Agresija Srbije na BiH i stvaranje Genocidne Tvorevine

[Bosni]

http://bosnapress.net/prije-zvanicnog-p ... ektualace/

Prije zvaničnog početka agresije na BiH, JNA likvidirala bošnjačke intelektualace

Na 12. januar 1992. godine klanjana je dženaza bh. intelektualcu Abdulahu Kovačevići iz Čelića, kojeg su srpski obavještajci ubili jer je bošnjačkom stanovništvu pokušao ukazati na zločine koji im se spremaju.

Kovačević se smatra prvom žrtvom srpskog režima na sjeveroistoku Bosne, gdje će samo nekoliko mjeseci kasnije uslijediti i masovni zločini širom zemlje, koja su počala 1992. godine.

Smatra se da je Kovačević bio jedan od najobrazovanijih Bošnjaka na bijeljinskom kraju. 1990. godine pokušao je Bošnjacima ukazati da se obruč oko njih steže. No, krajem 1991. godine misteriozno je nestao.

Potraga za njim trajala je oko mjeseca. Poslije demonstracija pred općinskom zgradom u Loparama tadašnji predsjednik SDS (Kerović), kasniji četnički vojvoda, okupljenom narodu ispred općine je poručio:

– Ništa ne brinite, Abdulaha čete dobiti živa ili mrtva. Bošnjaci su znali da je mrtav.

Dvije sedmice poslije, Kovačevića su pronašli lovci na padinama Vlastaka na Majevici. Bio je izbaćen iz helikoptera koji je toga dana kružio iznad Majevice. Bio je to helikopter JNA. Očevici opisuju da su po njegovom tijelu bili urezani križevi, tijelo mu je bilo spaljeno vatrom, puno lomova i modrica.

Na dženazi u Vražićima koja je obavljena 12. januara 1992. godine, prisustvovalo je više od deset hiljada Bošnjaka. Njegove ubice nikada nisi pronađene i procesuirane. Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, zloglasni Željko Ražnatović Arkan i negove jedinice, u saradnji sa lokalnom policijom i vojskom ubili su i protjerali na hiljade Bošnjaka iz ovog dijela BiH, piše Patria.

[ABen]

N1 Pressing: Florence Hartmann iznosi izuzetno važne informacije kako je genocid u Srebrenici planiran u Beogradu (VIDEO)
http://saff.ba/n1-pressing-florence-har ... uGqHJXSmpo

Mart 10th, 2016

Gošća Pressinga sa Amirom Zukićem 9. marta bila je Florence Hartmann, bivša portparolka Tribunala u Haagu, francuska novinarka i književnica.

Dvije sedmice ostale su do izricanja presude Radovanu Karadžiću, a tri do presude Vojislavu Šešelju. Ranije je izjavila da su Šešelj i drugi optuženici u boljoj poziciji, jer nisu osuđeni – a onda jeste na sedam dana zatvora.

“Ima ih dosta koji bi trebali biti osuđeni. Karadžić i Šešelj će uskoro, ali ima ih još koji bi trebali”, kazala je u uvodu.

“Bilo bi racionalno da se bojim izručenja. Moj problem je da mogu dokazivati da je presuda nezakonito izrečena, ali kada ste osuđeni ne vrijedi. Meni treba stručnjak da pogleda da li je bilo kršeanja člana 6. i 10. Konvencije za ljudska prava. Nemam pristupa tome, jer nema institucije iznad Haaga”.

Ona je optužena za objavljivanje tajnih odluka tokom suđenja Slobodanu Miloševiću pred Tribunalom u Haagu.

“Gospodin Meron je potpisao te dvije odluke koje su bile tajne. Pričamo o nečemu što je tajno, a ne znamo šta je to. Štitile su se beogradske arihve vezane za BiH. Toliko su bili sigurni da ne moraju polagati račune nikome. Moj advokat je bilježio sve i prenijela sam to u Francusku”, kazala je Hartmann.

Kaže da je potrebno “lomiti tu presudu”: “Ako sam ja u pravu – onda cijepate presudu, a ako nisam u pravu – onda idem sedam dana u zatvor”.

Zbog presude ima dosta problema, istakla je jer mora da bilježi da je krivično kažnjena. To joj utiče na svakodnevni život, kazala je.

Uprkos tome, nastavila je kritikovati lik i djelo Tribunala u Haagu.

Kažnjena je jer je otkrila dokumente – odnosnu odluku koju je Tribunal trebao objaviti sam.

“Mi krijemo bitne dokumente Miloševićevog režima, jer ako Bosna zatraži reparaciju – morali bi platiti milione eura duga, čime bi naštetili ekonomiji Srbije”.

“Osramotili su se jer su krili to. Važno je da smo dobili pristup tim dokumentima. BiH je tražila dokumente gdje stoji da je Srbija pomagala genocidu, ali je spriječeno da ih BiH koristi. Nisu dovoljni da se dokaže da je Srbija pomagala, jer postoji još jedan nivo zaštite”.

Zašto je bilo bitnije da Haag zaštiti Srbiju odgovornosti?

“To njih treba pitati. Nemoralno je to što su uradili. Politika umjesto pravde za žrtve. Srbija je to tražila, i ima pravo da to traži, zaštitu dokumenata. Jer ako može dokazati da izlaže svoju državnu sigurnost, onda ima pravo da zaštiti dokumente. Sudije su to vidjele, ali zakon ne predviđa nikakav drugi izgovor. Ali nisu to javno kazali. To je politika, koja može da bude i iz glave sudije.”

Bio je to interes “mira u kući”, kaže Hartmann.

Šta se nalazi u zatamnjenim dijelovima tih dokumenata, pitao je Amir Zukić Florence Hartmann.

Hartmann: Nije tačno da Srbija nije bila u ratu u Bosni

“Ti dokumenti koje je Haag oslobodio nakon mog pisanja dokazuju da su predsjednici republika ex – Jugoslavije koje prate generalštab JNA – prate događaje u BiH. Kakvu pomoć trebaju, da bi vojska koju vodi Ratko Mladić bila plaćena. Oficirski kadar vojske RS je na platnom spisku Beograda. Oni su iz druge države, otišli pod izgovorom da su iz BiH. Svjesni su da su ti transkripti toliko opasni za jednu državu, jer dokazuju da taj režim vodi rat u drugoj državi – a Srbija zvanično nije bila u ratu”.

“To nije tačno. Ja sam bila uhapšena u Zvorniku od vojske Srbije”, jer nijedna druga takva jedinica nije postojala osim u Nišu.

Kaže da su neki transkripti prepisani od riječi do riječi – a drugi su rezimirani, dok neki ne postoje, a nastali su u Beogradu – pogotovo u slučaju genocida u Srebrenci:

Haag je tražio i utvrdio postojanje tih dokumenata, a prvi veliki korak da znate da nešto postoji je to da vam ne daju pristup, pojašnjava Hartmann.

Zašto je to bio njihov interes, odnosno koji je interes Tribunala u Haagu?

“Može biti interes, mogu biti nagađanja. Interes može biti vezan za ono što je zapad radio od 1992. do 1995. Ako su znali da se nešto dešava, i koje su uloge – trebali su poduzeti više mjere nego što jesu. Te karike nismo mogli spajati”.

Na osnovu čega tvrdi da je zanala da će se desiti genocid u Srebrenici i šta je dogovoreno na sastanku u Beogradu?

“Nemam detalje o tom sastanku. Imam samo svjedočenje šta je rečeno nakon sastanka. Jedan Karadžićev savjetnik je pominjao muškarce u Srebrenici. Zapad je znao za prijetnje. Mladićevi posrednici su obavijestili predstavnike zapada da hoće ubijati muškarce u Srebrenici. Za to imam dokaze, imena i datume”.

Ima i ključno svjedočenje u Haagu, koje nikada nije uzeto u obzir u presudama. Stvari u knjizi su javne i ne utiču na bilo koju prethodnu napravljenu narativu.

Izvor: N1

ftn9I3lwLlM

[Drina]

ODQuZZudPHI

priča srbina iz Foče o genocidu u Foči

[sulejman]

Prijedor imao potrebni kisik: Banjalučke bebe ubijene ‘92. da bi se podigao borbeni moral Vojske RS?!

https://miruhbosne.wordpress.com/2016/0 ... vojske-rs/

‘U tom periodu radio sam u bolnici u Prijedoru. Upozoravao sam da imamo cijeli kamion kisika, i da ga trebamo poslati u Banja Luku, ali mi je naređeno da šutim.’

Prošle sedmice obilježena je u Banja Luci 24. godišnjica od smrti 12 banjalučkih beba, piše novinska agencija Patria.

Bebe su umrle 20. maja 1992., u porodilištu, zbog nedostatka kiseonika, bila je zvanična informacija. Agresija na Bosnu i Hercegovinu uveliko je počela u to vrijeme. Vodile su se žestoke borbe. Vijeće sigurnosti UN-a zabranilo je letove nad Bosnom i Hercegovinom. Avion sa kiseonikom koji je tih dana čekao na aerodromu Batajnica kod Beograda nije dobio dozvolu za let.

Trinaesta beba umrla je 13 godina poslije od posljedica koje su nastupile jer joj na vrijeme nije dat kiseonik, dok je četrnaesta beba preživjela, ali sa teškim fizičkim i mentalnim poremećajima.

Obiljažavanju stradanja nedužnih beba na spomen obilježju „Život“ u petak 20, maja prisustvovali su predsjednik RS Milorad Dodik, premijerka Željka Cvijanović, ministri, delegacija Univerzitetsko kliničkog centra RS, predstavnici Grada Banja Luka i građani.

Za smrt beba Dodik je optužio svjetske moćnike tog vremena. Rekao je da nisu imali razumijevanja da pod njihovom kontrolom stigne neophodna pošiljka kiseonika kako bi bebe bile spašene.

