Husein ef. Đozo i Islamski modernizam

[Abidaga]

Zavičaj, Školovanje i Životni put
U prijepisu njegove diplome sa Šerijatsko-sudacke škole stoji da je Husein Đozo roden 1. jula 1912. godine u Barama (općina Goražde), Banovina zetska, te stoji da je 1933. godine završio vrlo dobrim uspjehom Šerijatsko-sudacku školu (Sarajevo) i da se "vladao odlicno". U potpisima diplome stoje imena Dragoslava Jovanovica (izaslanika ministra prosvjete), zatim dr. Šacira Sikirica (V.D. direktora) i Semiza Muhameda (predsjednika Ulema-medžlisa). Izmedu mnogih profesora predavali su mu Besim-ef. Korkut, zatim Muhamed A. Tufo, Bašic Salih Safet i drugi. U ovoj diplomi se još veli da je Husein Đozo "pronaden sposobnim da može vršiti svaku islamsku znanstvenu službu a narocito da može službovati kod šerijatskih sudova". Ovo su, dakle, osnovni podaci iz njegove srednjoškolske diplome. Koju je nižu medresu završio Husein-ef. Đozo? Možemo kazati samo to da je na casovima tefsira na Islamskom teološkom fakultetu (otvoren 1977. godine u Sarajevu) spominjao da je završio "Atmejdan medresu u Sarajevu", te se žalio kako u njoj nije bila dobro objašnjena filološka, logicka i filozofska terminologija. "Ucili smo je na arapskom, uciš mubteda... haber... mantik... , ali ne shvacaš o cemu se radi. Tek sam u Kairu odgonetnuo tu terminologiju." Ove kriticke ocjene o programu i metodu nastave u "Atmejdan" medresi Đozo je izricao s ciljem da se i mi, buduci pedagozi i profesori, služimo terminologijom koju smo auditoriju prethodno objasnili ili mu je razumljiva. Stjecemo dojam da je Đozo bio neko vrijeme ucenik i Gazi Husrev-begove medrese, te možda i drugih nižih medresa u Sarajevu, ili drugdje. Sam je spominjao da je kratko pohadao jednu medresu u Foci. O datumu i mjestu rođenja Husein-ef. Đoze saznajemo i iz "Prepisa" jednoga "Rešenja" kao odgovora na molbu Huseina Đoze, ucenika petog razreda "Šerijatske sudacke škole". Tu stoji: "Regrut dak Đozo S. Husein, iz sela Vranici, Sreza cajnickog, regrutovan 26-VII-1932. godine, pešaka na dacki rok od 14 meseci, u kadar neupucen, moli da mu se odloži služba u kadru do završetka školovanja. RAZLOG: Iz uverenja Šerijatske sudacke škole u Sarajevu, broj 878 od 1\5-1932 godine (u predmetu) vidi se da je molilac zaista redovan ucenik V. razreda pomenute škole. Zbog toga, a na osnovu cl. 52 pod a/ i cl. 54 Zakona o Ustrojstvu vojske i mornarice, - REŠAVAM: da se regrutu-daku Đozu S. Huseinu, iz sela Vranica, Sreza cajnickog, vojnog okruga Gatackog odloži služba u stalnom kadru do završetka ili napuštanja školovanja, ali ne dalje od 25 godina starosti... " Ovaj je dokument potpisan 7. januara 1933. godine u Komandi Zetske divizijske oblasti, na Cetinju, pod br. 5724. Nismo mogli ustanoviti gdje je i kada je Đozo služio vojsku. No, jasno se vidi po vizama iz njegova pasoša da je vec krajem decembra 1934. stigao na studij u Kairo. U pasošu "Kraljevine Jugoslavije" (Rojaume de Jougoslavie) koji mu je izdat 8. decembra 1934. godine ne stoji nigdje datum Đozina rodenja, ali stoji da je star dvadeset i dvije godine! Racunom se, dakle, dolazi da mu je godina rodenja bila 1912. U ovom "passeportu" stoji još da je Husein Đozo roden u selu Vranici, Srez Cajnice, Banovina drinska, i da mu je 1934. godine "stalno mesto boravka" u Sarajevu. Veli se još da je "visok, okruglog lica, crne kose, smedih ociju, pravilna nosa, naravnih usta... " Za brkove i bradu kratko je upisano - "brije". Sam Đozo se na ovoj vjerovatno prvoj svojoj putnoj ispravi potpisao kao "Đozo Husejin" (premda je svoje ime kasnije najcešce pisao kao Husein). Pasoš je krcat vizama, uglavnom grckim i egipatskim, sa preciznim podacima kuda je sve Husein-ef. Đozo dolazio na putu do svoga dragog Kaira i univerziteta El-Ezher. U tom su periodu sa njim, krace ili dulje vrijeme, studirali hfz. Mustafa-ef. Sahacic, Abdurahman-ef. Hukic, Salih H. Alic... Na jednom kartonu (zapravo, studentskom obrascu - prijavi za ispit iz 1938.) izdatom službeno na El-Ezheru stoji da je Đozo pristupio ispitu za "visoko-školsku diplomu" (školska hidžretska 1357-1358). Mjesto gdje je bio dužan sjediti bilo je pod brojem 27. Na poledini ovog kartona - prijave, svojom je rukom napisao: "Položio pismeni ispit dana 20. jula 1939. god." Zatim je 27. augusta 1939. dopisao "tintali" olovkom: "Rezultat još nisam saznao." A onda pri samom dnu kartoncica stoji: "28. avgusta sam saznao rezultat o uspjehu. Husein Đozo." Dakle, Husein-ef. Đozo je završio El-Ezher (smjer šerijatskog prava) 28. augusta 1939. godine. Spomenimo još i to da je Husein Đozo za vrijeme II svjetskog rata služio u Dvadeset osmoj SS regimenti, kao imam, i od nove partizanske vlasti bio zbog toga osuden jer je, kako stoji u presudi, "svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama". Naime, po presudi Višeg vojnog suda Jugoslovenske armije (II sud, br. 1178/45) potvrduje se presuda Vojnog suda Komande grada Sarajeva od 5. juna 1945. Đozu Huseina, "suplenta medrese u Sarajevu", osuduju zbog imamskog rada u gore spomenutoj jedinici na kaznu "robije u trajanju od 5 (pet) godina i gubitak casnih prava u trajanju od 5 (pet) godina, jer je presuda pravilno donešena i dobro obrazložena. Vraca se spis. Smrt fašizmu - Sloboda narodu!" U potpisu stoji ime Drage Acimovica i sekretara suda potporucnika Uroša Bijedica (Komanda Sarajevskog vojnog podrucja - Vojni sud). Iza godina robije Husein Đozo je radio u privredi. Spominjao je cesto da je bio "knjigovoda". Godine 1958. objavio je u Glasniku VIS-a svoj prvi tekst poslije robije. Potom, u broju 1-3., 1959. godine Đozo objavljuje svoj tekst o Mahmudu Šeltutu, upoznajuci citateljstvo o novom rektoru El-Ezhera. Otada pa sve do pred samu smrt 1982. godine Đozo je glavno pero Glasnika VIS-a. Spominjao mi je kao svom asistentu: "Meni je širok prostor u Islamskoj zajednici pružio reisul-ulema Sulejman-ef. Kemura. On me je štitio i obezbijedio mi uvjete za rad i pisanje." Husein-ef. Đozu moja generacija najviše poznaje kao profesora Islamskog teološkog fakulteta, institucije koja je godinama bila njegov san, san svih njegovih "zekat i sadekatul-fitr" fetvi i pisanja. Đozini su casovi bili kao i njegovi clanci. Sastojali su se od glavne niti, od "principa i nacelnih koncepcija", kako je volio reci, i "razrada tih principa u povijesnim uvjetima". Usto su to bili dinamicni casovi, puni diskusije i "provociranja" ponekada i sa njegove strane. Sjecam se, kao uostalom i sve druge kolege iz moje generacije, da bi Đozo svoje casove zapocinjao nekom nevjerovatnom tvrdnjom, eda bi nam tako, kako vele pedagozi, mobilizirao pažnju. Jednom (i ne samo jednom) kazao je da on Iblisa i šejtana ne smatra nekim osobnim, uosobljenim entitetom. "Šejtan je, zapravo, ljudska sklonost ka zlu, ona žestina nefsa koju trebamo ukrotiti", volio je reci. I tada bi krenula žestoka diskusija, neki nisu branili "opstojnost šejtana" i podržavali su profesora Đozu, a neki su, opet, navodili ajete i hadise gdje se vidi da "Iblisa ima i postoji". Đozo je ovim svojim stavom htio razbuditi želju kod studenata da i o najtežim pitanjima teologije razmišljaju bez ustrucavanja. Prakticki, za sve njegove casove rekao bih da su bili prijatne debate. On je na predavanjima podastirao svoja velika znanja, dok je šetao prostorijom stalno je navodio arapske klasicne termine, djela, imena, godine, ali nikada nije robovao detaljima. "Znate, ako detalje ne povežete u koncepciju, ako detalji nemaju veze sa principima, onda cega su oni detalji?" Posebno bih izdvojio Đozinu sposobnost lahkoce pisanja. Kao student IV godine Islamskog fakulteta, i kasnije, kao njegov asistent, prekucao sam na pisacoj mašini sva predavanja za udžbenike koje je on napisao obicnom olovkom. Dolazio bi obicno u predvecerje u svoj kabinet i ostajao dokasno. Sutradan, kad bih prekucavao rukopis, zapažao sam da je napisao 8 do 12 stranica! Bio je to lijep stil, logican i jasan. Đozo je volio razumom i razumskom logikom braniti ono što je izlagao i govorio, te je tako i pisao. Kad smo se kao studenti na ispitima služili njegovom metodologijom, ushiceno bi uzviknuo: "Dobro si! Tako je!" Pritom se, kao i na predavanjima, culo kako mu umjetne vilice zvone nevjerovatno prijatnim zvonom. Đozo je bio pomalo "bohemski" tip covjeka. Neka je predavanja pisao u kafani "Parkuši", a neka, opet, u kafani koja se danas naziva "Imperijal". Tako su nastali mnogi njegovi clanci, eseji, studije. Bohemski se volio i oblaciti, pamtimo ga u obicno svjetlijoj jakni, sa velikom francuskom kapom, ali je najcešce hodao gologlav sa karakteristicnim bijelim pramenom kose koji je ponekada padao podulje niz jaku košulje... Kao njegov asistent bio sam kratko vrijeme svjedokom Đozinih muka sa bosanskim caršijskim mentalitetom i zavidnošcu. Dobijao je od muslimana pisma u kojima su ga optuživali za nevjerstvo. "Božji covjece, vidi ovo!" pokazivao bi mi pisma. Pritom ih je brižljivo stavljao u svoju torbu i odnosio kuci. Druga mu je nevolja bila tajna policija tadašnjih komunista. "Znaš, najteže mi je kad mi saopce u petak da im se trebam javiti u ponedjeljak! Tada se ne mogu ni odmoriti niti plijeviti lijehe luka na imanju gdje mi je vikendica", govorio bi.


Izvori mišljenja Huseina Đoze
Današnje je vrijeme, kad je Đozino djelo posrijedi, iznimno znacajno iz mnogo razloga, medu kojima izdvajamo:
a) da su ideje, mišljenja i metode modernistickih i obnoviteljskih rukavaca u interpretiranju Kur'ana i islama odjeknule u Đozinom djelu i kroz prizmu njegova duha i mišljenja dobile svoju jugoslavensku i bosansku zavicajnu dimenziju, i da su doživjele kod nas, ali i u oblicju svojih mnogobrojnih pandana diljem muslimanskog svijeta, stanovitu provjeru, te pretrpjele mnoga važna testiranja razlicite naravi;
b) da je cinjenica nestanka kapitalisticko-komunisticke bipolarnosti svijeta i slabljenje shema u kojima se tzv. pokret nesvrstanih (s glavninom muslimanskih zemalja) služio retorikom i služio retorici "borbe za mjesto pod suncem", za mjesto koje je muslimanska pamet morala (pro)tumaciti modernistickim, obnoviteljskim i mnogim drugim metodama, bitno obilježila savremeni svijet. To je tumacenje bilo ne samo tumacenje svijeta, takvog kakav je bio, nego i tumacenje islama takvog kakav je bio, i muslimana takvih kakvi su bili, ukratko, bilo je to vrijeme najintenzivnijeg triježnjenja muslimanskog svijeta koje nije došlo iz njega samog, vec silom pritiska modernog i mocnog Zapada;
c) da su Bosna i Hercegovina i bosanski muslimani, Bošnjaci, doživjeli najveci genocid u svojoj povijesti, najveci egzodus i najvece sužavanje prostora koje su stoljecima mnogostruko obilježili. Da i islam ovdašnjeg podneblja vjerno dijeli u svemu sudbinu Bošnjaka ovdje, nije potrebno ni spominjati!

Dvadeset i pet godina od Đozine smrti, s obzirom na velike i burne dogadaje u svijetu i u Bosni i Hercegovini, jeste period zrenja cijele generacije, novih iskustava, drugog vremena i umnogome drugacijih horizonata. Na mnogim stranicama koje slijede suocit cemo Husein-ef. Đozu i njegovo djelo, prvo, s ovim našim bosanskim mjestom i periodom, tj. s onim gdje i otkad Đoze nema, drugo, suocit cemo ga s vremenima devetnaestog i dvadesetog stoljeca po Isau, a.s., i onim prostorima, mišljenjima, idejama i imenima muslimanskog svijeta što su na razlicite nacine obilježeni islamskim modernizmom i obnoviteljskim mišljenjem.

Dakle, pitanje: šta je ostalo od mišljenja Muhammeda Abduhua i tzv. Menar škole u tefsiru danas, ne samo u Egiptu negoli i diljem muslimanskog svijeta, ravno je pitanju da li je mišljenje Husein-ef. Đoze danas kod nas aktuelno i, ako jeste, na koji je nacin aktuelno? Da li mišljenje Mahmuda Šeltuta, Đozinog poznanika i savremenika, inace šejhul-Ezhera, koji je umro 1963. godine, s kojim Đozo dijeli nevjerovatno mnogo sudbine i zajednickih problema, tema, interpretatorskih dilema itd., da li, dakle, njihovo mišljenje i danas traje makar unutar metodoloških obrazaca u Egiptu, i da li je, s druge strane, te kako i koliko, Đozina lepršava metodologija kod nas prisutna? Da li se sudbina našeg sadašnjeg i ovdašnjeg islamskog mišljenja rasplice na tragu Đozinog razmišljanja i djela? Nema sumnje da je Đozino promišljanje islama u našoj Islamskoj zajednici uživalo visoku razinu zvanicnosti tokom šezdesetih, sedamdesetih i sprva osamdesetih godina ovog stoljeca. Bio je u razlicitim središnjim ulogama u Islamskoj zajednici (urednik Takvima i Preporoda, saradnik u Glasniku VIS-a, predsjednik Udruženja Ilmijje, vjersko-prosvjetni referent VIS-a, savjetnik VIS-a itd.). Prije tog perioda prošao je kroz neobicno teška vremena II svjetskog rata (bio je taborski imam u SS diviziji zvanoj "Handžar", potom dugo godina u zatvoru, iza toga kratko u privredi...). Pa ipak, u mišljenju Huseina Đoze ne raspoznajemo neke odjelite faze, nagle prijelaze. Djelovao je u vrijeme socijalizma, u periodu kad se vjerskom mišljenju ostavljao oskudan prostor, zapravo ono u tom dobu vegetira na rubu. Đozo je odabrao svoj duhovni zavicaj u islamskom modernizmu, u njemu je zapoceo i završio svoje pisano djelo. Stoga se sa današnje distance sasvim razgovjetno vidi da je Đozo najodaniji, najobrazovaniji i, s obzirom na kontinuitet obnoviteljskog mišljenja, najdosljedniji poklonik islamskog modernizma u nas. Tek ponekad, u njegovim mnogobrojnim tekstovima, prokrade se poneka islamskom modernizmu disonantna misao. No takva su razmišljanja bila zapisana, vjerovatno, u casovima pesimizma i rezignacije, ili možda u trenucima preispitivanja svoga modernistickog stava. Izvori mišljenja Huseina Đoze Đozi treba vjerovati kad, govoreci o svojoj omiljenoj temi potrebe i pokušaja savremene interpretacije i egzegeze kur'anske misli, veli: "Smatram veoma sretnom okolnosti u mom životu i razvoju, cim se osobito ponosim, što sam bio ucenik šejha Mustafe Meragije, šejha Mahmuda Šeltuta i šejha Rešida Ridaa, neposrednih i odanih ucenika Džemaluddina Afganije i šejha Muhammeda Abduhua." Ovdje se, stoga, namece zadaca da pokažemo iz koje se i kakve grade i djela gore spomenutih ljudi sastoji predajni lanac Đozine razrade islama i Kur'ana, iz cega se sastoji prvi i temeljni kat piramide Đozinog mišljenja. Nema sumnje da su Đozine osnovne pocetnice, Đozina polazišta, stjecišta i rasadišta mišljenja i ideja bila u obnoviteljskim i modernistickim mišljenjima i djelovanjima Muhammeda Abduhua, tacnije, u Abduhuovoj prolegomeni za komentar Kur'ana, opcepoznatog kao El-Menar. U prvom izdanju dva prva sveska El-Menara iz 1346. godine po Hidžri (1926. po Isau, a.s.), a koje se pojavilo u El-Menarovoj štampariji u Kairu, objavljen je Abduhuov Uvod u tefsir El-Menar. Zarad cjelovite preciznosti kažimo da je ovaj Uvod Abduhuov ucenik Rešid Rida naveo po smislu, kako i sam u samom zaglavlju veli, i to iz jednog "Profesorova i Imamova predavanja".

Husein Đozo sve temeljne, rekli bismo i one strateške, ideje u tumacenju Kur'ana crpi iz ovog Abduhuovog predavanja, koje je imalo sudbonosan utjecaj na mnoge moderniste od Indonezije do Maroka, od juga Afrike do Bosne. U udžbeniku tefsira za studij prve godine tefsira na Fakultetu islamskih nauka Đozina definicija Kur'ana glasi: "Kur'an je Božija Rijec koja sadrži osnovne principe i koncepcije po kojima treba živjeti i na njima izgradivati život." Sržna modernisticka sintagma u ovoj definiciji jest u rijecima "osnovni principi i koncepcije". Modernisticki poklic koji je Abduhu inaugurirao, a Đozo i drugi ucenici s oduševljenjem prihvacali, bio je da Kur'an ne nudi detalje, vec opce principe i koncepcije. Ono što nisu "osnovni principi i koncepcije" u Kur'anu gotovo da ni ne postoji. To kazati i po tome tumaciti Kur'an znaci još i suociti se sa konsekvencama teorije tzv. duha islama. Kur'an nudi opce, on nudi duh, veli Đozo na tragu islamskog modernizma i obnoviteljskog pokreta. Vratit cemo se islamu tada kad se vratimo duhu Kur'ana. Stoga je zadaca komentatora pronalaženje detalja primjene, implementiranja Kur'ana u njegovom duhu, ali iz svog vremena i po njegovim mjerilima. Abduhu veli: "Tumacenje Kur'ana kakvo mi tražimo jeste razumijevanje Kur'ana sa motrišta da je Kur'an vjera koja upucuje ljude ka onome u cemu im se nahodi sreca u ovosvjetskom i onosvjetskom životu... " Sržna rijec u navedenim rijecima jeste vjera, i ovo Abduhuovo svodenje Kur'ana na vjeru (din) kod Đoze je našlo ekvivalentnu sintagmu osnovnih principa i koncepcija. Kur'an nudi vjecnu Božiju poruku, a tefsir, kao ljudski angažman, mora tumacenjem podastrijeti detalje primjene u životu. Onaj duh islama mora dobiti svoju zavicajnost, iz opcenitosti preci u konkretno. Svako vrijeme mora pronalaziti duh islama u Kur'anu! Tako bi barem trebalo biti od Abduhua naovamo, u rukavcima modernizma koje je njegova misao utemeljila, a u jednom od njih zacelo se i Đozino mišljenje. No, da bi se duh islama nanovo otkrivao, mora se prethodno, višestoljetno tumacenje Kur'ana podvrci snažnoj kritici, ne, naravno, kao tumacenje Kur'ana koje nije valjalo za tamošnje vrijeme, vec kao interpretacija koja ne vrijedi u našem (citaj Abduhuovom, Meragijevom, Šeltutovom, Đozinom... ) dobu. Omiljena Đozina krilatica, ponovljena više puta u njegovim mnogim tekstovima i predavanjima, bila je da "smo mi raniju interpretaciju Kur'ana, ogledala se ona kroz tefsire, fikh ili koju drugu islamsku naucnu disciplinu, (.... ) bili prihvatili i kao konacnu i vrtjeli se u tom krugu, sve do danas nastojeci da naš život uokvirimo u granice koje su prije hiljadu godina postavili Ebu Hanifa, imami Šafija, Malik i Ahmed ibn Hanbel. Bio je to zaista cudan i apsurdan pokušaj". Te su Đozine rijeci izravni eho, a mjestimice i izravni prijevod Abduhuove "Menar krilatice": "Šerijat nije ogranicen/sputan u stare korice hanefijskih knjiga... " Dakle, i ono što mi raskrivamo iz svoga vremena u vjecnom Kur'anu jeste punovažno, punoljetno, legitimno... Naše tumacenje Kur'ana iz našeg vremena jeste naše primanje islama u našem vremenu! Abduhu veli da je tefsir kao nauka kroz povijest mnogostran, višedisciplinaran, a Đozo, slijedeci ga, veli da se "tumacenju i izucavanju Božije Rijeci prilazilo iz raznih uglova". I onda ustopice slijedi Abduhuovu tefsirsku prolegomenu pa veli: "Jedne je zanosila nedostižna ljepota literarno-estetsko-poetskog izraza...", što Abduhu u El-Menaru izrice terminima belaga, bejan, i sl..., te se Đozine rijeci mogu shvatiti kao dosta vjerna parafraza Abduhuovih rijeci. Kao drugu vrstu komentara Kur'ana Đozo spominje propise fikha, "iako je broj ajeta koji se odnose na fikh (ajatu-l-ahkam) posve neznatan", dok to Abduhu formulira tako što kaže da su se neki posvetili samo tumacenju tih ajeta. Naredni obrazac po kojemu se Kur'an tumacio bio je, prema Đozi, apologetski. Đozo veli da su neki bili "opsjednuti pitanjima apologetike, dogmatike i filozofije, pa taj interes u njihovim komentarima zauzima prvo mjesto", što je, zapravo, opet parafraza Abduhuove tvrdnje da su se mnogi mufessiri bavili raspravom o temeljima vjerovanja... Đozo ustopice prati Abduhua i kad je posrijedi modernisticka osuda tzv. legendarnih i israilijjatskih tefsira.

