☑ Pravila foruma i savjeti

Autohtone pasmine Bosne

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 09:32

Historija Bosanskog psa Tornjaka
http://www.bosanskehistorije.com/etimol ... a-tornjaka

slika
Ova pasmina živi na području BiH koja je tu postojala hiljadu godina unazad, o čemu svijedoči i pisani dokument. Kroničari su ovog psa registrirali prije deset stoljeća pod nazivom Kanis montanus - planinski pas, a od davnina ga je naše domaće stanovništvo nazivalo Tornjak. Tornjak je kao autohtona pasmina registrovan 9. 5. 1981. godine pod imenom "Bosansko-hercegovački pastirski pas- tornjak".

Za njega je tada otvoren jugoslovenski rodovnik. Formirana je komisija od kinoloških sudaca sa zadatkom da uradi stručni dio poslova potrebnih za standardizaciju pasmine i njeno registriranje kod FCI kao nove autonomne pasmine pasa pod gore navedenim imenom. Standard je urađen i finaliziran 5. 10. 1990. godine u Travniku.

Malo je priznatih pasmina pasa koje imaju tako stare i precizne podatke o svom postojanju, obliku, visini, boji i namjeni kao što je slučaj sa tornjakom. On je dugo vremena odolijevao svim uticajima drugih pasmina s kojima je dolazio u životni kontakt. Ni ljudi ni dodiri s drugim psima nisu uspjeli bitnije izmjeniti njegov izgled, narav i radne kvalitete.

Najvjerovatnije su ga stari Sloveni doveli u ove krajeve iz svoje pra-postojbine. Prema naučnim istraživanjima, skoro je neosporno da njegov predak potječe s Tibetanskog Mastifa, odnosno područja današnjeg Irana. Ekološki uslovi prebivališta tornjaka (surova kontinentalna planinska klima u arealu vuka i medvjeda i potreba njegovog gospodara), stvorile su psa tjelesno zdrava i snažna, skromnijih zahtijeva za smještaj i ishranu vrsnog čuvara.

Tornjak je plemenit, snažan, skladan i čvrst pas, skoro kvadratičan, prijatnog izgleda koji mu daje višebojna ili dvobojna gusta i duga dlaka, sa karakteristično nošenim kitnjastim repom. Glava, uši, prednji dio nogu i šape odlakani su kraćom, pravom i gustom dlakom, dok vrat ima izraženu grivu. Trup i zadnji dio nogu, kao i rep, odlakani su dugom tvrdom i pravom dlakom s gustom poddlakom. Dlaka ne bi smjela biti kraća od 9 cm, a što je duža to je poželjnjija, osobito griva vrata i "zastavice" na nogama i repu.

Tornjak može da bude višebojan (šaren), trobojan i dvobojan. Najpoželjniji su višebojni psi, a u svim varijantama osobito se cijeni oštrija razgarničenost boja. Njegova karakteristika je svijetliji obraz od boje trupa. Poželjno je, također, i lisa po sredini glave. Prskanost boja je dozvoljena, dok dvobojnost nije dozvoljena. Visina mužjaka na grebenu je 60 cm pa na više, a ženke 56 cm pa na više. Dužina trupa je najviše do 8% veća od visine mužjaka, do 10% je veća kod ženke. Visina prsa je oko 45 % visine grebena, a dozvoljene su i dublje grudi. Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima, oprezno agresivan prema životinjama i drugim psima napadačima na gospodara, dom, tor i stado. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvaća volju gospodara i lahko prihvaća obuku, koju možda nije ni potrebno vršiti, jer večina uzgajivača, koji imaju višegodišnje iskustvo s ovim psom će vam reći da je tornjak pas koji se uči, a ne dresira.

Uzgoju i povećavanju brojnosti tornjaka angažirani su uzgajivači, najviše u srednjoj Bosni i to Travniku i bližoj okolini, gdje su i rezultati veći i evidentniji. U Travniku je već osnovan i kinološki klub "Tornjak", koji uspiješno i naporno radi na registraciji bosansko-hercegovačkog pastirskog psa trornjaka u FCI-u.

Opšte karakteristike

Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima (zbog ataka mnogobrojnih osvajača oštri psi su ubijani), oprezno agresivan prema zvijerima i napadačima na dom, tor, stado ili gospodara. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvata naredbu gospodara i obuku, nepodmitljiv je i nepovjerljiv prema strancima, vrlo je otporan na bolesti. Skromnih je zahtjeva u ishrani i smještaju (u sniježnim noćima ostaje ležati u snijegu koji ga vrlo često i prekrije). Genetski je vrlo dominantan. Tijelo mu je vrlo snažno i skladno, pokreti lahki i skoro dostojanstveni. Dio lica (minimalno vrh njuške) je uvijek svjetliji od tamnih oznaka na tijelu. Pogled je specifičan, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran. Dlaka s poddlakom bogata i tako složena da štiti od svih vremenskih nepogoda. Rep je kosmat i nošen visoko poput zastave.

Morofološke karakteristike
Njuška kod tornjaka je tupo klinasta i često divergirana iako ima i drugih tipova glave. Kod pasa u dobi preko četiri godine zubalo je klještasto, a kod mlađih potpuno i makazasto. Oči su bademaste, smeđe do tamne. Ušne školjke su veoma pokretne, a pri kretanju zabacuju ih unatrag tako da vanjski slušni otvor - kanal ostane nepokriven (odlika autohtonosti). U stanju mirovanja psa uši su najčešće priljubljene uz glavu, a dozvoljeno odstupanje je najviše 1 cm. Uši su srednje duge, trouglaste i obrasle kraćom dlakom. Prelaz vrata u trup je skoro neprimjetan. trup i leđa su pravilno građeni, dok su sapi blago koso položene i mišićave. Prsa su čiroka i snažna, a izražena kosmatost i duga dlaka ostavljaju dojam masivnijih prsa nego što jesu. Dlaka je karakteristična na vratu jer tvori grivu. Posebno je karakteristična odlakanost repa kojeg tornjak nosi iznad leđne linije. Ovakvo nošenje repa je dijelom uslovljeno poslom kojeg tornjak obavlja (čuvanje i držanje na okupu stada ovaca), jer upućuje gdje se pas ili kuja nalazi u stadu, a osim toga ovakvo držanje repa je i odlika dominantnosti u odnosu na druge pse koji se nalaze uz isto stado ovaca.

Tjelesne mjere
Prosječna visina do grebena odraslih mužjaka je 65 - 70 cm, a ženki 58 - 65 cm, prosječan obim grudi kod odraslih mužjaka je 88 - 92 cm, a kod ženki 73 - 77 cm. Prosječna dužina trupa kod odraslih mužjaka je 72 - 75 cm, a kod ženki 63 - 67 cm, obim lijevog metacarpusa kod odraslih mužjaka je 14 - 16 cm, a kod ženki 11 - 13 cm.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 09:34

Bosanski oštrodlaki gonič - barak
camo.ch

slika
je bosanskohercegovačka autohtona pasmina psa, prvenstveno namijenjena za lov.Barak je ranije vođen kao keltski gonič, ilirski gonič, te bosanski barak. Barak je snažan pas sa dugom i čekinjastom dlakom, duge i srednje široke glave, izraženih i gustih obrva. Visina psa je od 46-56 cm, a dužina trupa je veća od visine grebena za 10%. Težina je od 16-24 kg. Osnovna boje su mu pšenično žuta, žutocrvena, zemljanosiva i tamnosiva. Na psu su česte bijele površine, a osnovne boje mogu biti i kombinovane. Glavne osobine psa su temperamentnost, hrabrost i upornost, veoma je dobrog karaktera, otporan i tvrd u teškim uslovima lova bh. planina. Pored lova, koristi se kao pas čuvar. Pasmina je registrovana u FCI (Međunarodnoj kinološkoj federaciji) u VI FCI skupini, II sekcija, a upisana pod brojem 155 s važećim standardom objavljenim 15. januara 1973. godine.