Istraga od smrti 12 banjalučkih beba nikada nije provedena do kraja i na pravi način. Sve se glasnije govori, danas 24 godine poslije tog tragičnog događaja, da su tadašnje vojne i civilne vlasti u RS na čelu sa haškim osuđenikom Radovanom Karadžićem, namjerno žrtvovale bebe, kako bi podigli borbeni moral kod srpskih vojnika. Bebe su mogle biti spašene.

Milovan Milutinović, bivši načelnik Informativne službe Glavnog štaba Vojske RS u knjizi “Kako sam vodio medijski rat” priznaje saglasnost tadašnjih aktera o tome da „bi umiranje beba i bubrežnih bolesnika zbog nedostatka kiseonika i otopina moglo izazvati pažnju javnosti, eventualne osude i apele za pomoć”.

Akcija „Banjalučke bebe” tekla je paralelno sa probijanjem koridora prema Srbiji: „Stalni vapaji za pomoć ugroženoj djeci i novorođenim bebama snažno su uticali na narastanje borbenog morala i motivisanosti boraca za proboj puta prema Srbiji. Ovakva aktivnost i neprekidan uticaj na svijest boraca rezultirali su veoma brzom i efikasnom vojničkom operacijom „Koridor”, pa se može reći da je takva propagandna aktivnost (smrt 12 beba) snažno motivisala borce da iz dana u dan jurišaju i probijaju put ka matici”, piše Milutinović.

Dok su bebe umirile, snimljena je pjesma i spot „12 zvjezdica“ koji govori o smrti djece. Produkciju je radila TV Banja Luka i BIG radio. Pjesma je svakodnevno više puta emitovana na lokalnim radijskim i TV stanicama. Informacija o umiranju beba također je više puta čitana na lokalnim radiostanicama.

Izvor novinske agencije Patria također tvrdi da je prijedorska bolnica imala kisik koji je mogao spasiti bebe, ali da nikada nisu dobila dozvolu da kisik pošalje prema Banja Luci.

– U tom periodu radio sam u bolnici u Prijedoru. Upozoravao sam da imamo cijeli kamion kisika, i da ga trebamo poslati u Banja Luku, ali mi je naređeno da šutim – kaže ovaj izvor, koji je govorio pod uslovom anonimnosti. Dodao je da je kamion sa kisikom ostao neiskorišten još dugo nakon što su bebe stradale.

Kliničko-bolnički centar Banja Luka u to vrijeme pokrivao je osam opština banjalučke regije. Istovremeno, isti centar je u to vrijeme pružao stručnu i pomoć u sanitetskom materijalu bolnicama u susjednoj Hrvatskoj (tadašnji prostor tzv. Republike Srpske Krajine), u Kninu, Glini, Petrovoj Gori.

[Mehmed beg Catic]

Ovdje se ne radi toliko o zlocinima cetnika vec koliko je pogubno imati nezrelo vodstvo i narod koji ne zna sta hoce :

Rat u Bosni i Hercegovini je zvanično počeo 6. aprila 1992. godine. Tog ponedjeljka je Muhamed Čehajić, prvi čovjek Opštine, uredno došao na posao u svoju kancelariju u Prijedoru. U zgradi Sekretarijata unutrašnjih poslova, odmah preko puta, na redovnom jutarnjem druženju, kafu su popili kolege Hasan Talundžić i Fikret Kadirić, načelnik i komandir prijedorske policije. Stotine drugih Bošnjaka su po kancelarijama lokalnih institucija, ustanova, sekretarijata i preduzeća isto tako pili kafu, razvlačili novine, punili pepeljare, popunjavali naloge o isplati dnevnica, zijevali i gledali u zidni sat čekajući kraj radnog vremena.

Svakog ratnog aprilskog dana, osim vikendom, išli su uredno na posao. Sve do onog zadnjeg četvrtka u aprilu 1992. godine, kada su ih naoružani policajci dočekali na ulazu i rekli - nema više, nemojte dolaziti, ovo je sada srpsko.

Zvuči nevjerovatno, ali nakon što su izabrani predstavnici nacionalnih stranaka (Stranka demokratske akcije - Srpska demokratska stranka - Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine) ozvaničili rat i vodili ga uz svakodnevne žrtve u Bijeljini, Sarajevu, Foči... u nekim mjestima, poput Prijedora, predstavnici istih stranaka dijelili su vlast i čekali mirno razrješenje političke krize u zemlji.

Tajne pripreme za rat

U Prijedoru su na prvim višestranačkim izborima 1990. godine nacionalne stranke osvojile dvije trećine od ukupno 90 mandata u lokalnom parlamentu (SDA 30, SDS 28 i HDZ BiH dva). Iako su međusobno razdijelili sve pozicije u vlasti i privredi te mogli upravljati jedino uz dogovor i kompromise, ipak je svaka od tih stranaka potajno vršila pripreme za rat.

Svi su kupovali vrijeme - SDS da obavi zadnje pripreme da, uz pomoć tadašnje Jugoslovenske narodne armije i vojne premoći, preuzme kontrolu nad cijelom opštinom, a SDA i HDZ BiH da pokušaju naoružati pripadnike svog naroda i organizovati odbranu. SDS je bio u daleko povoljnijoj situaciji, jer su njihove centrale na Palama i u Beogradu uveliko radile na formiranju srpskih vojnih i policijskih snaga, dijelili su oružje članovima i simpatizerima, ljudstvo je skupljalo ratna iskustva na ratištima u Hrvatskoj, a tenkovi i topovi JNA su bili garancija da ništa ne može poći po zlu.

O ratnim pripremama SDS-a se manje-više sve zna. Za pomoć koju su dobijali od bezbjednosnih službi iz Srbije, ulozi JNA, o brižljivo razrađenim planovima u najvišim političkim i akademskim krugovima u Beogradu - da se najveći dio Bosne i Hercegovine, zajedno sa dijelovima Hrvatske, ugradi u "srpsku državu" zapadno od Drine. O tome je dovoljno napisano u sudskim presudama, ali i brojnim naučnim radovima. Manje je poznato kako su se SDA i HDZ BiH pripremali za rat na području sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, koju nazivamo Bosanska krajina.

Herojska odbrana zapadnih dijelova tog prostora, zatim međubošnjački sukob, kao poseban slučaj u ratovima devedesetih, ali i briljantne akcije Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine u oslobađanju nekoliko opština na samom kraju rata, bili su dovoljni da se zaborave ogromni propusti u pripremi otpora na početku rata.

Plan odbrane Bosanske krajine

Dok je bošnjački lider Alija Izetbegović umirivao javnost izjavama poput: "Rata neće biti, spavajte mirno...", rukovodstvo njegove stranke se sastajalo i ozbiljno razmatralo opciju rata. Prvi sastanak povjerljivih stranačkih ljudi iz SDA organizovan je još u januaru 1991. godine u Velikoj Kladuši. Dakle, prije početka rata u Sloveniji i Hrvatskoj postojali su razgovori o vojnom raspletu u Bosni I Hercegovini. Zatim su se sastanci zaredali u martu u Bosanskoj Krupi, pa u maju, junu i julu u Cazinu, potom u Bosanskoj Dubici i Prijedoru.

Do kraja 1991. godine formirano je nekoliko štabova na području Bosanske krajine. Na glavni sastanak Patriotske lige, na poziv Hasana Čengića u julu 1991. godine, iz ovog dijela Bosne i Hercegovine išli su regionalni stranački lideri Mirsad Veladžić i Prijedorčanin Mirza Mujadžić.

Početkom septembra 1991. godine u Prijedor je dolazio Sefer Halilović, a u novembru i Sulejman Vranj. Njihov zadatak je bio da prikupe informacije i ispitaju mogućnosti organizovanja odbrane tog područja. Na savjetovanju Patriotske lige u Mehurićima kod Travnika izrađen je i Plan odbrane Bosanske krajine, čija je glavna odrednica bila da se odbrana organizuje na lijevoj obali rijeke Sane.

Opštinski štab Teritorijalne odbrane Bihać je tako trebao da u aprilu 1992. godine zauzme kasarnu u tom gradu i upravo na to naoružanje se najviše računalo u budućoj odbrani šireg područja Krajine. Jedinice iz Cazina i Velike Kladuše su trebale da se prebace do područja na lijevoj obali rijeke Sane i da tu, zajedno sa lokalnim jedinicama, formiraju odbranu.

Pregovori s komandantom kasarne

Plan odbrane je propao već 23. aprila 1992. godine, kada su srpske snage u jednom danu preuzele kontrolu nad dominantnim dijelovima Bosanske Krupe i odsjekli područja sa bošnjačkom većinom u dolini Sane. Nije nevažno napomenuti da je Fikret Abdić, drugi po važnosti lider u SDA, nekoliko dana prije toga vodio pregovore sa vojnim srpskim snagama baš u Bosanskoj Krupi. Izostala je bilo kakva intervencija iz susjednih većinskih bošnjačkih opština, Cazina i Velike Kladuše. Očigledno su već tada postojali i drugi planovi za to područje, koji nisu uključivali banjalučku regiju.

Umjesto da se kasarna u Bihaću napadne i razoruža, tamošnji gradonačelnik je vodio pregovore sa komandantom kasarne Špirom Ninkovićem sve do 13. juna 1992. godine, kada je svo naoružanje iz kasarne izvučeno i postavljeno na srpske položaje oko grada. Mirza Mujadžić, jedan od ovdašnjih lidera SDA, izjavio je u jednom intervjuu devedesetih da su oni u banjalučkoj regiji ostavljeni na cjedilu odustajanjem od Plana odbrane Bosanske krajine.

Sa tolikim brojem stanovnika odbrana je ipak bila moguća. Opština Prijedor je, po popisu iz 1991. godine, tada imala 49.351 Bošnjaka. To je više nego što ih je bilo u Bihaću, Mostaru, Travniku i nekim drugim većim centrima. Samo na području Kozarca je bilo više Bošnjaka nego u Višegradu. Ta statistika je vjerovatno bila i glavni razlog zašto su progoni i logori u Prijedoru bili brutalniji nego drugdje. Demografska struktura stanovništva je morala za sva vremena da bude promijenjena u korist manjinskih Srba.

