Svjedoci agresije i genocida

[Zmaj]

Svjedoci agresije i genocida

[Zmaj]

Jula 1995. godine Nedžad Avdić, tada 17-ogodišnjak, preživio je strijeljanje u Petkovcima kod Zvornika. Prije toga, na početku rata, njegovo selo u okolini Vlasenice je zapaljeno i sa porodicom je izbjegao u Srebrenicu.
Prilikom pada Srebrenice, sa ocem je krenuo šumama u konvoju spasa. Nedžad je zarobljen, a otac je ubijen na tom putu i, nakon što je ekshumiran, sahranjen u Memorijalnom centru Potočari.
Nedžad je nakon 20 godina šutnje odlučio da progovori. Širom svijeta prenosi istinu o događanjima u Srebrenici i proglašen je počasnim doktorom univerziteta Luton u Velikoj Britaniji. Vratio se u Srebrenicu, našao posao, oženio se i dobio troje djece.
Nedžad je svjedočio Haagu u nekoliko procesa, uključujući Miloševića. Bio je zaštićeni svjedok, a onda je odlučio javno progovoriti i ukloniti tu zaštitu. Detaljnu priču pogledajte u subotu, 24. aprila u 20:00​ sati na MTV Igman u emisiji ′′Sasvim iskreno′′ u kojem nastupa Nedžad Avdić. TV izdanje je skraćeno zbog ramazanske programske sheme, dok na YouTube kanalu MTV Igman možete pogledati cijelu emisiju istog dana. Nedžad je napisao knjigu ′′Ja, Haški svjedok", koju vam preporučujemo da je pročitate i da je obavezno imate u svojoj ličnoj biblioteci.

[Zmaj]

Šestog augusta 1992., britanski mediji ITN i Guardian otkrili su svijetu postojanje logora za nesrpske civile u okolini Prijedora. Šokantne slike iznurenih zatočenika u samo nekoliko dana su obišle cijeli svijet i uzdrmale savjest čovječanstva. Već dva mjeseca kasnije pokrenut je proces koji je zauvijek promijenio lice međunarodne krivične pravde. Kroz razgovore sa sudionicima i video zapise sa suđenja, Zločini pred Tribunalom: Prijedor opisuje otkriće logora i pokretanje procesa koji je doveo do osnivanja prvog međunarodnog krivičnog tribunala nakon Drugog svjetskog rata, kao i sudski epilog zločina počinjenih u ovoj općini.

[Mehmed beg Catic]

Dokumentarni film o olovskoj ratnoj bolnici! “Pod zemljom”: Dostojanstveno sjećanje


Dokumentarni film “Pod zemljom” autorice Džane Brkanić, prikazan je na Facebook i YouTube kanalu Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) u ponedjeljak, 3. maja, simbolično na 28. godišnjicu preseljenja olovskog doma zdravlja u objekat pod zemljom.

http://miruhbosne.com/?p=71706

[Zmaj]

Nekada čuven po mostu Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini, Višegrad je danas poznat kao mjesto u kome su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Kroz svjedočenja žrtava i očevidaca, presude sudskih vijeća, te intervjue s protagonistima suđenja, „Zločini pred Tribunalom: Višegrad“ pruža uvid u istrage, sudske postupke i činjenice koje je o ovim zločinima utvrdio MKSJ.

[Zmaj]

9 mjeseci zajedno sa svojim prijateljima skrivao se po šumama oko Srebrenice!
Ovih dana u julu 2019 godine zbog sve učestalijih javnih manifestacija negiranja Genocida došao iz Francuske da promovira svoju knjigu "Dječak sa rukama starca"!
U programu MTV Igman poslušajte dio nevjerovatne priče o putu spasa 16 - godišnjeg BEKIRA HUSEINOVIĆA - SASVIM ISKRENO 20. 07. 2019. - MTV IGMAN

[Zmaj]

Hasan Hasanović - Svjedok Genocida

[Zmaj]

ABDULAH AHMIĆ - SVJEDOK GENOCIDA U AHMIĆIMA

[Zmaj]

VRIJEME JE ZA PROSVJETITELJ ŠVICARSKA 2018. - 1. DIO - MTV IGMAN

[apilk5]

Slučajno sam naletio na ovo
http://www.hlc-rdc.org/?p=25487
Tekst je iz 2013.

Horda koja siluje, spaljuje, ubija i zatire

Svedočenje žene kojoj su silovali kćerku i trudnu snahu, spalili kćerku, ubili sina, muža, devera, jetrvu i sinovca

Ja sam E.V. [1], rođena sam 02. marta 1938. godine u ….. Sada živim u…. 1956. udala sam se za Mustafu (Sulja) Vilu (01.01.1930) iz sela Mušići, opštna Višegrad. Od tada sve do juna 1992. godine, sa mužem i našom decom (sinom E.M.V.[2], kćerkom R.M.V.[3], sinom Nerminom, rođenim 1963. i kćerkom Jasminom, rođenom 24. aprila 1972, kao i svekrvom Habibom, neprekidno sam živela u Mušićima. Ja sam čuvala decu i radila kao domaćica. Muž je radio kao voćar u nekom poljoprivrednom dobru, ali je rano oboleo pa su mu dali invalidsku penziju. Živeli smo od njegove plate, odnosno penzije i od prihoda sa zemlje. Držali smo i po dve ili tri krave. Živeli smo skromno, od svoga rada. Deca su dobro učila. Bili smo srećna porodica, sve do aprila 1992. godine.

U našem selu Mušićima nije bilo Srba, ali ih je bilo u okolnim selima (Koritnik, Greben, Hrastovi, Prelovo). Pošto u Mušićima nije bilo osnovne škole, naša su deca učila osnovnu školu u selu Prelovo, opština Višegrad. Najstariji sin E.M.V., posle osnovne škole, završio je policijsku školu u Sremskoj Kamenici, a potom je, kao policajac, službovao u Srbiji. Ostalo troje dece su završili srednju školu u Višegradu. Moj muž i sva naša deca su družili sa mnogim Srbima iz okolnih srpskih sela i iz Višegrada. Nama su kumovi porodica Simić Milana i njegovog brata Novaka, iz sela Hrastovi, opština Višegrad. Njih dvojica i njihove porodice pomagali su našoj porodici, a i mi njima. Zajedno smo radili seoske sezonske poslove. Porodično smo se posećivali, ne samo za praznike, nego i ostalim danima. Dok su išli u školu, u našu kuću su redovno svraćala i srpska deca. I naša deca su išla kod njih, igrali su i družili se. Pošto mi je najstariji sin E.M.V. bio policajac na službi u Srbiji, sa njim je u našu kuću i dolazilo i boravilo dosta njegovih kolega-Srba iz srpske policije. Znam i da je on odlazio kod njih. Zajedno su putovali u školu i kasnije u Srbiju, gde je radio. Nekoliko puta u društvu sa njima bio je i Sreten Lukić, ovaj što mu sada sude u Hagu. Često su sedeli i razgovarali sa mojim sinom E. i mojim mužem. Više puta sam im spremala puru sa kajmakom i sirom zalivenu mlijekom. Moj muž je volio da ima pištolj. On je to u razgovoru i kazao Sretenu Lukića, a Sreten mu je odmah pomogao da dobije dozvolu. Ja se i sada sećam, kako je moj muž bio „baš ponosan“ i što nam je sin u srpskoj policiji i što mu je Sreten Lukić pomogao „da dobije pištolj sa dozvolom“. I meni, i našoj deci, bilo je drago što E. poznaje Sretena Lukića, jer su radili u srpskoj policiji. Mislili smo da to može biti od koristi i za E.

Tako smo mislili i kada je počeo rat u Bosni. Znali smo da je Sreten Lukić brat od strica Milanu i Sredoju Lukiću. Sva trojica su poznavala našeg sina E. Znali su da je u srpskoj policiji. Poznavali su našu familiju.

Čini mi se 13. aprila 1992. godine, pojavili su se vojnici u dva kamiona. Gledali smo kako vojska iz Užica dolazi u Višegrad. Pevali su četnčke pesme, bili su pijani i pretećeg izgleda. Pucali su iznad naših kuća. Odmah smo osetili neko zlo. Muslimanima iz našeg sela oduzeli su pištolje i lovačke puške iako su svi imali dozvole. Jednostavno, jednog dana, Srbi su upali u naše selo sa nekim spiskom i mom mužu Mustafi i svim drugim Muslimanima iz sela oduzeli pištolje i lovačke puške. Kada su Srbi, sa oružjem i u unformama, počeli da upadaju u naše selo mi smo se uplašili. Svakodnevno smo slušali pucnjavu.

Ubrzo, krajem aprila 1992., čula se strašna pucnjava sa svih strana. Mi Bošnjaci smo pomislili da će nas sve pobiti. Istrčali smo iz kuća i pobegli prema Drini. I iz sela Zubana i drugih, okolnih sela Bošnjaci su panično pobegli na obalu Drine, jer su naša sela uz obalu Drine, sa desne strane. Pošto pucnjava nije prestajala, svi smo napravili priručne splavove od drveta („johovo drvo“), a mnogi su imali i čamce (pre rata smo ih koristili za prelazak preko Drine do prodavnice, radi nabavke, a muškarci i za pecanje), pa smo svi prebegli preko Drine, na njenu levu obalu. To veče smo se skrivali u borovoj šumi. Mnogi se više nisu ni vratili u svoja sela. Pobegli su negde, jer su se plašili od Srba. Moja najmlađa kći Jasmina, koja je tada imala 20 godina, sklonila se u selo Barimo, kod svoje tetke – Mustafine sestre. Tamo je ostala nekoliko dana, dok joj nisam javila da su Srbi oteli oca, brata, strica, brata od strica i druge iz sela, a o čemu ću vam pričati. Mnogi drugi iz našeg sela nisu se vratili u selo.

Početkom maja 1992. godine, znam da je bila subota, u selo su upali „vojnici Milana Lukića“. Te vojnike je predvodio i komandovao im Milan Lukić. Lično sam ga videla. Toga dana su u Mušićima uhapsili ukupno 11 muškaraca Bošnjaka. Većinu su zatekli na njivama, jer je bilo vreme proljećnih radova. Prvo su uhapsili E.(H.)Z., zvanog B[4],1959. godište. su uhapsili R.Š. [5],i njegovog sina E.Š.[6]. R.Š. je možda imao oko 50, a E.Š. oko 20 godina. Ubrzo su uhapsili i moga muža Mustafu, našeg sina Nermina, moga djevera Uzeira Vilu[7], (01.01.1937) i njegovog sina Sulju[8], (1957), i našeg prvog komšiju K.(S.)M.[9], (možda je 1965. godište ). Istoga dana iz našeg sela su odveli i A.V.[10], i njegovog zeta M.[11], čije prezime ne znam, a znam da je sa ženom F.[12], koja je kćerka A.V., izbegao iz Čajniča da bi se spasili od tamošnjih Srba. Odveli su ih u susedno selo Zubani. Ja sam odmah otrčala u to selo, da molim da puste makar sina Nermina. Videla sam muža, sina i ostale uhapšene. Držali su ih pored nekih kamiona. Čuvala ih je “Milanova vojska“ . Čuli smo kako je Milan Lukić, kada je video nas majke povikao – „tjerajte te žene, sve ću ih pobiti“. Ja sam zamolila neku omanju, mladu djevojku u uniformi, da mi puste sina. Plačući sam se vratila kući. Nekako odmah, za mnom je u kuću utrčao i moj sin Nermin. Rekao mi je da su mu „Milanovi vojnici“ naredili da odmah, trčeći, odnese neku drvenu letvu, na koju hoće da obese („okače“) nečiju mrtvačku glavu. Pomislila sam da će ga pustiti i da će se bar on vratiti. Ubrzo, iz Zubana je u Mušiće naišla kolona vozila. Kretali su se prema Prelovu. Na kratko su zastali ispred kuće moga djevera Uzeira, jer su naše kuće neposredno uz taj lokalni put. Milan Lukić nam je rekao – „ne brinite, vratićemo ih“. Nismo smeli da progovorimo. Na kolima su sedeli neki vojnici sa oružjem uperenim prema nama. Moga sina Nermina, muža Mustafu, djevera Uzeira i djeverovog sina Sulja Vilu, prevozili su u jednim putničkim kolima,i to zadnjim. U kolima ispred prevozili su ostale iz našeg sela. Tada sam zadnji put videla sina, muža, djevera i njegovog sina. Od tada do danas, ništa nisam saznala o njihovj sudbini. Bilo je glasina da se njihova tela nalaze u nekim tajnim grobnicama, ali do danas nisu pronađeni ostaci ni jednog od 10 odvedenih iz Mušića. Sada se priča da je pronađena neka grobnica i da su oni najverovatnije u njoj. Navodno će tu grobnicu da „otvore sada na proleće“.

