☑ Pravila foruma i savjeti

Heroji

Avatar
krhan
Član
Postovi: 2278
Pridružen/a: 18 okt 2012 19:02

Re: Heroji

Post Postao/la krhan » 22 maj 2015 01:14

Dvadeset godina od smrti velikana: Omaž Irfanu Ljubijankiću

http://bosnjaci.agency/dvadeset-godina- ... bijankicu/
Rekao je Omer ibnul-Hattab, radijellahu anhu:"Nije rob (vjernik), nakon islama, dobio vece dobro od cestita brata, pa kada neko od vas primjeti ljubav od strane svoga brata neka ga se drzi."
:zastava: :mashallah:

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 09 jun 2015 07:00

Zlata Hajrulahović, supruga prvog ratnog komandanta 1. korpusa ARBiH: Osmog marta sam ostala bez životnog saputnika
http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/ ... -saputnika

Ljubav Mustafe i Zlate Hajrulahović rođena je na Vrbasu. Iako Mustafe nema već 17 godina, ta ljubav je živa. Živa je u srcima njegove supruge, djece, ali i brojnih Bosanaca i Hercegovaca koji se sjećaju ovog hrabrog i požrtvovanog bosanskohercegovačkog gazije.

slika
slika

slika

slika

slika

Zlatu Hajrulahović osmi mart podsjeća na najteži trenutak u životu, kada joj je javljeno da njenog životnog saputnika više nema.

Pomorski diverzant

- Pregrmili smo rat, razaranja, ubijanja, neimaštinu i mislili da je pred nama novi početak. Ali, Bog je drugačije odredio, prisjeća se Zlata Hajrulahović.

Mustafa i Zlata su se upoznali i zavoljeli još kao srednjoškolci. Iskrena i velika ljubav ostala je čvrsta i nakon Mustafinog odlaska na Mornaričku vojnu akademiju u Split. Zlata je živjela za dan kada će se Mustafa vratiti.

Dočekala ga je u rodnoj Banjoj Luci 1980. godine, vjenčali su se i u Splitu počeli zajednički život. Oboje su radili u JNA. Sve im je išlo kako su željeli i planirali. Mustafa je nakon Akademije završio i školu za pomorskog diverzanta, te je postao stručnjak za diverzije na moru i kopnu.

Kao najbolji među diverzantima postao je i komandant odreda, pa zatim i diviziona. Nastavio je stručno obrazovanje, prošao niz kurseva, učio italijanski jezik i otišao na školovanje u Italiju, što su bile pripreme za buduće funkcije. To je bila neka vrsta edukacije za diplomatiju jer je Mustafa već bio postavljen za vojnog atašea u Rimu. Nešto kasnije, postao je kapetan korvete. Rat u Sloveniji zatekao ga je u službi u Splitu, gdje je živio s porodicom. Ratovi koje je povela JNA definitivno su ga okrenuli od toga poziva i Mustafa dolazi u Sarajevo.

Zlata je ostala u Splitu, trpjela torture, ispitivanja, a onda i sama odlučila sa djecom doći u Sarajevo i biti podrška suprugu koji je znao šta se sprema BiH.

- Rijetki su bili momenti kada je Mustafa bio kući. Odlazio je na sastanke. Rađala se Patriotska liga, a on je htio da sve bude kako treba i da se iskoriste svi kapaciteti koji su tada bili na strani branitelja. Znao je da će biti teško. Svjestan je bio snage i resursa JNA, ali isto tako, znao je koliko je jako bosansko srce, inat i želja da se odbranimo od nadolazećeg zla. Ratni put mog supruga svima je dobro znan, a djeca i ja smo ponosni na njega i na sve što je učinio u odbrani domovine, priča supruga prvog ratnog komandanta 1. korpusa ARBiH, generala ARBiH.

Ljudi od zanata

Porodica Hajrulahović je krenula iz početka u Sarajevu 1995. godine. Uživali su u miru, slobodi, rezultatima borbe bosanskih heroja. A onda je došao kobni 8. mart 1998. godine.

- Mustafa je otišao u Njemačku u posjetu svojoj majci i na operaciju vena koje su mu stvarale probleme. Imao je infarkt i više se nije vratio, prisjeća se Zlata najtužnijeg dana u životu.

Zlata je ostala sa dvoje djece, posvetila se njihovim životima. Školovala ih, borila se kao lavica da ih izvede na pravi put i uspjela je u tome. Danas je ponosna majka i nana dvogodišnje Nadje koja je uveseljava i ispunjava.

- Voljela bih da zajedno sa Mustafom uživam u našoj unučici, svakim danom osjećam sve veću prazninu i tugu, ali naprijed se mora. Njegova snaga je i danas naša vodilja, kaže Zlata Hajrulahović i naglašava kako su bili posebno obradovani i počastvovani kandidaturom Mustafe za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Posebno su djeca bila sretna.

- Ponadali smo se da će njegovo djelo i na taj način biti obilježeno i nagrađeno kako bi Sarajlije vječno sačuvale uspomenu na čovjeka koji je karijeru mogao nastaviti u bilo kojem dijelu svijeta, ali odlučio je doći u Sarajevo. Ali vjerovatno su ljudi koji o tome odlučuju "od zanata" i znaju ko je zaslužniji i kome pripadaju veće zasluge, sa sjetom, kratko komentariše supruga bosanskohercegovačkog heroja.
Zalosno je kako se patriote i borci za Bosnjacki narod danas dozivljavaju. :(
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 14 jun 2015 09:33

Atif Dudaković
https://www.facebook.com/10122082664286 ... =1&theater

Još bih vas nesto zamolio. Sve vas iskrene Bošnjake, koji volite svoju Suverenu Jedinstvenu i Priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. A to je da podijelite ovu moju stranicu na vasim profilima, da pozovete sto vise vasih prijatelja i porodice i da oni urade to isto, da lajkaju ovu moju stranicu. A zasto?! U zadnjih 48h sam primio toliko bezobraznih i prijetećih poruka od strane ljudi koji su nas napadali i prije 25. godina, od kojih smo se branili od njih i njihove agresije. Da im dokažemo da nas ima više, da smo složni i jedinstveni kao i tad. Možemo li to? Ja mislim da možemo. Da skupimo bar 5.000 ljudi, mojih boraca i saboraca. Da odamo još veću podršku našem Naseru Oriću. Drugovi vojnici VOLJNO! Mi nismo nekulturni kao i oni. Ali ako dodje do mojih riječi Drugovi vojnici POZOR! Tad će već biti kasno!
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 14 jun 2015 09:35

Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 24 jul 2015 14:04

Dvadeset godina od smrti Izeta Nanića: “O, smrti bijedna! Naniću nisi ni do koljena”
http://faktor.ba/dvadeset-godina-od-smr ... o-koljena/

“Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću: ‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu“

slika

Svakog augusta centar Cazinske krajine postane krajiški gradić Bužim. Taj mjesec ispunjen je mnogim bitnim datumima koji su obilježili najnoviju historiju ovog kraja. Mjesec je to manifestacije pod nazivom „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“, koja već 19 godina baštini sjećanje na bužimske borce 505. viteške brigade i njenog komandanta Izeta Nanića. Od 4. do 15. augusta, koliko traje manifestacija, Bužimom prodefilira veliki broj bosanskih patriota. Tada je sve u znaku imena i djela čovjeka čiju godišnjicu smrti hiljade Bužimljana i Krajišnika obilježava drugog dana manifestacije. Riječ je dakako o brigadnom generalu Izetu Naniću, heroju odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Ko je bio Izet Nanić?

Res, non verba! Bilo bi dovoljno reći kada se spomene Izet Nanić. Djela, ne riječi! Ukratko, bio bi opisan vjerovatno najznamenitiji Bužimljanin u cjelokupnoj historiji.

Rođen je 4. oktobra 1965. godine u Nanića Dolini (tada MZ Varoška Rijeka) u općini Bužim. Bio je drugo od sedmero djece majke Rasime i oca Ibrahima. U rodnom Bužimu završio je osnovno obrazovanje odličnim uspjehom. Kao mladić je svirao gitaru i trenirao taekwondo. Srednju vojnu školu upisao je u Zagrebu. Maturirao je 1984. godine. U Beogradu je upisao vojnu akademiju, smjer R(atno) V(azduhoplovstvo) P(rotiv) V(azdušna) O(dbrana), na kojoj je proveo prve dvije godine. Jednu godinu pohađa u Sarajevu, a završava je 1987. godine u Zagrebu.

Nakon završene akademije, prvi vojni angažman u JNA imao je u Kragujevcu, gdje je radio kao poručnik RV PVO. Iste godine oženio se Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke, koja mu je rodila troje djece, kćerku Izetu (1988) te sinove Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993). Na dužnosti poručnika u Kragujevcu ostao je četiri godine, sve do početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, kada napušta redove JNA i dolazi kući. Prozrijevši velikosrpske namjere unutar JNA, slomio je sam sebi nogu i tako spriječio odlazak na hrvatsko ratište. S porodicom i nogom u gipsu vratio se kući. Po povratku u Bužim aktivno učestvuje u organiziranju odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica na tom prostoru. Bio je jedan od osnivača ŠTO Bužim te od 1. augusta 1992. godine i njegov prvi komandant. Od 15. augusta 1992. godine postavljen je na dužnost komandanta 105., kasnije 505. bužimske viteške brigade, na čijem je čelu ostao sve do smrti.

