GRAD KOJI JE UMORIO SVOG OSLOBODIOCA
Objavljeno: 24. December 2007. 00:12:00
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=17643
Postoji vrijeme heroja i vrijeme hijena. Oni se mijenjaju u ovisnosti ko napada. Heroji znaju odakle dolaze dželati i snažniji su od njih, ali ne mogu da predvide u kojem brlogu se kriju domaæe hijene. I onda gube sebe. Tako je bilo i sa Generalom Mehmedom i njegovom sudbinom. Otišao je u bijelom æefinu. Praznih ruku. Ništa nije ponio sa sobom. I nikad nisu našli ono za što su rekli da je stekao nepošteno. Možda i onaj hodža koji ga je pljuvao doðe danas da održi koju hudbu u Generalovoj džamiji. Bez srama i pokajanja. Ko zna! Sve je moguæe kod nas.
Sanski Most je u mojoj kuæi uvijek zauzimao posebno mjesto. Moje najljepše ljetne ferije su provedene kod najstarijeg amidže Esada, na Glavici, malom zaseoku, više Kamengrada, gdje se 1935. godine rodio moj otac i veæ u ranoj mladosti otišao trbuhom za kruhom, prvo u Zenicu, onda u Zagreb i na kraju formirao familiju u Bosanskoj Dubici i tu ostao do današnjeg dana. Sa bratom i sestrom provodio bih dane igrajuæi se od sabaha do akšama sa bližim i daljnim roðacima. Istraživao šumske proplanke, jahao konje, penjao se na široke kruške, pio izvorsku vodu, igrao se klisa, jeo kajmak i puru èim sam se probudio, kušao med sa divljih bukvi gdje su pèele pravile saæe, slušao starinske prièe adžinih prvih komšija - Himze i njegovog godinu dana starijeg brata Hamze. Svi su ih zvali Himzura i Hamzura. Ljutili se na te nadimke, ali ljudima se usta nisu mogla zaèepiti, naroèito u traženju pogrdnih imena. Oni su bili Terziæi, jedina familija pored Krupiæa na Glavici. Dobro pismeni, mudri i nadareni lijepim govorom i predskazivanjem buduænosti potkrijepljivali bi svoje teorije gomilom starih brojeva Politike i Osloboðenja. Vadili ih ispod seæije i èitali novosti. Kada bi slušaocima postalo dosadno i poèeli se žaliti kako jednu te istu vijest èitaju po nekoliko puta, namršteno su govorili: „Ovdje piše šta je bilo i šta æe biti. Beograd je ko mala Moskva. Iz njega sve potièe u ovoj Jugoslaviji“. Onda bi malo pismeniji, pogledavali bolje u novine i otkrivali kako je datum od prije desetak godina. No, ni ta èinjenica nije smetala ovim seoskim sveznalicama.
„Kakve veze ima datum, stvari se u Jugoslaviji odvijaju uvijek najmanje pet godine poslije onog što piše u ovim novinama, samo treba biti pametan i znati ih èitati, a to ne može svako“, - bez ljutnje je odgovarao Himzo, dok je klimanjem glavom aminovao bratovu teoriju. Ova dva interesantna èovjeka su èitav životni vijek proveli praveæi èuvene sanske kuhaèe i ostala kuhinjska pomagala od drveta. Prodavali ih po èitavoj Bosni i Hrvatskoj i bili primjer poslovne poduzetnosti još u ono vrijeme. Kažu da su poslije onog rata bili poduže odsutni, jer su valjda previše voljeli boljševièku Oktobarsku revoluciju i Ruse. Vratili se kuæi preko noæi, nikad nisu prièali gdje su bili, ali su èesto spominjali poznanstvo sa nekim Ðidom, ustvari Milovanom Ðilasem, dugogodišnjim politièkim robijašom Titovih zatvora. Poslije toga nisu iz sela izlazili godinu dana i onda od prve šetnje Sanom u ruci im obavezno bile beogradska dnevna novina Politika, a ponekad i Osloboðenje. Ovo me podsjeti na mog uèitelja vjeronauke, efendiju Muharema. Nakon 7 godina odrobijane kazne zbog èlanstva u Mladim Muslimanima, poslije Drugog svjetskog rata, nije ostao ni dalje miran od udbaških istražitelja, sve dok u sve kuæne prostorije i ured nije stavio Titovu sliku.
Ona je izgleda bila poput krsta za Drakulu. Spasonosna za onog koji ima šansu krv izgubiti i odbijajuæa za one koji su je pili.