Nekoliko sati nakon što su odvezli uhapšene muškarce prema Prelovu, u Mušiće su došli Milanovi vojnici i Srbi iz okolnih sela. Megafonom su naređivali – da svi odmah dođemo u kuću Mušana Zubana, u zaselak Zubani. Rekli su da će ubiti svakoga kojeg nađu u kući ili u selu. Ubiće svakoga koji odmah ne dođe u Mušanovu kuću. Niko nije smeo da ostane u svoju kuću. Svi smo tračali i svi smo se skupili u Mušanovu kuću. Ubrzo se pojavio i Milan Lukić. Nosio je nekakav „široki šešir“. Naredio je domaćinu Mušanu da upali svetlo, a nama je naredio da svi uđemo u Mušanovu kuću, koja je bila dosta velika. Na sredini velike sobe postavili su neko bijelo platno. Milan Lukić je naredio da sve što imamo kod sebe od novca, zlata i bilo čega, ostavimo na to platno. Preteći oružjem kazao je – da će ubiti svakoga kod kojeg pronađe makar maramicu. Mi smo svi, šta je ko imao ostavljali na to platno. Svi su ostavili novac, satove, prstenove, lančiće, priveske, naušnice, dukate i sve zlatne i pozlaćene lične stvari. Jedna žena je toliko drhtala od straha, da nije mogla da skine minđuše. Jedan od vojnika , sa nožem u ruci je pošao prema njoj i rekao da će joj otkinuti uši, pa je ona minđuše otkinula. Sve što smo imali mi smo im ostavili na to platno, jer je Milan neprekidno pretio da će sve pobiti ako kod nekog nađe vilo koju ličnu stvar. Milan je jednog momenta rekao da će nas sve smestitit u Mušanovu štalu. Odveo je nekud Mušana i vratili su se nakon nekoliko sati. Milan nam je rekao da nas pušta da trčimo svojim kućama. Mi smo pomislili da će nas odmah pobiti. Odjednom su svi Srbi počeli da pucaju iznad nas, da nas zapalše, ali pošto je bio mrak, mi smo mislili da pucaju u nas. Oni su neprekidno pucali, smejali se i pevali, a mi smo bežali. Pred zoru sam došla u svoju kuću. To veče, Milan Lukić i njegovi su uhapsili dva brata Bošnjaka iz Mušića – A.B.[13] i S.B.[14], sinove Ć.B. [15]. Odveli su ih u Banju Vilina Vlas. Sutradan, supruga S.B.[16], D.B.[17] otišla je u Banju i dala veliki novac Srbima da puste braću A.B. i S.B. Istoga dana, čim su uzeli otkup, oba brata B., Sredoje Lukić i još jedan srpski policajac, oba u policijskim uniformama, vratili su u Mušiće. Mi komšije smo se odmah okupili. Bilo nam je drago da bar neko od „naših“ preživi. Ja lično sam zatekla Sredoja Lukića i toga policajca u kući S.B. Sedeli su i pili. S.B., pokazujući na mene, rekao je Sredoju: ovo je majka E.V., poznaješ ga, policajac je, družili ste. Ako možeš pušti mu oca Mustafu i brata Nermina. Sredoje je kazao: Kasno, sad ne mogu ništa da učinim. Ovome S. su Sredoje i Milan Lukić, oteli neki skupoceni auto, čak su S. naterali da u policijskoj stanici napiše i potpiše neki papir da im je on taj auto poklonio. Oni su ga častili jednom štekom cigareta.

Narednih dana, uglavnom subotom, a nekada i petkom uveče i nedeljom, u naše selo su dolazili Srbi u uniformama. Nosili su šešire i pretili da će nas pobiti. Ulazili su u naše kuće i uzimali i odnosili sve što im se u kući dopalo. Sa puškom pokaže na deo namještaja ili televizor i naredi nam da to iznesemo i ubacimo u njihova kola ili kamione (…)

Oko tri dana nakon što se Jasmina vratila od tetke u našu kuću, u jednom automobilu, pred našu kuću, došla su četvorica Milanovih vojnika. Došli su da nam otmu jednu ovcu.Tako su radili – kada im treba ovca, dođu i odnesu, nikada nisu platili niti smo mi smeli da tražimo da nam plate. Ubrzo se pojavio i Milan Lukić. Stajao je iznad naše kuće, u voćnjaku. Sa udaljenosti od oko 100 metara, pucajući iz puške, Milan je pozvao Jasminu da ode do njega „da se upiše“, kako je tada govorio. Sa Jasminom su u tom momentu bile Suvada Bosno, naša komšinica i moja jetrva (Uzeirova žena) Mevla Vila (1931.), koje su upravo pomagale Jasmini da „dovuče“ jednu ovcu da bi je predale onoj četvorici „Milanovih vojnika“. Milan Lukić je uz pretnju oružjem odvukao Jasminu, prema kući A.V.[18]. Zastao je pred A. kućom i uz pretnju oružjem odveo A. udatu kćerku F.[19], devojačko Vatreš, čijeg je muža i oca A.[20], pre nekoliko dana bio odveo kada je odveo i moga sina i muža i ostale iz moga sela. F.[21] je bila u petom mesecu trudnoće. (…)

Uz pretnju oružjem, Milan je Jasminu i F. ubacio u svoj auto i odvezao ih u svoje selo Ruište.U tom selu je bilo više njegovih vojnika, a i Srba iz toga i okolnih sela… Nekoliko sati kasnije, istoga popodneva, ja sam začula glasove žena pred moju kuću. Pomislila sam na najgore.Istrčala sam i videla Jasminu, okruženu trima ženama (S.B., A.M. i M.V.) [22]. Jasmina je bila gotovo gola. Odeća joj je bila pocepana i umrljana krvlju.Plakala je. Pokušavala je da se otrgne i govorila da hoće da se utopi u Drinu. Neprekidno je plakala i otimala se. Jedva smo je smirile. Kasnije mi Jasmina je ispričala, da je Milan Lukić, nju i F. odvezao u svoje selo – Ruište. Među ostalim vojnicima Jasmina je videla i našeg kuma Novaka Simića. Ubrzo se odnekud pojavila i Milanova majka. Jasmina je slušala kako Milanova majka i Novak Simić mole Milana Lukića da ne dira Jasminu i F. Milan Lukić je ubrzo, javno, na livadi, pred drugima, silovao Jasminu. Nedaleko od Jasmine, dok ju je Milan silovao, neki drugi vojnik je silovao F., devojčko V., za koju sam već rekla da je bila trudna. Nakon što je završio silovanje Jasmine, Milan Lukić je pozvao nekog svog vojnika, te je Jasminu silovao i taj vojnik. Jasmina je videla i kako su drugi „Milanovi vojnici“, više njih, naizmenično, silovali F. Nakon nekoliko sati, Milan Lukić je Jasminu strpao u auto i dovezao na oko 100 metara ispred naše kuće. Jasmina mi je ispričala da joj je Milan tada rekao,u smislu – da će sutra doći ponovo po nju, jer da hoće da je odvede kod njenog brata E. u …, da E… vidi kako mu je udesio sestru. Ja sam se plašila da će Lukić ponovo doći po Jasminu. Odlučila sam da je sakrijem i, kradom, da drugi ne vide, istoga dana, odvela sam Jasminu u obližnje selo Hrastovi, u kuću našeg kuma Milana Simića. Zamolila sam i kumovi su obećali da će je čuvati. Tada sam zadnji put videla svoju kći Jasminu. F. su zadržali do sutradan. F. je sada negde u inostranstvu, ali ja ne znam gde.

Dva ili tri dana od dana kada je Milan Lukić silovao Jasminu, oko 2 ili 3 sata pred mrak, pred našu kuću su došla dva vojnika, za koje znamo da su iz Milanove grupe. Jedan je bio izrazito plav, skoro žute boje. Naredili su mojoj snahi Ć.Š. [23], nevenčanoj supruzi moga sina Nermina, da pođe sa njima. Ona nije htela da ide. Znala je šta je čeka. Objašnjavala je toj dvojici da su joj odveli muža i svekra, da ne sme da ostavi sinčića, moga unuka E.[24]jer ima samo 2 godine. Oni su je uz pretnju oružjem prisilili, strpali u kola i odvezli u Banju Vilina Vlas. Posle oko tri sata, ona dva ista vojnika su vratili Ć. Haljina joj je bila pocijepana, kosa rasčupana, na više mesta su se videle ogromne modrice. Videla sam da je silovana. Plakala je. Kasnije, Ć. mi je i ispričala da su je u Banji silovali trojica vojnika, a i kako su to uradili. Uvukli su je u neku hotelsku sobu. Tamo je bio jedan vojnik. On ju je prvi silovao, a ova dvojica su bila tu i gledali. Potom su je i ova dvojica, naizmenično silovali, a onaj prvi je bio tu i gledao. Tukli su je i iživljavali se, ponižavali je i pretili kako će navodno da dovedu njenog otetog muža, a moga sina Nermina – da vidi kakva mu je žena. Ona je mislila da će to stvarno da učine i molila ih je da to ne rade, jer je bolje da je ubiju, nego da je Nermin vidi među njima. Pokazali su joj gomilu zlatnog nakita i rekli da odabere nešto za uspomenu na druženje sa Srbima. Ona je to odbila. Ć. mi je ispričala i da je onaj plavi, skoro žuti policajac, bio najsvirepiji i da se on najviše iživljavao nad njom, pretio joj. Rekla mi je i da su joj sva trojica kazali da će sledećih dana dolaziti po nju i da će je ponovo voditi u taj hotel. Istoga dana, moja silovana snaha Ć., uzela je sinčića Ermina u naručje i pobegla u Višegrad, u naselje Bikavac, kod nekih svojih rođaka, u porodici R.Š.[25].