Đozo kaže: "Ima komentatora koji se u najvecoj mjeri angažiraju na predajama o pricama (kasas) koje Kur'an spominje. U tome se služe posve nesigurnim izvorima i nevjerodostojnim predajama." A u Đozinim rijecima opet vidimo dosta vjerno parafraziranje Abduhuove britke osude israilijjata i drugih vrsta legendarnih i bajkovitih tradicija i hikaja. Abduhu veli da se jedna vrsta klasicnog tumacenja Kur'ana sastojala iz "pomnog elaboriranja kur'anskih kazivanja; ovaj su metod slijedili mnogi, dodajuci kur'anskim kazivanjima što im je volja iz historijskih knjiga i israilijjata. Nisu se u ovome oslanjali samo na Toru, Evandelje i druge relevantne knjige sljedbenika Pisma (kršcana i jevreja), nego su bilježili sve što bi od njih culi, ne razlikujuci dobro i loše, i ne procjenjujuci sadržaje koji su oprecni Šerijatu i koji se ne slažu sa razumom!" Ovdje je vrlo važno skrenuti pažnju na Abduhuovo povezivanje Šerijata sa (raz)umom. Vidjet cemo kasnije da je veliki broj islamskih modernista Abduhuove provenijencije snažno podržavao nacelo tzv. tatbiku-l-'akl, tj. u Šerijatu se mora primjenjivati um i razum, jer "ono što se slaže sa (raz)umom jeste u saglasnosti i sa Šerijatom, a vrijedi i obratno". 'Akl i Šerijat nisu oprecni, i 'akl je dar od dragoga Boga kao i sam Šerijat; stoga, islam je razumski a razum koristiti u vjeri jeste nešto što je šerijatski legitimno i per se islamsko! Otuda, recimo, tek preliminarno, Đozo u nebrojeno mnogo varijacija govori o Kur'anu kao "misaonoj cjelini u kojoj svaka islamska ustanova i propis imaju jasno odredenu funkciju". Naravno, stav o Kur'anu kao misaonoj cjelini u islamskom modernizmu Abduhuova tipa semioticki sasvim dobro funkcionira, jer je modernizam te provenijencije imao i ima svoju terminologiju i znacenjski univerzum, ali bismo se danas itekako mogli zapitati nije li tim modernistickim stavom Kur'an izrucen samo razumskom dijelu covjekove cjeline?! Šta je sa covjekovim emocijama, srcem, duhom, intuicijom?! Zar i njima Kur'an nije podaren, zar i na njih Kur'an ne racuna?! Klasicni bi tefsiri, dakako, na sva ova pitanja odgovorili potvrdno. Nije potrebno posebno isticati da su Đozine napomene i o drugim vrstama metodologije tumacenja Kur'ana u najvecoj mjeri inspirirane Abduhuovim predgovorom, negdje cak doslovnim prijevodom. Abduhu, primjerice, lamentira nad tim da je insistiranje na samo jednom cilju i svrsi tefsira odvratilo mnoge komentatore Kur'ana od temeljne nakane Božije Knjige, što ih je dovodilo do mnogih mezheba (orijentacija, pravnih škola) koji su bili uzrokom da se zaboravi istinski duh/smisao/znacenje Kur'ana... Đozo ce, pak, ove Abduhuove rijeci prepricati tako što ce insistirati na duhu Kur'ana kojega, reci ce Đozo više puta, bivši komenta(to)ri Kur'ana nisu zahvatali: "Moglo bi se reci da se više tumacila rijec nego misao. (...) Nije (bivši metod, nap. E. K.) istraživao i otkrivao osnovnu kur'ansku misao koja se kao nit provlaci ne samo kroz poglavlja i ajete nego kroz svaku kur'ansku rijec, pa i harf... " Ova je Đozina tvrdnja posvema u skladu sa poletnim tvrdnjama islamskog modernizma koji je svekolikoj bivšoj tradiciji islamskih tumacenja Kur'ana zamjerio zbog toga što, navodno, zakriva izvore islama - Kur'an i sunnet, te komplicira jednostavnost punovažnog zahvatanja islamske poruke iz tih izvora i iz perspektiva i dilema svoga vremena. Danas vec imamo mnogo studija koje ne bi odobrile nijednom modernisti od Abduhua do Đoze utemeljenost tvrdnji "da se (u klasicnom periodu tefsira) više tumacila kur'anska rijec nego misao... " niti bi se mogla olahko potpisati tvrdnja kako bivši metod "nije istraživao i otkrivao osnovnu kur'ansku misao koja se kao nit provlaci... kroz svaku kur'ansku rijec.." Djela Abdulhalima Mahmuda, Halefullaha Ahmeda, Emina Hulija, Fazlurahmana, Sejjida Huseina Nasra, Muhammeda Husejna Tabatabaija itd., na mnogim mjestima demantiraju abduhuovski inspirirane optužbe klasicnih tumacenja Kur'ana kao pukih formalistickih sistema. Upravo su klasicni komentari itekako poznavali ono što se u današnjoj hermeneutici imenuje holistickim pristupom Kur'anu. Navedimo kao primjer Ibn Kesira (umro 1373. po Isau, a.s.) koji veli u proslovu svome tefsiru da je najbolji metod u tefsiru tumacenje Kur'ana Kur'anom: "Ako neko upita koje je najbolje tumacenje Kur'ana, odgovor je da je najispravniji put u tome da se Kur'an tumaci Kur'anom... " Zašto bi inace klasik Ibn Kesir tumacio Kur'an Kur'anom ukoliko nije bio svjestan traganja za onom zajednickom niti koja se u Knjizi Objave nalazi?! Usto, Ibn Kesir, kao ni drugi klasicni mufessiri, nije tragao izdvojeno i samo za "osnovnom kur'anskom mišlju", na cemu insistira Abduhuov modernizam. Takvo što klasici nisu mogli ni misliti, jer im je strana i pomisao da je Kur'an objavljen samo covjekovom mišljenju kojemu, eto, Kur'an ima biti naprosto izrucen! Oni su iskazivali snažnu uvjerenost u to da je Kur'an namijenjen covjekovoj cjelini, štaviše cjelini vidljivih i nevidljivih strana univerzuma kao takvih! Đozo u svom Uvodu na mnogo mjesta insistira na Abduhuovom principu historicnosti u tumacenju Kur'ana, tj. Abduhuovoj brizi o nacelu vremena. Kad Đozo traži od komentatora Kur'ana da uvažavaju "potrebu vremena", to nije ništa drugo doli doslovan prijevod Abduhuove sintagme (hadžetu-l-'asr) što autor El-Menara nudi izdašno vec na prvim stranicama, a koju sam Đozo ponavlja na brojnim mjestima i u razlicitim varijacijama u svojim clancima, raspravama, esejima, udžbenicima, predavanjima, tj. kad god tumaci "osnovne principe i koncepcije" Božije Rijeci, odnosno kad osvjetljava svoje videnje šta to Božija Rijec "nudi u datom trenutku". Đozo na jednom mjestu u svom udžbeniku odlucno reducira svrhu nauke tumacenja Kur'ana u skladu sa Abduhuovom sintagmom "potreba vremena" (hadžetu-l-'asr) te rezolutno veli: "Tefsir, ustvari, nema drugog zadatka osim otkrivanja onog što kur'anska misao nudi svakoj generaciji." Zanimljivo je usporediti ovu Đozinu konstataciju sa sljedecim Abduhuovim rijecima: "Možda ce kazati nekoji od savremenika: 'Nema potrebe za tefsirom i proucavanjem Kur'ana! Jer, prethodni autoriteti\imami proucili su Kur'an i sunnet i izveli propise iz njih! Nama ne preostaje drugo negoli da citamo njihove knjige!!!" Abduhu, naravno, takve tvrdnje ne prihvata. Nemoguce je ne (u)vidjeti kroz ovu usporedbu ocitu povezanost Đoze i Abduhua, gdje se Đozo ponaša kao dosljedan i vjeran ucenik, zašto ne kazati mukallid one vrste taklida kakvu je, drugdje, toliko mnogo izvrgavao kritici! Doista, Husein Đozo je ostao najdosljedniji i najodaniji sljedbenik Abduhuove metodologije ne samo u tumacenju Kur'ana, nego i metoda mišljenja i promišljanja svijeta 20. stoljeca opcenito i islama i islamskog svijeta posebno. Vjerovatno u tome pocivaju razlozi zašto je Đozo prihvatao taklid samo ukoliko je to bio taklid unutar modernisticke škole mišljenja i njezinih mnogih posestrimskih rukavaca. Đozo, naravno, smatra, kao i Abduhu, da se Kur'an mora iznova tumaciti. Abduhuove rijeci iz onog mnogo puta navedenog slavnog predavanja o tome glase: "Svaki covjek mora razumjeti kur'anske ajete prema svojoj mogucnosti, i u toj obavezi nema razlike izmedu ucenoga i neznalice, tj. svi su obavezni prema svojoj mogucnosti." Đozo ovaj Abduhuov stav u mnogim varijacijama ponavlja, odgovorno tvrdimo, u svakom svom vecem tekstu. Analizirajmo jedan od njih, koji je sasvim tipski. U njegovoj knjizi "Islam u vremenu" (zapravo zborniku njegovih tekstova objavljenih u Glasniku VIS-a, a u ovoj knjizi mjestimice znatno proširenih i prekomponiranih) prvi tekst nosi naslov "Kur'an". Zapravo bi se moglo mirne duše kazati da je bilo bolje da je Đozo ovom tekstu dao naslov "Tefsir kako ga ja vidim", jer se u njemu ne govori u prvom planu o Kur'anu vec o tome šta "Menar" škola misli da jeste ispravno tumacenje Kur'ana. To vidimo po Đozinom stavu koji glasi: "Otkrivanje istine putem Objave bilo je uslovljeno nemogucnošcu posredne spoznaje putem razuma. Razvojem društva sve su više rasle mogucnosti ove vrste spoznaje." Ono što se iz ovoga nevjerovatno radikalnog racionalistickog stava "Menar" škole i Đoze može shvatiti jesu barem tri stvari: a) Objavom je otkrivana istina jer je razum bio nezreo za "posrednu spoznaju" (valjda Đozo misli na to da je razum bio "nezreo" za "neposrednu spoznaju", jer, ako je prvo bila Objava, a jeste, onda ona razumu posreduje spoznaje. Ili, pak, Đozo misli da sam razum, zato što je "bio nezreo", nije mogao posredstvom sama sebe spoznavati, pa mu je Objava neposredno nudila spoznaju kao dar i bila u ulozi "babice" i "njegovateljice" razuma!). b) Razum je nekad kasnije stasao sa "razvojem društva". c) Danas živimo u dobu zrelog, "stasalog razuma". Đozo malo dalje, konzekventno svojoj nacelnoj tezi, kaže "da su sve više rasle mogucnosti ove (razumske) vrste spoznaje". Ovo je, naravno, tipicna prosvjetiteljska teza ne samo Đozina, vec i Abduhuova, Ridaova, Meragijeva, Šeltutova... Ona, s jedne strane, zapada u evolucionisticko tumacenje fenomena religije opcenito, a onda, htio to modernizam ili ne, i samoga islama posmatranog zasebno u religijskom mozaiku covjecanstva. Abduhu i Rida u "Menaru" vele "da je sa islamskom vjerom covjek zašao u punoljetstvo". Ovo je sržni stav Abduhuovih modernista. Njime ce se oni okrenuti protiv sufizma, derviša i derviških redova, protiv pucke religije, zapisa, hamajlija i talkina, protiv štovanja evlija i njihovih mezarova... Prakticirati u takvoj "zaostaloj" i "nazadnoj" praksi vjeru islam znaci biti na stupnju djetinjstva, a ne punoljetstva islama, tako se zakljucuje iz Abduhuovih "Menar" predavanja. Đozin tekst o Kur'anu iz njegove knjige Islam u vremenu jeste, kako cemo vidjeti, rezime tih Abduhuovih, ali i Ridaovih, Meragijevih i Šeltutovih modernistickih stavova o Kur'anu, a mjestimice njihov prošireni komentar. Analizirajuci taj Đozin tekst, mi neizbježno dolazimo do sljedeceg pitanja: Ako je sa islamom došlo do punoljetstva covjeka (modernisti, zapravo, misle da je došlo do punoljetstva covjekovog razuma), kako to da sada islamskom modernizmu predstoji zadaca obracunavanja sa muslimanskim tradicijama bivših vremena koje je takoder proizveo onaj "punoljetni razum" muslimanskoga genija?! Zašto ne priznati da je islamski misticizam proizvod punoljetnog muslimanskoga genija, ma koliko mogli biti stari sufijski sistemi?! Odgovor na ovo pitanje u "Menaru" se više puta nudi. I tu dobro raspoznajemo kad su stavovi cisto Abduhuovi, a kad su selefisticki inspirirani kasnijim Ridaovim revizijama Abduhuova ucenja. Muhammed Abduhu, naime, nije okrenut unatrag, nije licem upravljen ka "uzornom dobu" (I. stoljece islama) niti "uzornoj zajednici" (medinskoj), i Đozo u tom pogledu, uglavnom, ostaje uz Abduhua i cesto u svojim tekstovima ponavlja: "Oblici prakticne primjene islamskih principa ne mogu, niti smiju biti vjecni. Oni se mijenjaju shodno promjenama života i oblika." To znaci da medinsko prakticiranje islama jeste važno, ali kao prakticni uzor nije vjecno. Đozo, zapravo, ponavlja Abduhuovu tvrdnju iz Menara koja ne priznaje punoljetstvo samo jednom dobu i samo jednom ljudstvu\generaciji: "Bog se obracao onima koji su živjeli u vrijeme objavljivanja Kur'ana; ali nije njima Objava bila upucena zbog nekakve posebnosti/izuzetnosti njihovih osoba, nego zato što su oni pripadnici ljudske vrste kojoj je Kur'an objavljen zarad njezine upute\hidajeta!" Abduhu, prema ovim njegovim rijecima, nije bio selefija. Nije priznavao trajno važenje "prve razrade Kur'ana", kako bi kazao Husein Đozo. Svaka generacija mora tumaciti Kur'an iz svoga vremena. Ali postavlja se pitanje kako postupiti sa višestoljetnom islamskom tradicijom. Možemo li mi bez nje, mimo nje i preko nje odmah stici do Kur'ana, a da pritom to stizanje bude islamski punovažno? To je pitanje koje do srži pogada glavne nakane islamskog modernizma Abduhuova i Đozinog tipa.

[Abidaga]

