☑ Pravila foruma i savjeti

Bošnjaci u Sandžaku

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Bošnjaci u Sandžaku

Post Postao/la Bosni » 06 dec 2014 19:21

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=54313
KRVAVA NOĆ

Na sam božić, tj 07.01. 1943. god. četničke horde pod vođstvom Rada Korde, zapalile su skoro sva bihorska sela i pri tom nad muslimanskim stanovništvom učinili neviđene zločine. Samo je Rasovo, moje rodno mjesto, zbog obostranog dogovora imućnih ljudi, pravoslavaca i muslimana, tada bilo pošteđeno.

Međutim, ljudima željnim krvi i pljačke nije odgovarao mir, pa je u maju te iste 1943. god. u Rasovu preko noći neko zapalio kuću mještanina Milića Šebeka. Misleći da su mu kuću zapalili komšije Muslimani, on je sutradan zapalio kuću komšije i kuma mu Derviš-bega Begovića.

To je bio okidač i zeleno svjetlo četnicima za zločin, paljevinu i pljačku rasovskih Muslimana.


Na obali Lima, u kamenoj kuli od tri sprata, kao trogodišnja djevojčica, živjela sam sa ocem Selmanom Selmom Dervovićem, majkom Timkom Begović-Dervović, dvije sestre (sedmogodišnjom Ifetom i devetogodišnjom Ulfetom) dvogodišnjim bratom Fadilom i hizmećaricom Nazićom.

U noći kada je Rasovo zapaljeno, došao nam je u posjetu, bliski majčin rođak, Husno Begović (inače otac sandžačke književnice Šefke Begović-Ličina op. a.) koji je ostavši kod nas na konaku, igrom slučaja ostao živ (te su mu noći četnici zapalili čardak od tri sprata i ubili osam članova familije).

Kako su te noći bile zapaljene sve muslimanske kuće, narod je pred četničkom kamom počeo bježat ka Limu i k nama, računajući da će im naša, od kamena sazidana kula, biti sigurno sklonište.

Iako sam bila mala, sjećam se da se naša kula prepunila preplašenim narodom i odjednom je nastala panika, vriska i nezapamćen metež. Nešto kasnije, četnici su opkolili i našu kulu, nanijevši okolo zapaljeno sijeno, čiji je dim počeo ulazit u sobe, pa su ljudi, zagušeni dimom, počeli iskakat kroz prozore i bježat ka Limu.

Mnogo puta, majka mi je pričala, kako je tih dana neprestano padala kiša, pa je Lim bio nadošao i bio mutan, a na drugoj strani, gdje je bio spas, nije se moglo drugačije preć, sem da se Lim pregazi. Mještanin Amir Franca, ujahavši konja, zagazio je u Lim, a za konjski rep u lancu, držeći se jedan za drugog, uhvatila se kolona ljudi. Kako je Lim bio valovit i dubok, nekom nejakom bi popustio stisak ruke i đivi lanac bi se prekinuo, tako se, te noći, na destine ljudi otisnitih niz Lim, utopila.

Bježeći pred četničkom kamom, neki ljudi su se ipak spasili i stigli na drugu stranu Lima u selo Nedakuse. Među njima su bili moja majka, nana, brat i hizmećarica Nazića.

Kako je moj otac Selman-Selmo Dervović bio ugledan stanovnik bjelopoljske Opštine, jer je radio kao vjeroučitelj Gimnazije, računao je da će nam životi biti pošteđeni. Izašavši na vrata kule sa mnom u naručju i sa moje dvije starije, začudio se kada je među četnicima vidio i radnike koji su tog istog dana za nadnicu radili na našem imanju. On je izašao pred kulu, govoreći im da mu djecu poštede, a ako treba nek njega odmah ubiju. Međutim, oni su se na njegove riječi oglušili i bezdušno nas zasuli rafalima. Mene je metak okrznuo ispod dojke i ispod ruke izašao van (još imam taj ožiljak). Svoj krvavi pir tu su završili su bajonetima, tako da su mom ocu odsjekli glavu (koja nikada nije pronađena, a što svjedoči ova fotografija koju je snimio neki Bjelopoljac), a mene su uboli nekoliko puta. Kako sam bila punačko dijete , bajonet me je samo okrznuo i napravio mi samo površinske rane, tako da sam ja sam jedina preživjela taj porodični pokolj. Tako ranjena, naslonjena na mrtvog oca i sestre, u lokvi krvi provela sam noć. Sutradan, kada su Bjelopoljci došli u Rasovo, našli su me skoro bez svijesti i tako ranjenu odnijeli u bolnicu, gdje sam neko vrijeme bila na liječenju.

Moj rahmetli otac je odavno bio meta četničke nakane da bude pogubljen, kao što su činili i sa svim uticajnim bjelopoljskim Muslimanima. Crnogorskim četnicima nije odgovaralo što mi je otac, za primjeran rad u prosvjeti, bio odlikaovan ordenom Svetog Save, i što je 1934. god jedan Musliman bio odabran da kao delegat Crne Gore, prisustvuje sahrani Kralja.

Kao i pri pokolju u Šahovićima, za svakog ubijenog Pravoslavca u Bijelom Polju je počela odmazda i likvidacija uticajnih Muslimana. Na spisku za likvidaciju, sa nekoliko svojih rođaka Dervovića, našao se i moj otac Selmo. Saznavši imena iz tog spiska, njegov amidža Huzeiraga Dervović, na brzinu je isprodavao svoje dućane i sa skupljenim zlatom otišao je u Beograd kod Nikole Pašića da bi otkupio bratića, rođake i uticajne Bjelopoljce, tako da su njihovi životi pošteđeni.
Po kazivanju moje majke, otac mi je i prije tog pokolja, još nekoliko puta izbjegao likvidaciju i pukim slučajem ostao živ. Jednom su mu četnici spremili zamku ispred neke kafane, ali ga je na vrijeme neko obavijestio i on ju je zaobišao. Na kraju, maja 1943. g. ipak im je uspjelo da ga ubiju, bezdušno iskasape, a pri tom ne štedjeći mu ni maloljetnu mu djecu.


Od tog događaja, naši su se životi potpuno izmjenili. Nedugo zatim od neuhranjenosti i pada imuniteta umrli su mi nana i brat, tako da smo majka i ja ostale same sa hizmećaricom Nazićom, koja nije imala nikog od roda sem nas.