U Prijedoru je, uz dogovor sa komandantima JNA, podijeljeno oko 1.200 cijevi pješadijskog naoružanja u mjesne zajednice s većinskom bošnjačkom populacijom. Radilo se o naoružanju Teritorijalne odbrane i rezervnog sastava policije. Tehnološki, to naoružanje je bilo na nivou onog korištenog u Prvom svjetskom ratu, puške M48 i zastarjeli mitraljezi, nekoliko ručnih bacača bez raketa i skromne količine municije. Polovica te municije je ispucana u noći proslave Bajrama, neposredno pred početak ratnih dejstava.

Frakcije u SDA

Nedostatak naoružanja, ipak, nije bio presudan u organizovanju odbrane i otpora. Veći problem je predstavljao nedostatak kvalitetnih kadrova na ključnim pozicijama, odsustvo liderstva te razjedinjenost kod stanovništva. SDA je prilikom formiranja vlasti, u nedostatku stručnih ljudi u vlastitim redovima, postavljala neprovjerene i nekarizmatične kadrove. Oni nisu bili u stanju obavljati poslove ni u mirnodopskim uvjetima.

Pojavile su se frakcije u samoj SDA - jedni su bili za oružani otpor, predvođeni Mirzom Mujadžićem, dok je frakcija okupljena oko načelnika Muhameda Čehajića zagovarala da se ide na pregovore i ustupke prema srpskoj strani. Ta podijeljenost će biti očigledna u daljem razvoju događaja. Nije postojala nikakva vojna koordinacija na nivou opštine. Svaka mjesna zajednica je imala svoje planove. Nekakav oblik vojne organizacije je postojao tek u Kozarcu i okolnim selima, ali se i to raspalo već prvog dana kada je Kozarac napadnut.

SDS je izvršio puč 30. aprila 1992. godine, kada je iz vlasti istisnuo SDA i HDZ kadrove. Kontrolu nad gradom, svim ključnim institucijama, preuzeli su bez ispaljenog metka. Akciju su izveli sa 400 lojalnih policajaca, a druga strana je bila potpuno nespremna. SDA je gotovo dvije pune godine na ključnim pozicijama u policiji imao svoje ljude, uključujući i dvije izdvojene policijske stanice u Kozarcu i Ljubiji, a da se niko nije suprostavio nelegalnom preuzimanju vlasti. Razvoj događaja u Prijedoru je ubrzan upućivanjem depeše od ministra unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine Alije Delimustafića, kojom je naredio prijedorskoj policiji da napada na kasarne i kolone JNA. Oni koji su ostavili Prijedor na cjedilu nisu se libili izdati takvu naredbu.

Akcija Kurevske čete

SDS je u maju 1992. godine u Prijedoru raspolagao sa oko 1.700 aktivnih i rezervnih policajaca, dok je SDA imala ograničenu kontrolu tek na nekoliko desetaka policajaca, rasutih po okolnim naseljima. U dvije prijedorske brigade i u drugim vojnim jedinicama SDS je imao na raspolaganju oko 8.000 naoružanih pripadnika. SDA pod svojom direktnom kontrolom nije imao niti jednu vojnu jedinicu. Od sastanaka koji su unutar članstva SDA vođeni još od januara 1991. godine nije bilo nikakve vajde. Plan odbrane je u potpunosti propao, a na prostoru banjalučke regije nisu uspjeli organizovati niti jednu efikasnu vojnu jedinicu. HDZ BiH je na istom prostoru postigao još manje u organizovanju Hrvata.

Gubitkom gradske jezgre Prijedora, koja je predata bez ispaljenog metka, sva ostala naselja sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništom postala su izolovana i lagan plijen. Prilikom prvog napada i zauzimanja sela Hambarine niti jedan vojnik na srpskoj strani nije ni ranjen, dok su u višednevnim napadima na šire područje Kozarca poginula dva vojnika, a nešto kasnije i dva srpska civila. Istovremeno, na drugoj straini, ginule su stotine ljudi, mahom su to bili civili, ali i pripadnici Teritorijalne odbrane i policije u rasulu, nad kojima bi srpski vojnici vršili egzekucije najčešće odmah nakon predaje.

Izdvaja se tek jedna akcija takozvane Kurevske čete, kada je oko 110 pripadnika, od kojih je tek 70 imalo nekakvo naoružanje, pokušalo vratiti kontrolu nad Prijedorom. To je bila samoorganizovana grupa patriota, koja je naivno krenula pomoći svojim sunarodnicima u Kozarcu. Mislili su da se tamo vode teške borbe, a ustvari su srpski tenkovi rušili kuće i granatirali naselja radi samog rušenja, ne zato što je neko pružao otpor. Prešli su rijeku Sanu i u ranim jutarnjim satima 30. maja 1992. godine izvršili napad, u kojem je, u razmjeni vatre, smrtno stradalo 15 srpskih vojnika i policajaca.

Evidentirano 3.176 žrtava

Slabo naoružani pripadnici te jedinice su uspjeli četiri sata držati pod kontrolom skoro polovinu gradske zone Prijedora, da bi se potom povukli pravcem iz kojeg su i došli. Iako su poštovali pravila ratovanja, nisu povrijedili niti jednog civila, a i sa zarobljenicima su postupali korektno, odmazda prema svakom od uhvaćenih je bila strašna. Mučili su ih sadistički i ubijali, a nisu štedjeli ni članove njhovih porodica. Ono što je bilo najgore po njih - bili su prezreni i od sunarodnika koji se nisu htjeli boriti.

Ta akcija Kurevske čete je ujedno bila kraj osmodnevnog rata u Prijedoru. Od 31. maja 1992. godine sva naselja su bila pod srpskom kontrolom, stanovništvo je razoružano i tek tada se počelo ostvarivati ono što se u nekim dokumentima Tribunala u Hagu tretira da je dostiglo razmjere genocida. U naredna tri mjeseca, u udruženom zločinačkom poduhvatu, u Prijedoru je ubijena većina žrtava od 3.176 do sada evidentiranih. Među njima je i 256 žena te 102 djece. Do kraja rata protjerano je oko 53.000 nesrba, svi su bili opljačkani i ponižavani. Većina njih je prethodno bila zatočena u nekom od prijedorskih logora. Nikad nije utvrđen tačan broj silovanih žena i djevojčica, pa i muškaraca, koji su s**** zlostavljanju bili izloženi naročito u logoru Keraterm.

Muhamed Čehajić, gradonačelnik Prijedora, koji je htio pregovarati i do kraja vjerovao u mirno rješenje, zatočen je, mučen i pogubljen u logoru Omarska. Mirza Mujadžić, koji je zagovarao otpor, bio je među rijetkima i prvima koji su uspjeli pobjeći na slobodnu teritoriju u Bihać. Šefovi policije Talundžić i Kadirić, samo njima znanim čudom, preživjeli su zarobljavanje i dokopali se inostranstva. Većina običnih policajaca su zarobljeni, mučeni i ubijeni.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/os ... -prijedoru

[amkos]

Ovdje se ne radi toliko o zlocinima cetnika vec koliko je pogubno imati nezrelo vodstvo i narod koji ne zna sta hoce :

Moje mišljenje je da od vodstva zavisi i ponašanje naroda. Ako je vodstvo zrelo, moralno, pošteno u većini slučajeva to se onda prelijeva na narod i narod se tako ponaša i slijedi tu praksu i zna šta hoće u suštini. U suprotnom imamo ovo danas što vidimo svaki dan.

[Mehmed beg Catic]

Ovdje se ne radi toliko o zlocinima cetnika vec koliko je pogubno imati nezrelo vodstvo i narod koji ne zna sta hoce :

Moje mišljenje je da od vodstva zavisi i ponašanje naroda. Ako je vodstvo zrelo, moralno, pošteno u većini slučajeva to se onda prelijeva na narod i narod se tako ponaša i slijedi tu praksu i zna šta hoće u suštini. U suprotnom imamo ovo danas što vidimo svaki dan.

Ali ne pada vodstvo sa neba vec dolazi iz tog naroda, ne kaze se dzaba: "vodstvo je ogledalo naroda, narod je ogledalo vodstva " , i na nasu stetu to je istina.
Sta ces goreg primjera kada 37 godina poslije smrti dikatora koji je zabranio da se Bosnjaci izjasnjavaju kao narod, koji je unistavao dzamije i pljackao ne samo pojedince vec citav jedan narod , veliki broj tog istog naroda priziva tog dikatora i tuguje za njim a pljuje na rahmetli Aliju.

[Drina]

Dženaza u Vlasenici: O Rašidovoj dobroti pričaju i Srbi, pa zašto su ga onda ubili

“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Rašid i njegov maloljetni sin Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine, a pored njegovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad”



Ako ukucate ime i prezime Rašida Dautovića na Googleu, o njemu nema nikakvog traga. Ali, kada neko spomene tog čovjeka, poznatog vlaseničkog slikara i nastavnika likovne kulture, pred očima mi je samo jedna slika – sjedim u klupi, u kabinetu likovnog, učenik sam šestog ili sedmog razreda, a nastavnik Rašid stoji s moje desne strane i odlučnim pokretima kistom popravlja moj rad, objašnjavajući mi kako šta trebam raditi. Ja gledam malo u njegovu ruku, a malo u trag koji ostavlja na listu iz bloka.

Ovako se ubijenog nastavnika Rašida Dautovića sjeća Izudin Čamdžić, kojem je Rašid bio rođak i razredni starješina u osnovnoj školi koja se nekada zvala XIX Birčanska brigada. Pored Rašidovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad. Cijela je Rašidova porodica ubijena. Osim njega i Mersada, koji je u trenutku ubistva imao 17 godina, ubijeni su Rašidova supruga Hajrija, djevojačkog prezimena Sušić, i njihova devetogodišnja kćerka Mersiha zvana Seka. Ubijena mu je i majka Hanka, te brat Mevludin, sestra Almasa i njen sin. Oni su dio spiska koji je predat Crvenom krstu, a na kojem su 2.643 imena ubijenih Vlaseničana, od kojih je manje od polovine žrtava identificirano i ukopano.