Pitanje komuniciranja s tradicijom
Ali ne smijemo biti nepravedni prema Abduhuu i onom rukavcu obnoviteljske Menar škole koji ga je plodotvorno i plodonosno slijedio, i izvesti zakljucak kako je on prebrisao mnogostranu i bogatu islamsku tradiciju. Ne smijemo to uciniti iz nekoliko razloga, prvo, zato što nije moguce prebrisati živu islamsku tradiciju, drugo, zato što je Abduhu za islamsku tradiciju, na stotinama stranica tefsira El-Menar, tražio novo, živo i angažirano tumacenje, tumacenje koje je naše, u koje se uplice i naša sudbina i koje u sebe uplice i našu sudbinu, i trece, Abduhu je želio da se upoznaju motivi, razlozi i okolnosti koji su bili determinante idžtihada klasicnih autoriteta u njihovim prakticnim rješenjima. Inaugurirao je historicnost u tumacenju Svetog Teksta, napose je insistirao na historicnosti u tumacenju klasicnih teoloških, pravnih, filozofskih... sistema islamskog mišljenja. Ovdje cemo ta karakteristicna mjesta iz El-Menara navesti u originalu, po cemu se vidi odakle je Đozo crpio glavninu svojih obnoviteljskih ideja. U drugom svesku El-Menara Abduhu u tri maha navodi rijeci Ebu Hanife (umro 150. po H.): "Nikome nije dopušteno da se pozove na neki naš stav, neko naše mišljenje, za koje ne zna odakle smo ga mi uzeli", tj. dok ne upozna po cemu smo ga mi rekli, zašto smo ga kazali! Ove Ebu Hanifine rijeci u El-Menaru su, dakako, protumacene tako da mi moramo (u)pozn(av)ati islamsku tradiciju otvorenim ocima, moramo znati motive, okolnosti i razloge pojedinih, narocito pravno-fikhskih, rješenja i, štaviše, razloge nastanka pravnih sistema i njihove povijesne okolnosti, kako bi kazao Husein-ef. Đozo. To znaci da je Abduhu svoje konzervativne protivnike upozoravao da su i klasicni islamski sistemi (fikha, kelama, filozofije... ) proizvod idžtihada, da su Ebu Hanifa, Malik, Šafija... svi redom mudžtehidi svoga doba i da bi se oni sami zacudili ukoliko bi im se davao prioritet u odnosu na vjecni izvor islama Kur'an, Božiji govor! Đozo, potaknut ovim Abduhuovim mišljenjima, veli sljedece: "Cak i kad se radi o istom problemu, on u drugom vremenu i drugim uvjetima ima drugo rješenje i drukciju primjenu. O jednom problemu nemoguce je dati konacno prakticno rješenje i o njemu reci posljednju rijec. Prakticna primjena islamske misli, u vidu rješenja datih problema u odredenom historijskom trenutku je determinirana nacinom shvacanja društvenih potreba, opcim razvojem samoga društva i tehnickim mogucnostima." Đozo ovdje afirmira Abduhuove tvrdnje i zahtjeve da se pri tumacenju Kur'ana moraju znati "društvene okolnosti objavljivanja Kur'ana" (nekad to Abduhu, u predgovoru svome tefsiru, naziva ahvalul-džahilijje, tj. prilike koje su vladale u džahilijjetu, dok, s druge strane, insistira na kur'anskom povezivanju ajeta o ljudskim i drugim zajednicama sa Božijim zakonima koji vladaju u tim zajednicama. U tom znamenitom predgovoru Abduhu veli "da ne može ni zamisliti kako je moguce da neko tumaci Allahove Rijeci: Ljudi bijahu jedna zajednica i Allah je slao vjerovjesnike, radosnih vijesti donositelje i opominjatelje... (El-Bekare, 212.), ako ne bi poznavao okolnosti/uvjete/prilike življenja covjecanstva, te kako se covjecanstvo ujedinilo, kako razjedinilo, šta znaci to jedinstvo... " Ovaj je Abduhuov stav kod njegovih ucenika naišao posebno na odobravanje. U njemu se vidi da Abduhu insistira na proucavanju povijesnih okolnosti življenja ljudskog društva općenito i povijesnih, geografskih, tradicijskih... okolnosti u kojima žive muslimanska društva posebno. Time Abduhu osigurava prostor za idžtihad, tj. teoriju svježe razrade islama i njegovih izvora, kako bi to kazao Husein Đozo. Status povijesne tradicije islama Status tradicije i kritika tradicionalnih obrazaca mišljenja u Abduhuovom tipu modernizma posebno ce utjecati na mišljenje Husein-ef. Đoze. Dva su podrucja gdje to nedvojbeno jasno vidimo, prvo je polje razracuna sa taklidom kao slijepim slijedenjem bivših, tradicionalnih i klasicnih autoriteta islama, dok je na drugom polju posrijedi karakteristican odnos prema hadisu i, opcenito, sunnetu Muhammeda, a.s. Prakticki, ova dva podrucja su samo dvije strane jedne ćjeline u tefsiru El-Menar, naroćito na onim mjestima u tom djelu gdje vidimo prevagu Abduhua nad mišljenjem Rešida Ridaa. Sirijac Rida (umro 1935.), koji je živio trideset godina nakon smrti Abduhua (1905.), izgubio je abduhuovski inspirirani obnoviteljski elan i potpuno iz njega evoluirao u "školu ortodoksnog reformizma". Kako dr. Fikret Karcic primjecuje: "Rida se približio islamskim tradicionalistickim i revivalistickim krugovima i zajedno sa njima pokušao je suprotstaviti se svjetovnim modernistima, koji su ga optužili za iznevjeravanje Abduhuove misli." Tipicno mjesto u tefsiru El-Menar koje je Đozo prihvatio kao svoje polazište kritike taklida jeste ovo: "Svemoguci Bog nece nas na Danu sudnjem pitati o mišljenjima ljudi i o tome šta su oni razumjeli (iz Kur'ana), vec ce nas pitati o Svojoj Knjizi koju je objavio radi našeg vodenja i upute, i pitat ce nas o sunnetu Svoga Vjerovjesnika koji nam je objasnio to što nam je objavljeno... " Akcent je ovdje stavljen na sintagmu "Bog nas na Danu sudnjem nece pitati o mišljenjima ljudi", i posebno je zanimljivo baš to kako je Muhammed Abduhu karakteristicno eksplicirao sintagmu akvalu-n-nas. Kavl-akval-ekavil, tj. stavovi, mišljenja, stanovišta itd., jesu rijeci koje u modernistickoj literaturi imaju vrlo cesto, ako ne i redovito, negativan prizvuk. Kad se neko u modernistickim tekstovima proziva za kavl-akval-ekavil, to je tumaceno i cijenjeno kao da se doticni poziva na "rekla-kazala metodologiju". Mišljenje takvog pojedinca modernizam Abduhuove provenijencije je odbacivao kao sterilno. Poznato je da su njegovi ucenici izumili kovanicu tzv. fankalu, što je kratica od Fe in kale a što je, zapravo, podsmjehivanje metodologiji tzv. fikhsko-pravnih inscenacija, koje se nikada u životu nece ostvariti, a koje su obicno zapocinjale fankalom "a ako kaže, a ako je stava... " Abduhu se žestoko bori protiv "rekla-kazala" metodologije. To vidimo po golom izgledu tefsira El-Menar. U njemu gotovo da i nema lanaca prenosilaca niti ima mnogo predaja. I tekstovi Husein-ef. Đoze jesu bez takvih lanaca prenosilaca. Kad navodi odredene predaje, onda je to ucinjeno sažeto, jezgrovito, bez predajnih lanaca. (Vjerovatno je stoga Husein-ef. Đozo imao i negativan stav prema podnožnim bilješkama, tzv. fusnotama, engl. foot-note-bilješka. U Đozinim djelima je navedeno svega nekoliko podnožnih bilježaka, što je, smatramo, posljedica njegovog i modernistickog stava opcenito da se iza svoga mišljenja treba stati, a ne pozivati se stalno na autoritete.) Ali prije negoli kažemo nekoliko rijeci o Đozinoj kritici taklida (o prakticnim rješenjima - fetvama, u kojima je on taklid sasvim odbacivao, bit ce govora kasnije u zasebnom poglavlju), navedimo nekoliko opcih mjesta iz mišljenja Muhammeda Abduhua. On veli: "Naša spoznaja Kur'ana je kao i naša spoznaja Boga!" Te su rijeci radikalan zahvat u tkivo islamske teološke tradicije iz nekoliko razloga, ali je najvažnije to da se Kur'anu, Božijem govoru, u ovim Abduhuovim rijecima radikalno nastoji dati novo mjesto u islamskom vjerovanju i mišljenju. To jest, nazire se, ma koliko to bilo oprezno, Abduhuova želja koja se ocituje u nekoj vrsti "islamskog protestantizma". (Protestanti su imali poklic Sola Scriptura! Samo Biblija! Abduhuov je, pak, stav: "Samo Kur'an!" "Ništa drugo osim Kur'ana!"). To vidimo po mnogim mjestima u El-Menaru, kakvo je i ovo koje smo upravo naveli: "Naša spoznaja Kur'ana je kao i naša spoznaja Boga... " Tradicionalni muslimanski ucenjak bi smjesta Abduhuu postavio sljedeca pitanja: "Da li mi spoznajemo Boga i posredstvom hadisa?!" "Da li Kur'an otkriva sva Božija svojstva, ili je Kur'an prije svega Božiji govor?!" "Zar se smije izjednaciti spoznaja Boga i spoznaja Kur'ana?!" U ovom smjeru bi tradicionalni ucenjak postavljao i mnoga druga pitanja Muhammedu Abduhuu. Ali da bi se razumjeli Abduhuovi motivi i razlozi zašto je izrekao gore navedenu tvrdnju, moramo navesti rijeci koje neposredno slijede iza. "Dijete o Kur'anu sluša od onih s kojima živi tvrdnju da je to Božiji govor... ali to dijete saznaje na pogrešan nacin, bilo tako što mu se usaduje 'uvjerenje' da, ukoliko se taj i taj ajet tako zapiše i vodom sapere, te tu vodu kasnije popije bolesnik, izlijecit ce se..! Ili, pak, onaj koji nosi Kur'an, nece mu se približiti ni džin ni šejtan, i Kur'an mu blagosilja to i to... " Ovim prepoznajemo tzv. "prosvjetiteljska mjesta" u Menaru. Abduhu zapaža da je muslimanska prakticna pobožnost u dekadenci na prezrenom stupnju. Kur'an je postao cudotvorni list papira, talisman, hamajlija, totem... u dekadentnoj praksi muslimana postao je sve drugo samo ne knjiga inspiracije ljudskom umu ('akl), za što se Abduhu tako mnogo borio. Abduhu u Menaru tvrdi da je ovakvo "poštivanje Kur'ana" i ophodenje s Kur'anom ravno uzimanju zemlje i poštivanju zemlje sa turbeta u svrhu odredenih koristi... Ovdje cemo se susresti i s onim Đozinim clancima koji se bave borbom "protiv zatucanosti u vjeri", "protiv deformacija, devijacija i dekadence", itd. Sva su ta Đozina prosvjetiteljska mjesta izravno nadahnuta i podstaknuta ovim Abduhuovim modernistickim poklicima, medu kojima se posebno izdvaja sljedeci: "Ne želim razumijevanje steceno slijepim pristajanjem, preuzeto suho i beživotno iz knjiga... ne želim razumijevanje koje ne prati prefinjenost spoznaje..." Islamsko mišljenje mora biti, zahtjev je Abduhuov, mišljenje koje ne dozvoljava islamskoj tradiciji da zakrije izvore islama, još manje dopušta da islamska povijesna tradicija poprimi status posrednika izmedu muslimana i Kur'ana. Taklid kao najveci znak dekadence muslimana Niko kao Husein-ef. Đozo u našem podneblju nije s vecim zanosom i uvjerenjem govorio protiv taklida. Taklid je u Đozinim tekstovima poprimio status uklete sudbine muslimanskog povijesnog mišljenja, taklid je proizveo mezhebe, dekadencu, prezren položaj muslimanskog svijeta. Đozina filozofija povijesti islama, gledana u ovom kontekstu, jeste filozofija izbavljenja, oslobodenja te povijesti od taklida, a glavna je greška ucinjena vec na pocetku jer, "prva primjena islamske misli shvacena je, ne kao nacin razrade, nego kao gotovo rješenje. Time je zaustavljen dalji dinamican razvoj islamske misli. Ona se okamenila u prve oblike prakticne primjene. Stalo se gotovo tamo gdje se i pocelo, kao da su prvi mudžtehidi i autori rekli konacnu i definitivnu rijec o primjeni islama". Đozo je ovdje pod izravnim utjecajem Abduhua koji u El-Menaru veli: "Prenesena su predanja od cetverice 'prvih' imama, Bog s njima zadovoljan nek' je, da je zabranjeno pridržavati se njihova stava bez poznavanja njihova argumenta (tj. nacina argumentiranja)!" Ovakva i slicna mjesta u El-Menaru (ima ih doista na stotine) su sržna za Huseina Đozu u njegovim tekstovima protiv taklida. Muhammed Abduhu ce na jednom mjestu taklidski tefsir nazvati "suhoparnim, koji odvodi od Boga i od Njegove Knjige... " Moramo, stoga, pokazati kako je Husein Đozo na temelju svojih razumijevanja El-Menara shvatio ulogu hadisa, sunneta i, opcenito, Muhammeda, a.s., u kontekstu svoga i Abduhuovog razumijevanja taklida. Ali prije negoli se detaljnije pozabavimo Đozinim odnosom prema hadisu u kontekstu njegovih razmatranja na relaciji taklid-hadis, i Đozinim tematiziranjem hadisa i sunneta kao Muhammedova, a.s., idžtihada, što je Đozo ne samo za naše prilike prilicno slobodno, pa možda i preslobodno, iznosio i u svim svojim znacajnijim tekstovima promicao, smatramo da je itekako potrebno osvrnuti se na elaboriranje teme taklida u obnoviteljskom mišljenju Muhammeda Abduhua i Rešida Ridaa. Husein-ef. Đozo glavninu svoje teorije taklida (u arapskom nazarijjetu-t-taklid) crpi iz tefsira Menar. Ako se taj komentar pažljivije cita, vrlo se lahko uvida da je glavnina njegova štiva pisana s ciljem razracuna sa taklidskim snagama, kako onim u prošlosti tako i sa sterilnim i skleroticnim oponašateljima, mukallid(un)ima, iz Abduhuova i Ridaova vre-mena. U Menaru nalazimo na stotine antitaklidskih mjesta. Da bismo valjano razumjeli Husein-ef. Đozu i njegov doista beskompromisni stav kad je posrijedi ona, kako se to govorilo u šezdesetim i sedamdesetim godinama ovoga stoljeca kod nas, ucmala i skleroticna taklid-praksa, nužno je navesti barem nekoliko takvih, rekli bismo, fokusnih mjesta iz Menara koja na malom prostoru pokazuju Abduhuov (a cesto i Ridaov) antitaklidski stav i držanje. Abduhu, naprimjer, veli, tumaceci sam kraj sure El-Fatiha, da su "oni koji su Božiju srdžbu izazvali protiv sebe" zapravo pristalice slijepog slijedenja u vjeri - taklida! Takvi su odstupili od istine nakon što su je saznali. Malo niže Abduhu i Rida tvrde da se Božija srdžba srucuje na ljude koji ne haju za dokaze i argumente, nadalje, mukallidi/sterilni oponašatelji u vjeri su oni koji se zadovoljavaju posjedovanjem onoga što su naslijedili iz 'rekla-kazala' metodologije, kao i oni koji su ostali pri oponašanju/taklidu... Dakako, tradicionalni tefsiri, kao što je Taberijev i Ibn Kesirov, ne razmatraju kraj Fatihe na ovaj nacin. Naprotiv, i Taberi i Ibn Kesir vele da je pretežno tradicionalno mišljenje da se sintagma gajri-l-magdubi 'alejhim, odnosi na neke jevrejske sljedbe, dok se rijecju ed-dallin ukazuje na zastranjele sekte medu kršcanima. Za razliku od Taberija i Ibn Kesira, Muhammed Abduhu (a cesto i Rešid Rida) tumace kur'ansku kritiku jevrejskih i kršcanskih sljedbi, kao i paganskih Arabljana, u korist svoje teorije taklida, i intoniraju tumacenje kraja suretul-Fatihe u prilog svoje kritike prezrenog položaja muslimana u savremenom dobu. A muslimani su u Abduhuovom dobu u prezrenom položaju zbog mnogo razloga, a jedan od najvažnijih jeste što ih je svladala taklidska svijest. Tako oni u Menaru na više mjesta vele da su i sami mušrici, zapravo, velike, ako ne i najvece, pristalice taklida, jer nece da pristupe islamu i oslanjaju se na mišljenja i mnijenja svojih idolopoklonskih predaka, to jest spram njih prakticiraju taklid. Prisjetimo se ranijih stranica na kojima smo, tek u natuknicama, nagovijestili ovakav Abduhuov stav i nastojanje da izjednaci muslimansku zaostalost i slijepo prakticiranje taklida sa idolopoklonskim tvrdoglavim ostajanjem u vjeri svojih predaka. No, mogu li se ta dva držanja poistovjetiti? Zar je taklid koji muslimani iskazuju prema nekom bivšem sistemu fikha (dakle sistema kojeg su, ma kako on drevan, davnašnji i sklerotican mogao biti, ustanovili ipak sami muslimani) ravan mušrickom širku i svojeglavom mušrickom otporu prema islamu? Ponovimo još jednom Abduhuove rijeci: "...možemo kazati da je džahilijjet današnjeg vremena veci/jaci/žešci/gori od džahilijjeta i zabludjelih ljudi iz vremena Vjerovjesnika, s.a.v.s. (...)" Muhammed Abduhu poziva se, u skladu sa svojim manirom slobodne i bespoštedne kritike taklida, na jedan kur'anski ajet u kojem se tvrdi da su idolopoklonici iz vremena Božijeg Poslanika cak u boljem položaju negoli muslimani iz dekadence, zato što su poznavali "Božijeg Poslanika kao što poznaju i djecu svoju", te iz toga zakljucuje da su mušrici imali spoznaju istine i Muhammeda, a.s., što je golema stvar, premda, za dugo vremena istinu nisu prihvatali. Iz svega što se u Menaru kaže, trebalo bi izvesti zakljucak da muslimani Abduhuova doba Poslanika i njegovu istinsku praksu ne (po)znaju cak ni u mjeri u kojoj su ga znali njegovi idolopoklonski i mušricki savremenici. Abduhu se, potom, usredsreduje na to da objasni šta misli kad tvrdi da su idolopoklonici imali bolju spoznaju istine, premda su je nijekali, negoli je slucaj sa muslimanskom spoznajom istine u njegovom vremenu (13. stoljece po Hidžri), i veli: "Vjerovatno, grijeh idolopoklonika koji zna istinu, pa je svjesno nijece, veci je, ali njega stalno kori duša njegova zbog okretanja od istine... " Ove Abduhuove rijeci ne znace ništa drugo negoli "uvažavanje" mušrika iz vremena Poslanika koji su prema Objavi imali aktivan odnos, premda negirajuci. Usto, ove Abduhuove rijeci su i prijekor muslimanima zbog njihove letargije, zaostalosti i, kako se to u našoj štampi i njezinim obnoviteljskim clancima tadašnjeg vremena govorilo, ucmalosti. Muhammed Abduhu, s ciljem razbudivanja muslimanske svijesti njegova vremena, hvali onaj drevni i davnašnji naravni duh beduina. Premda su u samo praskozorje islama tamošnji idolopoklonici bili kamilji pastiri, ipak su, slušajuci Kur'an, padali nicice zbog toga jer su posjedovali prefinjeno osjecanje... Naravno, Abduhu ne hvali beduina zbog same beduinske naravi, vec zbog kritike prezrenog stanja muslimana u vremenima njihove dekadence (na arapskom se obicno taj termin prevodi rijecima tedehhur) a vrhunac dekadence je kolonijalno zaposjedanje muslimanskih zemalja. Kako to da se današnji muslimani, premda su muslimani, ne mogu nadahnuti Kur'anom, i kako to da se baš tim istim Kur'anom mogao nadahnuti priprosti beduin? To je pitanje u podtekstu Abduhuove kritike prezrenog stanja muslimana u novijim razdobljima. Ocito je da ce Abduhu jedan od mogucih odgovora (na pitanje zašto muslimani njegova vremena ne nalaze inspiraciju u Kur'anu) naci u slijepom slijedenju tradicionalnih obrazaca, narocito slijedenju pravnih sistema, tj. razlozi muslimanske zaostalosti jesu uglavnom u - taklidu! Kad god Husein Đozo u svojim tekstovima odbacuje taklid i kad tvrdi "da život zaista neodoljivo namece novi prilaz i novo tumacenje Božije Rijeci" te kad veli da "su ranija tumacenja nedvojbeno preživjela u našim savremenim uvjetima", te, nadalje, kad god odlucno govori kako "se ranija tumacenja ne mogu smatrati izrazom kur'anske misli" - znadnimo da je inspiriran stranicama Menara, koje ovdje u pregrštima primjera navodimo. U Menaru Muhammed Abduhu kaže: "Vidiš li kako je stanovništvo Arabijskog poluotoka prihvatilo islam zahvaljujuci privlacnosti Kur'ana, jer je imalo prefinjen razbor koji je bio uzrok prihvacanja Istine... " Ovo Abduhuovo retoricko pitanje ne znaci mnogo šta drugo doli podsticanje muslimana, svojih savremenika, da postave isto to pitanje, ali izravno sebi! Zašto ne pridu Kur'anu bez taklida, zašto izravno, i sa cistom ljudskom prirodom i onom gore spominjanom naravnom pronicljivošcu uma, ne pristupe stranicama Kur'ana i riješe najvece probleme svoga vremena? Ako su to mogli nekada davno, u 7. stoljecu, uciniti arabljanski beduini, zar to ne mogu uciniti današnji muslimani? Abduhuova su razmatranja taklida, te "teme svih tema" u Menaru, iznimno pesimisticna. On, vidimo to po navodima koje uzimamo iz Menara, taklid smatra nekom vrstom zle kobi i uklete sudbine muslimanske povijesti. Taklid je demon koji ždere vitalne snage muslimana, taklid je, štaviše, muslimane sveo na džahilijjet gori/žešci/veci negoli je džahilijjet arabljanskih beduina 7. stoljeca! On na jednom mjestu u Menaru opisuje slijepo slijedenje tradicionalnih islamskih škola u sintagmama kao što je "tmina/pomrcina taklida" i tu "tminu taklida" povezuje sa "tamom/mrakom strasti". Muhammed Abduhu, nema razloga da se to ovdje posebno ne naglasi, okrivljuje muslimanske autoritete i posjednike odluke zbog toga što su se prihvatili oponašanja predaka (selefa), koje, on odlucno tvrdi, poštuju do te mjere da su ih stavili na razinu štovanja Boga!!!

Đozine osude taklida redovito su utemeljene na ovakvim mjestima u Menaru. Cetverica osnivaca klasicnih pravnih škola u fikhu, tj. mezheba, u Menaru se predstavljaju svugdje, kako vidimo, kao mudžtehidi a ne kao mukallidi. Tako Abduhu veli da se prenosi od cetverice klasicnih utemeljitelja mezheba da su zabranili taklid... Imami, osnivaci pravnih škola, postali su imamima zahvaljujuci praksi idžtihada a ne taklida! U Menaru se u podtekstu sugerira da je povijest muslimana poprište dviju sila, jedne pozitivne-idžtihada, i druge negativne-taklida! Muslimane Abduhuova vremena taklid je sasvim i kao nikada prije savladao! Ponekada je Abduhuova borba protiv mukallida u Menaru tako žestoka da on unosi i eshatološke detalje. On mukallide, tj. prakticare taklida, vidi u samom Džehennemu. Tako, jednom prilikom, tumaceci ajet u kojemu se govori da ce na Onom svijetu sve veze i odnosi popucati izmedu ljudi koji su slijedili svoje zabludjele vode i samih njihovih voda, Abduhu opisuje da se ovaj ajet odnosi takoder i na muslimane mukallide koji nisu koristili "svoju razradu Kur'ana za svoje vrijeme", kako bi kazao Husein Đozo, nego su "parazitirali na davnašnjim i preživjelim razradama Božije Rijeci". O ajetu 166. sure El-Bekare, koji glasi: Kad se budu vode odricale vodenih, i kad ce im, dok patnju gledaju, sve veze njihove biti pokidane! Muhammed Abduhu nudi širok komentar, a na jednom mjestu veli: "...ovi mukallidi/oponašatelji bili su na ovom svijetu vezani (za svoje autoritete)... razlicitim koristima... i te su koristi u ovom ajetu stilski usporedene sa vezama (esbab), a u jezickoj osnovi esbab oznacava užad (hibal)... (koja ce na onom svijetu izmedu mukallida i njihovih voda popucati)."


