Po meni je vrlo zanimljiv ovaj podatak o ulozi koju su tadašnji Jevreji odigrali na tadašnjim izborima kao i sama činjenica da je u Sarajevu došlo do njihovog real-političkog pristajanja na Srpsku stranu. Sve je zanimljivije time što je ove opservacije napisao upravo Jevrej, Stanislav Vinaver, tako da ovaj izvod možemo smatrati prilično realnim prikazom stanja, bez neke antisemitske demonizacije Jevreja, koje doduše tada i nije moglo ni biti jer se to smatralo pametnim potezom. Također mi je zanimljivo i (iz tadašnje prerspektive vjerovatno realno) predviđanje da će Bošnjaci potpuno propasti i završiti kao obespravljeni i ekonomsko uništeni urođenici u vlastitoj zemlji kao i sama količina otvorenog državnog terora koja se sprovodila nad Bošnjacima. Boldirao sam, po mom ličnom mišljenju, posebno zanimljive djelove.
Povod za sukob koji je svima pokazao na očevidan raspad orijentalne čaršije bili su – izbori za novu Narodnu skupštinu, održani 8. februara 1925. godine. Za razliku od ranijih izbornih proglasa, JMO je posvetila više pažnje Bošnjacima u Sandžaku i Crnoj Gori. Vladajuće stranke (Narodna radikalna stranka i Samostalna demokratska stranka) angažirale su u predizbornoj kampanjicjelokupan državni aparat. Radikali su, koristeći bošnjačke protivnike Mehmeda Spahe, nastavljali sa svojom ranijom praksom pokušaja cijepanja jedinstva u JMO. Osim toga, primjenjivani su i brojni oblici i metode pritisaka i zastrašivanja, uz čestu upotrebu grube sile, čak i na dan izbora. “Udarnu pesnicu režima, glavne batinaše i pogromaše” predstavljale su nacionalističke organizacije: Srpska nacionalna omladina (SRNAO) i Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”.Naoružani četnici vršili su, pred izbore, teror i nasilje u sarajevskom okrugu. To isto radili su, na dan izbora, u mjestima fočanskog sreza. Na jednom od sarajevskih birališta (Šerijatska škola) predsjednik biračkog odbora, koji je bio i član Glavnog odbora Udruženja četnika za Bosnu i Hercegovinu, otežavao je glasanje Bošnjacima i Hrvatima. Sukob zbog te zloupotrebe prešao je u tuču, pa u demonstracije četnika i “srnaovaca” i napad na redakciju Jugoslavenskog lista. U Gornjem Šeheru, u Banjoj Luci, “srnaovci” su izazvali sukob sa pristalicama JMO pa dio birača nije uspio glasati. Četnici su bacili bombu na jedno glasačko mjesto u Visokom, a na drugom su, zajedno sa žandarmima, ranili dvojicu bošnjačkih birača, jednog ubili a ostale otjerali.
Duga je lista vladinih zloupotreba i kršenja zakona u predizbornoj kampanji i na dan izbora. Četnici su i u Čelebićima prisiljavali pristalice JMO da glasaju za radikale. JMO je pojedinačno dobila najviše glasova na ovim izborima, ali nije uspjela zadržati primat po broju mandata u Bosni i Hercegovini koji je preuzela Narodna radikalna stranka, zajedno sa Nacionalnim blokom. Spomenuti pritisci, zloupotrebe, napadi i falsificiranje izbornih rezultata omogućili su, između ostalog, prevagu vladine liste. Opozicija se žalila, da je vlada prije izbora uhapsila “na hiljade naročito seljačkih glasača” i da se to desilo i mnogim poslaničkim kandidatima. Uvrijeđeni, ljuti, pobijeđeni i poniženi članovi i pristalice JMO okretali su se oko sebe, tražeči krivca. Vladu i njene pristalice su podrazumijevali. Šta su vidjeli, možda treba pogledati očima nekoga izvan njihovog kruga. Prilika je predstaviti još jedno svjedočanstvo suvremenika. To je i pokušaj analize pitanja, koje se, i tada, smatralo glavnim uzročnikom udaljavanja Bošnjaka od Jevreja. Kako god, važan je historiografski izvor iz pera još jednog književnika. Autor je Stanislav Vinaver, kojemu ovo nije bio prvi susret sa bosanskohercegovačkim temama.
On svjedoči sa lica mjesta, iz Sarajeva: “U ovaj mah, dok ja boravim ovde, ceo splet jasnih slika urodio je jednom novom ilustracijom prilika. Sada je na dnevnom redu jedna krupna verska borba u Bosni: borba između muslimana i Jevreja. Ona nije počela verski, ali kao i sve u Bosni, dobija versko obeležje.
Na dan izbora svi Jevreji u Bosni glasali su za radikale. Time su, samo u Sarajevu, oteli siguran mandat Spahin, u korist radikala. Ako bi Spahinovcima trebalo nekoga mrzeti zbog izbornih rezultata to bi imali biti pravoslavni Srbi, koji su listom glasali za radikale, pa tek posle njih Jevreji, kao njihovi mali ali jaki saveznici. Međutim muslimanska “Pravda” (Spahina) oborila se ne na pravoslavne, već samo na Jevreje, i pozvala je sve muslimane da bojkotuju jevrejske trgovine, da tako reći sahrane Jevreje, ubivši ih u živac. Po staroj taktici najmanjega otpora, ovaj poziv naišao je na oduševljenje kod muslimanskih masa. Pisan je sa strasnom i jezivom mržnjom. Sve što se nije smelo reći protivu pravoslavnih, ima da pogodi njihove nezaštićene saveznike. I nastaje verska borba. Ko zna koja je ovo po redu, u Bosni. Značajna je za posmatranje.
