DA TE NIJE, ĐERZELEZ ALIJA

[Jack]

Najvredniji sakralno-historijski spomenik, od naročitog značaja za bošnjačku tradiciju u Bosni i Hercegovini, koji je za vrijeme Osmanlija izgrađen na širem području Jajca, bilo je turbe Alije Gerzeleza ili Đerzeleza kod Šipova, po kojem je cijelo selo, blizu kojeg je ukopan, prozvano Gerzovo. Dinamitom je srušeno dan nakon što su građani Bosne i Hercegovine na referendumu izglasali nezavisnost.

Posljednji dan februara i prvi dan marta 1992. godine najdramatičniji su u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Većina građana tada se glasanjem na referendumu odlučila za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Odmah nakon što su obznanjeni rezultati glasanja, osvanule su barikade na ulicama Sarajeva, glavni grad Bosne i Hercegovine blokiran je i presječen, ali je vatreno bilo i u ostalim krajevima od tog dana samostalne Bosne i Hercegovine.

Naprimjer, u Ljubuškom je u zrak odletio spomenik partizanima, a kod Šipova, u selu Gerzovo, dinamitom je srušeno turbe Alije Đerzeleza, jedne od mitskih ličnosti bošnjačke kulture.

Gerzovo je sve do Agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo lijepo selo poznato po turbetu, ali i nekolicini drugih znamenitosti. Tu je 1857. godine otvorena škola, jedna od najstarijih u Bosni i Hercegovini. U Gerzovu je 1858. godine izgrađena pravoslavna crkva, a ostalo je zapisano da je Ilija Škaljak Bubnjević išao pješice u Carigrad da bi dobio dozvolu za njenu gradnju. Ferman mu je potpisao sultan Abd al-Madžid. Sve do 1995. godine ferman je stajao u crkvi, kada su ga odnijeli pripadnici HVO i Hrvatske vojske. Danas se, kako se tvrdi, nalazi u Zadru.


Najvredniji sakralno-historijski spomenik, od naročitog značaja za bošnjačku tradiciju u Bosni i Hercegovini, koji je za vrijeme Osmanlija izgrađen na širem području Jajca, bilo je upravo to turbe junaka Alije Gerzeleza ili Đerzeleza kod Šipova, po kojem je cijelo selo blizu kojeg je ukopan prozvano Gerzovo. Osmanski gazija Gurz Ilijas poginuo je u osvajanju srednjovjekovnog grada Soko kod Šipova. Na mjestu je pogibije i sahranjen.

Njegovo junaštvo poslužilo je bošnjačkoj usmenoj književnosti da od njega stvori epskog junaka s natprirodnim osobinama. Od osmanskog gazije Gurza Ilijasa narodnim predanjem kroz nekoliko generacija stvoren je najznačajniji bošnjački junak Alija Đerzelez. Do velikosrpske Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu turbe Alije Đerzeleza bilo je jedno od najvažnijih bošnjačkih dovišta šireg jajačkog područja.

Turbe Alije Đerzeleza uništeno je u danima kada je Bosna i Hercegovina glasala na historijskom referendumu za svoju nezavisnost. U jesen 1991. Srpski pokret obnove Šipovo dao je Islamskoj zajednici ultimatum da se turbe ukloni sa “srpske zemlje”. Početkom marta 1992. pet naoružanih osoba porušilo je turbe uprkos protivljenju starijih Srba iz okolnih naselja. Takav epilog nije bio nimalo čudan ukoliko se znaju okolnosti koje su mu prethodile.

Zilha Mastalić-Košuta, Alma Hajrić-Čaušević i Almir Grabovica sa sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u radu Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova detaljno činjenicama opisuju pripreme za Agresiju i ratne zločine nad Bošnjacima tog kraja pa tako i rušenje Đerzelezovog turbeta. Godine 1989. iz Šipova su organizirani autobusi koji su prevozili Srbe na proslavu 600 godina od Kosovske bitke. Osnivački skupovi SDS i Srpskog pokreta obnove Šipova bili su skupovi na kojima se također pozivalo na osvetu, uz obavezno pozivanje na mitomaniju.

