnike međunarodnih organizacija ili na vozila u kojima su se nalazili otvarana je artiljerijska vatra, minobacačka vatra, vatra iz raketnih bacača, lakog naoružanja, mitraljeza, na njih su bacane ručne bombe i suzavac, i gađani su iz snajpera. Vatra je na njih otvarana često i redovno”, piše u presudi.
“Iz dokaza proizlazi da su za većinu ispaljenih hitaca bili odgovorni vojnici HVO-a”. Istina, “neki hici su ispaljivani i sa strane ABiH ili s položaja koje je ABiH kontrolisala”, ali njih je bilo “znatno manje od hitaca HVO-a”: “Anthony Turco je izjavio da je, u periodu od decembra 1993. do marta 1994., ABiH otvarala vatru na vojne posmatrače UN-a tri puta, a HVO 31 put.”
HVO je to činio namjerno, jer je, uz ostalo, htio otjerati međunarodne organizacije. “Tako je početkom 1994. donijeta odluka o zatvaranju Ureda vojnih posmatrača UN-a, nakon što je vozilo u kojem su se zajedno vozili Grant Finlayson i Bo Pellnäs pogođeno pet ili šest puta u južnom dijelu Mostara”.
Najviši dužnosnici Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Milivoj Petković – znali su za napade na predstavnike međunarodne zajednice, ali nisu ih zaustavili. “Vijeće konstatuje da prijave koje su međunarodne organizacije upućivale vlastima HVO-a nisu dovele do prekida napada na njihovo ljudstvo, s izuzetkom jednog primirja oko 16. septembra 1993. godine.”
Štoviše, bilo je mrtvih i ranjenih. Vijeće je pomno analiziralo pogibiju španjolskog poručnika Francisca Aguilara Fernandeza, koji je “ubijen jednim metkom 11. juna 1993. oko 19:30 ili 19:45 sati na Titovom mostu, dok je stajao na oklopnom vozilu u konvoju koji je pratio medicinski konvoj iz zapadnog u istočni Mostar. “
O tom je ubojstvu provedeno više istraga s HVO-om, u kojima su sudjelovali i ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić i načelnik Vojne policije Valentin Ćorić. Stojić je svjedoku Antoonu van der Grintenu “rekao 16. juna 1993. da HVO nije otvarao vatru 11. juna 1993. budući da je on lično nadzirao snajperiste u zgradi Staklene banke”, koju su pripadnici UN-a identificirali kao mjesto s kojeg je Fernandez ubijen. Stojić je iznio mišljenje da je “hice ispalila ABiH”, ponovivši to isto tri dana kasnije u pismu španjolskome ministru obrane.”
Vijeće je, međutim, odbacilo Stojićeve tvrdnje, ali i pretpostavku obrane Milivoja Petkovića, prema kojoj je Fernandeza usmrtio “zalutali metak”: “U nedostatku dodatnih dokaza da je vatru otvorila ABiH, koji bi poticali iz nekog drugog izvora, a ne od HVO-a, vijeće se uvjerilo da hitac od kojeg je poginuo Francisco Aguilar Fernandez jeste ispaljen iz zapadnog Mostara, iz zone pod kontrolom HVO-a, i to svakako iz zgrade Staklene banke”. Naprosto, “neki pripadnik HVO-a hotimično je otvorio vatru i ubio Francisca Aguilara Fernandeza 11. juna 1993. godine.”
Konačni zaključak glasi ovako: “Vijeće zaključuje van razumne sumnje da su pripadnici međunarodnih organizacija prisutni u Mostaru u periodu od maja 1993. do aprila 1994. bili cilj snajperista HVO-a, kao i artiljerijske i minobacačke vatre HVO-a, koji je na njih hotimično otvarao vatru. Neki od njih (…) uslijed toga su poginuli, a neki su bili ranjeni.”
To je, dakle, ta “zaštita hrvatskog naroda”, o kojoj govore današnji hrvatski političari kada veličaju Herceg-Bosnu.
