PROMOCIJA KNJIGE "KORIJENI HERCEGOVAČKE BEGOVSKE PORODICE LJUBOVIĆ"
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid= ... E_LJUBOVIĆ
Objavljeno: 10. May 2015. 16:05:40
U novom idanju emisije Naša južna baština vodimo vas na promociju knjige „Korijeni hercegovačke begovske porodice Ljubović“ autora Envera Ljubovića. Tokom historije u nastojanjima da se prostor Humske, kasnije Hercegove, potom Hercegovačke zemlje oplemeni i učini boljim i sretnijim mjestom življenja. učestvovali su brojne znane i neznane ličnosti, čitave porodice. Bošnjački narod može žaliti da nemamo toliko podataka o značajnim porodicama u srednjovjekovnoj Bosni no sjećanja na one koje su obilježile period od dolaska Osmanlija do savremenog XX stoljeća još uvijek su živa, ali nažalost ne sistematizirana, naučno ne obrađena i neobjedinjena.
U periodu od 1600.g. do 1900.g. slobodno možemo reći da su oni najvažniji događaji u Nevesinju bili u uskoj vezi sa Ljubovićima. Evropska kulturna javnost po prvi put je saznala za bosanskohercegovačke muslimane preko naših divnih epskih pjesama kakva je balada Hasanaginica. Tradicija epskog narodnog stvaralaštva među Bošnjacima je duga skoro koliko i naše sjećanje. Od četiri pjesme koje je Evropljanima Herman predstavio tri su s područja Hercegovine.
Nažalost mi nemamo vremena da se bavimo zaštitom tog našeg kulturnog nasljeđa pa se često desi da nam ga svojataju. S druge strane u našim narodnim epskim pjesmama ni jedan porodica nije zastupljenija od porodice Ljubovića.
Porodica Ljubović živila je sve do 1992.g. na Odžaku kod Nevesinja. Potomci ove porodice tokom historije raseljavali su se širom Bosne i Hercegovine, tačnije rečeno širom osmanskog carstva. O knjizi su govorili prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, mr. Nusret Omerika i autor ovog iznimno vrijednog djela Enver Ljubović.
KORIJENI HERCEGOVAČKE BEGOVSKE PORODICE LJUBOVIĆ
KORIJENI HERCEGOVAČKE BEGOVSKE PORODICE LJUBOVIĆ
Mi Bosnjaci vjerni Bosni
Re: Što megdane ne pošilja, Ljubovića dok bijaše,
„SVI SU BEZI U HERCEGOVINI,
AL KAD BEŽE LJUBOVIĆU
TU VIŠE BEGA OD LIJEKA NEMA“.
DA SI BRŽE LJUBOVIĆU BEŽE
DA SI BRŽE POD SIGET NA VOJSKU
NE OSTAVLJAJ MUJU DJETE MLADO
NEK PRED ČETOM ALAJ BAJRAK NOSI
………………………………
I PRED NJIMA LJUBOVIĆA BEGA,
JOST JE LJEPŠI LJUBOVIĆA MUJO,
JER PRED ČETOM ALAJ-BAJRAK NOSI,
BLAGO MAJKI KOJA GA RODILA
…………………………………….
A KAD ĆUO LJUBOVIĆA MUJO,
ON SE POPE NA BIJELU KULU,
TE UDARI ALAJ ZELEN BAJRAK
TAMO STOJE OMEĐINE
OD TVRĐAVA i GRADOVA
VIIJENCACA i ZALOMA
GNJEZDA SIVIH SOKOLOVA
A TO SVE MI PROŠLOST PRIĆA
SLAVNIH BOJA i MEGDANA
JUNAČKIJEH LJUBOVIĆA
I SILNIJEH VUKOMANA
AL KAD BEŽE LJUBOVIĆU
TU VIŠE BEGA OD LIJEKA NEMA“.
DA SI BRŽE LJUBOVIĆU BEŽE
DA SI BRŽE POD SIGET NA VOJSKU
NE OSTAVLJAJ MUJU DJETE MLADO
NEK PRED ČETOM ALAJ BAJRAK NOSI
………………………………
I PRED NJIMA LJUBOVIĆA BEGA,
JOST JE LJEPŠI LJUBOVIĆA MUJO,
JER PRED ČETOM ALAJ-BAJRAK NOSI,
BLAGO MAJKI KOJA GA RODILA
…………………………………….