Za ratne zločine počinjene u ovoj prije rata pretežno muslimanskoj čaršiji pod brdom Viselac osuđen je Dragan Nikolić u Hagu na 20 godina dugu zatvorsku kaznu, dok je Sud Bosne i Hercegovine osudio Predraga Bastaha na 22 i Gorana Viškovića na 18 godina, a zbog starosti oslobodio Veljka Bašića. Nedugo nakon što je Novosadski korpus, potpomognut desetinama lokalnih stanovnika srpske nacionalnosti i paravojnim jedinicama, okupirao Vlasenicu 21. aprila 1992. godine, za Bošnjake ovog mjesta počinju svakodnevne torture, pljačke, odvođenja, silovanja, ubistva… Situacija se čak i pogoršala po odlasku Novosadskog korpusa, kada su se lokalni Srbi počeli takmičiti u činjenju zla i iživljavanju nad dojučerašnjim poznanicima, radnim kolegama, njihovom djecom… Situacija je eskalirala osnivanjem logora Sušica, u kojem su se dešavala neviđena zvjerstva nad civilnim zarobljenicima i masovna ubistva.

“Priča se da su zločinci imali poseban pik na Dautoviće, jer je početkom Drugog svjetskog rata kroz Vlasenicu prošlo mnogo vojske, a kako je koja vojska dolazila, tako je odvodila omladinu kada krene dalje. Moj je daidža Dautović i on je tada odveden u ustaše sa 17 godina. O njemu se nikad ništa nije saznalo, a našim predratnim komšijama Srbima to je bio argument za ubistva, i svi Dautovići u Vlasenici etiketirani su kao ustaše. Zbog toga su tražili da ubiju sve koji imaju neke veze s ovom porodicom. Uspjeli su nekako preživjeti samo Rašidov brat Hajrudin, koji je prije nekoliko godina umro u Mostaru, i sestra Šaha, koja je u Americi. Rašid i Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine. Osim težine samog događaja kao što je dženaza, bio je to dodatno tužan i potresan prizor jer, nakon što je klanjana dženaza, preživjeli sinovi, braća, bratići ili zetovi prilazili su i uzimali tabute svojih članova porodice, a pored Rašidovog nije bilo nikog od njegovih bližih. Svi su ubijeni. Naravno, mi rođaci, drugo ili treće koljeno, prišli smo, ponijeli i spustili njegov tabut. Što se tiče Mersadove dženaze, nije mi poznato ko je potpisao identifikaciju i dao pristanak za dženazu. Čuo sam da je pronađena samo jedna njegova kost”, pojašnjava Čamdžić.

Govoreći o sjećanjima na svog razrednog starješinu, Čamdžić kaže da se radovao kada je u petom razredu njegovo odjeljenje dodijeljeno nastavniku Rašidu.

“Učenici su ga voljeli. Bio je blag čovjek i na greške nam je uvijek ukazivao na poseban način i bez galame, a ne kako je to radila većina tadašnjih nastavnika, koji su znali čak i udariti, te povući za kosu ili uho učenika. Iako nikad nije povisio glas, imao je autoritet i svi učenici i roditelji voljeli su ga i poštovali. Svojim predanim radom prenosio je na nas tajne crtanja i slikanja, pa tako su i oni đaci koji nisu bili spretni u tome rado išli na sekciju iz likovnog, jer je on kod nas probudio interesiranje prema tom predmetu. Ohrabrivao je i očigledne antitalente, a predavao je i objašnjavao s takvom ljubavlju, kao da ćemo danas-sutra svi biti umjetnici. Rašidov cijeli svijet bili su njegova porodica, učenici, bojice, tempere, kistovi, crteži i slike. Ja nisam bio sjajan učenik, a majka k'o majka, i moja je željela da imam što bolje ocjene. Jednom se na informacijama ljutila na mene, a on je smirivao situaciju. Milovao me po kosi, govoreći da sam dobar, da slušam i da on vjeruje da ću do polugodišta popraviti ocjene.”

Zidove mnogih vlaseničkih kuća, priča Čamdžić, krasile su Rašidove slike. Motivi su bili različiti, ali najčešće je slikao vlaseničke mahale i Hajrija džamiju, a radove je u donjem desnom uglu potpisivao s “R. Dautović”.

“Vlasenicu i staru čaršiju nemoguće je bilo naslikati bez Hajrija džamije, a kada su naše predratne komšije ušle u naše domove, te su slike rasute. Oni takve sadržaje nisu željeli, pa su ih bacali ili uništavali. Ta djela imaju veliku sentimentalnu vrijednost i imao sam namjeru fotografirati ih, te u Vlasenici postaviti stalnu izložbu, no uspio sam naći samo jednu njegovu sliku na kojoj su naslikane lađe, iako mi je dosta ljudi reklo da znaju nekog ko ima jedno ili dva njegova djela”, priča naš sagovornik.

“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio, i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Žalosno je to što o njegovoj dobroti pričaju i vlasenički Srbi. Pa, ako je bio dobar i nikom nije naudio, zašto ste ga ubili”, ogorčen je Čamdžić.

Naš sagovornik kaže da ne zna i da ga ne interesira koji naziv danas nosi škola koju je pohađao. Za njega je to i dalje OŠ XIX Birčanska brigada, a učionica u prizemlju kabinet je nastavnika Rašida.

“Ta je učionica bila specifična po tome što su stolovi bili poredani ukrug, s mnogo crteža na zidovima. Ja i danas kada prođem pored škole i vidim tu učionicu u prizemlju, s desne strane na ćošku objekta, uvijek vidim nastavnika Rašida u plavom mantilu kako, noseći zeleni dnevnik, ulazi u svoj kabinet i smješka se đacima. Za mene će to uvijek biti učionica nastavnika Rašida!”

Srbi su govorili Bošnjacima da ostanu jer su sigurni, a onda je krenulo ubijanje

Izudin Čamdžić je kao 15-godišnjak s roditeljima i sestrom iz Vlasenice izbjegao 7. maja 1992. godine, među posljednjim Bošnjacima koji su automobilom napustili ovo mjesto. “Od aprila su se pravili neki spiskovi i moja porodica im, mogu tako reći, nije bila interesantna. Dosta sugrađana koji su mogli možda bi i otišli, ali Srbi su ih uvjeravali da treba da ostanu, da im niko ništa ne smije. Stanovali smo u stanu broj devet, a u stanu broj 12 bio je Salih Hadžiomerović, profesor hemije. Salihova supruga i dvojica sinova već su bili u Tuzli i on je tu bio sam. Kada je vidio da iznosimo stvari, pitao je da li mi to napuštamo Vlasenicu. Otac mu je odgovorio da idemo, a on je pitao ima li mjesta i za njega. Otac mu je rekao da ima, da ćemo se svi potrpati u auto, ali da požuri sa stvarima. On je rekao da je sve spakovano i vratio se do stana po torbe. U međuvremenu je na stubištu naišao njegov kolega, pedagog Vojo, zvani Šaptalo jer tiho priča. Rekao mu je tim svojim glasom: ‘Nemoj, komšija, pa zar i ti ode? Ostani, ne brini, neće ti ništa biti. Ništa se ti ne sekiraj!’ I Salih se predomislio. Samo je rekao mom ocu: ‘Hajde ti, Ramize!’ Ubili su ga. Poslije rata kada smo prvi put otišli u Vlasenicu, sreli smo Šaptala, koji nam se ‘obradovao’. Pitao nas je gdje smo i kako smo, a drvlje i kamenje je sasuo na izbjeglice srpske nacionalnosti koje su se naselile u Vlasenici. Odjednom je okrenuo priču na Saliha. Počeo je da se opravdava, da cvili i da se kune kako nije znao da će ga ubiti. Ne kažem da je Šaptalo ubio Saliha, ali tvrdim da ima i njegove krivice što je Salih ubijen, jer je zbog njega ostao. Svjedočio sam tome”, završava Čamdžić.

http://saff.ba/dzenaza-u-vlasenici-o-ra ... nda-ubili/

[Zmaj]

60m7X-djtiQ

[Drina]

dX8UkZp9xqo

[Zmaj]

ZABORAVLJENI ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA KOKIĆA

Bošnjacima sela Kokići 25. juni 1992. godine ostaće u trajnom tužnom sjećanju. Toga dana nad ovim, nadasve plemenitim, radinim i mirnim insanima, izvršen je zločin. Ubijanje, zarobljavanje i protjerivanje. Bošnjaci i Bošnjakinje ovog, kao i mnogih drugih sela i gradova u BiH na svojoj koži su osjetili razne vrste zuluma koje su mogli učiniti samo potpuno bolesni četnički banditi koji kao da preko noći izniknuše u srpskim selima koja okružuju ovo bošnjačko selo.


Četnici iz sela Grdovo, Brvanci, Krezluk i Dubrava potpomognuti svojom sabraćom iz drugih mjesta izvršiše zločin nad svojim komšijama (komšijama Bošnjacima) koji su do tada sa svima imali dobre odnose.

Iako sam o ovom zločinu i do sada dosta znao, ipak sam za pisanje ovog teksta razgovarao sa živim svjedocima Kokić Ibrom i Enesom. Uoči 16. godišnjice stradanja Bošnjaka u Kokićima podsjetili smo se na sve ono šta je zadesilo mještane sela Kokići.

O ovom zaboravljenom zločinu Ibro i Enes pričaju:

«U ranim jutarnjim satima (oko 05,00 sati) naše malo selo napali su četnici sa 620 vojnika : specijalna jedinica, rezervisti i druge paravojne formacije koji su na glavama nosili velike šubare sa četničkim kokardama.