Nakon sedmicu-dvije adže Esad, pazarnim danom u Sani, bi nas doveo do nane Nure. Živjela je sa oèevim najmlaðim bratom Ismetom, više Pobriježja, na malom platou zvanom Bojanèiæ. Onda bi moji dani školskog raspusta proticali u svakodnevnom kupanju na Blihi. Vijugajuæi od izvora Bliha bi odmah padala u prelijepom vodopadu, blizu Fajtovaca, silazila u Kamengrad, proširujuæi se u pristupaènom koritu, omeðena plodnim njivama, tiho je hitala putem Husmovaca, ispod Pobriježja, presijecajuæi prijedorsku cestu i završavala u toku Sane, jedne od najljepših rijeka Bosne. Sanski Most je u ovom kraju najmlaða nasteobina. Prije formiranja ovog grada postojala su historijski bogata naselja poput Kamengrada i Bronzanog Majdana. I kako to biva kod svih Bosanaca a i Hercegovaca, Sanjani izuzetno vole svoj grad, poèesto pretjerujuæi u opisima njegove ljepote. Ipak treba priznati da nema mnogo gradova kroz koji protièe devet rijeka. Tako ga i emotivno zovu, Grad na devet rijeka. Snažnu umjetnièku crtu ovoj èinjenici dao je Ismet Kurtoviæ, lider poznate zagrebaèke pop grupe „Drugi naèin“ u nekoliko predivnih pjesama napisanih dok je grad izdisao pod èetnièkom okupacijom od 1992. do 1995. godine. Njegovi sugraðani protjerani daleko patili, a oni hrabriji u uniformama Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod komandom legendarnog generala Mehmeda Alagiæa u Travniku se pripremali da preko sto planinskih vrhova doðu do svoje èaršije i oslobode je od èetnièkog smrada.
Sanski Most ima Podgrmeè, prvi formirani nogometni klub u novoj Jugoslaviji. Drugi svjetski rat se nije završio a Sanjani se poèeli organizovano loptati. Izuzetno su ponosni na svoj Podgrmeè, protiv kojeg sam odigrao mnogo utakmica i èija publika je uvijek znala ispratiti i gostujuæi tim aplauzima. Ovaj grad je osloboðen prvi put 20. oktobra 1944., a drugi put 10. oktobra 1995. Oktobar je važan mjesec Sanjanima. U ovom mjesecu oba puta su slomili fašiste!
Život se prije agresije odvijao mirno, reklo bi se bez nekih znaèajnijih padova ili uspjeha. Radni narod je zaraðivao teško svoj kruh, prvoborci iz onog rata i naroèito njihove familije bili posebna klasa, sa svim privilegijama. Kulturni i svaki drugi život osim radnog je sa vremena na vrijeme donosio malo uzbuðenja. Nestajao i ponovo se vraæao novim uglavnom socijalistièkim sadržajima. Privreda grcala u gubicima, uvijek kasno otkrivani, a oni što su otuðivali društvenu imovinu se uredbom viših komiteta sklanjali na druge privredne i politièke funkcije. Prosto je nevjerovatno da su Sanjani zimi ostajali i bez æumura za loženje, dok je samo desetak kilometara od centra grada rudnik najkvalitetnijeg evropskog uglja. Unatoè izuzetnom rudnom bogatstvu ovog kraja nikad se nije do kraja izgradila gradska infrastruktura. Tek nedavno ovaj grad u cjelosti je dobio kanalizaciju. Do tada su komšije morale upozoravati jedne druge da se ne pije kahva u avliji dok ne proðe najmanje jedan dan nakon prolivanje halnog sadržaja septièke jame na friško uštijane bašèe.
Sanjani, oni iz grada su rijetko odlazili da žive negdje drugdje, a iz okolnih sela išli i dalje. Jedno èitavo naselje u Bosanskoj Dubici je naseljeno iz okolnih sanskih sela. Koliko god su muslimanska sela u okolini pitoma i pristupaèna, toliko su srpska bila primitivna i zaostala. Ali i ona koja su davala sve znaèajnije opštinske kadrove. Kada sam se osamdesetih godina još više ženidbom vezao za Sanu, moj dolazak, naroèito u predzimsko vrijeme, nije mogao proæi bez ibreta, kako bi naši rekli. Pogledom na novo naselje, zvano Narodni front, hvatao sam kadrovnike kako cijepaju ispred zgrada i onda redaju bukova drva na široke i duge balkone. U Dubici se zgrada sliènog scenarija zvala Zgrada solidarnosti. Baš tako, dobro se stanari solidarisali na koju stranu balkona æe drva okrenuti. Sanske stare mahale, verande, vrtove, prozori, naroèito kod èuvene Rajfe, bile su krcate ružama a novi balkoni Narodnog fronta drvima. I to kao da je bio predznak sudnjeg 25. dana, mjeseca maja, 1992., baš na 100. roðendan maršala Tita kada su od strane srpske vojske granatirani Muhiæi i Mahala, a dan poslije preživjelim bošnjaèkim muškim življem natrpana gradska sportska dvorana, odakle su u kamionima, poput stoke, odvezeni na Manjaèu.
U ovom kraju su poèinjeni neviðeni zloèini, kako u samom gradu tako i u okolnim muslimanskim selima. I do danas nije pokrenut ozbiljniji sudski proces protiv sanskih srpskih lidera. Ratni naèelnik Nedeljko Rašula, živi slobodno negdje u Vojvodini. Tek nedavno je prvi zloèinac osuðen Palija Nenad. On je bio samo izvršioc. Možda stoti u nizu. Kompletan vrh naredbodavaca genocida još stoji nedirnut. Ljudi indivdualno malo ili ništa ne èine. Adil Draganoviæ i Mirzet Karabeg su pozitivni izuzetak. Bili su nekoliko puta svjedoci u Hagu. Hrabro se držali ispred Miloševiæa koji ih je unakrsnim pitanjima pokušavao zbuniti.