Iako se vrlo malo sjećam tog događaja, neke slike su mi ostale duboko urezane. Poslije te krvave noći, kada je svanulo i kada sam se probudila, osjećala sam ogroman bol u grudima, bila sam gladna, prozebla i onako ranjena vukla sam oca za ruku, govoreći: “Ada, pava” - tako smo zvali rah. oca.

Fizičke rane su zarasle, ostali su samo ožiljci, ali one unutrašnje rane, iako im se ožiljci ne vide, nisu nikada.

Moja porodica je maja 1943. god. na pragu svoje kuće poginula bez ikakve krivice, a da za te zločine kasnije niko nije odgovarao, niti je bjelopoljskim vlastima do dana današnjeg palo na pamet da podignu neko spomen obilježje žrtvama rasovskog četničkog pokolja.

Čitajući o sramnoj presudi g-dinu Ibrahimu Čikiću, pitam to isto Bjelopljsko Tužilaštvo može li i meni dosudit odštetu za jetimsko i sirotinjsko djetinjstvo, za život bez očevog zagrljaja,bez radosnih igara sa sestrama, može li mi izbrisati vonj krvi i životne košmare od uboda bajoneta, može li mi vratiti razrušeni dom u rodnom Rasovu i nesigurnost samoće?

Učinjenom nepravdom prema Ibrahimu Čikiću, uvjerila sam se da je Pravda za zločine nad Muslimanima u Crnoj Gori još jednom pala na ispitu!!!
:cry:

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Bošnjaci u Sandžaku

Post Postao/la Bosni » 07 jan 2015 16:37

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=54581
GENOCID U BIHORU NA BADNJE VEČE I BOŽIĆ 1943.

Teška iskušenja i patnje sandžačkog naroda su eskalirali a posebice u periodu od 5. pa do 7. januara 1943. godine, kada je izvršen genocid uglavnom protiv pripadnika islamske vjere u dolini rijeke Lim, od Bihora, odnosno Petnjice, Berana, Bijelog Polja pa sve do Foče. Po dakazima iz dokumenata, u ovom periodu je masakrirano oko 9200 Sandžaklija. Stanovništvo ovog kraja je uništavano bez obzira na jezičke razlike i nacionalne pripadnosti (Albanci ili Bošnjaci). Ovo se dogodilo tokom Drugog svjetskog rata – rata koji je za Srbe i Crnogorce imao i “križarski” karakter, posebno one koji su sprovodili četničku velikonacionalističku ideologiju.

Treba podsjetiti da je Pavle Ðurišić bio četnički komandant koji je, između ostalog, predvodio jedno od najbrutalnijih zlodjela – genocid protivu naroda Sandžaka i istočne Bosne. Smatra se da je Ðurišić bio najveći kriminalac u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori ali i šire.

Sandžački muftija Muamer Zukorlić, za “Sandžačku Srebrenicu”, kaže: “Po izvještaju četničkog komandanta Pavla Ðurišića, generala Draže Mihajlovića, u drugoj polovici mjeseca februara 1943. godine, u Limskoj Dolini četničke jedinice Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršiše genocid nad 9200 nedužnih Sandžaklija. U izvještaju se naglašava da 1.200 ubijenih su bili vojno sposobni, dok 8000 ostalih su bili žene, djeca i starci”, piše Bošnjaci.Net.

Albanska historiografija u dvjema zadnjim dekadama se vidno zalagala za rasvjetljavanje događaja i vojno-političkih dešavanja na albanskim etničkim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. U tom cilju su organizirane desetine naučnih simpozija u Tirani, Prištini, Skoplju i td., na kojima su iznijete činjenice i neosporni dokazi o zločinima i genocidu nad albanskim civilnim stanovništvom od strane raznih okupacionih četničkih i komunističkih snaga.

Četničko-komunistički zločini su stalno izvršavani, kada im je god pružena mogućnost, a koji su na žalost do danas ostali u sjeni.

Izvorni podaci jasno ukazuju da su srpsko-crnogorski četnici logistički podržani oružjem od talijanske vojske, sravnili uništivši vatrom 82 sela u Bihorskoj Krajini sa 5-og na 6-ti januar 1943. godine, od strane snaga srpsko-crnogorskih četnika, predvođenih poznatim četničkim kriminalcem Pavlom Ðurišićem. Kao što pokazuju albanska arhivska dokumenta, samo u toku dva dana je ubijeno, zaklano i masakrirano preko 4 628 albanskih žitelja, dok su stotine ostalih zarobljeni (većinom žena i mladih djevojaka), a preko 15 000 je natjerano da napuste svoja ognjišta kako bi se sklonili na bezbjednijim mjestima. Bihorska Krajina je bila “neutralna zona” između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koja je nadzirana od civilnih i vojnih talijanskih zvaničnika.

Sandžački Bihor je ostavljen kao demarkaciona zona među zonama njemačkog interesa (Nedićeve Srbije), talijanske zone (Knjaževine Crne Gore) i farse “Velika Albanija” pod talijanskom kraljevskom krunom. Međutim, nad ovim teritorijem je imala utjecaja Crna Gora, s punom podrškom od fašističke talijanske vojske.

Stanovništvo neutralne zone, smatralo je, za nastalo stanje i masakr u Bihoru, za krivce albanske zvaničnike, kao i vojne talijanske zvaničnike u Crnoj Gori, za nebrigu spram njih. Po njima, neutralna zona koja nije nikome pripadala je bila dobra mogućnost da Srbo-Crnogorci realiziraju svoj cilj etničkog čišćenja ovog kraja. Albanska Vlada nije poduzela potrebne mjere za njenu obranu. Stanovništvo je optuživalo vladu za to što nije bila u stanju niti da naoruža stanovništvo kako bi se samoorganiziralo na obrani sopstvenih života, pa i ako im je nešto takvo bilo obećano, ili na kraju krajeva narodu nije stavljeno k znanju da se mora sam snalaziti kako zna i može.

Pošto se tada za masakr u Bihoru pročulo svuda, vlada u Tirani je formirala komisiju koja bi analizirala novonastalo stanje u ovom kraju, i da upozna vladu o prouzročenom masakru u Bihoru te njegovim posljedicama.

Libohova Vlada Kraljevine Albanije je poslala u žrtvovanom Bihoru jednu državnu komisiju, na čelu sa doministrom Slobodnih zemalja, pravnikom Ćazim Blacom. U komisiji je bio i Thoma Luarasi, sa političkom karijerom u ovom ministarstvu, i tri visoka vojna talijanska oficira, kao i jedan broj albanskih prvaka Dukađina sa Dem Ali Požarijem, Emrušom Miftarijem, Bajramom Gašijem i dr., dok je u mjestu komisiju pratila jedna delegacija iz Sandžaka na čelu sa vatrenim albanskim patriotom mulla Osmanom Petnjičaninom.