Tacno.net / Novikonjic.ba
https://www.novikonjic.ba/index.php/bih ... olest-smrt
Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.
Glad. Žeđ. Mrak. Strah. Podzemlje. Bolest. Izolacija. Smrt. Tako je živjelo gotovo šezdeset tisuća stanovnika istočnog Mostara, koje je HVO od lipnja 1993. do travnja 1994. držao pod opsadom.
“Iz dokaza proizlazi da je, od juna 1993. do aprila 1994., muslimansko stanovništvo koje se nalazilo u istočnom Mostaru i okolini živjelo u izuzetno teškim životnim uslovima”, stoji u presudi Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Taj dokument obuhvaća ukupno šest svezaka i više od dvije tisuće stranica.
“Sve vrijeme tokom navedenog perioda, stanovništvu su naročito bili nedostupni hrana, voda, električna energija i ljekarska njega. Blokiranje rada međunarodnih organizacija i dostavljanja humanitarne pomoći još više je pogoršalo postojeće životne uslove. Najzad, i izolovanost ovog dijela stanovništva doprinijela je teškoj sudbini stanovnika”, navodi se u presudi, koju je prvostupanjsko sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013. Četiri i pol godine kasnije, Žalbeno vijeće izreklo je i pravomoćnu presudu, u kojoj nije opovrglo nijednu činjenicu utvrđenu u prvostupanjskom postupku.
U tri mjeseca polovinom 1993., broj stanovnika istočnog Mostara gotovo se utrostručio. “Krajem maja 1993., u istočnom Mostaru živjelo je oko 20.000 osoba. Krajem juna 1993., u istočnom Mostaru je bilo 30.000 stanovnika. Taj broj se oko 18. jula 1993. povećao na 35.000, da bi najzad dosegao broj od 55.000 osoba krajem avgusta 1993., i ostao stabilan do sredine novembra 1993. godine”.
Dramatično povećanje broja stanovnika bilo je “uglavnom posljedica akcija deložiranja Muslimana koje je HVO provodio u zapadnom Mostaru od maja 1993. do februara 1994., ali i protjerivanja Muslimana iz opština Stolac i Čapljina koje su provedene u periodu od jula do avgusta 1993.”, konstatira se u presudi.
“Stanovništvo je bilo zgusnuto na ograničenom prostoru, a nerijetko se moralo odlučivati za život u podzemlju i podrumima zgrada – koje su često uništavane granatiranjem – ili u stanovima pretrpanim zbog velikog broja stanara”.
Sudačke su konstatacije jezgrovite i jasne: “Stanovnici istočnog Mostara nisu imali hrane. Stanovnici istočnog Mostara obično su jeli samo jednom dnevno, i to u nedovoljnim količinama.” Suci su utvrdili da je tako bilo između ostalog i zato “što je HVO sprečavao redovno upućivanje humanitarne pomoći – uključujući i konvoje s hranom – u istočni Mostar”, premda su vlasti Herceg-Bosne dobro znale da ljudi gladuju.
“U periodu od juna 1993. do aprila 1994., stanovnici istočnog Mostara nisu imali dovoljno vode”. Da bi došli do vode, neprestano su se morali izlagati pogibelji, i dolaziti na mjesta na kojima su postajali žive mete: na Neretvu, do cisterne nedaleko od sjedišta španjolskog bataljuna UNPROFOR-a, ili na neku od tri dostupne česme. Sva su ta mjesta bila izložena oružju HVO-a.
“Stanovništvo istočnog Mostara takođe je ostajalo bez električne energije barem od juna 1993. godine. U jednom izvještaju Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) navodi se da je snabdijevanje strujom ‘potpuno prekinuto’ 4. avgusta 1993.”
“Takvo stanje dovelo je do izuzetno teških životnih i higijenskih uslova za stanovnike istočnog Mostara, naročito tokom ljeta 1993. koje je bilo vrlo sušno i toplo”, navod je iz presude.