Teška je i potresna prièa je Irfana Vojnikoviæa Irija, koji za ubistvo brata traži pravdu veæ godinama dok masovni ubica Prošiæ Predrag zvani Pedo, od majke Milke Debele iz Zdene, živi i radi u Prijedoru i Banja Luci. Èak sa zna adresa i broj telefona. Iri je svoju nepokretnu majku dovezao iz Zagreba da podnese izvještaj još 18. augusta 2003. u Kantonalnom sudu u Bihaæu ( proèitati kompletan tekst izvještaja ovdje).
Poslije toga je mnogo puta zvao Ornelu Ceriæ, zamjenika Kantonalnog tužioca, koja je vodila zapisnik, meðutim nikad ovaj sluèaj nije pokrenut. Prièa mi Iri da je mnogo puta razmišljao otiæi u Prijedor i sam potražititi Predraga Prošièa Pedu, monstruoznog zloèinca, ali još uvijek vjeruje da pravda mora biti zadovoljena. Ovo je samo jedna od mnogobrojnih sanskih prièa. Svaka familija ih ima. Kako vrijeme protièe to je postalo veliki teret za naše politièare. I sanski žele sve pomesti iza vrata, kao da æe sve biti bolje i napokon ganjc novi, èiste savjesti, zagrliti Prijedor, Banja Luku i Oštru Luku gdje u svojim jazbinama neometano žive sanski èetnièki monstrumi.
Godine 1994. u Kanadi sam se susreo sa Sanjanima, preživjelim logorašima Manjaèe, i imao sreæe dobivati direktno pisma, slike i video kasete iz Travnika od Abdulvahida Vahe Ceriæa, osobnog pratioca generala Mehmeda Alagiæa, brata rahmetli prijatelja Senadina, èiju sudbinu sam opisao u prièi «Senadin» (klikni za proèitati), u knjizi „Ram za sliku moje Bosne“.
Kada sam na kanadskoj televiziji vidio umorno, u sjedoj bradi sa velikim od nespavanja podoènjacima, lice generala Mehmeda ispod velike pobjednièke zastave sa ljiljanima na Vlašiæu nekom nevidljivom vezom postajem vezan za ovog èovjeka. Poslije Vlašiæa sve do osloboðenja Sanskog Mosta budno sam pratio svaki korak naših gazija. Sanski Most je bio vijest dana na svjetskim televizijama. Amerièki vojni analitièari su sa respektom prièali o jednom bosanskom generalu koji je uzastranu Srbe natjerao na bijeg. I sve što je vrijeme više prolazilo èinilo mi se da je General Mehmed poslije Vlašiæa postavio novu fazu odnosa unutar bošnjaèkog korpusa, gdje poslije osvojenog vrha stratega uvijek èeka ponor kojeg vlastite fukare pažljivo u potaji pripremaju. I koga bi bilo više briga za Sanski Most u Bosni, a kamoli dalje, da nije bilo Generala, mjere i odrednice ovog grada kojem se i ters Sarajevo klanjalo.
Njegov najveæi propust bio je što se odmah po osloboðenju rodne Sane nije preselio u Bihaæ, ili Tuzlu, ili Zenicu, ili Sarajevo ili Mostar i bio novi general, ukras te novoizabrane èaršije. Iz koje ga niko nije vidio uživo na vrhu Vlašiæa. Jer Bošnjak se još nije nauèio da gleda svoje ispred i više sebe, a da ga ne pljune sa vremena na vrijema. A pogotovo ne trpi èinove dalje od vodnika.
„Gdje si, vodnièe“, uskliknu komšija generala Sakiba Mahmuljina, dok je ovaj prvi put došao u svoj Kozarac poslije zadnje agresije. Da pokaže Generalu kako ga se sjeæa dok je gole guzice puzao po prašini, dok je bio slinav i balav poput njega. I kada je dolazio sa akademije, možda i sa èinom vodnika. A Bošnjak se baš ne razumije u oficirske epolete sa zvjezdicama, pa izda Husein kapetana onda, a sada posla u Hag Generala Mehmeda, Generala Sefera, Generala Deliæa i sve uz medijsku hajku Slobodne Bosne i Dana, dva urednika Senada, Avdiæa i Peæanina, u misiji rašèinavanja bošnjaèkih generala. Jer gdje æe Mehmed, Rasim, ili Sefer biti generali, ako nema Ratka, Blagoja, Veljka, Milojice, èekaæemo nekog sa nekim meðunarodnim imenom, a da je dijelom i naš. Armadno bi baš bilo dobro.
Moj prvi dolazak u Sanski Most poslije novog osloboðenja ovog grada je bio aprila 1998. godine. Otac i majka su u tuðoj kuæi provodili veæ drugu godinu muhadžerske sudbine. Približavao se i Kurban bajram. Grad je gorio u ushiæenju i radosti ljudi. Napuèen sa svih strana, dostigao je cifru od 60 hiljada. Više od dvadeset opština se sjatilo u njemu. Formirala se udruženja svih vrsta. Dolazili i vraæali se mnogi ali najmanje Sanjani. I ako su dolazili, sreðivali su kuæe i stanove uz više sreæe nalazili i stanare, pa tako u duplom dobitku vraæali se nazad u Švedsku, Njemaèku, Dansku, Ameriku, Kanadu..., jer je grad bio pun „stranaca“ i nisu imali sa kim harno na kafu otiæi. Ovako su baš govorili.
