Opsada Sarajeva 1992.-1996.

[amkos]

Ma pustite naocale, naocare, naocari, nego gdje je ova lokacija ?

[Gost1]

Ima veca karata
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?rid=1&pid=61571

[Jack]

Kontaktirao sam ovog lika da prenesem mapu na portal

Iako imam primjedbi
Borija
Gornja Vogosca
Nije drzala Armija

Takodjer on je stavio Stup da su drzali cetnici.Ne bih se slozio s ovom maPom 100%

[Mehmed beg Catic]

Prvo dijete ubijeno u agresiji na Sarajevo

Sarajlija Fahrudin Kučuk danas piše knjige za djecu, a motivacija mu je njegova kćerka Aida, koja je poginula kada je imala pet godina.

Fahrudin Kučuk danas je nagrađivani pisac za djecu, a susreti s djecom su mu, kaže, lijek


Doček Nove 1992. godine u Sarajevu - plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićene jelke dok je otac drži.

To je jedina fotografija kćerke koja je danas ostala Fahrudinu Kučuku. Četiri mjeseca nakon što je snimljena, Aidu Kučuk, dok je spavala u stanu u sarajevskom naselju Grbavica, pogodio je geler. Bila je prvo dijete žrtva opsade grada.

Porodica je, pokušavajući spasiti ranjeno dijete, izašla iz stana i nije se više mogla vratiti, ostavljajući iza sebe sve stvari i uspomene, koje su nakon toga spaljene i uništene.

"Prvi maj je bio sunčan, palo je nešto granata, ali bašte po gradu su bile pune", prisjeća se Kučuk posljednjeg susreta s kćerkom, kojoj je majka preminula četiri mjeseca nakon njenog rođenja.

Stoga su Aidu, kako bi joj pružili lijepo porodično okruženje, objašnjava, zajedno odgajali roditelji supruge i njena sestra, koja je živjela na Grbavici, gdje bi je vodio vikendima.

"Svastika i badžo su je doveli kod mene na posao. Ja sam radio kao poslastičar, a bio sam i borac, ali sam taj dan rekao da više neću dolaziti na posao, jer nema smisla. Zajedno smo proveli dva sata i svastika mi kaže da će se vraćati na Grbavicu, da uzmu neke stvari, i da će otići kod svojih roditelja. Ja sam znao da je to previše sve otišlo, da će najprije odsjeći Grbavicu, jer sam prije toga s kćerkom išao tamo, i znali smo sami biti u trolejbusu. To je kao film kataklizme, neka jeza, ne vidiš ljude na ulici..."


Sljedeći dan je počela jedna od ključnih bitaka za grad, zapaljena je zgrada Pošte, telefonske linije u većini grada više nisu radile, granate su padale po centru Sarajeva, koje će od tada, narednih 1.460 dana, biti pod opsadom, a njegovi građani stalna meta.

"Ja sam se vratio sa linije i s grupom saboraca slušao vijesti. Tranzistor radi, grad gori, ljudi stalno osluškuju vijesti, onaj je skvrčen, drugi je zguren, u njihovim glavama razmišljanja šta će se desiti. To je neopisivo stanje, ta neizvjesnost, negdje pred ludilo", prisjeća se Kučuk.

'Tražio sam da i mene nešto pogodi'

U tom momentu sa tranzistora su čuli apel da se puste kola hitne pomoći na Grbavicu, jer je jedno dijete ranjeno.

"Govorili su istu ulicu, broj zgrade i ulaza na kojem je moja kćerka. Ipak, rekli su da se radi o dječaku, i to me malo smirilo. Međutim, ta vijest se stalno ponavljala i već u tom momentu nisam više nagađao, u meni se probudio osjećaj da je u pitanju Aida..."

Kako su mu kasnije ispričali, tog dana ispred zgrade su bili transporteri, koji su međusobno ispaljivali granate. Jedna od njih je udarila u zid zgrade.

"I jedan jedini geler, koji je bio kao igla, prošao je sav taj zid i zabio se u preponsku arteriju dok je spavala. To je matematički nevjerovatno. Niko u stanu to nije mogao pretpostaviti, mislili su da još spava, ali kada su vidjeli da se ne budi, iznijeli su je u osvijetljeni hodnik i vidjeli krv. Tada je uslijedio apel."

Međutim, i pored toga, kola hitne pomoći nisu propuštena. Aidu je porodica iznijela na rukama i smjestila u transporter. Odvedena je u bolnicu u Lukavicu, ali je bilo kasno.

"Zbog pucanja, dženaza je bila tek nakon pet dana. Kada smo se vratili sa dženaze, ti moraš živjeti dalje. Samo što je to kod mene bilo tako da ja nisam više razmišljao o sebi, bilo mi je svejedno da li će me nešto pogoditi. Kada sam izlazio na liniju više se nisam ni saginjao, skoro sam pa tražio da me pogodi..."

'Susreti s djecom su za mene lijek'

Nakon rata, nastavlja pričati Kučuk, koji više nije imao djece, unutrašnje nezadovoljstvo natjeralo ga je da se okrene nečemu što je njegovao u djetinjstvu - pisanju. Kako kaže, majka mu je bila veliki narator, pričala je toliko legendi o Sarajevu... Prvu knjigu, Tajna zvjezdane sobe, pisao je rukom, tri dana i tri noći.

Njegovo vrelo se, kaže, tada otvorilo i uslijedilo je nekoliko romana za djecu, slikovnice, zbirke pjesama i priče. Počeo se baviti i lutkarstvom, a rado je prihvatio i poziv da bude Djeda Mraz na sarajevskom novogodišnjem marketu.

"Kada sma objavio knjigu Patuljak Dado iz Popovog gaja, nakon nekoliko mjeseci dobio sam pismo. Vidim ja da je to dječiji rukopis, uđem u lift i zakočim ga da pročitam pismo. Ja sam se toliko isplakao, jer je dječak iz Visokog uz pomoć mame napisao pismo, došao je do te knjige i naučio čitati tečno uz nju. Pitao je postoji li mogućnost da se upoznamo. Sretnem se s Tarikom, dječak kao lutka, i njegova majka govori da je rođen 18. maja, istog dana kao ja. Onda shvatiš da je život magija, da ima nešto, da ništa nije slučajno..."

Ove godine Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nominirala je Kučuka za najveću svjetsku nagradu za dječiju i književnost za mlade, koja nosi naziv "Astrid Lindgren", po autorici knjiga o Pipi Dugoj Čarapi.

"Barem 90 posto motivacije za pisanje je odlazak mog djeteta sa ovog svijeta. Iz najgoreg momenta sam izvukao, barem mislim, ono najbolje. Susreti s djecom su za mene jedan prirodni ventil, lijek."