Sudsko je vijeće mnogo prostora posvetilo provjeravanju tvrdnje koju je tužiteljstvo navelo u optužnici, “da su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a presjekli linije snabdijevanja vodom i električnom energijom u istočnom Mostaru, ili ih nisu popravljali”.
Vijeće nije potvrdilo te navode. Nakon sudskog postupka, vijeće je zaključilo kako “nije u mogućnosti da utvrdi da li je HVO presjekao linije snabdijevanja električnom energijom”, kao što “nije u mogućnosti da zaključi” da HVO nije popravljao infrastrukturu opskrbe strujom istočnog Mostara.
Vijeće nije uspjelo utvrditi ni je li HVO onemogućio dostavu vode u istočni Mostar, ali jest konstatirao – usprkos pokušajima da jedna tvrtka popravi sustav snabdijevanja vodom – kako je HVO, u lipnju 1993. “nedvosmisleno ometao popravljanje sistema vodosnabdijevanja u istočnom Mostaru”.
Sve u svemu, “vijeće ne može zaključiti da je tokom ovog perioda HVO hotimično izbjegavao da popravi linije snabdijevanja vodom i strujom u istočnom dijelu grada Mostara”.
Jest, nije, jest, nije… Slaba je to utjeha bila gladnima i žednima u podrumima: “Zabilježeno je više slučajeva tifusa uslijed nedostatka vode”.
“Vijeće je konstatovalo da muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru nije imalo dovoljno lijekova i da je bilo lišeno adekvatne medicinske njege”. Uvjete u bolnici u istočnom Mostaru zaštićeni svjedok BH opisao je kao “zastrašujuće”, dok je britanski novinar Edward Vulliamy pred sudom kazao kako su bili “užasavajući”.
“Nije bilo dovoljno ljekara, lijekova, pokrivača, vode, krvi, nije bilo dovoljno mjesta da se prime svi pacijenti, često je dolazilo do nestanka struje, nije se mogla izvršiti sterilizacija i uopšte se nisu davali lijekovi protiv bolova. Zbog nestašice struje i nafte u istočnom Mostaru, bolnica u istočnom Mostaru se napajala strujom samo u izuzetno malim količinama putem generatora. Pacijenti su često morali biti operisani, ponekad i više dana zaredom, pod svjetlošću svijeća.”
Usprkos svemu tome, i premda je vlast Herceg-Bosne znala kako žive ljudi u opsjednutom dijelu Mostara, HVO je blokirao humanitarne konvoje. “Više dokaza pokazuje da je HVO slijedio političku liniju čiji cilj je bio zabrana ili ograničavanje pristupa humanitarnih konvoja i međunarodnih organizacija istočnom Mostaru”.
Zaštićeni svjedok DZ ustvrdio je pred vijećem “da su ‘politički rukovodioci’ HVO-a hotimično ometali upućivanje humanitarne pomoći u istočni Mostar”. Postavljali su “uslove koje je bilo nemoguće ispuniti s ciljem da oslabe muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru i da ga na taj način podstaknu na odlazak iz grada”. Svjedok je rekao: “Izgladnjivanje ljudi bilo je važno sredstvo kojim su se služili za uklanjanje ljudi”.
Tokom dva ljetna mjeseca 1993., u srpnju i kolovozu, humanitarni konvoji potpuno su zaustavljeni, a prvi je nakon tog razdoblja u istočni Mostar ušao 21. kolovoza 1993. “Prema riječima Svjedoka DZ, Muslimani iz istočnog Mostara su dakle mogli primati pomoć isključivo od ABiH, i to samo zahvaljujući mazgama koje su stazom išle preko planina.”