Osvanuo je i bajramski dan. Otac i ja smo krenuli preèicom pored kostura tribina, nekad dobro zamišljenog novog nogometnog igrališta, do sportske dvorane. Ni jedna sanska džamija nije bila obnovljena do kraja i zbog ogromnog broja ljudi Bajram namazi su obavljeni u dvorani. Više od pet hiljada ljudi je sjedilo rame do rame stiješnjeno na parketu i tribinama.
Pogledavao sam oko sebe, ostajuæi bez daha. Lica ljudi su bila dostojanstvena, blaga, puna sreæe i optimizma. Ostali su živi i klanjaju Bajram u svom gradu ili blizu svog grada i u svojoj Bosni i Hercegovini. Nije ih nestalo. Jeste, manje ih je, mnogo manje. Ali opet zraèe, snagom i ljubavlju. I zaèudo bez mržnje. A kosti njihovih najmilijih svježe još leže. Na dohvat ruke. Okolo Sane. Tražio sam pogledom Generala Mehmeda. Sjedio je pri kraju prvog reda. Dobro prosijede kose. U predivnom plavom odijelu. Odsutnog pogleda. Blagog lica. Skoro bez bore na njemu. Bože, pomislih, to je naš General. Èovjek ljudskog lica, a ne katilskog poput onog Adžiæa ili ‘eroja im Mladiæa. General je slušao bajramsku hudbu hodže koji je kasnije, uz jednog sanskog SDA kadra, predvodio medijsku hajku na njega.
Allahu Ekber, Allahu Ekber je odjekivalo, sve dok visoki i mršavi hodža, dugaèkog vrata ne reèe BAJRAM ŠERIF MUBARAK OLSUN.
Poèela su grljenja. Bajram bariæ... Po našem su se ljudi bajramovali. Stao sam na prvi red tribina i posmatrao one koji su hrlili prema generalu da ga zagrle. Skoro sam krenuo i ja. I onda stadoh. Nešto mi nije dalo. Legendu nisam želio uèiniti obiènom svojim dodirom. Želio sam o njemu još sanjati i diviti mu se do kraja života. I biti sretan Bošnjak, koji napokon ima svog generala. Onog pravog. Bez maske i zadnjih namjera. Oni što su nadgledavali oko generala, one koji su u srèanom hiru ga ljubili, bili su poput pasa ispruženog jezika i vrtljivog repa èekajuæi da ih gazda pomiluje po vratu i baci koju kost. Onaj hodža se prvi bajramovao sa generalom. Jer on je bio muslimanski general tada u toj dvorani, a ratni bošnjaèki general manje važan Bajramom, je sjedio iza njega. Onda sam primijetio umor i neveseo izraz na generalovom licu. Kao da je negdje žurio dovršiti zapoèeto. Kao vrijeme mu izmièe. A ljudi oko njega ga ne mogu pratiti. Spori su i ne mogu dokuèiti viziju ovog grada. Bez kompleksa od Prijedora prije a Bihaæa sada.
Poslije sam u Kanadi proèitao prvi tekst u „Slobodnoj Bosni“ o generalu „lopovu“ i znao da je Mehmed tog bajramskog dana sve znao. Znao je da je Vlašiæ bio njegov zadnji vrh poslije kojeg se poèeo strmoglavljivati, guran nizbrdo rukama istih onih što su u sanskoj dvorani pazili da neko kao nedostojan ne èestita Kurban bajram Generalu. Naša historija se opet ponavlja. Onda Husein Kapetan na patriotskoj a Ali Paša i Èengiæ na izdajnièkoj....Opet bošnjaèka „intelektualna elita“ je kukavièka i podla prema svojim gazijama -herojima, a plaæeni da budu jaki i pravedni. A na drugoj strani raja ko raja. Masa bez èvrstog stava. Uvijek manipulirana do kraja politikom. Pali poslije dosta godina. I brani se samo kada vojnièku èizmu osjeti na vratu.
Postoji vrijeme heroja i vrijeme hijena. Oni se mjenjaju u ovisnosti ko napada. Heroji znaju odakle dolaze dželati i snažniji su od njih, ali ne mogu da predvide u kojem brlogu se kriju domaæe hijene. I onda gube sebe. Tako je bilo i sa Generalom Mehmedom i njegovom sudbinom. Otišao je u bijelom æefinu. Praznih ruku. Ništa nije ponio sa sobom. I nikad nisu našli ono za što su rekli da je stekao nepošteno. Možda i onaj hodža koji ga je pljuvao doðe danas da održi koju hudbu u Generalovoj džamiji. Bez srama i pokajanja. Ko zna! Sve je moguæe kod nas.