Nakon oko 7 dana od kada su uhapsili i odveli naše muškarce, a dva dana pred Bajram 1992. godine, u Mušiće su ponovo upali Milanovi vojnici i Srbi iz okolnih sela a možda i iz Srbije. Ponovo su išli od kuće do kuće i popljačkali nam svo preostao pokućstvo. Mnogi meštani su pobegli u okolna polja i šiblje pored Drine. Srbi su rekli da će „sjekirama poklati sve koje sjutra zateknu u selo“.Istoga dana, svi Bošnjaci iz sela Mušići i sela Zubani, osim R.B.[26], napustili smo svoje domove i pobegli u Višegrad. Neki su se smestili kod rodbine, neki kod poznanika, a neki su potražili smeštaj i pomoć od Crvenog krsta. Ja sam otišla u naselje Bikavac, u kuću R.Š., gde su se bili smestili i moja snaha Ć. i unuk E. Dok smo bili u toj kući, Srbi su proterali i R.B. Jednog dana on mi je i ispričao da su Srbi prognali i sve Bošnjake iz sela Koritnik,te da je među njima bila i moja Jasmina.U Višegradu, na Bikavcu, u kući RŠ ostala sam sa snahom Ć i unukom E, oko 7 dana. Nismo imali hrane. Gladovali smo. Ja sam išla sa nekom ženom i muzle smo tuđe krave, da damo unuku E i drugoj deci. Posle 7 dana, Ć. je sa sinom E. pobegla u konvoju prema Makedoniji, a ja sam otišla, takođe u konvoju, prvo u mesto Kaljina, a posle nekoliko dana u Visoko.Posle pet godina, uspela sam da odem u svoje selo Mušiće. I naša i sve druge kuće u selu bile su spaljene. Koliko znam, sada u našem selu ne živi niko. Bila je privremeno neka srpska porodica Tintar iz Sarajeva, ali su i oni otišli, tako da u selu niko ne živi.

I pored svih nastojanja, ja nisam uspela da saznam bilo šta pouzdano o mom mužu, sinu deveru i drugima. Kao što sam već rekla, ni o Jasmini nisam znala, sve dok mi E.K.[27], negde u leto 1994. godine, nije ispričala sledeće: toga dana (krajem juna 1992. godine), oko 10 časova, Milanovi vojnici su sve „baš sve Bošnjake“ iz Koritnika, isterali iz kuća i uz pretnju oružjem, pešice poterali pred sobom do Višegrada, u naselje koji se zove Mahala, a neki taj deo Višegrada nazivaju i Vučine. Prvobitno su sve Bošnjake iz Koritnika bili smestili u jednu porodičnu kuću i njeno dvorište u Pionirskoj ulici, do kuće moga sestrića O.(E.)K.[28]. Među njima je bila i moja Jasmina. Iz Mušića je u ovoj grupi bilo još dvoje lica, i to: F.(R.)Š. (oko 10 godina starosti) [29] i njegova majka K.(H.)Š., devojačko K[30], stara oko 50 godina. Istoga dana, u večernjim časovima, Milanovi vojnici i Srbi iz Višegrada i okoline, sve Bošnjake iz ove kuće, pa među njima i moju Jasminu, premestili su u jedenu veću porodičnu kuću koja se nalazila sa druge strane ulice, naspram one u kojoj su ih držali tokom popodneva. U toj kući je već bilo zatvorenih Bošnjaka. Ubrzo nakon što su uterali i sve Bošnjake iz Koritnika,odnekud se, na vratima pojavio Milan Lukić. Pogdedao je Jasminu i jednu mlađu „nevjestu“ (nedavno udatu devojku-ženu), glasno im naredio da njih dve dođu kod njega. To su gledali i slušali svi Bošnjaci iz te prostorije, pa i E.K. E je bila blizu pa je gledala i slušala kako Milan Lukić preti Jasmini i toj mladoj nevjesti – da će ih sve pobiti i spaliti i da je njima dvema bolje da pođu sa njim. One su bile zastrašene. Plakale su i nisu nikako htele da se odvoje od ostalih zatvorenih. Milan im je onda naredio da uđu unutra. E. je bila uz Jasminu i tu nevjestu, te je čula kako svekrva te nevjeste pita – šta hoće sada od vas? Ubrzo nakon ovoga, Milanovi vojnici su otvorili vrata prostorije u kojoj su bili zatvoreni Bošnjaci, žene, deca, stariji i, nečim što baca i „pućka“ plamen, zapalili su prostorije kuće, a potom ubacili bombe i na zvučnicima pustili najglasniju muziku da se manje čuju krici i jauci. E. je tom prilikom, u ramenom i vratnom delu, zadobila rane od gelera, ali je uspela da, kroz razbijeni prozor pobegne sa svojim sinom M.K.[31], koji je tada imao 12 godina. E. mi je ispričala da je samo još 4 ili petoro Bošnjaka uspelo da pobegne i preživeli su, od preko 120 zatvorenih. Među njima je i H.K.[32], stariji Bošnjak iz sela Koritnik, opština Višegrad. On je imao opekotine po celom telu, ali je prživeo. H. su tada ubili i spalili 5 članova porodice (ženu, dve kćeri i dvoje unučadi od tih kćerki). Od E., a kasnije i od drugih, pa i preko televizije i novina, saznala sam da su Srbi tada ubili i zapalili oko 117 Bošnjaka, a među njima i moju Jasminu. E.K. mi je u razgovoru rekla da Jasmina sigurno nije preživela ubijanje i spaljivanje, te da je ne tražim, osim ako se nekada otkriju nedogoreli ostaci tela ubijenih. Ja i moja porodica smo uporno pokušavali da saznamo šta su Milan Lukić i njegovi Srbi uradili i gde su sakrili ostatke spaljenih tela. Do danas, niko nije to pouzdano utvrdio. Svašta se priča. Većina sa kojima sam razgovarala veruje da su te ostatke, odneli i bacili u Drinu. I ja lično verujem da su tako uradili. Ipak, ponekad pomislim da ću doživeti da se pronađu tela mojih najmilijih – dvoje dece, muža, djevera, sina od devera i svih mojih komšija…”

NAPOMENA: Imena, nadimci, neki drugi identifikacioni podaci preživelih žrtava zločina i članova njihovih porodica, kao i ondašnje i sadašnje adrese nekih od njih, poznati su mi, ali sam ih, radi njihove bezbednosti, označio inicijalima i brojevima od 1 do 32.

Lakić Đorović

[Zmaj]

Slučajno sam naletio na ovo
http://www.hlc-rdc.org/?p=25487
Tekst je iz 2013.

Monstrumi.

[Zmaj]

Ispovjesti silovanih Bošnjakinja

Bošnjakinja I

" Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111. Šifra: "BRČKO"

AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOŠNJAKINJA

Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...

Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.

Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.

Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska

više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.

Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u

Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.

"Izlaz iz Brckog znacio je spas"

Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog

aprila i početkom maja. Najveća zvjerstva činili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatović, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao paničan strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tačno, ali mislim da je u logorima u Brčkom tada bilo zatočeno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravična bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano i mučeno. Bošnjaci su tražili način kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brčkom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševićeva JNA, bilo sve opljačkano i gotovo sve spaljeno.

Početkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omogućeno da izadu iz Brčkog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brčkog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je čitavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuđen da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.

Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemačkim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku cijenu prijevoza od Brčkog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, dočekale smo da se autobusom prebacimo do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brčkog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim očima. Ništa nisam govorila svojima, da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...
Bošnjakinja II

Ojkali su divljački i nasrtali na žene..."

Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i počeli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."

"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''

Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.

Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."

"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"

Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...

To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.

Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.

Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.

A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.
Bošnjakinja III
"Hoćemo da vam se sve desi, i s*** i bol i poniženje"

Sutradan, nakon mučne noći, nakon patnje kakvu ni jedna Bošnjakinja iz autobusa do tada nije doživjela, autobus je krenuo. Nakon nekoliko kilometara u autobus su ušla još dvojica rezervista srpske JNA. Nakon kraće vožnje, autobus se ponovo zaustavio kraj neke vode i šume. Opet su izveli sve žene, pa i starice, među njima, moju nanu i moju devetogodišnju sestru. Sve su nas odveli u šumu i tu nas ponovo zlostavljali i redom silovali. Nismo smjele da se branimo jer bi u tom slučaju bile pretučene i opet silovane, pa i ubi- jene. Nas nekoliko mlađih žena i djevojaka molile smo da u autobus vrate starice i djecu da nas one ne gledaju. Na to su se četnici divljački smijali, govoreći nam: "Hoćemo da vam se sve desi, i s*** i bol i ponižen je. "To su dakle htjeli, kako nama, koje su silovali i na kojima su se redali, tako i našim najbližima, staricama i djeci, koji su morali gledati našu patnju i s nama zajedno pati ti.

Bila sam potpuno slomljena i fizički i duševno. Molila sam Boga da četnici budu što grubiji, da mi nanesu što veću bol, da me, iako sam se u početku borila da preživim, zakolju, udave, ustrijele, samo da me više nema, da nestanem, da košmar u meni zauvijek nestane.

Tek nakon četiri dana, autobus je stigao u Brezovo Polje, koje je od Brčkog udaljeno samo 27 kilometara. Tu smo se oporavljale nekoliko dana, nakon čega su nas srbočetnici predali vojnicima UN-a, koji su nas prebacili u Hrvatsku, gdje smo se zadržale nekoliko dana. Nakon toga smo odvedene daleko, daleko od svoje Bosne, ponijevši u sebi bol i tugu, očaj i beznađe, koji se nikakvim riječima ne mogu opisati i izraziti.

Sada živimo u Švedskoj, zemlji koja nas je primila kao ljude i pomogla da u sebi ponovo prepoznamo ljude... Nekoliko mjeseci, nakon svih onih strahota, moja nana i moja mala sestra nisu progovorile više od nekoliko riječi. Bile su gotovo zanijemile. Nana mi je umrla ovdje u Švedskoj. Sada živim sa majkom i sestrom i brojnim prognanicama iz Bosne, među kojima je jako mnogo onih koji su prošli najsvirepije torture, zatočeničke logore, koje su u Bosni osnovali i vodili srbočetnici pod komandom bivše JNA i Slobodana Miloševića.

Da li ću se ikada moći vratiti u svoju Bosnu, u svoje lijepo Brčko, da li ću opet biti vesela kao što sam nekada bila u mojoj ranoj mladosti, u mome Brčkom? Ne znam. Uzdam se u Boga i u pravdu. Danas je 19.VIII 1998. godine, kada svojevoljno pišem ovu izjavu Savezu logoraša Bosne i Hercegovine... Hoću li se na današnji dan, za godinu dana, konačno vratiti u svoju domovinu? Boga molim da mi pomogne... Mirna sam u nadi...

Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.
Nevesinjski zločin: Silovana i ostavljena, obitelj ubijena



Jasmina Ploskić, diplomirana pravnica iz Mostara, svakog jutra dolazi na posao u razorenu Šantićevu ulicu. Obrazovana je, mlada i ugodna osoba, na prvi pogled djeluje kao žena koja uživa u životu. Njezina je svakodnevica ipak drugačija, puno nesretnija.



Piše: Robert Bubalo; Večernji list

Naime, već godinama traži sina Amara i kćerkicu Ajlu, koje su nevesinjski četnici ubili 1992. Amar je tada imao četiri i pol godine, Ajla samo devet mjeseci. Ubili su i njezina supruga Hasana, dok je sama Jasmina proživjela progon, silovanje, premlaćivanje.