Zajedno s kolegama, pokrenuo je i Festival dječije umjetnosti, koji je prošle godine okupio 250 gostiju iz regije. Uvijek počinje 2. maja - dana kada je njegova kćerka poginula. Specijalna nagrada za dijete koje napiše najljepšu bajku nosi ime Aida.

'Nada da ćemo se jednom opet sresti'

Aida bi danas imala 30 godina. Njen otac, kaže, tačno prepozna to godište i pita se šta bi ona bila i koliko bi dao da postane dobra osoba s puno ljubavi u sebi. Susret s njom zamislio je u nagrađenoj priči Šareni svijet.

"U toj priči koristim imaginaciju i stvarnost, u finom spoju, prepoznavanje glasa, svega što je ona, izgovara mi ime, ali slika blijedi i ja želim da idem za njom, ali onda ona govori 'ti trebaš još dosta toga da ispišeš'."

Fahrudin Kučuk se iskreno nada da postoji taj susret, jer bi ga, kaže, ubilo da razmišlja drugačije.

"Da ćemo se jednom sresti, da me gleda, da je zadovoljna sa mnom...", govori dok gleda u jedinu fotografiju svoje kćerke.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pr ... oje-kcerke

[Mehmed beg Catic]

Jedno od zadnje dijece ubijenih u agresiji na Sarajevo

Ratni dnevnik Nine Zeljković: Ne plači, ja neću nestati
Majka brižno čuva plesnu haljinu i dnevnik 12-godišnje kćerke, ubijene među posljednjima u opsadi Sarajeva.

Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću... Ali, opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću...

Zapisala je to velikim slovima u svom dnevniku 12-godišnja djevojčica Nirvana Zeljković u ljeto 1995. godine u opkoljenom Sarajevu.

Na stranici čije je ivice spalila upaljačem, ljubičastom bojicom je nacrtala srce i u njemu ispisala riječ mir, te zalijepila sličicu "Nindža kornjače".

Nina, kako su je svi zvali, nedugo nakon toga postala je žrtva ljudi kojima je uputila ovu poruku, dok se igrala u blizini škole s drugom djecom. Ranjena je tokom granatiranja Sarajeva sa okolnih brda.

Bitku za život je izgubila 2. septembra 1995. godine kao jedno od posljednje djece ubijene tokom opsade Sarajeva. Ukupno ih je ubijeno 1.601.

Dvadeset godina poslije njena majka Azemina Zeljković iz kutije ukrašene crvenom mašnom izvlači izblijedjele fotografije svoje kćerke, te svijetloplavu šnalu u obliku leptira, koju je stalno nosila.

Na kraju, pažljivim pokretima vadi Ninin ratni dnevnik, prelazeći polako rukom preko korica oblijepljenih slikama izrezanim iz dječijih časopisa.


"Bio je 27. august. Dan sunčan, miran, metak se nije čuo. Kažem joj da ne izlazi, da je najopasnije kada je tako mirno. Ona je iznijela dekicu i 'barbike' u stubište, ali je, ipak, otišla na ulicu i pala je ta granata. Za nekoliko dana nije je više bilo", prisjeća se drhtavim glasom tog dana Ninina majka.

Još brižno čuva i njenu haljinu, u kojoj je nastupala na takmičenjima latinoameričkih plesova, gdje je često osvajala prva mjesta.

Jutros, kada sam se probudila, odmah sam pomislila na takmičenje, napisala je djevojčica u svom dnevniku u jutro 26. augusta 1995. godine. Taj dan je, s drugom djecom iz naselja, imala nastup u sarajevskoj Slogi.

Bilo je predivno, stvarno. Dobila sam martinke i tene!, opisala je svoje utiske na kraju dana. Bile su to njene posljednje rečenice unesene u mali rokovnik, uz koje je nacrtala i ružu.

Miris bagrema iz dvorišta

Ostanak u Sarajevu nakon toga bio je pretežak za Nininu majku, oca i sestru Belmu. Već u novembru 1995. godine odlaze u Hrvatsku, a zatim u Sjedinjene Američke Države.

Ipak, devet godina kasnije vraćaju se u svoj grad, kako bi, kažu, bili bliže svojoj Nini.

Na mjestu gdje je stradala zatiču spomen-ploču, na kojoj je pisalo: Draga Nina, ovom ulicom si išla u školu i iz ove ulice si otišla u vječni mir. Živjećeš u našim mislima.

Kako kaže Azemina, postavio ju je jedan Sarajlija vidjevši fotografiju i karton na kojem je bilo ispisano ime njene kćerke, a ispod njega položeno cvijeće.

Posvetu Nini primijetio je i njemački novinar Peter Munch, te je odlučio napisati članak o djevojčici koja je ratne dane ispunjavala plesom i pisanjem.

Međutim, nakon što je upoznao njene roditelje i čuo priče o Nini, dnevnik je uobličio u knjigu, koja je postala obavezna lektira za djecu u njemačkim školama. Naslov joj je Miris lipe, a za sada je prevedena na italijanski i bosanski jezik.

"Ninin mezar je ispod lipe, zato se tako zove. Knjiga koju sam ja počela pisati zvala se Miris bagrema. Dugo sam je pisala, naravno, teško mi je bilo, emocije prorade, pa spustim papir...", priča Azemina.

Zatim tišim glasom i suznih očiju dodaje: "Jer sam ja njoj na uho šapnula dok je bila u komi: 'Nikada te neću zaboraviti i uradit ću nešto da tebe ne zaborave.'"

Taj naslov je izabrala jer je, kaže, na nju veliki trag ostavio bagrem koji je rastao u njihovom dvorištu i koji im je bio prividna zaštita od granata u ratu.

"I onaj miris, kako bagrem zna da miriše... I jedan dan ona plače, doziva me, viče da komšije hoće da bagrem posijeku. Kaže: 'Mama, nemoj slučajno da uzmeš nijedno drvce od toga da naložiš.' A mi nemamo više ni stola, ni stolice, ni starih cipela u kući..."

U tom momentu, nastavlja pričati, kćerka joj je donijela sve svoje igračke da ih naloži kako bi spasila drvo ispred kuće.

"Izvadila je jednu lijepu krpenu lutku, dala joj je ime 'Čupava Lela' i kaže: 'Čupava Lela dobro gori, može sigurno jedna supa da se napravi'", s tugom, ali i osmijehom na licu prisjeća se Azemina.

Na kraju, kaže, nije htjela rastužiti kćerku, pa nije uzela nijedan komad drveta za loženje koje su joj komšije donijele kada su posjekli bagrem.