I od podataka koje je prikupila ova komisija, poimence svih šehida, u Bihorskom Masakru od Srbo-Crnogoraca, podržani su od talijanske vojske i pobliže nadzirana od strane antifašističke vojske – komuniste Tita, stradalo je: Odraslih muškaraca – 590 ubijenih, 185 poklanih, 119 popsaljenih; žena 340 ubijenih, 285 poklanih, 266 popaljenih; djece – 701 poklano, 705 spaljeno, 447 uništeno. Ranjeno je: odraslih ljudi – 359, žena 275 i mladih žena i djevojaka deportovanih u kampovima četničko-draževske kako bi utolili životinjske nagone kanibalstičke vojske pravoslavnih slavena – 251. Nijedna od njih nije izbjegla kamu kako bi svjedočila o tim zvjerskim zločinima srbo-crnogoraca. Zatrli su im i mezarja (greblja). Dakle, ukupne žrtve su 4 628 osoba – djece, žena i odraslih muškaraca.

U centralnom državnom arhivu, u Tirani, u arhivskom fondu 1943. godine (januar – juli), nalazi se dosije br. 5, sa 57 listova, postoji nekoliko originalnih dokumenata poslatih tadašnjem premijeru Albanije Ekrem-beg Libohovi od strane Komisije posebno odabrane kako bi konstatovala faktičko stanje i koja na nesporan način dokazuje zločin i genocid Srbo-Crnogoraca nad albanskim življem u ovoj zoni. Dotična dokumenta će se predstaviti na originalan način.

Prvi dokumenat
“Tirana, 30. Januar, 1943.-XXI, njegova svjetlost Ekrem Beg Libohova, predsjednik Savjeta Ministara

Svijetli,
U nastavku razbistravanja koju smo imali čast da vam damo u vezi sa stravičnim događajem koji se desio u Bihoru, u krajinama Sjenice i Bijelog Polja, kao što ste nam naručili, dostavljamo vam skupa sa ovim dopisom, jednu relaciju o onim grozotama, ojačali smo na desetinu komada dokaznih dokumenata.

Vaše Visočanstvo samo zna koje mjere treba poduzeti kako bi došli pomoći izbjeglicama – nekih 10 000 duša, koji strašno pate, kao i dati upute o tome šta treba raditi kako se ti zločini nebi ponovili te da se narod može što prije vratit u svoja mjesta. I na tim mjestima kao po Vašoj narudžbi, dali smo svoje savjetodavno mišljenje. Budući da smo sigurni kako će Kraljevska Vlada uzeti u obzir ovo važno pitanje i sa žurbom koju zaslužuje. Ostajte sa puno poštovanja.

U ime muhadžira Bihora!

P.S. Molimo se čestitom poglavarstvu da proslijedi čim prije Crvenom Križu Albanije originalna dokumenta, pošto su onom institutu već proslijeđena.

Drugi dokumenat

Memorandum o strašnim događajima na području Bihora

1. – Albanska sela u Bihoru, među krajinama Sjenice i Bijelog Polja, u području koje se naziva neutralnim, između Crne Gore i Albanije, jer ne ovise od crnogorske administracije ali nije ni pripojeno Kraljevini albanskoj, postali su ostaci jedne stravične tragedije koja se desila u danima 5. i 6. januar 1943.
2. – Stanovništvo tih nesretnih krajina koje su nestrpljivo očekivale, ali sa puno nade i uvjerenja, njihovo pripajanje Majci Albaniji, kao što je htjelo pravo i volja tog naroda a koji je dugo patio u izboru Crnogoraca, postadoše šehidi jedne svete želje, oni su to vidjeli svojim očima, među onim crnim danima, koji se nisu desili nigdje više u našim krajevima.
3. – Crnogorski i srpski četnici, četiri ili pet hiljada njih, a možda još i više, pod komandom vojvode Pavla Ðurišića ili pod njegovim naređenjem podlo su se privukli selima Bihora, prešavši rijeku, plotove i ograde u mukloj noći. Prije nego li je stanovništvo shvatilo opasnost, četnici kidisaše na njih kao divlje zvijeri i započeše bijesno svoje neljudsko djelo uništivši, spalivši i izmasakriravši ih. U kratkom vremenu 82 sela se uništiše i istrijebiše. Njihovi žitelji, prestrašeni, izađoše u sred noći iz domova kako bi izbjegli spaljivanje, odjeveni i nepokriveni. Ali glavnina pade u četničkim rukama, koji ih istrijebiše puškama, kamama i sabljama. Ne pretekoše ni starci, ni žene, a ni nježna nedužna dječica. Ko je pretekao od četničke ruke, pronašao je smrt u planini od hladnoće. A ko je uspio pobjeći samoj smrti bježeći, imaće cijeli život u tjelu i duši, pečat strašnih patnji.

Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Bošnjaci u Sandžaku

Post Postao/la Gost1 » 08 feb 2017 22:11

74 godina od pokolja.
Najmasovniji zločin koji je JVuO počinila u Srbiji, ili uopšte, dogodio se 5-11. februara 1943. na području Pribojskog sreza nad muslimanskim stanovništvom