Uslijed ratnih dešavanja brojno stanje pasmine je smanjeno. U Bosni postoji izreka: "Dobar barak - sto dukata!" U prošlosti bio je lovački pas bosanskih plemića.

Kada je riječ o baraku postoje pisani dokumenti orijentalnim pismom i jezikom gdje se opisuje kao pas oštre ili pas duge dlake. U lovačkom listu br. 12. iz 1998 g. uvaženi prof. dr. Avdo Sofrađija iznosi nekoliko tema o bosanskim kerovima, te u ovom broju obrađuje bosanskog kostrušavog kera navodeći literaturu tj. navode iz knjige o basanskim kerovima čiji je autor austrijski oficir na službovanju u bosni Franc Laska. Laska je detaljno opisao te pse i vršio mjerenja pasa u raznim okruzima u bosni. Oštrodlakog kera nazivao je bosanski kostrušavi ker. Laska navodi da su turci nazivali barak (što je srodno sa nazivom brakirac) dakle gonič, a na arapskom jeziku barak doslovce znaći munja. Laska kao dokaz podastire pisani dokument o baraku iz 1683. godine i sam Laska (koji je u Bosni prakticirao lov) opisuje barake kao hrabre, tvrde i pouzdane goniče. Prof. A. Sofrađija također navodi da riječ "bar" označava vrstu prohe, koja spada u floru balkanskog poluostrva, Laska u svojim opisima (bosanskog kostrušavog kera) između ostalog navodi kod jedinki i znatno prisustvo bijele boje dlake, što nije osobina baraka obzirom na važeći standard.

U svim tipovima obojenosti od žutih, crvenih, zelenjih, crveno žutih, crveno smeđih, bijelih sa crvenim ili žutim pločama i kerovi boje suhog lišća kao i trobojni kerovi. Laska je izmjerio 386 kostrušavih kerova, zanimljivo je da je laska posebno opisao i postojanje dugodlakih kerova (sličnih španijelima).Poslije ratnih zbivanja u BiH se organizovano započelo sa revitalizacijom ove zahvalne pasmine, fenotipski ugrožena, desetkovana ratom ova pasmina je bila u nezavidnom položaju. 1998. godine u vitezu kinološka sekcija "BARAK", Lovna organizacija "Kruščica" Vitez organizira reviju Braka.

Od postojećih pasa počinje ozbiljan pristup intenzivnijem uzgoju, 2002. g. u proljeće u Vitezu se osniva Kinološki klub "Bosanski oštrodlaki gonič - Barak". Može se reći da je ovaj klub napravio prekretnicu u opstojnosti ove pasmine, 2003. godine Bosanski kinološki savez je finansirao organizaciju projekta prezentacije baraka na svjetskoj kinološkoj sceni i uputio (tada na izložbama najuspješniju ženku i mužjaka) u Dortmund u Njemačku na svjetski šampionat, što je prvo predstavljanje baraka svjetskoj kinološkoj javnosti. Astra vitežanska iz Viteza i Bari od Zahirovića iz Srebrenika ponijeli su titule svjetskih šampiona.

U međuvremenu se u BiH profiliralo dobrih uzgajivača i tipska ujednačenost i kvaliteta Baraka iz godine u godinu je evidentnija. U kinološkoj javnosti je prilično profilirano mišljenje o tipski poželjnom baraku, što će sasvim sigurno rezultirati određenim izmjenama standarda kada je u pitanju poželjan tip obojenosti, rasporeda, dužine i kvaliteta tipa dlake, odnosno preciznije definisanje standarda vezano za to. Kada se (nadamo se) u skorijoj budućnosti Kinološka asocijacija unija u BiH nađe u ravnopravnom položaju i stalnom članstvu u FCI (zasluženo) stvoriće se uslovi za još svjetliju budućnost ove naše divne autohtone pasmine.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 09:59

Bosanski brdski konj
Wikipedia
Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. Po međunarodnoj klasifikaciji bosanski brdski konj spada u kategoriju ponija, pa se shodno tome koristi i njegov naziv "bosanski poni" (en. Bosnian Pony). Također, u literaturi koriste se i nazivi "bosansko-hercegovački brdski konj" i "balkanski konj".
slika

Osobine pasmine

U nauci je prihvaćeno stanovište da su konji ove pasmine daleki potomci divljih konja tarpana i przewalskog koji su križanjem sa arapskim konjima oformili pasminu današnjeg Bosanskog brdskog konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem. On se vrlo vješto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predjelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača, uvijek oprezan i siguran. Vrlo je poslušan, a istovremeno dovoljno temperamentan. Prosječna visina grebena ovog konja, mjerena štapom, je 130-140 cm, obim prsa je 135-162 cm i obim cjevanice 16-18 cm. Tjelesna težina se kreće oko 300-400 kg. Konj je pretežno kvadratnog formata, slabijih dubinskih i širinskih mjera, te osrednje koščatosti. Brdski konj se ubraja u tovarne životinje i na samaru može nositi 100-120 kg. Pored toga koristi se kao konj za vuču i jahanje.

Boja dlake

Što se tiče boje dlake, najzastupljenija je dorata (oko 42%), siva, odnosno, bijela boja (oko 20%), vrana (16%), alata (oko 15%), kulasasta (oko 6%), izabela (0,5%) i šaraca ima oko 0,5%.

Radna sposobnost

Radna sposobnost bosanskih brdskih konja ispitivana je do sada na različite načine, ali nije izgrađen čvrsti sistem takvih ispitivanja koji bi mogao poslužiti pri uzgojno-selekcijskom radu. Testiranja su vršena na tri načina: na ravnoj stazi galopom, održavanjem daljinskih jahačkih utakmica i održavanjem brdskih daljinskih utakmica. Prilikom ovih testiranja postignuti su slijedeći rezultati: 2400 m za 13,1 m/s; 12 km sa usponom - 20 km/h; 45 km sa usponom - 18km/h; 288 km (Bihać - Sarajevo)- 30h, 26 min (9,5 km/h).

Uzgoj na ergeli Borike

U početku rada ergele krenulo se sa nekoliko linija da bi se s vremenom, zbog dominacije u nasljeđivanju osobina, zadržale dvije uzgojne linije: "Miško" i "Barut". Svi muški potomci nose ime po liniji oca, dobijaju svoje mjesto u matičnim knjigama: datum rođenja, ime i matični broj oca i majke, te broj žiga, ili, jednostavnije, svakom grlu može da se prati porijeklo najmanje četiri generacije unazad, a za većinu grla čak i do deset generacija. Svo žensko potomstvo dobija ime po rodu (porijeklu majke) i matični broj i žig, koji ih prate kroz cijeli život.

Ostali podaci

U Bosni i Hercegovini organizovani uzgoj Bosanskog brdskog konja odvija se jedino na ergeli Borike koja je udaljena 14 kilometara od Rogatice na putu prema Višegradu preko Sjemeća.

U Sloveniji se također nalazi dobro organizovana ergela Bosanskog brdskog konja čiji je vlasnik Anton Dolinšek, a locirana je u mjestu Zagorje ob Savi. Većina konja ove ergele vode porijeklo sa Borika, a ergela je ustrojena pod stručnim nadzorom Refika Telalbašića.

U Hrvatskoj je takođe osnovana ergela Bosanskog brdskog konja "Gorski Kotar" čiji su osnivači Damir Voloder, Anton Dolinšek, Goran Voloder i Iko Voloder. Ergela se nalazi nedaleko od Fužina. Ergela trenutno broji 28 konja, a u njoj su zastupljene obje linije pastuha i većina rodova kobila sa ergele "Borike". Damir Voloder u Vrbovskom već ima ergele Boričkog arapskog konja i konja Akhal-Teke pasmine.

U Njemačkoj postoji nekoliko udruženja uzgajivača Bosanskog brdskog konja, ali je veliko pitanje o kakvim se konjima radi, s obzirom na činjenicu da su pojedini uzgajivači nabavljali konje na pijacama širom Bosne i Hercegovine i to bez ičije stručne pomoći.

25. maja 2005. godine. postavljena je skulptura bosanskog brdskog konja ispred Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.