Ples pod kišom granata

Danas, ispod drugog drveta, lipe koja raste nad Nininim mezarom, nalazi mnoge poruke, a jedna od najupečatljivijih je pismo Nijemca Andreasa, koji je, nakon što je pročitao knjigu, odlučio doći u Sarajevo.

"Jedina informacija koju sam imao o mezaru tvoje sestre je da se nalazi ispod lipe. Lutao sam grobljem i bio iznenađen da sam u masi bijelog mezarja našao Ninino posljednje počivalište. Stajao sam, s jakim otkucajima srca, samo sam stajao...", napisao je u poruci Nininoj sestri Belmi.

Navodi kako je obišao sva mjesta koja je djevojčica opisivala u dnevniku, ulicu, školu i sarajevsku Slogu, gdje je posljednji put plesala.

Na tom takmičenju 1995. godine bili su Australac Tahir Cambis i Alma Šahbaz, koji su snimali Ninin nastup.

Kasnije su napravili dokumentarac Exile in Sarajevo, prikazan širom svijeta, u kojem se između ostalog govori i o ovoj djevojčici.





Spomen-ploča na mjestu gdje je Nina stradala [Foto: Al Jazeera]

Pobrao je brojne nagrade, između ostalih i međunarodni Emmy za najbolji dokumentarni film, te nagradu na Filmskom festivalu u Torontu.

"Tahir je došao iz Australije da pravi prilog o kulturi u ratu i bio je tu na takmičenju. Najviše je nju snimao, kao da je znao...", govori Azemina.

Prisjeća se kako je njena kćerka još prije rata počela trenirati ples, a na takmičenja ju je vodila u najopasnijim situacijama.

"Sjećam se kako sam je 1992. godine odvela u Bosanski kulturni centar pod kišom granata. Bilo je pitanje hoće li je diskvalifikovati, jer nije imala adekvatnu haljinu za takmičenje. Ja sam joj sašila jednu da ima. Pustili su je i osvojila je prvo mjesto."

Rumijevi stihovi u dječijem dnevniku

Ninina sestra Belma, koja se, također, bavila plesom, dodaje kako im je to bio spas u ratu.

"Družili smo se kroz ples. Sjećam se tog Nininog posljednjeg nastupa. Super je bilo, ali, nažalost, sljedeći dan se desilo šta se desilo."

Ninina dženaza obavljena je po noći, kako bi u mraku ljudi bili sigurniji od snajpera i grantiranja.

Nakon toga njena majka je pročitala dnevnik u kojem je bilježila svoje dječije dane u ratu, prve simpatije, druženja i strah.

Najviše se iznenadila kada je na posljednjim stranicama pronašla ispisan stih Mevlane Dželaludina Rumija, pjesnika i sufijskog učitelja iz 13. stoljeća, koji se navodi i u knjizi Derviš i smrt Meše Selimovića.

Dječijim nesigurnim rukopisom 12-godišnja djevojčica je zapisala: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

[amkos]

Dječijim nesigurnim rukopisom 12-godišnja djevojčica je zapisala: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Nevjerovatno.

[Gost1]

"Dobrovoljačka" - svjedok laže, novinar ga razvaljuje istinitim podacima!
https://www.youtube.com/watch?v=UL8twVIIAqQ
[yt]https://www.youtube.com/watch?v=UL8twVIIAqQ[/yt]

Glas novinara bio mi je poznat pa se sjeti. Kaznjen je bio za ovo
NVO "Zašto ne" - Prividni aktivizam ili naprijed naši ublehaši
https://www.youtube.com/watch?v=dG8ZVsoly50
[yt]https://www.youtube.com/watch?v=dG8ZVsoly50[/yt]
viewtopic.php?f=15&t=331&p=18025&hilit= ... fic#p18025

[BosnjackaHercegovina]

Prvo svjedočenje o akciji “Pretis”: Moja najduža sarajevska noć
Objavljeno u kategoriji BiH na 19.04.2017 14:26:56

Piše: Azem Dervišević Zenga

Dugo planirana agresija na Bosnu i Hercegovinu ušla je u svoju finalnu fazu realizacije i vojne formacije Srpske demokratske stranke potpomognute JNA i dobrovoljcima iz Srbije već su započele svoj krvavi pohod u mnogim gradovima BiH. Kasno poslijepodne tog 17. aprila 1992. godine, došao sam u Štab Patriotske lige kodnog naziva ​ “Slastičarna”. Štab se nalazio na Bjelavama i tamo su tog dana bili Zaim Backović, Mustafa Hajrulahović-Talijan, Sefer Halilović, Zijad Rašidagić, Sulejman Vranj te još nekoliko njih, čijih se imena ne sjećam.

Taj dan smo imali borbe kod hotela Bristol. U toj borbi je učestvovala i grupa boraca na čelu sa Dževadom Topićem, te ekipa iz jedinice Kerima Lučarevića koju je predvodio Sulejman Babić Memko.

U štab Patriotske lige stigla je dojava da se kolona vojnih vozila bivše JNA kreće prema fabrici u Vogošći, vjerovatno radi zaposjedanja i stavljanja fabrike pod kontrolu. U​ Pretisu su bile smještene ogromne vojno-materijalne rezerve, naročito minsko-eksplozivna sredstva.

Samo tri dana ranije, 14. aprila, JNA je pomognuta naoružanim fomacijama SDS-a, iz magacina Teritorijalne odbrane Faletići izvukla svo naoružanje. Moglo se pretpostaviti da se isto sprema i sa ​ Pretisom. Te večeri vidljivost je bila veoma slaba i proljetna kiša je upravo počela padati, pa sam predložio prisutnima u Štabu da se organizujemo i upadnemo u Pretis, prije nego kolona JNA stigne, da iz fabrike izvučemo sve ono što bi nam moglo poslužiti za odbranu Sarajeva.

Nije bilo realno da pokušamo zauzeti cijelu fabriku i držimo je pod kontrolom. Bila je na velikom otvorenom prostoru, u naseljenom mjestu, potpuno okružena dobro naoružanim jedinicama SDS-a.

Ideja je naišla na odobravanje pomenutih starješina, te je nakon konsultacija donesena odluka da se ova operacija izvede, a da ja, Azem Dervišević, budem komandant operacije.

Rečeno je da odem u Dom policije gdje je bila smještena Specijalna jedinica MUP-a. Veza između Štaba PL-a i Specijalne policije bio je Asim Dautbašić sa kojim sam se sastao nasamo. Upoznao sam ga sa ciljem planirane operacije te ga obavijestio da računamo na podršku i aktivno učešće Specijalne jedinice MUP-a u ovoj operaciji. Asim Dautbašić je obećao kako će obavijestiti komandanta Dragana Vikića, te mu saopštiti detalje o planiranoj akciji, nakon čega će se donijeti odluka o učešću jednog dijela Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Nakon svega javljeno mi je da će, ipak, jedan ojačani vod Specijalne jedinice MUP-a učestvovati u planiranoj akciji. Zborno mjesto, dogovoreno za to veče, bilo je na Kobiljoj Glavi u 23 sata.