Njezina nesretna priča počinje 22. lipnja 1992., kad je s cijelom obitelji bila u posjetu svekrvi u nevesinjskome selu Presjeka. - Ni danas mi nije jasno kako smo bili tako naivni - kaže Jasmina. - Naime, tada su Nevesinje već okupirali četnici, a kad smo mi bili u Presjeki, počeli su granatirati selo. Morali smo bježati, pa se nas oko 350 uputilo prema Veležu i Mostaru. Lutanje je trajalo četiri dana, s malo hrane i vode. Kad je jedna granata pala u našoj blizini, skupina se razdvojila. Nas je ostalo 70-ak, a cijela moja obitelj još je tada bila na okupu. Ubrzo nas je zarobila četnička jedinica - priča Jasmina.

Skupinu su odveli u Dnopolje, te razdvojili žene i djecu od muškaraca.

- Mi smo sjedili s jedne strane ceste, a naši muževi s druge. Gledamo jedni druge i šutimo, trpimo uvrede, ponižavanja, pljuvanja. Posebno su grube bile njihove žene i malodobna djeca. Kad im je stigao komandant Zdravko Kandić, muškarce su odveli vozilima. Muž i ja tada smo se pogledali. Tada sam ga posljednji put vidjela živa. Uputio mi je pogled koji je sve govorio, a meni uvijek krenu suze na oči kad ga se sjetim - veli Jasmina, koja inače dobro kontrolira emocije.

Žene i djecu su pak odveli u Nevesinje, u gradsku kotlovnicu, objekt bez ikakvih uvjeta za život. Tu su proveli četiri dana i četiri noći, a da ih nitko nije posjetio. Djeca su bila na rubu smrti, žedna, gladna. Jedne su noći pijani četnici došli po žrtve. Jasmina je odmah znala da ih vode na silovanje.

- Tada sam posljednji put vidjela djecu. Ipak, nisam mogla ni pomisliti, nisam htjela vjerovati da su ih u stanju ubiti. Nadala sam se da ću ih vidjeti, da ću im se vratiti i samo sam zato željela sve pretrpjeti i preživjeti - kaže Jasmina. Četnici su ih odveli do jednog motela na Boračkom jezeru pokraj Konjica. Tu su bile četiri dana, mučene, silovane. Jasmina kaže da se po grubosti posebno isticao Petar Divjaković, te da on danas mirno živi u Novom Sadu, uostalom kao i ostali zločinci iz te skupine.

Igrom slučaja, na koncu je nju i još dvije djevojke spasio Radoslav Soldo. Odveo ih je u Nevesinje. Sve ostale silovane žene su pobijene. Kasnije je, kaže, saznala da je Novica Gušić bio na čelu nevesinjske vojne piramide, te da je upravo on naredio pokolj svih žena i djece. Načelnik MUP-a u Nevesinju Krsto Savić ipak joj je dao nadu, slagavši da su njezina djeca i suprug živi i razmijenjeni. No već tada je cijela njezina obitelj bila zvjerski pobijena.

- Odnos Haaga prema nevesinjskome zločinu nevjerojatno je pasivan. Pa tamo je ubijeno 360 civila Bošnjaka i Hrvata, silovane su sve žene koje su uhvatili. Ja sam trebala biti svjedok Slobodanu Miloševiću i otvoriti ovaj slučaj, no u međuvremenu je Haag izgubio zanimanje za mene. Zašto? Očito, Haag je samo biznis i politika, a nikako pravda - ogorčena je Jasmina.

Ona ipak ne želi odustati. Cilj joj je prije svega pronaći djecu, njihove ostatke, te pokrenuti slučaj nevesinjskog zločina o kojemu, nažalost, ostatak svijeta šuti.

Azra i Lajla

Knjiga "Madness Visible: A Memoir of war" (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog "Daily telegrapha", kroz koji dan ce biti objavljena u Londonu; ovo je jedna prica koju je ova novinarka napisala o silovanoj zeni iz Foce i njenoj kcerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteci se i vracajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montaznim kucama smjestenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava zica. Kroz kamp je vodila dugacka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su ocito krenula u skolu. Jedno od njih na sebi je imalo ruzicaste pantalone cije su nogavice bile utrpane u cizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukocila kad smo joj prisli. Bila je to Lajla.

SODOMA I GOMORA U FOČI

"Stanite. To je ona!", povikala je Meliha, zena iz Asocijacije bivsih zatocenica logora BiH. Skocila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. "Oh, Lajla", kazala je Meliha grleci dijete. "Lajla, ovo je Dzenana". Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me pocelo gledati s paznjom. "Ona je dosla ovdje kako bi vidjela tvoju majku". Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguce da tako lijepo dijete moze biti rodjeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne moze sjetiti ko bi od tih muskaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad - izgleda da se nikad ne peru - i piju, sve sto rade jeste da piju sljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokusala da ne misli o tome sta joj rade. U nekim nocima, bilo ih je petorica, sestorica ili vise, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuce u Foci i doveli je u zgradu. U Foci, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske zene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su zene odvodjene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na duznosti, "zadovoljavali" prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foci, trebali su zene. Muslimanske zene su smatrali zivotinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more gladju. Neke su zene odvodjene u salu Partizana. Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeca se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokusavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muskarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, zeljela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. "Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika", kazivali su joj vicuci na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra vise nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zastiti. Nadala se i molila za to vise no ista, da njena ljupka kcerka nikada u zivotu ne dozivi majcinu sudbinu. Sacuvala je svoju kcerku. Vecina ostalih zena koje su na isti nacin ostale trudne, na stotine djecaka i curica rodile su muslimanke sirom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlucile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotiste u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rodjena nakon silovanja drzana su u sobama, odvajana od ostalih djecaka i djevojcica. Bila je to strasna stigma, mjesto na koje su morali doci. Nakon sto bih okoncala svoj posao, isla sam tamo i grlila ih.

SAN O TELEVIZORU

Sada, u rano proljece 2001. godine donijela sam nesto stvari Azri, koja je zivjela od nicega. Imala je samo ono sto bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije ciji je budzet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla zivi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajednickim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je cipka, pokusaj da se mjesto ucini makar malo ljepsim. Nema televizora. "Lajla voli crtane filmove", kaze nam Azra tiho. "No, ja joj to ne mogu priustiti".

Azra kaze da bi radije umrla nego dopustila da joj kcerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. "Ne zelim da Lajla ikad sazna sta se desilo", kaze Azra tresuci se. "Cuvacu tu tajnu". Pali jos jednu cigaretu, kasljuci. Azra ne vidja mnogo ljudi. Zivi tri sata voznje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu a sestra i majka su takodje izbjeglice. Nana i daidza ubijeni su ispred kuce u Foci, u noci kada su vojnici dosli po nju. Nista nije, kaze, ostalo iz njene proslosti. Posljednje sjecanje na normalan zivot jeste ono kada je otisla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska usla u grad i polahko je iskliznula iz kuce. Cula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala strazara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj uzas, da je strazar njen komsija. Druge su zene dolazile u njenu kucu kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komsije, dosli su po zene. Odveli su ih, strpali u kamion, vristeci vrijedjajuci njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mladje su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kaslje jos vise. Lice joj se grci. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rodjake. Ali nikada vise nece otici natrag u Focu, koja je danas na granici Republike Srpske i koja je preimenovana u Srbinje. Kada je konacno izasla iz kampa za silovanje, otisla je u Tursku uz pomoc humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rodjena.

Njeni silovatelji jos uvijek zive u Foci. Sjede u kafanama, piju kafu, zene se i radjaju djecu. "Mozete li zamisliti?", kaze Azra. Zive danas normalnim zivotima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj skoli, mjestu gdje Bosnjaci povratnici salju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje zrtve. "Hag ih nikada nece naci", kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no sto sam je vidjela, trojica njenih mucitelja - Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac i Zoran Vukovic - osudjeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foci. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zlocin protiv covjecnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na s**** zlocine. Ti su muskarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila jos jednu cigaretu. Nije ih zeljela iza zatvorskih resetaka. Zeljela ih je mrtve. "Zelim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga", dodaje, "ima jos najmanje pedeset muskaraca iz Foce koji su uradili isto i oni jos uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li sta bih uradila? Nasla bih bilo kakvo oruzje i ubila ga!".

MAJKA SVOJOJ MAMI

Postoji jos razloga zbog kojih Azra ne moze natrag kuci, no ona ne zeli da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strasna tvar, da vecina zena koje su mjesecima drzane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muzevima ili porodicama, pricale o tome. Vecina od njih je dala nekome svoju djecu. "Vjeruju kako ce zaboraviti nocnu moru ako ne pricaju o tome", kaze mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. "No sve im se vraca, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su radjale. Ne mozete pobjeci od sjecanja, kako god da su ona losa."

Sjecam se, kada sam prvi put vidjela bebu rodjenu nakon silovanja, Francuza koji je dosao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumcario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno nece znati svoje korijene i nikada nece saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tacno govori o tome koliko je djece rodjeno nakon silovanja je nejasna.

Azra kaze: "Rat je okoncan, no bol nije". Trese se dok pali sibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj zivi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih zivi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih procitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno tesko suociti. Ima strasne nocne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatocena i gotovo da sve moze cuti. Vriske i krikove drugih zena. Moze namirisati krv. Moze tacno vidjeti svako lice. "Vidim njihove slike". Noci su najgore. Dobija napade panike od nocnih mora i tada se znoji. Lezi tamo razmisljajuci: "Ko ce se brinuti o mojoj kcerci ako ja umrem?". Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noci, cuje majku kako place i onda joj dolazi u krevet kako bi je utjesila. Masira majcin vrat. Donosi joj peskir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. "Ona je tako dobra djevojcica", kaze Azra, dodajuci da je ono sto je cini najtuznijom to sto joj ne moze kupiti odjecu, ili je smjestiti u pravi, lijepo namjesten stan. Vise od svega, Lajla zeli televizor. To boli Azru. "Voljela bih razmisljati o boljoj buducnosti", kaze Azra. "Ali kakva je buducnost ako ja svojoj kcerci ne mogu kupiti televizor?". Pokupili smo Lajlu iz skole i odveli je na rucak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabacenom, snijegom okovanom gradu. Azra narucuje nesto, no stalno pusi umjesto da jede. Bolesno je mrsava i njena koza je blijeda od anemicnosti. "To je zbog stomaka", kaze. "Unisten je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna". Smije se i kaze kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, takodjer. U posljednjih deset godina, otkako je zatocena u logoru, selila se iz jednog izbjeglickog kampa u drugi. Ovdje je vec trinaest mjeseci. Komsije su uredu, kaze, ali ih ne zeli zvati prijateljima. "Samo smo Lajla i ja", pojasnjava. Lajla jede picu, koja je plasticnog ukusa i prica i prica. O skoli, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne lici mnogo na svoju majku, iako je tesko zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no sto je potonula u pakao. "Stvarno zelim televizor", kaze mi, jeduci picu i baratajuci nespretno sa viljuskom i nozem. "Zbog crtanih filmova". Pitam je zbog cega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oci imaju boju gorke kafe. A onda se pocinje pomalo smijati. "Zato", kaze Lajla glasom odraslog covjeka, "jer to nije stvaran svijet".

Molila sam ih da me ubiju...

...Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu.

Šifra: "EMINA"

"NEKA BOG ZLOČINCIMA PRAVEDNO SUDI"

Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao. Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjećanja, ali noću, kad liježem u krevet i kad misli i sjećanja počinju ispredati kolo bez kraja, kad mi svašta počne padati na pamet, dođe mi da poludim. Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina - četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena... Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.

Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu, petero djece i muža, koji je, i nakon što je saznao šta se dogodilo meni i našoj kćerki Emini, ostao uz nas bez i jedne ružne ili optužujuće riječi. Smognem snage i nekako dočekam jutro. I tako svaku noć, svaki dan, živim život u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kćeri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prošle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napaćenu dušu, da mi slamaju srce...

Za Safeta sam se udala nakon samo četiri dana poznanstva. Kako se to dogodilo, ni danas mi nije jasno. Živjeli smo u velikoj ljubavi, slozi, izrodili djecu-Esmu, Edinu, Eminu, Adila. Aida je došla poslije, kad smo već bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Imali smo lijepu kuću sa okućnicom, auto, dobar posao u školi, u Gacku.



Bilo je to 01. maja 1992. godine, kada smo se posljednji put osvrnuli, usmjerili pogled prema svom Gacku, prema našoj kući. Moralo se bježati, spašavati glavu. Srbi, četnici su došli na naša vrata i povikali: "Izlazite!" Uzela sam djecu, izletjela s njima na stražnja vrata i potrčala prema šumi, dok se još moglo bježati. Brat moga muža nije htio bježati. "Ostat ću na svome", rekao je. Ostao je, ali samo dva sata. Ubili su ga mučki.

" Četnici nam nisu dali ni da izbjegnemo"

Četnici su išli za nama, progonili nas. Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim. Djeca su se stiskala uz mene, grčila se, stalno nešto zapitkivala. Gdje idemo, gdje nas gone? Šta im reći kad ni sama nisam znala. Svaki pogled koji sam, osvrćući se, bacala prema Gacku budioje bolna sjećanja. Sve je više kuća gorjelo. Morali smo dalje. Ali kamo?



Lutali smo tako 10-15 dana. Ni sama ne znam tačno koliko. Dani i noći nekako su se isprepleli. Nakon toliko prijeđenih kilometara, nošeni strahom i neizvjesnošću, kao da ni svjetlo nismo primjećivali. Bojali smo se. Našem zbijegu četnici su se sve više približavali. Kad smo došli blizu Uloga, pomislili smo da smo konačno stigli na sigurno. Šuma koja se pružala ispred mjesta činila nam se sigurnim utočištem. Kako smo se samo prevarili.

Četnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao dječiji plač. A kako djetetu zabraniti da plače? Bez hrane, po hladnoći, iscrpljena, djeca su često plakala. Više ih ni tješiti nismo znali. Dani u zbijegu činili su nam se poput godina, poput vječnosti. Četnici su zapucali na nas. Na brzinu je pala odluka:muškarci će nastaviti pokušavajući se probiti prema Jablanici, a žene i djeca ostat će gdje jesu. Samo je jedan muškarac odlučio ostati sa ženama. Njega su četnici, poslije u Kalinoviku, tako krvnički pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo.

U zoru je srpska policija opkolila zbijeg. Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u školu u Ulog.

"Neka se djeca oporave, pa ćete u Jablanicu ili Mostar", rekli su nam četnici.

Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti, stigla je naredba da nas odvezu u logor "Kalinovik". Prvih nekoliko dana u kalinovačkom logoru bilo je podnošljivo. Medutim, s dolaskom Pera Eleza i njegove bratije, u logor se uselio teror, glad suze, strah...



Od hrane nam gotovo ništa nisu davali. Danima smo gladovali, skapavali od gladi. Jednu krišku kruha dijelila sam na četiri dijela za svoje četvero djece. Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kožu!? Mislili smo da je to smak svijeta, da gore ne može biti. Opet smo se prevarili. Najgore je međutim, tek dolazilo...

Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muža, Safeta. Često su ga spominjala, pitala gdje im je otac, zašto nije sa nama. Govorila sam im da je negdje na položaju,da će brzo doći za nama i da će nas sigurno naći. Govorila sam to djeci, ne vjerujući ni sama u svoje riječi.

"Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve"

U konc. logoru, okruženom bodljikavom žicom, bilo je sve gore. Gotovo se prestalo i razgovarati. Bojali smo se da nas ko ne čuje. Strepjeli smo, patili i gladovali. Kruh smo počeli sanjati. Onda su počela ispitivanja. "Gdje ti je muž?" ,"Kako se Bogu moliš?"

Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve, da ponavljamo za njiKad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: ma svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima...



Prepoznala sam medu četnicima i neke svoje susjede. Među njima i Zorana Sušica... "Odkud ti, Suada, ovdje", pitao me je. "Kako ti je? Kako se prema tebi ponašaju", nastavljao je zapitkivati, tobože zainteresiran za našu sudbinu, ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne.

Najteže je bilo kada je dežurao stražar, Dragan Lalović. Sa sobom je na dežurstvo dovodio srbočetnicku bradatu bratiju. Oko 800 žena i djece pokoravalo se njihovom teroru, koji je svaku noć bivao sve nepodnošljiviji. Nakon ispitivanja, vrijeđanja, fizičkih napada i psihičkog terora, došlo je ono najgore, od čega smo svi u logoru strepjeli. Znali smo šta su odlučili kada su počeli birati žene i odvoditi ih u nepoznato. "Ti, ti, ti...", birali su sebi žene bradati četnici.

"Djecu ćemo ti kurvo, "Turkinjo", poklati..."

Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. "Rodit ćes malog Srbina", govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.

Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: "Djecu ćemo ti kurvo, "Turkinjo" poklati..." I tada je bila prestala moja borba, moj otpor...
Žrtva silovanja

Kako ispričati ono što žena doživljava dok je Srbi, četnici siluju, dok se divljački iživljavaju na njezinom tijelu?

Nema riječi kojima se može opisati sva ona bol, svo ono poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći... Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko- divljačku pohotu. Rakija im je zaudarala iz usta, smrdjeli su od prljavštine... Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc. logoru "Kalinovik".

Kad bi se s**** zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogedati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočenickog mjesta... I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši.

I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela... I dalje su bila gladna.

Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajui ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.

Odgovorila sam ubrzo sama sebi. To su nam sve divljački činili da nam ubiju naš bošnjački genetski kod, da nas svojim nakaznim zlom ponize, da nas psihički i fizički dokrajče kao ljude, siluju, zakolju ili da nas, kao Bošnjake, otjeraju sa naše bosanske zemlje, da nam zatru trag postojanja, da nam kuće i ognjišta spale, naše džamije, naše mezaristane - groblja.

Bojali smo se sve više. Stalno maltretiranje, silovanja i glad sve smo teže podnosili. Starce su neprestano silili da uče njihovu molitvu, psovali ih, udarali nogama, vrijeđali, lomili.

"Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju Eminu..."

Najgore je bilo kada je došao red da s**** zlostavljaju, siluju naše djevojcice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu", preklinjala sam ih...

Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog s**** orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi.



Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti.

I bratovu kćer su četnici bili silovali, i jos neke meni poznate djevojčice u dobi od 13-15 godina.

Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati.

Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. "Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac", čula sam je jednom kako mu govori.

Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od sebe same, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati. Bilo je to 08.08.1992. godine, kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu. Potrpali su samo nas 35 žena i djece u kamione i krenuli put Trnova. Od razmjene, međutim, ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja. Tada smo shvatili šta su naumili. Htjeli su nasim tijelima očistiti minsko polje. Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje, da ga sobom čistimo. Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.

S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH. Zapucali su u zrak u našem pravcu i povikali četnicima da nas neko od četnika provede sigurno kroz minsko polje, na što su četnici odgovorili pucnjima. Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visoko na štapu. "Ne pucajte, razmjena je", viknula je... Tu smo čekali više od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan četnik, ipak, provede kroz minsko polje, a s naše strane vrati među četnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.

Napokon na toliko željenoj slobodi, o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati...

"U zagrljaju muža i oca"

U to vrijeme, moj muž Safet bio je kao borac Armije BiH na položajima oko Trnova, u našoj blizini. Odlazio je do tada na svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...

Konačno nasje pronasao. Sve logorašice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu. Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamnošnjeg ratnog muzeja.

Nakon jedne borbe sa četnicima, moj Safet je sreo i upoznao našeg "anđela zaštitnika", kako smo tada nazvali novinara, Wornera Spatmana, i njegove saradnike iz humanitarne organizacije "Rung-Tigers".

"Izvedite moju djecu. Pomozite djeci", zamolio je Wornera moj Safet. I pomogao nam je. Osigurao nam je potrebne "papire", novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemačku.

Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemačkoj, moj Safet više nije mogao izdržati. Nije ga moglo zaustaviti ni to što je bio ranjen u ruku i liječio se. Jednog dana mi je rekao: "Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje, a kad se rat završi, eto mene po vas." Ja sam bila odlučna: "Ako ideš ti, idemo i mi sa tobom!" I tako se vratismo u Bosnu, u Sarajevo.

Ima li kraja ovom bježanju, pitala sam se po sto puta. Djeca su mi bila kao izgubljena. Trogodišnji Adil stalno je bježao od kuce. Kao da je u bježanju vidio spas. Od rođenja je naučio samo bježati. Živjeli smo kod rođaka u Sarajevu. Jeli smo ono što bismo dobili od humanitarne pomoći. Bili smo željni svega. O mesu, čokoladi i voću mogli smo samo sanjati. Mala Edina je često sanjala čokoladu i uvijek prepričavala san.

Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla. Imala je nesto ušteđevine i to nas je spasžšavalo.Trebaloje prehraniti četvero djece... Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna. I onako smo teško zivjeli i sve smo teže dolazili do hrane, ogrjeva i vode u Sarajevu.

Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida. Niko joj se tada nije radovao. Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati. To malo nedužno stvorenje tada niko nije volio, kao da je svima bila na teretu. Svijet koji je tek ugledala dočekaoju je neprijateljski.



U Sarajevu nismo ni vidjeli, a kamoli jeli meso"

Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teže podnosili. Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu, nepravdi i neimaštini? Kad će nasa djeca početi zivjeti, kad ćemo se negdje skrasiti, kad ćemo se konačno pošteno najesti? Niti jednom u godinu i po dana, koliko smo proveli u Sarajevu, nismo ni vidjeli meso, a kamoli da smo ga imali za jesti.

Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski život. Pred zgradu u kojoj smo bili smješteni kao prognanici, pale su istodobno tri granate. Odnijele su četiri mala stvorenja, četiri nedužna djeteta. I moja su djeca bila u blizini.

U predahu izmedu granatiranja djeca izacđu van. Ko ih stalno može drzati u zatvorenom. Ostavila sam Aidu i istrčala vidjeti šta se događa. Moja su djeca, na sreću, ostala neozlijeđena. Plakale su druge majke, moje poznanice. Izgubile su svoju nedužnu djecu koju je pogodila granata četnika, Srba, koji su izvršavali zla Slobodana Miloševića.

Pokupila sam djecu i otišla svekrvi na Alipašino Polje. Pred kućom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijeće i plakat sa velikim WHY. Nikad neću moći zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravičnog granatiranja naše kucće. Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece. Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto, mjesto stravičnog pokolja četvero nedužne djece. Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek započeti život. Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosević, Radovan Karadžic i njihovi poslušnici.

Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi. Ginulo se svugdje. Najviše na ulicama, u redu za vodu, za kruh, na tržnicama, dok se pretrčavala ulica, dok se pozdravljalo sa poznanikom. Da li je svijet znao ili htio znati što smo mi preživljavali? Vidi li iko danas tugu u našim bošnjačkim očima, ugasli sjaj u očima naše djece? Vidi li iko da se moja Emina više ne smije, da se ničemu ne raduje? Dani ovdje nisu trajali 24 sata. Ovdje je na snazi bilo neko drugačije vrijeme, nemjerljivo, govorim i sada često, moleći se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati, da se ne zaboravi, da se čovjeku ne dogodi negdje drugdje ...