Velikan i vojskovođa

“Igman”, kako mu je glasilo šifrirano ime u akcijama, izgradio je brigadu sa specifičnim načinom ratovanja. Do tančina razrađene akcije, vojničko znanje i velika samouvjerenost, u kombinaciji s hrabrošću njegovih boraca, iz sedmice u sedmicu donosili su željene rezultate. Brigada kojoj je bio na čelu postala je poznata širom bihaćke regije, ali i cijele Bosne i Hercegovine (na objema suprotstavljenim stranama). Bila je to prva motorizovana brigada u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, a još 14. decembra 1993. godine dobila je epitet “viteška”.

slika

Kakva je bila brigada koju je vodio, najbolje je opisao upravo general Nanić 29. aprila 1995. godine u intervjuu za list „Ljiljani“. Na novinarsko pitanje da objasni šta to 505. vitešku motorizovanu brigadu razlikuje od drugih brigada, odnosno, po čemu je ona specifična, odgovorio je: “Vjerovatno se sve brigade Armije RBiH razlikuju jedna od druge i svaka ima svoje specifičnosti i kao takve ih je teško porediti. Zbog toga i ne bih poredio i pravio razlike između 505. viteške motorizovane brigade i drugih brigada ARBiH, već ću probati u nekoliko riječi kazati šta je to što 505. čini takvom kakva jeste i koje su njene specifičnosti – opredijeljenost boraca i starješina 505. brigade za RBiH bezrezervna je, kao i uvjerenost da se u ovim uvjetima samo borbom i pobjedom nad agresorom može doći do slobode. 505. brigada predstavlja zdrav kolektiv u kojem svaki pripadnik daje maksimum od sebe u izvršavanju zadataka, naročito borbenih u kojima izrastaju najbolji sinovi Bosne. Iza 505. brigade bogat je ratni put i mnogi uspjesi. To je brigada koja svoje bošnjačke rane liječi pobjedom i čiji pripadnici za pobjedu polažu živote, s osmjehom na usnama i pogledom ka slobodi. Jednom riječju, u 505. brigadi vlada potpuno povjerenje između jedinica i komandi, između boraca i starješina, i na kraju je to brigada na koju narod BiH može u potpunosti računati kao garant pobjede i postojanja Republike BiH.”

Koliko je dobar, pokazale su vojne operacije kojima je rukovodio: Ćorkovača, Munja 93’, Breza 94’, samo su neke od uspješno završenih. Po svjedočenjima njegovih boraca, već nakon operacije Munja 93’ pokazao je svoju maštovitost, odlučnost i sigurnost. Time je stekao povjerenje kod boraca i u njega se gledalo kao u pravog vođu. U vrijeme međubošnjačkog sukoba, Izet Nanić pokazao je svoju dosljednost, patriotizam i domoljublje te se odlučno i pravovremeno suprotstavio formiranju kvislinške paradržavne tvorevine AP Zapadna Bosna.

Borci ga opisuju kao veoma mirnog čovjeka. Osim što je bio veliki patriota i strateg, pamte ga i kao razumnog sugovornika i prijatelja. Nije podizao ton niti se služio psovkama, a bio je privržen vjeri. Izuzetno hrabar, u borbama je bio prvi. Tako je 18. juna 1994. godine u jednoj od bitaka na području Velike Kladuše (rejon Kapana) bio i ranjen. Više je puta pohvaljivan i nagrađivan od komandanta Petog korpusa Atifa Dudakovića, a 15. aprila 1994. godine pohvaljen je i od komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine, generala Rasima Delića. Za svoje podvige u ratnim danima odlikovan je 14. augusta 1994. godine najvećim ratnim priznanjem, ordenom “Zlatni ljiljan”. U svaku bitku kretao je prvi, pa i u onu 5. augusta 1995. godine. Iz te bitke se nije vratio, iako je ona bila pobjednička.

Smrt i historijski kontekst

Četvrtog augusta 1995. godine centar ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije bio je u Liki, na Kordunu i Baniji u Republici Hrvatskoj (nekadašnje Vojne krajine) i djelomično u Cazinskoj krajini u Republici Bosni i Hercegovini. Bio je petak. U Hrvatskoj će taj dan ostati urezan u povijest kao jedan od ključnih iz perioda domovinskog rata. Toga dana započela je operacija Hrvatske vojske (HV) pod nazivom „Oluja“, s ciljem konačnog oslobađanja okupiranih teritorija od paravojnih formacija tzv. Republike Srpske Krajine. Martićeva paradržavna tvorevina našla se pod do tada neviđenim udarom hrvatskih snaga.

U Bužimu je tog dana brigadir Nanić klanjao džumu namaz u gradskoj džamiji. Kratko i vrlo nadahnuto (kao i u uvijek) obratio se prisutnima. U poslijepodnevnim satima, uz prisustvo visokih vjerskih i političkih predstavnika, izvršena je svečana smotra novoformirane jedinice BSN „Hamza“ te uručena ratna zastava njihovom komandantu Asimu Bajrektareviću. I tom prilikom održao je lijep i nadahnut govor.

Komanda Petog korpusa imala je u vidu značaj same operacije „Oluja“ za Unsko-sanski kanton. Spajanje bosanske vojske s hrvatskom značilo bi praktično i deblokadu cijelog bihaćkog okruga. Zbog toga je Komanda korpusa odlučila svoje jedinice uputiti u susret Hrvatskoj vojsci. Osim toga, Izet Nanić bio je svjestan i opasnosti za Bužim. U naletu hrvatskih vojnika Martićeve snage mogle bi pokušati izvršiti proboj preko Bužima u Cazinsku krajinu, što bi svakako imalo velike posljedice za civilno stanovništvo. Zbog toga je Naniću bilo bitno po svaku cijenu izvršiti spajanje s Hrvatima.

Iste večeri zapisao je u svom dnevniku: “SVE JE U IGRI. NADAM SE DA ĆE USPJETI I JA SA NJIMA – a onda i narod. Pobjeda je blizu. Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. SRETNO.”

Sljedećeg dana, 5. augusta, krenuo je s Ćorkovače u proboj i spajanje s HV-om u smjeru Dvora na Uni. Posljednja naredba glasila mu je: “Znate svi zadatak, cilj nam je spojiti se s Hrvatskom vojskom u Dvoru, ali, ako Hrvata ne bude u Dvoru, mi idemo u Kostajnicu. Uglavnom, spojit ćemo se. Sretno.” Na području je Ćorkovače (rejon Vijenac) tog dana i poginuo u 14 sati i 30 minuta iz neprijateljske zasjede. Otvorio je vatru sa svojom pratnjom na neprijatelja i ispalio okvir metaka. Naknadno je izbrojano 28 metaka koji su pogodili stablo bukve iza koje je bila zasjeda. Četnici su iskoristili ubacivanje novog okvira u pušku pogodivši Nanića u vrat. Bio je odmah mrtav. Tako je završio život mladog bužimskog komandanta, koji je bio na čelu 505. viteške brigade od njenog osnutka.

Zaostavština komandanta Nanića

Operacija „Oluja“ HV-a bila je uspješna i RSK je slomljena. U popodnevnim satima 5. augusta bosanske i hrvatske snage spojile su se kod Tržačkih Raštela. Time je izvršena i deblokada Unsko-sanskog kantona (u okruženju je bio preko 1.200 dana). Historijski uspjeh ipak se u Bužimu nije slavio, jer nikome nije bilo do veselja saznavši za pogibiju komandanta Nanića.

Sljedećeg dana, 6. augusta, na osmu godišnjicu braka, klanjana mu je dženaza. Dženazi su prisustvovali svi borci i starješine 505. viteške brigade, general Atif Dudaković, ostali vojni i politički predstavnici i desetine hiljada Krajišnika, a dženazu je predvodio muftija bihaćki Hasan ef. Makić. Pokopan je u rodnoj Nanića Dolini.

Već mu je 8. augusta 1995. godine na mezaru pred njegovu dušu Fatihu proučio predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Od tada do danas njegov mezar postaje nezaobilazna stanica svih putnika koje put navede u Bužim i Krajinu. Bužimljani su 1997. godine njemu i njegovom mlađem bratu Nevzetu podignuli šehidsko turbe, koje je postalo mjestom trajnog izvora nadahnuća, prvenstveno mlađim generacijama. Također, mnoge njegove lične stvari moguće je danas vidjeti u Muzej-sobi 505. brigade u Bužimu, gdje se nalazi i njegova autentična radna soba iz ratnih dana.

slika

U januaru 1996. godine unaprijeđen je posthumno u čin brigadnog generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, a 1998. godine odlikovan je „Ordenom heroja oslobodilačkog rata“.

Svojim ratnim zaslugama general Izet Nanić postao je jedan od najvećih simbola oslobodilačkog rata. Danas se njegovo ime skoro svakodnevno spominje u Bužimu. Najveća ulica dobila je pod njemu ime. Dva udruženja građana, koja njeguju i čuvaju uspomenu na ratne dane i generala, nose nazive: Udruženje građana „Izet Nanić“ te Udruženje građana „Nanićevi Bužimljani“. Najveća kulturna i vjerska manifestacija „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“ (od 4. do 15. augusta) nastala je upravo s ciljem da njeguje uspomenu na slavnog komandanta i njegovu brigadu. U sklopu manifestacije obilježava se i dan pogibije učenjem Jā‑Sīna i tevhida. Njegovo ime nosi i tradicionalni memorijalni malonogometni turnir koji se održava u danima manifestacije. Osim u Bužimu, po njemu je imenovana i po jedna ulica u Sarajevu, Bihaću, Velikoj Kladuši, Cazinu, Bosanskoj Krupi i mnogim drugim bosanskim gradovima. Kulturno i sportsko udruženje Bošnjaka u austrijskom gradu Dornbirnu nosi naziv „Izet Nanić“.

Danas, general Nanić slovi za jednog od najvećih, ako ne i najvećeg krajiškog junaka u cijeloj historiji. Opjevan u mnogim pjesama, uzor je i inspiracija svim Krajišnicima. Posebnu težinu imaju njegove poruke koje je često upućivao borcima, kao naprimjer: “Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad električar bude električar, a ne obavještajac, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!”

U očima neprijatelja i prijatelja

Nanića su krasili humanost i vojnička disciplina. Kao takvog, pravog vojnika i protivnika vrijednog poštovanja, nerijetko ga opisuju i oni protiv kojih se u ratu borio. Neki od njih su o tome i javno govorili. Posebnu težinu ima izjava nekadašnjeg premijera Republike Srpske Gojka Kličkovića. Gostujući u emisiji „Goli život“ (Happy TV) srbijanskog novinara Milomira Marića 5. jula 2014. godine, na novinarski upit o tome da li je Nanić činio zločine nad Srbima, odgovorio je sljedeće: “On lično, njega što se tiče, nema nijednog dokaza da je počinio bilo koji zločin on nad Srbima.” U istoj emisiji o Naniću i njegovoj brigadi kazao je: “Vrlo sposoban rezervni oficir i profesionalac vojnik, koji je svoj zadatak shvatao onako kako treba, jer je 505. bužimska brigada najelitnija brigada koju je Armija BiH imala u svojim redovima. (…) On je bio strah i trepet zbog svoje jedinice koju je tako pripremio i obučio. (…) To je bila najbolje opremljena, obučena jedinica i spremna za izvršavanje zadataka…”

Godinu ranije u augustu, slične riječi hvale o Izetu Naniću i 505. brigadi imao je, opet u istoj emisiji, i nekadašnji pripadnik Arkanove garde Rade Rakonjac. Nanića kao „disciplinovanog vojnika profesionalca“, kako ga je tom prilikom opisao, ali i njegovu brigadu uspio je upoznati tokom boravka u Velikoj Kladuši, odnosno u borbi na strani Fikreta Abdića i njegove Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Tom prilikom rekao je: “O tim ljudima, koliko god oni bili neprijatelji, ja sam uvek govorio reči hvale, jer su stvarno mnogo, ali mnogo hrabri. Ako može da se kaže ludo hrabri, onda su oni ludo hrabri.”