Literatura

Telalbašić R.; Žiga E: "Bosanski brdski konj" - Zbornik radova IP Svjetlost Sarajevo, 2003.ISBN 9958-10-644-2
Katica V.: "Autohtone pasmine domaćih životinja u Bosni i Hercegovini" - Sarajevo, 2004
Žiga E.; Telalbašić R. : "Bosanski brdski konj - monografija", IP Šahinpašić Sarajevo, 2008. ISBN 978-9958-41-245-1
Žiga E.; Telalbašić R. : "The Bosnian mountain horse - a monograph" IP Šahinpašić Sarajevo, 2009. ISBN 978-9958-41-295-0
Telalbašić R.; Rahmanović A.; Žiga E.: "Bosanski brdski konj, krvne linije pastuha i rodovi kobila na ergeli Borike, Bosna i Hercegovina" Radovi Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu, 2011. BH ISSN 0033-8583
Telalbašić R.; Žiga E.; Rahmanović A. : "Matična knjiga Bosanskog brdskog konja ergelskog uzgoja", IP Šahinpašić Sarajevo, 2011. ISBN 978-9958-41-447-3

Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 10:03

Gatačko govedo

slika
Gatačko govedo je bosanskohercegovačka autohtona pasmina domaćeg goveda. Nastala je u okolini Gacka križanjem bosanske buše prvo sa viptalskim i montaflonskim bikovima, a kasnije sa oberintalskim bikovima. Ova pasmina goveda ima karakterističnu sivu boju.Domovina gatačkog goveda je širi region Gacka kao planinski region istočne Hercegovine sa prosječnom nadmorskom visinom oko 1.200 m nadmorske visine, sa surovom kontinentalnom klimom prosječne temperature oko 80°C, sa dugom hladnom zimom i kratkim toplim ljetom, godišnjom količinom padavina od oko 1600 mm.Pedesetih godina prošlog vijeka, gatačko govedo je činilo 90% cijelokupnog fonda goveda ovog regiona. Iz ovog regiona ova goveda su se proširila i na područje Crne Gore, Dalmacije i sjeverno preko Kalinovika sve do Sarajeva.

Historija

Godine 1878. Bosna i Hercegovina anektirana u sastav Austrougarske monarhije. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini uzgajala su se goveda dvije pasmine i to kratkorožna buša, sitno govedo čija tjelesna masa često nije prelazila više od 200 kg, jednobojna u svim prijelazima boja od bijele, žute do crne boje i u manjem dijelu u Posavini se uzgajalo sivo, dugorogo stepsko govedo kojeg danas u Hrvatskoj nazivaju Posavsko govedo i predstavlja jednu od tri hrvatske autohtone pasmine goveda.



Po anektiranju Bosne i Herecgovine i uspostave administracije, stočarska politika austrijskih vlasti, a posebno u govedarstvu, bila je da se što prije poveća prosječna proizvodnja mesa, mlijeka i drugih proizvoda. U tom smislu cilj je bio da se poveća tjelesna masa goveda. Da bi se to postiglo, bosanska vlada je pozvala u to vrijeme najpoznatijeg stočarskog stručnjaka monarhije, prof. dr Leopolda Adametza da predloži smjernice za unaprijeđenje govedarstva. Adametz je nakon utvrđivanja stanja na terenu svoje prijedloge iznio u posebnoj raspravi štampanoj kao manuskript u Bremenu 1892. godine pod naslovom "O sredstvima i putevima za unaprijeđenje bosanskohercegovačkog govedarstva".Adametz je predložio da se u procesu križanja sa bušom koristi današnje sivo alpskog govedo koje je također sitnije građe od drugih inostranih pasmina, skromno, otporno, adaptibilno i relativno dobre mlječnosti. Preporuke Adametza su djelomično prihvaćene.

U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Iste godine uvezeno je 300 bikova sive alpske viptalske pasmine, koji su veličinom, tjelesnom masom i skromnošću u ishrani odgovarali gatačkom kraju. Od 1905. godine kastriraju se bikovi bušaci, sa ciljem isključivog pripusta samo viptalskih bikova. Poslije Prvog svjetskog rata za područje Gacka nabavljeni su bikovi montafonskog goveda.U ovom procesu značajnu ulogu je odigrala Stočarska stanica u Gacku, putem koje se kasnije vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uslov da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu.

Krava gatačkog govečeta lako donosi mlade na svijet, odnosno nema većih problema tokom telenja a veliki broj mladunčadi ostaje živo. Farmeri se rijetko odlučuju na nabavku drugih rasa. Prije svega ističu dobro zdravlje životinja i relativno dobru proizvodnju mlijeka, te kvalitetno meso, nastalo pašom zdravih planinskih trava. Jedan od najpoznatijih proizvoda od mlijeka ovih krava je gatački skorup ili kajmak, koji je prepoznatljiv proizvod na tržištu i postiže veliku cijenu.

Danas se na području Gacka, Nevesinja, Bileće, Berkovića i Kalinovika uzgaja oko 8500 grla gatačkog govečeta. Zastupljeno je kako vještačko osjemenjavanje tako i prirodno parenje. Najveći broj grla nalazi se u Gacku, gdje su i najbolji proizvodni rezultati. Neke karakteristike:

• Prosječan proizvodni vijek 7-8 (ima grla i sa 15 laktacija),

• Proizvodnja mlijeka oko 3.600 kg (na farmi, dok u privatnom uzgoju ima i grla sa više od 4.500 kg mlijeka) sa 3,9% masti i 3,4 bjelančevina,

• Masa tijela krava 470-500 kg,

• Visina grebena 125 cm,

• Dužina trupa 150 cm,

• Prirast od 0.9 kg kod ženskih pa preko 1,2 kod muških

• Vijek prvog pripuštanja kreće se od 15 do 22 mjeseca,

• Prosječna težina novorođene teladi je oko 34 kg.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 10:08