http://www.elektrobeton.net/beton-plus/ ... iografiji/
Piše: Milan Radanović
BELINA U SRPSKOJ ISTORIOGRAFIJI
Masovni pokolj muslimanskog stanovništva u Pribojskom srezu 5.-11. februara 1943.
________________________________________
Pripadnici Jugoslovenske Vojske u Otadžbini (JVuO) od 5. do 11. februara 1943, u okviru vojne operacije koju je naredila Vrhovna komanda, ubili su više hiljada Muslimana u Pribojskom, Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu. Operacijom je komandovao major Pavle Đurišić, komandant Limsko-sandžačkih odreda JVuO. Operacija je bila usmerena protiv Muslimanske milicije na područ¬ ju Bukovice i Čajniča, ali je tokom njenog izvođenja ubijen velik broj civila i zarobljenih milicionera. Đurišić je 13. februara obavestio Mihailovića o ishodu operacije. U izveštaju se navodi da su sva muslimanska sela u srezovima Pljevlja, Foča i Čajniče „potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav”. Žrtve „kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.”(Zbornik NOR-a, XIV/2, Beograd, 1983, str. 182.) Pada u oči da Đurišić ne pominje Pribojski srez. Đurišićev izveštaj je poznat istorijski izvor, publikovan i citiran mnogo puta. To je uslovilo da februarski pokolj ne ostane nepoznata istorijska činjenica. Mogući razlog nepominjanja Pribojskog sreza u Đurišićevom izveštaju i Mihailovićevoj zapovesti za izvođenje operacije možda je uslovljen time što u tom srezu nisu postojale organizovane snage Muslimanske milicije u to vreme, za razliku od tri susedna sreza koji se pominju u izveštaju. (Džemali Arnautović, savremenik navedenih događaja, koji je živeo u Pribojskom srezu u vreme događaja koji su obeleženi stradanjem njegovih sunarodnika 1943, tvrdi da februara 1943. „na terenu opštine Priboj uopšte nije postojala naoružana, organizovana Muslimanska milicija” i da Muslimani u pribojskim selima nisu bili vojno organizovani od decembra 1941. do oktobra 1943. (Džemail Arnautović, Aktuelni događaji: iz bliže i dalje prošlosti, Prijepolje, 2005, str. 111-112).
________________________________________
Iako je februarski pokolj poznata činjenica jugoslovenska istoriografija nije posvetila veću pažnju istraživanjima najmasovnijeg zločina JVuO. Postoji nekoliko izuzetaka. U Pljevljima je 1969. objavljena knjiga sa poimeničnim podacima za oko 1.380 žrtava februarskog pokolja u pljevaljskom kraju. (Прилог у крви. Пљевља 1941-1945, (ур. Данило Кнежевић), Пљевља, 1969, стр. 219-341.) Iste godine istoričar Radoje Pajović objavio je rad pod nazivom „Pokolj Muslimana u Sandžaku i dijelu istočne Bosne u januaru i februaru 1943.” Pajovićev rad nastao je na osnovu dokumentacije JVuO. (Radoje Pajović, „Pokolj Muslimana u Sandžaku i dijelu istočne Bosne u januaru i februaru 1943.”, Neretva 1943. Sutjeska, VII, Beograd, 1969, str. 510-518.) Pajović je u disertaciji publikovanoj 1977. navedenoj temi posvetio sličan obim kao u radu iz 1969. Pajović je prvi jugoslovenski istoričar koji je izneo sledeći zaključak: „To je nesumnjivo jedan od najvećih zločina koji su četnici počinili u jednom mahu u toku rata.” (Радоје Пајовић, Контрареволуција у Црној Гори: четнички и федералистички покрет 1941-1945, Цетиње, 1977, стр. 311-315.) Međutim, ni Pajović nije primetio da su se navedeni zločini odigrali i u Pribojskom srezu. Vladimir Dedijer i Antun Miletić su 1990. objavili zbornik dokumenata o zločinima nad Muslimanima tokom Drugog svetskog rata. (Genocid nad Muslimanima 1941-1945. Zbornik dokumenata i svjedočenja, (pr. Vladimir Dedijer i Antun Miletić), Sarajevo, 1990.)
________________________________________
Ipak, u zborniku nisu publikovani podaci o masovnim ubistvima u Pribojskom srezu. S obzirom na to da u najpoznatijem izvoru (Đurišićev izveštaj) i najreferentnijem zborniku dokumenata na temu zločina četnika nad Muslimanima februara 1943. nema podataka o žrtvama sa područja Pribojskog sreza – zločini nad Muslimanima u tom kraju ostali su nepoznati široj javnosti. Raspad Jugoslavije i fokusiranost postsocijalističkih istoriografija na nacionalne teme, što je zajednički fenomen na postjugoslovenskom prostoru, uslovili su da srpska istoriografija ne pokaže interesovanje za jedan od najmasovnijih zločina na tlu Srbije tokom rata. U međuvremenu je u Sarajevu objavljen još jedan zbornik dokumenata o zločinima nad Bošnjacima 1941-1945, sa ponovnim akcentom na četničke zločine. U tom zborniku, koji je priredio Smail Čekić, a koji je objavljen 1996, po prvi put je publikovan poimenični spisak stradalih Muslimana sa područja Priboja. Reč je o spisku od 1.547 žrtava, među kojima je navedeno 650 dece do 15 godina starosti. Spisak su 1946. načinili saradnici Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZK). Ogromna većina žrtava ubijena je upravo 5-11. februara 1943. Taj dokument predstavlja najznačajniji izvor o dimenzijama zločina JVuO u Pribojskom srezu. (Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Dokumenti, (pr. Smail Čekić), Sarajevo, 1996, str. 605-656.)
________________________________________
(...)
________________________________________
Nijedan istoričar koji se bavio opštim temama ravnogorske istorije, čija dela su objavljivana nakon 1996, nije konstatovao činjenicu o izuzetno velikom broju muslimanskih civila ubijenih februara 1943. u okolini Priboja. U međuvremenu, u Prijepolju je 2005. objavljena knjiga Džemaila Arnautovića u kojoj je priložen poimenični spisak koji sadrži osnovne podatke za 2.379 Muslimana sa područja Pribojskog sreza ubijenih tokom Drugog svetskog rata od strane JVuO. Ogromna većina ubijena je februara 1943. Od tog broja ubijeno je 1.058 dece (do 15 godina starosti), 608 žena i 713 muškaraca. Među ubijenim muškarcima svakako je bio znatan broj staraca. (Džemail Arnautović, n.d., str. 117-187. Autor navodi imena 50 saradnika koji su 1962-1965. učestvovali u prikupljanju podataka o žrtvama. „1962-1965. ja sam sa 112 dobrovoljnih saradnika starijih Bošnjaka i Bošnjakinja, kao žive istorije genocida, organizovao ih i poslao pred svaku bošnjačku kuću i porodicu u svih 56 sela đe su živjeli i žive Bošnjaci opštine Priboj... Ovim istraživanjima nisu obuhvaćeni Bošnjaci poginuli kao vojnici u raznim vojnim formacijama u ratu.” (Isto, str. 116).
Zanimljivo je da Arnautovićevi podaci nisu samo puka dopuna spiska iz 1946, s obzirom na to da Arnautovićev registar ne sadrži odre¬ đen broj imena evidentiranih u prethodnom spisku. Arnautovićevi podaci takođe nisu izazvali pažnju domaćih istoričara koji proučavaju istoriju JVuO, ili uopšte istoriju Srbije 1941-1945. Zahvaljujući navedenim okolnostima, srpska istoriografija propustila je da konstatuje nekoliko važnih činjenica: februarski pokolj u pribojskom kraju predstavlja najmasovniji zločin na tlu Srbije južno od Save i Dunava koji su počinili pripadnici neke domaće formacije u kratkom razdoblju nad stanovništvom jednog sreza. Zapravo, navedeni pokolj predstavlja jedan od najmasovnijih zločina na tlu Srbije i Jugoslavije tokom rata. Tim više jer ni broj od 2.379 poimenice poznatih žrtava zločina JVuO na području Priboja – nije konačan.
