Ukradena djeca

[Bosni]

Ovo je tema o ukradenoj djeci tokom agresije na BiH.

[Bosni]

http://www.bportal.ba/index.php?option= ... &Itemid=58

Ovo nije cijeli clanak, pogledajte na link.

Više od 20 godina od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu udruženja žrtava i borci za ljudska prava još uvijek tragaju za ratnom siročadi koja su tokom užasa rata odvedena u Srbiju, gdje je nekima od njih nametnut novi identitet, te se do danas ne zna njihova konačna sudbina, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).

Vjeruju da nije usamljen poznati slučaj Senide Bećirović koja je kao beba nestala u maju 1992. godine, kada su u njeno mjesto Caparde (Kalesija, Bosna i Hercegovina) ušle srpske vojne snage, da bi 16 godina kasnije bila pronađena u domu imućne porodice Janković u Beogradu gdje usvojena Senida živi pod imenom Mila Janković.

Predsjednica Udruženja ''Žena – žrtva rata'' Bakira Hasečić tvrdi u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da je mnogo djece iz Bosne i Hercegovine tokom rata odvedeno u Srbiju. Riječ je, pojašnjava, o djeci čiji su roditelji stradali ili su čak cijele porodice ubijene.

Helsinški odbor (HO) za ljudska prava u Srbiji, također, se uključio u potragu za djecom iz BiH. Predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko ističe kako je, očito, bilo dosta slučajeva odvođenja djece iz BiH u Srbiju.

Sta reci? Ubiju im roditelje, pokrste ih, i onda sve to prekrivaju lazima.

Sta mislite, jeli moguce naci ovog "Goran-a Nikolic-a" preko Facebook-a? Ako se zna da ima sestru "Dragan-u" koja je isto ukradeno dijete i da su iz Zrenjanin-a otisli u neku trecu zemlju?

[Bosni]

http://sandzakpress.net/vratila-sam-kce ... iz-narucja

BIH – Mirsada Dizdarević iz Višegrada, kao četverogodišnja djevojčica, 13. septembra 1992. godine, u vrijeme krvavog pira zločinaca u ovom gradu na Drini, istrgnuta je iz majčinog naručja i odvedena u Beograd.

Žrtva je zločina – ratne otmice djece – za koji se nikome još nije sudilo.

Bol i patnja

Bilo joj je namijenjeno da bude pokrštena i usvojena, kao i nepoznatom broju djece koja su oteta od roditelja tokom agresije na BiH i odvedena u Srbiju. Mirsada je u Srbiji provela nekoliko godina u centru za nezbrinutu djecu. No, njena do sada neispričana priča samo pukom srećom i predanošću njene majke Dude otišla je u drugom smjeru.

Ova danas 24-godišnja djevojka sad živi u Sarajevu s majkom, i dalje se boreći s teškim psihičkim traumama zbog onoga što je preživjela i odvojenosti od majke. U ekskluzivnoj ispovijesti Mirsada i njena majka Duda kažu da nikada neće zaboraviti dan kada su razdvojene. Mirsada mnogo manje govori, ali majka se sjeća svakog detalja.

- Sjećam se tog dana, ostala mi je slika krvavih ulica Višegrada – kaže Mirsada, koja dijeli sudbinu više od pola miliona nezaposlenih Bosanaca i Hercegovaca.

Majka Duda kaže da su četnici, kada su joj uzeli kćerku, ubili sve u njoj.

- Srpski vojnici palili su kuće po Višegradu. Bosa sam istrčala na ulicu s djetetom u naručju da nas žive ne zapale. Domalo se ispred mene zaustavio crveni automobil u kojem je bio vojnik. Rekao mi je da sjednem u auto i odvezao me u zgradu zavoda, gdje su bila smještena djeca s posebnim potrebama. Nakon dva mjeseca došla su dvojica muškaraca, jedan vojnik s puškom i jedan iz Crvenog krsta. Rekli su da Mirsadu vode u dom u Beograd. Plakala sam i molila ih da mi je ne uzimaju, ali jesu – prisjeća se Duda.