Bosanska buša - Govedo
http://bs.wikipedia.org/wiki/Wikipedia: ... i/Arhiva_8

slika

Smatra se da su prva goveda udomaćena prije 6 – 8.000 godina i to u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Danas u svijetu ima oko 1.350.000.000 goveda, a poznato je preko 783 različitih pasmina. Jedna od njih je i Buša. Prepoznatljivi tradicijski običaj u Bosni i Hercegovini je uzgoj i očuvanje autohtonih pasmina domaćih životinja, koje su stoljećima bile prepoznatljive u stočarskoj proizvodnji. U njegovanju očuvanja kulturnog identiteta je i zaštita naših autohtonih pasmina, koje daju specifičnost i raznolikost područja Bosne i Hercegovine. Naime, govedo Buša o kojoj danas pišemo je atipično govedo po tome što ih ima u raznim bojama, nemaju još uvijek standard visine, težine i ostalih morfometrijskih parametara. Čak i sve buše ne daju isto mlijeka. To je primitivno govedo područja Dinarida. Bosanska buša ili kako se ranije u nekim krajevima nazivala Domarac, je balkansko, kratkorožno, primitivno goveda (Bos brachyceros europeus). Osim u Bosni i Hercegovini, buša se još uzgaja u Albaniji, Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Makedoniji, Kosovu. Pojedini stručnjaci navode da je njena migracija ka našim područjima krenula iz Zapadne Evrope, preko Alpa, prema jugoistočnoj Evropi, te potom prema Aziji i Africi. Pred kraj devetnaestog stoljeća, importom plemenitijih pasmina goveda, počeo je opadati broj buša na ovim prostorima. Danas se one najčešće mogu pronaći samo u najzabačenijim planinskim područjima Bosne i Hercegovine, na mjestima prvobitnog uzgojnog područja gdje su uzgojne prilike i uvjeti držanja buše ekstenzivni, a glavni izvori hrane su prirodni pašnjaci sa ekstenzivnih livada. Na ostalim područjima javljaju se križanci buše većinom sa pasminama sivo-alpskog i smeđeg goveda. Uzgojno područje buše i njenih križanaca sa plemenitijim pasminama goveda su krševiti planinski prostori naše zemlje. To su predjeli sa izuzetno malim obradivim površinama zemlje. Preko polovine ukupnog zemljišta su slabo rodni pašnjaci. Livada je malo, a oranica sa stočnim biljem do 5%. U pomanjkanju dovoljnih količina stočne krme (sjeno i djetelina) goveda se tokom zime hrane lisnikom, kukuruzovinom i slamom. Za vrijeme sušnih godina to im je glavna hrana. U proljeće ima dovoljno paše za ishranu goveda. Ljeti je paša još uvijek dobra na planinskim pašnjacima, dok u ravnici biljni pokrivač sagori zbog velikih vrućina i suše. Zimi goveda gladuju, što potvrđuje njihov izgled u proljeće. Neujednačena ishrana, povremeno gladovanje tokom godine, je pored ostalih, važan razlog niske tjelesne mase i visine grebena naše buše. Gladovanje kao i ishrana krmivima lošeg kvaliteta uzrok su jalovosti, osteomalacije i rahitisa. Fenomen «gladovanja» obično počinje od doba teleta. U težnji da dobiju što više mlijeka za domaćinstvo, uzgajivači ostavljaju teletu tek najnužniji minimum. Period sisanja kratko traje. Telad se prije vremena počinju dohranjivati voluminoznim krmivima, zbog čega već u ranoj fazi uzgoja zaostaju u razvoju. Junice se pripuštaju prerano, u dobi od 18-24 mjeseca. Bređost prije vremena, kao i gladovanje tokom zime (za vrijeme bređosti), važni su razlozi zaostajanja u razvoju kako roditelja tako i njihovih potomaka. Buša je u grebenu visoka svega oko metar, što odrasloj osobi prosječne visine nije ni do struka. Oplemenjivanje Buše je započelo krajem 19. stoljeća. Tadašnje stručne službe sprovele su akciju za poboljšanje proizvodnih sposobnosti buše i to uzgojem u čistoj krvi i strogom selekcijom odabiranja plus varijanti. Nosilac ove aktivnosti bio je prof. Adametz. On je predložio da se buša križa sa stranim plemenitim pasminama i to sa: pincgavcem, viptalcem i oberintalcem. Međutim, neki tadašnji stručni krugovi u BiH su samo djelimično prihvatili ovu preporuku. U periodu od 1892.-1916. godine u Bosnu je uvezeno 7.364 bikova i 1.723 krava i junica pincgavske pasmine, koje su podijeljene stočnim centrima u Butmiru kod Sarajeva, Modriči i Livnu, pa je vršeno križanje sa domaćom autohtonom bušom. Međutim, ta akcija nije postigla željeni efekat, budući da dobivenim križancima nisu bili obezbjeđeni adekvatni uvjeti ishrane, njege i držanja, pa su križanci od pincgavske pasmine zadržali samo karakterističnu boju, dok su proizvodne karakteristike, kao što su uzrast i količina mlijeka, bile samo nešto veće.

Opis eksterijera, reproduktivnih i proizvodnih osobina[uredi]Obzirom na uzrast, buša je u odnosu na europske plemenite pasmine, sitno govedo. Ona spada u skupinu jednobojnih goveda. Nalazimo smeđe, sive, crne, žućkasto-crvene i plave buše. Kod jednobojnih tamnih grla nalazi se karakteristična tamna pruga, koja se proteže linijom leđa. Vrlo rijetke su šarene buše. Zbog slabe ishrane ima relativno duguljastu, suhu i usku glavu. Gubica je pigmentirana, oko pigmentirane sluzokože nalazi se rub bjelih dlaka -“srneća gubica”. Čelo je usko i dugo. Rogovi su okrugli, kratki tanki. Vrat je dug, suh, plosnat i slabo vezan s grebenom. Greben je uzak, oštar i izrazit. Visina grebena kreće se u prosjeku kod pojedinih sojeva odrasle životinje 102-112 cm, a ima pojedinačnih slučajeva koja su ispod 100 cm. Dužina trupa je od 114-118 cm od visine grebena. Vime je kratko, plitko, malo, ali ima pravilan oblik. Prednje noge imaju pravilan stav, a stražnje u većini slučajeva “iksast” (kravlji) stav nogu. Papci su čvrsti i tamno pigmentirani. Koža je elastična, tanka i mehka, ali ima i znatan broj grla sa grubom i debelom kožom. Tjelesna masa odraslih buša kreće se od 150- 300 kg, a ima primjera gdje dostignu težinu i preko 320 kg. Telad su prosječne tjelesne mase 12-20 kg, sa trideset dana 30 kg, sa šest mjeseci 80-90 kg, a junad sa 1 godinom 100-150 kg. Kod krava život prosječno traje 10-12 godina i za to vrijeme otele 7-10 teladi. Životni vijek kod dobrih uvjeta života traje 15 i više godina. Zdravlje je kod buše izuzetno dobro. Način života je učinio čvrstom i otpornom, tako da rijetko oboljeva. Trajno je izložena svim elementarnim nepogodama: ljeti nesnosnoj žezi, često i žeđi, a zimi hladnoći i gladi. Kad dođe u optimalne uzgojne prilike, postaje osjetljiva kao i sve druge pasmine plemenitih goveda. Po tjelesnoj masi pripada skupini najlakših goveda. Proizvodne sposobnosti buše su u prosjeku slabe. Ona se može svrstati u kombinirani proizvodni tip kao mliječno-tovno-radni tip. Mliječnost buše je relativno niska, uglavnom, zbog slabe ishrane, prosječna mliječnost je relativna i kreće se u rasponu od 1.000 – 2.000 litara po laktaciji, sa oko 4 % mliječne masti. Međutim, utvrđeno je da se količina dabijenog mlijeka može, obilnijom ishranom koncentratima i lucerkinim sijenom, znatno poboljšati i čak udvostručiti. Ova pojava nam govori da buša ima genetski potencijal za mnogo veću proizvodnju mlijeka. Postoje podaci da je buša u okolini Mostara, dvadeset tri dana nakon telenja dala 27 litara mlijeka. Takvi slučajevi zabilježeni su sredinom prošlog stoljeća u Izraelu, gdje je nakon uvoza naše buše poboljšana ishrana sa koncentratima i vrlo kvalitetnim sijenom, kao i načinom držanja postignuta mliječnost oko 3.000 litara po laktaciji. Tovna sposobnost buše je, zbog kasne dozrelosti i nedovoljne ishrane koncentratima i kvalitetnim sjenom, dosta skromna. Randman ili udio čistog mesa nakon klanja se kreće u prosjeku kod krava 41,5%, a kod volova 45,5%, kod utovljenih bikova randman se kreće od 52-55 %. Prosječni dnevni prirast kod teladi buše iznosi 400-600 gr, a utrošak mlijeka za 1 kg prirasta je 10 litara. Zdravlje i konstitucija buše su, uglavnom zadovoljavajući iako vrlo često živi u neadekvatnim uzgojnim prilikama, vrlo se lako prilagođava promjenjljivim prilikama sredine. Ona vrlo rijetko oboljeva od tuberkuloze i znatno je otpornija od plemenitih pasmina goveda na bolesti: antraks, šuštavac, slinavku i šap, itd. Junice se prvi put pripuštaju sa 22-25 mjeseci, odnosno sa potpunim izrastanjem prvog para sjekutića. Sa dobi od 30-36 mjeseci se po prvi put pripuštaju bičići. Plodnost buše je, s obzirom da se radi o primitivnoj pasmini, vrlo dobra. Oko 90% krava teli se redovno svake godine. U normalnim prilikama ishrane i držanja u godini dana daje jedno tele.