Ove godine mi je Sanski Most lièio na neku dobro našminkanu frajlu koja gubi i zadnje šanse da se dobro uda. Èak i stare tribine podgrmeèkog stadiona su zapaljene noæ prije nego æu doæi. Šetao sam lijepim zelenim travnjakom, pogledom prikovanim za ostatak nagorenih tribina. Vraæao se unazad, Petnaest i više godina.U sredini je sjedila majka Azema. Plakala kada je Podgrmeè gubio, a od sreæe u behutu pripaljivala po dvije cigare odjednom kada je vodio. U æošku igrališta je Pišta zagrijavao gostujuæeg golmana. Svojom malom i šiljatom glavom hitro se okreæao publici i dizao ruke u zrak kada mu je ‘zabio\' gol. Onda trèao prema ivici igrališta do tribina, pravio dugi klizeæi start, dižuæi publiku na noge, dok su mu se nogavice na dugim i mršavim nogama zavrtali ispod koljena. Na donjem dijelu iza gola, prema ulazu, je pasao omaleni magarac, a vlasnici Zora i Reuf na primitivnoj otkaèenog maginoj zapregi prodavali sok i pivo, svaðajuæi se glasno, optuživajuæi jedno drugog da pazar nije propisno stavljen u papirnu kutiju, ispod tezge. Ja sam se zagrijavao do tribina. Evo sanskog zeta, èuo sam žamor. Ogradi je prilazio Ahmet Ata Aganoviæ, pozdravljao se sa mnom. Kasnije oženio Medisu Taliæ, prijateljicu i komšinicu od moje žene Meline i iznenadno u tridesetoj umro od srèanom udara. Ostalo mu dvoje djece.
Onda sam se prenuo, vratio u stvarnost i ugledao kuma Denijala Dinu Alagiæa, legendarnog golmana Podgrmeèa i mog nekadašnjeg suigraèa u gradiškoj Kozari, dok su pored mene protrèavali oniski igraèi.
„Kume, jesu li ovo juniori“.
„To je prvi tim“.
„Ovako sitni“ - ispade mi.
„Sušna godina kume“ - šeretski æe Dino.
Tih noæi je bilo sparno. Korzo po obièaju puno. Šeta se starom rutom. Od trga preko mosta do zdenskog raskršæa i nazad. Kafiæi puni omladine. U jednom što se zove «Kamel uvijek» gostuje neko „kao poznat i popularan“. Naravno u okvirima bivše nam države. Omladinski noæni provod se prebacio na prijedorsku cestu. Nekad je sve bilo preko mosta. Drugu noæ u šetnji sa familijom i prijateljima ustrkaše se specijalci. Blokiraše korzo. Èujemo, anonimna dojava. Bomba postavljena u «Kamelu». To je sada nova taktika u razbijanju konkurencije izmeðu kafandžija. Sklonismo se u stranu. Ezan zauèi sa prelijepe Hamzine džamije, kojih pedeset metara od nas. Pojedini šetaèi požuriše na jaciju. Odjednom, dva momka, podobro pijana, zagrljeni sa flašom u ruci, pjevajuæi naglas se pojaviše iz nekog mraènog sokaka. Pored njih proðe jedan što bi po izgledu mogao biti žešæi vjernik. Vehabija, kako ih zovu u Bosni. I bez pogleda i rijeèi proðe pored pijanih mladiæa. A oni se baš onako razbaškarili. Sanjajuæi možda da im se samo išèupati iz Sane. Amerika, Kanada, gdje su te sponzoruše, kao da je iz njih govorilo. A da samo znaju kako su ovo šerijatske zemlje što se tièe ovakvog stanja. Ne bi se ni okrenuli a bili bi vezani, pa onda prenoæili u zatvoru i poslije koju sedmicu dobro udareni po džepu zbog posjedovanja alkohola na javnom mjestu.
I onda novi trend u svakoj našoj èaršiji. Sportske kladionice i kockarnice. Bosna ne bi bila Bosna. I sirotinja ne bi bila sirotinja ako ne kocka. Vidim ogromnog momka, zavrnutih rukava, ispod kojeg strše nabildane mišice. Stoji ispod oznake kasino. Baš na ulazu u Alagiæa sokak. Ima ih još nekoliko. I svi dobro rade. Kažu.
Sa djecom sam se osvježavao tokom dana na bazenu u Husimovcima. Objekat kojim se ne bi postidio ni vrhunsko ljetovalište u Kaliforniji ili Florodi. Svi uživaju osim konobara. Dobro su uvježbali ko od kupaèa diže ruku za pivom, a ko za ženinu ruku da mu namaže pregorela leða. Tih dana temperatura je dostizala èetrdeset stupnjeva. Domaæini su nam bili ženina prijateljica iz djetinjstva Aida i muž joj Kljajo Aganoviæ i Medisa Taliæ sa familijom. Sjedili smo i prièali mnogo. Aida i Kljajo su bili zajedno èitavo vrijeme u 7. korpusu u Travniku. U komandi, na rukovodeæim mjestima. Oboje mladi a veæ u penziji. To je èudo u našem sistemu. Svi oficiri Armije RBiH se tjeraju u penziju. Tako imamo najmlaðe penzionere na svijetu a zemlja ne zna ni šta æe sa starim penzionerima iz Titinog vakta. Kljajo je umrli ribar, kako kod nas kažu. I ne probudimo se a on nosi taze ulovljene. Priprema ih sam. Aida ne voli vidjeti riblju iznutricu. I da nije njega ni dan danas nebi znao da se rijeèna, a naroèito sanska riba, jede od kième. Na kièmi ostanu sve kosti i nemaš da brineš. Njihov mali sinèiæ Ajdin se skinuo go i skaèe u bazen u dvorištu. Zove i moju djecu. Kenan i Emir neæe sa njim da se kupaju dok ne obuèe gaæe. Smijali smo se. Dva mala kanaðana pravi «mudžahedini», sve po šerijatu, jer u Kanadi svi nose gaæe do koljena kada se kupaju. Meni bilo èudno ispoèetka. Onda sam shvatio kako je to praktièno. Ima li išta ružnije nego vidjeti debelu mušku trbušinu kada se prevali preko uskih Speedo gaæa. A one su i dalje modni trend u Bosni.