Kompletno naše selo imalo je oko 200 stanovnika (45 domaćinstava). Omjer je jasan: tri i još više do zuba naoružanih četnika na jednog stanovnika Kokića uključujući stare, bolesne, nemoćne, žene i djecu. Naša straža koju smo držali iznad sela pružala je otpor do 11.00 sati i do tada je uspjelo iz sela izaći jedan broj stanovnika.

Kada je u komandu Dnolučkog odreda došla vijest da je napadnuuto malo selo Kokići odmah je upućena ispomoć. Šef Štaba inženjer mašinstva Mujo Bačvić (koji je bio vijećnik SO Jajce i član odbora Islamske zajednice Jajce) kao dobrovoljac krenuo je sa jednom četom. Prije dolaska do sela Kokići poginuo je od četničke zasjede on i Muhamed Lizalović.

Upadom u selo četnici su ubili 13 muškaraca i dvije žene, a 10 muškaraca zarobili. Među onima koji su bili zarobljeni i prebačeni u logor bio je i Ibro (Alije) Kokić, naš sagovornik, čijeg oca Aliju i brata Jašara četnici ubiše pred njegovim očima, Dervišić Zahida zbodoše, a Kovačević Mehmeda i jednu ženu zaklaše. Zaista smo bili potpuno šokirani, jer nismo mogli ni zamisliti da se nešto ovako može nad insanima činiti.

Za izvršeni zločin nad Bošnjacima Kokića jedan devetnaestogodišnji četnik – komšija Kokićana nagrađen je od svoga komandanta – vojvode.

Ibro dalje priča: ''Nas zarobljene najprije su odveli u Donji Vakuf a nakon tri dana na Manjaču. Pošto je među zarobljenima bio jedan Bošnjak u poznim godinama svoga života - on je ubrzo pušten, a ostali su u logoru na manjači proveli 2 mjeseca nakon čega su razmjenjeni. Za vrijeme od dva mjeseca svašta smo preživjeli. Razna mučenja, premlaćivanja, maltretiranja ubijanja. Sve je bilo teško podnositi bilo da nas muče ili gledati kako muče, maltretiraju i ubijaju druge zarobljenike. Nema riječi kojima bi se moglo opisati sve ono šta su logoraši Manjače preživjeli. Neshvatljivo je odakle mučiteljima (četnicima) onoliki naboj mržnje koji su iskaljivali nad nama nedužnim Bošnjacima i Hrvatima u ovom zloglasnom logoru.

Zato je razmjena i puštanje na slobodu za svakog zarobljenika bio dan ponovnog rođenja – dan koji nas podsjeća na povratak u normalan insanski život.''

Imena deset osoba koje su bile u zloglasnom logoru Manjača.

1. Kokić Asim – beg,

2. Kokić Ibro,

3. Kokić Halid,

4. Kokić Elvedin,

5. Dervišić Ćazim,

6. Dervišić Atif,

7. Dervišić Bakir,

8. Dervišić Osmo,

9. Dervišić Hazim,

10. Mačak Alaga.


Spisak ubijenih u Kokićima dana 25. 06. 1992. godine:

- Prezime - Ime oca - Ime - Datum rođenja -
1 Kokić Ibre Alija 15. 01. 1929.
2 Kokić Alije Jašar 30. 05. 1961.
3 Dervišić Šerifa Halil 22. 02. 1950.
4 Dervišić Halila Elvedin 04. 02. 1976.
5 Dervišić Omera Said 10. 05. 1944.
6 Dervišić Omera Ismet 10. 12. 1938.
7 Dervišić Ramiza Midhet 24. 03. 1961.
8 Dervišić Agana Nesib 18. 02. 1951.
9 Dervišić Alije Almin 03. 05. 1974.
10 Dervišić Fazle Mustafa 1914.
11 Dervišić Huse Habiba-hanuma 1920.
12 Dervišić Mustafe Zahid 24. 02. 1952.
13 Kovačević Rame Ćamil 1922.
14 Kovačević Ćamila Mehmed 1957.
15 Dogan Ibre Zifa-hanuma 1922.

Po oslobađanju sela Kokići 1995. godine naišli smo na potpuno spaljeno i uništeno selo i veoma brzo smo uočili i pronašli masovne jame u kojima je bilo zatrpanih 8 tijela. Nakon što smo iIbro Kokić, živi svjedok zločina u Kokićima, logoraš zloglasnog logora Manjača i veliki borac za ponovno oživljavanje sela Kokićih pronašli izvršena je identifikacija i ukopani su u mezarju Kokići. Drugih pet tijela pronašli smo kasnije, te su i oni nakon identifikacije ukopani u mezarju Kokići.

Do danas nisu pronađeni Kovačević Ćamil i Dogan Zifa – hanuma, jer su oni najvjerovatnije nakon što su ubijeni ostali u jednoj kući koja je kao i druge kuće potpuno izgorjela i uništena

Neshvatljivo je da do danas za zločin u Kokićima niko nije odgovarao niti je optužen, iako su živi svjedoci nekoliko puta davali svoje iskaze raznim istražiteljima i institucijama.

Krajnje je vrijeme da oni koji su izvršili zločin nad potpuno nevinim Bošnjacima Kokića izađu pred lice pravde i budu kažnjeni, jer porodice ubijenih i mučenih imaju pravo na istinu, oni tu istinu traže i ta istina već jednom treba da se obznani. Ovo bi bar donekle umanjilo bol porodicama ubijenih i doprinijelo uspostavljanju povjerenja među ljudima. Iznošenjem istine o zločincima i imenovanjem zločinaca skinula bi se i najmanja sumnja, a time i odgovornost sa onih koji u zločinu u Kokićima nisu učestvovali i koji svoje ruke nisu okrvavili.

Trebamo vjerovati da je svugdje bilo onih koji zločine nisu činili i koji su se zločinu suprotstavljali i koji su nevine nastojali zaštiti izlažući čak i svoj vlastiti život.

Do danas se u Kokiće vratilo ukupno 14 porodica kojima su obnovljene kuće. Danas je težak život za Bošnjake Kokića: nerazvijena infrastruktura, slab put, udaljenost od grada Jajca, udaljenost od škole, ( radi malog broja djece nastava za učenike do četvrtog razreda izvodi se u privatnoj kući) nezaposlenost i drugo što su vjerovatno prepreke za masovniji povratak. Nadamo se da će u narednom periodu brojne institucije (domaće i međunarodne) koje su nadležne za ovu problematiku imati još više sluha za održivi povratak, kako bi se Bošnjaci Kokića vratili na svoja ognjišta. Isto tako se nadamo da će Kokićani iz ljubavi prema svome mjestu sa svoje strane učiniti što je u njihovoj moći da se vrate na svoju očevinu i djedovinu. Dosadašnji povratnici su učinili puno na stvaranju minimalnih uvjeta za masovniji povratak ostalih stanovnika Kokića. Pored obnove kuća uložena su velika sredstva od strane elektroprivrede BiH za elektrifikaciju sela Kokići.



Ono što posebno ulijeva nadu da će u Kokiće ipak biti povratka jeste izgradnja velelepnog mesdžida u ovom selu. I zaista mesdžid u Kokićima je pravi ukras sela, a nadamo se da će za predstojeći Ramazan biti pušten u funkciju i da će kokićani u njemu u ovom mubarek mjesecu Inša-Allahu te'ala, obavljati namaze i druge vjerske aktivnosti.

Nadu u povratak kokićana u svoje selo ulijeva i zdrava sredina za proizvodnju zdrave hrane, razvoj stočarstva i posjedovanje izuzetno čistog zraka i vode.

Na kraju ovog kazivanja o zločinu nad Bošnjacima Kokića , želim da kazivanje o ovim časnim insanima bude i ostane opomena i danju i noću, u sadašnjosti i budućnosti, neka onemogući zaborav, te da bude moj skroman doprinos da ih se uvijek sjećamo, a Svemogućem Allahu dž.š. upućujem dovu da ih sve nagradi firdevsi Džennetom, njihove najmilije da obaspe saburom, a sve zločince, mučitelje i ubice da stigne zaslužena kazna i na Dunjaluku i na Ahiretu. Amin!

http://mizjajce.com/index.php/novosti/r ... ima-kokica

[Zmaj]

Zločin u Cvitoviću

Prema kazivanju preživjelih Bošnjaka i Bošnjakinja, četnici su u Cvitović došli 03.11.1992. godine, te su u kući Elkaza Nedžiba ubili šest žena. Slobodno se može reći da su ih ubili po dva puta, jer su u zaključanu kuću ubacili dvije bombe rekavši im: «Eto vam dvije kruške», a zatim su kuću zapalili – pa su tako neki ranjeni, a neki mrtvi u zapaljenoj kući izgorjeli. Isti dan su pred kućom ubili Fejzić Ibru, a Elkaz Šabana su bajonetom prikovali za krušku i tako je ostao do raspadanja tijela. Preživjeli očevici Mujo Mešinović, Huso Ejup i Zejna Elkaz su nam još 1996. godine o ovom zločinu kazali sve strahote, a Mujo nam je kasnije potvrdio gore izneseno, a zatim za svoju sudbinu još reče: »Pokupili su mene, Halila Mešinovića, i Šerifa Vunića kad smo pošli pustiti krave i odveli najprije u Bjelajce, zatim u Mrkonjić Grad, te u Donji Vakuf gdje smo u nekom magacinu bili više od jednog mjeseca. Magacin je bio pun zarobljenika sa područja Jajca. Ja sam razmijenjen u Bugojnu. Kao i za brojne druge počinjene zločine na području BiH tako ni za ovaj, do danas niko nije odgovarao niti izašao pred lice pravde.

Iz arhive Preporoda

http://bosnapress.net/zapis-o-zlocinu-i ... cvitovici/

[Jack]

Da bude gore,selo Bjelajce je nekad bilo cisto Muslimansko selo.Gdje su begovi dovlacili pravoslavne vlahe na to selo.Poznati begovski Bjelajci kraj Jajca.otuda su krenule prve barikade i prvi napadi na Jajce

[Drina]

Ispovijest logoraša sa najdužim stažom u BiH: Učitelja Sulejmana mučili u tri zemlje

Prijeratni učitelj u Kupresu Sulejman Pilić (70) u zatočeništvu je tokom rata u Bosni i Hercegovini boravio najduže.