A KAD ĆUO LJUBOVIĆA MUJO,
ON SE POPE NA BIJELU KULU,
TE UDARI ALAJ ZELEN BAJRAK
TAMO STOJE OMEĐINE
OD TVRĐAVA i GRADOVA
VIIJENCACA i ZALOMA
GNJEZDA SIVIH SOKOLOVA
A TO SVE MI PROŠLOST PRIĆA
SLAVNIH BOJA i MEGDANA
JUNAČKIJEH LJUBOVIĆA
I SILNIJEH VUKOMANA
Zadnja izmjena: Zitko, dana/u 28 sep 2017 17:43, ukupno mijenjano 3 puta.
Re: Ljubovića dok bijaše,
KRALJ NIKOLA PETROVIĆ ŽENIDBA BEGA LJUBOVIĆA 1868
Sitna knjiga na žalosni
Ljubovića dvor doleće;
Alil-beg je čita, gleda,
pa je na skut majci meće:
“Vidi, majko moja mila,
beg Lakešić što mi piše
da Hajkuna, vjerenica,
ne zove se mojom više.
Dalje - veli - da mu vranca
u svatove za nju spremim,
il’ je sjutra u Bišinu
na megdanu s njim pod’jelim.
Nego momku Husejinu
reci neka kov udari
vrancu mome, krilatome,
i divno ga otimari,
Te ujutro, sabahile,
nek me čeka u avliji,
da na susret ja izađem
Lakešiću, ljutoj zmiji.”
Beg to reče pri večeri,
pak se bojnoj pripe kuli,
s čiviluka sablju skide
i kune se Hajki buli:
"Hajko dušo, ti si moja!
dan bez tebe ne kabulim;
no što će mi cio svijet,
Ako tebe ne poljubim?!"
Kune joj se beg Alil- beg
i tvrdu joj vjeru dava,
baš ka da mu na minderu
u odaji do njeg spava.
"Eh, ovo je sablja britka
pokojnoga baba moga;
Ona pusta nek zakolje
vjerenika, Hajko tvoga;
Ako tebe Lakešiću,
Il' drugome ma bud kome
živ te pustim - daj, o Bože,
krv popio svoju njome!".....
Beg ostavi sablju britku
i spremi se da počine;
zaspa momak sa odlukom,
za Hajkunu - da pogine.
II
Cura čula u rodbini
za prosidbu Lakešića,
pa govori ocu, braći:
“Biću samo Ljubovića!”
“Nemoj, kćeri!” “Sestro, nemoj!”
- govorili oni njojzi -
“Kad ga ne bi šćela, Hajko,
grdan iskop nama grozi!”
Beg Lakešić skupio bi
Cio Mostar i Ljubinje
i svih petn'est kadiluka
izuzevši Nevesinje.
Pa bi silan udrio nam
butun kuću ugasio;
Njegova bi opet bila,
jer bi tebe zarobio!'
Stari otac još umilno
za tim kćeri progovara:
"Uzmi Hajko, živa bila,
Lakešića iz Mostara!"-
“Hoću, babo! - reče cura -
spas je roda mala žertva:
gvožđe, konop, kam o grlu
i vječiti dom Neretva!”
III
Beg na tankoj kuli spava -
snovi su mu za Hajkunu;
a gdje mu je stara majka? -
Kod vranca je u podrumu,
pa šta radi? - Grli vranca,
a uzdom ga zauzdava,
pa ga slugi Husejinu
na podrumska vrata dava:
“Vodi konja u Bišinu
silnom begu Lakešiću,
i reci mu, nek se mane
tužnog doma Ljubovića!”
Baba momku tako reče
i rukama stište oči,
da ne vidi kad joj vranac
na žalosni izmet kroči.
Pođe konjic, pođe sjetno,
a sjetnij’ ga sluga vodi;
vrišti vranac iz daleka,
a sluga ga dalje vodi.
To je vranac starog bega,
Alinoga milog baba,
koji no je poginuo
na jurišu od Bagdada.
Vrišti vranac sve to jače,
cio Mravalj odvriskuje,
a Alina gine majka
da tu vrisku sin ne čuje,
pa se muči kroz odaju,
mira nema, nema mjesta,
dokle u mrak, u daljinu,
milom vrancu glasa nesta.
Ža’ starici bješe konja,
Lakešića kunijaše:
“Što megdane ne pošilja,
Ljubovića dok bijaše,
no nam tobož da izvedeš
na Aliju moga luda,
koji bi te poslužio
u Bišini, pa i svuda!
Sirotan si dom napao
vitezova Ljubovića,
pa u gnjezdu sokolova
tražiš koga? ... luda tića!
Moj beg gdje je i djeveri,
gdje sinovi moji vrli?...