Bili smo gosti kod kumova Dine Alagiæa i žene mu Sumeje. Kum mi tjera novi imidž. Bez kose i brkova. Izgleda dobro. Njegova starija kæerka Erna, kojoj sam bio kum na sjeèenju kosice, narasla u pravu djevojku i udala se. Asmir joj muž. Prelijep braèni par. Jednog dana smo skupa išli na Bijele Brodove, kupalište na Sani ispod Èaplja. Sada je postalo poznato i po rušenju vikendica. Moja dva mala djeèaka uhvatiše svoju prvu ribicu vrbovim štapu sa privezanim laksom i udicom koju im pripremi kum. Njihovoj sreæi nema kraja. Ja sam se držao uglavnom hlada i jednog vira glatkim rijeènim stijenama omeðenim kada sam se išao vodom osvježavati. U povratku djeca se poželiše kupati u drugom sanskom bazena, odmah do èapljanskog mosta. Gužva je bila velika. Muzika glasna, uši probija. Ekavica veæinom para uši. Na ulazu sretoh ponovo Midhu Dediæa, sanskog novinara, sa kojim sam noæ prije u društvu zajednièkog prijatelja Musaiba Taliæa Saibe u kafiæu, Midhinog brata, pogledao film «Most».
Sanski mladiæ, Haris Bilajbegoviæ,
www.haris.at živi i radi u Beèu kao glumac i režiser. Potaknut sudbinom svog daidže Elvira Kadiriæa, koji nije napunio ni 19 godina kada je ubijen, okupio neposredne svjedoke zloèina i napravio kratkometražni film. Samo nekoliko kilometara od mjesta gdje mi je srbijanski folk razvaljivao glavu i sva osjetila. Petneast minuta radnje filma. Ništa više. Sve govori. Iz Hrustova krenula izbjeglièka kolona traktora. Natrpana djecom, starima i mlaðim momcima. Zaustavili ih èetnici taèno na mostu. Skinuli momke sa traktora. Iživljavali se nad njima, ubili ih i bacili u rijeku. Èetrnaest njih. I tek nedavno sedam pronaðeno. U filmu monolog Elvirovog djeda. Gledao svojim oèima kako su tukli, muèili, ubili i bacili u rijeku Sanu najdržag unuka. Sve nepravljeno na istom mjestu i u ulogama ljudi svjedoka ovog zloèina. Haris je uz pomoæ Midhe napravio fenomenalan film. Osvojio desetak svjetskih nagrada, ali....opet ali...nije se izborio u sanskom žiriju da bude sveèano prikazan ovog desetog oktobra, na sveèanoj akademiji, na Dan osloboðenja Sane.
Ko je taj žiri, koliko ih ima? Koliko su moæni? Odakle potièu, gdje im se èehra hladi, srce okamenjuje, oèi lutaju i usta rasplinjuju? Sve se zna? A ništa kao ne zna? Poslije svakog pada nekog iz vlasti, kažu, mora da se zamjerio njemu? I ja onako u neznanju, pitam kome, i ko je njemu? Pa znaš, visokom predstavniku za Sanu? Znajuæi da su visoki predstavnici mjerilo neèije zablude, isakopah mu prezime. Kamber. Baš onako anadolski, možda i kozaèki, èeèenski, možda i arnautski ili sa Šar planine, ili sa gruzijskih pašnjaka, ili od nekog davnog predka perzijskog janjièara koji je zalutao u Bosnu. Da, Kamber prezime, a Asim ime, Asim je onako naše, Baš lijepo, umiljato. Ali šta vrijedi Sanjanima kada je prezime Kamber. Niko ga kao ne voli, ništa dobro o njemu ne govore, ali je na vlasti više od deset godina. Demokratski izabran veæinom glasaèa. Onoj istoj vlasti koja je ubila Generala Alagiæa. Ustvari bila mu sevep smrti, da malo ublažim Generalov odlazak na bolji svijet.
A Asim Kamber je bio voða hajke. Prvo potajno, dok je bio Generalov aðutant, onda javno, kada je General napokon otkrio da mu u oèima uvijek stoji odsjaj ustaške uniforme sa kojom je došao u slobodni Travnik i odstranio ga iz svog opštinskog tima. Oni iz èaršije kažu, to je seljak sa Pobriježja, a oni iz inspekcije kažu po naredbi gospodina ministra radimo svoj posao, po zakonu rušimo vikendice. A Asim kao ništa ne zna i uživa u prizoru bagera u zamahu, okreæuæi lolipop u ustima. Nešto slièno nenadmašnom amerièkom filimskom staru Teliju Savalasu, policijskom inspektoru Kodžaku dok gleda tijelo raskomadane žene ne uzbuðujuæi se nimalo.