Logoraš s najdužim stažom, kako odobrava da ga se povremeno naziva, najviše vremena je u logorima bio zatvoren od svih zatočenika još od Drugog svjetskog rata, a zatvaran je i mučen na prostoru BiH, Srbije i Crne Gore. S početkom rata u BiH, u aprilu 1992. godine, počele su njegove torture, zarobljavanje, privođenje, ispitivanje… Sve to je trajalo do januara 1996. godine.

U razgovoru sa novinarom Anadolu Agency (AA), Pilić je podsjetio da je još 2010. godine tužio državu Crnu Goru. Tužbe je najavio i protiv Srbije te bh. entiteta Republika Srpska. Iz Atlante u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), gdje s porodicom boravi još od prvih poslijeratnih godina, vratio se, kako je kazao, prvenstveno da ispriča priču o najtežem periodu svog života.

„Ja sam ovdje u Bosni i Hercegovini prvenstveno da kažem istinu o sebi, iako ni prije nisam ništa tajio, ali sam bio spriječen zbog zdravstvenih razloga“, kaže Sulejman podsjećajući da mu je operativnim zahvatom tretirano jedno plućno krilo, drugo je odstranjeno, kao i jedan bubreg. Operaciju je imao i u predjelu glave. Ukratko, tako nabraja one najveće fizičke posljedice boravka u logorima, a svakodnevno uzima po nekoliko pilula.

Sve je počelo 1992. godine.

„Bio sam u tim logorima oko četiri godine. Počeo sam 10. aprila 1992, a trajalo je do 26. januara 1996. godine. Cijelo to vrijeme sam provodio u gotovo cijeloj toj bivšoj Jugoslaviji. Počeo sam od Bosne, pa u Srbiju, onda iz Srbije u Crnu Goru, pa ponovo u Srbiju, pa onda u Republiku neki kažu ‘srpsku’ ja kažem ‘mrsku’, jer ona mi je najviše nanijela bola i tuge, i danas to osjećam. Ne da mrzim, znam da ima divnih ljudi Srba, imam ja i danas prijatelje koji su u toj RS, koji znaju ko sam bio, šta sam bio i za koje sam ubijeđen da me i dan-danas cijene kao Lemu, fudbalera, čovjeka, nastavnika razredne nastave, jer sam mnogima učio i djecu“, rekao je Pilić i dodao kako ima nagore mišljenje o svima onima koji su činili zločine.

Najduže je boravio u zatvoru Tunjice u Banjoj Luci, oko tri i po godine. Kako kaže, to je nekada bio zatvor, a tokom rata možda i najveći logor u BiH.

Svjestan je 70-godišnji Pilić da ratovi donose razaranja, progone i stradanja. Međutim, tadašnja Jugoslavija, a posebno BiH u njoj, bila je poznata po suživotu, „miješanim“ brakovima, kako se u najkraćem nazivaju bračne zajednice supružnika različitih nacionalnosti. Takav je i brak Sulejmana Pilića, čija je supruga Zorka Srpkinja porijeklom iz Novog Sada.

Tako je 10. aprila s grupom Srba i Bošnjaka krenuo s Kupresa prema Bugojnu. Iako rat nije zvanično ni bio počeo, dešavali su se, veli Pilić, upadi Srba iz Hrvatske. Tenzije su bile ogromne, punktove su imali svi koji su imali oružje, bilo Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.

Pilić je s grupom, koju su činili muškarci i žene različitih nacionalnosti, zaustavljen već na izlazu iz Kupresa. Zadržani su nekoj prostoriji, odakle su odvedeni muškarci Srbi. Nešto kasnije su se čuli pucnji. Ostatak grupe je bio slobodan krenuti dalje. Došli su do Bugojna, odatle put Sarajeva. Pilić je uspio u namjeri da se sa sarajevskog aerodroma prebaci do Srbije, jer su ga u Novom Sadu čekali supruga i djeca.

Međutim, već u Beogradu, prisjeća se, prepoznao ga je jedan Kuprešak, a potom ga je zaustavio i jedan oficir. Tu je ponovo lišen slobode, pa pušten da otputuje u Novi Sad. Nakon toga odlazi u Ulcinj, prijavio se u tamošnji Crveni krst, planirajući odatle otputovati izvan granica tadašnje Jugoslavije. Međutim, nakon nekoliko dana lišen je slobode.

Tu su počele torture, prisjeća se Pilić. Udaran je metalnom šipkom, nazivan „ustašom“ i pozivan da prizna da je poslan u Crnu Goru da animira Bošnjake da se uključe u rat. To je, kako kaže Pilić, bila potpuna besmislica. Pitali su ga i za Srbe stradale u Kupresu. Nije imao informacija, pa je doživljavao sve veće i veće torture. Optuživan je da je znao, a krio informacije o stradalim Srbima na Kupresu i hrvatskim vojnicima koji su ih odveli.
Dešavanja kao u filmu

Podsjećajući da je iz Ulcinja prebačen u Bar, potom vozom iz kojeg su ljudi, muslimani, izvođeni i ubijani, prebačen u Beograd, Sulejman Pilić je kazao kako bi film o svemu što mu se izdešavalo tih devedesetih godina bio izuzetno zanimljiv publici širom svijeta.

„Ne zbog mene, nego zbog svih tih nesretnih Bosanaca, Bošnjaka, zbog svih ljudi koji su prošli torture. Da svijet vidi šta se događalo u logorima. Jedan dan logora je tragičan i tužan. Samo jedan dan. Zamislite onda četiri godine. Jer, onaj ko je proveo jedan dan u logoru, svake je sekunde očekivao kad će ga izvesti i ubiti“, kazao je Pilić.

Poredeći dešavanja devedesetih godina sa svirepim zločinima tokom Drugog svjetskog rata, Pilić je rekao kako ni nacisti u Drugom svjetskom ratu „nisu radili ni približno sve ono što je rađeno njemu u logorima, a za šta i ne postoje riječi da bi se moglo ispričati i opisati“.

U Beogradu je ponovo zatvoren, ispitivan i mučen nekoliko dana. Potom su mu jednog jutra vezane ruke i stavljen povez preko očiju. U prtljažniku automobila je dovezen do heliodroma, ali ga je smrt na tom putu još jednom poštedjela. Automobil se zaustavio i Pilić je čuo, kako kaže, da najvjerovatnije vozač pita nekoga kraj puta za put do heliodroma i objašnjava mu razlog. Na to ovaj nudi da „riješi“ to što voze u prtljažniku. Ovaj, pozivajući se na naređenje „odozgo“ to odbija, pa Pilić završava u helikopteru koji ga dovodi u policijsku stanicu na Palama kod Sarajeva.

Na Palama je, podsjeća Pilić, u sportskoj hali pretvorenoj u logor boravio više sedmica zajedno sa još stotinama muslimana. Tu je cijelo vrijeme bio vezan za radijator u stojećem položaju.

„Stajao sam 24 sata, svaki dan. Zaspao bih naveče kada bi me to stajanje, batine i sve to smorilo. Zaspao bih tako u tom stavu. Onda bih se probudio i nastavio dalje. Kada zlotvori uđu, prvo su na mene išli, prvo su mene udarali i radili još mnogo šta što ne mogu ni izgovoriti“, kazao je Pilić prisjećajući se tortura kroz koje je prolazio za vrijeme boravka u logoru na Palama.

Period nakon boravka na Palama, koji je prema procjeni Pilića trajao i više mjeseci, je poput “rupe” u njegovom pamćenju.

„Sjećam se da su mi dali neku injekciju tu negdje oko Pala nakon što su htjeli za neku svoju televiziju iscenirati moje puštanje na slobodu. Poslije toga se ne sjećam jednog perioda ništa. Braća su u međuvremenu tragala za mnom i oni su bili saznali da sam u tom logoru na Tunjicama. Nekada je to bio zatvor, a tokom rata ponajveći logor u BiH. Tu se sjećam vaganja. Imao sam 40 kilograma. Bio sam prije rata sportski tip i nikada nisam imao ispod 70 kilograma. Tada su, na tim Tunjicama me i upisali kao logoraša, ali ovaj period prije, to što sam prošao preko Srbije, Crne Gore, Pala, to nije bilo upisano, ali je sada to sve evidentirano u Savezu logoraša u BiH“, kazao je Pilić pokazujući uvjerenje u kojem datumi pokazuju četverogodišnji period zatočeništva.

Slijedila je borba za život na Tunjicama, kako boravak duži od tri godine u tom banjalučkom logoru opisuje čovjek sa najviše dana provedenih u logorima. Tu su logoraše često tukli i velikim policijskim ključevima za zatvorske ćelije.
Kontrast slobode i smrti

Sulejman Pilić je u logoru u Tunjicama boravio do 26. januara 1996 godine, iako je rat u Bosni i Hercegovini bio završen u jesen 1995. godine.

Izlazak iz logora i nastavak tog januarskog dana bio je za njega svojevrsni kontrast pakla i raja, prelaz između slobode i smrti.

“Svi su otišli, u logoru sam ostao sam. Došao je čuvar i rekao da me zove upravnik. Otišao sam kod njega, a on je rekao da mi čestita. Pitao sam, na čemu? Rekao je da mi čestita izlazak i ponudio cigaretu. Tek tako, nakon toliko… Izašao sam i sjeo u neki autobus koji je vozio civile prema Sanskom Mostu. Tu su me dočekali i odveli u hotel. Zamislite, ujutro sam bio vezan u logoru. Već sljedeće veče, nakon oko četiri godine ušao sam u hotelsku sobu. Okupao se i spavao u krevetu. Nakon toliko… Ujutro sam doručkovao u hotelu, popio kafu i razgovarao s ljudima koji su tu bili”, prisjetio se Pilić izlaska iz logora.