Nakon razgovora sa Asimom Dautbašićem, otišao sam kod Dževada Topića u njegovu bazu kod hotela ​Beograd i izvjestio ga o planu operacije. Sa Topinom grupom sam već imao nekoliko zajedničkih akcija kroz koje smo uspostavili odlične prijateljske odnose i međusobno povjerenje, što je u tim prvim danima rata bilo veoma bitno. Topa je bez oklijevanja rekao da će sa svojom grupom doći.

Dok sam ja obavljao ove zadatke, članovi Štaba Patriotske lige vršili su mobilizaciju dodatnih jedinica za ovu akciju. O tome je obaviješten prvi komandant TO BiH, pukovnik Hasan Efendić. U to vrijeme TO BiH i Štab PL-a bili su odvojeni, ali je između njih postojala bliska saradnja, a postojala je i već ranije donesena odluka Predsjedništva RBiH na osnovu koje su sve patriotske jedinice ušle u sastav TO BiH.

Stigao sam na Kobilju Glavu oko 22 sata, gdje su već bili pripadnici Specijalne jedinice na čelu sa Kemalom Ademovićem, a u međuvremenu se počela puniti i velika sala Doma kulture. ​Pristiglo je više stotina naoružanih pripadnika otpora. Nakon 10-15 minuta, komandant TO pukovnik Hasan Efendić, me je predstavio prisutnima kao komandanta ove operacije. Bilo nam je poznato da se u ​ Pretisu nalaze ogromne količine granata, raketa, ali su nas prvenstveno interesovala osnovna i dopunska punjenja za minobacačke granate, rakete i sredstva za protuoklopnu borbu tzv. “ose i zolje”.

Nakon što sam prisutnima počeo izlagati cilj, oko 70 % naoružanih pripadnika otpora napustilo je prostoriju procjenjujući da je akcija suviše rizična, čak i nemoguća za izvesti.

Nakon pola sata ostalo je oko 50-60 naoružanih boraca. Vod Specijalne jedinice MUP-a sa Kemom Ademovićem, Dževad Topić sa svojom grupom, rahmetli Dževad Begić zvani Đilda, nekoliko vojnika pod komandom Nusreta Dede Šišića, te nekoliko rezervnih policajaca sa područja opština Centar i Stari Grad. Mnogo nam je značila spremnost rezervnog policajaca Irfana Mravovića, koji je radio u Pretisu, da ide sa nama, jer je on znao u kojim magacinima se nalazile ose i minobacačke granate. Većini učesnika ove akcije taj teren je bio potpuno nepoznat, a njegove informacije su nam bile dragocjene, pogotovo one koje se odnose na izgled i okolinu kapije kroz koju smo trebali nasilno proći u unutrašnjost objekta.

Još jednom sam pitao komandire grupa da li će učestvovati u ovoj operaciji. Specijalaci su potvrdili, a Đilda je u svom stilu rekao da će da ide “pa makar on i ja išli u Pretis sami”.

Topa je potvrdio, a svoju spremnost da učestvuju potvrdile su i neke manje grupe. Saslušao sam korisne informacije prisutnih, utvrdio brojčano stanje i dao sljedeći plan akcije upada u Pretis:

- Jedna grupa ostaje na putu prema Vogošći, da zaustavi potencijalnu intervenciju SDS formacija ili očekivanu kolonu JNA iz pravca Vogošće, dok ostali idu prema teretnoj kapiji. Nakon zauzimanja teretne kapije manja grupa ostaje da čuva kapiju dok ostatak boraca na čelu sa Kemalom Ademovićem i sa mnom ulazi u Pretis do magacina, gdje se nalaze sredstva koja smo htjeli izvući.

S obzirom da stražari u Pretisu očekuju vojnu jedinicu JNA koja je vjerovatno trebala zaposjesti fabrički kompleks, kao i na slabu vidljivost koja je za nas u tom momentu bila Božiji dar, odlučili smo da iskoristimo vozila Specijalne jedinice šaljući ih naprijed s uključenim rotacijama kako bi stražari pomislili da se radi o vojnoj policiji. Kada se približimo kapiji, planirano je nasilno zauzimanje kapije, bez pucnjave i u što većoj tišini.

Znali smo svi da je zadatak vrlo opasan i da u velikoj mjeri zavisi od brzine, ali i od tajnosti naših aktivnosti. Svi učesnici akcije bili su jako disciplinovani i pridržavali se dogovorenog plana djelovanja.

Pred teretnom kapijom smo se kratko zaustavili, nakon čega su Đilda i pokojni Vinko Šamarlić munjevitom brzinom iskočili iz auta i u nekoliko sekundi razoružali stražare.

Nakon zauzimanja teretne kapije krenuli smo dalje ostavljajući grupu boraca radi obezbjeđenja kapije i naše odstupnice ukoliko stvari krenu loše, te ako budemo otkriveni i napadnuti. Kada smo se vozilima počeli kretati prema magacinima bio sam zaprepašten koliko su bili udaljeni od teretne kapije, i u tom momentu su mi se čak činili i dalji nego što su zapravo bili. Tu noć nam se sve činilo duže i udaljenije. Došli smo do magacina gdje smo mislili da se nalaze ose i minobacačke granate, međutim u tom magacinu smo našli rakete za koje nismo imali lansere. To nije bilo ono što je nama trebalo. Krenuli smo prema drugom magacinu i nasreću našli sredstva koja smo tražili. Pokušao sam motorolom da obavijestim šifrirano pukovnika Efendića da smo uspješno ušli u Pretis i uspjeli naći ono zbog čega smo došli, ali zbog daljine i kotline u kojoj smo se tog trenutka nalazili, izgubio sam vezu.

Vratio sam se autom nekoliko stotina metara prema teretnoj kapiji i uspio uspostaviti vezu sa pukovnikom Efendićem, te od njega zatražio da što prije pošalje dodatna vozila i ljudstvo radi izvlačenja još sredstava.

Planirali smo da pod okriljem noći ispraznimo što više magacina i da pred zoru napustimo fabriku. Vozila u kojima smo mi došli već su bila toliko natovarena da smo se bojali prekoračenja nosivosti vozila, jer su amortizeri bili prilično opterećeni. Vrijeme je prolazilo, a dodatna tražena vozila od pukovnika Efendića još nisu stizala. Čekali smo satima a onda negdje pred zoru kada je počelo da sviće Kemal Ademović mi je rekao da je previse rizično biti u krugu fabrike i da ovu akciju privedemo kraju. Složio sam se sa njim i počeli smo napuštati ​Pretis.