IDŽTIHAD MUHAMMEDA, A.S.
Posebne polemike Husein Đozo izazvao je u našoj vjerskoj javnosti i ulemanskim krugovima kad je govorio o statusu hadisa u sklopu svojih reformistickih i modernistickih ideja. To je, cini nam se, vrh Đozine slobodne, a za mnoge i vrlo riskantne interpretacije hadisa. Ne treba spominjati da je i ovdje Husein Đozo imao u vidu mnoge fragmente komentara Kur'ana Menar kao predtekst u svojim tumacenjima. Predstoji nam, dakle, zadatak da se osvrnemo na Đozine tekstove o statusu sunneta i hadisa Muhammeda, a.s., te na njegov tretman pitanja šta nam u savremenim uvjetima podaruje sunnet i hadis i na koji nam nacin podaruje svoje inspiracije. Đozo u jednom svom tekstu veli, neuobicajeno za naše tradicionalne ulemanske krugove, da se "ne može nikako prihvatiti mišljenje da je razrada islamske misli pravo samo Božijeg Poslanika. Islamska misao koja je u Kur'anu izražena i formulisana u vidu opcih koncepcija i principa može biti valjana i savremena za sva vremena i sve prilike jedino putem njene razrade i primjene u svakom historijskom trenutku". Ovdje Đozo nudi sljedecu shemu: Na jednoj strani imamo Kur'an. "Opce koncepcije i principi" jesu forma u kojoj je Kur'an saopcen. Spram tih "opcih principa i koncepcija" stoje "sva vremena i sve prilike"! Ova jednacina mora imati rezultat u tome da se mora imati "razrada i primjena u svakom historijskom trenutku". Doista, ponovimo po ko zna koji put, Đozo Husein temelji svu svoju hermeneutiku Kur'ana i sunneta, štaviše, cijeloga islama, na ovom prvom koraku. On se od tog koraka ne odvaja gotovo nikada (s izuzetkom izvjesnog broja pesimizmom tonaliziranih mjesta koja su, po pravilu, oprecna strategiji cjelokupne Đozine zgrade mišljenja). Sasvim je jasno da ni sunnet a ni hadis Muhammeda, a.s., nije mogao zadobiti drugacije mjesto izvan gore navedenih i zadatih okvira mišljenja. Muhammed, a.s. -mudžtehid?! Dva su glavna podrucja gdje se Husein Đozo angažira, kad je posrijedi Muhammed, a.s., i kao modernista i kao reformator. Jedno je podrucje Poslanikovog idžtihada, tj. teza da je sam Poslanik bio mudžtehid. To onda znaci da sunnet i hadis, htjelo se to ili ne, dobijaju rang idžtihada. Druga je teza vezana za pitanje vjerodostojnosti hadisa. Medu islamskim modernistima, posebno kad je posrijedi Muhammed Abduhu, ta je tema bila naširoko elaborirana. Ali recimo nekoliko rijeci o prvoj Đozinoj tezi. Husein Đozo veli: "Cini nam se da ne bismo pogriješili ako bismo Hadisu dali status idžtihada. Pri tome se mora imati u vidu nacin predaje. Ova je cinjenica vrlo važna u odredivanju statusa Hadisa. Na nju se mora misliti, jer predstavlja veoma bitan element u ovom pitanju." Primjecujemo kako je Husein Đozo prilicno oprezan. On ima pred sobom onaj svoj prvi korak, onu gore navedenu skalinu na koju bi odmah stao kada ne bi bio svjestan težine naglog iskoraka! Jer sunnet i hadis Muhammeda, a.s., ako i jesu kojim slucajem posljedica poslanickog idžtihada, nisu puka "razrada islamske misli" koja je bila i koja je prestala nekada u vremenu. Naprotiv, stoljecima je sunnet i hadis, kako se to kaže, i mjerodavan i smjerodavan izvor šerijatske regulative. Đozo sve to ima na pameti i u svom pristupu hadisu polazi od cinjenice da je "Muhammed, a.s., primjenjivao islamske koncepcije i principe na odredenu sredinu u odredenom vremenu. Forme takve primjene morale su biti prilagodene takvoj sredini i odgovarati nivou društvenog razvoja. Inace, ne bi mogle biti provodene niti prihvaće-ne." Iz ovog fragmenta razgovjetno vidimo Đozu ne samo kao modernistu\reformatora, nego i kao evolucionistu. Religijski evolucionizam smatra da vjera ne samo da reformira postojece, kako se to govorilo, "društveno-historijske" prilike, nego je jednim dijelom i izraz tih prilika. Polazeci odatle i "sam osnivac jedne vjere", osim što donosi nepromjenljive istine, i sam im daje "historijsko-društveni" tonalitet. No, Husein Đozo je ovdje pomalo i proturjecan. S jedne strane, on tvrdi da su se forme prve primjene islama morale prilagodavati "sredini" i "društvenom razvoju", a, s druge strane, veli da je "Muhammedova, a.s., razrada postavljala temelje jednom novom društvu... " Zašto bi se "novo društvo" tako radikalno "prilagodavalo sredini?" Primjecujuci da je proturjecan, Đozo se malo kasnije ograduje i veli da je te temelje "jednog novog društva" Muhammed, a.s., postavljao "vodeci racuna o svim okolnostima, u kojima se nalazilo to društvo. Upravo u tome i leži njegov veliki uspjeh". A to "vodenje racuna o svim okolnostima" išlo je kroz Poslanicki idžtihad, smatra Đozo. Islamski misticizam, zatim šiizam, pa usto i svi rukavci tzv. islamske perenijalne filozofije, a i mnogi unutar tzv. vehabijskog i ihvanomuslimanskog revivalizma ne bi nikada potpisali ovakve smjele tvrdnje o Muhammedu, a.s., kao mudžtehidu. Sufije bi radije kazale da su Mekka i Medina one strane koje su se prilagodile Muhammedu, a.s., one su se postepeno preobrazile, a nije Muhammed, a.s., prilagodavao islam njima. Šiizam, takoder, odbija mogucnost da je Muhammedova, a.s., porodica sa svojim imamima bila mudžtehidska. Imami su, ipak, pod svjetlošcu inicijacije i njih, kao ni Muhammeda, a.s., niko ne može odmijeniti! Naime, oni koji nijecu idžtihad Božijeg Poslanika polaze od premise da, ukoliko bi Poslanik bio mudžtehid, njegov bi idžtihad, kao i svaki drugi idžtihad, bio smjenjiv i, gledano na dulje staze, relativan! Veliki broj rukavaca islamskog mišljenja takvo što ne odobrava. No, pogledajmo odakle je Husein-ef. Đozo crpio i samu sintagmu "idžtihad Muhammeda, a.s." Kao i kad je njegovo mišljenje posrijedi, i ovdje je komentar Kur'ana El-Menar nezaobilazan. U indeksu petog sveska ovog komentara mi nalazimo vrlo smjelu sintagmu "Poslanikov idžtihad je objašnjenje Objave"! Ova tvrdnja koja se ponavlja i na stranici 279. petoga sveska ovoga tefsira ima dalekosežne posljedice u savremenom islamskom mišljenju, a narocito kod pregalaca kakav je bio Husein Đozo. Naime, klasicni komentatori Kur'ana su obavezno smatrali da i hadis ima status i presude Objave, ne naravno objave u rangu Kur'ana, ali, sasvim sigurno, hadis nisu smatrali Poslanikovim idžtihadom, za razliku od Muhammeda Abduhua, koji je hadis smatrao Poslanikovim idžtihadom. Klasicni mufessiri su se, kad su dokazivali da i hadis Muhammeda, a.s., imade status objavljene Rijeci, pozivali na kur'anske cjeline kao što je ona spocetka poglavlja En-Nedžm: I on "Muhammed" ne govori po žudnji svojoj, to samo Objava je koja mu se objavljuje. (En-Nedžm, 3-4.) Naravno, ta tvrdnja klasicnih komentatora Kur'ana jeste sasvim suprotna tvrdnji da je Muhammed, a.s., mudžtehid. Muhammed Abduhu i Rešid Rida ovako opisuju te klasicne komentatore: "Medu ulemom ima onih koji smatraju da je sve ono što je Poslanik, a.s., naredivao i što je presudio objava te da Objava nije ogranicena samo na Kur'an... i tu svoju tvrdnju argumentiraju ajetima spocetka sure "Zvijezda": I on (Muhammed) ne govori po žudnji svojoj, to samo Objava je koja mu se objavljuje... Naravno, vidi se po nacinu kako Abduhu i Rida saopcavaju ovu cjelinu da oni ne prihvacaju bezrezervno da se spomenuti ajet odnosi na Poslanikov hadis. Jer, ukoliko bi ovaj ajet obuhvatao hadis, onda ne bi bilo ništa od sintagme "Poslanikov idžtihad".

Na temelju tekstova koje navodimo iz El-Menara vidimo sasvim sigurno šta je Husein-ef. Đozu opredijelilo da u našoj ulemanskoj sredini drži onu stranu koja nije bila nimalo konzervativna niti tradicionalna kad je u pitanju odnos prema hadisu. Husein Đozo kaže: "Moramo odmah reci da je bez osnova tvrdnja da je Hadis djelo jedne vrste objave i da se Muhammed, a.s., u svemu upravljao nadahnucem i inspiracijom dobijenom neposredno od Boga. Isto tako je bez osnova pozivanje u tome na ajet: Ve ma jentiku ani-l-heva On ne govori proizvoljno, od sebe. To što govori je objava, koja mu je objavljena. Ovdje se misli na Kur'an, jer su Muhammedu, a.s., protivnici prigovarali u vezi sa Kur'anom, koji im je dostavljao i tumacio, a za kojeg su oni tvrdili da ga on izmišlja." Domalo dalje Đozo veli: "Ocito, ni Muhammed, a.s., nije pripisivao hadisima karakter objave. To se jasno vidi iz zabrane popisivanja hadisa. On je u tome polazio od cinjenice da je Kur'an Božije djelo, a hadis ljudsko - njegovo." Sasvim je jasno da ovim Husein Đozo priprema prostor kako bi izrekao svoju omiljenu tvrdnju: "Cini nam se da ne bismo pogriješili ako bismo Hadisu dali status idžtihada." Naime, Đozo smatra da islam kao islam ne može "bez svoje razrade", a "razrada islamskih koncepcija" stiže od covjeka, u krajnjemu od divne, slobodne i poletne aktivnosti koja se stoljecima u islamskoj kulturi i civilizaciji naziva idžtihadom! On tu svoju tezu smatra aksiomom: "Moramo prihvatiti kao nepobitnu cinjenicu da je primjena islamskih koncepcija i principa stvar idžtihada, naime stvar ljudske ocjene. Oblici prakticne primjene se mijenjaju i prilagodavaju stvarnim potrebama vremena i društvenog razvoja. To važi i za Muhammedovu, a.s., primjenu, ukoliko se tice oblasti života. Od ovoga se izuzimaju oblasti ibadeta i akaida." Đozo je, naravno, ovdje proturjecan. Tvrdi li on ovim da ibadet i akaid ne spadaju u život?! Usto, u drugim ce svojim tekstovima isticati formu islamskog namaza kao nešto što nije precizirano Kur'anom i što je došlo od Poslanika, a.s. S druge strane, Đozo toliko insistira na idžtihadu da bi se moglo pomisliti kako je u njegovom mišljenju idžtihad neki demijurg, neka sila iz povijesti koja mora ovjeriti ne samo covjekovo komuniciranje s hadisom vec i komuniciranje s Kur'anom i, u krajnjemu, komuniciranje s vjecnim izvorima spoznaje i upute!!! Kritika predaja hadisa U prilog tome da je hadis idžtihadskog ranga Đozo navodi i cinjenicu da imade mnogo nevjerodostojnih hadisa. Evo šta on o tome kaže: "Vidjeli smo da je iz nekoliko stotina hiljada 'hadisa' odabrano samo po nekoliko hiljada. Utvrdeno je u hadiskoj nauci, da samo mutevatir predaja daje stopostotnu sigurnost u vjerodostojnost Hadisa. Medutim takvih hadisa gotovo nema nikako." Pa ipak, svjestan da ovim pozivom na kritiku hadisa može poljuljati mnoge tradicionalne institucije i djela, koja se u krajnjemu temelje baš na hadisu, Đozo veli da kriticki "nacin prilaza Muhammedovoj, a.s., praksi ne bismo smjeli shvatiti kao umanjivanje vrijednosti i znacaja Hadisa. Naprotiv, takav odnos prema Hadisu daje mu mnogo vecu i trajniju vrijednost." Ovakvih tipicno prosvjetiteljskih mjesta imamo na hiljade u Menaru i u clancima Huseina Đoze. Posljedica ovakvih stavova je, u krajnjoj liniji, radikalna i na odreden nacin unosi u islam tzv. islamski protestantizam. Poklic modernista "samo Kur'an!" jeste nešto što je u Evropi vec videno sa poklicem Martina Luthera u odnosu na Bibliju (Sola Scriptura - Samo Biblija!) Muhammed Abduhu i Rešid Rida (ovaj drugi barem za života ovog prvog) smatrali su da ce se "higijeniziranjem" islamske tradicije doci do cistog islama. Podsjetimo da oni cesto (i kad god im ne treba) odbacuju i tefsirsku literaturu povoda objave Kur'ana i ne smatraju je relevantnom za pravo razumijevanje Kur'ana. Oni smatraju da "ajet po sebi mora biti razumljiv i da povod objave ajeta Kur'ana nije i sam Kur'an". Tzv. sebebi-nuzul kao nezaobilazni klasicni izvor u tumacenju Kur'ana u Menaru i kod Huseina Đoze doživio je sudbinu hadisa, tj. odstranjen je i sveden na razinu nebitnog. A to je u islamskom reformizmu i modernizmu izazvalo velike potrese.

http://www.ibn-sina.net/bs/component/co ... nizam.html

[Abidaga]

Islam u vremenu - Husein ef. Džozo:
http://sahwa.info/downloads/knjige/isla ... 20Dozo.pdf

[Abidaga]

r4N8nQF38so

[Abdurrahman]

Sejh Husejn ef. Djozo je haman pa najveci bosnjacki alim i mislioc, a zao mi je sto IZ nije odlucnije stala u njegovu zastitu prije par sedmica kad su se ateisti i komunisti obrusili na ovog ucenjaka.

Hvala Abidaga za ovu temu.

[Abidaga]

Suprostavljene fetve bošnjačke uleme
http://www.saff.ba/pitanja-i-odgovori/6 ... -zajednice

Poznato je da se u Bosni i Hercegovini insistira na brojnim ibadetima (prakticiranjima islama), koji u osnovi nemaju utemeljenja u islamu. Nažalost, Islamska zajednica toleriše takvu praksu. Svako ko se usudi tražiti ispravnost činjenja pojedinih bespotrebnih ibadeta biva etiketiran negativnim epitetom. U nastavku navodimo klasičan primjer suprostavljenih fetvi uleme Islamske zajednice, citiramo uporedne fetve Huseina ef. Đoze i dr. Enesa ef. Ljevakovića o klanjanju nafile ( dobrovoljnih namaza) nakon džume namaza. Upoređivanjem navedenih fetvi nameće se zaključak da IZ snosi ogromnu odgovornost za neuređenost u oblasti ibadeta.

Prvo navodimo fetvu uvaženog prof. Huseina ef. Đoze koji je preko 15 godina u „ Glasniku" odgovarao na pitanja velikog broja muslimana iz svih tadašnjih republika ex Jugoslavije. Nakon toga objavljujemo fetvu prof. dr. Enesa ef. Ljevakovića koji preko 15 godina odgovara u „ Preporodu" na pitanja muslimana iz BiH.


Đozo: Na samo da nema šerijatskog osnova nego nema ni bilo kakvog smisla
Pitanje: Da li je musliman dužan klanjati deset rekata poslije džumanskog farza?
Odgovor: Mi smo u jednom ranijem odgovoru opširnije govorili o ovom pitanju. Rekli smo, a to i ovdje naročito podvlačimo, da nema baš nikakvog opravdanog osnova za klanjanje deset rekata poslije džumanskog farza. Na samo da nema šerijatskog osnova nego nema ni bilo kakvog smisla. Zna se sigurno da Muhammed, a.s., prilikom džume nije u džamiji ni prije ni poslije hutbe i dva rekata farza klanjao ni jednog rekata. Šejhu-l- islam Ibn Tejmijja kategorički tvrdi da nigdje niko nije prenio da je Muhammed, a.s., prije džume namaza klanjao bilo šta u džamiji. Prema nekim predajama, poslije džume klanjao bi kod kuće dva rekata. Džuma namaz se, prema tome, sastoji samo iz hutbe i dva rekata farza. Postoje opravdani razlozi kod nas da se džuma svede na ono što ona jeste, te da se iz nje eliminiraju svi neopravdani dodaci. Petak je radni dan. Treba imati u vidu da ljudi nemaju mnogo slobodnog vrmena. Čak bi i hatib prilikom hutbe morao voditi računa o ovome. Hutba treba da bude što određenija, konkretnija i kraća. Iz nje treba izbaciti nepotrebne formalnosti koje se citiraju samo na arapskom jeziku. Hutbansku dovu trebalo bi učiti na našem jeziku, kao što to prakticira Salih ef. Šestić, hatib Ali-pašine džamije u Sarajevu. Prilikom ovogodišnjeg zasjedanja Akademije islamskih nauka u Kairu razgovarao sam s nekim učesnicima o ovom pitanju i o tome kako bi se odstranio ovaj nepotrebni višak. Neobično mi se dopada jedna sugestija, tj. preporuka da imam poslije obavljenih dva rekata farza završi džumu dovom. To bi zaista bio najefikasniji način.


Ljevaković: Ali ako se i klanja, ne smeta
Pitanje: Primjetio sam da petkom poslije džume, dosta ljudi ostane klanjati, pretpostavljam podne namaz. Čitao sam da nije potrebno klanjati podne namaz ako se klanjala džuma. Zašto onda neki ipak klanjaju i misle da je potrebno? Kako je moguće da ljudi imaju drugačija mišljenja i postupaju drugačije?
Odgovor: Prema hanefijskom mezhebu, tako treba postupiti iz predostrožnosti, budući da postoji mišljenje da je ispravna samo prva džuma u gradu i to ona kojoj prisustvuje halifa i uz njegovo odobrenje, a kako njega nema, sumnjive su džume, pa se za svaki slučaj klanja podne. Međutim, danas je općeprihvaćeno mišljenje o ispravnosti današnjih džuma, bez obzira što nema odobrenja halife, te da nije obavezno poslije džume klanjati podne namaz. Ali ako se i klanja, ne smeta, budući da će se tretirati kao nafila.