Takve zabrane, ustanovilo je sudsko vijeće, bile su dio onoga što je hercegbosanski ministar obrane Bruno Stojić nazvao “akcijskim planom”: on je, naime, 17. srpnja 1993. predstavnicima jedne međunarodne organizacije “ponudio svoju pomoć u organizaciji evakuacije ‘civila’ iz istočnog Mostara najširih mogućih razmjera”. Pripadnici te organizacije zaključili su kako je “Stojić djelovao uvjeren da su njegove jedinice sposobne da postignu definitivno vojno rješenje za ono što je HVO smatrao ‘problemom Muslimana’ u gradu Mostaru, i to jednom za svagda.”
Istočni Mostar bio je pod opsadom. Sudsko vijeće zaključilo je kako “muslimansko stanovništvo istočnog Mostara, koje je bilo izloženo žestokom granatiranju HVO-a i snajperskom djelovanju, i koje je živjelo u izuzetno teškim uslovima, u stvari nije moglo otići s tog područja”.
Istina, postojala je “jedna planinska staza koja je pripadnicima ABiH i stanovnicima istočnog Mostara omogućavala da odu iz istočnog Mostara u Jablanicu i srednju Bosnu.” Njome se, međutim, malo odlazilo, jer žene i djeca nisu imali snage za težak put preko bosanskih planina. Miro Salčin, jedan od zapovjednika Armije BiH u Mostaru, svjedočio je pred sudskim vijećem kako je u prosincu 1993. dao vojnu pratnju skupini koja je iz istočnog Mostara htjela otići obiteljima u Jablanicu, gdje je bilo manje opasno – “i to pješice, kroz planine, po snijegu i hladnoći.” Prema Salčinovoj izjavi, “tokom putovanja neki su umrli od hladnoće.”
Nisu samo Bošnjaci u Mostaru bili na meti HVO-a: pucali su i na pripadnike UNPROFOR-a, PMEZ-a te međunarodnih i humanitarnih organizacija, koje su u Mostaru pokušavale provoditi mirovne i humanitarne operacije. “Na pripadnike međunarodnih organizacija ili na vozila u kojima su se nalazili otvarana je artiljerijska vatra, minobacačka vatra, vatra iz raketnih bacača, lakog naoružanja, mitraljeza, na njih su bacane ručne bombe i suzavac, i gađani su iz snajpera. Vatra je na njih otvarana često i redovno”, piše u presudi.
“Iz dokaza proizlazi da su za većinu ispaljenih hitaca bili odgovorni vojnici HVO-a”. Istina, “neki hici su ispaljivani i sa strane ABiH ili s položaja koje je ABiH kontrolisala”, ali njih je bilo “znatno manje od hitaca HVO-a”: “Anthony Turco je izjavio da je, u periodu od decembra 1993. do marta 1994., ABiH otvarala vatru na vojne posmatrače UN-a tri puta, a HVO 31 put.”
HVO je to činio namjerno, jer je, uz ostalo, htio otjerati međunarodne organizacije. “Tako je početkom 1994. donijeta odluka o zatvaranju Ureda vojnih posmatrača UN-a, nakon što je vozilo u kojem su se zajedno vozili Grant Finlayson i Bo Pellnäs pogođeno pet ili šest puta u južnom dijelu Mostara”.
Najviši dužnosnici Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Milivoj Petković – znali su za napade na predstavnike međunarodne zajednice, ali nisu ih zaustavili. “Vijeće konstatuje da prijave koje su međunarodne organizacije upućivale vlastima HVO-a nisu dovele do prekida napada na njihovo ljudstvo, s izuzetkom jednog primirja oko 16. septembra 1993. godine.”