Referenc

Magazin za poljoprivredu, turizam, ekologiju "Zemlja"

Hrasnica F. i sar.: Specijalno stočarstvo. S.612. Poljoprivredni nakladni zavod - Zagreb.1958.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 10:14

Golub prevrtač
http://www.bhtornjak.com/golubovi/sarajevski.htm

Sarajevski golub prevrtač
slika
slika

Historija
Preci sarajevskog prevrtača doneseni su u Bosnu za vrijeme vladavine Turske. U starim zapisima iz tog perioda sa ovog prostora ima više podataka koji govore o uzgoju ove vrste golubova. Prema tim zapisima prevrtače su tada držali tadašnji begovi i bogati građani Sarajeva. Jedan od najpoznatijih hroničara tog vremena, Mula Mustafa Bešeskija, u knjizi "Posljednji Bešeskijin zapis" pisanoj 1970-te godine, spominje golubove prevrtače, koje su Sarajlije donosila na Jaliju-Bentbašu u korpama, puštali ih, a zatim ležeći na leđima posmatrali kako lete i kako se prevrću.

Prema kasnijim bilješkama i prednjima iz dostupne literature, u vrijeme austrougarske vladavine u Bosnu su golubovi prevrtači doneseni iz Izmira. Golubove koji su se prevrtali ili pravili figure u vidu burgije uvezlo je više uzgajivača, a jedan od njih je bio austrijski činovnik po imenu Šnek, od čijeg jata i danas postoje tragovi i potomci.

Poslije drugog svjetskog rata u Sarajevu se pojavilo mnogo vrsta sarajevskog prevrtača, svih mogućih boja, sa mnogo načina prevrtanja i letenja. Dugom selekcijom došlo se do današnjeg tipa sarajevskog goluba prevrtača, koji se ustalio i okuplja sve više ljubitelja i zaljubljenika. Za opstanak rase zaslužni su u prvom redu uzgajivači iz Sarajeva i okolice.



Standard

Glava: Srednje veličine u skladu sa krupnočom goluba, duguljasta, zaobljena, bez uglova i zaravni, malo zabačena. Čelo srednje visine, koso, blago se spušta prema kljunu. Bez kape.

Oči: Biserne. Zjenica mala, promjera približno jednakog širini očnog irisa. Kod prskanih iris može biti protkan tamnoljubičastom bojom. Očni okvir čvrsto obuhvata oko, ali je tanak i uzan a bademaste je boje.

Kljun: Srednje dužine i debljine, vrh je malo povijen, sedefaste je boje a na vrhu kljuna može biti tamna tačka. Produžena linija kljuna mora da prolazi između zjenice i donjeg ruba oka.

Vrat: Srednje dužine u skladu sa tijelom u koga se skladno stapa, skoro je vertikalan a u odnosu na prsa malo zabačen.

Prsa: Široka, popunjena, napred isturena i zaobljena. Prsna kost neprimjetna.

Leđa: Kratka, koso položena i zaobljena i sa vratom i repom čine karakteristično sedlasto udubljenje.

Krila: Dugačka, široka i jaka sa dugim i širokim perima. Špicevi krila vise koso ispod repa ali ne dodiruju tlo i kraća su od repa za 1-2 cm.

Rep: Dug, širok kao širina prsa. Broj pera je od14-18 širokih i dugačkih, složenih u dva reda. Raširen rep daje oblik lepeze. Pojavljuje se i vilo pero koje je nešto duže od ostalih. Podrepna i nadrepna pera su normalno razvijena. Sarajevski golub prevrtač nema trtičnu žljezdu.

Noge: Niske do srednje visine, gole, mesnato-crvene boje. Prsti kratki sa tupim noktima, sedefaste boje.

Perje: Čvrsto, dugačko, široko i sjajno.

Boje i šare: Gaje se jednobojni: crni, plavi i plavo-kovani i u rijetkoj prskanoj u navedenim bojama. Svi sa metalnim sjajem na vratu.

Crna boja je zagasita a plavi može biti sa crnim ili smeđim prugama preko krila.

Kod prskanih osnovna boja je bijela ili sivkasto-bijela, a pojedina pera su prošarana crnom ili plavom ili plavo-kovanom bojom. Prskani golubovi poslije prvog i svakog narednog mjenjanja perja postaju tamniji, tako da nakon nekoliko godina na njima se zapažaju samo tragovi bijele boje. Ta pojava se naziva zatvaranje boje.

Grube greške: Krupno tijelo, kriva prsna kost, velika glava, kratka glava, okrugla ili čoškasta glava, ravno tjeme, uspravno ćelo, kratak kljun, špicast kljun, taman ili šaren kljun, ćuba ili kapa na glavi. Velika zjenica, ne odgovarajuća boja oka, debeli očni okviri crvene, ružičaste ili žute boje. Buljavo oko. Kratka krila, predugačka krila, zapinju za tlo, rep kriv ili razdvojen, rep sa manje od 14 pera, trtična žljezda, tragovi perja na nogama, neodgovarajuča boja noktiju. Neintenzivne boje, nepravilne šare, jednobojna pera kod prskanih u prvoj godini života.

Veličina prstena: 7mm

OCJENJIVANJE

Ukupni dojam, držanje tijela, repa i krila, glava, kljun, oči i očni okviri, vrat i leđa, prsa, noge i nokti, krila i rep, boje, šare i sjaj.

LET

Osnovna pasminska odlika im je prvrtanje unazad preko repa 2-3 ili više puta. Let im je lagan, treperav i brzo savladavaju visinu. Dobro istrenirani golubovi lete u grupi i to više sati uz učestale serije prevrtanja.

Greške u letu: Sve druge figure izvedene u zraku smatraju se greškom. Na primer prevrtanje preko krila, gubljenje visine spuštanjem u spirali (kao pokvareni avion), propadanje kroz vazduh na repu i slično.

To se smatra grubom greškom i isključuju se iz rasploda.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 10:20

Pokraj sarajevskog goluba postoje jos nekoliko vrsta.

Bihaćki golub prvevrtač
http://www.bhtornjak.com/golubovi/bihacki.htm
slika

Bijeljinski golub prevrtač
http://www.bhtornjak.com/golubovi/bijeljinski.htm
slika

Zenički golub prevrtač
http://www.bhtornjak.com/golubovi/zenicki.htm
slika

Travnički kratkokljuni golub
http://www.bhtornjak.com/golubovi/travnicki.htm
slika

Dubički golub prevrtač
http://www.bhtornjak.com/golubovi/dubicki.htm
slika

Janjarski prevrtač
http://www.bhtornjak.com/golubovi/janjarski.htm
slika
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 10:26

Ovca pramenka
http://bs.wikipedia.org/wiki/Pramenka
Pramenka je autohtona bosanskohercegovačka pasmina ovce. Osim Bosne i Hercegovine ova pasmina ovaca je autohtona i u Hrvatskoj (lička i dalmatinska pramenka), kao i u ostalim balkanskim zemljama.
slika

Osobine

To je ovca kombinovanih proizvodnih svojstava (meso-mlijeko-vuna). Živa mjera ovaca se kreće između 25 i 55, a ovnova između 35 i 80 kg. Proizvodnja mlijeka je relativno mala, a znatno varira između sojeva (od 40 - 100 l i više u laktaciji od 6 mjeseci) i zavisi također od ishrane. Težina runa u prosjeku iznosi 1,4 kg. Boja runa je najčešće bijela, mada kod nekih sojeva može biti mrko pa i crno. Plodnost pramenke je relativno dobra. Od 100 ojagnjenih ovaca dobija se 100-110 jagnjadi. Porođajna težina jagnjadi je između 2 i 4 kg, što zavisi od soja i nivoa ishrane majki. Jagnjadi su otporna a mortalitet je nizak.