Moj muž Safet nikada, baš nikada ništa mi nije prigovorio zbog onog što sam doživjela kad su me četnici silovali i zlostavljali. Rekla sam mu šta su mi četnici radili, šta se dogodilo našoj Emini. Da mu sve nisam rekla ja, sigurno bi to saznao od nekog drugog. Stalno je uz nas, tješi nas, govori nam da je tako morale biti, da je najvažnije da smo ostale žive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima.

Nakon trogodišnje službe u Armiji BiH, mog su Safeta, što zbog bolesti, sto zbog rođenja pete kćeri Aide, pustili kući. Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoći kao vozač. Lakše se tada disalo, ali ni to nije dugo potrajalo pošto se ta organizacija kasnije ugasila.

Bill smo prinuđeni da trazimo rješenje za egzistenciju. Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku. Ide li mi se tamo? Ne ide, ali šta da radim. Kuda da idem? U Gacko za sada povratka nema. Tamo nam je ostalo sve što smo imali. Možda je za nas Amerika najbolje rješenje. Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze, možda započne novi život. Sada vegetira. Pokušala sam je odvesti socijalnoj radnici, ljekarima, ali sve je uzalud, ona o svojoj tragediji ne želi ni sa kim razgovarati, nikome se povjeriti. Ni s kim ne želi podijeliti svoju bol. Nosi je duboko u sebi i toga me je najviše strah.

Safet je posebno brižan prema Emini. Ona jedino s njim ponekad ode u šetnju. Druge ljude izbjegava. Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u školu. Njen razrednik mi jejednom rekao kako Emina bježi od druge djece, kako se ni sa kim ne druži i kako je škola ne zanima. Ispričala sam mu šta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno. Od tada moja Emina više ne ide u školu. Hoće li, ako odemo u Ameriku, vidjećemo...

"Nikada ja ničija neću biti! Za mene muškarci ne postoje!"

Dok smo bili u Njemačkoj, odvela sam je bila ljekaru specijalisti, koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu, jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo. Sada znam da smo pogriješili sto nismo ostali u Njemačkoj. Jednom je jedan pristali mladić, također izbjeglica, kad je vidio Eminu, koja je stasala u pravu ljepoticu, rekao: "Ti ćeš, Emina, biti moja ili ničija." Trebalo je vidjeti kako je reagirala. "Nikada ja ničija neću biti. Za mene muškarci više ne postoje, jeste li čuli!", vriskalaje histerično moja Emina.

Niko joj više ništa slicno ne pokušava reći niti s njom razgovarati. Njezin mi pogled ledi krv u žilama. Nikada na njenom licu nema osmijeha. Na pitanja odgovara kratko, najkraće što može, a onda se zatvara u svoju ljušturu, u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta. Hiljadu je razloga za njezin tužni pogled. Djevojčice njezine dobi stalno su nasmijane, vesele, stalno se kikoću, traže sebi društvo, odlaze u školu. Vesele se. Moja Emina se ne smije. Više se i ne sjećam kako izgleda njezin osmijeh, kako je izgledao sjaj u njezinim očima.

Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u očima moje male Emine, koji su krivi što se ona više ne smije, što se ne raduje životu koji je pred njom. Hoće li smoći snage i pomiriti se sa svojom sudbinom? Hoće li moći zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom dječijem tijelu i njenoj dječijoj duši? Hiljadu zašto, a odgovora niotkud. Imali išta teže od činjenice da ne možes pomoći svom rođenom djetetu?

U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmišljam o vlastitoj boli. Samo noć, prokleta crna noć, nikako da izbriše bolna sjećanja. Iz noći u noć iznova se vraćaju, oživljavaju i kao da iznova proživljavam sve one strahote, svu onu bol, tugu. Ima li kraja mojim noćnim morama?

Tek su mi trideset i četiri godine, a osjećam da mi je dvadesetak više. Posijedila sam. Pitaju me zašto stalno imam duboke podočnjake. Šutim. Šta da im kažem? Gdje je početak, gdje kraj mojim morama. Ima li smisla pričati, pisati? Možda ipak ima. Zbog djece koja dolaze poslije naše. Neka se zna šta su nasa djeca od Srba doživjela, kakve su Srbe zlotvore upamtila, u šta je pretvoreno njihovo djetinjstvo. Zbog toga vrijedi ispričati svoje stradanje, svoja bolna sjećanja.

"Neka Bog zločincima pravedno sudi..."

Teško je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjećati se srpskog konc. logora u Kalinoviku. Kako uživati život i ljepotu Bosne koja me okružuje kad sam jednim većim dijelom svoga bića negdje daleko, gdje je zauvijek ostao dio mene, tamo gdje je ranjena i moja duša i moje tijelo, tamo gdje je moja Emina doživjela najstravičnije iskustvo, gdje joj je oduzeta nevina mladost, osakaćena duša. Kad jednog dana započnemo novi život u dalekoj Americi, možda se i mojoj Emini zaliječe rane.

Mozda potisne sva ružna sjećanja na Srbe -četnike, zlikovce iz Kalinovika. Možda, možda, možda... Živim za to možda i nikada se neću prestati nadati da ću na licu svoje Emine ugledati toliko željeni osmijeh. Gledam je kako drži sestricu Aidu, kako je brižno cuva, tepa joj, ali osmijeha nema, ni veselog pogleda, ni djevojačkih iskrica u očima.

Jednog dana, sigurna sam, Emina će se promijeniti, ali znam da nikada neće potpuno sve zaboraviti, potisnuti u sebi sva sjećanja na najcrnje trenutke svog mladog života.

Neka ovaj zapis, neka ovo svjedočenje pomogne i meni i drugima, a najprije istini i neka Bog bude jedini sudac ljudima i za dobra i za loša djela. Neka Bog i zločincima pravedno sudi...

[Zmaj]

Silovana 365 dana u godini

S 20 godina je ostarila, osijedila i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život.

Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine. S 20 godina je ostarila, osijedila i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Njenu priču ispričala je BIRN-u (Balkan investigative reporting network): Nakon što sam mu prepričala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo. Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.

Krajem travnja 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Kad sam mislila da je najgore, užas je tek počinjao Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.

Muža su odveli na prisilni rad u logor. Ostala sam s djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan, a da toga uopće nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su u mučenju. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovito odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo s**** zlostavljanje. To je bio užas.

I djecu su mi dirali Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično smijali. Tri puta sam htjela izvršiti samoubojstvo. Jednom sam pronašla solnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sad je gotovo. Ipak, ostala sam živa. Nije mi lako pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi? Najstrašniji mi je bio dan kada su mi pokušali ubiti dijete.

Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na bajunet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu. Izbavio nas prijatelj, Srbin I tako smo živjeli do 18. travnja 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM. Pustio nas je da idemo kuda hoćemo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. S 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Sličila sam na avet. Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Iako sam mislila da se ništa više lijepo ne može desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž. Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U listopadu 1994. godine je s još jednim zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali se. Na žalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.... Nije me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti. Danas...ni za lijekove Danas sam 60% invalid. Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu s mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na psiho-terapije.

Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom. Mjesečno primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje trebam piti koštaju 250KM. Nemam tih 'para'. U siječnju prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovanja? Nismo izašli. Dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim. Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na televiziji.

Jedva preživljavam. Ali, sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hoću ih gledati dok rastu. Hoću da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju obitelj koju će moći uzdržavati. Asmira S. je pseudonim mlade žene koja je godinu dana bila zatočenica u svojoj kući u Bijeljini. Njenu priču zabilježila je Mirna Mekić, novinarka BIRN-ovog Justice Reporta [email protected]. Rubrika «Moja priča» je specijalni dodatak Justice Reporta u kojem nastojimo zabilježiti životne priče ljudi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i koji žive među nama.

Piše: Mirna Mekić, Sarajevo

SRPSKI ZLOČINCI SU ME TUKLI DO BEZSVIJESTI, CIJELA SAM BILA KRVAVA, I U TAKVOM STANJU SU ME SILOVALI

Zaim Kapetan

Srpsko-crnogorska agresija na BiH me zadesila u Vlasenici gdje sam živjela sa svojom porodicom. Kajem mjeseca aprila 1992.godine izvršena je okupacija Vlasenice od strane JNA, odnosno Novosadskog korpusa i Užičkog korpusa potpomognuti domaćim Srbima.

Taj prvi dan kada su ušli u Vlasenicu ujutro oteli su auto od Komunalnog preduzeća Vlasenica (plava Lada Niva) uzeli megafon, zarobili efendiju iz džamije, stavili ga na prvo mjesto auta i on je pozivao narod da preda oružje od 15 do 21 na određenim punktovima. U slučaju da se ne preda oružje u Vlasenici neće ostati kamen na kamenu.

Kako je sve bilo mirno od 15 do 21 sati, ko je imao lično naoružanje oni su predali na tim punktovima.

Od 15 do 21 je sve bilo mirno i mislila sam da je najgore prošlo, kada je u blizini eksplodirala bomba. Kako sam se ja sa svojom porodicom nalazila kod tetke, iznad njene kuće je bila kuća mojih roditelja. Moj otac je bio ugledni građanin Vlasenice. Kada su Srbi saznali da se moj otac nalazi u Vlasenici prvo što su uradili bacili su bombu u kuću mog ocu, a onda su opkolili kuću zarobili mog oca (imena troje zarobljenih poznata redakciji).

Tada su ušli u kuću i tražili oružje. Kako ništa nisu našli mog brata su uzeli kao živi štit i išli od kuće do kuće, da muslimanske kuće, i tražili oružje, a oca odveli u zatvor u SJB Vlasenica.

Kada sam čula eksploziju ja i moj muž, tetka i njen muž smo pogledali kroz prozor i vidjeli da pripadnici Novosadskog korpusa i Užičkog korpusa opkoljvaju kuću mojih roditelja, i gledamo odvođenje mog oca.

Moja majka ostaje u kući.

Kako se otac nije pojavljivao do 17 sati isti dan ja sam skupila hrabrost i otišla do SUP Vlasenica da vidim šta se dešava zašto mi nema oca. Mislim da su bombu bacili, odveli moga oca i brata oko polovine . mjeseca aprila 1992.godine. . Kada sam ja otišla u SJB Vlasenica nisu mi dali da uđem pitali su šta želim, rekli su mi da nemam tu šta da tražim da se gubim odatle inače će mi čitav šanžer ispucati u stomak.

Tada sam prepoznala policajce i to:

1. STANIĆIĆ LJUBAN (koji mi je rekao da se gubim ispred SUP-a inače će mi čitav šanžer sasuti u stomak, zatim mi govori da donesem bojne otrove koje posjeduje moj otac i onda će ga pustiti)

2. ĆARGIĆ MILOŠ

Na riječi Stanišić Ljubana sam negirala da moj otac nema ništa od toga šta traži i rekla sam da mogu reći da je moj otac imao atomsku pušku mogao je raditi šta hoće.

Kako je bilo desetak naoružani policajaca u SJB Vlasenica pred vratima počeli su galamiti na mene i jedan od njih mi je rekao: «Da se ja pitam, ja bi vas muslimane sve satjero na stadion i sve vas postreljao», ja sam reka: "hajde kreni od mene ja ću biti prva, ali zapamti neko će preživjeti i ispričati pravu istinu".