[Abidaga]

REFORMISTIČKE IDEJE HUSEIN-EF. ĐOZE
17 Decembar 2013
Husein ef. Đozo pripada grupaciji islamskih učenjaka koji su dali nemjerljiv doprinos razvoju islamskih znanosti na našim prostorima, posebno tefsiru kao temeljnoj islamskoj znanosti. Njegovo interesovanje u intelektualnom radu može se pozicionirati kao put reformističke i modernističke orijentacije, inspirirane i nadahnute idejama vjerskog modernizma prisutnog u Egiptu u ličnostima Muhamed Abduhua, Rešid Ridaa i dr. Kao aktivni saradnik Glasnika bavio se tumačenjem Kur'ana od 1962. do 1976. godine. U ovom periodu protumačio je prva tri džuza Kur'ana. Također, poznata je njegova rubrika Pitanja čitalaca i naši odgovori, koja je bila aktuelna od 1965. do 1979. godine. Jedna od njegovih izrazitih zasluga jeste uvođenje u praksu da se istaknutije hutbe objavljuju u Glasniku. Đozo govoreći o hutbi i njenom značaju za muslimane priskrbljuje hutbi raznolike modernističke epitete nastojeći na taj način približiti hutbu džematlijama i učiniti je aktuelnom u vremenu. Tako Đozo tretirajući mjesto i ulogu hutbe u životu vjernika predstavlja je metaforički kao „mjesnu konferenciju“ na kojoj se razmatra problematika dotičnog džemata i donose određeni zaključci, te „mjesni sedmični parlament“ u kojem svi mještani jednog područja sudjeluju u rješavanju određenih mjesnih problema i aktuelnih problema zajednice. Đozo tvrdi da upravo u ovakvom pristupu hutbi leže „osnovi široke islamske demokratičnosti“. ( Đozo, Glasnik VIS-a u FNRJ, br. 7-9, 1960: 301) Đozo se u Glasniku bavi temama koje su inače svojstvene protagonistima progresivnih ideja i misli. Tako on piše o zaostalosti muslimanskog svijeta, analizira konzervativizam u prakticiranju islamskih obreda, opire se formalističkom odnosu prema vjeri, zagovara potrebu obnove vjere putem angažiranog svježeg mišljenja (idžtihada), najoštrije osuđuje taklid, zagovara islamsko oslobođenje i emancipaciju muslimanke, i nastoji pomiriti socijalizam i islam.

Omiljena tema Husein ef. Đoze u Glasniku je potreba razrade i primjene kur'anskih principa i koncepcija shodno potrebi vremena u kojem se živi. O potrebi i pokušaju savremene interpretacije i egzegeze kur'anske misli Đozo veli: „Sada je sasvim očito, da će muslimani, ako žele da dalje žive kao muslimani i da traže i zauzmu svoje mjesto u savremenom razvoju, morati dati novu savremenu razradu i interpretaciju kur'anske misli. To je bilo i ostaje glavni zahtjev novijeg islamskog buđenja. Na tome su radili Afganija, Abduhu, Meragija, Šeltut, Ikbal, Rešid Rida, Kevakibija.“ (Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 7-8, 1972: 317) Ovdje vidimo iz koje građe i djela gore spomenutih ljudi sastoji se predajni lanac Đozine razrade islama i Kur'ana, iz čega se sastoji prvi i temeljni kat piramide Đozinog mišljenja. Đozo odvažno tvrdi da se svako islamsko učenje, svaki islamski princip, koji je objavljen u Kur'anu samo kao koncepcija, naročito ako se odnosi na društveno uređenje zajednice, razrađuje i praktično primjenjuje prema potrebama i mogućnostima vremena u kojem se živi i datih okolnosti. (Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 11-12, 1971: 559) U duhu ovog Đozinog stava onovremeno je riješeno pitanje mogućnosti i prioriteta davanja zekata za potrebe izdržavanja vjerskih zavoda.

Husein efendija Đozo je bio najvjerodostojniji muslimanski mislilac na Balkanu u dvadesetom stoljeću koji je ustrajno i sistematski, teorijski i praktično insistirao na aktueliziranju univerzalnih poruka islama. Islamsko mišljenje Husein ef. Đoze u Glasniku se zasniva na kritičkom odnosu prema formalističkom odnosu i izopačenosti islamskih ustanova, odstupanju od prvobitnog duha islama, što je dovelo muslimane u poziciju kako veli Đozo u preorjentaciju sa pozicije života na smrt, metafiziku i zagrobni život. Iz toga opet proizilazi, dalje tvrdi Đozo kao nužno druga činjenica tj. potreba što hitnijeg aktiviziranja islamskih institucija u smislu njihovih prvobitnih i pravih funkcija i njihovo oslobođenje od okova metafizike. ( Đozo, Glasnik VIS-a u FNRJ, br. 1-3, 1961: 15)


ĐOZINA BORBA PROTIV ZABLUDA, PRAZNOVJERJA, RUŽNIH NAVIKA I ŠTETNIH OBIČAJA
U Glasniku Đozo piše o zaostalosti muslimanskog svijeta, o potrebi kretanja naprijed, o progresu i usvajanju novih i savremenih dostignuća. U buđenju muslimanskih masa iz inertnosti, letargije i dekadence, Đozo je najčešće slijedio svoj reformatorski i prosvjetiteljski kurs. On smatra da će na podizanju općeg prosvjetnog i kulturnog nivoa muslimanskih masa, naročito u nekim nerazvijenim krajevima, trebaće još dosta rada i napora. Zbog kulturne zaostalosti u tim sredinama još uvijek ima zabluda, praznovjerja. ( Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, 1967, br. 11-12, 1967: 501) Đozo se osvrće u Glasniku na neke zablude, ružne navike i štetne običaje koji koče napredak muslimana i poziva vjerske službenike da aktivno učestvuju u njihovom iskorjenjivanju. Za alkohol i njegovu konzumaciju među omladinom kaže da postaje nažalost obilježjem nečeg modernog i suvremenog, postaju znakom progresa. Što se tiče teških zabluda, štetnog naslijeđa i hrđavih običaja i navika iz prošlosti, po njemu su najkrupnije krvna osveta i kupoprodaja žena. (Ebul-Džim, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 9-10, 1963: 403-404) Pored detektiranja određenih društvenih bolesti, kao što je raširenost alkohola u muslimanskim porodicama Đozo nudi rješenje i kaže: „Mi držimo da je najefikasniji način borbe protiv alkoholizma odgoj i to u vidu jednog solidnog i čvrstog sistema u koji bi bili uključeni roditelji, škola i druge društvene organizacije.“ (Ebul-Džim, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 9-10, 1963: 388) Iz ovog primjera vidimo Đozin vizionarski pristup u iznalaženju efikasnog metoda u suzbijanju alkohola i nuđenja rješenja u pravcu uspostavljanja koleracije između odgovornih institucija. On ne samo da dijagnosticira nedostatke i slabosti muslimana, već nudi i djelotvoran lijek za izbavljenje muslimana od siromaštva, neprosvijećenosti, moralnih devijacija, zabluda, formalističkog obavljanja obreda, od pretvaranja Kur'ana u zapise i talismane, praznovjerja itd.

EMANCIPACIJA MUSLIMANKE
Sa Husein ef. Đozom ne može se uporediti nijedan islamski autor u nas u drugoj polovini XX stoljeća koji je sa toliko kritičke odlučnosti pisao o islamskom oslobađanju i emancipiranju muslimanke. Ova reformistička strana Husein ef. Đoze je prepoznatljiva u Glasniku gdje Đozo afirmira prava žene koja su joj data u islamu te sa ponosom kliče: „Ravnopravnost žene u islamu je nedvojbena. Ali isto tako bilo je momenata kada je muškarac zloupotrebljavao svoj položaj na račun položaja žene. Držao ju je u haremima zatvorenu i potpuno izolovanu iz života i društva. Nabio joj je na glavu feredžu i zar, da ne bi mogla vidjeti šta se to zbiva oko nje. Potpuno je zapostavio njeno obrazovanje. Živjela je dugo u zaostalosti i neznanju.“ (Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 11-12, 1973: 486) Sve su ovo teme aktuelne prirode koje Đozo tretira u Glasniku želeći da muslimane otrgne od zabluda, zaostalosti i da ih podstakne na napredak i progres. Sada je nemoguće procijeniti sve učinke Đozinog islamskog djela u svijesti i praksi naših muslimana, a pitanje je da li će to ikada i biti moguće. Njegova misao islamske obnove i svestrane aktualizacije života u islamu našla je sigurno najplodotvorniji odaziv u mišljenju i opredjeljenju mnogih kao nešto po sebi razumljivo i jasno. Pa ipak, po svome izvorištu i prijemu koji je imalo i ima, Đozino djelo nije naprosto njegovo, izdvojeno, posebno i drugačije. To djelo ishodi i završava u širokom pokretu oživljavanja islama na svim stranama islamskog svijeta u vremenu četrnaestog stoljeća po hidžri. Razumjeti ga u njegovoj bitnoj islamskoj angažiranosti, u njegovim pravim povodima i utjecajima, znači, zapravo, saznati ga na toj osnovi, u širokoj duhovno-povijesnoj perspektivi islamskog buđenja, osvjedočenja i potvrđivanja svekolikog muslimanskog ljudstva u decenijama koje su za nama. (Neimarlija, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 3, 1982: 243) Đozino djelo nam se i sada umnogome obraća kao da je iz naših dana. Đozo je toliko snažno insistirao na zahtjevu da muslimani iz Kur'ana i sunneta razotkriju nove inspiracije i rješenja za svoje vrijeme, izgarao je od želje da muslimanske zajednice budu „napredne“ i „progresivne“. Kad sa distance od ovih trideset godina nakon Đozina preseljenja na Onaj svijet razmotrimo literaturu i vrela koja su intelektualno oblikovala njegovo mišljenje i djelovanje, pokazuje se nesumnjivo da je Đozo uz moćnu tradiciju komentatorske škole El-Menar (Svjetionik) i uz ideje reformatora Muhammeda Abduhua (1849.-1905.), najviše koristio knjige koje sadrže „mišljenje islamskoga preporoda“ (al-fikru n-nahdawi l-islami). Taj je preporodni val tražio, i najčešće pronalazio, angažiranog alima i intelektualca, koji će na svjež način protumačiti i primiti islamska vrela usred svoje sadašnjice. (Karić, Preporod, 2012: 29)

Husein ef. Đozo je dao neizmjeran doprinos tumačenju islamskih propisa u skladu sa potrebama vremena i uvažavajući dinamičnost društvenog razvitka. Zato Đozo u tolikoj mjeri insistira i potencira na idžtihadu kao jednom djelotvornom lijeku koji treba da spasi muslimane od zaostalosti i da ih izbavi iz prezrenog stanja u kome se nalaze. Đozo neumorno ističe da je važno razumjeti duh Kur'ana koji je dinamičan, a ne samo formu propisa.

http://www.preporod.com/index.php/teme/ ... -doze.html

[Abidaga]

Takvim 2014/Aziz Kadribegović: http://www.rijaset.ba/images/stories/TA ... _Djozo.pdf

Sjećanja HUSEIN-EF. ĐOZO
Prošle godine navršilo se stotinu godina od rođenja i trideset godina od smrti Husein-ef. Đoze, jednog od dugogodišnjih urednika TAKVIMA i jednog od naših najpoznatijih alima, profesora i teologa. Naš urednik u ovom tekstu donosi nekoliko medaljona sjećanja na lik i ponašanje ove znamenite ličnosti s kojom je imao čast družiti se u redakciji Preporoda te u Vrhovnom islamskom starješinstvu.

OLOVKA PIŠE, PIŠE SRCEM: Sve svoje tekstove Husein ef. Đozo je pisao grafitnom olovkom. Nebrojeno puta sam ga zaticao kako, čini mi se sa nekim posebnim senzibilitetom i uživanjem šilji ili oštri olovku, baš kao da se radi o nekom čudotvornom oruđu kojim treba zaorati duboku brazdu u predjelima mišljenja. U ladici stola za kojim je sjedio u kancelariji bilo je tuce različitih grafitnih olovaka koje je donosio sa putovanja ili nabavljao u sarajevskim knjižarama, kao da se bojao da bi mogle nestati, potrošiti se i tako ga ostaviti bez najznačajnijeg “naoružanja”. Zajedno sa olovkama u ladici je držao i po nekoliko svježih limunova koje bi redovito cijedio u čaj na jutarnjem razgovornom ritualu sa reisu-l-ulemom i bližim saradnicima prije početka posla. I dan-danas kada prođem pored kultnih sarajevskih kafanā Parkuše (kako je narod zove) i Imperijala, a ranije kafane Dubrovnik, sjetim se nezaboravne slike: za stolom, uz samo vanjsko staklo, da bi imao što više svjetlosti, obično u uglu, u skoro sasvim praznoj, tek otvorenoj kafani, uz šolju čaja koja se puši, sjedi Husein-ef. i piše grafitnom olovkom po listu papira. Svježina jutra je, sigurno, korespondirala sa svježinom misli, mada je mogao pisati čak i kada je kafana bila puna, ljudska vreva i gužva ga nisu posebno ometali. Grafitna olovka i bjelina papira su bili poput nekog otoka, sredstva svojevrsne izolacije i prepuštanja idejama i mislima koje su ga okupirale. Interesantno, privlačio ga je ambijent kafane, kao da je u njemu bilo nečeg boemskog, jer kod kuće (a kuća, odnosno stan mu je bio u samom centru grada, pored neke od kafana) iz ko zna kojih razloga, uopće nije volio pisati. Međutim najteže mu je bilo naći onoga ko će mu tekstove prekucavati i pripremati za moguće objavljivanje. U tadašnjem Vrhovnom islamskom starješinstvu daktilografkinja je bila priučena higijeničarka, koja je pravila brojne greške i pogrešno čitala njegov rukopis, što ga je dodatno iritiralo i provociralo njegovu ljutnju, naročito nakon ispravljanja njenih pogrešaka i besmislenih njenih konstrukcija i “iščitavanja”. Nikada nije naučio pisati na pisaćoj mašini, a od kompjutora tada nije bilo ni traga ni glasa. U nekoliko navrata, naravno nakon ženine smrti, a rahmetli Almasa mu je preselila na ahiret u decembru 1971. godine, kazao bi mi, pola u šali a pola ozbiljno, da kada bi se ponovo ženio oženio bi – dobru daktilografkinju!

DJECA SU VOJSKA NAJJAČA: Djecu i omladinu posebno je volio. Vrlo često bi se znao zaustaviti i sa grupom djece zapodjenuti razgovor, kao sa sasvim relevantnim sabesjednicima, kao što bi sa omladinom znao satima razgovarati o različitim temama i pitanjima. Gledajući u globalu, on se, zapravo, daleko više družio sa mladima nego sa svojim vršnjacima. Predavanja u Carevoj džamiji, a zatim u Ilmijji, bila su posvećena uglavnom omladini, baš kao što je omladina bila većinski dio tih i drugih manifestacija i susreta. Interesantno, o svojoj djeci je rijetko ili nikako govorio, a njegova djeca se nisu družila sa djecom, odnosno omladinom koja je djelovala u okviru Islamske zajednice, u prostorijama Ilmije i sl., niti ih je ko viđao po džamijama, bar po onim džamijama po kojima se većina nas kretala. Kada smo odmah po pokretanju Preporoda organizirali prvu posjetu Žepi, u jesen 1970., čitav mali autobus bio je prepun omladine. Kad smo došli pred žepačku džamiju, tamo su nas dočekali buljuci djece dok je džamija bila prazna.
– Pa što ne ulazite u džamiju – zapitao ih je Husein-ef.?
– Ne daju nam – horski su odgovorila djeca!
– Kako vam ne daju u džamiju – iznenađeno je on upitao?
– Ne daju nam jer smo gologlavi, nemamo kapa – opet su u horu odgovorila djeca.
– Ma, ulazite, kakve kape, kakvi bakrači – kazao je Đozo i prokrčio put do vrata kao oslobodilac džamije, uz opću
radost i povike djece koja su nahrlila unutra!
Tako su, zahvaljujući Husein-ef., gologlava djeca prvi put ušla u džamiju u Žepi. Neki od tih dječaraca su kasnije, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu postali šehidi, braneći svoj toprak, svoju Žepu. Danas, nažalost, u obnovljenu žepačku džamiju ulazi nekoliko staraca. Sa kapama.

PRIRODA: Najbolji odmor mu je bio planinarenje. Ne planinarenje u klasičnom smislu (osvajanje vrhova i pentranje po
stijenama), već šetnja po okolnim sarajevskim brdima. Znao je često otići pješice na Pale ili do samog vrha Trebevića, a da se ne govori o njegovim zijaretima Vratniku, Podhrastovima, Sedreniku, Baricama i dr. U te šetnje odlazio bi ranom zorom, nakon sabaha, i to uglavnom sam, ako se ne računa štap koji bi nosio onako reda radi, a možda da se odbrani od neke zmije ili sličnog gmizavca. Govorio mi je kako mu je osama u prirodi najljepši odmor a i mogućnost za razmišljanje, a da mu je priroda najljepša knjiga koja govori o Božijem postojanju i veličanstvenom Allahovom, dž.š., stvaralaštvu. Često bih, rekao mi je nekoliko puta, veličinu Allaha, dž.š., doživljavao mnogo snažnije u prirodi nego u džamiji, a to ne bih smio pred svakim reći da me ljudi ne bi pogrešno razumjeli. Jer u džamiji je obično gužva, stiska, sve se radi nabrzinu, nema koncentracije, a u prirodi mali mrav koji nosi teret veći nekoliko puta od sebe je dova u slavu Allaha, dž.š., sama po sebi. Ponekad bi mu se neko pridružio usput, očito protiv njegove volje, ali ljude nije mogao odbiti.
– Najgora su mi ona klepetala – baš tako je rekao – klepetala – koja ne uvlače jezik u usta, te mi pokvare cjelokupnu šetnju – kazao bi, navodeći čak i imena nekih od njih, jer su to uglavnom bili ljudi u Islamskoj zajednici i oko nje, ali pošto su svi oni na ahiretu ne bi bilo lijepo da navodim njihova imena. O tim svojim šetnjama i razmišljanjima dok je prolazio pored objekata ili ljudi koji su, prije ili kasnije, nešto značili, na nešto asocirali, pobuđivali njegovu pažnju, koje je on nazivao antikama, Husein-ef. je ostavio brojne zapise u rubrici “Sjećanja” i “Radi ibreta”, koje je objavljivao u “Preporodu”, a koje smo kasnije objavili u posebnoj knjizi u okviru njegovih sabranih djela koje je objavio “El-Kalem”.

K’O ŠVICARSKI SAT: Jedna od njegovih osobina bila je preciznost. Kada ste sa njim zakazali bilo kakav sastanak, on je
uvijek stizao na vrijeme ili prije zakazanog vremena. Čini mi se da mu je ta osobina posebno formirana dok je bio na službovanju u Njemačkoj, kao tabor-imam a zatim i upravitelj jedne škole. Sjećam se da smo jednom nas nekolicina, okupljenih oko “Preporoda”, zakasnili na zakazani sastanak s njim jer je padala jaka kiša, te smo smatrali da će to i za njega biti dovoljan razlog da ne dođe na vrijeme. Međutim on je došao te nas dvadesetak i više minuta čekao po najvećoj furtutmi. A kad smo mi stigli, uslijedila je eksplozija ljutnje, bijesa, pogrdnih riječi zbog našeg ponašanja
i naše indolencije. Čini mi se da nikada Husein-ef. nisam vidio tako ljutog, tako povrijeđenog. Mislim da nam je tada, naravno kad se malo smirio, ispričao koliko on drži do vremenske preciznosti i kako mu je najveća uvreda ostaviti nekoga da bezrazložno čeka, te da su Nijemci u takvim situacijama znali i pištolj potezati. I stvarno, desetak godina koliko sam se sa njim družio, što u “Preporodu” što u Vrhovnom islamskom starješinstvu, ne sjećam se da je Husein-ef. ikada zakasnio, bez obzira bio to dolazak u kancelariju ili neki drugi sastanak ili susret.

SKROMNOST: Bio je maksimalno skroman, naročito kad se radilo o onome što je pisao, a skromnost je pokazivao i na mnogim drugim područjima. Kada smo mu Hilmo (Neimarlija) i ja predložili da bi, nakon toliko godina njegovog pisanja i objavljivanja po našim listovima i časopisima, neke njegove izabrane tekstove trebalo donijeti, odnosno sačuvati u obliku knjige, on se tome strašno opirao, navodeći sada već i ne znam kakve razloge, tako da smo ga, na jedvite jade, poslije dužeg vremena ubjeđivanja, jedva privoljeli i objavili njegovu prvu knjigu “Islam u vremenu”. Mada je na mjestu na kojem je bio i u poziciji koju je imao, mogao objaviti na desetine knjiga, on je otišao na Onaj svijet sa tom malom (naravno vrijednom) knjižicom. Kad danas pomislim koliko je onih koji su objavili brojne knjige (ako se sve što je ukoričeno može tako nazvati) a još se nisu ni čestito opismenili, skromnost ovog velikog čovjeka zadobija nove vrijednosti i nove moralne kvalitete.