O liku i djelu Izeta Nanića u ratnim danima najbolje govori svjedočenje njegovog pratioca Sehudina Aleševića iz dokumentarnog filma o Naniću snimljenog u produkciji TV SA: “Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično, mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću: ‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”

Res, non verba! Neka mu je vječni rahmet i lahka zemlja bosanska.

(Haris Silajdžić/Foto: Agan Skrenderović/Stav/Faktor.ba)
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

atif
Član
Postovi: 6224
Pridružen/a: 19 okt 2012 11:28

Re: Heroji

Post Postao/la atif » 04 dec 2015 11:58

Obilježena godišnjica pogibije heroja oslobodilačkog rata Adila Bešića

slika
Danas se navršila 23. godišnjica pogibije Adila Bešića, heroja oslobodilačkog rata i dobitnika najvišeg ratnog priznaja značke „Zlatni ljiljan“.

U okviru obilježavanja godišnjice, proučen je tevhid pred duše šehida Armije R BiH, te upriličen obilazak i polaganje cvijeća na turbetu u MZ Vrsta. U jutarnjim satima brojne delegacije, saborci i prijatelji obišli su spomen obilježje u Čekrlijama, te mjesto pogibije rahmetli Bešića.

Ratni saborci, prijatelji i delegacije grada Bihaća, Kantonalne vlade, Skupštine i Oružanih snaga , kao i udruženja proisteklih iz odbrambeno-osčobodilačkog rata i ove godine su u svojim obraćanjima evocirali uspomene na Adila Bešića, koji je uz generala Izeta Nanića jedini sa područja USK ponio najviše ratno priznanje, titulu narodnog heroja, podsjetio je premijer Izudin Saračević i dodao da su u vremenu u kojem živimo neosporno oni koji su najzaslužniji za slobodu koju danas uživamo, ostali na marginama društvenih zbivanja.

slika


U svom obraćanju Emdžad Galijašević, gradonačelnik Bihaća, kazao je da je herojstvo Adila Bešića i svih boraca Armije R BiH, obaveza svih koji se bave politikom i koji su vlast na svim nivoima u BiH, da svojim radom stvore bolje uslove za život onih koji su se za slobodu i demokratiju borili u ratu.

Kao dvadesetosmogodišnjak Adil Bešić je izgubio život na današnji dan prije 23. godine.

Rođen je u Kozarcu, a kao kapetan bivše JNA od početka agresije na BiH uključen je u Oružane snage naše zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihaća. Bio je uzoran starješina i omiljen među saborcima. Uspješno je rukovodio i komandovao jedinicama Armije, ističući se vojno-stručnim znanjem, hrabrošću i ličnim primjerom.

Adil Bešić je poginuo kao komandant 2. bataljona 502. viteške brigade na izvršenju borbenog zadatka u rejonu Grabeža. Posthumno je odlikovan ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”, te proizveden u čin majora.

USN.ba
http://www.mojprijedor.com/obiljezena-g ... la-besica/

Avatar
Drina
Moderator
Postovi: 7338
Pridružen/a: 20 okt 2012 19:53

Re: Heroji

Post Postao/la Drina » 31 jan 2016 19:28

Znate li ko je bio rahmetli Mevludin Kulić?

Zaboravljena stradanja Bošnjaka u redovima bivše JNA: Ubijeni zato što nisu htjeli ubijati Hrvate Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku Moja ratom osakaćena generacija, rođena u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teško da će se ikada ...

slika

Zaboravljena stradanja Bošnjaka u redovima bivše JNA: Ubijeni zato što nisu htjeli ubijati Hrvate

Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku

Moja ratom osakaćena generacija, rođena u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teško da će se ikada osloboditi tog vremena koje je sudbina zauvijek ugravirala u nas, mladiće koji su tek izlazili iz srednjoškolskih klupa, koji su tek postajali punoljetni...

Sudbina je htjela da dvojica mojih školskih drugova budu mladići čija će se imena i prezimena, krvavim slovima useliti u tragične medijske naslove.

Mnogi nestali

Prvi je moj školski drug, doduše dvije godine stariji, ujedno i moj bliži rođak, Mevludin Kulić, ubijen u Osijeku kao pripadnik JNA. Drugi je moj drug iz školske klupe, rahmetli Kenan Demirović, čije ime danas jedna sarajevska ulica nosi, momak koji je uz Ramu Bibera bio prva žrtva opsade Sarajeva, ubijen 2. marta 1992. godine kod muslimanskog mezarja Orlić na Kobiljoj Glavi, od susjeda Srbina, u danima prvih sarajevskih barikada.

No, ovu priču ću posvetiti Mevludinu, a o Kenanu nekom drugom prilikom.

Navršilo se 22 godine od, nažalost, zaboravljenog stradanja bošnjačkih i drugih nesrpskih momaka u redovima bivše Jugoslovenske narodne armije koja je u to doba, u jesen 1991., dok razara Hrvatsku i ubija njene građane, već prestala biti i jugoslovenska i narodna.

Ona je tada već uveliko bila vojska pod isključivom komandom Slobodana Miloševića. Tek završeni srednjoškolci, neiskusni mladići su s pjesmom i tradicionalnim sijelima ispraćani u bivšu JNA. Tokom 1991. mnogi od njih su nestali. Mnogi su u Bosnu vraćeni u limenim mrtvačkim sanducima.

Mevludin Kulić rođen je 1971. u Kruševu kod Olova. Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, ocem Pašagom i majkom Izetom, upućen je 19. marta 1991. na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku.

U osječkoj kasarni bio je okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Mevludin je u Slavoniji bio svjedok teških zločina nad hrvatskim civilima ubijenim od četnika, koje su mladi i neiskusni novaci mrtve morali posipati krečom. Često se žalio majci Izeti.

Roditeljima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu koju je nazivao "naša seka", jer je bila malehna poput njegove sestre Ismete. Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio bi se tako da je ne vidi jugo-rezervist, koji bi je sigurno ubio.

Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne iz vojske, ali sebi pomoći nije mogao. Zajedno s još trojicom kolega, 3. septembra 1991., mučki je ubijen na spavanju.

Prema iskazu svjedoka, ubio ga je pukovnik Boro Ivanović, poznat po nadimku Konj, zapovjednik osječke kasarne, samo zato što je Mevludin odbijao sudjelovati u strijeljanju zarobljenih hrvatskih vojnika.

Oficirske laži

- Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati, ispričao je pokojni Mevludin svojoj majci kada ga je posjetila.

Desetak dana prije ubistva ponovo su ga posjetili roditelji. U kasarni su bile sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima. Većinom su bili gladni.

slika

Majka Izeta sjeća se posljednjeg telefonskog razgovora sa sinom, samo dan prije pogibije. Sav usplahiren, gotovo plačući, govorio je:

- Mama, zašto da poginem, zašto da glavu izgubim. Ništa, mama, reci jasno i glasno sve ono što sam ti govorio, moram im glavu dati. Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo. Kad sam se s njim čula u ponedjeljak, znala sam da ga više neću vidjeti. Cijeli dan sam plačući radila u firmi. Noć prije nego što sam saznala, sanjala sam kako sam ga zagrlila kao pri posljednjem susretu i čula glas: "Nemoj Izeta, Mevko je mrtav", priča Izeta koja je u srijedu, 4. septembra 1991., na vijestima čula za pogibiju četvorice vojnika u Osijeku.

I pored toga, iz kasarne su joj oficiri lagali "da se ne brine, jer joj je sin bezbedan".

Hrvatska je, nažalost, zaboravila žrtvu Mevludina Kulića. Zasigurno da nijedan građanin Osijeka i Hrvatske danas nema pojma tko je bio Mevludin Kulić, a itekako je zaslužio zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske.

Možda bi hrvatski predsjednik ovome mladiću, barem posmrtno, trebao iskazati zahvalnost zato što nije pucao u građane njegove države pa je zbog toga dobio metak u glavu. Zaslužio je da se barem jedna ulica u Osijeku po njegovom imenu nazove, da spomenik dobije... Mevludin i drugi nevino ubijeni nesrpski regruti u bivšoj JNA nisu uvršteni ni u kakvu kategoriju palih vojnika.

"Armijo, nisi naša već četnička"

Kadrija Škrijelj, tadašnji zapovjednik Štaba Patriotske lige Hrastovi 2, sjeća se organiziranog dočeka tijela rahmetli Mevludina Kulića na Sarajevskom aerodromu.

- Pred zgradom Aerodroma okupilo se nekoliko hiljada građana Sarajeva i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Ljudi su mirno i dostojanstveno čekali i držali transparente na kojima je pisalo: "Armijo, nisi naša već četnička", "Koljeviću, dobro ti je prezime", "Biljana, rodi pa šalji pod nož"... Tada smo odlučili na jednom brzinskom sastanku, pošto avion nije dolazio, a nismo imali nikakvih informacija niti mogućnost da uđemo u aerodromsku zgradu, da ovlastimo Nihada Halilbegovića da u ime prisutnih pregovara s aerodromskim vlastima oko dolaska i preuzimanja tijela. Pokop Mevludinu Kuliću, obavljen je 6. septembra 1991. pred nekoliko hiljada građana na muslimanskom mezarju Ugorsko - sjeća se Škrijelj.

Prema evidenciji, 44 mladića iz bivše JNA ubijena su za samo deset dana rata u Sloveniji. Prva žrtva bio je Bošnjak koji je poginuo u helikopteru s jednim Mađarom i jednim Srbinom 27. lipnja 1991. i taj dan njihovog stradanja smatra se početkom stradanja bošnjačkih i nesrpskih vojnika u bivšoj JNA.

Od tada počinju masovnija ubojstva i maltretiranja bošnjačkih i drugih nesrpskih regruta u redovima bivše JNA. To su bili dani kada je Bosna plakala, njihove dženaze su bile jedan dobar vid osvješćivanja naroda, jer svi smo do tada bili u zabludi kada je uloga bivše JNA u pitanju.