Koliko je Šipovo bilo pogodno tlo za srpsko nacionalističko djelovanje, govori činjenica da je pročetnički SPO iz Srbije izabrao ovo mjesto kao sjedište za cijelu BiH, odakle je širio ideje fašizma i zatiranja bošnjačkog naroda. Na osnivačkoj skupštini SDS Šipovo novoizabrani predsjednik Dragan Đukić nije zaboravio u svom govoru obratiti se i Bošnjacima, poručivši im “da se dobro pripaze da ponovo ne postanu nečije cvijeće, jer cvijeće u čvrstoj ruci brzo uvene”.

Nakon tih događaja uslijedila su prijeteća pisma pojedinim bošnjačkim aktivistima, članovima džamijskih odbora, stranke SDA i inače svima koji imaju muslimansko ime. Na teret im se stavljaju sva zlodjela iz perioda od 1941. do 1945. koja Bošnjaci nisu počinili, dok ih Srbi smatraju glavnim krivcima. Počinje se prijetiti likvidacijama uglednijim Bošnjacima, pismima ispisanim pisanim staroslavenskim crkvenim ćiriličnim pismom, poput Dervišu Ćoriću, Samiru Ćuku, Mehemedu Ganibegoviću, Sadi Jašareviću, Sakibu Ribiću, Vejsilu Šabiću i drugima. Vrlo brzo nakon toga uslijedila su i prva ubistva i pljačke.


Progon Bošnjaka Šipova pripreman je sistemski i planski. Skupština opštine Šipovo koja je konstituirana 1990. radila je bez Bošnjaka jer im nije dozvoljeno učešće u vlasti proporcionalno prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Privremenim penzioniranjem uklonjeno je i ono malo Bošnjaka koji su se zatekli do tada u vlasti. U periodu početka agresije od strane JNA na području Republike Hrvatske SDS je formirala privremeni specijalni odred milicije za teroriziranje Bošnjaka sastavljenog od pedesetak mladića. Kao prebivalište im dodjeljuju prostor osnovne škole i prave improviziranu kasarnu u selu Kozina iznad sela Pljeve.

Otud ih šalju na obuku na kninsko ratište i po tome osnovu ih zovu martićevci. Ovi martićevci pljačkaju imovinu u Hrvatskoj i dovoze je u Šipovo. Njihove idejne vođe ne gube vrijeme, po instrukcijama Karadžića i Miloševića, uz pomoć oficira JNA, organizirali su u augustu 1991. provalu u zajedničko skladište naoružanja i vojne opreme za općine Jajce, Mrkonjić-Grad i Šipovo. Otud su ukrali 600 automatskih pušaka i 300.000 metaka i kamionima ih razvezli po selima Šipova i podijelili srpskom stanovništvu, nazvavši to “petrovdanski dar”, 12. jula 1991.

Tako su Srbi Šipova naoružavani i pripremani za događaje koji su uslijedili aprila 1992. godine. Oružje i naoružavanje srpskog stanovništva Šipova imalo je dvojaki cilj: stvoriti atmosferu straha među Bošnjacima Šipova, golorukim i malobrojnim stanovnicima, kao i podići Srbe Šipova na noge u pripremi za pokušaj iscrtavanja granica “Velike Srbije”.

U ljeto 1991. u Šipovu se oružje dijelilo samo Srbima. Istovremeno je općinsko i stranačko rukovodstvo SDS-a Šipovo sredinom 1991. nakon puča na legalne organe TO-a i provale u magacine s oružjem i municijom podijelilo oružje i municiju samo Srbima. Srpski zločinci ispalili su do 23. marta 1992. hiljade i hiljade metaka, proizvodeći atmosferu straha kod mirnog stanovništva i ubijajući pojedine Bošnjake. Šenlučili su noćima, tromblonskim projektilima gađali bošnjačke kuće po Šipovu i gađali turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu, dižući barikade na okolnim putevima.