Štoviše, bilo je mrtvih i ranjenih. Vijeće je pomno analiziralo pogibiju španjolskog poručnika Francisca Aguilara Fernandeza, koji je “ubijen jednim metkom 11. juna 1993. oko 19:30 ili 19:45 sati na Titovom mostu, dok je stajao na oklopnom vozilu u konvoju koji je pratio medicinski konvoj iz zapadnog u istočni Mostar. “
O tom je ubojstvu provedeno više istraga s HVO-om, u kojima su sudjelovali i ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić i načelnik Vojne policije Valentin Ćorić. Stojić je svjedoku Antoonu van der Grintenu “rekao 16. juna 1993. da HVO nije otvarao vatru 11. juna 1993. budući da je on lično nadzirao snajperiste u zgradi Staklene banke”, koju su pripadnici UN-a identificirali kao mjesto s kojeg je Fernandez ubijen. Stojić je iznio mišljenje da je “hice ispalila ABiH”, ponovivši to isto tri dana kasnije u pismu španjolskome ministru obrane.”
Vijeće je, međutim, odbacilo Stojićeve tvrdnje, ali i pretpostavku obrane Milivoja Petkovića, prema kojoj je Fernandeza usmrtio “zalutali metak”: “U nedostatku dodatnih dokaza da je vatru otvorila ABiH, koji bi poticali iz nekog drugog izvora, a ne od HVO-a, vijeće se uvjerilo da hitac od kojeg je poginuo Francisco Aguilar Fernandez jeste ispaljen iz zapadnog Mostara, iz zone pod kontrolom HVO-a, i to svakako iz zgrade Staklene banke”. Naprosto, “neki pripadnik HVO-a hotimično je otvorio vatru i ubio Francisca Aguilara Fernandeza 11. juna 1993. godine.”
Konačni zaključak glasi ovako: “Vijeće zaključuje van razumne sumnje da su pripadnici međunarodnih organizacija prisutni u Mostaru u periodu od maja 1993. do aprila 1994. bili cilj snajperista HVO-a, kao i artiljerijske i minobacačke vatre HVO-a, koji je na njih hotimično otvarao vatru. Neki od njih (…) uslijed toga su poginuli, a neki su bili ranjeni.”
To je, dakle, ta “zaštita hrvatskog naroda”, o kojoj govore današnji hrvatski političari kada veličaju Herceg-Bosnu.
Tacno.net / Novikonjic.ba
https://www.novikonjic.ba/index.php/bih ... olest-smrt
Onaj ko ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!
-
BosnjackaHercegovina
- Član
- Postovi: 5508
- Pridružen/a: 23 nov 2014 17:39
Re: Mostar
Jako bitno čitati i obnoviti gradivo da se ne zaboravi zašto ustaše nikad više ne smiju igrati bitnu ulogu u BiH. Mater im peksinu.
Samo BiH.
Re: Mostar
Anketa koju je Smiljko Sagolj uradio s pitanjem Ko je i zasto srusio Stari most u Mostaru - 1993
"Velika civilizacija nije pokorena dok se ne uništi sama iznutra." - Will Durant
Re: Mostar
Pročitajte ovo, ko već nije 
Zaboravljeni i nekažnjeni krvavi pir sa Uborka i Sutine
https://vijesti.ba/clanak/495778/zabora ... 3c22a7e956
Zaboravljeni i nekažnjeni krvavi pir sa Uborka i Sutine
https://vijesti.ba/clanak/495778/zabora ... 3c22a7e956
Onaj ko ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!
-
Mehmed beg Catic
- Član
- Postovi: 4241
- Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49
Re: Mostar
Nije Mostar ali ne znam gdje bi stavio pa ako nema ima bolje neka premjesti jer ne treba da se zaboravi :
https://stav.ba/vijest/neispricana-pric ... sinja/4059Neispričana priča o ratnoj golgoti 15 stanovnika Borovčića kod Nevesinja
Na istočnim obroncima planine Crne Gore u primitivnim šatorima i skloništima ostalo je petnaest starijih osoba iz sela Borovčići: Ibro i Zejna (Hruška) Tulek, Smajo i Fata (Baraluša) Zlojo, Alija i Hata Eminović (brat i sestra), Muharem Muharika i Fata (Pajuša) Eminović, Hafa (Delaluša) Eminović, Zejna (Alibašuša) Eminović, Juso i Melća Milišić (sin i majka), Alija i Raza (Pajuša) Čolić i Selim Tucović. Nemoćnim i starim, kazali su im da će doći po njih kad se za to stvore uvjeti...