________________________________________
U pripremi je knjiga Safeta Hadžibegovića, istraživača iz Beograda, u kojoj će biti objavljeni poimenični podaci za 3.708 Muslimana sa područja Pribojskog sreza koje su tokom rata ubili četnici. Velika većina žrtava ubijena je početkom februara 1943. Autor ove knjige dobio je uvid u Hadžibegovićev registar. (Razgovor Milana Radanovića i Dragoslava Dimitrijevića Belog sa Safetom Hadžibegovićem, Beograd, 2.10.2015). Istraživač Safet Hadžibegović ustupio je podatke publicisti Milenku Kovačeviću koji sadrže spiskove ubijenih muslimanskih stanovnika pribojskih sela Zabrnjica i Kasidoli.
Ovi podaci predstavljaju dopunu Arnautovićevog spiska budući da Arnautović navodi 254 žrtve za Zabrnjicu (bez približnog datuma smrti, iako se podrazumeva da je većina ubijena februara 1943), dok Kovačević navodi imena 339 žrtava iz Zabrnjice od kojih su 334 ubijene februara 1943. Arnautović navodi 320 imena žrtava iz Kasidola, a Kovačević 521 od kojih je 491 ubijeno februara 1943. (Миленко Ковачевић, Прилози истини: четнички злочини у Србији у време Другог свет¬ ског рата, Београд, 2015, стр. 122-150.) Iz apela pljevaljskih Muslimana italijanskom guverneru Crne Gore (10. februar 1943) doznajemo o jednom od zločina u Kasidolu. U dokumentu se navodi da su u tom selu „sveštenici zajedno sa ostalim Muslimanima prilikom vršenja molitve (džume) poklati na samom džamijskom pragu”. (Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu..., str. 249.) Poimenični broj stanovnika Kasidola i Zabrnjice koji su ubijeni tokom rata sugeriše da su pribojska muslimanska sela imala najveće ljudske gubitke u apsolutnim brojkama u odnosu na sva druga seoska naselja u Srbiji (ako izuzmemo Vojvodinu).
________________________________________
U pojedinim pribojskim selima četnici su pobili oko polovine muslimanskih stanovnika dok je u etnički mešovitim naseljima izmenjena etnička struktura. Vredi pomenuti i poimenične podatke za neka druga pribojska sela koja su takođe izuzetno postradala u februarskoj operaciji JVuO. Prema Arnautoviću, u Zagradini je ubijeno 411 (197 dece i 99 žena), a u Potocima 203 stanovnika (85 dece i 86 žena) uglavnom tokom februara 1943, dok je u Zašćenju 1942-1943. ubijeno 184 stanovnika (76 dece i 47 žena). Februarski pokolj u pribojskom kraju, kada je reč o ratnim zločinima u Srbiji, po masovnosti može se porediti samo sa zločinima nemačkog okupatora nad srpskim, jevrejskim i romskim stanovništvom u jesen 1941. i nad jevrejskim stanovništvom u proleće 1942. – po broju ubijenih u jednom kratkom razdoblju na području jednog mikroregiona, iako su takva poređenja nezahvalna. Nemački okupator je uspeo da istrebi veliku većinu Jevreja u Srbiji, uključujući većinu žena i dece, zbog čega zločini počinjeni tokom holokausta predstavljaju paradigmatičan primer ratnih zločina tokom okupacije Srbije.
________________________________________
Većina muslimanskih stanovnika Pribojskog sreza uspela je da preživi rat zahvaljujući migraciji sa matične teritorije. Neki od njih ubijeni su od strane četnika kao izbeglice u Višegradu od 5. do 7. oktobra 1943. Povest stradanja, bekstva od pogroma i izbeglištva Muslimana Pribojskog sreza tokom Drugog svetskog rata još uvek nije napisana. Protok vremena dodatno je otežao mogućnost rekonstrukcije jednog takvog kolektivnog iskustva. Ipak, pokolj nad muslimanskim stanovništvom u pribojskom kraju početkom februara 1943. nije evidentiran ni u jednoj istoriografskoj publikaciji koja je posvećena istoriji Srbije tokom Drugog svetskog rata. Nakon 1996, kada je objavljen prvi, nepotpuni, spisak žrtava četničkog pokolja u Pribojskom srezu, ali i nakon 2005, kada je objavljen dopunjeni spisak, ne postoji opravdanje za tu vrstu propusta. Pročetnički istoriča¬ri jednostavno ignorišu najmasovniji zločin koji je JVuO počinila tokom rata.
________________________________________
Štaviše, 2006. objavljen je magistarski rad Srđana Cvetkovića u kome se ističe da u Srbiji „nije bilo [četničkog] terora na nacionalnoj osnovi koji je išao do istrebljenja”. (Srđan Cvetković, n.d., str. 141. Cvetković ne pominje nijedan konkretan zločin JVuO na tlu Srbije iako dva poglavlja u njegovoj knjizi nose naslove: „Građanski rat i revolucija 1942-1944.” i „Žrtve rata i represije u Srbiji 1941-1944.”. Cvetković navodi da su pojedine „samozvane četničke grupe” u Srbiji „ratovale za svoj račun” i potom kao ilustraciju navodi u fusnoti: „Na primer grupa Zeke iz Obrenovca, koji je vodio privatni rat protiv komunista, čineći masovne zločine u okolini Beograda”. (Isto, str. 139). Poručnik Spasoje Drenjanin Zeka nije bio samozvanac već komandant 1. bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa JVuO. Organizator je najpoznatijeg četničkog pokolja u Srbiji – ubistvo 67 stanovnika Vranića u noći 20-21. decembra 1943. Niko od ubijenih u tom pokolju nije bio organizovani komunista odnosno član KPJ, pogotovo ne ubijena deca. Zbog tog zločina nije sankcionisan od strane Vrhovne komande ili od strane štaba Avalskog korpusa. Odstupio je u Bosnu kao oficir Avalskog korpusa krajem 1944.)
________________________________________
Masovnost, rodna i starosna struktura žrtava, nezamisliva brutalnost zločina, koju su iskusili Muslimani pribojskog kraja, podsećaju na neke od najmasovnijih ustaških zločina iz 1941. i 1942. nad srpskim stanovništvom u Krajini i zapadnoj Bosni. Istrebljene su mnoge porodice, žene i deca su ubijani na najsuroviji način, pri čemu su mnoge žene silovane. Spaljena su i opljačkana sva muslimanska sela i zaseoci. U svim muslimanskim naseljima ili u naseljima u kojima su Muslimani činili znatan broj stanovnika zabeležena su masovna ubistva. Izuzetak čini samo Priboj jer se u njemu nalazio italijanski garnizon. Slično je bilo i u susednom Pljevaljskom srezu gde su februara 1943. zabeleženi masovni zločini u skoro svim muslimanskim selima. Zločini nisu zabeleženi jedino u Čengića Odžaku, gde četnici nisu upali iz nerazjašnjenih razloga, dok u Pljevlja četnici nisu ulazili zbog prisustva Italijana. (Hajrudin Čengić, O genocidu nad Bošnjacima (Muslimanima) u zapadnom dijelu Sandžaka 1943, Sarajevo, 1994, str. 206-208.) Čengić donosi vrlo malo nepoznatih podataka o zločinima JVuO nad Bošnjacima (Muslimanima) u Sandžaku. Međutim, i ti podaci su najčešće naučno neupotrebljivi zbog autorove potrebe da beletrizuje naraciju kao i zbog nenavođenja izvora. Osim toga, Čengićev diskurs je izrazito nacionalistički.