Među tih 10 sam samo prepoznala Stanišić Ljubana i Ćargić Miloša, a ostali su bili mlađi koje nisam poznavala po imenu ali znam da su iz Vlasenice.

Taj dan moj otac je pušten iz SJB Vlasenica oko 22 sata i došao je sam kući. Bio je pretučen i krvario je na nos i usta. Tada nam je ispričao da su ga ispitivali, premlaćivali, udarali kundacima i da su tražili bojne otrove i kalašnjikov.

Sutradan počinju odvoditi muškarce bošnjačke nacionalnosti u zatvor SJB Vlasenica. Nakon 5-6 dana ponovo odvode mog oca, a to se dešava u mjesecu maju 1992.godine, zatim odvode mog muža i muža moje tetke (imena poznata redakciji). Njih su odveli uniformisani srpski vojnici iz Vlasenice, ja sam to gledala kroz prozor.

Naprijed navedene su odveli izjutra u 9 sati i pošto se nisu vratili do 14 sati ja ponovo idem u SJB Vlasenica da tražim mog oca, muža i tetka. Tada me je primio STANIĆIĆ LJUBAN u svoju kancelariju. Nakon 10 minuta došao je i ĆARGIĆ MILOŠ. Nisu mi dali nikakvo objašnjenje zašto su ih odveli, ali su zato mene ispitivali. Ljuban i Miloš su me pitali ko i kada su se sve sastajali vlasti SDA u kući mojih roditelja. Kako nisam imala pojma o tome odveli su me u jednu prostoriju i zaključali i rekli da dobro razmislim i kada se sjetim ko je dolazio i o čemu su pričali da ih pozovem. Kako ja o tome nisam imala pojma nisam ih ni zvala, ali sam lupala na vrata da me puste. Noć je pala, ne znam koliko je sati možda oko 20 - 22 sata otključala su se vrata u sobu su ušli:

1. STANIĆIĆ LJUBAN,

2. ĆARGIĆ MILOĆ,

3. ĐURIĆ ACO,

4. ĐURIĆ ELVIS,

5. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»

zaključali su za sobom vrata i počeli se cerekati i govoriti «je li ti to nećeš ništa priznati». Kako sam rekla da neznam ništa i da nemam šta priznati počeli su mi govoriti da me j... Alija, Tito i psovali su mi balijsku majku, i nagovijestili šta će mi raditi, a rekli su: «Sada ćeš vidjeti šta ćemo uraditi sa tobom».

Na sebi sma imala ženski kostim bež boje potrgali su taj kostim sa mene i svu odjeću i onda su me tukli.

Svi naprijed navedenih 5 su me tukli drvenim šipkama, kundacima, nogama, pesnicama. Bacali su me iz čoška u čošak sobe nogama. Kada sam se onesvijestila posuli su me vodom, ĐURIĆ ACO i ĐURIĆ ELVIS (dva brata) su me držali ispod pazuha, a STANIĆIĆ LJUBAN i ĆARGIĆ MILOŠ su mi stavljali «epolete» sa činovima iz bivše JNA i Titovku na glavu sa petokrakom na glavu i onda su mi rekli: «Sad ćemo te tući ako ti ovo popada sa tebe izmasakrirat ćemo te». Naravno to je sve popadalo sa mene kako su me tukli, tada počinju me još žešće tući, padala sam u nesvijest, kada bi došla sebi vidim jedan mi sjedi na grudima, a osjetim drugi me siluje. Zatim me svi od njih pet siluju cijelu noć, a to su:

1. STANIĆIĆ LJUBAN,

2. ĆARGIĆ MILOŠ,

3. ĐURIĆ ACO,

4. ĐURIĆ ELVIS,

5. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»

Sutradan oko 10-11 sati su me zamotali u deku jer sam počela obimno krvariti iz materice, stavili u policijsko auto i odveli na ginekologiju.

Ja sam sva bila izobličena, tako da nisam vidjela ni gdje me vode ni kud.

U Bolnicu Vlasenica me prima doktor ĐERIĆ i radi mi kiretažu zbog krvnog odljeva iz materice.

U bolnici na ginekologiji nije bilo nikoga bila je pusta.

Poslije toga me odvode kući.

Kod kuće sam zatekla mamu, brata, sina, tetku (sada živi u ŽIVINICAMA), od tetke 2 kćerke i to: NN (sada živi u ŽIVINICAMA) i NN (sada živi u Kantonu Sarajevu). (Imena poznata redakciji)

Taj isti dan, a to je bilo početak maja mjeseca 1992. godine u 17 sati su pustili mog muža i on sa mojim bratom bježe tu noć preko šume.

Uveče u 24 sata dolaze tetak da provjeri kako je stanje u kući i oko kuće, ima li naoružanih vojnika jer je na leđima svojim donio mog oca prebijenog sa polomljenim rebrima koji je povraćao krv i sav izobličen od udaraca kao i ja.

Svi naprijed navedeni su mene vidjeli kada sam došla iz Bolnice Vlasenica i ja sam im ispričala šta mi se desilo, a i da nisam pričala mogli su vidjeti na meni.

I ja sam iskašljavala krv i dobila sam temperaturu.

Od te noći ja više nikada nisam mogla zaspati prirodnim snom. Spavala sam uz pomoć tableta za spavanje koje i danas koristim.

Moj otac i ja imali smo visoke temperature tako da tih dana nisam znala šta se dešava. Znam samo kada dođem sebi da popijem čaj, kako ja tako moj otac.

Početkom mjeseca juna 1992.godine prelazimo u očevu kuću, jer sve naprijed navedeno se dešavalo u kući moje tetke čija se kuća nalazila odmah ispod naše kuće.

Kompletna porodica moje tetke izlazi iz Vlasenice, na koji način i kojim kanalima ja neznam. Tako da u cijeloj ulici ostajemo samo moj otac, moja majka, moj sin i ja.

08. 06. 1992.godine dolaze po nas naveče četnici u 22 sata i odvode nas u logor «SUŠICA», tada sma prepoznala:

1. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»

ove ostale sam poznavala iz viđenja ali im neznam imena. Goran je odma po ulasku u kuću počeo udarati mog oca i psovati. Strpali su nas u auto i odveli u logor «SUŠICA».

Do 14.06.1992.godine konstantno sam bila izložena premlaćivanju, silovanju, a moj otac je isto bio premlaćivan.

U Logoru «SUŠICA» su me silovali i premlaćivali:

1. NIKOLIĆ DpRAGAN zvani «Jenki»

2. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»

3. BASTAH DRAGAN zvani «Car»

4. ĐURIĆ ACO

5. ĐURIĆ ELVIS i još 2 koje sam dobro poznavala ali ne mogu se sjetiti imena, ali znam da su iz moje ulice.

Tada u Logoru «SUŠICA» bilo je oko 1500 do 2000 muslimana (žena, djece, muškaraca).

Redakciji su poznata imena dvije Bošnjakinje koje su silovane i koje danas žive u Australiji i ime jednog Bošnjaka koji je tada ubijen.

Ja moram naglasisti da sam živjela u Sarajevu, a da sam se udala u Vlasenicu i sve što sma znala stanovništvo Vlasenice to je preko djece koja su bila u obdaništu gdje sma ja radila.

Negdje oko 8 - 10. juna 1992.godine izveli su moga oca i još oko 20 muškaraca, mene, moju mamu i mog sina i još nekoliko familija i pred našim očima ubili su svih 20 muškaraca među kojima i mog oca.

Svih 20 muškaraca civila, muslimana streljao je VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar» i BASTAH DRAGAN zvani «Car».

Od bola i krika izgubila sam glas i više nisam mogla pričati dok nismo prešli na slobodnu teritoriju.

15. 06. 2006.godine su nas pustili iz Logora «Sušica», odnosno strpali nas u autobuse i odvukli prema Kladnju do linije razgraničenja i tu nas pustili da idemo pješice do punkta koji je bio pod kontrolom Armije BiH.

NAPOMENA: Kada sam došla na slobodnu teritoriju tj. Živinice kada sam se oporavila negdje krajem juna se dobrovoljno prijavljujem u TO Živinice - Vlasenički odred. Nakon svega što sam preživjela htjela sam da dam bilo kakav doprinos muslimanskom narodu jer sam preživjela kako sam naprijed navela i bila sam uvjerena da će nestati muslimanski narod.

Do sada nisam nikada nikome davala izjavu. Ovu izjavu sam odlučila dati Udruženju «Žena-žrtva rata» iz razloga što pratim rad Udruženja i njihovu hrabrost i moja želja je da se pojavim na sudu i ispričam istinu. Spremna sam dati izjavu svakom istražnom organu i ispričati istinu.

NAPOMENA: Zločinac Ljuban Stanišić je silovao djevojčice, djevojke i žene. On je sa grupom srpskih zločinaca porodičnu kuću od rahmetli sestre predsjednice UŽŽR pretvorio u „javnu kući" gdje su i vlasnicu silovali i ubili. Tijelo joj je exhumirano i ukopano u Višegradu.

Ovo je još jedan od brojinih dokaz da u policiji genocidnog entiteta rade četnici, koljači, ubice, silovatelji, pljačkaši... a vlasti Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice još uvijek šute, da li će i nakon ovih svjedočenja šutjeti, vidjet ćemo!

Izjave iz dokumentacije Udruženja Žena žrtva rata iz Sarajeva!
Svjedočenje Da se genocid u Višegradu ne zaboravi!!!



Poèetak agresije na BiH zadesila me u naselju Dušèe Opæina VIŠEGRAD gdje sam živjela sa svojom porodicom.

Poèetak srpsko-crnogorske agresije na BiH zadesila sam se u naselju Dušèe Opæina Višegrad.

Polovinomu aprilu u Višegrad je ušao Užièki korpus i zauzeto Višegrad, tj. Prijašnja JNA. Tada su došli mojoj kuæi pripadnici Užièkog korupusa pretresali moju kuæu i tražili moga muža. Nastavljaju pretresati kuæe tako da su iz kuæe NN došli i do moje kuæe. Kada je došao do moje kuæe Lakiæ (Mirka) Dragan (visok, mršav, plav i imao je naoèale) da ja otvaram muslimanske kuæe, a Dragan Lakiæ i dr. su iste pljaèkali, odnosili što su htjeli. Sve do kraja mjesca maja 1992.godine svakodnevno su dolazili pripadnici bivše JNA, a sa njima i Srbi iz Višegrada i drugih mjesta, pretresali kuæe tražili, pare, marke i zlato. Nastavlja se maltretiranje muslimana u naselju Dušèe sve dok je bio Užièki korpus naporedo su išli oni i domaæi Srbi.

Kada se povukao Užièki korpus, odnosno napustio grad, nastaje još gora patnja za nas muslimane od strane naših komšija Srba i kojekakvih paravojnih jedinica «Arkanovci», «Šešeljevci», «Beli orlovi» «Osvetnici» itd. jeæam se da su ubili u veèernjim satima NN, odveli joj muža i sina, zatim još èetvoro Bošnjaka (imena su poznata redakciji).

Nastaje svakodnevno maltretiranje muslimana u selu Dušèe. Sjeæam se da je na èelu bio MILAN LUKIÆ, OLIVER KRSMANOVIÆ, a druge nisam

poznavala.