A značajno je za prilike bosanske razumeti je do kraja. Treba videti one stare jevrejske trgovce u fesovima, koji su bili na radikalskim zborovima ovaj put. O mnogima od njih govori se da su dosad uvek glasali za ortodoksne muslimane: iz rufetlijske pažnje, iz tradicije, iz poštovanja. I još nešto: da podupru Spahin autonomistički program. Ovaj put i ti stari napuštaju ne samo muslimane, nego i ideju autonomije. A pošto važe kao neobično mudri i dovitljivi, to zadaju udarac ideji autonomije kod samih muslimana. To strašno bole muslimane. Ne samo glasovi koji otpadaju od njih, već i moralno odpadništvo najlukavijih i najiskusnijih psihologa u Bosni. Ti su psiholozi (a kod njih nema inata i prkosa, već samo razum u politici) javno izjavili da je ideja autonomije propala, i opredelili su se uz Srbe. I to ljulja parolu vođstva Spahinovog mnogo više no ona osetna razlika glasova koja utiče na količnik sarajevski. Kao da je neka učena politička ustanova, čiji je ugled mudrosti velik, dala svoj sud o borbi za Bosnu. Dala ga u korist srpske lozinke.
Jevreji, što je zanimljivo, primaju izazov muslimana Spahinih. Počinje borba, koja će trajati dugo, i čije će peripetije biti čudne i burne. Biće, po svoj prilici, puštene u pokret tajanstvene kreditne mahinacije i zamke. Jedan od najuglednijih ideologa jevrejskih izjavio mi je da je opasnost za Jevreje mala: jer muslimani tako reći ništa ne troše. A za muslimane oko Spahe – reče ovaj finasijski stručnjak – opasnost je mnogo veća. Nastaje podzemna borba i lomljenje vratova između finansijski istaknutijih Jevreja i muslimana. Muslimani su preneli borbu na polje ekonomsko, Jevreji prete da će ga preneti na polje finansijsko.
Borba izgleda neravna. Ali, kad se uzme u obzir rešenost obeju strana, njene posledice mogu biti iznenađujuće. I nije isključeno da doživimo iznenađenja, i ubrzanje procesa proletarizacije mnogih viđenih muslimana, zaduženih kod Jevreja.
I jedna i druga strana sprema se. I jedna i druga strana preti. Zlatni sporazum čaršije odgajen vekovima konvencija lomi se, puca, nestaje nepovratno. Možda će u ovoj borbi izvući najveće koristi onaj treći: žilavi sitni pravoslavni kapital koji se čudno i grčevitom snagom uvlači u varoši, čak iz zabačenih gorskih zaselaka. I možda će taj proces označiti: odlučnu i konačnu pobedu Srba, u varošima Bosne, koje su dosad bile pod punom brojnom prevlašću muslimana. Srpski seljak iz gluhih planina slazi u kasabe, koje su mu ranije bile nepristupačne, i osvaja ih ekonomski, naglo, na juriš, gladan vlasti, pošto se najpre u njima namesti blagodareći svome plemenskom dominantnome položaju u novoj državi, svome novome savezu sa prastarim praktičarima jevrejskim, blagodareći pauperiziranju muslimana, i najzad blagodareći svojoj nesumnjivoj sposobnosti za trgovinu kojom poražava muslimane, odskače ispred katolika a zadivljuje i same Jevreje. I ekonomska nova situacija nazire se ovakva: Srbin – zemljodelac i trgovac varošanin; Hrvat – kvalifikovani industrijski radnik i seljak; musliman – proleter, nekvalifikovani crni radnik u fabrikama i pod mračnom zemljom (rudar – op. M.P.) a beskućnik u selu, na zemlji. (I još: Srbin – činovnik, Hrvat – slobodne profesije, musliman: žandarm i policajac). U borbi koju danas vode ogorčeno i surovo, muslimani Spahini i Jevreji-radikali, oseća se i ovakav ishod, ovakva jedna mogućnost ekonomskog preslojavanja.
Čim uđu strani kapitali, čim zapište i zavrište crveni dimnjaci, zalupaju teški fabrički čekići i nakovnji u huku i naponu bosanskih voda, u blesku i tresku bosanskih rudnih blaga, ima nešto tragično, jedna nemilosrdna ruka koja će početi da premešta ljude i njihove napore po jednom ovakvom planu.
A svi ovi ekonomski razmeštaji biće praćeni religioznim lozinkama, besedama i frazama ispod kojih se za neposvećeno oko neće čak ni videti, kao što se ne vidi stari zid u Dubrovniku, ispod zelenog bršljana, ispod krvavih ruža i plavoga poljskoga cveća”.
Neke od ovih formulacija mogu izgledati grubo i bezmilosno intonirane, neke nisu uvjerljive ali, spram oštrih podjela u sarajevskoj, i drugim bosanskohercegovačkim čaršijama, ovaj Vinaverov tekst bio je tek opomena pred nadolazeću lavinu koja je sa lica ove zemlje sastrugala orijentalnu čaršiju, kakvom su je do tada brojne generacije doživjele i pamtile. Taj književnik, za kojeg su govorili, da je “neobično inteligentna danguba” dobio je, poslije godinu dana, svojevrsnu potvrdu od glavnog muslimanskog predstavnika u Kraljevini, da, u općim crtama, nije bio u krivu. Početkom februara 1926. godine reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević dao je intervju Stanislavu Vinaveru.