Od tog dana Duda nije spavala noćima. Pitala se šta je s njenom Mirsadom, je li živa, ima li šta jesti…

- Poslije nekoliko mjeseci saznala sam da je živa, ali se nisam smirila. Jedina misao bila mi je kako doći do nje. U Crvenom krstu su mi obećali da će je dovesti. Kupila sam igračke i s djecom od sestre čekala svoju ljepoticu – kaže Duda.

Ponovni susret

Mirsadu je u Beogradu pronašla polusestra Habiba, koja je bila udata za Srbina. Iako se toga u potpunosti ne sjeća, Mirsada je jedno vrijeme provela u kući Habibe.

No, Mirsada kaže da je trpjela strahote i od Habibinog muža te je ponovo vraćena u dom. Jedna porodica je, kako navodi, dolazila u dom s namjerom da je usvoji i pokrsti, no odustali su kada su saznali da joj je majka živa. Za to vrijeme Duda je patila i čekala da joj vrate kćerku. Posredstvom Crvenog krsta Mirsada je vraćena majci krajem 1995. godine. No, ponovni je susret s Mirsadom, koja je tada imala već skoro osam godina, donio je novu traumu. Duda kaže da joj je to bio najteži trenutak u životu.

- Kad se našla ispred mene, nisam je prepoznala. Bila je velika, nije više bila malo dijete. Zvala sam je da mi dođe, nije htjela. Nije me prepoznala. Govorila sam joj da sam ja njena majka. Plakala je i bježala od mene. Davala sam joj igračke, ali je odbijala da mi priđe. Bol koju sam tada osjetila neizbrisiva je, uništila me – sjeća se Duda.

Članak američke novinarke

O Mirsadinom slučaju je još 1992. godine pisala američka novinarka Nina Bernštajn (Bernstein), koja ju je pronašla u Beogradu 29. avgusta 1992. godine. U svom članku je napisala:

- “Bilo je previše krvi”, govorila je Mirsada bojeći čitav list papira crvenom bojom. Pritiskala je crvenu bojicu na papir. Prstima je prelazila preko papira, noktima stružući boju. “Vidjela sam kamion. Moja majka bila je u njemu, trčala sam za njim i plakala, ali se nije zaustavio. Vojnici su je odveli.” Jednom od vojnika je rekla: “Oni ljudi tamo su svi ludi.”

Nevjerovatno. Ta polusestra je vjerovatno prava jugoslovenka. A ispiranje mozga Bosnjacima bas cilja prema ovome. Da na ovo gledamo kao normalno.

[Bosni]

Znali da su djeca oteta, a dali ih na usvajanje

Četvero bošnjačke djece iz Višegrada, uzrasta između deset mjeseci i sedam godina, 13. septembra 1992. godine dovedena su u Centar za zaštitu djece i omladine "Zvečanska" u Beograd, a kasnije data hraniteljskim porodicama, potvrdila je za "Dnevni avaz" Jasminka Marković, sociolog iz ovog centra.

Usvojeni i pokršteni

Naš list je ranije objavio priču o tome kako su početkom agresije iz Višegrada, ali i iz drugih gradova istočne Bosne, djeca uzimana od roditelja i vođena u Srbiju, gdje su pokrštavana i davana na usvajanje. Slučaj Dude i Mirsade Dizdarević, o kojem smo pisali, jedan je od rijetkih u kojem je majka uspjela vratiti svoje dijete. Većina roditelja nije, a ni mnogo roditelja nije preživjelo zločine u istočnoj Bosni.

Marković, kako nam je rekla, nije mnogo znala o djeci koja su dovedena u Centar, ali ističe da su znali da su iz BiH te da se nije mnogo raspitivala.

Navodno su djecu odveli Gilbert Despić (Despich), bivši francuski industrijalac koji je radio kao volonter za humanitarnu organizaciju, a u tome su mu pomogli socijalna radnica Crvenog križa Nevenka Uzelac i jedan srpski vojnik. U dokumentima koje su predali nadležnima u Centru, kaže Marković, stajalo je da su roditelji dvije bebe, dječaka od deset i djevojčice od petnaest mjeseci, "nepoznati".