Mislim negdje oko 09.06.1992.godine MILAN LUKIÆ je došao sa «Pasatom» vlasništvo Zukiæ Džeme na kapiju u preduzeæe «VARDA» i pokupio je trojicu Bošnjaka (imena poznata redakciji):

Odvezao ih je prema gradu, zadrao se vrlo malo vremena (MILAN LUKIÆ), vraæa se ponovo na kapiju Preduzeæa «VARDA» izvodi sa još nekim vojnicima, radnika iz preduzeæa, a tada sam poznala još sedam Bošnjaka (imena poznata redakciji).

Sve naprijed navedene sam dobro poznavala jer sam stanovala preko puta predzeæa «VARDA», a moj rah. muž NN je sa istim radio u Preduzeæu "Varda" pa su mnogi njegovi radnici s posla, naprijed navedeni dolazili kod nas kuæi. Ja sam sve gledala iz svoje kuæe i mogla sam vidjeti kapiju, a ta kapija je od nekadašnjeg Doma za zaštitu ženske djece i omadine u Dušèu koje se davno preselilo na Okolišta.

Kada je Milan Lukiæ, Oliver Krsmanoviæ natjerali su na kapiji pred èuvarom da povade sve iz džepova što su imali, a stražar (portir na kapiji) DIKIÆ èijeg se imena ne mogu sjetiti ali ga dobro poznajem a živio je u Višegradu, sa njim na kapiji je bio RADE STEFANOVIÆ, moj komšija, i imao je pušku u ruci koji je živio u Baraci od Preduzeæa «VARDA», Milan Lukiæ odvodi èetvoricu prema rijeci Drini i zatim sam èula pojedinaène pucnje, zatim rafalno pucanje i vraæa se po slijedeæe radnike odvodi i njih u istom pravcu i na isti naèin se èuju pucnji puške.

RADE STEFANOVIÆ je pokupio sve ono što su naprijed navedeni izvadili iz svojih džepova. Zatim je sve pokupio i ponio prema rijeci Drini, mislim da je te stvari koje su oduzimali stavljali na jednu od plavih radnih bluza tada je naišla moja svekrva i otišla je prema kapiji "Varde", a zatim prema rijeci Drini i tu sam zaèula vrisku moje svekrve. Moja djeca su sve to gledali smanom, a tu su bile još bile dvije komšinke sa djecom (imena poznata redakciji), a sve su to gledale još èetiri Bošnjakinje (imena poznata redakciji) i mnogi drugi kojih se ne mogu momentalno sjetiti, a bili su iz sela Drinsko koji su pobjegli u Dušèe.

Moja svekrva je pokupila sa plave bluze sve liène karte jer je RADE STFANOVIÆ ponio sve da baci u rijeku Drinu.

Te liène karte su ostale u kuæi i zvali smo sve žene èiji su muževi i sinovi ubijeni tada da saznaju istinu.

Taj dan nisu dali nikome priæi Drini. Sutradan, ja i moja komšinka NN idemo prema rijeci Drini i nalazimo mjesto gdje su naprijed navedeni poubijani. Tu smo našli ubijene petoricu ubijenih Bošnjaka (imena poznata redakciji).

Kada sam pronašla muža, dalje nizvodno nismo išli ali su se vidjela tijela ubijenih naprijed navedenih koje sam navela, ali mi nismo smjele dalje iæi. Ja sam tada zapomagala kada sam vidjela svog muža ubijenog, ušla sam u rijeku Drinu i izvukla ga, zatim mi je prišla i NN da mi pomogne da izvadim muža iz Drine. Dok smo ga vadili poèeli su pocati. Ja sam podigla glavu i rekla: «Ne pucajte našla sam muža». Sjeæam se na kapiji da je bio NIKOLIÆ PETRONIJE koji je radio u «Vardi», ali je prije rata napustio «Vardu». Sjeæam se da sam tada prepoznala ÆEHO BORIŠU koji je radio u automehanièarskoj radionici «Varde», bio je u vojnoj uniformi (bivše JNA sivomaslinastoj) bio je sa puškom u ruci. Tada sam prepoznala VIDOJA koji je oženjen od Sekuliæa a kuæa mu je bila iznad sela Dušèe blizu kuæe Heæimoviæ Nusreta on je bio na motoru, imao je pušku, a bio je preko rijeke Drine odnosno na obali rijeke tako da sam ga prepoznala obzirom da sam ga poznavala i on je pucao sa lijeve obale rijeke Drine na nas.


Kad bi Drina znala govoriti saznali bi kakve zloèine su poèinili srpsko-crnogorski monstrumi!!!

Mi smo molili da nam pomognu iznijeti muža iz Drine, ali su nam rekli da nisu nadležni. To nam je rekao PETRONIJE NIKOLIÆ, SREDOJE SEKULIÆ sjeæam se da je bila tu STANOJKA (èija je kuæa bila do same kapije Preduzeæa «Varda», koju sam inaèe dobro poznavala. Bio je muž od ZORE TOPALOVIÆ èijeg se imena ne mogu sjetiti, a kuæa joj je odmah blizu Stanojke. Sve su to i one gledale.

NN odlazi po ruèna kolica tzv. «taèke» i iste dovlaèi ponovo do mene i stavljamo mog muža u "taèke". Prošli smo kroz preduzeæe «VARDA» cijelo vrijeme nas je pratio koroz preduzeæe SEKULIÆ SREDOJE do kuæe Šahina Torohana. Tada smo ja i NN odvukle mog muža iznad naše kuæe i mi žene poèele kopati mezar, zatim su poèeli pucati po nama sa svih strana, ali smo uspjeli ga samo zagrnuti zemljom i zakopati. Sjeæam se da je NN otišla po svog muža i da ga je zakopala odmah pored kioska - barake gdje i ubijen. Èula sam da je NN našla muža i da ga je zakopala, a mislim u mjestu Povjestaèa.

Sjeæam se da je kod NN bila slika od njegove djevojke, a mislim da je bila iz sela Drinsko. Narijed navedene su ubili uoèi Kurban bajrama mislim da je bilo to bilo 09.06. ili 10.06.1992.godine.

Treæi dan poslije ubijanja naprijed navedenih poèinju raciju (èišæenje muslimanskog naroda u Dušèu). Kod NN su došle èetiri Bošnjakinje, jedna sa djecom (imena poznata redakciji). Sjeæam se kada je kæerka NN zvala sa ograde iznad kapije «Dragi Babo» vriskala je, a Milan Lukiæ i drugi okrenuli su puške i poèeli pucati prema nama, mi smo polegli po putu odakle smo to posmatrali. Kod mene dolazi moj djever NN i govori mi da mu je RADOMIR TANASKOVIÆ tadašnji njegov direktor na HE «Višegrad» rekao da sa posla ide kuæi i da æe on poslati dvojicu da ga prebace prema Titovom Užicu i NN nije smio dugo biti kod mene tako da je prešao kod NN. Vidjela sam kada su u njenoj kuæu došli ZORAN zvani «LEKA» TEŠEVIÆ (danas mrtav) neki žuti koje su zvali «BABINA UNUÈAD», a mislim da su oni iz Stražbenica, a baba im se zvala Milijana Teševiæ, a to su njena unuèad jer je imala jednog samo sina nesposobnog za rad, sjeæam se da su bili neki Sekulići Neđe Sekulića sin kojeg su zvali «Bato» išao je na motoru, a uvijek je imao pušku. Ušao je Leka u kuću i vidio Ismeta u kući i govori "tu si ptico" izvodi ga iz kuće NN i tu ga fizički zlostavlja i odvode Ismeta ispred sebe sa uperenim puškama.

Tada dolazi SAVIĆ NIKOLA sin Petra znam dobro da je stanovao iznad sela Drinsko, i sjećam se da je sa njim bio LJUBIŠA SAVIĆ inače moj komšija (danas mrtav), a po saznanju nekih da ga je ubio TEŠEVIĆ LEKA, sa njima je bio STEFANOVIĆ (Rada) NENAD, i drugi. Izvode zatim iz kuće NN, zvanog «Džilbas» i NN, bilo je grupa muškaraca muslimana oko (deseta) koje sam poznavala iz sela Drinsko tu su ih htjeli da pokolju u garaži NN, Leka je nastavio udarati Ismeta, psujući mu majku balijsku, ulazi u garažu da ti ja pokažem. Sve naprijed navedene muškarce, su redom fizički zlostavljali, udarali čime su stigli, zatim ih gone ispred sebe u pravcu Preduzeća «Varda». Tu su sabrali sve muškarce muslimane, žene i djecu su otjerali prema gradu. Meni i NN sa porodicom nisu dali rekli su nam da ostajemo kod kuća.

Tada se kod mene i NN vraćaju:

1. SAVIĆ NIKOLA sin Petra
2. «Leka Tešević»
3. LJUBIŠA SAVIĆ
4. Sin ČEDE LELEKA, a zvao se Željko čije sam ime poslije saznala, ali sam dobro znala da je Čedin sin jer je Čedo dugo bio saobraćajac u Višegradu, bio je visok, plav, imao je izbačene zube bio je u civilu i imao je pušku).


Udruženje "Žena-žrtva rata" okuplja silovane i zlostavljane žene tokom agresije na BiH, za naš web magazin predsjednica udruženja Bakira Hasečić kaže:

U MUP-u RS-a JOŠ UVIJEK RADE ZLOČINCI

Prema našim podacima u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske kao aktivni i od Međunarodne zajednice certificirani policajci rade i osobe, koji su prema izjavama naših žrtava-svjedoka tokom agresije na BiH, silovali, ubijali i pljačkali nesrpsko stanovništvo Foèe, Višegrada, Zvornika i Vlasenice.

Sasvim je moguće da je to jedan od razloga što zvanična politika Republike Srpske ne želi reformu policije.

camo.ch

[Zmaj]

"Životi iza polja Smrti"

Memorijalni centar Potočari-Srebrenica i Balkanska istraživačka mreža u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH) u sklopu projekta "Životi iza polja smrti" snimaju svjedočanstva 100 osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici.

Ovo je prvi put da se svjedočanstva snimaju po posebno razvijenoj metodologiji oralne historije, koja za cilj ima sačuvati sjećanja preživjelih na život prijeratne Srebrenice, kao i zabilježiti njihova iskustva tokom i nakon pada enklave i genocida.

[apilk5]

[Zmaj]

U ZVORNIKU SU ABDULAHA NA KOLAC NABILI #AGRESIJA#SRBIJA#SLOBODANMILOSEVIC#DRINA#BOSNIA#GENOCID

[Pita sirnica]

Da se sjetimo heroja koji su spasili na desetine hiljada života kada su uspješno odbranili predsjedništvo i okolinu

https://vijesti.ba/clanak/598213/drugi- ... u-sarajeva

[Pita sirnica]

https://vijesti.ba/clanak/598519/sjecan ... 601-dijete

Sjetimo se!

Dok nas Nikšić, konakovic, forto svaki dan ponizavaju I pokazuje i nareduju kako Bošnjaci se trebaju da se cetnicima I ustasama svaki dan trebaju da se izvinjavaju što su se branili

[Pita sirnica]

https://www.klix.ba/vijesti/svijet/zast ... /230314071

I nezaboravimo da je SAyd stopirala oslobađanje Rep BiH.

[Pita sirnica]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/objavlj ... /230506089

.... bez riječi!!!!!!

Konakovicu, Nikšiću i forti, hvala, veliko hvala što ste pristali na schmidtovu inkviziciju!!!!

Umjesto da iskoristimo historijsku priliku, nas čeka novo rušenje Staroga