Za čast Bosne živjeli su,
i svi pali i umrli!
A ti, rđo, koja sada
siročetu mlađanome
zulum radiš - bi li s njima
na megdanu junačkome?
No u doba vojevanja
bosanske te udovice
izgonjahu iz domova,
bezobrazna kukavice!
Begu Ljuboviću mana
Takvoj rđi ići na megdana.
Kad je barut pred oči gorio,
Nit' si bio, nit' si se borio
Nesretna ti svadba bila,
čuješ, beže Lakešiću -
pravda će me osvetiti,
propast tvoju doživiću!”
IV
Mratinsku je noć cijelu
mlad Ali - beg prespavao
i u snu je sa Hajkunom
neprestano prebivao,
Pa ustade od mindera,
a još nigdje zore nema;
Svijeću je upalio ......
za megdan se momče sprema.
Kad se divno naredio
i Bogu se pomolio:
"Izved'te mi vilu vranca!"
Momcima je govorio.
Momci ćute i boje se.
Uročeni dan osvanu,
te Alina stara majka
u odaju k sinu banu:
“Blagoslov mi tvoj još treba!”
junak majci progovara,
pa joj vrele suze briše,
sa maramom, lica stara.
- “Gdje ćeš, Ale, srce moje,
kom ćeš majku ostaviti...
Dijete si - Lakešić će
lasno tebe pogubiti!”
- “Neće lasno, majko moja,
dohvatit’ se moga vrata
kod babove oštre ćorde
i njegova vrana hata!”
- “Ja sam sinoć našeg vranca
po sejizu Husejinu
otpravila nesretnome
Lakešiću u Bišinu,
No ako ti, misli sine,
za Hajkunu krvi treba,
proli’ moju sada ovdje,
a ja primam gr’jeh od neba”...
Beg poražen riječima
ostarjele svoje majke
u porazu vidje sliku
prelijepe svoje Hajke,
zakletva mu na um pade,
koju sinoć učinio
na babovoj britkoj sablji,
pa je odmah povadio -
bješe prega’ da ne živi
i zaklat’ se čisto šćaše;
nešto majka, nešto sluge,
izvršit’ mu to ne daše...
- “Bud mi život sad čuvate,
kud će ponos Ljubovića,
kud poštenje, kud li Hajka -
zv’jezda tužnog moga žića?”
- “Sedam brata imao si -
baba kaže, suze lije -
dva su tebi poginula
na vratima od Kandije,
a dva su ti pod Beč kosti,
moj Alile, ostavili,
kad njemačkom kralju Turci
grad su ovaj otimali.
Madžari ti zarobiše
na Varadin bratu Musu,
a Mehmedu Dalmatinci
posjekoše glavu rusu;
Ahmet mali umro nam je
ah, na mojoj staroj ruci;
ranjena ga doniješe
s Crne Gore braća Turci.
Babo t’ osta pod Bagdadom,
a dva strica na Oziju
kad hoćaše car veliki
da osvoji Moskoviju.
Svi su pali za poštenje,
ukorit’ ih niko neće;
znadu ljudi da njihova
krvca tvojim srcem kreće,
ali lude i nejake
izdale bi tebe sile,
kada bi se na razboju
s Lakešićem izmjerile!
Ja ću drugu curu naći,
s njom te divno oženiti -
odžake će Ljubovića
Bog milostiv napuniti!”.
“Na ahare, pred begove
zazor će mi, majko, biti;
tu sramotu, tu nepravdu,
ja ne mogu pretrpiti!”
- “Srce, Alo, plemstvo Bosne
začuđeno da te vidi
na megdanu s Lakešićem,
hoće, bogme, da se stidi!
Par ti nije jučerašnja,
povečernja udvorica -
Ljubović si - znaš li, sinko,
ti si Bosni perjanica.
Zar da sablja Ljubovića
po nesoju jednom mahne!?
Lakešiću čast bi bila,
da pod udar njen izdahne.
Ime, blago koje steče,
imao ga lani nije,
dok ne paše u Madžarskoj
naši bezi i spahije.
Kao vrana na odžake
ugašene njine pade,
rašćera im djecu ludu
i oglobi i pokrade,
pa sad na nas red je doša’,
te nam pakost ovu čini...
Ublaži se, moj Alile,
prezri rđu i počini!”...
Strašan ijed bega mori,
u minder ga položiše,
više njega stala majka,
pa ga tješi i uzdiše.
Živa muka na dušeku
Ljubovića poduzima,
a među tim beg Lakešić
u Bišini vranca prima.