Ubijene vojnike su nam slali u limenim sanducima uz propratno pismo u kojem je stajalo da su ubijani od hrvatskih vojnika i policajaca i da se sanduci ne smiju otvarati. Kada su roditelji otvarali limene sanduke, zbog gasulenja, tada se utvrđivalo da su momci ubijani iz pištolja u potiljak, i da je laž ono što su oficiri bivše JNA pisali u pismima.

O herojstvu Mevludina Kulića danas se ne priča. Čudno je samo kako ovakve izuzetne ljude ljudsko društvo teško zapaža i pamti. Kada je doktor Senahid Alajmović otvorio limeni sanduk, na dan dženaze u gasulhani u Ugorskom kod Vogošće, utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen iz pištolja iz neposredne blizine, a ne kao što je pukovnik Nadžak uvjeravao Mevludinovu majku Izetu da je ubijen dum-dum metkom od hrvatskih snajperista. Dan nakon Mevludinovog pokopa u Sarajevu smo klanjali dženazu i Jusufu Deliću, momku koji je na sličan način ubijen u bivšoj JNA.

Zločinac Boro Ivanović, Mevludinov ubica, učestvovao je, osim u zločinima u Hrvatskoj, i u zločinima prilikom ulaska u nekoliko bosanskih gradova, zbog čega je nagrađen unapređenjem u čin generala i postavljanjem za komandanta Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Republika Hrvatska za Ivanovićem je raspisala tjeralicu i smatra ga odgovornim za ratni zločin nad nekoliko stotina civila.

Autor: Avdo Huseinović

http://istocnabosna.com/myjoomla/index. ... &Itemid=72
Biće onako kako Bošnjaci odluče

Avatar
The Destroyer
Član
Postovi: 277
Pridružen/a: 22 jan 2016 00:46

Re: Heroji

Post Postao/la The Destroyer » 31 jan 2016 20:55

Drina je napisao/la:Znate li ko je bio rahmetli Mevludin Kulić?

Zaboravljena stradanja Bošnjaka u redovima bivše JNA: Ubijeni zato što nisu htjeli ubijati Hrvate Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku Moja ratom osakaćena generacija, rođena u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teško da će se ikada ...

slika

Zaboravljena stradanja Bošnjaka u redovima bivše JNA: Ubijeni zato što nisu htjeli ubijati Hrvate

Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku

Moja ratom osakaćena generacija, rođena u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teško da će se ikada osloboditi tog vremena koje je sudbina zauvijek ugravirala u nas, mladiće koji su tek izlazili iz srednjoškolskih klupa, koji su tek postajali punoljetni...

Sudbina je htjela da dvojica mojih školskih drugova budu mladići čija će se imena i prezimena, krvavim slovima useliti u tragične medijske naslove.

Mnogi nestali

Prvi je moj školski drug, doduše dvije godine stariji, ujedno i moj bliži rođak, Mevludin Kulić, ubijen u Osijeku kao pripadnik JNA. Drugi je moj drug iz školske klupe, rahmetli Kenan Demirović, čije ime danas jedna sarajevska ulica nosi, momak koji je uz Ramu Bibera bio prva žrtva opsade Sarajeva, ubijen 2. marta 1992. godine kod muslimanskog mezarja Orlić na Kobiljoj Glavi, od susjeda Srbina, u danima prvih sarajevskih barikada.

No, ovu priču ću posvetiti Mevludinu, a o Kenanu nekom drugom prilikom.

Navršilo se 22 godine od, nažalost, zaboravljenog stradanja bošnjačkih i drugih nesrpskih momaka u redovima bivše Jugoslovenske narodne armije koja je u to doba, u jesen 1991., dok razara Hrvatsku i ubija njene građane, već prestala biti i jugoslovenska i narodna.

Ona je tada već uveliko bila vojska pod isključivom komandom Slobodana Miloševića. Tek završeni srednjoškolci, neiskusni mladići su s pjesmom i tradicionalnim sijelima ispraćani u bivšu JNA. Tokom 1991. mnogi od njih su nestali. Mnogi su u Bosnu vraćeni u limenim mrtvačkim sanducima.

Mevludin Kulić rođen je 1971. u Kruševu kod Olova. Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, ocem Pašagom i majkom Izetom, upućen je 19. marta 1991. na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku.

U osječkoj kasarni bio je okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Mevludin je u Slavoniji bio svjedok teških zločina nad hrvatskim civilima ubijenim od četnika, koje su mladi i neiskusni novaci mrtve morali posipati krečom. Često se žalio majci Izeti.

Roditeljima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu koju je nazivao "naša seka", jer je bila malehna poput njegove sestre Ismete. Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio bi se tako da je ne vidi jugo-rezervist, koji bi je sigurno ubio.

Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne iz vojske, ali sebi pomoći nije mogao. Zajedno s još trojicom kolega, 3. septembra 1991., mučki je ubijen na spavanju.

Prema iskazu svjedoka, ubio ga je pukovnik Boro Ivanović, poznat po nadimku Konj, zapovjednik osječke kasarne, samo zato što je Mevludin odbijao sudjelovati u strijeljanju zarobljenih hrvatskih vojnika.

Oficirske laži

- Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati, ispričao je pokojni Mevludin svojoj majci kada ga je posjetila.

Desetak dana prije ubistva ponovo su ga posjetili roditelji. U kasarni su bile sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima. Većinom su bili gladni.

slika

Majka Izeta sjeća se posljednjeg telefonskog razgovora sa sinom, samo dan prije pogibije. Sav usplahiren, gotovo plačući, govorio je:

- Mama, zašto da poginem, zašto da glavu izgubim. Ništa, mama, reci jasno i glasno sve ono što sam ti govorio, moram im glavu dati. Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo. Kad sam se s njim čula u ponedjeljak, znala sam da ga više neću vidjeti. Cijeli dan sam plačući radila u firmi. Noć prije nego što sam saznala, sanjala sam kako sam ga zagrlila kao pri posljednjem susretu i čula glas: "Nemoj Izeta, Mevko je mrtav", priča Izeta koja je u srijedu, 4. septembra 1991., na vijestima čula za pogibiju četvorice vojnika u Osijeku.

I pored toga, iz kasarne su joj oficiri lagali "da se ne brine, jer joj je sin bezbedan".

Hrvatska je, nažalost, zaboravila žrtvu Mevludina Kulića. Zasigurno da nijedan građanin Osijeka i Hrvatske danas nema pojma tko je bio Mevludin Kulić, a itekako je zaslužio zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske.

Možda bi hrvatski predsjednik ovome mladiću, barem posmrtno, trebao iskazati zahvalnost zato što nije pucao u građane njegove države pa je zbog toga dobio metak u glavu. Zaslužio je da se barem jedna ulica u Osijeku po njegovom imenu nazove, da spomenik dobije... Mevludin i drugi nevino ubijeni nesrpski regruti u bivšoj JNA nisu uvršteni ni u kakvu kategoriju palih vojnika.

"Armijo, nisi naša već četnička"

Kadrija Škrijelj, tadašnji zapovjednik Štaba Patriotske lige Hrastovi 2, sjeća se organiziranog dočeka tijela rahmetli Mevludina Kulića na Sarajevskom aerodromu.

- Pred zgradom Aerodroma okupilo se nekoliko hiljada građana Sarajeva i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Ljudi su mirno i dostojanstveno čekali i držali transparente na kojima je pisalo: "Armijo, nisi naša već četnička", "Koljeviću, dobro ti je prezime", "Biljana, rodi pa šalji pod nož"... Tada smo odlučili na jednom brzinskom sastanku, pošto avion nije dolazio, a nismo imali nikakvih informacija niti mogućnost da uđemo u aerodromsku zgradu, da ovlastimo Nihada Halilbegovića da u ime prisutnih pregovara s aerodromskim vlastima oko dolaska i preuzimanja tijela. Pokop Mevludinu Kuliću, obavljen je 6. septembra 1991. pred nekoliko hiljada građana na muslimanskom mezarju Ugorsko - sjeća se Škrijelj.

Prema evidenciji, 44 mladića iz bivše JNA ubijena su za samo deset dana rata u Sloveniji. Prva žrtva bio je Bošnjak koji je poginuo u helikopteru s jednim Mađarom i jednim Srbinom 27. lipnja 1991. i taj dan njihovog stradanja smatra se početkom stradanja bošnjačkih i nesrpskih vojnika u bivšoj JNA.

Od tada počinju masovnija ubojstva i maltretiranja bošnjačkih i drugih nesrpskih regruta u redovima bivše JNA. To su bili dani kada je Bosna plakala, njihove dženaze su bile jedan dobar vid osvješćivanja naroda, jer svi smo do tada bili u zabludi kada je uloga bivše JNA u pitanju.

Ubijene vojnike su nam slali u limenim sanducima uz propratno pismo u kojem je stajalo da su ubijani od hrvatskih vojnika i policajaca i da se sanduci ne smiju otvarati. Kada su roditelji otvarali limene sanduke, zbog gasulenja, tada se utvrđivalo da su momci ubijani iz pištolja u potiljak, i da je laž ono što su oficiri bivše JNA pisali u pismima.

O herojstvu Mevludina Kulića danas se ne priča. Čudno je samo kako ovakve izuzetne ljude ljudsko društvo teško zapaža i pamti. Kada je doktor Senahid Alajmović otvorio limeni sanduk, na dan dženaze u gasulhani u Ugorskom kod Vogošće, utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen iz pištolja iz neposredne blizine, a ne kao što je pukovnik Nadžak uvjeravao Mevludinovu majku Izetu da je ubijen dum-dum metkom od hrvatskih snajperista. Dan nakon Mevludinovog pokopa u Sarajevu smo klanjali dženazu i Jusufu Deliću, momku koji je na sličan način ubijen u bivšoj JNA.

Zločinac Boro Ivanović, Mevludinov ubica, učestvovao je, osim u zločinima u Hrvatskoj, i u zločinima prilikom ulaska u nekoliko bosanskih gradova, zbog čega je nagrađen unapređenjem u čin generala i postavljanjem za komandanta Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Republika Hrvatska za Ivanovićem je raspisala tjeralicu i smatra ga odgovornim za ratni zločin nad nekoliko stotina civila.

Autor: Avdo Huseinović

http://istocnabosna.com/myjoomla/index. ... &Itemid=72

Njihovi sunarodnjaci u Bosni su se lijepo revanširali za Mevludinov gest prema njima.