Navedene činjenice upućuju na zaključak da masovna ubistva Muslimana u Pribojskom srezu nisu bila deo spontanih aktivnosti izolovanih četničkih grupa već deo šire akcije namernog istrebljenja što većeg broja pripadnika muslimanske zajednice. Organizatorima i počiniocima zločina bilo je svejedno da li ubijaju naoružane muš¬ karce ili žene i decu. Februarski pokolj bio je motivisan prvenstveno etnič¬kom mržnjom, naročito kada je reč o motivima organizatora zločina dok su neposredni izvršioci bili podjednako motivisani željom za pljačkom. Kroz Pribojski srez krajem novembra 1942. prolazile su grupe pljevaljskih četnika koji su pljačkali muslimanska sela oko Višegrada. Na levu obalu Lima prešli su kod Banje i potom se zaputili prema Pljevaljskom srezu prolazeći kroz muslimanska sela između Priboja i granice Crne Gore. (Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu..., str. 225, Izvještaj žandarmerijske čete Goražde, Goražde, 7.12.1942.) Međutim, tada nisu zabeleženi masovni zločini nad muslimanskim stanovništvom u pribojskim selima. To je indirektna potvrda da je februarski pokolj u pribojskom kraju bio stvar nečije odluke.
________________________________________
Predstavnici revizionističke istoriografije odnose se prema pokolju na teritoriji četiri sreza februara 1943. kao prema istorijskoj fusnoti, (Коста Николић, н.д., стр. II/130. Nikolić u fusnoti navodi: „Na putu ka zapadnoj Bosni, crnogorski četnici izvršili su čišćenje muslimana u srezu Bijelo Polje kao odgovor na prethodne napade muslimana na srpska sela decembra 1942. (Nikolić ne navodi primere prethodnih napada Muslimanske milicije, nap. aut.). Početkom februara, slična akcija izvršena je i u selima oko Pljevalja, Čajniča i Foče: ’Ukupni muslimanski gubici cene se do 10.000.’”) iako je reč o važnoj činjenici iz istorije JVuO, ili ga jednostavno ignorišu. Izuzetak čini istorijski publicista Miloslav Samardžić. Međutim, njegovo pisanje o praksi JVuO koja je podrazumevala masovna ubistva muslimanskih civila početkom 1943. predstavlja pravdanje zločina: „Motiv masovnih ubistava Hrvata i muslimana bila je osveta za prethodno počinjena masovna ubistva Srba, tako da se u tom slučaju ne može govoriti o genocidu, već o klasičnim ratnim zločinima. Pošto su im masakrirane familije, mnogi su poludeli od bola i mislili su samo na osvetu... Zbog toga je Draža zločine nad Hrvatima i muslimanima posmatrao kao nešto što je stvar naroda, a ne vojske. Vojska kojom je komandovao nije ni planirala ni izvršila zločine, ali su njegovi delovi na momente izmicali ispod komande i prestajali da budu vojska.” (Милослав Самарџић, Генерал Дража Михаиловић и општа историја четничког покре¬та, V, Крагујевац, 2010, стр. 551-552.)
________________________________________
Ipak, na području Pribojskog i Pljevaljskog sreza (za razliku od Podrinja 1941) nisu zabeleženi masovniji primeri zločina ustaša i Muslimanske milicije nad srpskim civilima, pogotovo ne uoči februara 1943, (Prema podacima DK iz 1945, na području Pribojskog sreza ustaše su tokom rata ubile 11, a pripadnici Muslimanske milicije šest civila. (AJ, DK, 110, f. 62, s. 77). Prema podacima iz literature, u pljevaljskoj opštini, na teritoriji mesne zajednice Bukovica, bilo je tokom rata 11 civilnih žrtava pravoslavne i 563 žrtve muslimanske vere, na teritoriji mesne zajednice Boljanići 33 žrtava pravoslavne i 389 muslimanske vere, pri čemu su Muslimani ubili 23 Srba, a na teritoriji mesne zajednice Meljak, gde je pravoslavno i muslimansko stanovništvo bilo podjednako brojno, bilo je 12 pravoslavnih civilnih žrtava i 486 muslimanskih, pri čemu su Muslimani ubili jednog Srbina. (Прилог у крви. Пљевља 1941-1945, (ур. Данило Кнежевић), Пљевља, 1969, стр. 219-341).), a većinu zločina počinili su četnici sa područja na kojima nisu zabeleženi masovni zločini Muslimana nad Srbima, čime bi se pravdala potencijalna osveta. Zločine na području Pljevalja i Priboja, februara 1943, izvršila je vojska (pripadnici JVuO), a ne narod (nekontrolisane mase). Iz zapovesti Pavla Đurišića (29. januar 1943) doznajemo koje jedinice JVuO su bile prisutne na području Pribojskog sreza u vreme sprovođenja masovnih zločina nad tamošnjim muslimanskim stanovništvom.
________________________________________
Kroz Pribojski srez prema Čajničkom srezu prošle su dve kolone četnika. Obe kolone bile su pod komandom kapetana Vojislava Lukačevića. Prvom kolonom neposredno je zapovedao poručnik Vuk Kalaitović. Ta kolona sastojala se od 200 boraca Višegradske brigade, 400 boraca Pribojske brigade i 200 boraca Novovaroške brigade. Drugom kolonom neposredno je zapovedao poručnik Aleksandar Šoškić. Ta kolona sastojala se od 100 boraca Prijepoljske brigade, 200 boraca Pljevaljske brigade, 300 boraca Bjelopoljske brigade i 150 boraca „Letećeg odreda” za koje nije naznačena teritorijalna pripadnost, ali se može pretpostaviti da je poticao sa područja Crne Gore. Ukoliko je Đurišićevo naređenje sprovedeno u potpunosti, na teritoriji Pribojskog sreza nakon 5. februara našlo se 1.750 četnika od kojih je 700 bilo sa područja Srbije. Đurišić je takođe naredio koncentraciju 2.100 crnogorskih četnika na području Pljevaljskog i 1.550 crnogorskih i bosanskih četnika na području Čajničkog sreza. Dakle, na navedenoj teritoriji, koja je podrazumevala i deo Fočanskog sreza, planirano je angažovanje 5.400 boraca. Moguće je pretpostaviti da su četnici za protivnika imali do 2.000 pripadnika Muslimanske milicije koji su bili slabije naoružani od napadača. Napad 1.750 četnika na slabo branjena muslimanska naselja u Pribojskom srezu bio je nezaustavljiv. Đurišić u zapovesti ističe: „Italijane ne napadati. Sve borce Muslimane, ustaše i komuniste ubijati. Žene i decu ne ubijati... Bukovicu (mikroregion između Pljevalja i Čajniča, nap. aut.) spaliti. Ostala sela ne paliti ukoliko to taktički obziri ne nalažu.” Vojni cilj operacije bio je izbijanje na reku Drinu. (Zbornik NOR-a, XIV/2, Beograd, 1983, str. 121-127. Dve kolone JVuO koje su nastupale kroz Pribojski srez vršile su zločine i u muslimanskim selima između Čajniča i Rudog. Primera radi, u selu Zubanj, nedaleko od Rudog, neposredno uz granicu sa Pribojskim srezom, na izuzetno svirep način ubili su veći broj žena i dece o čemu je svedočio očevidac Haso Kadrispahić: Genocid nad Muslimanima 1941-1945..., str. 394-398.)