Kad smo došli do kapije, u momentima dok sam čekao da svi učesnici akcije napuste krug fabrike i kada su naša zadnja vozila izlazila, počelo je svitati, i onda su se najednom pojavila vozila sa ljudstvom koja sam tražio od pukovnika Hasana Efendića nekoliko sati ranije.

Zaustavio sam kolonu i rekao da je akcija završena, te da su sve grupe uključujući i one koje su bile raspoređene kao odstupnica, već krenule u pravcu grada. Međutim tek pristigli branioci su željeli da idu prema magacinima želeći da izvuku još MES-a. Nažalost, umjesto da im se u tom momentu odlučnije suprotstavim, i kod mene je prevladao žal za svim naoružanjem koje je ostalo u magacinima. I dok su posljednji borci iz prve grupe odlazili ka Kobiljoj Glavi sjeo sam do vozača u kamion FAP-13 koji je bio na čelu kolone te zajedno sa ostalim pridošlim borcima krenuo kroz kapiju prema magacinima.

Kada smo odmakli nekih stotinjak metara od teretne kapije, sa naše desne strane nas je dočekala dobro organizovana i naoružana neprijateljska zasjeda i na našu kolonu otvorila žestoku vatru iz pješadijskog i protuoklopnog oružja. Stakla u kabini kamiona su počela prštati dok su meci dolazili sa naše desne strane. Kamion se nije zaustavljao. Počeo sam vikati vozaču da zaustavi kamion, ali kada sam ga bolje pogledao, vidio sam da ne daje znake života. Njegovo beživotno tijelo je palo preko volana, a noga je ostala ukočena na papuči gasa dok je kamion sve brze ulazio u pogone fabrike Pretis. Nekako sam uspio skloniti mladićevu nogu sa papučice gasa i svojom lijevom nogom stisnuo kočnicu, a onda iskočio iz kamiona. Potražio sam zaklon i zalegao u uvali pored puta te pogledao oko sebe. Vidio sam užasan prizor: Naši borci su ležali mrtvi, tijela su visila preko stranica kamiona, dok se čulo dozivanje i jecanje ranjenih. Među ranjenim sam prepoznao Suada Hodovića Hopu, pripadnika odreda Hotela Zagreb, jedinice čiji sam bio neposredni komadant, kao i Saliha Džiđića mog zamjenika. Salih i ja smo okupili ranjene borce i počeli sa izvlačenjem, dok su na nas i dalje djelovale SDS jedinice žestokom pješadijskom vatrom i pozivali nas da se predamo.

Većina naših vozila je bila nedaleko od teretne kapije i jedan dio naših vojnika, misleći da su u bezizlaznoj situaciji odlučio se predati. Mi smo nastavili sa izvlačenjem, a onda smo naišli na veći broj parkiranih golfova. Salih je, spajajući žice, bez ključa upalio vozilo i nas pet smo uspjeli da se izvučemo iz ​Pretisa.

Dok smo kretali natrag obuzela me je ogromna tuga, pomiješana sa očajem. Pred očima su mi se vrtile slike naših mrtvih boraca. Bilo mi je užasno teško. U tom trenutku onaj početni uspjeh mi je bio nebitan. Sve što sam tada vrtio po glavi je da su u Pretisu ostali mrtvi i ranjeni koji su prepušteni na milost i nemilost neprijatelju. Znao sam da specijalci imaju dva oklopna vozila i da sa njima možda možemo da se vratimo i uzmemo tijela poginulih i ranjenih saboraca. Nazvao sam bazu Specijalne jedinice i ispričao im šta se desilo tokom drugog pokušaja ulaska u ​ Pretis i tom prilikom zatražio dva oklopna vozila. Ne sjećam se ko je predložio da sa nama krenu i vozila hitne pomoći, nakon čega smo ponovo krenuli prema Pretisu vozilima Specijalne jedinice kojim je komandovao Vehid Ušanović.

Već je bilo 9 sati ujutro. S obzirom da sam služio vojsku u protuoklopnoj jedinici, obučavajući se za protuoklopnu borbu znao sam koliko su oklopna borbena vozila osjetljiva te sam se stoga bolje osjećao u ulozi onog ko ih “lovi”, nego u ulozi onoga ko se vozi u njima. Ovaj put sam zajedno sa svojim saborcima mogao biti lagan plijen razuzdanom neprijatelju koji je i dalje čekao u busijama oko fabrike Pretis da jedinice JNA dođu i preuzmu kontrolu. Kada smo prišli kapiji fabrike, megafonom smo pozivali lokalne SDS-ove formacije da ne pucaju, govoreći da smo samo došli da uzmemo tijela mrtvih suboraca i da nećemo otvarati vatru na njihove položaje.

Mislim da je dovođenje oklopnog vozila Specijalne jedinice MUP-a i korištenje megafona imalo jak psihološki efekat na neprijatelja, tako da nisu otvarali vatru na nas dok smo izvlačili mrtve i ranjene suborce iz fabrike ​Pretis. Tek poslije ovog trećeg ulaska u Pretis, te duge noći 17. na 18. april, strahovito iscrpljen, vratio sam se oko podne u svoju matičnu bazu smještenu u hotelu Zagreb.

Kada sam se probudio kasno u noći, 18. aprila, otišao sam do Doma milicije, a potom i u komandu Patriotske lige, i saznao da smo izvukli oko 800 komada protuoklopnih punjenja i više od 1.000 komada minobacačkih granata. Tog 18. aprila nismo mogli ni slutiti da će sredstva zaplijenjena u ​Pretisu​ biti jedan od presudnih faktora za odbranu grada 2. maja 1992, dana kojeg je reditelj Avdo Huseinović u svom dokumentarnom filmu nazvao “Bosna ili smrt”. Nažalost, u akciji Pretis izgubili smo 6 boraca, 20 ih je bilo ranjeno i 7 zarobljeno.

Dževad Begić Đilda i Vinko Šamarlić, poznati bosanskohercegovački heroji, i te večeri su bili ključni. Đilda je često znao reći: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški.” Imao je 25 godina kada je izgubio život od snajperskog hica pomažući ranjenoj ženi u Pofalićima. U junu 1992. godine i Vinko Šamarlić je položio svoj život u odbrani domovine. Kao vrsni sportista nije doživio da te godine učestvuje na Olimpijskim igrama u Barseloni, iako je ispunio normu. Odbrana grada i države bila mu je preča. 20 godina nakon akcije Pretis saznao sam da je još jedna grupa boraca pod komandom Safeta Hadžića, tokom drugog pokušaju ulaska u Pretis ne znajući za tačan plan akcije i korištenje teretne kapije, pokušala ući na glavnu kapiju gdje su Safet Hadžići grupa njegovih boraca izgubili svoje živote.