Turbe je bilo stalna meta od oktobra 1991. godine, a u nakani da ga sruše uspjeli su u martu 1992. godine. Izvršioci su bili takozvani martićevci, na čelu s Damjanom Vujkovićem iz sela Pljeva. Kada je Vujković u pitanju, pravoslavni Božić i Nova godina, 14. januara 1992, dočekani su u Šipovu uz pucnjavu iz svih vrsta oružja. Danima se pucalo, a božićna misa i darodajnice prenosile su se na razglas, kako bi se čule cijelom šipovačkom kotlinom.

Slavlje je na kraju začinjeno obaveznim pucanjem iz topa koji je za tu priliku na prikolici svog automobila dovezao Damjan Vujković, i to iz crkve u Pljevi. Taj top, koji je u osmanskom periodu, ali i kasnije u austrougarskom vremenu oglašavao iftar u vrijeme mjeseca ramazana ukraden je iz džamije u Pljevi 1941. prilikom njenog spaljivanja.



Turbe u Gerzovu podignuto je Aliji Đerzelezu, najpopularnijem junaku muslimanske epske narodne pjesme u Bosni i Hercegovini. Junaštvo i drugi različiti aspekti njegove osobnosti opjevani su u više od četrdeset epskih pjesama, piše Elvir Duranović s Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka u svom radu Turbeta Alije Đerzeleza i Torlak Evli-dede – kultna mjesta muslimana Šipova i okolice. Veliki broj epskih pjesama o Aliji Đerzelezu ponukao je Aleksija Olesnickog, čuvenog istraživača orijentalne zaostavštine na našim prostorima, da pokuša, prema njemu dostupnim izvorima, pronaći historijskog Aliju Đerzeleza.

O tome je napisao dva rada. U prvom tekstu naslova Tko je zapravo Alija Đerzelez? poistovjetio je našeg junaka s čuvenim Ali-begom Mihalogluom. Pošto je nedugo poslije ovog teksta Olesnicki došao do dokumenta koji baca sasvim drugačije svjetlo na ličnost Alije Đerzeleza, on je godinu kasnije napisao novi tekst Još o ličnosti Đerzelez Alije, u kojem nagovještava da je Alija Đerzelez, ustvari, Gerz Ilijas, junak s kraja 15. stoljeća, učesnik čuvene bitke na Krbavskom polju.

Dva desetljeća kasnije Hazim Šabanović pronalazi Gerza Ilijasa u defteru iz 1485. godine u nahiji Dobrun te oprezno tvrdi: U toj nahiji nalazio se 1485. godine timar Gerz Eljasa, koji je, mislim, historijska ličnost Đerzelez Alije. Nakon toga, Đenana Buturović nedvojbeno je ustvrdila da je Alija Đerzelez, ustvari, Gerz Ilijas. Ona kaže: “Danas u nauci postoje nepobitni dokazi da je epski junak Alija Đerzelez historijska ličnost, ratnik i junak iz bosanskog krajišta, koji je živio krajem XV vijeka.”

Rođen je otprilike 1440. godine u Janiji u Grčkoj. U Skopskom vilajetu je 1466. godine kao plaću za vojničku službu, bio je pripadnik konjice, dobio na uživanje timar. Osamdesetih godina 15. stoljeća Gerza Ilijasa već nalazimo u Bosni, gdje posjeduje timare u Dobrunu i nahiji Brod. Zbog ratnih zalaganja, njegovi posjedi neprestano se povećavaju, a 1489. godine u popisnom defteru označen je kao Ilijas-beg. To znači da je zbog junaštva na bojnom polju i ratnih uspjeha Gerzu Ilijasu poslije 1485. godine dodijeljena titula bega. Gerz Ilijas učestvovao je u brojnim bitkama, od kojih se posebno izdvaja ratni pohod Vuka Gregurevića na Bosnu 1480. godine.