Marković tvrdi da su dvije bebe dovedene pod imenima Goran Nikolica i Dragana Veljović te da niko nije znao njihov pravi identitet. Sve što su znali jeste da su iz Višegrada i da su bošnjačka djeca.

- Sjećam se da su nam ti ljudi doveli trojicu dječaka i jednu djevojčicu. Osim Gorana i Dragane, u dom smo smjestili i braću Gušo, Emira (7) i Elvina (4). Znali smo da su muslimanska djeca, tako smo ih i registrovali - tvrdi Marković.

Vidno uplašeni

Prema njenim riječima, djeca su bila vidno uplašena kada su ih zaposlenici preuzeli i smjestili u ovu ustanovu zajedno s ostalim korisnicima koji su tu boravili iz Srbije.

- Rečeno nam je da su Goran i Dragana siročad iz BiH i da su ih vojnici našli ispod nekog mosta te da su bili prepušteni sami sebi. Iako su bili mali, na njima se vidjelo da su uplašeni, stalno su plakali. Pružili smo im potrebnu zaštitu - tvrdi Marković.

Ne znaju gdje su

Nakon dvije godine provedene u Centru, djeca su odvedena u hraniteljske porodice. Iz Centra tvrde da o toj djeci, nakon što su otišla iz doma, nemaju nikakvih informacija.

- Mi korisnicima, kada su kod nas, pružamo zaštitu, ali ne odlučujemo o njihovoj sudbini. O izbjegličkoj populaciji nismo imali poseban dosje, jer to nije bila populacija koju mi redovno zbrinjavamo. To je bila naša privremena funkcija - ističe Marković.

[Bosni]

http://bportal.ba/muris-demirovic-iz-tu ... da-je-ziv/

Muris Demirović iz Tuzle traži brata blizanca: U dubini duše osjećam da je živ

Facebook stranice preplavila je neobična životna priča mladića Murisa Demirovića iz Tuzle koji traži pomoć da pronađe brata blizanca. Njegov status za kratko vrijeme pregledalo je i podijelilo hiljade ljudi koji mu, bar na taj način, nastoje pomoći.

Prema njegovim riječima, on i brat su 1991. godine nakon rođenja prebačeni na liječenje u Beograd. Nekoliko dana kasnije bračnom paru Demirović iz bolnice su javili da je jedan od dječaka preminuo.

Kako je naveo, nakon što su blizanci prebačeni u Beograd roditelji nikada nisu vidjeli drugo dijete, samo im je rečeno da dječak nije preživio.

Muris Demirović danas ima 24. godine i kaže kako osjeća da mu je brat blizanac živ.

– Ja mislim da je moj brat živ. Osjećam to u dubini duše – napisao je Muris i zamolio javnost da mu pomognu u potrazi.

Pojasnio je da su brat i on rođeni u Tuzli, odakle su zbog problema sa disanjem prebačeni u Beograd, gdje su bili smješteni u inkubatore u bolnici Majka i Dijete.

– Bio sam dosta slabiji od njega. Brat je bio teži od mene za 1 kg i imao je veće šanse da preživi, a desilo se to da je nakon nekoliko dana boravka u bolnici mojim roditeljima javljeno da im je jedan dječak preminuo, te da dođu po drugog – naveo je Muris i naglasio da su roditelji tom prilikom zahtijevali da vide svoje drugo dijete što im nije bilo omogućeno.

Muris navodi kako su im rekli da on više nije živ i bez ikakvog dokaza ih poslali kući.

– Ništa im nisu dali na uvid, a za smrtni list su rekli da to ne postoji – tvrdi Muris i apeluje na sve koji imaju bilo kakvu informaciju da mu se jave, prenosi Faktor.