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Heroji

Post Postao/la Bosni » 22 feb 2016 00:24

http://saff.ba/alhnaiti-je-trazio-od-po ... se-za-bih/
Alhnaiti je tražio od porodice da sa njim u mezar spuste vojnu uniformu koju je nosio boreći se za BiH

Jordanac Alhnaiti Mohamed je početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu tek završio studij arhitekture u Italiji. Kada je vidio kako četnici vrše pokolje nad Bošnjacima, Alhnaiti Mohamed ostavlja karijeru i dolazi u našu zemlju gdje se priključuje redovima Armije RBiH. Toko 1993. godine biva ranjen kao pripadnik Odreda “El Mudžahidin”. Nakon završetka agresije Alhnaiti Mohamed nastavlja pomagati u obnovi porušenih vjerskih objekata. Koristeći svoje znanje iz arhitekture priključuje jednoj humanitarnoj organizaciji i pomaže izgradnju i obnovu brojnih džamija. Kasnije je svoju humanitarnu misiju nastavio i na Kosovu gdje je pomogao izgradnju velikog broja džamija. Prije izvjesnog vremena Alhnaiti Mohamed je teško obolio. Allahovom odredbom, u prošli petak je u Jordanu preselio na ahiret. Oporučio je svojoj porodici da sa njim u mezar spuste vojnu uniformu koju je nosio boreći se za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake ( Kada se vratio kući u Jordan Alhnaiti je sa sobom donio bosansku ratničku uniformu, nije dao da se opere, oporučio je svojoj porodici da mu je stave pod glavu u mezar kada preseli na ahiret).

Molimo Allaha da ga nagradi obilatom nagradom za sve što je učinio za našu zemlju i naš narod.

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 08 mar 2016 13:57

Sanski Most: 13. godišnjica smrti generala Mehmeda Alagića
http://saff.ba/sanski-most-13-godisnjic ... t7LpK0UV9A

Mart 7th, 2016

slika


Danas (07.03.2016.) će se u sali nekadašnje Gradske vijećnice na Trgu ljiljana u Sanskom Mostu održati akademija pod nazivom „Sjećanje na generala Alagića“ sa početkom u 10:30 sati.

Prije akademije najavljena je posjeta i porodici generala Alagića. Potom je za 11:30 sati predviđeno polaganje cvijeća na mezar generala Alagića :pih: koji se nalazi u neposrednoj blizini džamije u Fajtovcima.

I ove godine se očekuje dolazak velikog broja delegacija državnog, federalnog i kantonalnog nivoa, zatim delegacije iz više bosanskohercegovačkih općina, ličnosti iz političkog, vjerskog i javnog života, brojni ratni saborci i prijatelji generala Mehmeda Alagića.

U svim osnovnim i srednjim školama u sanskoj općini održati će se „Čas istorije“ na temu lika i djela generala Alagića. Bio je raspisan i konkurs za literarni rad za sanske osnovce i srednjoškolce pod nazivom „General Mehmed Alagić. :gut:

Mehmed Alagić je rođen 1947. godine, a generalovo srce prestaje da kuca u večernjim satima 07.03.2003. g. u Sanskom Mostu. Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20. 000 ljudi koji su došli iz čitave BiH. Ukopan je u mezarju fajtovačke džamije koja danas nosi njegovo ime. General Alagić je tokom rata bio je komandant Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH, a nakon rata obavljao je dužnost načelnika općine Sanski Most. Armiji RBiH priključio se kao potpukovnik bivše JNA. Ostaće upamćen po akcijima oslobađanja Vlašića, Kupresa, Donjeg Vakufa i svog rodnog Sanskog Mosta. Trinaesta godišnjica obilježavanja smrti generala Alagića se i ove godine održava pod pokroviteljstvom Općine Sanski Most.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 08 mar 2016 19:55

Sarajevo: Obilježena godišnjica smrti generala Mustafe Hajrulahovića Talijana (FOTO)
http://faktor.ba/sarajevo-obiljezena-go ... jana-foto/

Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i minutom šutnje u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, članovi porodice, saborci i prijatelji odali su počast i obilježili 18. godišnjicu smrti generala Mustafe Hajrulahovića Talijana.

Cvijeće su uime Udruženja generala BiH, koje je organizator, položili generali Atif Dudaković, Vahid Karavelić i Enver Hadžihasanović.

slika
slika

Obilježavanju je prisustvovala i delegacija Općine Centar.

Hajrulahović je bio prvi ratni komandant Prvog korpusa Armije RBiH. Umro je u 41. godini života od srčanog udara, saopćeno je iz Općine Centar.

(Faktor.ba/Foto: Općina Centar)
Sta ce im ovo cvijece, neki jos misle da su pod Titom i u komunismusu.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
Drina
Moderator
Postovi: 7338
Pridružen/a: 20 okt 2012 19:53

Re: Heroji

Post Postao/la Drina » 28 jul 2016 19:59

Sjećanje na heroja: Ejub Golić, komandant kojem mnogi duguju život

slika

Golic Ejub bio je jedan od najistaknutijih starješina u opkoljenoj enklavi Srebrenica. Covjek koji je na vrijeme prepoznao agresora i njegove namjere i herojski stao na branik Domovine.

Predratni autoprevoznik, otac šestero djece vec na samom pocetku rata prikljucuje se Paljanskoj ceti i ubrzo izrasta u vrsnog borca i starješinu. Zbog svoje nesebicne hrabrosti i požrtvovanja postavljen je za komadanta najelitnije jedinice u Srebrenici 28. Brdskog bataljona.

Rame uz rame sa svojim saborcima Ejub daje ogroman doprinos slobodne srebrenicke teritorije. Njegova ljudska i vojnicka velicina posebno dolazi do izražaja prilikom krvavog proboja iz Srebrenice. Nakon nevidene i sramne izdaje od strane snaga Umprofora i citave svjetske zajednice. Zajedno sa svojim hrabrim borcima Ejub Golic zadnji napušta grad dajuci žilav otpor nadirajucem agresoru. Tokom prolaska kroz privremeno zaposjednutu teritoriju Ejub u mnogome pomaže u obezbjedenju zacelja kilometarske kolone i u svakoj delikatnijoj situaciji prelazi na celo. I sa svojim izvidžacima pretresa teren i nastavlja dalje, a onda dolazi Pandurica i najtragicniji trenutak.

slika

hqdefaultNekoliko cetnicki tenkova krvnicki tuku po nedužnom narodu, tada Golic donosi sudbonosnu odluku i sa nekoliko saboraca vješto upada u leglo cetnicki tenkova i cini kraj njihovom divljanju.Tom prilikom nažalost biva smrtno pogoden. Prestalo je da kuca srce voljenog komadanta cije su posljedne rijeci bile: „Mi smo uspjeli! Do slobodne teritorije ostalo je vrlo malo, cetnici su razbijeni Vi morate doci do odredišta. Kada budete svi na sigurnom tek onda saopštite da sam pogino!"

http://istocnabosna.com/myjoomla/index. ... &Itemid=66
Biće onako kako Bošnjaci odluče

Avatar
amkos
Član
Postovi: 12075
Pridružen/a: 18 okt 2012 20:55

Re: Heroji

Post Postao/la amkos » 29 jul 2016 00:45

Koja gromada od insana!! :mashallah: :beret:

Rahmet mu duši.
Onaj ko ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!

Avatar
Drina
Moderator
Postovi: 7338
Pridružen/a: 20 okt 2012 19:53

Re: Heroji

Post Postao/la Drina » 28 aug 2016 20:45

slika

slika
Biće onako kako Bošnjaci odluče

Avatar
Drina
Moderator
Postovi: 7338
Pridružen/a: 20 okt 2012 19:53

Re: Heroji

Post Postao/la Drina » 30 okt 2016 18:30

Obilježena godišnjice pogibije Kapetana Harje

slika

Otkrivanjem spomen biste narodnom heroju oslobodilačkog rata, brigadnom generalnu Hajrudinu Mešiću, a zatim i polaganjem cvijeća i učenjem Ja'sina na mjestu pogibije i mezaru Kapetana Hajre danas je obilježena 24. godišnjica od smrti organizatora i stuba odbrane teočanske regije.

Među brojnim zvaničnicima, u ime Vlade Tuzlanskog kantona cvijeće su položili i spomen odali premijer Tuzlanskog kantona Bego Gutić i ministar za boračka pitanja Fahrudin Skopljak.„Ovo je prilika da izrazimo poštovanje prema liku i djelu Kapetana Hajre. Njemu dugujemo posebnu zahvalnost za organiziranje odbrane na ovom području. Kako bi smo sačuvali sjećanje na te herojske podvige u ratu 1992-‘95. Vlada Tuzlanskog kantona odlučila je ove godine finansirati izradu spomen bisti za naša tri narodna heroja. Bistu heroju Nesibu Malkiću smo postavili na proljeće ove godine u Živinicama, danas otkrivamo bisti Kapetanu Hajri, a uskoro ćemo to uraditi i sa bistom heroju Mehdinu Hodžiću“, rekao je premijer Gutić i dodao da „bista koju danas otkrivamo treba da nas podsjeti na herojske podvige generala Hajrudina Mešića i njegovih Lavova iz Teočaka, ali ova je bista još važnija zbog mladih naraštaja. Ona njih treba da opominje i podsjeća na ono šta se ovdje desilo u oslobodilačkom ratu“.

Osim izrade spomen bisti našim herojima Vlada je, kako bi od zaborava sačuvala određene događaje, Skupštini Tuzlanskog kantona uputila Zakon o značajnim datumima TK, a koji najviše tretira datume iz Oslobodilačkog rata.„Od ukupno 9 heroja oslobodilačkog rata, mi na području Tuzlanskog kantona imamo tri heroja, ali nažalost o njima malo govorimo. Raduje me da ovom obilježavanju danas prisustvuje veliki broj djece, jer ovo što mi danas radimo ne treba našim herojima. Ovo treba nama živima da bude opomena, a posebno ovoj djeci i generacijama koje dolaze“, rekao je ministar za boračka pitanja Fahrudin Skopljak.