Historijske podatke o ovom prodoru ugarskih snaga i junaštvo Alije Đerzeleza zabilježio je, s mnogo epskih elemenata, poznati osmanski naučnik i historičar Ibn Kemal. Svoj ratni put Alija Đerzelez završio je 1491. godine u borbama za tvrđavu Sokol na Plivi ili nedaleko odatle u polju današnjeg sela Gerzova, koje je po njemu dobilo ime. Iz poštovanja prema Aliji Đerzelezu, muslimani Sokola i okolnih mjesta sagradili su iznad mjesta njegovog ukopa turbe.

Ne zna se tačno kada je turbe sagrađeno ni ko ga je sagradio, no vrlo brzo postalo je mjesto hodočašća. Stevan Š. Bunjević, sveštenik iz Gerzova, zabilježio je 1887. godine da Alijinom “grobu dolaze muhamedovci iz dalekih krajeva i poklanjaju se”. Prema predanju, turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu održavali su dizdari grada Sokola. Kada je porodica Dizdar odselila u Vražić, gdje i danas živi, turbe je zapušteno i za vrijeme Prvog svjetskog rata je prokislo i dosta oštećeno.

Poslije rata turbe su popravili Milan Novaković iz Gerzova i Ćamil Hadžić iz Dragnića, a priloge su dali predsjednik Opštine Gerzovo Kosta Novaković i proto Pavle Ubavić. Staro turbe srušeno je početkom Drugog svjetskog rata. Mehmed Mujezinović zabilježio je polovinom 20. stoljeća da se na grobu legendarnog junaka Alije Đerzeleza u Gerzovu nalazilo turbe. Bila je to jednostavna građevina, veličine 5.50 x 5.50 m, s drvenim krovom na četiri vode i alemom s dvije jabuke na vrhu krova.

Navodno je na ulazu u staro turbe bio natpis koji je ostao sačuvan zahvaljujući nekom prijeratnom imamu u Bešnjevu. Na ulazu u turbe pisalo je: “Vičan boju i okršaju, i poznat po junaštvu na mejdanu, umrli Alija Đerzelez. Od posjete grobovima mučenika svrha je traženje lijeka bolesnima.”

Početkom 1970. godine Ibrahim Mešić iz Lubova, općina Šipovo, obnovio je turbe, zamijenivši šindru pocinčanim limom. Svečano otvaranje turbeta upriličeno je na Aliđun, 2. augusta iste godine, uz prisustvo visokih vjerskih zvaničnika i predstavnika vlasti. Napomenimo još da je Alija Đerzelez imao dva turbeta. Uz turbe u Gerzovu, njegovo drugo turbe nalazilo se u Budimu. Pečevija bilježi da su nevjernici, kada su ubili Aliju Đerzeleza, odsjekli njegovu glavu i odnijeli je svom kralju u Budim. Kralj reče da je to glava čuvenog junaka i dade da se sahrani. Kasnije, kada je sultan Sulejman osvojio Budim, naredio je da se na tom mjestu sagradi turbe. Brdo na kojem se nalazilo turbe Alije Đerzeleza u Budimu nazvano je Gerz Ilijasovo brdo.