[Bosni]

http://saff.ba/huseinovic-izvjesni-krst ... prokuplju/

Huseinović: Izvjesni Krsto tvrdi da su bošnjačka djeca iz Višegrada pokrštena i nalaze se u Prokuplju

-Nepoznata je sudbina maloljetne djece bošnjačke nacionalnosti iz Višegrada, koja su 1992. godine odvajana od roditelja i odvođena u višegradski Zavod za zaštitu ženske djece i omladine, a odatle upućivana u Srbiju, kaže za index.ba režiser, novinar i publicista Avdo Huseinović.

Ratni direktor Zavoda za zaštitu ženske djece i omladine u Višegradu Vojin Lugonja i Centar za socijalni rad, ističe Huseinović, ne žele objaviti imena maloljetne djece koju su uputili u Srbiju putem predstavnika međunarodne zajednice iz Srbije.

-Do danas je u BiH vraćeno troje maloljetne djece. Nekima su ubili majku, nekima oca, a nekima oba roditelja. Bošnjačka djeca odvedena u Srbiju su pokrštena i data srbijanskim porodicama na usvajanje. Po komentaru izvjesnog Krste Samardžića koji je ostavio na Facebooku, dio otete i pokrštene bošnjačke djece, nalazi se u Prokuplju, kaže Huseinović.

Više od 20 godina, udruženja žrtava i borci za ljudska prava tragaju za ratnom siročadi koja su tokom rata odvedena u Srbiju, gdje je nekima od njih navodno nametnut novi identitet. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji također se uključio u potragu za djecom iz BiH.

Vjeruju da nije usamljen poznati slučaj Senide Bećirović, koja je kao beba nestala u maju 1992. godine, kada su u njeno mjesto Caparde kraj Kalesije, ušle srpske vojne snage, da bi 16 godina kasnije bila pronađena u domu porodice Janković u Beogradu, pod imenom Mila Janković.

[Bosni]

https://www.radiosarajevo.ba/metromahal ... ime/303498

Kako je Edis postao Nebojša: "Ili u logor ili promijeniti ime"

Da bi ostao u Vlasenici 1992. godine, tada četrnaestogodišnjak, Edis je, priča za Radio Slobodna Evropa, postao Nebojša i uzeo majčino prezime.

Nebojša Bogosavljević tragao je za ocem Sadikom Džindom punih 26 godina koji je 1992. godine odveden i ubijen u Vlasenici, opštini u istočnoj Bosni iz koje je 1992. godine protjerano, prema podacima Haškog tribunala, 98 posto bošnjačkog stanovništva. Kroz logor Sušica na području te opštine prošlo je oko 8.000 Bošnjaka, muškaraca i žena koji su mučeni, ubijani, silovani... Oni malobrojni, nesrpske nacionalnosti, koji su ostali u Vlasenici prolazili su kroz razne torture i bili izloženi svakakvim pritiscima.

Nebojša kaže da se baš kao danas sjeća 29. juna 1992. godine, kada je njihovom ulicom u Vlasenici patrolirao crveni "golf 2" u kojemu su odvozili Bošnjake u nepoznatom pravcu. Istim tim golfom odveden je i njegov otac, a brat samo pukom srećom izbjegao smrt.

"Bilo ih je, ja mislim, trojica. Brat je bio u prizemlju. Jedan vojnik, odnosno policajac, je stajao ispred vrata s automatskom puškom i kundakom na preklop. Pitao je da li živi tu moj otac Sadik. Izašao je. Drugi vojnik je otišao iza kuće i dozivao. Odazvao se moj stariji brat. Odatle su ih poveli obojicu. Međutim, ovaj vojnik koji je bio iza kuće rekao je mom bratu da izađe iz auta jer za njega nema mjesta. Okrenuli su auto i otišli. Od tada više nikada nismo znali šta je s mojim ocem. Do sada nisam ni znao gdje je ta grobnica Potpećina gdje je moj otac pronađen. Samo mi je jedan dan brat skrenuo pažnju dok smo prolazili, da se okrenem i vidim. Vidio sam tamo mašine kako otkopavaju. Čuo sam da su te grobnice na spratove što se evo i dokazalo", priča Nebojša.

Sve do tada, odnosno do svoje 14 godine, Nebojša se zvao Edis Džindo, a njegov brat Siniša zvao se Adis.