Današnjem događaju, osim članova porodice Kapetana Hajre, predstavnika Općine Teočak, Skupštine i Vlade Tuzlanskog kantona, prisustvovali su izaslanici u Parlamentu FBiH Mirsad Kukić i Elzina Pirić, te ministar za boračka pitanja FBiH Salko Bukvarević.



http://www.faktor.ba/vijest/heroj-teoan ... e-220746#2
http://tip.ba/2016/10/30/foto-obiljezen ... ana-harje/

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzla ... p?id=72099
Biće onako kako Bošnjaci odluče

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Heroji

Post Postao/la ABen » 25 jan 2017 21:01

Sjećanje na heroje – ČIŠIĆ GORAN
http://hasib-musinbegovic.com/sjeanje-n ... -ii-goran/

ČIŠIĆ (Šefik, Nura) GORAN, rođen je 31. 10. 1956. godine u Trnovači, općina Gornji Vakuf. Po zanimanju je bio nastavnik. Poginuo je 20. 12. 1994. godine u rejonu sela Podripci općina Bugojno, u činu nadkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

slika

Čišić Goran je peto od ukupno desetero djece svojih roditelja, Šefika i Nure, inače rođenih Mostaraca, koji su se na svom životnom putu zaustavili u Gornjem Vakufu. Rođen je 31. 10. 1956. godine u Trnovači, općina Gornji Vakuf. Od roditelja je naslijedio najplemenitije ljudske osobine koje su ga krasile tokom cijelog životnog puta, kao čovjeka i oficira Armije RBiH, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Te vlastite karakterne vrijednosti iz kojih su zračili neposrednost, ljudskost i dobrota, prenosio je zajedno sa suprugom Hasibom na sina Murisa i i šćerku Sanju, ali i na sve one sa kojima se družio i ratovao. Završio je pedagošku akademiju i stekao profesionalno zvanje nastavnika. Radio je u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane Gornji Vakuf, gdje je usavršio svoja vojna znanja i sposobnosti koja je, kao vrstan pedagog, uspješno prenosio na svoje borce. Ratni put Gorana Čišića je izuzetno bogat i čvrsto je vezan za početak rada i djelovanja PL Gornjeg Vakufa u kojoj je ostavio neizbrisiv trag, obavljajući ulogu idejnog tvorca i organizatora pokreta oružanog otpora u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Aprila mjeseca ratne ’92., okupio je 85 boraca dobrovoljaca i odmah ih proveo kroz obuku koju je sam realizirao, u centru na Borovoj ravni, daleko od očiju javnosti, i tako ih pripremio za oružanu borbu protiv agresora. Međutim, njegov rad je zasmetao nekim Gornjevakljacima zbog čega je Goran otišao u Bugojno. Od tada su se počele nizati Goranove borbe i pobjede – od Bugojna, Prusca, Guvana, Stanića, Koša, Brezičana, pa sve do Vučije glave. U maju 1992. godine već je bio na Iliriji i Pruscu (Donjevakufsko bojište) sa svojim odredom u odbrani tamošnjih slobodnih prostora. U prvom napadu HVO-a na njegov rodni grad – “Goranovi momci“ su tri puta zarobljavati zapovjednika srednjobosanskog HVO-a – Zulua, a zatim, u pregovorima, njega i njegovu postrojbu prisilili da napuste grad. Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog Sarajeva pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva. U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi s ciljem oslobađanja Trnova. U oktobru ’92. godine sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu. No, morao se brzo vratiti natrag, jer su postrojbe HV/HVO ponovo udarile na Gornji Vakuf s ciljem da ga okupiraju. Povratkom „Goranovih“ – napadi su se ‘smirili’. U najžešćoj ofanzivi postrojbi HV/HVO na prostore općine Gornji Vakuf, u januaru 1993. godine, iz sela Uzričje izvukao je cjelokupno civilno stanovništvo a njegova jedinica je zaustavila neprijateljsku ofanzivu na selo Vrsi. Goranova jedinica je odigrala ključnu ulogu u deblokadi Gornjeg Vakufa u smjeru prema Bugojnu, krajem jula 1993. godine. Uslijedile su blistave pobjede ostvarene tokom Kupreške opracije, oktobra 1994., koje su Čišića Gorana potvrdile kao renomirana oficira i ratnika. Posljedni uspjesi na Donjevakufskom bojištu, decembra 1994., uzeli su Goranov život. Goran je obavljao mnoge odgovorne dužnosti u ratu i bio je uzor svima koji su s njim ratovali. A sve što je radio radio je sa velikom ljubavlju: istrajno, čestito i pošteno, od početka do kraja. Drugačije, jednostavno, nije znao niti htio. Znalo se da je bio član užeg rukovodstva Patriotske lige. Obavljao je dužnost komandanta Nastavnog centra, komandira Diverzantsko-izviđačkog voda, komandanta Protivdiverzantskog odreda, načelnika štaba 317. slavne brdske brigade Gornji Vakuf, operativca u Operativnoj grupi „Zapad“, te komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Sve to pokazuje o kakvom se starješini i čovjeku radilo. Bio je neobično hrabar. Išao je prvi. Gdje bi se Goran pojavio sa svojom jedinicom, tu bi se doselila i sigurnost. Narod i borci su ga mnogo voljeli. Svi njegovi borci bili su dobrovoljaci, a mogao ih je imati koliko god je htio, jer su mu roditelji s punim povjerenjem davali svoje sinove. Borci njegovog odreda su nosili zelene beretke pa su ga zvali Odred “Zelenih beretki” a narod ih je od milja zvao „Goranovi momci“. Čišić Goran je bio ratnik humanista, mada su Goranovi roditelji podnijeli ogromnu žrtvu za slobodu. Prije Goranove pogibije bili su izgubili tri sina i jednog unuka. Ranjena je ‘osamdesetčertvorkom’ i majka Nura, zbog ćega su joj morali amputirati gotovo cijelu nogu. Ranjena je i Goranova sestra i njen sin. Uz to, njihova imovina u naselju Trnovača, iz koje su potjerani, potpuno je zapaljena. Iako je izgubio mnogo svojih najdražih, nije zaboravio ljudskost – nije dao ubijati u mućiti zarobljenike a civile je posebno štitio. Poginuo je 20. 12. 1994. godine u rejonu sela Podripci općina Bugojno u borbama za oslobođanje Donjeg Vakufa, u činu nadkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Uz njega je bio jedan od najbližih njegovih saradnika – Enes Topić. Pogotkom u srce usmrtio ga je geler agresorske tenkovske granate. Neprijateljski tenk je u njihovom smjeru ispalio dvije granate. Prva je pala od komandanta Gorana na svega tri metra udaljenosti. Goran je pao. U zemunicu su mu pokušali dati vještačko disanje, misleći da ga samo oborila detonacija. Ali Goran je na nadolazeću smrt samo odmahnuo rukom i brzo otišao. Saborci su ostali u nevjerici. A mislili su da ljudi poput Gorana ne umiru. Iz plejade hrabrih sinova krvlju natopljene, ali i ponosne zemlje Bosne, zauvijek je otišao plemeniti čovjek, hrabri borac i legendarni komandant Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH, Goran Čišić. Toga hladnog decembarskog dana na isteku 1994., posljednjem ispračaju rahmetli Gorana, pored najbliže rodbine i prijatelja, prisustvovali su visoki oficiri 7. korpusa Armije RBiH, njegovi saborci, te mnogobrojni građani Gornjeg Vakufa, Bugojna, Donjeg Vakufa, Prozora, koji su znali i voljeli ovog velikog čovjeka, koji je još za svog života postao legenda. Opraštajući se od velikog komandanta Gorana, na dženazi kakvu Gornji Vakuf nije niti će zapamtiti, pomoćnik za moral komandanta 7. korpusa, pukovnik Hasib Mušinbegović je rekao: „… Čvrsto sam uvjeren da će sloboda znati pjevati o svojim herojima, kao što su njeni heroji, kojima i ti pripadaš, znali sanjati o slobodi. Čvrsto vjerujem da će sloboda znati brinuti se o potomcima naših heroja. Brinut ćemo se o tvojoj porodici, tvojoj majci, tvojoj djeci, supruzi. Školovat ćemo djecu. Neka ti je halal od svih boraca. Neka ti je rahmet veliki i golemi kao što je naša ljubav prema tebi i naše sjećanje na tebe.“ Telegram saučešća poslao je i Predsjednik Presjedništva RBiH, Alija Izetbegović, a prvom prilikom kada je obilazio slobodne prostore Bosne i Hercegovine, posjetio je Gornji Vakuf i šehdsko mezarje – Goranu je proučio posebno Fatihu. Goranovi momci i danas govore kako je Goran pravo iz borbe otišao u legendu. Neka ti je veliki rahmet veliki komandanta Gorane. * U znak sjećanja na Gorana Čišića, odmah poslije agresije, jedna osnovna škola u Gornjem Vakufu, nekoliko godina nosila je njegovo ime. U Sarajevu, jedna ulica zadržala je svoj naziv po njegovom imenu. Danas u Gornjem Vakufu postoje dva udruženja koja pronose slavu Goranova imena – Udruženje boraca “Goranovi” i Planinarsko društvo „Goran“. Od svoje penzije supruga Hasiba je sama izvela na selamet i iškolovala svoju i Goranovu hairli djecu – Sanja i Mensur su završili medicinski fakultet u Sarajevu i tako se na najbolji način odužili babi svome.

Autor: Hasib Mušinbegović
hasib-musinbegovic.com
https://www.youtube.com/watch?v=JCHwwTV ... ture=share
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
BosnjackaHercegovina
Član
Postovi: 5487
Pridružen/a: 23 nov 2014 17:39

Re: Heroji

Post Postao/la BosnjackaHercegovina » 26 jan 2017 05:28

Midhat Hujdur Hujka
ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji
rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju “Hidrogradnja”.

19. decembra 1991. kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.

Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata Armije RBiH.

DJETINJSTVO

Midhat Hujdur, sin Husnije i Bahrije, odrastao je u mostarskoj mahali Luka.

“Roditelji su se davno razveli, pa je majka živjela u Sarajevu. Umrla je mlada u 47, kao i otac koji je umro u 52. godini.” (JASMIN HUJDUR, brat)

Veći dio svog života Midhat Hujdur živio je sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila zajedno sa dvojicom braće Mirsadom i Jasminom. Imao je još i polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu.

Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.

“Igrali smo lopte, hvatali golubove, kupali se u Neretvi…” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

“Bio je pravi drug, hrabar, previše pošten, u duši dobar čovjek, koji se ničega nije bojao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još kao dijete nametao se kao vođa.” (NINO SEFIĆ, saborac i drug iz djetinjstva)

SRETNI OTAC I DOBAR KOMŠIJA

Sa suprugom Ramizom Midhat Hujdur imao je tri kćerke: Elvinu, Editu i Enitu. Bio je brižan otac i suprug. Čak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubimicama.