RACIONALIZAM: Iako na ovom mjestu nemam namjeru govoriti o njegovim tekstovima, moram, bar načelno, spomenuti njegovo pisanje, naravno bez pretenzija bilo kakve sustavne analize, izuzev koliko se kroz njega manifestiraju njegovi životni stavovi ili poimanja. Hoću da kažem, naravno govoreći i veoma uvjetno i sasvim globalno, kako bi se za neku primarnu fazu moglo reći da je u njoj racionalizam preovladao, sa primjesama krutog materijalizma. Sjećam se kada je, nakon raspisanog konkursa za novi Mevlud, na opće iznenađenje, pobijedio tekst Redšada Kadića, Đozo je u predgovoru Mevluda otprilike kazao kako su njegove osnovne vrline racionalnost i realan pogled na svijet, te kako tamo, recimo, nema klanjanja Meke i Medine, kad se rodio Allahov Poslanik, niti drugih bajki koje su bile skoro sastavni dio u drugim ranijim mevludima. I u drugim svojim tekstovima (posebno u odgovorima na pitanja čitalaca) on se borio protiv, kako je on to nazivao, praznovjerja, različitih kerameta, izvitoperivanja i drugih čudesa smatrajući da sve to odvodi na krivi put. Ne znam koliko je njegovo mišljenje posredovalo u Kemurinoj (Sulejman Kemura – tadašnji reisu-l-ulema) zabrani rada tekija, ali je sasvim izvjesno da je i ono bilo na tragu takvog pristupa. Međutim, osobito u poznijim godinama, taj njegov pogled je drastično evoluirao i on se počeo družiti sa dervišima, posjećivati tekije, naročito mu je bila draga tekija na Oglavku, te ispisivati tekstove koji su neka vrsta blagog demantija onoga što je pisao u prvoj fazi.

ODNOS PREMA VLASTI: Iako je tokom svog cjelokupnog rada u Islamskoj zajednici (Vrhovno islamsko starješinstvo) Husein-ef. Đozo imao veoma tolerantan, pa prema nekima i pretjerano podanički odnos prema aktuelnoj vlasti, on nikada nije zadobio njeno povjerenje, nakon odležane petogodišnje robije zbog učešća kao tabor-imam u SS diviziji u Njemačkoj. Desetine pa i stotine njegovih tekstova govore o humanizmu, toleranciji, međuvjerskoj i međunacionalnoj saradnji, te o socijalizmu s ljudskim likom, koji je za njega potpuno prihvatljiv, ali aktuelnu komunističku kliku ništa nije moglo odvratiti da Husein-ef. ne tretiraju kao građanina drugog ili trećeg reda, preciznije kazano kao neprijatelja koji se mora konstantno držati na oku i u svim njegovim gestovima, ma koliko oni bili dobronamjerni, pronalaziti nešto što će biti potvrda njihovih uvjerenja. Sjećam se samo ponižavajućih “informativnih razgovora” u policiji, prilikom svakog odlaska na neki od kongresa u inozemstvu, te polaganja računa policijskim balavcima s kim je bio i šta je tamo radio, kao i neizvjesnosti hoće li mu biti oduzet pasoš. Takav odnos je kulminirao nakon svečanosti otvorenja džamije
u Poriču kod Bugojna 1979., kada se on skupu obratio riječima: “Braćo muslimani”, mada su tamo bili prisutni i predstavnici Katoličke i Pravoslavne crkve te predstavnici raznih društveno-političkih organizacija. Uslijedila je takva hajka da je bila neprimjerena i najrepresivnijim režimima, kada su svi mediji (i printani i elektronski) horski napadali čovjeka, izričući najodvratnije osude, koji apsolutno ništa nije skrivio, ali, eto, po nečijem nalogu trebalo ga je ustrijeliti, možda i stoga što je on, i pored svih režimskih prepreka, uspio izgraditi autoritet i imati nesumnjiv utjecaj na mnoge, posebno mlade. Od tada pa sve do svoje smrti, Husein Đozo je bio u svojevrsnoj vrsti psihološkog ropstva. Iako nije bio zatvoren, sigurno više od zatvora boljela je nepravda koja je dolazila od društva koje je on istinski želio prihvatiti i pomoći u njegovom razvoju i napretku (čak je informacija stigla i do tadašnjeg predsjednika Tita, koji je, naravno, podržao harangu), ali i zbog odnosa nekih njegovih najbližih saradnika iz Islamske zajednice, koji su ga javno osudili, a da mu nikada nisu uputili ni riječ izvinjenja, ako su na takav čin već bili natjerani! Vijest o njegovoj smrti stigla nas je na povratku iz Beograda 1982., sa sjednice Vrhovnog sabora Islamske zajednice u Jugoslaviji. Iako je i Husein-ef. trebao na njoj prisustvovati, on je odustao od puta iz ne znam kojeg razloga, mada se osjećao sasvim dobro. Ili, znam: smrt ga je čekala u Sarajevu!

[Abidaga]

Titoisti protiv Husein ef. Đoza
22.10.2013
Slobodna Bosna: U mailu koji smo dobili od roditelja koji zbog straha od reakcije okoline nisu željeli da objavljujemo njihova imena, stoji kako su ogorčeni da škola u koju idu njihova djeca nosi ime po čovjeku koji je služio u nacističkoj (bosanskoj) vojsci.. Prije nezavisnosti BiH, škola je nosila ime Nikole Tesle.

Đozo je nakon rata osuđen od komunista na kaznu "robije u trajanju od 5 (pet) godina i gubitak časnih prava u trajanju od 5 (pet) godina" jer je, kako stoji u presudi, "svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama". Prema dostupnim podacima, Đozo nije učestvovao u vojnim operacijama, ali je kao imam 28. regimente sudjelovao u brojnim aktivnostima i nosio je oficirsku uniformu sa nacističkim obilježjima i karakterističnom mrtvačkom glavom na fesu koji je bio zaštitni znak Bosne i Handžar divizije.

Na jednoj od fotografija koje smo našli, prisustvuje obuci bosanski vojnika u Neuhammer trening centru, skupa sa "kontroverznim" Jerusalimskim muftijom Haj Amin el Husseinijem koji se lično susretao s Hitlerom.

U Đozinim biografijama dostupnim na bosanskom jeziku ističe se njegovo reformatorsko djelovanje, kao i podatak da je studirao na čuvenom Al-Azharu u Kairu. Rođen je 1912. goidne u Barama, Ilovača, općina Goražde. Kako stoji u njegovoj biografiji, od 1950.-1960. Đozo radi prvo u Tvornici kožnih prerađevina, a zatim u Upravi gradskih puteva, a potom i kao "viši knjigovođa" u firmi "Metal" u Sarajevu. Godine 1960. Husein Đozo pocinje raditi u Vrhovnom islamskom starjesinstvu gdje ostaje sve do smrti 1982. Tokom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina XX stoljeca Đozo honorarno radi i kao profesor Gazi Husrev-begove medrese gdje predaje ahlak, akaid, fikh, hadis, retoriku, usuli fikh, tefsir i vaz. Đozo je 1964. izabran za presjednika Udruženja ilmijje u Socjalističkoj Republici Bosni i Hercegovinii, 1970. godine on pokreće list "Preporod" čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. Interesantno je da je bio i Titov prevodilac na njegovim putovanjima po Arapskim zemljama.. U periodu od 1976.-1979. godine Đozo je također iznova odgovorni urednik "Preporoda". Sa otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine Đozo je redovni profesor na predmetu tumačenja Kur'ana.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/109 ... iciru.html

23.10.2013
“Vlasti koje su dopustile ovakav propust moraju snositi odgovornost prema djeci i roditeljima navedene škole, kao i prema svim građanima Goražda i Bosne i Hercegovine. Odavanje počasti onima koji su podržavali nacistički režim je najmanje što svima nama u ovom trenutku treba”, poručuje predsjednik foruma mladih Naše stranke Kerim Somun.

Naša stranka već pledira za ukidanje ideološki obojenih naziva kako škola tako i ulica, trgova, ustanova kultura itsl, te smatra da bi ovaj "skandal" u vezi s nazivom goraždanske škole treba imati inicijacijsku ulogu u temeljitoj reformi naziva gradskih lokacija, kulturno-obrazovnih i sličnih institucija, te manifestacija koje imaju finansijsku podršku države.

http://tacno.net/rijec-mladih/forum-mla ... n-ef-dozo/


02.11.2013
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović ljubazno se odazvao našoj molbi da progovori o ličnosti koja se ovih dana našla u fokusu interesovanja bh. javnosti, o, po mnogima, najistaknutijem reformatoru islamske obnoviteljske misli iz redova Bošnjaka, Huseinu ef. Đozi. To što jedna goraždanska osnovna škola nosi Đozino ime, nedavno je osporeno saopćenjem Naše stranke, koja je reagirala zbog pojedinih činjenica iz Đozine biografije. Vjerujemo da će ovaj intervju baciti svjetlo na cijelu tu priču.

Kao povjesničar istražujete i epohu u kojoj je djelovao Husein ef. Đozo: kako biste najkraće opisali njegovu povijesnu ulogu?
Husein ef. Đozo je jedna od najmarkantnijih i najzanimljivijih bošnjačkih ličnosti u poslijeosmanskom razdoblju i njegova biografija sama po sebi predstavlja podlogu za razumijevanje svih izazova pred kojima su se nalazili islam i muslimani u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću.

U našoj se javnosti nedavno podigla prašina zbog činjenice da jedna osnovna škola u Goraždu već godinama nosi ime Đozino ime?
Da bi se razumjela prava pozadina i dosezi ove "afere" mislim da bi javnost ipak trebala znati kako je do nje i došlo. Ova "afera" nije plod "patriotske budnosti" zabrinutih anonimnih roditelja u Goraždu, kojima je baš sad sa zakašnjenjem proradio "antifašistički" refleks, već jeftinog novinarskog senzacionalizma koji poslovično truje javnost, izaziva smutnju i potkopava temeljne vrjednote na kojima bi trebalo počivati društvo, a posebice ovo u BiH, ranjeno i podložno višestrukoj identitetskoj i vrijednosnoj konfuziji.

Proteklih su se godina u stranom tisku više puta pojavljivale senzacionalističke konfabulacije o "nepoznatoj" i "tajnoj" "nacističkoj" prošlosti bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta, pa se i sâm Alija Izetbegović, kao gimnazijalac i član organizacije Mladi muslimani, dovodio u vezu s ni manje ni više nego s Reichsführerom Heinrichom Himmlerom, a kao državnik i političar s Osamom bin Ladenom. Iza ovih jeftinih konstrukcija, koje su se organski nadovezivale na problematične interpretacije jugoslavenske komunističke historiografije i obavještajne publicistike, u pravilu su stajale srpske lobističke skupine na Zapadu. One su ratnih 90-tih, kao i danas, vodile promidžbeni rat s ciljem diskreditiranja bošnjačke, hrvatske i albanske politike kao "nacističke", "fundamentalističke" i "terorističke", nasljednice poraženih ideologija u Drugom svjetskom ratu, a danas naravno povezanih s međunarodnim terorizmom i Al-Qaidom. Iz takvih konfabulacija slijedio je i zaključak o urođenoj "antifašističkoj" i slobodarskoj naravi srpske ekspanzionističke politike koja se, kao i u Drugom svjetskom ratu, bori protiv endemskog hrvatskog, albanskog i bošnjačkog "nacizma" koji je devedesetih mutirao u "islamofašizam", u određenim zapadnim neokonzervativnim krugovima viđen glavnim neprijateljem suvremene liberalne civilizacije i "slobodnog svijeta". Poseban adresat ovog lobističkog djelovanja je, pored ostalih, i izraelsko tj. općenito međunarodno židovsko javno mnijenje, koje se još od Miloševićeva "Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva" pokušava pridobiti za srpske ekspanzionističke političko-nacionalne i državne ciljeve. U tome se nažalost i donekle uspijeva, budući da po istom obrascu određene izraelske lobističke skupine desetljećima zloupotrebljavaju kontroverze iz ratnih veza arapskih nacionalista sa silama Osovine, među kojima je glavna figura jeruzalemskog muftije El-Huseinija, a kako bi se u međunarodnoj javnosti diskreditirali zakoniti palestinski nacionalno-osloboditeljski zahtjevi, ne samo kao "islamistički", već i latentno "nacistički". Jedan od najupornijih lobističkih dezinformatora te vrste je internetski blog Serbianna, srpsko-američkog aktivista Koste "Carla" Savića, specijaliziran za istraživanje bošnjačkog i hrvatskog "nacizma" do kojeg se barem u donekle ozbiljnijim krugovima drži kao i do "protuterorističkih" i ostalih ekspertiza bivšeg trojca Margetić-Galijašević-Trifunović. Ovo se ljeto u sezoni kiselih krastavaca pojavila tipična Savićeva priča o goraždanskoj školi koja nosi ime po "nacistu" i "bliskom suradniku" Heinricha Himmlera, a koja bi kao kap u moru internetskog smeća ostala bez šireg odjeka da nije kao "senzacija" za jednokratnu upotrebu, s par mjeseci zakašnjenja osvanula u bosanskoj medijskoj kaljuži.

Bez obzira na pozadinu o kojoj govorite ostaje činjenica da je Đozo bio imam u 13. SS diviziji Handžar. Šta bi Đozin ratni angažman na poraženoj osovinskoj strani za nas danas trebao značiti?
- S tim u vezi nisu potrebne mistifikacije. Ratno djelovanje Huseina Đoze je u temeljnim činjenicama poznato svakom bolje upućenom povjesničaru, a posebice specijalistima za povijest bosanskohercegovačkih muslimana u Drugom svjetskom ratu. Bez obzira na to što mnoge stvari tek treba istražiti, mislim da upravo Đozin slučaj može dobro poslužiti za tezu kako se komplicirana povijest Drugoga svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih klišeja o "dobru" i "zlu", "fašizmu" i "antifašizmu". Ovakav pristup donekle može biti upotrebljiv za anglo-američku ili sovjetsku perspektivu, ali je beskoristan za razumijevanje konkretne ratne finske, baltičke, slovačke, hrvatske, srpske, bošnjačke, ukrajinske ili indonežanske povijesne situacije. Sve to, naravno, i bez da zanovijetamo s činjenicama da je Churchill bio oduševljen Mussolinijevim antikomunističkim državništvom sve dok se to podudaralo s britanskim imperijalnim ciljevima, a da se antifašistički prvoborac Staljin od 1939. do 1941. nalazio u savezu s Hitlerom, a njegovi epigoni, među kojima i Tito i KPJ, rat u Europi nakon njemačkog napada na Poljsku u svojoj podzemnoj agitaciji nazivali "imperijalističkim ratom" koji su potpalili anglo-američki i francuski "ratni huškači". Uvažavajući staru latinsku mudrost da ono što je dopušteno Jupiteru, nije i volu, činjenice o ratnom Đozi su sljedeće: on se od druge polovine 1943. do kraja 1944. kao jedan od nekoliko desetaka mlađih bosanskih imama nalazio među dušobrižnicima u 13. SS diviziji Handžar. Za njemačku stranu ovi su imami trebali poslužiti kao sredstvo određene nacional-socijalističke ideološke indoktrinacije i utjecaja, a za muslimansku, uključujući i vjerske vlasti u Sarajevu, kao svojevrsna brana toj istoj indoktrinaciji, te jamstvo očuvanja među vojnicima tradicionalnih islamskih vrjednota i običaja. Ova je divizija, pojednostavljeno, jer je šira elaboracija nemoguća u pet rečenica, nastala kao rezultat njemačkih ratnih ciljeva, ne samo na području NDH, već i šire prema islamskom svijetu, te korištenja situacije u kojoj su se našli bosanskohercegovački muslimani izloženi zločinačkom djelovanju različitih ustaničkih i odmetničkih skupina, koje su barem formalno sebe vidjele i kao dio savezničke ratne strane.

U tom smislu je i njemačka ratna promidžba isticala kako će 13. SS divizija nakon formiranja služiti isključivo za obranu muslimanskih domova u BiH od četnika i partizana kao nositelja komunističkih ratnih ciljeva obilježenih i protuvjerskom ideologijom u praksi primijenjenoj u Lenjin-Staljinovom Sovjetskom savezu, a koji se u komunističkoj predratnoj i ratnoj agitaciji isticao, što se danas zaboravlja, kao uzor-država za sve istinske "antifašiste". Osim ove mjesne, i za bosanku muslimansku stranu "praktično-egzistencijalističke" pozadine osnutka divizije, stajala je i ona šira koja obuhvaća jednu veliku historiografsko-doktrinarnu i do danas neiscrpljenu i kontroverznu temu čiji bi radni naslov mogao glasiti: "povijesni dodir svijeta islama i muslimana s nacionalsocijalizmom i fašizmom". Kolonijalna stvarnost muslimanskog svijeta nakon Prvoga svjetskog rata porodio je fenomen početne muslimanske naklonosti prema osovinskom ratnom naporu koja se na različite načine manifestirala u društvenim elitama, ali i najširim slojevima stanovništva u cijelom islamskom svijetu od Teherana, preko Bagdada i Kaira, pa sve do Sarajeva. Njemački, a zatim japanski ratni stroj ozbiljno je zaprijetio sustavu britanske i općenito zapadne kolonijalne moći koji je preko različitih aranžmana obuhvaćao i velik dio ne samo arapskog već i cijelog muslimanskog svijeta. Iščekivani i željeni slom zapadne kolonijalne vladavine, koja je u Palestini podupirala i ranu cionističku penetraciju, okrenuo je mnoge muslimanske nacionalističke prvake, od arapskih područja do Irana, Indije i Indonezije, prema Berlinu, Rimu ili Tokiju. Osovinska središta ove su činjenice snažno i do posljednjeg trenutka koristili u svojoj protusavezničkoj promidžbi, prikazujući sebe nositeljima protukolonijalnih, protukapitalističkih i protuboljševičkih nastojanja, te zaštitnicima islama i muslimana u cijelom svijetu.

Na podlozi svih ovih elemenata, konkretne bosanske i šire svjetsko-islamske situacije treba suditi i o ratnom držanju dijela najmlađeg naraštaja bošnjačke islamske inteligencije koja je ušla u javni život neposredno uoči europskog i svjetskog velerata. Konstruirati priču o generičkom "fašizmu" i "nacionalsocijalizmu" Huseina Đoze ili bilo kojeg važnog muslimanskog aktera u ratnom vihoru u BiH, o Đozi kao Himmlerovoj "desnoj ruci", je plod nepoznavanja ili pojednostavljivanja elementarnih činjenica ili primjer protubošnjačke i protuislamske zloće te zloporabe povijesti u dnevno-političke ciljeve. S druge strane, nijekati određene muslimanske simpatije prema osovinskim ratnim ciljevima, fascinaciju nekim aspektima ideologije, protužidovske invektive, te različite pismene iskaze u kojima se pozivalo na stanovite dodirne točke između islama i nacionalsocijalizma ili fašizma, je također pogrešno i predstavlja tipičan primjer intelektualne lijenosti. Mi imamo paradoks da većina Đozinih službenih ili poluslužbenih sarajevskih biografija i prije i nakon 1990. njegovo djelovanje od 1941. do 1945. sa nelagodom uglavnom prešućuje i svodi na crnu rupu. Kada na površinu isplivaju neke "neugodne" činjenice onda smo suočeni sa starim bosanskim sindromom "uvrijeđenog djeteta". To je krivo, od činjenica ne treba bježati, već ih tumačiti i objašnjavati u povijesnom kontekstu u kojem su nastale, bez iluzije da bilo tko od nas ima monopol na konačnu povijesnu istinu.

Koja je onda bila konkretna Đozina ratna uloga?
- Husein Đozo po svojoj intelektualnoj spremi, kao i od njemačke strane uočenim sposobnostima, nije bio samo jedan od bosanskih SS tabor-imama u činu satnika (Hauptsturmführer), konkretno kao dušobrižnik divizijske 28. pukovnije, a povremeno i kao zamjenik glavnog divizijskog imama Abdulaha Muhasilovića, čija je sudbina nakon rata nepoznata. Đozino ime se u izvorima pojavljuje i u kontekstu onoga što sam u prijašnjem odgovoru označio kao fenomen "susreta nacionalsocijalizma i fašizma s islamom". Naime, njemački SS krugovi nisu ostali samo na činjenici da je ova postrojba bila jedina SS divizija koja je imala vjersku dušobrižničku službu. Njezinim tabor-imamima očigledno se nastojala u budućnosti dati i posebna zadaća, pa je 1944. utemeljen poseban imamski Institut u njemačkom Gubenu na čelu kojeg je tek nekoliko mjeseci 1944. bio upravo Husein Đozo, koji je u Institutu vodio i kratki tečaj za obuku imama. Sve ovo je bio dio ambiciozne njemačke svjetske "islamske politike", posebice promicane u krugovima SS-a. Ova je politika bila utemeljena na maštovitim predodžbama, bez uporišta u činjenicama, a zbog skorog sloma ostala je u povojima i bez konkretnog epiloga. Đozo nije sudjelovao u kratkotrajnim divizijskim vojničkim poduhvatima u domovini tijekom 1944., pa se njegovo ime nije moglo dovoditi u vezu sa zločinima u sjevernoj Bosni i Srijemu koji su kasnije (ne)utemeljeno pripisivani Handžar-diviziji.