"Ubrzo poslije toga, kada nam je otac odveden, radila se neka anketa u Vlasenici s pitanjem želimo li u logor Sušica ili da ostanemo u svom gradu. Ako želimo ostati u gradu, bilo bi dobro da se promijeni ime i prezime. Pošto nam je mama srpske nacionalnosti, odnosno pravoslavne vjere, mi smo prihvatili njeno prezime i promijenili smo imena", kaže.

Nebojša svaki dan susreće neke od onih koji su mu odveli oca Sadika.

"Znam ko mi je tog dana bio pred kućom. Ne bih da otkrivam njegov identitet, njegovo ime i prezime. Jer ja od toga nemam ništa, ako razumijete šta hoću da vam kažem. Vjerovatno on pretpostavlja da ja nešto znam. Ja s tim čovjekom živim u komšiluku. On živi svoj život. Ja živim svoj život", dodaje Nebojša.

Život u ovom gradiću, iz kojeg nikada nije otišao, još uvijek podsjeća na zločine koji su, prema podacima Udruženja stradalih i nestalih opštine Vlasenica, počinjeni nad 2.300 Bošnjaka.

"Moje viđenje kompletne situacije u Vlasenici? Iz godine u godinu postaje sve napetije. To je moje mišljenje. Mada Bošnjaci povratnici, a ima ih dosta, žive normalno. Ali napeto je. Valjda je to sve još od prije ostalo, onda taj poslijeratni sindrom. Neobjašnjivo je to", kaže Nebojša Bogosavljević koji ima dvije kćerke, ali nikada nije imao snage ispričati im do kraja što se dogodilo s njihovim djedom.

"Naravno da one znaju, ali nisam im baš pričao u detalje kako je i šta bilo. Znaju one da je on nestao, znaju i koje je nacionalnosti bio. Nisam nikada direktno s njima pričao, jer su one male. Možda bi se to moglo pogrešno odraziti na njih u društvu u kojem se nalaze trenutno. Mada ja svoju djecu vaspitavam da se ne trebaju odvajati niti od jednih niti od drugih. Moja djeca se druže i s muslimanima i Srbima i idu s njima u školu. Druže se s komšijskom djecom, jer ima kod nas povratnika u komšiluku. Ja, koliko vidim, oni međusobno nemaju nikakve predrasude. Ljudi su ljudi, nije važno koje je ko vjere i nacije. I ne mogu ja da mrzim cijelu naciju zbog par usijanih glava", naglašava Nebojša.

Rijetko koja vijest me može natjerati da se derem na ekran, ali ova je uspjela u tome. Zbog ovakve (ne)reakcije, prošlost nam se stalno ponavlja. Ja da sam na njegovom mjesto, ubice mog oca bi mrak davno pojeo.

[kliker]

E moj Bosni. Nemas ti njegov mentalni sklop, a da bi imao trebao bi da prezivis sve sto je i ovaj prezivio. Oko ovoga bi se i Frojd podobro namucio.. to su traume duboke.

[Zmaj]

8UFOLKvbhp8

Sarajevska djeca su ukradena, spašena ili prodata? Amer je postao Luka…

"Djeciji ambasador" Dusko Tomic ukrao djecu i prodo ih u Italiju. Vise o njemu mozete procitat ovdje: https://www.facebook.com/bosnjaci.eu/po ... 740419685/

Duško Tomić - Dječiji ambasador ili srpski špijun '92 - '95
Špijun u jagnjećoj koži

Advokat Duško Tomić bh. javnosti je, sasvim sigurno, poznat kao čovjek koji u najkraćem mogućem roku iz temelja mijenja mišljenja, stavove, političke opcije, pa čak i klijente koje zastupa. Međutim, javnosti je manje poznato da je taj kontroverzni advokat prije izbijanja rata u BiH bio pripadnik Službe državne bezbjednosti SFRJ, za koju je obavljao poslove u Odjeljenju za tajno praćenje.