Asim je majstor za postavljane politièkih ikebana grada Sanskog Mosta. Od naèelnika pa naniže. Japanski režiser Akira Kurosava bi mu pozavidio na scenariju i režiji. Kako uspijeva, pitao sam? On je veoma inteligentan i sposoban. Kažu. Samo u pogrešnoj direkciji. Prije svakog izbora kandidata, pravi dosije o njemu. Naroèito su mu važne slabosti strastima utoljene. Od kocke do školskih ljubavi i naroèito vanbraènih bludnih izleta. Što više toga sigurniji je kandidat kod Asima. I onda nema neposlušnosti i samostalnosti, jer Asim uvijek ima papire kod sebe. I vadi ih u sluèaju neposlušnosti. A ima i direktnu vezu sa jednim i drugim Senadom iz Dana i Slobodne Bosne, majstora u pljuvanju svega što oni ne mogu biti.
Asim SDA, a onaj hodža Meslidž Sanskog Mosta, udružiše se u akciji pravljenja od generala lopova i ratnog zloèinca, sve do momenta kada su ga u pidžami iz svoje spavaæe sobe, zavezanih ruku sproveli u Sarajevo a odatle u Hag. Sarajevska Centrala izmeðu Generala na jednoj, i Asima i hodže na drugoj strani, izabrale ovu dvojicu. Sauèestvovali su u linèu Generala. Poslije tog èina kada god pomislim na Sanski Most tuga me spopane, kao za neèim što mi je izdahlo na rukama. Nisu svi ljudi bili u ovome, ali su šutnjom pokazali kukavièluk i ravnodušnost. Dosadio im General. Poput one teorije Meše Selimoviæa o bosanskim muslimanima. Vole promjene makar i na gore, a njima i dobrota dosadi brzo... Kažu kada je meðunarodna zajednica skinula Generala sa funkcije naèelnika i nakon što je medijska hajka doživjela vrhunac, znao je satima hodati Sanom. U oblaku dima, pušeæi jednu za drugim. Rijetki bi mu nazvali selam i stali da poprièaju. On ih je odmah upozoravao da nije dobro da ga vide sa njim. Moj otac mu je tako jednog dana prišao i rekao: «Generale, ovi Sanjani te neæe, hajde ti sa nama u Dubici, èim krenemo nazad svojim kuæama. Odmah æemo ti naæi plac i napraviti kuæu. Da živiš sa nama». On se tužno nasmijao i odgovorio: «Hvala imenjaèe na tome, ne mogu ja iz Sane. Ovo je moje. I ne odlazim odavde dok sam živ». I otišao je. Ostavši svoju vjernu ženu Zisku, i bolom paralizovanu majku Fermanu, koja je nedavno preselila na ahiret u poznim godinama života, a kažu nije smogla snage da od silne tuge za sinom Mehmedom obiðe njegov mezar.
GENERAL MEHMED
Kada god je Mehmed stao ispred Bošnjaka,
spajao je njihova srca sa rodnom zemljom.
Kada god je Mehmed noæima bdio,
sabahom se Bosna pjesmom budila.
Kada god je Mehmed Bosnom jurišao,
visovi njeni su ljiljanima kiæeni.
Kada je Mehmed slobodu donio,
heroju su kukavice ruke vezali.
Kada je Mehmed glas izgubio,
pogana usta su osmjehom zraèila.
Kada je Mehmedu srce puklo;
Bošnjaèke gazije su plakale od žalosti,
Bošnjaèke fukare su šutjele od stida,
Bošnjaèki šehidi su se radovali susretu.
14. mart 2003.
14. mart 2003. godine
Nihad Krupiæ
Ovaj ljetopis bi trebao biti lagahan, teèan, i u ljepoti. Bistar poput naših rijeka. Ali nisam mogao prešutiti. Sigurno da cijela Sana nije Asim, ali ga bira veæa deset godina, zvanièno potvrðujuæi da je Asim Kamber «demokratska» politièka volja graðana Sanskog Mosta. Guran strahovito meðunarodnom zajednicom. Svidilo se nekom ili ne. Dosta njih se probudilo iz kome i tek vidjelo šta su uradila od svog Generala. Nakon njegovog puštanja iz Haga pripremila mu veliki doèek. Ali bilo je kasno. Generalovo srce nije izdržalo. Puklo je od žalosti i nepravde. Sanski Most je zaslužio Generala ali samo od Travnika do Sane, ali ne i poslije. General Mehmed Alagiæ je bio isuviše velik da bi ga mogli razumjeti i prihvatiti kao suvremenika. Jer i najmanji Bošnjak sve ravna prema sebi. Pa bila mu linija dostojanstva bliže guzice nego srca. To me je muèilo svo vrijeme boravka u Sani, sve dok nisam smogao snage i uputio se u Fajtovce, na turbe i mezar Generalov Alagiæa.