Sulejman Pilić je najavio da će nakon presude otići u zatvorsku posjetu haškom optuženiku Ratku Mladiću. Napominje i da države regije ne mogu tek tako sada da se distanciraju od dešavanja u BiH devedesetih godina.

Sada se preko učešća Crne Gore u ratu u BiH prelazi kao da ništa nije bilo, smatra Pilić, i dodaje da će tužbu i protiv te zemlje, u slučaju negativnog rezultata pred crnogorskim pravosuđem, prenijeti u Strazbur, na najviše evropske sudske instance.
Najteži momenti

Četverogodišnje zatočeništvo Pilić uspijeva u kratkim crtama ispričati bez većih problema, ali se na detaljima iz logora na Palama zaustavlja… Ostaje bez riječi i briše suze. Tu su čuvari dovodili djecu, prisjeća se Sulejman. Posebno se sjeća djevojčice od nekih 13 ili 14 godina, koja je bila godina njegove kćerke Elvire. Ona ga je udarala drškom od sjekire po glavi. Kaže, fizički je to nekako i podnosio, ali psihički mu je to ostalo najupečatljivije. Nije o tome govorio dosad, nikome, ni supruzi Zorki.

Svjestan da ratovi u svijetu i dalje traju, a da najduže traje onaj u Siriji, Pilić kaže kako saosjeća sa ljudima koji su tamo zatočeni i mučeni u logorima te poziva da nedužni ljudi budu oslobođeni.

Prema evidenciji Saveza logoraša u BiH tokom rata vođenog od 1992. do 1995. godine, kroz približno 657 logora u BiH prošlo je skoro 200.000 logoraša. Od tog broja, u logorima je ubijeno 30.000 osoba, a silovano je oko 25.000 žena i muškaraca.
fokus

http://www.gorazdeonline.ba/v1/wordpres ... ri-zemlje/

[Gost1]

http://stav.ba/17-maj-dan-kada-je-unist ... -institut/

17. MAJ, DAN KADA JE SPALJEN ORIJENTALNI INSTITUT

Tih prvih ratnih dana i sedmica Oslobođenje nije zabilježilo niti retka o učinjenom knjigocidu. Ono što očekujemo da ćemo naći na naslovnoj stranici iz tog vremena, nema ni u tragovima, ni u vijestima. Danas zvanično niko od svjedoka tog zločina nema odgovor zašto u arhivama postoje tek jedan televizijski snimak i fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Institut je stradao tri mjeseca prije Vijećnice




Nesaglediva je šteta nastala u ulici Đoke Mazalića na Marijinom Dvoru 17. maja 1992. godine. Izgorjela je zgrada, a s njom i fundus od 5.268 rukopisa Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu: rukopisi Kur'ana, teološke rasprave, djela iz prava, sufizma, islamske filozofije, rukopisi iz područja prirodno-matematičkih nauka, djela iz historije, geografije…

U plamenu su zauvijek nestala i djela autora o kojima ništa ne znamo niti ćemo imati prilike saznati. Izgorjele su tapije – svjedočanstva o vlasništvu zemljišta u Bosni i Hercegovini tokom osmanskog perioda. Znalci, orijentalisti i turkolozi sjetno pričaju i prisjećaju se barbarskog čina koji se nimalo slučajno nije desio u Orijentalnom institutu. Ostatak javnosti kao da nikad nije spoznao kolika je šteta učinjena. Kako drugačije objasniti gotovo izostanak novinskih natpisa o ovom barbarizmu.

Nemar i(li) neznanje

I svi oni koji zavire u arhive suoče se s istim – malo tekstova o Institutu, ali i šutnja kada se pokuša saznati zašto javnost (čitati: mediji) malo pažnje poklanja ovom urbicidu. Upravo je to zaključak do kojeg je došla i novinarka radija Bir Lejla Ganijun. Tokom izlaganja na Trećem međunarodnom naučnom skupu Kulturno-historijski tokovi u Bosni od 15. do 19. stoljeća, kazala je: “Dok su sjećanja na ratne stihije još bila svježa, nailazimo na odličan članak autorice Zehre Alispahić pod naslovom Bašagićeva biblioteka bit će vraćena iz Bratislave u sarajevski Orijentalni institut, objavljen u nacionalnom sedmičnom listu Ljiljan (od 2. do 9. oktobra 1996. godine). Ovdje nailazimo na vrijedne informacije vis-a-vis nesretnih okolnosti koje su prethodile uništenju Instituta (nepropisnog smještanja ovakve institucije, a samim tim i vrijednih spisa na čak treći sprat zgrade; odgađanje, a potom nemogućnost evakuacije knjižnog fonda; informacija da su većina čuvara cijele zgrade bili Srbi, kao i tadašnji sekretar Instituta Mladen Mandrapa, ‘koji je, bez sumnje, mnoge stvari sigurnosne prirode prešutio tadašnjem rukovodstvu Orijentalnog instituta…’).”

Orijentalni institut osnovala je Vlada NR Bosne i Hercegovine 1950. godine. Istovremeno je uspostavljena i Katedra za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Na taj način Fakultet i Institut dopunjavali su se u aktivnostima i radu u orijentalistici. Kao samostalna naučna institucija, Institut sistematski i planski sakuplja, obrađuje, izučava i objavljuje arhivsku i rukopisnu građu na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Osim toga, proučavao je i proučava islamsku umjetnost, a jedan mu je od najvažnijih zadataka izučavanje opće i kulturne historije Bosne i Hercegovine u doba osmanske vladavine. Od osnivanja do danas radili su tu najbolji orijentalisti ovih prostora.

Pa ipak, tih prvih ratnih dana i sedmica Oslobođenje nije zabilježilo niti retka o učinjenom knjigocidu. Ono što očekujemo da ćemo naći na naslovnoj stranici iz tog vremena, nema ni u tragovima, ni u vijestima. Danas zvanično niko od svjedoka tog zločina nema odgovor zašto u arhivama postoje tek jedan televizijski snimak i fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Institut je stradao tri mjeseca prije Vijećnice. Lejla Ganijun u razgovoru za Stav kaže da je istražujući članke o Institutu kroz arhivu često spoznavala koliko mediji malo sluha imaju za ovu instituciju.

Institut i pepeo

Rijedak je slučaj da se uposlenici emotivno vežu za neki posao, kao što je to slučaj s institucijom kojoj je posvećen ovaj tekst. Svaka posjeta govori u prilog tom svjedočanstvu. Tako ni ne čudi kako se tada još toplog pepela, koji je zatekla 18. maja 1992. godine u ulici Đoke Mazalića, prisjetila prva v.d. direktorica Orijentalnog instituta nakon paljevine Lejla Gazić. Orijentalni institut nije bio samo mjesto na koje je odlazila na posao, već i drugi dom. U njemu je provela radni vijek. Na čeonu poziciju imenovana je netom po stradanju Instituta. Mjesec je bila na toj funkciji, a da nije ni bila svjesna imenovanja: “Valjda su me imenovali za v.d. direktoricu jer sam bila tu.”

“Vatrogasci mi nisu dali da idem dalje. Morala sam potpisati pristanak da prihvatam rizik, ali tamo nije bilo niti jednog rukopisa”, drhtavim glasom prisjeća se Lejla Gazić. Objašnjava da su prostorije ove vrijedne institucije bile na trećem, posljednjem spratu. Vrijedni rukopisi bili su u sefovima, međutim, nakon očito pažljivo planiranog granatiranja ništa nije preživjelo.

Reakcije sugrađana i njihovi komentari na činjenicu da su izgorjele knjige bile su čudnovate.

“Nakon konstatacije da niko nije stradao, prvo bi upitali: ‘Zašto niste iznijeli knjige? Mogli ste barem svi po dvije.’ Objašnjavala sam da to nismo smjeli. Uostalom, nismo imali garancije da i naši domovi neće stradati. Tek kad bih im objasnila da su izgorjele i tapije – dokumenti o vlasništvu zemlje kroz vijekove – reagirali su na nastalu štetu”, kazala je Lejla Gazić ističući da i danas mnogo nisu svjesni značaja onog što se tada dogodilo.

Sjeća se vremena kada su pristigle prve fotokopije i mikrofilmovi iz Turske kao pomoć Orijentalnom institutu. Tim dokumentima počele su se ispisivati nove stranice historije Instituta. Istovremeno je tekla i obnova fundusu knjiga i kadrova.

Svi oni koji su vodili Institut nakon tog vremena činili su značajne napore da njegov fond raste. U vremenu koje je za mnoge druge naučne i obrazovne oblasti bilo prilično jalovo, ova institucija može se pohvaliti progresom.

Turkologinja zaposlena u Institutu Amina Šiljak-Jasenković kazala je da su u šest i po decenija od postanka objavljene četrdeset i četiri knjige i publikacije, a od toga prije 1992. svega njih sedamnaest. Kadrovskom politikom od 2000. do 2015. godine na neki su način nadoknađeni gubici.

Danas je Institut smješten nedaleko od mjesta na kojem se prvobitno nalazio, u jednoj od zgrada koje su pripadale vojnoj kasarni, takozvanoj Maršalci. U zgradi one iste vojske koja je 1992. godine zapalila Orijentalni institut.

Arhiva Instituta bila je podijeljena u četirima dijelovima: Manuscripta Turcia imala je 7.156 dokumenata nastalih u periodu od XVI do XIX stoljeća, Zbirka sidžila-kadijskih protokola bila je značajna za izučavanje lokalne historije i sadržavala je 66 sidžila iz perioda od XVII do XIX stoljeća, zatim Vilajetski arhiv s oko 200.000 dokumenata iz posljednjih trideset godina osmanske uprave u BiH te Zbirka tapija – dokumenata o posjedovanju zemljišta na području svih kadiluka u BiH iz druge polovine XIX. stoljeća.

[Bosni]

http://saff.ba/borisav-jovic-posljednji ... li-hrvati/

Borisav Jović, posljednji predsjednik SFRJ:”Problem sa Bosnom je što muslimani ne žele da budu Srbi ili Hrvati”!