________________________________________
Đurišić je u pomenutom izveštaju od 13. februara izvestio Dražu Mihailovića da su snage JVuO već 7. februara izbili na Drinu i da su borbe protiv Muslimanske milicije „zaključno sa tim danom bile uglavnom završene, a zatim je nastupilo čišćenje oslobođene teritorije” i dodaje da su pojedine jedinice „ostale na terenu radi čišćenja i pretresanja terena i šumovitih predela, kao i radi sprovođenja i učvršćivanja organizacije na oslobođenoj teritoriji”. Čišćenje teritorije podrazumevalo je bespoštedno istrebljenje Muslimana jer Đurišić već u sledećoj rečenici navodi: „Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.” (Zbornik NOR-a, XIV/2, Beograd, 1983, str. 182.) Ostaje nepoznato zbog čega je Đurišić promenio odluku iz zapovesti od 29. januara. Svakako da su zločini činjeni sa njegovim znanjem. Đurišić je nesumnjivo bio dobro obavešten o toku operacije i masovnom ubijanju civila. Tokom izvođenja operacije njegov štab nalazio se na planini Kovač na tromeđi Bosne, Crne Gore i Srbije. U zapovesti naređuje komandantima jedinica da mu šalju izveštaje tri puta dnevno. Istoričar Radoje Pajović citira dva dokumenta nastala u vreme izvr¬ šenja februarske operacije u kojima se naređuju bespoštedna ubijanja Muslimana. „U naređenju Pavla Đurišića kapetanu Nikoli Bojoviću [komandantu Durmitorske brigade] od 8. februara piše: ’Skrenuti pažnju starešinama na obezbeđenje od r. Drine, a izdati pored toga naređenje pojedinim odeljenjima da prokrstare okolni teren i unište sav muslimanski živalj na koji naiđu.’ I komandant Pljevaljske brigade Jovan Jelovac upozorava 10. februara jednog svog komandanta bataljona: ’Sve ubijajte, to je nare¬ đenje naših najviših starešina i to moramo izvršavati.’” Na osnovu ova dva izvora Pajović iznosi zaključak da je u naređenjima koja je Đurišić izdavao većem broju jedinica i oficira „izbjegnuto da se ostavi pisani trag o uništavanju neboračkog stanovništva”. (Радоје Пајовић, н.д., стр. 314-315.)
________________________________________
Pajović ne sumnja da je postojala namera da se izvrši zločin šireg opsega prilikom sprovođenja vojne operacije. Opsežna vojna operacija JVuO protiv Muslimanske milicije u Sandžaku planirana je za prvu polovinu januara 1943. U pripremi zapovesti za tu operaciju najviše je učestvovao major Zaharije Ostojić. Mihailović je 3. januara naredio pojedinim komandantima JVuO izvođenje operacije, upravo onim komandantima čije jedinice su bile angažovane 5-11. februara, ali tada nije došlo do realizacije jer nisu bile obezbeđene snage za tako ambiciozno zamišljen poduhvat. Stoga se odlučilo da se najpre napadnu uporišta Muslimanske milicije u Bjelopoljskom srezu. U zapovesti od 3. januara Mihailović ističe: „U toku izvođenja akcije komandanti će preduzeti najstrožije mere da se svaka pljačka zabrani, ubijanje nevinih ljudi, žena i dece spreči i zavede najveći red i disciplina kod svojih jedinica kako bi se ugled JVuO očuvao na dostojnoj visini.” (Zbornik NOR-a, XIV/2, Beograd, 1983, str. 26.)
________________________________________
Međutim, pojedine činjenice ukazuju na odgovornost generala Mihailovića. Prvo, Mihailović je bio obaveštavan od Đurišića o pokolju Muslimana u Bjelopoljskom, a kasnije i u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu. U izveštaju od 10. januara Đurišić obaveštava Mihailovića da su četnici uništili 33 muslimanska sela u srezu Bijelo Polje i ubili oko 400 muslimanskih boraca i oko 1.000 žena i dece. Đurišić u izveštaju ističe da je do paljevine 33 sela došlo „mada sam bio izdao naređenje da se ne pale”, ali ne navodi ništa slično kada je reč o ubijanju civila. (Isto, str. 50.) Mihailović nije ništa preduzeo da sankcioniše neizvršavanje njegove naredbe o zabrani pljač¬ ke i ubijanja neboračkog stanovništva, u oba pohoda. Takođe, Mihailović je marta 1943. obavestio kapetana Boru Mitranovića, delegata Vrhovne komande za zapadnu Bosnu, o ishodu operacije u zapadnom Sandžaku: „U Sandžaku smo sve Turke po selima likvidirali sem po varošicama...” (Isto, str. 504.) Mihailović je znao da pojedini komandanti JVuO iskazuju volju za nemilosrdnim razračunavanjem sa Muslimanima. Zaharije Ostojić u depeši Draži Mihailoviću nekoliko dana uoči pokolja u Bjelopoljskom srezu isti¬ če: „Pitanje muslimana moramo rešavati na razne načine u raznim krajevima. Sandžaklije se moraju klati, jer ako mi nećemo njih, oni će pokušati nas, dok ih još štiti okupator.” Sutradan je Ostojić obavestio Mihailovića da sastavlja „detaljan plan za uništenje turaka u Čajničkom srezu”. (Isto, str. 31-32.) Reč je o pominjanoj zapovesti od 3. januara.
________________________________________
O tome da se vrh JVuO prema Muslimanima u srezovima Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj i Čajniče i delu sreza Foča od desne obale Drine do crnogorske granice, odnosio neuporedivo netolerantnije u odnosu na Muslimane u „raznim krajevima” svedoči i Ostojićeva depeša Mihailoviću od 15. februara u kojoj kaže: „Neka Pavle najstrožije zabrani zemljacima [crnogorskim četnicima] ubijanje i pljačku muslimana pri prolazu do Konjica.” (Isto, str. 239.) Kada je reč o publikovanim svedočanstvima stanovnika Pribojskog sreza koji su preživeli februarski pokolj, suočavamo se sa vrlo malim brojem izvora. Jedno od njih je svedočenje Nuradina Ašćerića iz pribojskog sela Zaostro, smeštenog na granici sa Crnom Gorom. Njegovo svedočanstvo služi kao ilustracija kolektivnog iskustva: „Pošto su sva sela spaljena od Metaljke do Priboja, a naše selo je ostalo i tu se sklonio zbjeg od 50 duša. Mahom su to bili starci, žene i djeca. Snijeg je bio preko metra, a hladnoća da je drvo pucalo. Prenoćio sam u šumi Bregovi sa još četiri rođaka. Tog dana oko 9 sati (7. februar 1943, nap. aut.) naišle su četničke brigade tjerajući opljačkanu stoku. Jedna brigada je blokirala selo, a druga vršila pretres po kućama. Naišli su na dvije kuće u kojima je bio zbjeg. Čula se strašna vriska žena, plač djece i vika staraca. Iako smo bili u blizini nas četvorica nismo smjeli ništa da preduzimamo. Sve je to trajalo oko tri sata, onda su spalili svo selo osim te dvije kuće. Prvi prizor na koji smo naišli bila je Hadžira od Hadžića, zaklana sa ranjenim djetetom od dvije godine u rukama. Posljedice stradanja su bile stravične, ali nijedna ne može da se poredi sa onom u kući Memiša Ašćerića gdje su četnici poklali i starce i žene i djecu i sve nabacali po sobama. Imalo je još živih koji su zapomagali, a krv se slivala podom. Niko od njih nije preživio. Odatle smo se prebacili preko Prijepolja, Sjenice, Tutina, Mokre gore, Istoka, Peći, Kosovske Mitrovice... Vratili smo se 1945.” (Safet Bandžović, Ratne tragedije Muslimana, Novi Pazar, 1993, str. 141-14) Publikovani su poimenični podaci za 78 žrtava sela Zaostro, ubijenih od strane JVuO. Među njima je bilo 28 dece i 20 žena. (Džemail Arnautović, n.d., str. 178-180.)