Ističe se i Đozino prisustvo obuci nacističkih vojnika, susreti s kontroverznim jerusalimskim muftijom? Jeste li Vi došli do takvih saznanja, i šta ona, u kontekstu tadašnje političke situacije, Vama govore?
- Naravno da se Đozo "u kontekstu tadašnje političke situacije" susretao i s jeruzalemskim muftijom te protokolarno pribivao različitim divizijskim promidžbenim manifestacijama. U tekućim medijskim manipulacijama koriste se i dramatični opisi kako su pronađene fotografije na kojima je Đozo u društvu "nacističkih SS oficira", u "nacističkim odorama" i s "nacističkom ikonografijom", da budem ciničan, kao da postoje "komunistički SS oficiri", i kao da je u takvim okolnostima mogao biti u britanskoj odori, te nositi trorogu kapu sa zvijezdom petokrakom i srpom i čekićem. Da budem malo indiskretan, nedavno sam razgovarao s dragim gospodinom Hajrudinom Somunom, kojeg je zanimalo moje mišljenje o ulozi jeruzalemskog muftije El-Huseinija u Drugom svjetskom ratu. Nisam siguran da ga je moj odgovor zadovoljio, ali sam mu tada otprilike rekao da sve ono što vrijedi za Đozu i okolnosti bošnjačkih dodira s nacional-socijalizmom vrijedi i za arapski nacionalistički pokret tada vođen od jeruzalemskog muftije El-Huseinija. Zbog sukoba s britanskim kolonijalizmom koji je u protuarapske svrhe manipulirao i s cionističkom akcijom, bilo je smiješno očekivati od arapskih vođa da budu veći Britanci od Winstona Churchilla i Bernarda W. Montgomeryja, da liju suze zbog mogućnosti sloma britanskog imperija pred Rommelovim tenkovima, a time i zamisli o židovskoj državi u arapskoj Palestini.

Vođen arapskim nacionalnim interesom i drevnom krilaticom "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj", muftija El-Huseini je pokušao osloncem na Hitlera, kao i primjerice kasniji Titovi indonežanski nesvrstani prijatelji osloncem na Japance, ostvariti legitimne nacionalne aspiracije. To je ključna pozadina toga na prvi pogled neobičnog saveza i stvarati od jeruzalemskog muftije ili bilo kojeg drugog muslimanskog prvaka bezvremenog arapsko-muslimanskog šegrta u Hitlerovu naumu uništenja europskog židovstva može poslužiti u suvremenoj protupalestinskoj ili protubošnjačkoj promidžbi, ali ne i u ozbiljnoj historiografskoj raščlambi.

Da li znate nešto više o pismu koje je ef. Đozo uputio Himmleru?
- Đozino pismo Himmleru iz prosinca 1943. koje se sada navodi kao spektakularno otkriće objavljeno je u više knjiga o Waffen SS-u i potječe iz američke arhivske zbirke mikrofilmova njemačkih dokumenta. U njemu se Đozo kurtoazno u ime svih tabor-imama zahvaljuje na pomoći u hrani za članove obitelji pripadnika divizije u Bosni, a sve okićeno zazivanjem konačne pobjede i uobičajenim korištenjem frazeologijom u takvim prigodama. Iz toga izvoditi teze o Đozinoj osobnoj bliskosti s Himmlerom je više nego smiješno. Logično je da osoba na tom položaju i u takvim okolnostima barem administrativno komunicira s vođama SS-a, a ne s generalom Pekom Dapčevićem ili Valterom Perićem.

Zbog suradnje s neprijateljem ef. Đozo je 1945. osuđen na zatvorsku kaznu. Na kakve ste informacije u vezi s tim naišli?
- Kada je riječ o svim, podvlačim svim, poratnim suđenjima pred jugoslavenskim komunističkim sudovima treba jasno naglasiti da su ona imala obilježja montiranih političkih postupaka, u pravilu s konfabuliranim optužnicama i s unaprijed donesenim presudama. Ako zanemarimo masovne partizanske izvansudske egzekucije, cjelokupno sudstvo bilo je u funkciji obračuna sa svim stvarnim, potencijalnim ili izmišljenim neprijateljima Komunističke partije, te provedbe komunističke revolucije s konačnim ciljem uspostave nove države totalitarnog tipa po uzoru na Sovjetski savez. Đozo je uhićen u nepoznatim okolnostima početkom svibnja 1945. i izveden pred zloglasni vojni sud Komande grada Sarajeva koji je u formi prijekog suda prije toga na smrt osudio, među ostalim, i možda najistaknutijeg i najlucidnijeg mlađeg islamskog intelektualca Mustafu Busuladžića. Ono što je najzanimljivije u svjetlu ostalih sudskih postupaka, kao i u kontekstu Đozine kasnije sudbine, je činjenica da je osuđen "samo" na pet godina zatvora, te da nije terećen za "ratne zločine", već tek za "izdajničko" djelovanje u svojstvu divizijskog tabor-imama i suradnika jeruzalemskog muftije. Naravno da presuda takvog suda ne može biti mjerodavna za prosuđivanje bilo čije, pa niti Đozine ratne uloge i odgovornosti, ali ona ukazuje na još neistražene okolnosti njegove predaje ili zarobljavanja od partizana, te da u pozadini njezine razmjerne blagosti stoji i vrlo vjerojatna okolnost da je u ratu činio određene usluge utjecajnim pojedincima na partizanskoj i komunističkoj strani. No, o tome nemam podrobnijih podataka.

Niko ne poriče Đozine poratne duhovne i intelektualne aktivnosti, no, s obzirom na ove činjenice, kako gledate na to da je škola dobila njegovo ime?
- Do sada smo razgovarali isključivo o kontroverzama vezanim uz Đozino ratno djelovanje, koje obuhvaća vremenski odsječak kraći od dvije godine, i mislim da smo ih barem donekle kontekstualizirali u povijesnoj stvarnosti. Iz toga je za neupućene možda ostala nejasna i činjenica kako je riječ, gledano iz vizure ukupnog Đozina života i djela, o sporednoj epizodi, koja ni na koji način, posebice kada se valjano protumači, ne može zasjeniti veličinu cjeline njegove islamske misli i islamskog djelovanja u teškim vremenima komunističke diktature. Po mome sudu, Husein Đozo je s obzirom na nepovoljni socijalni i politički kontekst u kojem je djelovao, najistaknutiji islamski reformator i obnovitelj islamske misli u povijesti muslimanskih Bošnjaka. Ja naravno nisam dovoljno kompetentan da o tome iznosim apriorističke sudove, ali slične ocjene davali su i najvažniji današnji bošnjački islamski intelektualni autoriteti poput Enesa Karića, koji je o kapitalnom značenju Đozina djela pisao i u svojoj Povijesti islamskog mišljenja u BiH u XX. stoljeću. Kada se sve to ima u vidu, pitanje o tome treba li osnovna škola u Đozinu Podrinju nositi njegovo ime je potpuno izlišno. Moj odgovor je – DA - treba, i to ne samo osnovna škola, i ne samo u Goraždu.

Ef. Đozo je u kasnijem komunističkom razdoblju doživio određenu društvenu rehabilitaciju, pa je bio u Titov prevodilac. Kako to tumačite?
- Za naš odnos prema Đozi ili bilo kome ili čemu iz bosanske muslimanske baštine treba biti potpuno irelevantno kako su na to gledali jugoslavenski komunisti. No, budući da je i danas mnogima važniji argument Titovo stajalište ili držanje od elementarnih činjenica onda mi dopustite nekoliko opaski važnih za razumijevanje okolnosti u kojima je došlo do određene Đozine rehabilitacije nakon 1960., bez koje je naravno i nezamisliva njegova uloga obnovitelja islamske misli i islamskih ustanova u BiH koju je imao sve do svoje smrti. Islamska zajednica i općenito sve vakufske ustanove našle su se 1945. na udaru komunističke represije u pozadini koje je stajao i boljševički sankilotski ateistički protureligijski stav.

Za razliku od dobro organizirane Katoličke crkve, Islamska zajednica je bila lak plijen za jugoslavenske komuniste koji su je vrlo brzo putem svojih pouzdanika pretvorili u jednu vrstu partijske frontovske ispostave. Među ostalim nevoljama, likvidacija islamskog visokog školstva i većine nakladništva, represija nad najistaknutijim vjerskim autoritetima, oduzimanje vakufskog vlasništva i ostalo, doveli su do toga da se u kontekstu od države vođenog šireg modernizacijskog i u ateizmu utemeljenog revolucionarnog zahvata činilo, posebice pedesetih godina, da je islamu i svim oblicima islamske tradicije u BiH namijenjena sudbina postupnog odumiranja. Tim više jer se jugoslavenski komunistički modernizacijski zahvat organski nadovezivao na dio starijih pretkomunističkih jugoslavenskih nacionalističkih shvaćanja po kojima je islamska baština, svjesno ili podsvjesno, doživljavana tek kao relikt "tuđinske" osmanske vladavine. Đozo se u tim olovnim godinama nakon izlaska iz zatvora kao ideološki nepoćudan nalazio izvan ustanova Islamske zajednice, a njegov povratak i postupna rehabilitacija bili su u uskoj vezi s jednim drugim fenomenom koji će, a to će buduća povijesna istraživanja siguran sam i dokazati, odigrati presudnu ulogu u i za same komuniste neočekivanoj obnovi islamske misli u BiH. Ukratko i pojednostavljeno, taktičko okretanje jugoslavenskih komunista prema arapskom svijetu u sklopu tadašnje hladnoratovske konstelacije, te s tim u vezi neobična instrumentalizacija islama od jednog u osnovi ateističkog režima, pružila je slamku spasa i sretnu okolnost da Islamska zajednica ne doživi sudbinu koju je organizirana vjera doživjela u komunističkoj Albaniji. To je povijesni okvir za razumijevanja okolnosti koje su dovele do Đozine društvene rehabilitacije putem vršenja odgovornih dužnosti od režima nadziranoj Islamskoj zajednici i njezinim ustanovama. Bošnjački apologeti titoizma i jugoslavenskog komunizma poslovično se pozivaju na ove okolnosti kao i na Titov protuizraelski stav i potporu arapskim i palestinskim osloboditeljskim pokušajima tijekom Hladnog rata. Naravno, previđajući činjenicu da je u kritičnom palestinskom trenutku 1947.-1948. Jugoslavija, kao i Sovjetski savez, za razliku od suzdržanog SAD-a, gorljivo podupirala ne samo moralno već i u oružju cionističku borbu za uspostavu židovske države u arapskoj Palestini, u pozadini čega je bila kalkulacija da će se mladi Izreal prikloniti taboru komunističkih država. Ovdje i jedna anegdota u vezi s Đozinim položajem nakon rehabilitacije. Iako se iz vizure sloma njemačkog Reicha, te sudbine jeruzalemskog muftije i Huseina Đoze činilo da se više nikada ne će susresti, povijest je pokazala svu svoju nepredvidivost. U okolnostima arapskog poraza u šestodnevnom ratu 1967. u Kairu je 1968. održan Sveislamski kongres na kojem je počasno mjesto imao i već ostarjeli muftija El-Huseini koji se sastao, kako su javili i jugoslavenski mediji i s jugoslavenskim muslimanskim izaslanstvom predvođenim, ni manje ni više, nego Huseinom ef. Đozom, tada predsjednikom Udruženja Ilmije u SR Bosni i Hercegovini. Njegova potpora arapskim nacionalnim zahtjevima i borbi protiv Izreala nije promakla domaćoj javnosti, pa ni Savezu jevrejskih opština Jugoslavije koji je zbog toga službeno prosvjedovao kod vlasti u Beogradu, ograničavajući se tek na Đozine izjave, prešućujući, zbog neznanja ili političkog oportuniteta neugodne činjenice iz njegove činilo se tada već zaboravljene prošlosti. Ovo spominjem zato jer proteklih dana neki sarajevski neotitoistički i neokomunistički krugovi prednjače u demonizaciji Huseina Đoze kao predstavnika "bošnjačkog fašizma". U tome su gluhi za bilo kakvu racionalnu argumentaciju, uvažavajući samo Titovo mišljenje i postupanje kao vrhunsko mjerilo u ocjenjivanju svih ljudi i povijesnih pojava. Ako je tomu tako, i kada Đozu zbog ideološke uskogrudnosti ne mogu prihvatiti kao bošnjačku nacionalnu i islamsku vrjednotu, neka ga barem uvažavaju kao povijesnu ličnost čiju je društvenu rehabilitaciju iz svojih ciljeva dopustio i režim i vladar za kojim trajno žaluju. Zašto samo u Đozinu slučaju biti većim katolikom od samoga pape?

U vezi sa slučajem Đozo javio se i bivši reis Cerić, koji pokretanje priče naziva "kampanjom protiv Bošnjaka radi kriminalizacije njihove vjere i morala"?
- Iako sam znao biti kritičan prema stilu i vjersko-nacionalnoj simbiozi i platformi koju je zagovarao uvaženi reisu-l-ulema emeritus prof. dr Mustafa ef. Cerić, u ovom slučaju se u osnovi, bez obzira na odabir riječi, slažem s njegovim stajalištem. Amputirati Huseina ef. Đozu iz nacionalnog i islamskog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija kao što su imena ulica i škola, i to zbog beznačajnih epizoda iz cjeline života i djela, znači učiniti od modernog bošnjačkog identiteta i islamske misli torzo lišen svojih najpouzdanijih smjerokaza. Muslimanski Bošnjaci u 20. stoljeću, dramatično suočeni s pokušajima komunističke ateističke akulturacije, a danas s njezinim posljedicama, te s perfidnim misionarskim i kolonizatorskim djelovanjem "islamskih" ribara ljudskih duša koji ih pokušavaju zajedno s njihovom autentičnom tradicijom pretvoriti u duhovne uljeze i strance u vlastitoj zemlji, u Đozinoj obnoviteljskoj islamskoj misli i dalje imaju svoje snažno uporište. U obranu Đozine ličnosti i njegova islamskog integriteta, koje su doveli u pitanje neodgovorni skribenti i neznalice, trebalo bi javno stati i Rijaset Islamske zajednice i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ustanove kojima je za svoga plodnog života neumorno služio.

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/inte ... jegovo-ime

CERIĆ: NAPAD NA ČAST I UGLED HUSEJNA EF. ĐOZE JE NAPAD NA SVE BOŠNJAKE
http://sbk.eu.com/izdvojeno/napad-na-ca ... -bosnjake/


Organiziranjem manifestacije Dani Huseina ef. Đoze ima se cilj promovirati tradiciju, kulturu, stvaralaštvo našeg naroda i doprinositi podizanju kulturne svijesti naših ljudi. Poseban cilj i značaj je vraćanje sjećanja na jednog od najznačajnijih intelektualaca i javnih poslenika u prošlom stoljeću u našoj zemlji, a posebno čovjeka koji je proizveo tako mnogo ljudi korisnih našem drušvu i zajednici.

Završnoj manifestaciji na Turskoj ravni na Orahovicama u blizini njegove rodne kuće ističe se značaj ovog djela naše domovine tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Smatramo da će završni dio manifestacije oživjeti taj prostor i ponukati naše ljude za poboljšanjem uvjeta života u tom djelu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde. Očekujemo veliki interes cjelokupne javnosti u Bosni i Hercegovini. Ova je manifestacija uvrštena u kalendar značajnih datuma Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.

Manifestacija Dani Huseina ef. Đoze ima više sadržaja i namijenjena je velikom broju učesnika i različitim ciljnim grupama. Manifestacija sadržava:
1. Večer Kur'ana, subota, 30. maj 2015.g., poslije akšam-namaza, Kajserija džamija, Goražde.
Tradicionalni program ove manifestacije sa međunarodnim učešćem poznatih učača Kur'ana. Time se naglašava činjenica da je Husein ef. Đozo bio veliki tumač Božije riječi u svjetskim razmjerama.
Ove godine u programu učestvuje sedam hafiza, šest iz Bosne i Hercegovine i jedan iz Republike Turske. U programu će učestvovati članovi recitatorske sekcije Osnovne škole Husein ef. Đozo u Goraždu, te pobjednice mektebskog takmičenja na nivou Muftijstva goraždanskog iz učenja Kur'ana.
2. Hatma dova, utorak, 02. juni 2015.g., poslije akšam-namaza, Sinan-begova džamija, Goražde
Učenje hatme pred dušu Huseina ef. Đoze od strane imama, vjeroučitelja i džematlija Medžlisa Islamske zajednice Goražde.
3. Literarni natječaj učenika srednjih škola, srijeda, 03. juni 2015.g. u 10:00 sati, Islamski kulturno-obrazovni centar, Goražde
Na osnovu teksta Huseina ef. Đoze 'Uvjeti postignuća sreće na zemlji' održat će se literarni natječaj učenika srednjih škola Bosansko-podrinjskog kantona Goražde u organizaciji Ministarstva za obrazovanje, mlade, nauku, kulturu i sport Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, u saradnji sa Muftijstvom goraždanskim i OŠ Husein ef. Đozo. Natječaj će biti održan u Islamskom kulturno-obrazovnom centru u Goraždu. Pobjednički radovi bit će predstavljeni u okviru programa Kolokvija o životu i djelu Huseina ef. Đoze.
4. Kolokvij o životu i djelu Huseina ef. Đoze, petak, 05. juni 2015.g. u 19:00 sati, Islamski kulturno-obrazovni centar, Goražde
Savremenici Huseina ef. Đoze govorit će o Huseinu ef. Đozi kao ličnosti u vremenu u kojem je živio, radio i djelovao na način razumljiv široj publici. Kolokvij ima ambiciju prerasti u naučni skup međunarodnog karaktera, na kojem bi se elaborirale teme važne za Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i Bosnu i Hercegovinu u cjelini, pa i šire. Ovaj sadržaj sadrži i muzički i recitatorski dio programa.
5. Mevlud i dova - završni program manifestacije, nedjelja, 07.juni 2015.g. u 11:30 sati, Turska ravan – Orahovice, Goražde
Pored tradicionalnog mevludskog programa i učenja dove, očekuje se obraćanje Reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i predstavnika političkog života Bosne i Hercegovine. U okviru ovog programa bit će dodjeljena i godišnja nagrada manifestacije Dani Huseina ef. Đoze za doprinos zajednici i društvu.

O Huseinu ef. Đozi
Doprinos Husein ef. Đoze bio je velik i neprocjenjiv na mnogim znanstvenim poljima u kojima je uzeo svoje učešće. Bio jako cijenjen i u ulemanskim krugovima van bivše zemlje, što se može vidjeti iz naučnih simpozija i izlaganja u kojima je učestvovao diljem islamskog svijeta i na koje je bio pozivan. Đozini radovi su decenijama kod mnogih čitalaca razvijali osjećaj samopouzdanja, samopoštovanja i punog povjerenja u vlastite vrijednosti. Tada, prije četrdesetak godina, ideološki nezatrovanoj omladini i intelektualcima imponovalo je i bili su ponosni što imaju jednog takvog intelektualca. Pozivao je na dobro i odvraćao od zla, tiho, pametno i razborito, potpuno svjestan moralnog i duhovnog stanja ondašnjih muslimana, zapalih u vode neznanja i uglavnom površnog poznavanja islama. Za sobom je ostavio neizbrisiv trag koji ga je uzdigao u sami vrh, a ako ne i na prvo mjesto, najznačajnijih i najmarkantnijih bošnjačkih prvaka XX stoljeća.

http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=457

ArYjxDOf65M

[Abidaga]

7R7jIyYwq6I

[Abidaga]

02.11.2013
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović ljubazno se odazvao našoj molbi da progovori o ličnosti koja se ovih dana našla u fokusu interesovanja bh. javnosti, o, po mnogima, najistaknutijem reformatoru islamske obnoviteljske misli iz redova Bošnjaka, Huseinu ef. Đozi. To što jedna goraždanska osnovna škola nosi Đozino ime, nedavno je osporeno saopćenjem Naše stranke, koja je reagirala zbog pojedinih činjenica iz Đozine biografije. Vjerujemo da će ovaj intervju baciti svjetlo na cijelu tu priču.