O smrti Alije Đerzeleza ostalo je sačuvano i narodno predanje koje se među Bošnjacima šipovačkog kraja prenosilo usmeno s koljena na koljeno. “Alija Đerzelez se zajedno sa svojim gazijama odmarao na prostranom polju. Alija je donio tri kamene ploče dugačke 4-5 m na kojima je klanjao. Kada je Ale pao na sedždu, jedan prerušeni ugarski asker iz okolne šume mu je mučki priš’o s leđa i sabljom mu odsjekao glavu. Ale se uspravio, uzeo u ruke svoju odsječenu krvavu glavu i potrčao za nevjernikom. Trčeći tako, umalo da ga stigne, kad ga primijetiše njegova sabraća i povikaše: ‘Eno našeg Ale trči bez glave.’ U tom momentu Ale pade, a glava mu se otkotrlja pred noge nevjernika. On je zgrabi i sa ostalima svojima umače put Mrkonjića i dalje Ključa i Bihaća. Alijini saborci iskopaše kabur na mjestu gdje je pao jureći nevjernika i predadoše Aliju majci Zemlji. Ubrzo zatim narod Prhova i ostalih sela šipovačkog kraja nad kaburom sagradi turbe. U znak poštovanja i zahvalnosti prema veličini junačkog djela i šehitske žrtve, mještani Prhova, sela u blizini mjesta Aline pogibije, muslimani i ostali, promijeniše ime u Gerzovo. Alijin kabur od tada pa kroz vikove postade misto svakodnevnih pohoda dobrih ljudi sviju vira i nacija iz svih krajeva Bosne i diljem svita.”

Sve dok nije srušeno u martu 1992. godine, u turbetu su se pored kabura nalazili ibrik s vodom i peškiri jer se vjerovalo da Alija noću ustaje i klanja. Do turbeta su svakodnevno svraćali putnici i tu izgovarali svoje dove, darujući pritom dobrovoljni prilog. Nekadašnji natpis na ulazu u staro turbe Alije Đerzeleza sugerira da se posjetom turbetu tražio lijek za bolesnike. Vjerovalo se da ostrugana prašina s kamenih zidina turbeta pomiješana s vodom pomaže u liječenju određenih bolesti. Radi zdravlja su turbe posjećivali muslimani i nemuslimani, bez ikakve razlike.

Osim toga, Đerzelezovo turbe hodočastile su i obespravljene osobe, bez obzira na vjeru i naciju, tražeći kod turbeta Božiju zaštitu i pravdu. Za vrijeme duge suše tokom ljetnih mjeseci pored turbeta Alije Đerzeleza učile su se dove za kišu. Imam iz Vražića, obližnjeg sela, dolazio je zajedno s djecom i učio pored turbeta kišnu dovu. No, glavno okupljalište pored turbeta u Gerzovu do 1941. godine bilo je za Aliđun, 2. augusta. Kod turbeta Alije Đerzeleza nisu se okupljali samo muslimani već i nemuslimani, prvenstveno pravoslavci iz okolnih mjesta.

Prema narodnoj “Do podne Ilija, od podne Alija”, aliđunski teferič u Gerzovu bio je podijeljen na dva dijela. Pravoslavci su prije podne odlazili na službu Božiju u obližnju crkvu, a zatim su išli do turbeta gdje su se već počinjali okupljati muslimani. Muslimani su, pak, po dolasku klanjali dva rekata nafile “na murad” pored turbeta i molili su Boga za zdravlje, napredak i bereket. Neki su klanjali na pločama u blizini turbeta za koje se vjerovalo da je Alija Đerzelez klanjao na njima kad je ubijen. Tačno u podne muslimani su se ponovo okupljali pored turbeta i zajednički klanjali podne-namaz, a zatim bi imam proučio dovu.

Nakon toga, počinjao je dernek, veselje i teferič. Zabavljali su se odvojeno muslimani i pravoslavni, svaki za sebe. Stariji su učvršćivali ranija prijateljstva i sklapali nova, a mlađi su igrali i pjevali. Muslimanske djevojke sjedile su zajedno i pjevale sevdalinke. Jedini zajednički sadržaj bila su sportska natjecanja u skakanju iz mjesta, trčanju, bacanju kamena s ramena i ćuskije. Gerzovske igre bile su poznate u široj okolini pa su takmičari dolazili i iz udaljenih krajeva. Pobjede su se prepričavale tokom cijele godine, a pobjednici su uživali privilegirani status u svojoj zajednici.