Vlašićki soj

U Bosni i Hercegovini postoji određeni broj sojeva pramenke, koji su nastali u različitim klimatskim i hranidbenim uslovima. Imena su dobijali, obično, prema području postanka, planini i slično. Najpoznatiji soj u Bosni i Hercegovini je vlašićki soj, koji se uzgaja na bosanskim planinama, pretežno na Vlašiću po kojem je i dobio ime.
Vlašićka ovca pramenka
http://poljoprivredaiselo.com/2009/09/v ... -pramenka/
Postavio Dejan Ilić dana septembar 8, 2009
slika

Pramenka je ovca kombinovanih proizvodnih svojstava (meso – mlijeko – vuna). Živa mjera ovaca se kreće između 25 i 55, a ovnova između 35 i 80 kg. Proizvodnja mlijeka je realtivno mala, a znatno varira između sojeva (od 40-100 litara i više u laktaciji od 6 mjeseci) i zavisi takođe od ishrane. Težina runa u prosjeku iznosi 1,4 kg. Boja runa je najčešće bijela, mada kod nekih sojeva može biti mrko pa i crno. Plodnost pramenke je relativno dobra. Od 100 ojagnjenih ovaca dobije se 100 – 110 jagnjadi. Porođajna težina jagnjadi je između 2 i 4 kg, zavisi od soja i nivoa ishrane majki. Jagnjad su otporna, a mortalitet nizak.

U Bosni i Hercegovini postoji određeni broj sojeva pramenke, koji su nastali u različitim klimatskim i ishrambenim uslovima. Imena su dobijali obično prema području postanka, planini i slično.

Ova ovca se obično gaji u regionu Travnika i to posebno u području Vlašića (po kome je dobila ime), na nadmorskoj visini od 800 – 1200 metara. Vlašićka ovca spada među najkrupnije sojeve grube pramenke. Visina grebena odraslih ovaca iznosi 65 – 67, a ovnova 72 – 74 cm. Tjelesna masa ovaca je 45 kg, a ovnova 60 – 65 kg. Ukupna proizvodnja mlijeka varira od 70 – 100 litara po ovci (što zavisi od ishrane i faktora spoqne sredine). Godišnja proizvodnja vune po ovci iznosi oko 1,5, a po ovnu oko 2 kg.

Plodnost ovaca se kreće od 103 -105%. Ovce su kasnostasne. Porast završava u četvrtoj godini života, a dviske ulaze u priplod u starosti sa 18 – 19 mjeseci. Spada u grupu dugorepih ovaca. Ovnovi, a i dobar dio ovaca, imaju dobro razvijene rogove.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 aug 2013 10:34

Bosanski šargan
http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski_%C5%A1argan

slika
Bosanski šargan (Vipera berus bosniensis) je zmija žuto smeđe boje sa isprekidanom leđnom šarom koja je najčešće u vidu tamnih poprječnih pruga. Rijetko naraste iznad 40-tak centimetara. Naseljava planinske gudure i često se susreće na Bjelašnici. Najotrovnija je podvrsta šarke.

Ishrana
Hrani se skakavcima, miševima, glodarima.

Vanjski linkovi
Vipera berus; Kreuzotter, Europäische Vipern
Vipera berus bosniensis (Boettger, 1889)

Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Klasa Reptilia
Red Squamata
Porodica Viperidae
Rod Vipera
Vrsta Vipera berus bosniensis
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
sarajlija
Član
Postovi: 875
Pridružen/a: 18 okt 2012 23:07

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la sarajlija » 14 aug 2013 15:08

Dobro si ovo odradio kada ti vec id od ruke ovo postavljanje slika ako ti nije mrsko potrazi o bosanskom mrkom medvjedu a znam i da u spiljama nasim ima nekih endemskih vrsta zivotinja ali ne mogu im se sjetit imena. Znam da smo ucili o jednoj ribi/gusteru koji je slijep i zivi u dole u hercegovackim spiljama ne mogu se sad tacno sjetit..
Hrvatski historicar priznaje da je Tvrtko bio samo osvajac hrvatske zemlje a ne oslobodilac kako se to od nekih drugih prikazivalo https://www.youtube.com/watch?v=PDrx0a2Gx5M

http://www.youtube.com/watch?v=9GiTzVdWX5Q obavezno pogledati

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 14 sep 2014 13:50

AUTOHTONA BH. PASMINA
Tornjak je miran i blag pas, snažan i odan čuvar
B. A. 14/09/2014 13:25:00
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/23664 ... cuvar.html

VIDEO / Foto: AA
VLAŠIĆ - Bosanskohercegovačka autohtona pasmina pasa tornjak sa svojom dugom, raskošnom dlakom i blagim temperamentom ne ostavlja ljude ravnodušnima. To je planinski ovčarski pas koji je stoljećima služio čovjeku u odbrani stada od vukova i medvjeda, javlja Anadolu Agency (AA).

Halil Sefer sa Gostilja na Vlašiću kod Travnika već gotovo četiri decenije uzgaja tornjake. Na farmi trenutno ima 12 tornjaka, koji svoj životni prostor dijele sa kravama i belgijskim ovčarima. Uzgojem tornjaka se bavi od svog rođenja, a prvo što je ugledao, kako kaže, su bili tornjaci.

- S tornjacima od rođenja

Na Halilovoj farmi ekipu Anadolu Agency (AA) dočekao je čopor miroljubljivih tornjaka. Mirni su i prate nas u stopu.

Sefer priča o dresuri, kojom se bavi, kako kaže, otkako zna za sebe. Pojašnjava da je sa dresurom psa najbolje početi kada je star 11 mjeseci, a proces obuke traje od 21 dan do tri mjeseca.

"Ljudi miješaju dresuru i vaspitanje. Vaspitanje počinje od trenutka kada štenac dođe na svijet. Mali psi razumiju kao i veliki", kazao je Sefer.

Alen Salkić, doktor veterinarskih nauka i predsjednik Kinološkog kluba "Rojal" iz Travnika već dugi niz godina odgaja tornjake.

Radeći dugo godina na tornjaku i kao odgajivač i kinološki sudija Salkić kaže da je ustanovio, zajedno sa kolegama, da tornjaka najviše ima na Vlašiću i cijeloj BiH, ali ima ga i u svim dijelovima svijeta.

"Radili smo DNK analizu i ustanovili da tornjak jeste bosanskohercegovačka autohtona rasa pasa s tim da smo radili poređenja, jer smo imali grupu pasa iz Hrvatske. Ustanovili smo da je genom pasa iz BiH specifičan. Dakle, svi psi tornjaci u Hrvatskoj, na kojima smo radili imaju isti genom, ali i još nešto što nije tornjačko", pojasnio je Salkić.

- DNK potvrda porijekla tornjaka

Prema njegovim riječima, na osnovu DNK istraživanja je dokazano da je tornjak isključivo bh. autohtona pasmina koja je možda nekada došla na ove prostore, tu se zadržala i ostala.

"Tornjaci su mirni psi, blagi, temperamentni. Tornjak je oštar pas, ali ne agresivan. On će nagovijestiti da ide nešto. Teško će ujesti nekoga. Tornjaka moraš dobro izrevoltirati da bi ugrizao", ispričao je Salkić.

Prvi pisani tragovi o tornjacima potiču sa planine Vlašić. Tornjak je specifičan po svom karakteru i veličini.

"Karakteriše ga duga, raskošna dlaka koja ga štiti od vremenskih neprilika. Hrane se ujutro ili naveče. Oni uglavnom noću obavljaju svoje poslove", rekao je Sefer.

Tornjak je visok je od 60 do 75 centimetara, a dlaka mu je raznobojna, iako pretežno bijela i srednje dugačka, osim na repu koji je obrastao dugom, gustom dlakom. Brzo rastu i dosegnu težinu od 40 do 60 kilograma.

Za razliku od drugih ovčarskih pasa koji će zadaviti napadača na ovce tornjak samo opominje lavežom, nerijetko blagim ugrizom.

U Travniku je 2007. godine postavljen i spomenik tornjaku.

Kinološki klub "Tornjak" iz Travnika odlučio je podignuti spomenik ovoj plemenitoj pasmini zbog toga što tornjak već obitava i živi sa svim narodima u BiH bez obzira na nacionalnost i vjeru, svi ga vole, a svojim karakteristikama, temperamentom i ćudi zaslužio je da mu se na ovaj način oda počast.

- Tornjak i na stećcima iz 15. stolječa

Postoji nekoliko teorija o postanku ove autohtone pasmine koja pripada vrsti malosoidnih pasa. Pretpostavlja se da su nastali kao čuvari "blaga", odnosno stada, a težilo se ka tome da budu bijeli kako bi se vidjeli u mraku. Tačno vrijeme njihovog postanka nije utvrđeno.