Specijalna Jednica policije Bosna je sigurno najzaslužnija za uspjeh ove akcije. Bez njihovog učešća, tvrdim da su male šanse da bi se ova akcija uopšte izvela i veoma teško da bi bila uspješna. Priče koje kruže da je akcija planirana noć prije u prostorijama Doma policije su netačne.

Činjenica je da je tačan plan izvršenja akcije sačinjen i dogovoren u Domu kulture na Kobiljoj Glavi, samo sat-dva prije izvođenja akcije i vjerujem da je to jedan od ključnih razloga zašto je prvi upad u Pretis bio uspješan. Na 21. godišnjici akcije Pretis, u aprilu 2013. godine, general Sulejman Vranj mi je doveo čovjeka. Ispostavilo se da je taj čovjek bio vozač kamiona Fapa 13. Onaj za kojeg sam mislio da je mrtav i čije sam tijelo bio prisiljen izbaciti iz kamiona. Bilo je čudo kako je preživio. Akcija je pokazala neviđeno herojstvo bosanskohercegovačkih patriota. Ponosan sam na svoje učešće u ovoj akciji kao i na sve moje saborce bez kojih bismo tada teško odbranili glavni grad Sarajevo i državu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=34872

[Jack]

Misevi,kud bjezite.Cetnici su usli na Orlic,uskoro ulaze u Sarajevo,a vi bjezite.Misevi vracajte se na liniju,nema povlacenja,nema gdje da se povlacimo sada:Fadila Odzakovic Zuta

https://www.radiosarajevo.ba/metromahal ... evo/238616



„Šta je, gdje ćete? Naprijed za mnom. Dušman će nam poklati djecu kad prođe. Zar da k'o miševi pustimo da prodru u Sarajevo. Neka prođu kad nas ne bude.“

[amkos]

Kod nas u dosta navrata veća muda imaju žene nego muškarci.

[atif]

Negiranje agresije i ulazak na mala vrata!

Počela je sjednica Gradskog vijeća Grada Sarajeva na čijem dnevnom redu se našla i Inicijativa za promjenu natpisa na ploči na ulazu u Vijećnicu.
Ovo pitanje biće razmatrano u sklopu 31. tačke dnevnog reda, koja obuhvata vijećnička pitanja i inicijative.Riječ je o Inicijativi gradskog vijećnika Mire Lazovića, pogledajte šta piše u Inicijativi:

Izjava Nihada Alickovica i antideyton pokreta
https://video-frx5-1.xx.fbcdn.net/v/t42 ... e=59F0AB09

[amkos]

Izjava Nihada Alickovica i antideyton pokreta
https://video-frx5-1.xx.fbcdn.net/v/t42 ... e=59F0AB09

Nisam se ovome nadao od Lazovića !!

Meni neće video.

[ljiljan89]

Ima veca karata
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?rid=1&pid=61571

Treba ovu kartu prevesti na engleski. Moze li neko kontaktirati autora i predloziti

[Bosona]

Je li Sarajevo baš moralo doći u tako tešku poziciju? Ja ne bih da pametujem je li se moglo više kada su karte već bile podjeljene a rat u punom jeku, samo me interesuje da li su postojale realne šanse da uz bolju organizaciju Sarajevo uopće ne završi pod opsadom?

[BosnjackaHercegovina]

Je li Sarajevo baš moralo doći u tako tešku poziciju? Ja ne bih da pametujem je li se moglo više kada su karte već bile podjeljene a rat u punom jeku, samo me interesuje da li su postojale realne šanse da uz bolju organizaciju Sarajevo uopće ne završi pod opsadom?

Ako ćemo baš realno - nisu postojale nikakve šanse da Sarajevo ne završi pod opsadom.

Bošnjaci nisu imali niti vojsku, niti oružje, niti policiju, niti kontrolu nad bilo kojim dijelom teritorije, pa čak ni nacionalni identitet i nacionalnu svijest. Neprijatelji su bili i spremni i naoružani i brojniji i organizovani. Šokantno je da su Bošnjaci ikako opstali. Jer smo mi trebali izumrijeti po svim parametrima.

Da je BiH ikako opstala kao država meni ni sada nije jasno - kad se sjetim šta su sve imali okupatori a šta mi. Pa cijeli korpus Srpske vojske i bivše JNA je bio nad Mostarom 1992e a u Mostaru bilo 50-60 Bošnjaka s pušakama. Ovamo HVO ustaše što su planirali i dogovarali kako će nas s leđa smaknut. Tuđman i Milošević već dogovorili podjelu Bosne a mi o bratstvu i jedinstvu.

Krajnje je nerealno bilo i sanjati da Sarajevo neće zauzet Srbi do kraja 1992e kad se pogleda realan odnos snaga i činjenica da su oni bili i ukopani i naoružani noć pred rat a mi ni jedno ni drugo. Nas je spasilo to što su Vlasi i Škutori kukavice. Da su imalo imali muda, mogli su nas pobit sve. A da je Sarajevo moglo da izbjegne opsadu - to je već van svih granica mogućeg i razumnog.

S obzirom u kakvoj smo situaciji bili meni je Božje čudo da postojimo mi i da ovaj forum i ova misao postoji. Jer šanse su tada bile da neće postojati.

[amkos]

Je li Sarajevo baš moralo doći u tako tešku poziciju? Ja ne bih da pametujem je li se moglo više kada su karte već bile podjeljene a rat u punom jeku, samo me interesuje da li su postojale realne šanse da uz bolju organizaciju Sarajevo uopće ne završi pod opsadom?

Ako ćemo baš realno - nisu postojale nikakve šanse da Sarajevo ne završi pod opsadom.

Bošnjaci nisu imali niti vojsku, niti oružje, niti policiju, niti kontrolu nad bilo kojim dijelom teritorije, pa čak ni nacionalni identitet i nacionalnu svijest. Neprijatelji su bili i spremni i naoružani i brojniji i organizovani. Šokantno je da su Bošnjaci ikako opstali. Jer smo mi trebali izumrijeti po svim parametrima.

Da je BiH ikako opstala kao država meni ni sada nije jasno - kad se sjetim šta su sve imali okupatori a šta mi. Pa cijeli korpus Srpske vojske i bivše JNA je bio nad Mostarom 1992e a u Mostaru bilo 50-60 Bošnjaka s pušakama. Ovamo HVO ustaše što su planirali i dogovarali kako će nas s leđa smaknut. Tuđman i Milošević već dogovorili podjelu Bosne a mi o bratstvu i jedinstvu.