Bi mu milo kad ga viđe,
veseo ga dočekiva,
još što Alil s njim ne dođe
zoran Turčin sazaljiva,
Pa za uzdu konja hvata,
ode s njime niz planinu;-
-"Hajde predi s Alil - begom"-
sluzi reče Husejinu.-
V
Pod Blagajem bega čeka
biranijeh trista svata.
- “Ev’ od straha beg Ljubović
meni spremi svoga hata”.
Čim ih stiže, silan reče,
A svati mu iz hajtera
aferime take daju,
da im nema ni teftera.
"E, sad svati, beg povika-
po djevojku da idemo;
Ja pred vama, a vi za mnom,
tu do podne stić' možemo!"
Svi na konje usjedoše
i niz polje igru svoju
na konjima razigraše,
a svatovske pjesme poju.
Poljem Turci prelijeću;
brzina je njih hatova,
kao što je nad pučinom
let lakijeh labudova.
Lakešić se smije, pjeva,
društvo mu je sve veselo -
uto mu se Morinj-brdo
ukazalo sve bijelo.
O Mitrovu danu često
kopnina je u ravnine,
kada snijeg i smetovi
put zatisnu u planine.
Bješe snijeg poprštao
po Morinju visokome,
al’ to mala bi prepona
ovom begu silenome.
S trista svata sta se peti,
vojska mu je laka, brza,
nije zima, vjetra nema,
niko mu se nije smrza’.
Već i Morinj pregaziše,
a srete ih drugo polje,
iste igre započeše
i iste su svati volje.
A kasaba jedna leži
pri vrh same te ravnice,
u kojoj su dvori oca
preotete vjerenice;
Pod kasabom svati konje
umorene odjahuju,
da ih srpska raja voda,
a tu raju oni psuju.
Za gotovu sofru sjeli,
ama adet svatovski je
malo jesti, mnogo piti -
piju kafe i rakije.
Đuvegija s dva djevera
tastovoj se pope kuli,
pa na čardak prvo ide
k Hajki svojoj, mladoj buli.
Opremljena bješe divno -
orfane je naredile;
nevjesta je ona krasna
i od svake ljepša vile.
Znak s čardaka svatovima
Lakešić je učinio,
te je svaki svoga konja
u jedanak okročio,
a djeveri privedoše
konja curi Alinoga.
Skoči mlada na vrančića
polagano moleć’ Boga:
“Bog hajduke namjerio,
da me njina ruka skine,
a ti, vranče, svjedok bio
pogibiji sve družine!”
Pak se ravna polja svati
sa djevojkom dohvatiše;
veseli su, pjesme poju
sad no prije mnogo više.
Morinj brdo magla gusta
svekoliko oklopila,
a svatove još u polju
velja kiša uhvatila;
zorni svati kabanice
pod Blagaj su ostavili,
pa skinuli s’ glave šale,
te djevojku obavili.
Dimi, ječi Morinj tvrdi,
u polju se jeka čuje,
silni sjever sa mećavom
njega c’jelog opasuje.
Svatovi se okupiše
na izmaku od ravnine;
strah svakoga stao hvatat’
od izgleda te planine.
Već počeli oni zepsti,
rakija ih i trud stiže,
sve što s’ više primicahu
toj stravičnoj gori bliže.
- “Kako ćemo i što ćemo?
Jedan drugog gleda, pita.
- “Tako, kako beg naredi!”
A zaljubljen beg sve hita.
“Uz planinu!” - beg povika;
ljubavna ga želja grije:
“Napr’jed, svati!” - Oni za njim;
mećava ih već prikrije.
Vidi Hajka što će biti;
i nju zima sta da hvata,
pa bijele ruke pruža
dobrom konju oko vrata.
Nova snaga, nova sila
pridolazi u vrančića -
u grivu mu zaplijeće
burmu mlada Ljubovića.
“Ako ostah, ka, što hoću,
u Morinju pod smetove,
hajde pravo, mili vranče,
ti na dvore Alilove,
ponesi mu burmu ovu -
konju cura govorila -
znaće po njoj da sam dušom
ja njegova vazda bila!”
Svati prte pred djevojkom,
al’ prtina ta se skrije
pod snijegom, koji sjever
na isti je mah zavije.
Dugo tako ne hodili -
Već drug druga ne viđaše;
konji su im pozaprli,
a sam galeš pridavaše.
Gazi vranac kroz vihore,
ide zorno, ide holo,
s njega cure svate gleda,
gdje se metu naokolo;
svi pod sn’jegom ostadoše.