Međutim, Salkić posjeduje stećak na kojem je predstavljen bosanski pas kod Groznog, Kalinovik iz 15. stoljeća. Iako se tornjak se zvanično prvi put spominje 1920. godine na području Vlašića.

Prema naučnim istraživanjima, skoro je neosporno da njegov predak potiče sa područja današnjeg Irana. Ekološki uslovi prebivališta tornjaka, surova kontinentalna planinska klima, prisustvo vuka i medvjeda, stvorile su zdravog i snažnog psa, skromnih zahtjeva i vrsnog čuvara.

Osim tornjaka Sefer ima i belgijske ovčare (malinoa) koje dresira za otkrivanje eksploziva, mina, droge, ljudi pod ruševinama ili lavinama, kao i vodiče za slijepe osobe te za napad i odbranu u policijskim akcijama.

Iz Halilove škole dresure već je nekoliko pasa zaposleno na otkrivanju mina u BiH.

"Da bi naučili psa da traži eksploziv potrebno je da pas ima između godinu i dvije", pojasnio je Halil za AA.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
sarajlija
Član
Postovi: 875
Pridružen/a: 18 okt 2012 23:07

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la sarajlija » 14 sep 2014 22:10

Endemske i autohtone vrste rijeke Neretve pred izumiranjem

http://www.bistrobih.ba/nova/?p=20737
Hrvatski historicar priznaje da je Tvrtko bio samo osvajac hrvatske zemlje a ne oslobodilac kako se to od nekih drugih prikazivalo https://www.youtube.com/watch?v=PDrx0a2Gx5M

http://www.youtube.com/watch?v=9GiTzVdWX5Q obavezno pogledati

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 17 jan 2016 20:19

Mujo Selman iz Gornje Sanice: Iz ljubavi i inata čuva bosanske pasmine
http://www.klix.ba/vijesti/bih/mujo-sel ... 60117017#7

Mujo Selman iz Gornje Sanice godinama se iz ljubavi, ali i inata, trudi da očuva autohtone bosanske rase te na svojoj farmi gaji buše, tornjake i bosanske koke.

"Možda je to kod mene nekakav inat, da ga tako nazovem, sve što je naše na prostorima Bosne i Hercegovine se poništava. Poništavaju i nas kao narode. Mogu da kažem da sam kao mali prohodao uz tornjaka i čuvao bosanske krave, dobro se sjećam i tih bosanskih koka. Ponosan sam na ovo što radim, od ovoga nemam ništa, ali ne znam ni ja šta me nosi. Dok mogu hodati, biće to tako", kaže Selman.

Njegovo imanje čine šumarci, obronci i potok. Buše slobodno šetaju pašnjacima, a svaka od njih oko vrata ima zvono, pa kada stado krene nekuda, zvona zvuče kao kakav orkestar.

Tornjaci, autohtona bosanska pasmina pasa, izležavali su se na zimskom suncu, tek ponekad podižući glavu i posmatrajući pridošlice. Kada su odlučili da obrate pažnju na gazdu i goste, na prvu su uzaludna bila uvjeravanja Muje Selmana da su vrlo umiljati. Pri susretu sa psima ovako impozantne veličine i najhrabrijima bi srce brže zakucalo. Naše nepovjerenje prva je osjetila ženka, podmećući glavu pod ruke kako bismo je mazili, dok je mužjak nakon kratkog poziranja nastavio drijemati na pašnjaku.

Samo su bosanske koke na Selmanovoj farmi zatvorene u kavez, ali najviše zbog svoje sigurnosti.

Selman je u određenim momentima imao i po 70 bosanskih buša. Ispričao nam je da su institucije zakazale, odnosno ljudi koji ih čine, jer nisu u stanju da prepoznaju da cilj treba biti očuvanje autohtonih pasmina Bosne.


Borbe bikova u okviru dozvoljenog


"Ako to minimiziramo, mislim da minimiziramo i našu opstojnost na ovim prostorima, mislim da bi se mnoge države otimale, kao što su se i otimale", kazao je Selman.

Priča da ga je bosanska buša othranila. Na ovim pašnjacima ih je čuvao, i time se ponosi.

"Otac je prodavao volove bodače, te bosanske bakove koji su neprikosnoveni borci na ovim prostorima i pobjeđuju sve, ne znam ni ja kako bi ih nazvao, bjelosvjetske pasmine, zato što je ovo njegov prostor, zato što ovo hoće da očuva. Kod životinja je to karakteristično, da produžavaju sebe tom svojom snagom, to ko je glavni uz te krave, junice na našim pašnjacima. To ga je održavalo, morao je i da se bori", priča Selman.

Kaže da podržava borbe bosanskih bikova samo ako su u okviru dozvoljenog, da se poštuju nekakva prirodna pravila, koja postoje i koja su i održala tog baka.

"Da li bolje da jedan Peronja doživi duboku starost, da ostavi svoje potomke ili da ga pojedemo negdje od dva i po, tri mjeseca? Uz pravila, bez skrnavljenja životinja. Ovo u vezi bosanskih bikova nalazim pravdanje jer to volim, imam osjećaj da bi mi puno toga ukrali, negdje moje lično iščupali iz mene, kad bi to zabranili. Nadam se da neće", kaže on.

Ponosan je i na činjenicu da je na njegovoj farmi urađeno nekoliko magistarskih radova, ali i doktorskih disertacija. Tako je provjerena i autohtonost buša na Selmanovim pašnjacima. Genetska provjera izvršena je u Minhenu gdje je prema riječima Muje Selmana, potvrđeno da je u pitanju autohtona pasmina Bosne u tipu ilirske buše, odnosno anadolskog govečeta.

Tronjaci su Selmanova slabost, pa kaže da šta god bi rekao o njima, malo bi rekao.

"Kada bi me sada dijelili ne znam gdje bi me stavili više da li kod tornjaka ili bosanske buše", kazao je on.

Objašnjavajući kako se takmičio sa ovom rasom, naglasio je da je ponosan jer je bio svjetski prvak 2006. Smatra da je to sigurno najbolji pas na svijetu na prostorima gdje ima vuka i medvjeda.

"On je takav presretač, tako dobar oblajivač, tako umiljat kad je čovjek u pitanju, takav je šta bi god rekao, malo bi rekao, svi ti svjetski epiteti su baš naklonjeni njemu. Mislim da je u mog Šarova ljepši rep nego sve one bjelosvjetske cuke. Svi psi imaju svojih kvaliteta, ali ovaj je moj, ja ga ne dam zbog toga ga svojatam. Ovo je pas Bosne, pas naših naroda, pas naših djedova i često imam osjećaj da se lažemo, minimiziramo to", kaže Selman.


Od Australije do Kanade


Njegovih pasa danas ima svugdje, a od neobičnijih mjesta navodi Australiju, te kanadski Jukon.

Bosanske koke nabavio je preko Njemačke u Turskoj, od uzgajivača, jer je ova perad nestala sa prostora BiH. Objašnjava da kada je Austro-Ugarska okupirala BiH, stanovništvo koje odlazilo u Tursku, povelo je sa sobom domaće životinje koje su mogli ponijeti. Selman drugima, koji hoće da imaju čistu rasu, rado dijeli jaja bosanskih koka. Nevjerovatno je, kaže, slušati bosanske pijetlove, čuvene po dužini kukurikanja u jednom dahu, ujutro kada se takmiče koji će duže i ljepše pjevati.

"Ponekad mi je dan kratak, u nekakvim mojim poslovima u nekakvom mom uživanju i gledanju kako volovi zovlju, kako psi laju i kako horozovi pjevaju", iskren je Selman.

Žali, jer ga institucije nisu razumjele, a nudio se da drži oglednu farmu bosanske buše sa tridesetak krava, pa da očuvanje ove rase bude uspješnije.