“Bio je čovjek od akcije i izuzetan komšija. Često je pomagao svojim komšijama i nikada nije gledao da li će najviše povući.” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

Na Limanu Hadžića u Luci bilo je nekada smetljište na kojem je Midhat Hujdur sa dvojicom drugova napravio igralište.

“Imao je zdrave ideje. Tako smo i napravili to igralište. Tu smo proveli dosta lijepih trenutaka, igrali lopte. Sjećam ga se iz tog vremena kad je danima dolazio i sam radio. Trebalo je to sve poravnati…” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

TIHA OKUPACIJA MOSTARA

Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine započela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.

Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba, rat se već nadvio nad Mostarom.

POČETAK SUKOBA SA REZERVISTIMA JNA

S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već ‘bogatim’ ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.

“Kada su rezervisti počeli divljati po ulicama i pucati, kada niste mogli ulicom proći od njih, narod je počeo shvatati da će nešto biti.” (RAMIZA HUJDUR, supruga )

“U tom periodu Midhat Hujdur je hodao od kuće do kuće, pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata. Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukčije. Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo.” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

POČETAK AGRESIJE NA MOSTAR

“Ispred golorukog naroda uz minamalna vojnotehnička sredstva kroz samoorganizaciju na čelo probosanskih snaga u Mostaru staje Midhat Hujdur. Najprije kao komandir čete, a potom i komandant mostarskog bataljona TO.” (Sulejman Budaković Tetak, komandant 4. korpusa ARBiH)

O početku rata za Radio Mostar komandant Midhat Hujdur u aprilu 1993. godine rekao je:

Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju s puškama u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa. Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se: “Otvorite mu kofer!” Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu. Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima. Okupljali su se u kafani “Pretprazničko veče” gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu 1992. godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući… Tada smo prvi put reagovali… Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četverica: Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni gdje smo otišli da zajedno s mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni, tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije određenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.

Dok su u Sarajevu trajali mirovni protesti ispred Parlamenta Republike BiH, eksplozija cisterne napunjene eksplozivom 3. aprila 1992. godine, kod Sjevernog logora tadašnja JNA najavila je otvoreni sukob patriotskih i velikosrpskih snaga na području Mostara. Eksplozija cisterne bila je povod generalu JNA Momčilu Perišiću da započne bjesomučno razaranje Mostara. Istovremeno tzv. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban formira dobro naoružano Hrvatsko vijeće odbrane i preuzima komandu odbrane Mostara – u početku blago osporavajući legitimitet organa Republike Bosne i Hercegovine. U situaciji kad su snage JNA okupirale jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac – Čapljina – Metković ovladati istočnom obalom Neretve.

Legendarni mostarski novinar Mišo Marić u Dnevniku bosanskohercegovačke državne televizije u svom izvještaju iz Mostara povodom mostarskih demonstracija za mir 5. aprila 1992. godine izvijestio je:

“ZA SVIH OVIH DRAGIH I DUGIH GODINA KOLIKO VAŠ REPORTER ŽIVI U MOSTARU ČUO JE DA MOSTARCI I HERCEGOVCI, KOJI ISPRED MOSTARA I SVOJE HERCEGOVINE, I SVOGA VELEŽA NE DAJU NIKOME – SKANDIRAJU OVO JE BOSNA…”

Ipak, već 10. maja 1992. godine snage JNA uz artiljerijsku podršku osvajaju kompletnu lijevu stranu Mostara.

Sjećajući se toga 1993. Midhat Hujdur govrio je mostarskim novinarima:

Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da feniks niče iz pepela… Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo se pripremili za ponovni povratak…

OSLOBAĐANJE ISTOČNE OBALE

Mjesec dana kasnije, nakon reorganizacije i obuke na Gorancima 11. juna 1992. mostarski borci forsiraju Neretvu i potiskuju snage JNA iz istočnog dijela grada do Podveležja. Faktor iznenađenja bio je presudan. Zarobljene su ogromne količine naoružanja.

Tada snage JNA još uvijek nisu imale dobro utvrđene položaje. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine… (MIDHAT HUJDUR, april 1993.)

Bio je to svijetli trenutak borbe u Mostaru i primjer da se združenim djelovanjem može postići uspjeh. U borbama za oslobođenje Mostara od JNA učestvovalo je 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona TO, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a uz artiljerijsku podršku HVO-a.

Istočna strana grada bila je već sva srušena, a tek slijedi 10 teških ratnih mjeseci u sukobu sa dojučerašnjim saborcima – pripadnicima HVO-a.

SUKOB SA HVO

Nakon oslobođenja istočne obale grada, u već razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjačkih izbjeglica, započinju problemi s Hrvatskim vijećem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.

“S Hrvatima smo počeli pošteno od srca, ali su se odjednom okrenuli protiv nas. Neki naši prijatelji su govorili da nas čeka rat i s njima. To su neki fini ljudi koji su odavde otišli, ali su nam rekli da ne znamo šta nas čeka ovdje u Mostaru. I zaista je bilo teško. Napali su nas s obje strane, a oružja nije bilo. Sve što smo imali, to smo mi sami zarobili.” (NINO SEFIĆ, borac)

U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na čelu sa Midhatom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.

“Midhat Hujdur volio je slušati savjete profesionalnih oficira. U svim djelovanjima učestvovao je kao u igri i volio je to. Bio je čovjek trenutka. Isto kao da ga je istorija predodredila da se rodi u tom periodu kada će trebati svom narodu…” (ESO KOSIĆ, saborac)

OBAVJEŠTAJNE IGRE

Hujku su mnogi nagovarali da se prikloni konceptu Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, ali su njegov patriotizam i hrabrost presudili.

“Naše lokalno političko rukovodstvo pokušalo je imputirati da je Arif Pašalić pripadnik KOS-a. Ja sam bio svjedok kad je jedne prilike Hujka došao u Konak i Pašaliću rekao: ‘Babuša, ja imam zadatak da te uklonim, ali ja to neću. Ja sam tvoj, ti si moj komandant. Naše političko rukovodstvo htjelo nas je izdati i pod plaštom sigurnosti u gradu izmjestiti u Zenicu.’ Već su bili pripremljeni autobusi za civile zbog granatiranja u gradu. Ja i Šerif Špago smo tada otišli kod Pašalića i pitali šta se dešava. Rekli smo da narod treba da ide prema Zenici – a on je odgovorio: ‘Ako ode narod, ode i vojska. Niko ne smije mrdati nikuda.’” (MUSTAFA ISOVIĆ)

“Ja sam kao komandant bataljona u svojoj zoni imao prve čarke sa HVO policijom jer su došli iz napuštenih stanova da istjeruju muhadžire iz Nevesinja i drugih okupiranih područja sa pričom da oni trebaju ići u Zenicu. HVO je pokušavao da nas podredi, da utiču na kadrovsku politiku i da nam postave svoje obavještajce… Uvijek bi ovdje bilo problema da mi stavimo oznake ili čisto hrvatske ili muslimanske, i tu je Hujka dobro balansirao. On je inače bio član SDA od osnivanja i dobro je balansirao, jer nas je tadašnje rukovodstvo SDA vodilo u drugom pravcu. Kasnije su ti pobjegli iz Mostara…” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

O svemu ovome uoči izbijanja sukoba sa snagama HVO govorio je i komandant Midhat Hujdur koji je za Radio “Slobodni Mostar” u aprilu 1993. godine rekao:

Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Rajića da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja – četnika. I ova transformacija u Armiji i fromiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hravatskim borcima iz Mostara. Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtjevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje, i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta – nama tuđa ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur’anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju na preda oružje da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani drugog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno, sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi…

NAPAD HVO-a NA ARMIJU REPUBLIKE BiH

HVO je zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripadaju tzv. Herceg-Bosni. HVO još odranije zaustavlja konvoje sa hranom, oružjem i logistikom namijenjene probosanskim legalnim snagama. U to vrijeme dolazi i do raskola unutar Bošnjaka, gdje manja grupa političkih predstavnika SDA i hrvatskih obavještajaca pokušava isposlovati prihvatanje nadležnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koju je podržavao režim Franje Tuđmana.

I prije Mostara su ARBiH i HVO pomalo ratovali, ali nigdje toliko kao u Mostaru taj sukob nije imao, istovremeno, obilježja sarajevske opsade, srebreničkog okruženja, krajiških metoda etničkog čišćenja. I nigdje kao u Mostaru nije bilo tako jasno da je Bosnu i Hercegovinu napala još jedna država. Ona, čiju je pomoć uživao, u početku saveznički, HVO. (VILDANA SELIMBEGOVIĆ, magazin DANI, 14. 7. 2006.)

ODBRANA IDEJE CJELOVITE BOSNE I HERCEGOVINE

9. maja 1993. godine započeo je otvoreni rat koji će trajati do 23. februara 1994. godine.

Mostar će sve do 18. marta 1994. proživljavati sudbinu Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika – i sve to u samo jednom svome kvartu.

Dok HVO preko Hrvatske krugovalne postaje poziva Bošnjake na predaju iz improviziranog studija, na istočnoj obali oglašava se glas rodoljubivog Mostara: “OVDJE SLOBODNI RADIO MOSTAR. GRAĐANI, USPROTIVITE SE, OVO JE JOŠ JEDNA AGRESIJA NA NAŠ MOSTAR.”

Sabijeni u istočnom dijelu Mostara na uskom prostoru starog grada, okruženi sa svih strana, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj i na Bulevaru.

“9. maja napad HVO-a na istočni dio grada krenuo je svom silinom. U ranim jutarnjim satima napadnuta je komanda 4. korpusa u zgradi “Vranice”, komanda 1. mostarske brigade, ali i sve ostale jedinice na području Šantićeve, Mahale, Cernice. Armijske jedinice su uspješno zaustavile napade i stabilizirale linije odbrane. Čak su u kontranapadu došli do Rondoa, ali su se spletom okolnosti povukli na linije na Bulevaru gdje su ostali do kraja rata.” (ŠERIF ŠPAGO)

“To je trebo biti ‘blic krig’ koji se protegnuo do mirovnog sporazuma godinu dana kasnije… Sad, kad se sjetim 9. maja 1993, ne može mozak da shvati da se to sve dešavalo u jednom danu. Sada, kad raspravljamo šta se sve desilo u tom jednom danu, normalno bi bilo da je za sve to trebala najmanje sedmica, ali kad se vide podaci, zaista je to bio jedan jedini dan. Spasio nas je naš moral. Nismo imali gdje. S nama su bile naše familije, žene, djeca, roditelji, ali nažalost puno je ljudi poginulo…” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

“Razlika između Armije i HVO-a je u tome što je naša komponenta bila sastavljena od rođenih rodoljuba, pristaša države BiH i ljudi koji su htjeli da sačuvaju svoj identitet na ovom prostoru. HVO je bio komponenta okupatorskog stila, koja je htjela promijeniti istoriju, da sve bude hrvatsko…” (EDO KOSIĆ)

Sam Midhat Hujdur Hujka često je govorio svom vozaču i pratiocu Rifatu Franjiću, sinu partizanskog narodnog heroja iz vremena Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: “Rifa, ne bude li jedinstvenog Mostara zapalit ću se na Musali…”

MOSTARSKI GETO

U toku 1993. godine između linija srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga koje su napadale pripadnike Armije RBiH bilo je od 800 metara do jednog kilometra.