http://www.rosalux.rs/sites/default/fil ... 8Cin_1.pdf
....U izveštaju se navodi da su sva muslimanska sela u srezovima Pljevlja, Foča i Čajniče „potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav”. Žrtve „kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.”98( Zbornik NOR-a, XIV/2, Beograd, 1983, str. 182.) Pada u oči da Đurišić ne pominje Pribojski srez. Đurišićev izveštaj je poznat istorijski izvor, publikovan i citiran mnogo puta....

Dedijer isto ne spominje Priboj

SPISAK ŽRTAVA FEBRUARSKOG POKOLJA 1943. - ŽRTVE U OPŠTINI PRIBOJ - Prof. dr Smail Čekić: GENOCID NAD BOŠNJACIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU -
http://www.znaci.net/00001/35_2.htm

autonomasch
Član
Postovi: 26
Pridružen/a: 07 aug 2013 15:13

Re: Bošnjaci u Sandžaku

Post Postao/la autonomasch » 01 jan 2020 22:10


Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Bošnjaci u Sandžaku

Post Postao/la Gost1 » 02 jan 2020 07:26

autonomasch je napisao/la: 01 jan 2020 22:10 Napokon neko da potvrdi..

https://www.youtube.com/watch?v=Y0RfhwQqICM
:aplauz:

Avatar
Pita sirnica
Član
Postovi: 1386
Pridružen/a: 31 dec 2017 09:28

Re: Bošnjaci u Sandžaku

Post Postao/la Pita sirnica » 02 jan 2020 21:39

Na ovo treba dodat Visegrad, Gasko, Bilecu, Kalinovnik i Nevesinje. To se izgleda nije htjelo spomenuti. Licno poznajem jednu zenu koja je u majcinon stomaku i sa malim bratom uspjeli 43 od Gacka u SA se izvuc. Oca i 3 brata su zaklani na kucnom pragu, a i veliki broj familije. A za vrije SFRJ se sutilo, nije se smjelo ni spomenut. A u kjigama nisi nasao ni jednu recenicu!

Ovaj intervju jos jedno dokazuje! I Tito i njegove komunjare su znale za to! Nesmijemo zaboravit da su Bosnjaci iz Sandzaka, koji su bili na strani partizana, trazili Republicki status cijelog Novo Pazarskog Sandzaka. Ali da je ih Tito iznevjerio...
B -> B -> B

Odgovorite