Tomić je, pričaju dobro upućeni, zajedno s drugim kolegama radio na tajnom praćenju ljudi koji su smatrani unutrašnjim neprijateljima bivše države, a njegova meta bili su uglavnom oni naklonjeni građanskim idejama. Njih je uhodio, posmatrao iz prikrajka i sjedio za susjednim stolom ne bi li bolje čuo i vidio o čemu se dogovaraju. Da sve bude kao u filmu "Profesionalac", i Tomićeve "aktivnosti" su se odvijale u Beogradu, gdje je bilo sjedište savezne SDB za koju je radio.

OD UDBAŠA" DO "AMBASADORA"

Tomić je tokom udbaške karijere bio uporan i uspio je da završi Višu policijsku školu. Ubrzo zatim, pred sam rat, pod nejasnim okolnostima napušta SDB i Beograd, te formira Dječiju ambasadu Međaši u svom rodnom selu kraj Bijeljine. Zanimljivo je da je tada savezna SDB u sjedište SDB BiH u Sarajevu, uputila depešu u kojoj je traženo da se otvaranje Dječije ambasade operativno pokrije jer je Tomić bio bezbjednosno interesantan zbog svojih kontakata sa sovjetskom obavještajnom službom. Tu pretpostavku potvrdila je i sama ceremonija otvaranja kada se u Međašima okupio veliki broj predstavnika sovjetske ambasade iz Beograda.

Početak rata Tomića zatiče u Sarajevu kada na površinu izbija njegovo "čudno" ponašanje prema ljekarima koji su značajno učestvovali u radu Dječije ambasade. Ljekari srpske nacionalnosti koji su iz Sarajeva izbjegli u Beograd govorili su tada u javnosti o Tomićevim postupcima koje su okvalifikovali kao zlodjela, tvrdeći da je nekima čak namještao da poginu. Međutim, organi bezbjednosti u Beogradu upozorili su ih da ne dekonspirišu Tomića, jer on "radi svoj posao". Vremenom, odnosno nakon rata, neki će u medijima da progovore o Tomiću, njegovoj saradnji sa Obavještajnom službom Vojske Jugoslavije, ali i o nelegalnim aktivnostima poput organizovanja konvoja pomoći djeci Sarajeva. Pošto je u ratnim godinama policija Republike Srpske ustanovila da se u kamionima Dječije ambasade ne nalazi hrana i odjeća nego uglavnom cigarete, odnosno, komercijalna roba namijenjena švercu, Tomić se s "nekima" pokušao nagoditi ponudivši da se dobit podijeli. Nije u tome uspio, pa je konvoj zaplijenjen na Trebeviću, a Tomić je preživio veliki finansijski krah.

Poslije rata Duško Tomić je uspio da polož i pravosudni ispit, koristeći političke veze u Beogradu i Socijalističkoj partiji RS, ali pritom i do danas ostaje nepoznanica kada je i gdje studirao i završio pravo. Od tada svoje advokatske usluge Tomić nudi šarolikoj klijenteli. Zbog toga više niko nije siguran kada Tomić nastupa kao generalni sekreter Dječije ambasade, a kada kao advokat, jer se njegove uloge prečesto prepliću. U sudskim procesima zastupa Milovana Cicka Bjelicu, Momčila Mandića, Dragana Spasojevića iz Zvornika, bivšeg pripadnika Al Kaide koji se nalazi u zatvoru u Zenici...

Najveću pažnju javnosti proteklih dana izazvala je odluka porodice Karadžić da ga angažuje za svog advokata. Ali kako su njegova zastupanja uvijek medijski spektakli i jedini način da bude prisutan u javnosti, tako je bilo i sa ovim. Ako je vjerovati Tomiću, samo nekoliko dana nakon angažovanja Sonja Karadžić je otkazala njegove usluge. "Savjetovano nam je da vam otkažemo punomoć zbog istupanja u javnosti i politizacije", poručila je Sonja Tomiću kome je cijela šarada sa Karadžićima poslužila da se bez izdvajanja novca za marketing nađe na novinskim naslo ...

Autor: ALEKSANDAR SEKULIĆ
Datum publikacije: 2005-08-14