“Mi ništa nismo imali. Bili smo sabijeni na nekoliko kvadratnih metara. Mi smo bili poktretne mete za ove grabljivce i fašiste s brda koji su mogli na tako uskom prostoru gađati pojedinačno svakog čovjeka po svojoj slobodnoj volji.” (SEID ef. SMAJKIĆ, muftija mostarski)

“Municije smo imali ukupno koliko su protivnici trošili na svadbama.” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

U istočnom dijelu grada nije bilo struje. Vladala je glad. Međunarodne mirovne snage snabdijevale su Mostar humanitarnim paketima koje su bacali iz zraka. Nije bilo krova da nije bio srušen. Tenkovski projektili su direktno ispaljivali granate na kuće po istočnoj strani.

“Mi nismo imali sredstava, ali smo imali sreće. Kada je HVO na Bulevaru koristeći zatvorenike napunio 50 metara kanalizacione cijevi eksplozivom – sve do naših linija, eksplodirao je samo dio ceste izbivši šahtove na našoj strani. Kada smo ušli u kanalizaciju, dobili smo eksploziv koji nismo imali. Od toga smo kasnije svašta pravili… Imali smo dobru ekipu inžinjera. Koristili smo sve do čega smo došli. Punili smo eksplozivom kante od masla… Bili smo kao ona grupa TNT iz romana Alana Forda.” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

DEBLOKADA MOSTARA

“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmjetšteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine.” (MUSTAFA ISOVIĆ)

“Mostar se nalazio u vrlo teškoj situaciji. Prema jugu se ne može, na sjeveru JNA, na pravcu prema Sarajevu u rejonu Bijelog Polja i Vrapčića nalaze se HVO brigade. Grad je bio u potpunoj blokadi, a s njim i sve izbjeglice koje su došle iz Gacka, Nevesinja, Trebinja, Ljubinja, Čapljine i drugih mjesta. Jedino rješenje bilo je da se izvrši deblokada i da se spojimo s jedinicama 6. korpusa. Glavni problem bio je nedostatak municije…” (SULEJMAN BUDAKOVIĆ TETAK)

Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim količinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant IV korpusa Arif Pašalić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija počne u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine.

“Bio je to dan kad su Mostarci trebali odlučiti da opstanu ili nestanu u ovim krajevima.” (ESO KOSIĆ)

Akcija je počela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobađaju Raštane, Vrapčice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.

POGIBIJA SIMBOLA MOSTARSKOG OTPORA

Sjeverni logor je bio utvrđenje koje je bilo jako teško osloboditi. Zbog rijeke Neretve koja je bila prirodna prepreka, snage HVO-a nisu imale mogućnost da se povuku, pružajući žestok otpor.

Umjesto da kao komandant brigade akciju deblokade posmatra sa komandnog mjesta, Midhat Hujdur zajedno sa Esadom Humom preskače ogradu i ulazi u Sjeverni logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO–a u logoru dok su oko njih padale granate.

Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.

Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.

Midhat Hujdur, kao da je predosjećao svoj odlazak. Nekoliko dana prije pogibije govorio je mostarskom muftiji Smajkiću da želi biti pokopan u mostarskim “Šehitlucima”.

Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim trima kćerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kćerke. Noć prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san. Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola; djeca skakuću… “Pitam Folu: ‘Jesi li mi vidio Mitu?’ A on me zagrli…” (RAMIZA HUJDUR, supruga)

2. jula 1993. godine u prostorijama mostarskog pozorišta Mostarci su klanjali dženazu svom komandantu, nakon čega je ukopan u mostarskim “Šehitlucima”.

EPILOG

Šta se dešavalo u Mostaru u dva rata koja su mostarski patrioti i ‘raja iz mahala’ vodili protiv hrvatske i srbijanske vojske i njihovih pomagača, najbolje ilustruje činjenica da je nakon rata, u Parizu na Dan pobjede protiv fašizma, Bosnu i Hercegovinu na paradi antifašista, pod zastavom s ljiljanima, predstavljao saborac Midhata Hujdura Hujke i njegov naslijednik na mjestu komandanta Prve mostarske brigade – Semir Drljević Lovac.


Link ovog teksta je u mom potpisu.
Rahmet ti dusi Mito, i tebi i svim sehidima Mostara i Bosne i Hercegovine. Nek vam Gospodar podari oprost i veliki dzennet, kao i vasim najblizim. Amin.
Samo BiH.

Avatar
Drina
Moderator
Postovi: 7338
Pridružen/a: 20 okt 2012 19:53

Re: Heroji

Post Postao/la Drina » 13 mar 2017 16:19

Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja TK
Preminuo ˝Zlatni ljiljan˝ Meho Kukuruz



slika
Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja TK obavještava da je 13.03.2017. godine u 6:30 sati, nakon duge i teške bolesti preminuo Meho Kukuruz, nosilac najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan".

Meho (Ibrahim) Kukuruz, rođen 17.02.1961. u Jelovče Selu, Općina Gradačac.

Dženaza Mehi Kukuruzu je 14.03.2017. godine u 11 sati ispred kuće, a ukop na mezarju Toke u Gradačcu u 12 sati.

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzla ... p?id=74220
Biće onako kako Bošnjaci odluče

Avatar
Drina
Moderator
Postovi: 7338
Pridružen/a: 20 okt 2012 19:53

Re: Heroji

Post Postao/la Drina » 20 maj 2017 19:50

Građani Goražda se oprostili od Nermina Džembegovića (1968-2017.)

slika

U Velikoj sali Centra za kulturu Goražde danas je održana komemorativna sjednica povodom smrti bivšeg ministra unutrašnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i policijskog inspektora Nermina Džambegovića koji je nakon teške bolesti preminuo u 50. godini života.

Pored rodbine, prijatelja, radnih kolega i predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, komemorativnoj sjednici prisustvovao je i veliki broj građana Goražda, a o liku i djelu rahmetli Nermina Džambegovića govorili su bivši ratni komandant Abduselam Sijerčić-Pelam, poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Dževad Adžem, ministar unutrašnjih poslova BPK Goražde Nijaz Musić, načelnik općine Goražde Muhamed Ramović, predstavnik Udruženja veterena policije regije Goražde 1992-1995.godina Mesud Kumro, te predstavnik MUP-a BPK Goražde Ševko Gušo.

Značajan doprinos Nermin je dao i u najtežim trenucima odbrane naše zemlje u periodu 1992-1995. godina, kao pripadnik Armije RBiH.
Goražde je ostalo bez čovjeka kojeg će građani pamtiti po njegovoj dobroti, plemenitosti i profesionalizmu.
Dženaza i ukop obavljeni su danas na gradskom mezarju u Kolijevkama.
bpk.gov.ba

http://www.gorazdeonline.ba/v1/wordpres ... 1968-2017/



slika

Nermin Džambegović rođen je 01.04.1968. godine u Travniku. Osnovnu i srednju školu završio je u Zenici. Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i istu završava kao oficir JNA 1990. godine. Na službi u JNA ostaje sve do početka agresije na BiH, tačnije do marta 1992 godine.

U mjesecu aprilu 1992 godine dolazi u Goražde, gdje se odmah aktivno uključuje u odbranu grada. Svojim stručnim znanjem i zalaganjem pomaže u formiranju prve Specijalne jedinice tadašnje Stanice javne bezbjednosti Goražde. Nedugo zatim prelazi u komandu 43. drinske udarne brigade, gdje svojim iskustvom i hrabrošću ostavlja neizbrisiv trag.

Tokom borbenih djejstava na desnoj obali rijeke Drine, 1993. godine je i ranjen, te prebačen u bolnicu u Zenicu na dalje liječenje. Po oporavku, 1993. godine nastavlja sa aktivnostima u komandi 3. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u Zenici na poziciji komandanta Vojne policije, gdje ostaje do završetka rata.

Krajem 1995. godine prelazi kao oficir Armije RBiH u Sarajevo na funkciju zamjenika komandanta Gardijske brigade i tu ostaje sve do početka 1998. godine. Iste godine vraća se u Goražde i počinje raditi kao redovni profesor odbrane i sigurnosti.

U Ministarstvo unutrašnjih poslova BPK-a Goražde, na poziciju komandira Policijske stanice Goražde dolazi krajem 1999.godine.

Svojim znanjem i zalaganjem vrlo brzo prelazi na funciju sekretara MUP-a BPK Goražde i tu dužnost obnaša sve do mjeseca decembra 2012. godine, kada preuzima dužnost ministra za unutrašnje poslove BPK Goražde.

Po završetku mandata, prelazi na poslove inspektora za nadzor nad agencijama za zaštitu ljudi i imovine, gdje ga poslije teške bolesti zatiče smrt.

Svi koji su ga poznavali pamtiće ga po beskrajnoj dobroti i pozitivnoj energiji koju je širio oko sebe. Nedostajaće nam njegov optimizam, znanje, profesionalnost i topla riječ.

http://www.bpkg.gov.ba/vijesti/61431/ne ... 17-05-2017
Biće onako kako Bošnjaci odluče

Avatar
Mehmed beg Catic
Član
Postovi: 4241
Pridružen/a: 31 jan 2017 10:49

Re: Heroji

Post Postao/la Mehmed beg Catic » 14 jun 2017 10:36

Edin Haračić - Klej, Zlatni Ljiljan, unistio 6 agresorskih tenkova, od toga 4 u jednom danu , pravo interesantan intervju, preporucujem za pogledati :

lVHIewvhulQ&feature=youtu.be
Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!” Brigadni general Izet Nanić

Odgovorite