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić
Re: Mostar
https://www.klix.ba/vijesti/bih/objavlj ... d_83388530
Objavljen nikad viđeni snimak rušenja Starog mosta u Mostaru
Jedinstvena organizacija boraca grada Mostara (JOB) i Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara saopćili su da su odskora u posjedu autentičnog filmskog materijala koji sadrži ekskluzivne i dosad neviđene snimke granatiranja i rušenja Starog mosta u Mostaru, 8. i 9. novembra 1993.
Kako potvrđuju video snimci, granatiranje Starog mosta snimala je posada Hrvatske vojske sa utvrđenja na kulama brda Hum iznad grada. Njihova kamera u kontinuitetu prati putanje više od 50 projektila koje ispaljuje tenk HVO sa lokaliteta Stotina, tada lociranog na zapadnoj strani Bulevara iznad mostarskog naselja Kolonija, navodi se u saopćenju.
Kako ističu, videomaterijal prikazuje i trenutke kada članovi posade HV radiovezom navode posadu tenka da izvede što preciznija gađanja luka i temelja Starog mosta, dok svojoj znatiželjnoj komandi telefonom dojavljuju "kako se odvija i u kojoj fazi je dospjelo rušenje Starog mosta…"
"Sadržaj snimljenog materijala, sa brutalnim psovkama, sočnim komentarima i rafalima odobravanja i slavlja nad svakim direktnim pogotkom granate u tijelo Mosta, takođe neporecivo svjedoči da je Stari most sa kompletnom historijskog jezgrom granatiran i rušen iz patološke mržnje prema islamskom historijskom naslijeđu, a ne nikako kao logičan vojni cilj koji treba uništiti", navodi se u saopćenju.
Smatraju da je novootkriveni filmski materijal do danas zasigurno najubjedljivije i neporecivo filmsko svjedočanstvo o tome ko je inspirirao, naredio, pratio tok granatiranja i slavio rušenje Starog mosta.
"Iako je Haški sud u konačnoj presudi Šestorki političkih i vojnih dužnosnika paradržave “Herceg Bosna” 29. novembra 2017.godine jasno definirao da je Stari most srušen granatama iz tenka sa položaja HVO, filmski material koji posjedujemo stavlja definitivno pečat i žigoše sramnu ulogu nalogodavaca ovog planetarnog kulturnog zločina od kojeg se službeni Zagreb i hrvatska struktura vlasti u Mostaru i Hercegovini, još nikada nisu ogradili", zaključuje se u reakciji.
Direktor Centra za mir i bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević je kazao da je ovaj film sasvim slučajno otkriven i samo potvrđuje sve ono sto je presudio Haški tribunal dijelu presude šestorci, a koji se odnosi na rušenje Starog.
"Ponosan sam danas na činjenicu, da od prvog dana ovog stravičnog rušenja nikada nismo optuživali hrvatski narod nego monstrume koji su ovo naredili i izvršili. Ponosan sam što smo Stari most odlučili graditi zajedno sa svjetskom bankom i UNESCO-om još 1997. i što je pored brojih zemalja koji su učetvovali u izgradnji, hrvatska Vlada na čelu sa premijerom Račanom došla u Mostar i podržala ovaj projekat, Stari most - spomenik mira. Ove snimke neka dobro gledaju oni koji olako spominju rat i sukobe, neka im bude opomena kroz sta su prošli građani našeg grada i Bosne i Hercegovine. I neka znaju, rekao sam to i 9. novembra 1993., nema tih granata koje su mogle ubiti našu zajedničku ljubav prema ovom gradu i svemu onome što je kroz vijekove bio", rekao je Oručević.
"Velika civilizacija nije pokorena dok se ne uništi sama iznutra." - Will Durant