Borisav Jović, srpski član posljednjeg Predsjedništva SFRJ, za sve nevolje Srba u prošlom vijeku (koji je kako kaže za Srbe “izgubljen vek”) optužuje Josipa Broza Tita i njegove komuniste. (Jović je inače bio član Saveza komunista skoro pola stoljeća). Tito je, kaže Jović u intervju za “Kurir”, “drugima davao države, a nama je oduzimao”.

Korijene antisrpske poltike Josipa Broza, Jović nalazi u godinama prije Drugog svjetskog rata, a nastavak je predstavljalo Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. No, kaže on, vrhunac je bio Ustav iz 1974. godine, koji je bio uvod u raspad SFR Jugoslavije. Jović kaže da je idejni tvorac tog Ustava bio Tito, a da ga je “Edvard Kardelj vrlo vešto napisao”.

On optužuje i srpske komuniste koji nisu imali snage da se suprotstave Titovim višedecenijskim potezima na razbijanju Jugoslavije. “Tito je to radio svjesno, a srpski komunisti su ga podržavali nesvjesno”. Komentirajući političke prilike u Bosni i Hercegovini, Borisav Jović kaže da je glavni problem što dva naroda žele da se priključe svojim matičnim državama, a međunarodna zajednica to ne dopušta jer ne zna “šta da radi sa muslimanima”.

“Kada bi muslimani odlučili da se priključe jedno od dvije države, Srbiji, ili Hrvatskoj, našlo bi se rješenje. Muslimani su Srbi koji su promijenili vjeru prije 200 godina. Oni su u svim historijskim analizama u sukobu Srba i Hrvata trebali da pređu na srpsku stranu, ali su u posljednjem ratu prešli na onu drugu”, objasnio je Borisav Jović.

Na pitanje ko je to radio na rasturanju bivše Jugoslavije, Jović je upro prst u Hrvate i Slovence.

-Političke snage koje su pola vijeka radile na rasturanju bile su prije svega među Slovencima i Hrvatima. Oni su 1918. ušli u Jugoslaviju ne sa ciljem da je ojačaju, već da u pogodnom trenutku iz nje izađu. Tako su radili od prvog dana ulaska, pa sve do njenog raspada, rekao je Jović.

-Tito je lično, kaže Jović, tražio od Kardelja da se sastavi ustav po kojem će Hrvatska, kad se Jugoslavija bude raspala, moći da se izdvoji s teritorijama na kojima žive Srbi. Kardelj je to vješto napisao. Tito je, dakle, te 1974. već obezbijedio sve uslove za raspad Jugoslavije. Raspad je mogao da nastane tek kad su dva vojna saveza došla u takve odnose da im Jugoslavija više nije bila potrebna kao tampon-zona, odnosno onda kad su zaključili da dalje mogu i bez nje. Tad je, eto, došlo do raspada, a po Ustavu je moglo još 1974. A neke velike sile, prije svega Njemačka, i ranije su bile veoma zainteresovane da se raspad desi, ustvrdio je Jović.

Koje "historijske analize"? Na osnovu čega (osim vaših snova) bi mogao tvrditi da bi Bošnjaci bilo gdje "prešli", a kamoli kod srba?

Ja još uvijek ne mogu vjerovati koliko je budala, pokvarenjaka, ludžaka, itd. bilo u vrhu te države. Ta srboslavija je stvarno bila veliki genocidni entitet što se tiče intelektualnih kapaciteta.

[Bosni]

1Cqj9ai9O6M
Ubili ih komšije srbi...

[Zmaj]

2R-j_goIYso

Iscenirana kolona srpskih svatova , 01.marta 1992. na drugi dan održavanja Referenduma za nezavinost BiH, prošla je sa razvijenim srpskim zastavama, pucajući iz vozila i puštajući glasno četničke pjesme kroz Stari Grad, naseljen uglavnom bošnjačkim stanovništvom i onda se zaustavila. Nakon kraćeg verbalnog prepucavanja sa bošnjačkim mladićima iz okolnih kafića na Baščaršiji, došlo je do tuče, usljed čega je iz pištolja ubijen Nikola Gardović. Od tog incidenta Srbi punih 26 godina pokušavaju napraviti mit o povodu opsade Sarajeva i agresije na RBiH. Međutim, jedan od prvih ljudi SDS-a /Srpske demokratske stranke/ BiH Jovan Joja Tintor , koji pred Sudom Bosne i Hercegovine očekuje presudu za ratne zločne nad Bošnjacima u Vogošći, još prije 24.godine otkrio je svoju "najveću tajnu". U intervjuu Risti Đogi1994.godine (ubijen nekoliko mjeseci kasnije u Zvorniku) u emisiji „Moj gost, njegova istina“, na TV Srna sa Pala , Jovan Joja Tintor, tada savjetnik Radovana Karadžića je izjavio „kako je često znao režirati kolonu svatova, kad bi htjeli obaviti neki značajan zadatak, tako da su jednom, početkom 1992.godine, kroz cijelo Sarajevo u okićenoj koloni svatova od 32 vozila, provukli velike količine naoružanja od Mokrog preko Baščaršije do Vogošće, a ulogu mlade je odglumila njegova sekretarica Branka.Čak su i pucali iz automobila.“

[BosnjackaHercegovina]

2R-j_goIYso

Iscenirana kolona srpskih svatova , 01.marta 1992. na drugi dan održavanja Referenduma za nezavinost BiH, prošla je sa razvijenim srpskim zastavama, pucajući iz vozila i puštajući glasno četničke pjesme kroz Stari Grad, naseljen uglavnom bošnjačkim stanovništvom i onda se zaustavila. Nakon kraćeg verbalnog prepucavanja sa bošnjačkim mladićima iz okolnih kafića na Baščaršiji, došlo je do tuče, usljed čega je iz pištolja ubijen Nikola Gardović. Od tog incidenta Srbi punih 26 godina pokušavaju napraviti mit o povodu opsade Sarajeva i agresije na RBiH. Međutim, jedan od prvih ljudi SDS-a /Srpske demokratske stranke/ BiH Jovan Joja Tintor , koji pred Sudom Bosne i Hercegovine očekuje presudu za ratne zločne nad Bošnjacima u Vogošći, još prije 24.godine otkrio je svoju "najveću tajnu". U intervjuu Risti Đogi1994.godine (ubijen nekoliko mjeseci kasnije u Zvorniku) u emisiji „Moj gost, njegova istina“, na TV Srna sa Pala , Jovan Joja Tintor, tada savjetnik Radovana Karadžića je izjavio „kako je često znao režirati kolonu svatova, kad bi htjeli obaviti neki značajan zadatak, tako da su jednom, početkom 1992.godine, kroz cijelo Sarajevo u okićenoj koloni svatova od 32 vozila, provukli velike količine naoružanja od Mokrog preko Baščaršije do Vogošće, a ulogu mlade je odglumila njegova sekretarica Branka.Čak su i pucali iz automobila.“

Kako smo mi imali sreću u nesreći to nije normalno.

Ova budala je stvarno mislila da su Bošnjaci bili “dobro” naoružani pa nije mogao proći kroz Sarajevo. On se čak i vratio jer je “barikada” stajala na Rajlovcu, ko da nije bilo 50 alternativnih puteva kroz razne mahale koje niko nije čuvao itd. Glupan.

Nas su u stvari spasile njihove laži. Oni su izmišljali da smo mi naoružani da bi inscenirali sukob i naoružali onaj dio Srba koji možda i nije htio belaj, a onda kad su već tomu laž i prodali narodu počeli su i vjerovali u nju, što nam je spasilo glave.

[amkos]

2R-j_goIYso

Iscenirana kolona srpskih svatova , 01.marta 1992. na drugi dan održavanja Referenduma za nezavinost BiH, prošla je sa razvijenim srpskim zastavama, pucajući iz vozila i puštajući glasno četničke pjesme kroz Stari Grad, naseljen uglavnom bošnjačkim stanovništvom i onda se zaustavila. Nakon kraćeg verbalnog prepucavanja sa bošnjačkim mladićima iz okolnih kafića na Baščaršiji, došlo je do tuče, usljed čega je iz pištolja ubijen Nikola Gardović. Od tog incidenta Srbi punih 26 godina pokušavaju napraviti mit o povodu opsade Sarajeva i agresije na RBiH. Međutim, jedan od prvih ljudi SDS-a /Srpske demokratske stranke/ BiH Jovan Joja Tintor , koji pred Sudom Bosne i Hercegovine očekuje presudu za ratne zločne nad Bošnjacima u Vogošći, još prije 24.godine otkrio je svoju "najveću tajnu". U intervjuu Risti Đogi1994.godine (ubijen nekoliko mjeseci kasnije u Zvorniku) u emisiji „Moj gost, njegova istina“, na TV Srna sa Pala , Jovan Joja Tintor, tada savjetnik Radovana Karadžića je izjavio „kako je često znao režirati kolonu svatova, kad bi htjeli obaviti neki značajan zadatak, tako da su jednom, početkom 1992.godine, kroz cijelo Sarajevo u okićenoj koloni svatova od 32 vozila, provukli velike količine naoružanja od Mokrog preko Baščaršije do Vogošće, a ulogu mlade je odglumila njegova sekretarica Branka.Čak su i pucali iz automobila.“

Hvala @Zmaj. Čitanje i gledanje ovih stvari nas čini stalno budnim.

Ali šta sve neće Vlasi iscenirati jebali svoju sliku. Čuj svatove iscenirao i napravio da preveze oružje. Mislim nije to toliko čudno od Vlaha. Na sve su oni spremni.

Slično su u Mostaru uradili kad su govorili da prevoze banane a to ustvari bilo oružje, pa im narod na Balinovcu nije dao da prođu. To samo Vlah može. Imate taj snimak na youtube-u.

Ali ovaj Tintor je izgleda bio pravo lukav i pametan bez obzira na njegove laži i mišljenje da su Bošnjaci tada bili puni oružja. Lukava akcija nema šta.