Krajnje je nerealno bilo i sanjati da Sarajevo neće zauzet Srbi do kraja 1992e kad se pogleda realan odnos snaga i činjenica da su oni bili i ukopani i naoružani noć pred rat a mi ni jedno ni drugo. Nas je spasilo to što su Vlasi i Škutori kukavice. Da su imalo imali muda, mogli su nas pobit sve. A da je Sarajevo moglo da izbjegne opsadu - to je već van svih granica mogućeg i razumnog.

S obzirom u kakvoj smo situaciji bili meni je Božje čudo da postojimo mi i da ovaj forum i ova misao postoji. Jer šanse su tada bile da neće postojati.

Odličan post !!! Slično promišljam.

[Zmaj]

Je li Sarajevo baš moralo doći u tako tešku poziciju? Ja ne bih da pametujem je li se moglo više kada su karte već bile podjeljene a rat u punom jeku, samo me interesuje da li su postojale realne šanse da uz bolju organizaciju Sarajevo uopće ne završi pod opsadom?

Sjever: Vogosca naselje je imalo srpsku vecinu. Naselje Ilijas i okolna sela kraj rijeke Bosne su isto imali srpsku populaciju.

Istok: Pale i jugoistocno Lukavica (70% Srbi).

Zapad/Jug: Blazuj, Ilidza i Vojkovici su imali vecinsku srpsku populaciju. Mi smo samo imali vecinu u Hrasnici, Butmiru i Sokolovic Koloniji. Da nismo imali ovaj mali koridor odbrana Sarajeva bi bila nemoguca misija.

[amkos]

Pa ja nisam znao do nedavno da je Nišićka visoravan kod Sarajeva ili bolje rečeno blizu mjesta Srednje, na putu Sarajevo-Tuzla, bila četničko leglo. Skoro neosvojivo područje, bar koliko čujem iz priča. Tek sad poslije ove agresije na BiH su četnici otjerani odatle. A prolazio sam nedavno postoji i pravoslavna crkva na toj visoravni. Baš na dobroj lokaciji, na uzvišenju. Ne znam da li i koliko ima Vlaha danas tu. Inače prelijep je to kraj pogotovo ta Nišićka visoravan. Kao sa udarnog dijela ambalaže za sireve ili neke mliječne namaze sa prelijepim livadama i kravama koje pasu.

Inače na toj cesti Sarajevo-Tuzla jedan Kojić ima svoj objekat, poznat po tome da se ponuda bazira na heljdinom brašnu i proizvodima od heljdinog brašna. Puno, krcato ljudima i gostima tu bude. Čuo sam da je i "Lepa Brena" tu bila i "objedovala". Koliko sam čuo taj vlasnik je neki Vojvoda bio, ali mi niko ne zna reći tačno šta i kako ? Jel neko čuo za ovog vlasnika i da li je bio u četnicima ?! Šteta je da ako je bio da mu mi punimo džep a on radi protiv naših interesa !!

[Zmaj]

Imam kod kuce jednu mapu razgranicenja u Daytonu. Evo dio oko Sarajeva:

[Bosona]

Šta mislite o ovome tekstu? Ne djeluje mi kao tipično guslanje već da ima smisla i argumenata

DUŠAN ŠEHOVAC
Nepostojeći porazi JNA u Sarajevu

Dvije izgubljene bitke JNA u sarajevskim ratnim bitkama u kojima JNA nije ni učestvovala. Sarajevske urbane legende-bitka za Hrasno Brdo i Pofalićka bitka.
Voditeljka dnevnika, Denisa Džaka, obavještava javnost da „Obilježena je 25-a godišnjica bitke za Hrasno brdo, kada su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine i Specijalnog odreda policije „Bosna“, izveli akciju kojom su osujećene namjere agresora da na ovom pravcu izvrši presjecanje grada.“ /Dnevnik TVSA, 8.juni 2017 (www.tvsa.ba)/

Mene kao dio javnosti zaintrigira izjava da je to bitka „kojom su osujećene namjere agresora da na ovom pravcu izvrši presjecanje grada“ i očekivao sam osnovne informacije o aktivnostima „agresora“ koji na ovom pravcu napadnim borbenim dejstvima čini sve da presječe grad na dva dijela. Kao pitomac ŠRO Bileća davne 1988. godine naučio sam osobenosti napada na naseljeno mjesto. Borbeni poredak sastoji se od jurišnih grupa opremljenom najraznovrsnijim sredstvima za blisku borbu, kojima artiljerija pravi prolaz, tenkovi raščiščavaju teren a vojnici streljačkim oružjem i drugim borbenim sredstvima štite sebe i druga oružja i oruđa.
Pažljivo gledam i slušam prilog u kome sada govori Igor Gavrić , predsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva koji kaže:„ Ovaj događaj ... vezan je za dan odbrane opštine Novo Sarajevo sa ove strane, znači sa južne strane opštine... “On kaže odbrana, a ja se opet sjetim Bileće gdje sam naučio, bio sam odličan pitomac, nagrađen najboljom prekomandom u Beograd, na VMA, u Centar za mentalno zdravlje i zdravstveno prosvječivanje, da je odbrana (eng.defence) vid borbe, kojim se-kombinacijom vatre, aktivnih dejstava, vještim korišćenjem zemljišta i cjelishodnim manevrom-lomi, odbija, zadržava ili usporava napad neprijatelja. U navedenom događaju, cilj je zadržavanje, usporavanje ili potpuno slamanje „agresorskog“ napada.

Zbog toga očekujem da će neko o neposrednih učesnika ovog ratnog događaja nešto reći o napadu “agresora”, kad ono baš suprotno, Enver Dervišević, iz Udruženje odred Hrasno brdo, saopštava: „Mi smi zadovoljni tim danom jer smo uspjeli da probijemo tada neprobijene neprijateljske položaje ...“. U tom trenutku povezah sve informacije iz priloga shvatih da bitka za Hrasno brdo, nije odbrana opštine Novo Sarajevo, i grada Sarajeva od presjecanja na dva dijela, kako tvrdi Igor Gavrić i voditeljka dnevnika, nego napad pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i Specijalnog odreda policije „Bosna“ na položaje Vojske Republike Srpske. I shvatim da ih i ne može biti jer ta akcija se nije ni desila, jer tog dana nije se desio napad Vojske Republike Srpske pravcem Vraca-Hrasno brdo-Kasarna Maršala Tita-Pofalići, s ciljem presjecanja grada na dva dijela.