Genarlova džamija i Turbe
Bijeli nišan Generalov
Dan prije odlaska iz Sane, u kasnim popodnevnim satima ja i moja supruga smo krenuli prema ovom selu. Nakon dvadeset minuta vožnje smo ugledali nekoliko zgrada koje je General dao napraviti za mnogobrojne muhadžere iz okolnih gradova, još pod okupacijom. I baš mi se Fajtovci uèiniše pravo mjesto za herojov zadnji poèinak. Pitomo. Mirno. Sa prelijepim brdima okolo. Ima li opet bolje sudbine nego biti sahranjen gdje si roðen. Džamija se bijelila iz daljine. Visoka i vitka munara. Poput jablana. Baš onako ponosno. I zove se Generalova. Parkiram auto i svratih prvo u mezarluke. Tražio sam mezar prijatelja Senadina. Našao ga. Poviše šehidski nišan, kakvih je puna Bosna. Bilo mi je teško. Sve mi se skupilo u prsima. Senadin se vratio svojoj kuæi. Iz daleke Kanade. «Samo da se doèepam Bosne, znaæu kako treba živjeti», rekao mi je u zadnjem telefonskom razgovoru mjesec dana prije nego æe preseliti. Odmah pored mezarluka, lijepo dvorište i nekoliko pauna unutra. Jedan raširio svoju lepezu u bezbroj boja. Paun je simbol ljepote iznutra i izvana. Takav je bio moj Senadin, pomislih.
Onda sam lagahno prišao Generalovom turbetu. Visok i jednostavan na èetiri divna stupa. U kvadrat travnata ploèa. Besprijekorno èisto okolo. Džamija je bila zatvorena. Siva mermerna forntana zasušila. Jedna klupa i na njoj je sjedio èovjek. Digoh ruke i prouèi Fatihu. Noge su mi poèele klecati. Èuènuo sam, želeæi da budem niži od Generala. Nisam mogao dalje. General je sad niži od svakog ko doðe na njegov mezar. Svi æemo jednog dana biti niži. A prije toga zaraditi sjeæanje. Dobro ili loše, na nama je. Poželih mu stisnuti ruku. Zažalih što nisam to uèinio onda na Kurban bajram 1998 godine.
Kako je samo bilo mirno. Èak je i povjetarac stao.
Onaj èovjek me je pažljivo posmatrao. Priðoh mu i poselami se. Mehmedalija Alagiæ se zove. Amidžiæ Generalov. Bio èitavo vrijeme u 7. korpusu. Ratovao širom Bosne. Polahko je prièao. Pravio pauze. Gubio rijeèi.
„Evo mu kuæe dole, pogledaj je dobro. Vidiš da je još nezavršena i nije najbolja ni u ovom selu, a govorili su kako General pravi vilu u Fajtovcima. I još onaj hodža došao na dženazu. Sram ih bilo“, - zadnje je što sam razumio od generalovog roðaka i suborca. Ustao sam, i lagahno sjeo u auto. Ja i supruga smo željeli da vidimo gdje je roðen Senadin Ceriæ Cera. Ljudi nas uputiše u sokak Ceriæa. Zadnja nova kuæa u nizu.
Kad tamo, vidim stariji èovjek sjedi na stolici, naslonjen na štap. Prepoznao sam Cerinog babu hadži Mehmeda Ceriæa.
Prišao mu. Nazvao selam.
„Èiji si ti?“ - pita me,
«Mehmeda Krupiæa sa Glavice» - rekoh.
Zamislio se, izgubljen u vremenu.
Uhvati me za ruku i privuèe sebi, slabije izgleda èuje.
„Kako reèe da ti je ime?\"
Rekoh Nihad i dodah:
„Ja sam tvog Senadina prijatelj iz Kanade. Došao prvi put na
njegov mezar“.
Hadžija mi stisnu ruku do bola i u bolnoj grimasi izusti,
„Pobogu brate, ti došao iz Kanade zbog mog Senadina!“
Zaplaka teško. Gubio je ravnotežu.
Držao sam stolicu da ne padne.
Napokon se smirio.
„Sjedi, sine, da prièamo“ - reèe Senadinov babo.
Doðe i majka iz komšiluka i amidžiæi Senadinovi, i brat Vaha, što nam je slao pisma i slike iz Travnika sa prvih linija, dok je pratio Generala Alagiæa. Snažan i odluèan momak. Veoma lièi Senadinu. Samo koji mjesec po preseljenju brata rodio mu se prvi sin. Nadio mu Senadin. Sjedili smo pofino. Prièali o Senadinu uz suze, o nama i našoj sudbini. Ja u Kanadi a familija Ceriæ u Švedskoj. Jedino Vaha još u Armiji u Bihaæu. Kaže mi da mu nije žao ni jedne sekunde borbe. I da mu je to bilo najèasnije doba življenja.
„Kamo sreæe, kako smo krenuli da nam dopustiše da zavijek ovu zemlju oèistimo od gamadi. Jednog dana æemo morati. Nema nama života sa onima koji nam ne misle dobro“ - govorio je Vaha, Senadinov najmlaði brat. Suton se poèeo hvatati. Poselami se sa domaæinima i krenu kroz Fajtovce prema Sani.
Usporih pored Generalovog Turbeta. Pogledah još jednom na bijeli nišan. Na njemu je pisalo:
General Mehmed (Redžin i Fermane) Alagiæ, 1947- 2003.
General se zauvijek vratio u svoje Fajtovce.
Spava u miru svog turbeta. Baš više svoje rodne kuæe.
U dženetskoj bašèi meðu Pejgamberovim ashabima, te s Hamzom i ostalim gazijama bitke na Bedru.
COPY RIGHT: Zabranjeno preuzimanje sa Bošnjaci.net, kopiranje i publiciranje bez dozvole uredništva i autora!
