Masakr u Kulen Vakufu

[Jack]

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/11 ... izane.html

Max Bergholz (46) kanadski je povjesničar i profesor, autor knjige "Nasilje kao generativna istina" koju je nedavno objavio sarajevski izdavač "Buybook". Bernoholz se u svojoj nagrađivanoj knjizi bavi stravičnim masakrom u bosanskom naselju Kulen Vakuf tokom dva sepmbarska dana 1941. godine kada je ubijeno više od dvije hiljade pripadnika muslimanskog stanovništva od strane, kako ih on naziva "ustanika".

Bila je to osveta lokalnih Srba za zločine i pljačku koju su prehodno nad srpskim stanovništvom počinile ustaše.


U intervjuu za zagrebački Jutarnji list pofesor Bergholz odgovarao je i na pitanje zašto se u bivšoj SFRJ i Bosni i Hercegovini o ovim tragičnim događajima nije govorilo i pisalo.


"Bratstvo i jedinstvo nije bilo iskreno nakon Drugog svjetskog rata, ali je atmosfera bila takva da su se morali tako ponašati. Postojala je jedna vrsta nasilja jer su se u isti kraj vratili i oni koji su počinili nasilje i oni koji su ga preživjeli. Jedan čovjek je svaki dan tijekom 20 godina na željeznici radio sa čovjekom koji mu je ubio oca. Drugom se dogodio da mu se pokvari sat, i kada je otišao kod urara shvatio je da ovaj nosi na ruci sat njegova sina kojega su ubili i bacili u jamu u Martin Brodu. Žene su se susretale sa drugim ženama koje su ih pokušale ubiti na tržnici , tijekom sajmenog dana. Svi su bili naučeni šutjeti. To su bile dvije realnosti", kaže profesor Bergholz.


On govori o još jednom važnom razlogu zbog kojeg se o događajima u Kulen Vakufu sa počeka Drugog svjetskog rata: "Neki koji su počinili masakr otišli su u partizane i o njihovim se zločnima nije moglo govoriti. Našao sam dokument u fondu saveza komunista sa nekog sastanka na kojem su kritizirali Muslimane u Kulen Vakufu jer su oni protestirali zašto nema spomenika njihovim žrtvama. Bili su proglašeni šovinistima jer su tražili spomenik za svoje žrtve. Svi su znali, ali zbog političke situacije nisu mogli govoriti o tome. To je isto jedna vrta nasilja, jer su jedni mogli govoriti o svojim žrtvama, a drugi nisu. Postojala je disciplina koja je odeđivala ponašanje. General Nikola Karanović je bio među (srpskim) ustanicima, neki kažu da je bio i sudionik. U svakom slučaju je bio odgovoran jer je zapovijedao tim ustanicima. Prvi spomenik je tamo partizanima bio podignut 1981.godine. Nikola Karanović je držao govor okupljenim ljudima, a ispred njega su bili oni koji u preživjeli masakr. Niko nije govorio o tome to godine. Takva je bila situacija.

[BosnjackaHercegovina]

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/11 ... izane.html

Max Bergholz (46) kanadski je povjesničar i profesor, autor knjige "Nasilje kao generativna istina" koju je nedavno objavio sarajevski izdavač "Buybook". Bernoholz se u svojoj nagrađivanoj knjizi bavi stravičnim masakrom u bosanskom naselju Kulen Vakuf tokom dva sepmbarska dana 1941. godine kada je ubijeno više od dvije hiljade pripadnika muslimanskog stanovništva od strane, kako ih on naziva "ustanika".

Bila je to osveta lokalnih Srba za zločine i pljačku koju su prehodno nad srpskim stanovništvom počinile ustaše.


U intervjuu za zagrebački Jutarnji list pofesor Bergholz odgovarao je i na pitanje zašto se u bivšoj SFRJ i Bosni i Hercegovini o ovim tragičnim događajima nije govorilo i pisalo.


"Bratstvo i jedinstvo nije bilo iskreno nakon Drugog svjetskog rata, ali je atmosfera bila takva da su se morali tako ponašati. Postojala je jedna vrsta nasilja jer su se u isti kraj vratili i oni koji su počinili nasilje i oni koji su ga preživjeli. Jedan čovjek je svaki dan tijekom 20 godina na željeznici radio sa čovjekom koji mu je ubio oca. Drugom se dogodio da mu se pokvari sat, i kada je otišao kod urara shvatio je da ovaj nosi na ruci sat njegova sina kojega su ubili i bacili u jamu u Martin Brodu. Žene su se susretale sa drugim ženama koje su ih pokušale ubiti na tržnici , tijekom sajmenog dana. Svi su bili naučeni šutjeti. To su bile dvije realnosti", kaže profesor Bergholz.


On govori o još jednom važnom razlogu zbog kojeg se o događajima u Kulen Vakufu sa počeka Drugog svjetskog rata: "Neki koji su počinili masakr otišli su u partizane i o njihovim se zločnima nije moglo govoriti. Našao sam dokument u fondu saveza komunista sa nekog sastanka na kojem su kritizirali Muslimane u Kulen Vakufu jer su oni protestirali zašto nema spomenika njihovim žrtvama. Bili su proglašeni šovinistima jer su tražili spomenik za svoje žrtve. Svi su znali, ali zbog političke situacije nisu mogli govoriti o tome. To je isto jedna vrta nasilja, jer su jedni mogli govoriti o svojim žrtvama, a drugi nisu. Postojala je disciplina koja je odeđivala ponašanje. General Nikola Karanović je bio među (srpskim) ustanicima, neki kažu da je bio i sudionik. U svakom slučaju je bio odgovoran jer je zapovijedao tim ustanicima. Prvi spomenik je tamo partizanima bio podignut 1981.godine. Nikola Karanović je držao govor okupljenim ljudima, a ispred njega su bili oni koji u preživjeli masakr. Niko nije govorio o tome to godine. Takva je bila situacija.

I upravo radi toga nabijem na spolovilo sve jugonostalgičare.

Suživot sa zločincem koji se iskreno pokaje je možda i moguć. Ali suživot sa Vlahom koji je od pra-pra-pradjeda naučio da laže, čini zločine pa ih negira - apsolutno nemoguć.

[Zmaj]

I upravo radi toga nabijem na spolovilo sve jugonostalgičare.

Suživot sa zločincem koji se iskreno pokaje je možda i moguć. Ali suživot sa Vlahom koji je od pra-pra-pradjeda naučio da laže, čini zločine pa ih negira - apsolutno nemoguć.

Procitaj i ovo ako vec nisi:
Adil Zulfikarpašić: Put u Foču (1957)
https://www.avlija.me/stari-tekstovi/ad ... -focu-1957

[Mehmed beg Catic]

Ni sekunde prisjećanja za 2.300 pobijenih Bošnjaka

Komunistička vlast branila je da se priča o stradanju Bošnjaka, branila je porodicama da tragaju za svojim nestalim, branila je ekshumacije žrtava i podizanje bilo kakvih spomenika za ubijene. Navedenim mjerama htio se postići potpun zaborav. U toj nakani komunisti su poprilično uspjeli, a u prilog tome ide činjenica da se genocid u Ljutočkoj dolini ponovio 1992. godine po identičnom scenariju i da danas, uprkos svim slobodama koje uživamo, niko ne obilježava ovaj značajan datum.

https://stav.ba/vijest/ni-sekunde-prisj ... njaka/4414