Nelogičan i lažan je stav voditeljke dnevnika da je ovaj napad „akcija kojom su osujećene namjere agresora da na ovom pravcu izvrši presjecanje grada“. Kako ćeš napadom na položaje „agresora“ na Hrasnom Brdu, presjeći namjeru „agresora“ da vojnom akcijom na (ovom) pravcu Vraca-Hrasno brdo-Kasarna Maršal Tito-Pofalići, presiječe grad na dvoje. Nelogično je i nemoguće presijeći, pobijediti, poraziti namjeru „agresora“ da presiječe grad na dva dijela.

Još nijedna vojna sila nije uspjela u istoriji ratovanja vojno poraziti neku namjeru, primjer: da se na nekom pravcu izvrši presjecanje grada, od strane druge vojne sile. Naravno, da ima mnogo primjera gdje je vojska jedne strane vojno porazila konkretnu napadnu akcije neke vojne sile, koja je željela presijeći grad.

Zanimalo me je šta sadrže o bitci za Hrasno u drugi izvori i naiđem na prilog na portalu nap.ba: „Samir Čajić se sjeća herojske bitke za Hrasno Brdo: Najkrvaviji dan Sarajeva.“ (hhttp://nap.ba/new/vijest.php?id=36186).
Samir Čajić, pripadnik odreda Bosna, zamjenik komandira Specijalne jedinice Vinka Šamarlića, objašnjava u prilogu da “Bilo je rano jutro, oko pet sati, kada smo dobili uzbunu za pokret u akciju” i da se tog jutra 8.juna 1992. godine ” Naša jedinica na jednom pravcu kreće sa podvlačenjem prema njihovim rovovima.” , koji se nalaze na Hrasno brdu. I ove riječi Samira Čajića potvrđuju da je ovo napad na “agresorske” položaje na Hrasno brdu, a ne odbrana od vojne akcije presjecanja grada na dvoje od strane agresora.
“Najkrvaviji dan Sarajeva”, dio naslova ovog priloga sugeriše, a naglašava i Samir , da je “Osmi juni je najkrvaviji dan u cijelom ratu. Imali smo 228 poginulih boraca i stotine ranjenih, sjeća se Samir Čajić.”

I ove tri izjave Samira nedvosmisleno potvrđuju da je akcija na Hrasnom brdu bio napad na položaje Vojske Republike Srpske, “Probili smo liniju i zadržali je uz teške gubitke…Idemo kao bez duše i probijamo liniju, rasturamo im odbranu, ali oni se i dalje brane žestoko…. Sve to je neizdržljivo i onda krećemo žestoko i probijamo liniju vrlo brzo. Iznenadili smo ih, pobacali su sve i pobjegli.”

Nema podataka o gubitcima “agresora” u ovoj akciji, ni koliko su dana držali probijenu liniju!
Još jedna urbana sarajevska legenda, legenda o Pofalićkoj bitci, formirana je po sličnim principima, kao i ova legenda o bitci na Hrasno brdu.

Kao opravdanje za napad na Pofaliće poslužila je izmišljena priča da će JNA zajedno sa VRS vojnom akcijom, napadnim dejstvima priprema da presiječe grada na dva dijela pravcem Pofalići-Kasarna Marša Tito-Hrasno brdo-Vraca (Grbavica).
Sadržaj priloga “Pofalićka bitka 24 godine poslije: Grom spriječio presijecanje Sarajeva na dva dijela.”(www.nap.ba/new/vijest.php?id=24810) sadrži elemente na kojima je formirana ova sarajevska urbana legenda. Novinari Patrie iznose stav, ne navodeći izvor da je neko znao da “Plan srpskog agresora je bio presijecanje Sarajeva preko Novog Sarajeva, spajanje linije Žuč - Pofalići sa tadašnjom kasarnom Maršal Tito i s Grbavicom, koja je vazdušnom linijom 500 metara udaljena od kasarne.”
Autor teksta sa posebim zadovoljstvom, s osmijehom, iznosu sljedeću informaciju :“U toku same bitke general Ratko Mladić, tek imenovani komandant tek osnovane Vojske RS, tražio je od generala Miloša Baroša, komandanta kasarne Maršal Tito, da iz nje pokrene tenkovsku jedinicu bivše JNA. U neko doba, ljut što Baroš oklijeva, rekao mu je: “Generale, ubij se ili obuci suknju”. General Baroš nije imao hrabrosti izvesti jedinicu iz kasarne.”

Međutim, dok je stvarao sarajevsku urbanu legendu Pofalička bitka, koja je kao i sve druge bitke, “bila je to presudna za Sarajevo”, autoru je pobjegla logika, pa izjavljuje, iako je već napisao sa podsmijehom, da “General Baroš nije imao hrabrosti izvesti jedinicu (JNA) iz kasarne “(Kasarna Maršala Tita), da su “Pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih formacija pokušali tog 16. maja 1992. godine presijeći glavni grad države Bosne i Hercegovine,…”Zanimljivo, nova logička igra, sa kojom se neuspješno igraju autori priloga. Kako će JNA pokušati presjecati grad na dvoje kad general Baroš nije imao hrabrosti da izvede jedinice JNA iz kasarne. Možda su postojale neke druge jedinice u akciji kojom su pokušale presijeći grad na dvoje, ali ih niko nije vidio. Neka nevidljiva jedinica JNA!

I na kraju neuspjele priče, o sarajevskoj urbanoj legendi koja se zove Pofalička bitka, autori poentiraju sa suludom argumentacijom da su “U ranu zoru 16. maja 1992. godine, sat ranije nego što je agresor očekivao, branitelji Sarajeva spriječili su tu namjeru. …(ostaje nejasno kad su sa namjere prešli na pokušaj) Pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih formacija pokušali su tog 16.maja 1992.godine presjeći glavni grad države Bosne i Hercegovine…Iako slabije naoružani onemogućili su presjecanje Sarajeva.”
Ovo zaslužuje poseban komentar, jer još niko normalan na svijetu nije nešto ovako izjavio, ovo je Sarajevski Dosije X. Prvo, branitelji Sarajeva tvrde da su znali kad će u koliko časova i kog dana krenuti akcija presjecanje Sarajeva na dva dijela od strane JNA i Vojske Republike Srpske. Drugo, oni su akcijom “Grom” nečim što je i danas tajna, vjerovatno nekim Teslinim oružjem, “sat ranije nego što je agresor očekivao, branitelji Sarajeva spriječili su tu namjeru.”

I na kraju da zaključimo: branitelji Sarajeva i sarajevski novinari prenose sa koljena na koljeno priču o dvije urbane gradske legende, ( bitka za Hrasno i Pofalička bitka) u kojima su pobijedili JNA, koja je pokušala vojnim napadnim dejstvima grad podijeliti na dva dijela, ali oba puta su ti pokušaji spriječeni prije nego što su se i dogodili.


http://www.frontal.ba/blogovi/blog/6100 ... u-sarajevu