Selman, po zanimanju vaspitač, kaže da je mogao biti "gospodin", da nosi kravate i čita novine sjedeći u kafani. Ipak, srećniji je na otvorenom jer tu ima "smiraj svoje duše", na vrletima, na predivnom bosanskom krajoliku, slušajući kako huči Kočanica, rječica koja izvire na njegovom imanju.

"Baš mi je ovdje lijepo, ovdje je moja duša, ovdje sam odrastao, čuvao krave, ovdje je nekakva moja snaga, kad mi ponestane te snage, prošetam se ovdje malo oko ovih zavlaka, oko ovih ostrvca, ada, i budem snažan, jak", kaže Selman.

Nedavno je gledao priču o bosanskom brdskom konju. Čuo je da će ga dijeliti ljudima, s ciljem očuvanja pasmine, a prvom prilikom pokušaće nabaviti ždrijebe.

"Ako mi neće pokloniti da ga čuvam, kupiću neko malo ždrijebe, neka ga, neka ovuda leta, ja ću se igrati sa njim", dodao je Selman.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40873
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la Jack » 17 jan 2016 20:30

Historija Bosanskog psa Tornjaka
Tornjak je jedini pas koji ce direkt napasti vuka.Slucajevi da je tornjak napao medvjeda.Istina dobio je deblji kraj.Istiniti su

Jos jedna vrsta koju takozvani Hrvati zele da nam ukradu.
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Avatar
amkos
Član
Postovi: 12075
Pridružen/a: 18 okt 2012 20:55

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la amkos » 17 jan 2016 20:32

A Šar-planinac se samo brani od vukova, ne napada jel da ? :sos:
Onaj ko ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40873
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la Jack » 17 jan 2016 20:36

Sar-planinac je takodjer luda pasmina.Ali obicno ne napada ljude.Napada vukove kad zatreba.Veoma je krupan i misicav pas


https://en.wikipedia.org/wiki/%C5%A0arplaninac
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 17 jan 2016 21:41

Scaka cast ovom covjeku. Tu se vidi ljubav prema zemlji i svom narodu.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Autohtone pasmine Bosne

Post Postao/la ABen » 22 maj 2016 16:39

Bosanska kravica pred izumiranjem: Buša je sitna i daje malo mlijeka, ali je otporna na sve (FOTO)
http://faktor.ba/bosanska-kravica-pred- ... -sve-foto/

Razvojno-edukativni centar Manjača koji funkcioniše u okviru banjalučkog Centra za razvoj i unapređenje sela jedini na prostoru Republike Srpske ima stado buše, domaćeg kratkorogog govečeta, koje je u prošlosti bilo veoma rasprostranjeno na prostorima Balkana, a sada je pred izumiranjem.

slika

Mišo Vejin, koordinator u Razvojno-edukativnom centru Manjača za Anadolu Agency (AA) objasnio je da je centar Manjača poligon za obuku studenata Poljoprivrednog, Prirodno-matematičkog i Šumarskog fakulteta, a pored toga na ekonomiji imaju i oko 100 grla goveda, nekoliko balkanskih magaraca i tri lipicanera, a bave se i proizvodnjom sjemena strnih žita.

Sada imaju 26 grla buše, od čega 10 krava, jednog bika, a ostalo su junad i telad. Pošto je u pitanju mala populacija da bi se ovo stado moglo održati potrebno je da bude bar 50 grla.

– Trenutno imamo problem genetičkog drifta i inbridinga, zbog problema male populacije. S obzirom da zemlje u okruženju kao što su Srbija, Hrvatska, Crna Gora već rade na tome, na očuvanju genetskog materijala i imaju takva stada i imaju isti problem bilo bi praktično da radimo na razmjeni genetskog materijala u smislu razmjene bikova. Mislim da bi se taj problem mogao prevazići – rekao je Vejin.

Na pitanje da li postoji još stada u Bosni i Hercegovini, on je odgovorio da “koliko im je poznato postoji još samo jedno stado buše u Širokom Brijegu, otprilike iste brojnosti, ali su ta grla već u srodstvu s grlima na Manjači”.

– Ekonomska isplativost uzgoja buše je skromna. Prosto nju su potisnule savremenije rase. Poslije Drugog svjetskog rata bili su planski programi ukrštanja, odnosno pretapanja buše u simentalca, u tome svemu se ona izgubila zbog svojih loših proizvodnih karakteristika. Značaj buše je u tome što je ona kao grlo, govedo grube konstitucije, jako otporna, malo daje, ali strašno malo i traži. Dugovječne su, pa za života mogu dati veliki broj teladi, otporne su na sve žive bolesti, parazite, sve ono što je problem današnjem savremenom govedarstvu – rekao je Vejin.

Objasnio je da je tako jednosmjernom selekcijom dobijena rasa holštajn koji ima dnevnu proizvodnju mlijeka od 100 litara, ali životni vijek je kratak, imaju mali broj teladi, neotporne su na bolesti i imaju velike zahtjeve u ishrani.

Dok je na planini Manjača ekipa AA na pašnjaku posmatrala stado buša, razigranu telad, Vejin je objasnio da su ženska grla težine oko 200 kilograma, a mužjaci od 250 do 300. Životni vijek ovih životinja je oko 20 godina.

– Pošto već radim s tim, vagao sam tu telad, po rođenju su telad u prosjeku težine od 10 do 17 kilograma, baš onako mali – rekao je Mišo Vejin.

Ono što je specifično za ove životinje, za razliku od rasa simental i holštajna, prema riječima Vejina je temperament.

Znalo se dešavati da kada se bikovi počnu bosti, ne odustaju od bitke po tri sata. Jednom prilikom, ispričao je, dvojica bikova su u žaru bitke probila zaštitnu ogradu, ali na to nisu obraćali pažnju, nego su sa borbom nastavili u žitu, a radnici Centra su ih jedva uspjeli razdvojiti.

Buše za uzgajanje uopšte nisu nisu zahtjevne.

– Mala joj je mliječnost, toliko eto da kažemo da othrani tele. Uglavnom je to paša i zimi sijeno, nisu uopšte zahtjevne, najveći problem je baš male populacije i problem s ukrštanjem – rekao je Vejin.

I na Manjači buše se ne muzu nego se drže u sistemu krava-tele. Prosječno, jedna buša može da ima između 1.000 do 1.500 litara godišnje.

– To je izuzetno malo, ali treba napomenuti pošto smo malo radili na tome, znatiželje radi mliječna mast je izuzetno visoka. U mlijeku buše mliječna mast je 7 posto, dok je, naprimjer, kod simentalca 3,8 ili četiri posto – kazao je Vejin.

Kao posebno zanimljiv izdvojio je fenomen “gladne sterilnosti” koji se javlja kod ove rase. Naime, ukoliko imaju lošu ishranu, buše se neće teliti sve dok se ne poboljša ishrana.

U Razvojno-edukativnom centru Manjača 26 radnika vodi računa o svim grlima i o još 160 hektara zemlje. Ponosni su na buše, te u sklopu očuvanja genetičkih resursa na balkanske magarce te lipicanere koje su kupili u čuvenoj prnjavorskoj ergeli Vučijak.

Na pitanje koliko su magarci ugroženi, Vejin je objasnio da su se oni dosta zadržali na ovim prostorima. Obzirom da nomadi uzgajaju ovce-pramenke, uglavnom sa sobom vode i magarce. Lipicaneri sa ove ekonomije korišteni su u reprodukciji u dva banjalučka konjička kluba.

Iako je Razvojno-edukativni centar Manjača na budžetu Grada Banjaluka, veliki dio sredstava za svoje finansiranje zarade i sami. Zaposleni u centru na Manjači tvrde da se, za razliku od drugih poslova, ovdje nešto dešava svakog dana, tokom 24 sata, obzirom da životinje zahtijevaju punu posvećenost.

Na pitanje koliko je važno da se sačuvaju ove autohtone pasmine, Mišo Vejin je odgovorio:

“Prosto, ukoliko ih ne očuvamo i izgubimo tako nešto, nećemo nikada više moći imati takav genom.”

(Faktor.ba; Foto: Anadolu Agency)
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Odgovorite