Dva djevera još nju prate
i Lakešić đuvegija,
al’ s’ i njine sile krate.
Kad pri samom vrhu bili,
djevera joj oba staše,
pak umorni i ozebli
u najdublji smet upaše...
Gazi vranac kroz vihore,
ide zorno, ide holo,
a cura se obratila
oko sebe naokolo -
vidi samo Lakešića,
gdje se i on smrću bori.
“O duši ti trista svata!”...
njemu cura progovori.
Dalje vranac kroz vihore
zorno ide, ide holo;
kad izađe na Morinje
mrak svuda je naokolo.
A Hajku je ljuta zima
već gotovo osvojila -
iz ruku joj ozeblijeh
uzda sam pala bila;
sam konj stao na planinu;
gleda - nema nigdje puta,
pak smetima obratio
opet svoja prsa kruta.
Kroz mrak, tmušu, dim vihora,
gle, zrak neki bjelucka se;
grabi konjic, živo grabi -
zrak taj stiće, ne dava se.
Taka svjetlost niz planinu
brzo bježi, bježi dublje;
ama šta je? Pravda sveta
poslala je svoje zublje!
Dobro vranac svjetlost prati...
Vihor malo oduminu,
te s nevjestom polumrtvom
siđe soko u ravninu.
Kad se polja dohvatili,
ravna polja, življa svoga,
ko bi više ovoj hali
zakratiti pute moga’ -
niti polje, niti r’jeka
pomamnome skok ne smeta,
a feredža djevojačka
uza nj trepti od poleta.
Njeg’ to divno polje ravno
na Alila opominje,
prvog svoga gospodara; -
to je polje Nevesinje.
U dno polja dva su puta:
jedan vodi put Mostara,
b’jelom dvoru Ljubovića
onaj drugi put otvara,
njim je vranac okrenuo,
čuva svoje breme milo,
koje ’no je polovinom
u Morinju obn’jemilo.
Djevojka se sva sledila,
čuvstva nema o svom biću;
ništa ne zna kud će vranac,
dok pred dvore Ljuboviću -
ustavi se soko vrani.
Ustavi se, vriskom vrisnu,
a u kući Alilova
majka stara iz sna vrisnu:
“Eto vranca, blago meni!”...
Pa otvori brzo vrata,
zove sina, zove sluge,
da prihvate dobra hata.
Iz haljina Alil skoči,
niz bijelu strča kulu,
kad al’ zbilja, hat mu doša’
i donio Hajku bulu!
Alil brže priletio,
diže curu sa vrančića:
“Alah mi te, reče, vrati;
blago domu Ljubovića!”
Sitna knjiga na žalosni
Ljubovića dvor doleće;
Alil-beg je čita, gleda,
pa je na skut majci meće:
“Vidi, majko moja mila,
beg Lakešić što mi piše
da Hajkuna, vjerenica,
ne zove se mojom više.
Dalje - veli - da mu vranca
u svatove za nju spremim,
il’ je sjutra u Bišinu
na megdanu s njim pod’jelim.
Nego momku Husejinu
reci neka kov udari
vrancu mome, krilatome,
i divno ga otimari,
Te ujutro, sabahile,
nek me čeka u avliji,
da na susret ja izađem
Lakešiću, ljutoj zmiji.”
Beg to reče pri večeri,
pak se bojnoj pripe kuli,
s čiviluka sablju skide
i kune se Hajki buli:
"Hajko dušo, ti si moja!
dan bez tebe ne kabulim;
no što će mi cio svijet,
Ako tebe ne poljubim?!"
Kune joj se beg Alil- beg
i tvrdu joj vjeru dava,
baš ka da mu na minderu
u odaji do njeg spava.
"Eh, ovo je sablja britka
pokojnoga baba moga;
Ona pusta nek zakolje
vjerenika, Hajko tvoga;
Ako tebe Lakešiću,
Il' drugome ma bud kome
živ te pustim - daj, o Bože,
krv popio svoju njome!".....
Beg ostavi sablju britku
i spremi se da počine;
zaspa momak sa odlukom,
za Hajkunu - da pogine.
II
Cura čula u rodbini
za prosidbu Lakešića,
pa govori ocu, braći:
“Biću samo Ljubovića!”
“Nemoj, kćeri!” “Sestro, nemoj!”
- govorili oni njojzi -
“Kad ga ne bi šćela, Hajko,
grdan iskop nama grozi!”
Beg Lakešić skupio bi
Cio Mostar i Ljubinje
i svih petn'est kadiluka
izuzevši Nevesinje.
Pa bi silan udrio nam
butun kuću ugasio;
Njegova bi opet bila,
jer bi tebe zarobio!'
Stari otac još umilno
za tim kćeri progovara:
"Uzmi Hajko, živa bila,
Lakešića iz Mostara!"-
“Hoću, babo! - reče cura -
spas je roda mala žertva:
gvožđe, konop, kam o grlu
i vječiti dom Neretva!”
III
Beg na tankoj kuli spava -
snovi su mu za Hajkunu;
a gdje mu je stara majka? -
Kod vranca je u podrumu,
pa šta radi? - Grli vranca,
a uzdom ga zauzdava,
pa ga slugi Husejinu
na podrumska vrata dava:
“Vodi konja u Bišinu
silnom begu Lakešiću,
i reci mu, nek se mane
tužnog doma Ljubovića!”
Baba momku tako reče
i rukama stište oči,
da ne vidi kad joj vranac
na žalosni izmet kroči.
Pođe konjic, pođe sjetno,
a sjetnij’ ga sluga vodi;
vrišti vranac iz daleka,
a sluga ga dalje vodi.
To je vranac starog bega,
Alinoga milog baba,
koji no je poginuo
na jurišu od Bagdada.
Vrišti vranac sve to jače,
cio Mravalj odvriskuje,
a Alina gine majka
da tu vrisku sin ne čuje,
pa se muči kroz odaju,
mira nema, nema mjesta,
dokle u mrak, u daljinu,
milom vrancu glasa nesta.
Ža’ starici bješe konja,
Lakešića kunijaše:
“Što megdane ne pošilja,
Ljubovića dok bijaše,
no nam tobož da izvedeš
na Aliju moga luda,
koji bi te poslužio
u Bišini, pa i svuda!
Sirotan si dom napao
vitezova Ljubovića,
pa u gnjezdu sokolova
tražiš koga? ... luda tića!
Moj beg gdje je i djeveri,
gdje sinovi moji vrli?...
Za čast Bosne živjeli su,
i svi pali i umrli!
A ti, rđo, koja sada
siročetu mlađanome
zulum radiš - bi li s njima
na megdanu junačkome?
No u doba vojevanja
bosanske te udovice
izgonjahu iz domova,
bezobrazna kukavice!
Begu Ljuboviću mana
Takvoj rđi ići na megdana.
Kad je barut pred oči gorio,
Nit' si bio, nit' si se borio
Nesretna ti svadba bila,
čuješ, beže Lakešiću -
pravda će me osvetiti,
propast tvoju doživiću!”
IV
Mratinsku je noć cijelu
mlad Ali - beg prespavao
i u snu je sa Hajkunom
neprestano prebivao,
Pa ustade od mindera,
a još nigdje zore nema;
Svijeću je upalio ......
za megdan se momče sprema.
Kad se divno naredio
i Bogu se pomolio:
"Izved'te mi vilu vranca!"
Momcima je govorio.
Momci ćute i boje se.
Uročeni dan osvanu,
te Alina stara majka
u odaju k sinu banu:
“Blagoslov mi tvoj još treba!”
junak majci progovara,
pa joj vrele suze briše,
sa maramom, lica stara.
- “Gdje ćeš, Ale, srce moje,
kom ćeš majku ostaviti...
Dijete si - Lakešić će
lasno tebe pogubiti!”
- “Neće lasno, majko moja,
dohvatit’ se moga vrata
kod babove oštre ćorde
i njegova vrana hata!”
- “Ja sam sinoć našeg vranca
po sejizu Husejinu
otpravila nesretnome
Lakešiću u Bišinu,
No ako ti, misli sine,
za Hajkunu krvi treba,
proli’ moju sada ovdje,
a ja primam gr’jeh od neba”...
Beg poražen riječima
ostarjele svoje majke
u porazu vidje sliku
prelijepe svoje Hajke,
zakletva mu na um pade,
koju sinoć učinio
na babovoj britkoj sablji,
pa je odmah povadio -
bješe prega’ da ne živi
i zaklat’ se čisto šćaše;
nešto majka, nešto sluge,
izvršit’ mu to ne daše...
- “Bud mi život sad čuvate,
kud će ponos Ljubovića,
kud poštenje, kud li Hajka -
zv’jezda tužnog moga žića?”
- “Sedam brata imao si -
baba kaže, suze lije -
dva su tebi poginula
na vratima od Kandije,
a dva su ti pod Beč kosti,
moj Alile, ostavili,
kad njemačkom kralju Turci
grad su ovaj otimali.
Madžari ti zarobiše
na Varadin bratu Musu,
a Mehmedu Dalmatinci
posjekoše glavu rusu;
Ahmet mali umro nam je
ah, na mojoj staroj ruci;
ranjena ga doniješe
s Crne Gore braća Turci.
Babo t’ osta pod Bagdadom,
a dva strica na Oziju
kad hoćaše car veliki
da osvoji Moskoviju.
Svi su pali za poštenje,
ukorit’ ih niko neće;
znadu ljudi da njihova
krvca tvojim srcem kreće,
ali lude i nejake
izdale bi tebe sile,
kada bi se na razboju
s Lakešićem izmjerile!
Ja ću drugu curu naći,
s njom te divno oženiti -
odžake će Ljubovića
Bog milostiv napuniti!”.
“Na ahare, pred begove
zazor će mi, majko, biti;
tu sramotu, tu nepravdu,
ja ne mogu pretrpiti!”
- “Srce, Alo, plemstvo Bosne
začuđeno da te vidi
na megdanu s Lakešićem,
hoće, bogme, da se stidi!
Par ti nije jučerašnja,
povečernja udvorica -
Ljubović si - znaš li, sinko,
ti si Bosni perjanica.
Zar da sablja Ljubovića
po nesoju jednom mahne!?
Lakešiću čast bi bila,
da pod udar njen izdahne.
Ime, blago koje steče,
imao ga lani nije,
dok ne paše u Madžarskoj
naši bezi i spahije.
Kao vrana na odžake
ugašene njine pade,
rašćera im djecu ludu
i oglobi i pokrade,
pa sad na nas red je doša’,
te nam pakost ovu čini...
Ublaži se, moj Alile,
prezri rđu i počini!”...
Strašan ijed bega mori,
u minder ga položiše,
više njega stala majka,
pa ga tješi i uzdiše.
Živa muka na dušeku
Ljubovića poduzima,
a među tim beg Lakešić
u Bišini vranca prima.
Bi mu milo kad ga viđe,
veseo ga dočekiva,
još što Alil s njim ne dođe
zoran Turčin sazaljiva,
Pa za uzdu konja hvata,
ode s njime niz planinu;-
-"Hajde predi s Alil - begom"-
sluzi reče Husejinu.-
V
Pod Blagajem bega čeka
biranijeh trista svata.
- “Ev’ od straha beg Ljubović
meni spremi svoga hata”.
Čim ih stiže, silan reče,
A svati mu iz hajtera
aferime take daju,
da im nema ni teftera.
"E, sad svati, beg povika-
po djevojku da idemo;
Ja pred vama, a vi za mnom,
tu do podne stić' možemo!"
Svi na konje usjedoše
i niz polje igru svoju
na konjima razigraše,
a svatovske pjesme poju.
Poljem Turci prelijeću;
brzina je njih hatova,
kao što je nad pučinom
let lakijeh labudova.
Lakešić se smije, pjeva,
društvo mu je sve veselo -
uto mu se Morinj-brdo
ukazalo sve bijelo.
O Mitrovu danu često
kopnina je u ravnine,
kada snijeg i smetovi
put zatisnu u planine.
Bješe snijeg poprštao
po Morinju visokome,
al’ to mala bi prepona
ovom begu silenome.
S trista svata sta se peti,
vojska mu je laka, brza,
nije zima, vjetra nema,
niko mu se nije smrza’.
Već i Morinj pregaziše,
a srete ih drugo polje,
iste igre započeše
i iste su svati volje.
A kasaba jedna leži
pri vrh same te ravnice,
u kojoj su dvori oca
preotete vjerenice;
Pod kasabom svati konje
umorene odjahuju,
da ih srpska raja voda,
a tu raju oni psuju.
Za gotovu sofru sjeli,
ama adet svatovski je
malo jesti, mnogo piti -
piju kafe i rakije.
Đuvegija s dva djevera
tastovoj se pope kuli,
pa na čardak prvo ide
k Hajki svojoj, mladoj buli.
Opremljena bješe divno -
orfane je naredile;
nevjesta je ona krasna
i od svake ljepša vile.
Znak s čardaka svatovima
Lakešić je učinio,
te je svaki svoga konja
u jedanak okročio,
a djeveri privedoše
konja curi Alinoga.
Skoči mlada na vrančića
polagano moleć’ Boga:
“Bog hajduke namjerio,
da me njina ruka skine,
a ti, vranče, svjedok bio
pogibiji sve družine!”
Pak se ravna polja svati
sa djevojkom dohvatiše;
veseli su, pjesme poju
sad no prije mnogo više.
Morinj brdo magla gusta
svekoliko oklopila,
a svatove još u polju
velja kiša uhvatila;
zorni svati kabanice
pod Blagaj su ostavili,
pa skinuli s’ glave šale,
te djevojku obavili.
Dimi, ječi Morinj tvrdi,
u polju se jeka čuje,
silni sjever sa mećavom
njega c’jelog opasuje.
Svatovi se okupiše
na izmaku od ravnine;
strah svakoga stao hvatat’
od izgleda te planine.
Već počeli oni zepsti,
rakija ih i trud stiže,
sve što s’ više primicahu
toj stravičnoj gori bliže.
- “Kako ćemo i što ćemo?
Jedan drugog gleda, pita.
- “Tako, kako beg naredi!”
A zaljubljen beg sve hita.
“Uz planinu!” - beg povika;
ljubavna ga želja grije:
“Napr’jed, svati!” - Oni za njim;
mećava ih već prikrije.
Vidi Hajka što će biti;
i nju zima sta da hvata,
pa bijele ruke pruža
dobrom konju oko vrata.
Nova snaga, nova sila
pridolazi u vrančića -
u grivu mu zaplijeće
burmu mlada Ljubovića.
“Ako ostah, ka, što hoću,
u Morinju pod smetove,
hajde pravo, mili vranče,
ti na dvore Alilove,
ponesi mu burmu ovu -
konju cura govorila -
znaće po njoj da sam dušom
ja njegova vazda bila!”
Svati prte pred djevojkom,
al’ prtina ta se skrije
pod snijegom, koji sjever
na isti je mah zavije.
Dugo tako ne hodili -
Već drug druga ne viđaše;
konji su im pozaprli,
a sam galeš pridavaše.
Gazi vranac kroz vihore,
ide zorno, ide holo,
s njega cure svate gleda,
gdje se metu naokolo;
svi pod sn’jegom ostadoše.
Dva djevera još nju prate
i Lakešić đuvegija,
al’ s’ i njine sile krate.
Kad pri samom vrhu bili,
djevera joj oba staše,
pak umorni i ozebli
u najdublji smet upaše...
Gazi vranac kroz vihore,
ide zorno, ide holo,
a cura se obratila
oko sebe naokolo -
vidi samo Lakešića,
gdje se i on smrću bori.
“O duši ti trista svata!”...
njemu cura progovori.
Dalje vranac kroz vihore
zorno ide, ide holo;
kad izađe na Morinje
mrak svuda je naokolo.
A Hajku je ljuta zima
već gotovo osvojila -
iz ruku joj ozeblijeh
uzda sam pala bila;
sam konj stao na planinu;
gleda - nema nigdje puta,
pak smetima obratio
opet svoja prsa kruta.
Kroz mrak, tmušu, dim vihora,
gle, zrak neki bjelucka se;
grabi konjic, živo grabi -
zrak taj stiće, ne dava se.
Taka svjetlost niz planinu
brzo bježi, bježi dublje;
ama šta je? Pravda sveta
poslala je svoje zublje!
Dobro vranac svjetlost prati...
Vihor malo oduminu,
te s nevjestom polumrtvom
siđe soko u ravninu.
Kad se polja dohvatili,
ravna polja, življa svoga,
ko bi više ovoj hali
zakratiti pute moga’ -
niti polje, niti r’jeka
pomamnome skok ne smeta,
a feredža djevojačka
uza nj trepti od poleta.
Njeg’ to divno polje ravno
na Alila opominje,
prvog svoga gospodara; -
to je polje Nevesinje.
U dno polja dva su puta:
jedan vodi put Mostara,
b’jelom dvoru Ljubovića
onaj drugi put otvara,
njim je vranac okrenuo,
čuva svoje breme milo,
koje ’no je polovinom
u Morinju obn’jemilo.
Djevojka se sva sledila,
čuvstva nema o svom biću;
ništa ne zna kud će vranac,
dok pred dvore Ljuboviću -
ustavi se soko vrani.
Ustavi se, vriskom vrisnu,
a u kući Alilova
majka stara iz sna vrisnu:
“Eto vranca, blago meni!”...
Pa otvori brzo vrata,
zove sina, zove sluge,
da prihvate dobra hata.
Iz haljina Alil skoči,
niz bijelu strča kulu,
kad al’ zbilja, hat mu doša’
i donio Hajku bulu!
Alil brže priletio,
diže curu sa vrančića:
“Alah mi te, reče, vrati;
blago domu Ljubovića!”