Kao povjesničar istražujete i epohu u kojoj je djelovao Husein ef. Đozo: kako biste najkraće opisali njegovu povijesnu ulogu?
Husein ef. Đozo je jedna od najmarkantnijih i najzanimljivijih bošnjačkih ličnosti u poslijeosmanskom razdoblju.. Proteklih su se godina u stranom tisku više puta pojavljivale senzacionalističke konfabulacije o "nepoznatoj" i "tajnoj" "nacističkoj" prošlosti bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta, pa se i sâm Alija Izetbegović, kao gimnazijalac i član organizacije Mladi muslimani, dovodio u vezu s ni manje ni više nego s Reichsführerom Heinrichom Himmlerom, a kao državnik i političar s Osamom bin Ladenom. Iza ovih jeftinih konstrukcija, koje su se organski nadovezivale na problematične interpretacije jugoslavenske komunističke historiografije i obavještajne publicistike, u pravilu su stajale srpske lobističke skupine na Zapadu.. Poseban adresat ovog lobističkog djelovanja je, pored ostalih, i izraelsko tj. općenito međunarodno židovsko javno mnijenje, koje se još od Miloševićeva "Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva" pokušava pridobiti za srpske ekspanzionističke političko-nacionalne i državne ciljeve. U tome se nažalost i donekle uspijeva, budući da po istom obrascu određene izraelske lobističke skupine desetljećima zloupotrebljavaju kontroverze iz ratnih veza arapskih nacionalista sa silama Osovine, među kojima je glavna figura jeruzalemskog muftije El-Huseinija, a kako bi se u međunarodnoj javnosti diskreditirali zakoniti palestinski nacionalno-osloboditeljski zahtjevi, ne samo kao "islamistički", već i latentno "nacistički"..

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/inte ... jegovo-ime

09.02.2016
"Hasanbegović šalje ružnu sliku o Hrvatskoj, rehabilitirao je imama Huseina ef. Đozu, pri čemu je, zapravo, izvršena nova sinteza fašizma i islamofašizma. Dvostruko je opasan i trebao bi se vratiti izučavanju povijesti jer takav ministar ne bi trebao imati mjesto u vladi europske Hrvatske.. Nema integracije bez preispitivanja islama.."

http://www.nacional.hr/intervju-pascal- ... ja-islama/

[Abidaga]

03.04.2016
Mnogi historičari smatraju da je krvavi rat u BiH od 1992. do 1995. bio, zapravo, nastavak nesvršenog rata i klanja iz Drugog svjetskog rata. Genocid koji se desio nad Bošnjacima razlikuje se od onog iz Drugog svjetskog rata samo po tome što se dešavao pred kamerama. Iako je u Drugom svjetskom ratu ubijen svaki osmi Bošnjak, i tako su proporcionalno Bošnjaci bili drugi narod, odmah iza Jevreja, po broju žrtava u Drugom svjetskom ratu, zločin nad Bošnjacima je prešućen. Hiljade bošnjačkih civila zaklanih četničkom i ustaškom kamom nikada nije sahranjeno. Stotinama utamničenih u ustaške logore nikakva spomena nema. Nigdje spomenika, nigdje otkopane masovne grobnice itd. Skoro da se može reći da će rat u BiH i otpočeti onoga trenutka kad je klanjana prva masovna dženaza u Foči, koju je organizirala novoosnovana Stranka demokratske akcije. Dakle, kad se obznanila pedeset godina čuvana istina o zlodjelima srpskih, četničkih jedinica, stigla je odmazda! Kako su ustaški i četnički pokreti i njihova zločinačka profašistička historijska uloga u Drugom svjetskom ratu bili nepobitni, e da bi imali pandan hipotekama Srba i Hrvata, komunisti su postojanje Handžar divizije koristili i kao profašističko-kvinslišku hipoteku za obračun sa Bošnjacima. Posebno sa njihovom vjerskom inteligencijom.. Zato ima prava poplava sajtova, tekstova i knjiga, posebno sa srpskim i izraelskim prefiksom u imenu, koje zlonamjerno propagandistički govore o “Handžar diviziji.”

Čitaocima su dostupne četiri knjige objavljene na južnoslavenskim jezicima iz kojih se, sa različitih aspekata, može prilično pouzdano dobiti protret i uvid u nastanak, djelovanje i historijsku ulogu Handžar divizije. To su knjige Derviša Sušića, Parergon, objavljena u Sarajevu 1980; Ženi Lebel, Hadž- Amin i Berlin, objavljena u Beogradu 1993, Zije Sulejmanpašića, 13. SS divizija Handžar – istine i laži, objavljena u Zagrebu 2000., i Mirka D. Grmeka i Louise L. Lambrichsea, Buntovnici iz Villefranchea, u prijevodu objavljena u Sarajevu 2005. godine. Mnogi autori se pozivaju i pohvalno govore o knjizi Georgea Leprea, Himmler’s Bosnian Division, objavljenoj u SAD 1997. godine. Parergon je objavio i kao feljton u Oslobođenju uz mjesec ramazan 1979. radi obračuna sa islamskom inteligencijom. Napisan je na osnovu tajnih dosijea i obavještajnih podataka koje je posjedovala Državna bezbjednost (DB) SFRJ. Navodno je korumpirajuća građa iz policijskih izvora bila ponudila samom Meši Selimoviću da napiše knjigu, što je on odbio. Zbog toga je pod pritiskom UDB-e bio prisiljen napustiti Sarajevo i preseliti se u Beograd. Feljton o historijskoj ulozi Islamske zajednice, odnosno pojedinaca iz vrhova IZ-e, trebao je komunistima poslužiti za obračun sa „klerinacionalizmom” u „muslimanskim redovima.” Sam povod tom obračunu sa islamskom inteligencijom bila je knjiga Muhameda Hadžijahića “Islam i Muslimani u BiH”, izdatoj 1977. u Sarajevu. U dodatku knjige objavljene su tzv. El- Hidajine rezolucije muslimana iz 1941. godine. Te razolucije su osudile ustaške zločine nad Srbima u BiH i ocijenjene su kao prvi i jedini glas protiv fašizma u Evropi u to vrijeme. El-Hidaja je bilo udruženje islamskih vjerskih službenika, na čijem su čelu bila dva najznamenitija alima - islamska učenjaka u prošlom stoljeću. To su Mehmed Handžić i Kasim Dobrača. Mehmed Handžić je umro 1944. godine u bolnici nakon operacije slijepog crijeva. Sumnja se da je ubijen. Neki sumnjaju da su ga ubile ustaše upravo iz osvete zbog pisanja spomenutih rezolucija. Drugi, više mladomuslimanski krugovi, pak tvrde da su ga ubili komunisti. Kasim Dobrača je još bio živ u vrijeme objavljivanja feljtona Parergon. Na taj pamflet reagirao je Prepord, list IZ-e, kojeg je uređivao Husein Đozo. Zbog toga je cijela redakcija Preporoda smijenjena. Đozo je bio najpriznatiji islamski mislilac u BiH u drugoj polovici prošloga stoljeća. Ali, on je kao mladić bio tabor imam u Handžar diviziji. I Kasim Dobrača i Husein Đozo su bili osuđeni od komunističkog režima na dugogodišnje zatvorske kazne. Pod naslovom «Otpočelo suđenje grupi narodnih izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom», Oslobođenje od 19. septembra, petak, 1947. g., počinje svoje izvješće sa jednog od najmonstruoznijih političkih procesa muslimanskoj inteligenciji u BiH. Oslobođenje od 26. septembra (opet petak), donosi naslov «Izrečena presuda grupi izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom». Pred krivičnim vijećem Okružnog suda kojim je predsjedavao Ahmet Salčić, a optužbu zastupao Musatafa Vilović, osuđeni su: Kasim Dobrača na 15, Derviš Korkut na 8, Dr. Kasim Turković na 4, Dr. Jusuf Tanović na 4, Mahmut Traljić na 10, (ova peterica su osuđena i na konfiskaciju cjelokupne imovine), Abdulah Dervišević na 6, Mustafa Hebović 7, Ibrahim Karalić 10, Hasan Avdić 3, Hasan Ljevaković 5, Muharem Alihodžić na 2 godine i 10 mjeseci, Osman Hasanović na 3 godine i 6 mjeseci zatvora. U izvješću se navodi da je izricanju presude prisustvovala «velika masa građana». Iz samih naslova Oslobođenja može se dobiti uvid zašto su optuženi i kako im je suđeno.»Izdajnici su iskorištavali vakufske ustanove i vjerske obrede za zločinački rad protiv naroda i države», «Optuženi su priznali da su radili špijunažu za neprijatelja naše države», «Povjerenici Dobračine prevratničke organizacije bili su pomagači ustaško-četničkih bandita», «Prevratnička organizacija bila je povezana sa agentima strane špijunaže», «Prevratnička organizacija radila je za račun potpaljivača rata – naglasio je javni tužilac, tražeći strogu kaznu za optužene». Iako se u izvješćima sa suđenja ne spominje handžar divizija, jer nijedan osuđenik nije bio njegov pripadnik, po naslovima se vidi na šta je tužitelj aludirao. Očekivalo se da će Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Zašto Dobrača nije osuđen na smrt? U septembru 1947. desilo se ustoličenje reisul- uleme h. Ibrahim efendije Fejića, to je bio prvi reis u bivšoj Jugoslaviji, i upravo se tih dana završavalo suđenje Kasim efendiji Dobrači. Očekivalo se da će Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Novi reisul- ulema namjeravao je posjetiti ugledne političare i zahvaliti im na ukazanom povjerenju i izboru. Prvu posjetu najavio je Rodoljubu Čolakoviću, tadašnjem ministru prosvjete. Na sastanku sa Čolakovićem reis Fejić spomenuo je Dobraču. Čolaković je rekao kako je sudstvo nezavisno i kako je teško zauzimati se za nekoga ko je okrivljen da je rušio državu. Slijedeća reisova posjeta bila je Avdi Humi, tadašnjem predsjedniku Skupštine BiH, a reisovom zemljaku, jer su obojica bili iz Mostara. Avdo Humo je saopćio reisu: «Uspio si u svom zauzimanju – Dobrača neće biti osuđen na smrt!»

Povodom 15. godina od smrti Huseina Đoze, na FIN-u je održan naučni skup posvećen njemu. Tim povodom u Ljiljanu je objavljen tekst u kojem se „istražuje politička pozadina kompromitacije Huseina Đoze, najvećeg islamologa druge polovine dvadesetog stoljeća.”
„U Informaciji Centra službi državne bezbjednosti Sarajevo, koju su 26. januara, 1973. godine sačinila dvojica radnika SDB-a E.A. i F. J., iznesen je “plan rada po obradama za 1973. godinu” koji se odnosio na muslimanske intelektualce. U Informaciji su imena vodećih muslimanskih intelektualaca: pisca Alije Nametka, alima Kasima Dobrače, akademika Muhameda Filipovića, inžinjera Omera Behmena, profesora Rusmira Mahmutćehajića, profesora Huseina Đoze i mnogih drugih. Husein Đozo vođen je pod šifrom “Bistrik” skupa sa grupom lica, muslimanskih intelektualaca, koji su stanovali na Bistriku, odnosno radili u Gazi Husrev-begovoj biblioteci koja se nalazi u podnožju Bistrika. “Ova obrada će imati prioritet u radu, jer je prema današnjim obavještenjima pružila dovoljno podataka koji nam govore da efikasnim prodorom u djelatnost ove grupe hvatamo centralna pitanja vezana za neprijateljsku djelatnost ove grupe ili kako bi bar razbili djelatnost ove grupe i na taj način je pasivizirali.” U Informaciji dalje se kao operativne radnje predviđaju informativni razgovori sa licima koja su vezana za ovu grupu, akcije prisluškivanja na poslu i u stanu šifrirane kao “Leopard” i “Morava”, kontrola pošte svim licima koja se vode pod obradom. “Izvršiti pripreme za razgovor sa Đozom, a zatim raditi na potpunoj kompromitaciji Đoze (podvukao N.L.).” Prilikom otvorenja seoske novosagrađene džamije u Poriču kod Bugojna (23. septembra, 1979.), prema tradiciji Bošnjaka, priređen je mevlud. U ime Islamske zajednice govore su održali reisul-ulema Naim efendija Hadžiabdić, Husein efendija Đozo, kao vjersko-prosvjetni referent Starješinstva IZ u Jugoslaviji, i beogradski muftija Hamdija efendija Jusufspahić. Muftija Jusufspahić rođen je u selu Zanesovći nedaleko od Poriča. On je kritizirao i tek objavljenu knjigu Derviša Sušića Parergon koja Islamsku zajednicu tretira kao instituciju koja kolaborira sa fašistima. Đozo je svoj govor počeo riječima: “Braćo, muslimani.” Parergon je ocijenio kao „zabijanja trna u zdravu nogu” muslimanima! Prema pisanju Oslobođenja od 29. oktobra, 1979., petsto mještana sela Poriče, gdje je živjelo i tridesetak procenata Srba, “željno su očekivali bilten kojeg je sačinila Mjesna konferencija SSRN”. Bilten je sadržavao osude inkriminiranih govora Jusufspahića i Đoze. U harangu se uključuje Oslobođenje sa tekstom naslovljenim “Šta se stere iza vjere”. Potpisali su ga Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić, radilice Hrvoja Ištuka, šefa komunističkog agitpropa. Pored teksta o ovom slučaju, Oslobođenje je na istoj stranici objavilo predgovor Parergonu kojeg ja napisao dr. Fuad Muhić, kao odgovor na kritike islamskih informativnih novina Preporod na ovu knjigu. Iste jeseni Tito dolazi u vilu Koprivnica kod Bugojna, gdje će se odmarati dvadesetak dana. Njega je u vili posjetila republička delegacija BiH na čelu sa Raifom Dizdarevićem, predsjednikom Predsjedništva SRBiH. Dio govora kojeg je Tito održao republičkom rukovodstvu BiH odnosio se i na Huseina Đozu, odnosno na“slučaj Poriče”. “Zato je dobro što ste sada preduzeli oštre mjere protiv podrivačke aktivnosti nekih klerikalnih krugova. Takve pokušaje treba u korijenu spriječiti, ako je potrebno i oštrim mjerama. Na tome vam ne može niko zamjeriti.” Tri godine poslije ove Titove prijetnje i medijskog linča, od srčanog udara, Husein Đozo je preminuo.

http://thebosniatimes.ba/clanak/3693

[Abidaga]

Radio "slobodna" Evropa i komunisti opet protiv Đoze:
http://www.slobodnaevropa.org/a/efendij ... 15150.html

Osim imena škole Đozi je danas posvećena i višednevna manifestacija, koju organiziraju Muftijstvo, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona (BPK) i Općina Goražde. Nikome nije jasno zašto, ali nekadašnja Osnovna škola "Nikola Tesla" u Goraždu još tokom rata je preimenovana u Drugu osnovnu školu, da bi odlukama Općinskog vijeća iz 1995. i 1996. godine ponijela ime kontroverznog imama i intelektualca Huseina ef. Đoze. Za njegovu životnu epizodu iz Drugog svjetskog rata, kada je bio imam 28 regimente SS Wafen divizije, poznate pod imenom Handžar divizija, većina Goraždana, posebno mladih, dugo nije ni znala, ali ni nakon što su ove informacije objavljene a internet preplavile Đozine fotografije u njemačkoj uniformi, nema konkretnih inicijativa da se ime škole promijeni.
"Nikola Tesla je čovjek koji je donio svjetlo čovječanstvu. On nije valjao ni Bosni, ni Srbiji, ni Hrvatskoj, on je valjao svijetu. Govorimo o jednom imenu koje je svjetski značajno. Šta je takvo ime smetalo i po čemu je ono 'manje' od bilo kojeg trenutnog fašiste, djelimičnog fašiste, ovakvog ili onakvog fašiste, pa da ga taj fašista zamijeni?", kaže Amela Džafović Kešan, potpredsjednica Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Goražde.

Džafović Kešan kaže da živimo u vrijeme dvostrukih aršina u kojem je mnogo lakše vidjeti i osuditi fašizam u tuđim redovima.
"Vrlo smo radosni i jedva čekamo da osudimo i da prozovemo i četnike, i ustaše. Podneblje istočne Bosne je dodatno prokleto jer je masa porodica, da bi preživjela od četnika, morala pristupiti ustašama. Znamo šta je bilo sa Čajničkim srezom, čitavim tim krajem. Suština ovog novog trenda je što amnestiramo određene zločince, određene periode njihovih života, pa kažemo oni toliko nisu bitni zbog ove ili one koristi", ističe Džafović Kešan.

"Mi gubimo 'Dane Isaka Samokovlije' kao najvećeg možda pisca iz Goražda. On je Goraždanin i on je disao Drinu i disao Goražde. Dao je možda promocije Goraždu više nego ijedan efendija koji je oblačio ustašku uniformu, a Isaka Samokovlije nema nigdje, za onaj jedan dan krijući postave cvijeće pred njegov Dom zdravlja i to je taj maksimum, dok dane nekog fašiste imamo po pet dana manifestacije. Je li to ono za šta se mi borimo, je li to ono protiv čega smo se mi borili 1992. – 1995. godine, ili smo mi otišli u neku skroz treću stvarnost u kojoj apsolutno ne znamo ni gdje smo, ni šta smo", pita se Amela Džafović Kešan.

[Abidaga]

15. Januara 2021
Islamska zajednica: Osuđujemo pokušaj dovođenja u istu ravan Huseina Đoze i izvršioce genocida nad Bošnjacima
https://saff.ba/islamska-zajednica-osud ... osnjacima/

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini se oglasila povodom inicijative zastupnika Damira Arnauta (SBB), koju je na posljednjoj sjednici usvojio Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH, a u kojoj se, kako je saopćeno, na neprihvatljiv način na istu ravan dovode presuđeni ratni zločinci i neke važne ličnosti za Islamsku zajednicu.

Saopćenje u nastavku prenosimo u cijelosti:

– Krupna prepreka obnavljanju povjerenja i moralnom oporavku bosanskohercegovačkog društva prisutna je u pokušajima izjednačavanja krivice za zločine različite težine počinjene tokom agresije i rata u BiH. Svi zločini, pa i ratni zločini i zločini počinjeni u ratu, zakonski se razlikuju, prepoznaju i sankcioniraju po razmjerima nasilja i nepravde. Usprkos tome, i usprkos općepoznatim činjenicama o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća neprestano se održavaju nastojanja da se jednako karakteriziraju individualni zločini i masovni ratni zločini, u koje ulazi i zločin genocida. To se čini s ciljem da se kao tobožnji uvjet procesa pomirenja u Bosni i Hercegovini prihvati nemoralna i nezakonita formula o jednakoj odgovornosti „strana u sukobu“, jer je na svim stranama bilo zločina.

Pokušaji poravnanja zločina različitog stepena zla i nepravde pojavljuju se danas u BiH i u posezanju za zbivanjima u Drugom svjetskom ratu. Oporu, uznemiravajuću stranu tih pokušaja, koji vode zanemarivanju žrtava zločina, čini njihovo uključivanje u institucionalizirane političke procedure. Posljednji takav slučaj je zajedničko karakteriziranje Huseina Đoze, koji je osuđen na zatvorsku kaznu za kolaboraciju s nacističkim režimom, i ratnih zločinaca, koji su odgovorni za zločine genocida i brutalna umorstva desetina hiljada nevinih ljudi. Đozo je odslužio zatvorsku kaznu i poslije toga je svojim radom u državnim institucijama i Islamskoj zajednici na najpotpuniji način potvrdio svoj status slobodnog građanina i svoje pravo na slobodno javno djelovanje. Djelujući u tom svojstvu u Islamskoj zajednici, pružio je nemjerljiv doprinos osavremenjavanju njezinih institucija, posebno obrazovnog sistema, povezivanju islamskih vrijednosti i humanističkih vrijednosti modernog doba, afirmaciji međuvjerske tolerancije i saradnje među pripadnicima različitih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Osuđujemo svaki pokušaj dovođenja na istu ravan ličnosti Huseina Đoze i glavnog kreatora i izvršioca četničkog zločina genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu.