☑ Pravila foruma i savjeti

Agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu

Dezidijat
Član
Postovi: 901
Pridružen/a: 20 dec 2012 00:56

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la Dezidijat » 28 jun 2014 22:45

BH-HZ je napisao/la:Vec dugo me nesto interesuje,ali na interentu nisam mogao naci nista relevantno pa mozda ovdje neko zna.Otkud npr. da se u moru teritorije koju kontrolise ARBiH nadje neko hrvatsko selo koje je ostavljeno HVO-u.Primjetio sam takve slucajeve u Varesu i Konjicu.Nije mi jasno otkud bas tamo kad su vodjeni zestoki sukobi u kojima je ARBiH porazila ustase.
takve situacije odnosno pravljenje i ostavljanje tkz hrvatskih dzepova u srednjoj Bosni je bilo stratesko pitanje, jer smo bili blokirani i u okruzenju s jedne strane srbija i crna gora s druge strane hrvatska..morali smo imate te dzepove jer smo time imali osgiranje nesto s cime mozemo da pregovaramo ..nor. u istom tom periodu u Livnu i tom kraju imao si nekoliko hiljada Bosnjaka u apsolutnom okruzenju a slicne bosnjacke dzepove si imao u Pocitelju Stocu dakle mi pregovaramo s ustasama oni nama puste kontigent lijekova i oruzja koje nam je trebalo mi pustamo ustase u zepcu, vitezu i kiseljaku na miru ukoliko oni pobiju bosnjake Livna i okoline mi imamo te dzepove za osvetu

Avatar
BH-HZ
Član
Postovi: 1284
Pridružen/a: 17 nov 2012 21:22

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la BH-HZ » 28 jun 2014 23:58

Dezidijat je napisao/la:
BH-HZ je napisao/la:Vec dugo me nesto interesuje,ali na interentu nisam mogao naci nista relevantno pa mozda ovdje neko zna.Otkud npr. da se u moru teritorije koju kontrolise ARBiH nadje neko hrvatsko selo koje je ostavljeno HVO-u.Primjetio sam takve slucajeve u Varesu i Konjicu.Nije mi jasno otkud bas tamo kad su vodjeni zestoki sukobi u kojima je ARBiH porazila ustase.
takve situacije odnosno pravljenje i ostavljanje tkz hrvatskih dzepova u srednjoj Bosni je bilo stratesko pitanje, jer smo bili blokirani i u okruzenju s jedne strane srbija i crna gora s druge strane hrvatska..morali smo imate te dzepove jer smo time imali osgiranje nesto s cime mozemo da pregovaramo ..nor. u istom tom periodu u Livnu i tom kraju imao si nekoliko hiljada Bosnjaka u apsolutnom okruzenju a slicne bosnjacke dzepove si imao u Pocitelju Stocu dakle mi pregovaramo s ustasama oni nama puste kontigent lijekova i oruzja koje nam je trebalo mi pustamo ustase u zepcu, vitezu i kiseljaku na miru ukoliko oni pobiju bosnjake Livna i okoline mi imamo te dzepove za osvetu
Razumijem ovo za gradove,ali nakon Stupinog Dola ARBiH je krenula u kontraofanzivu i zauzela citavu varesku opcinu.Cini mi se da je jedno selo ostavljeno HVO-u,isti slucaj i u Konjicu.Moguce da je i ovo sto ti kazes,ali nema tu nekog velikog interesa jer nije u pitanju velika povrsina.Zar bi HVO pristao na ucjenu zbog par sela?
Bosna Bosnjacima!

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 04 aug 2014 09:16

Stolac: Zašto su zločini iz Koštane bolnice zabranjena tema?
Napisao F.K. Ponedjeljak, 04 Avgust 2014 08:41
http://www.starmo.ba/hrecegovinas/item/ ... tema?.html

Stolac -- Savez logoraša u BiH s Udruženjem logoraša općine Stolac, danas će obilježiti 21. godišnjicu zločina nad logorašima koji su mučeni, silovani i ubijani u Koštanoj bolnici u Stocu.

O zločinima počinjenim tokom 1993. godine u Koštanoj bolnici u Stocu se malo govori, saopšteno je iz Saveza logoraša BiH.

O njima ne pričaju čak ni bivši logoraši, koji kako kažu, žive u sredini u kojoj su događaji iz rata ”zabranjena tema”.

Cilj obilježavanja godišnjice je da se dešavanja iz ovog logora ispričaju svijetu, te da se takve i slične torture nikada više ne ponove - javlja BHT.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 04 aug 2014 09:18

Odgovorni pobjegli u Hrvatsku: Godišnjica masakra nad civilima Prozora
Napisao M.B. Subota, 02 Avgust 2014 16:40
http://www.starmo.ba/hrecegovinas/item/ ... ozora.html

Prozor -- Osamdesetogodišnjak Osman Pračić izgubio je 31. jula 1993. godina tridesetogodišnjeg sina Muharema kojeg su pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), zajedno sa još 53 Bošnjaka logoraša, kamionom povezli iz Prozora, vezali im ruke i vrat te ih kao živi štit poveli u smrt putem od Makljena do Crnog Vrha.

Sina jedinca toga dana izgubio je i Alija Šabić. Njegov sin Edin imao je 21 godinu. Dok se prisjećaju zadnjeg susreta sa sinovima lica ovih očeva oblivaju suze, ali dalje se, kažu, živjeti mora.

Na godišnjicu tog zločina, 21 godinu kasnije ti očevi otkrili su spomen-obilježje na Crnom Vrhu, u znak sjećanja na njihove sinove i ostale nedužne žrtve tog zločina sa željom da se takvo što ne zaboravi i nikad ne ponovi.

Tog 31. jula 1993. godine 110 Bošnjaka civila izvedeno je iz Srednjoškolskog centra u Prozoru, utovareno u dva kamiona, jedan kamion je otišao prema Gornjem Vakufu prema selu Voljice, a drugi prema Crnom Vrhu.

Predsjednik Saveza udruženja logoraša HNK-a Suljo Kmetaš kaže da su na putu prema Crnom Vrhu 54 logoraša bila izložena najsvirepijem zlostavljanju, na temperaturi zraka od 38 do 40 stepeni.

"Na pola puta su ih izuli, vezali kablovima oko vrata jedan za drugog, s rukama na leđima. Potom je počelo ubijanje, ubijena su 23 logoraša. Na identifikaciji je uočeno da je svaki od tih logoraša ubijen s leđa, svakom je pucano u tjeme, a metak je izišao na čelo. Svima je poslije pucano u prsa i u donji dio tijela", kazao je on.

Ostali zarobljeni Prozorčani uspjeli su se, uz puku sreću, osloboditi. Kmetaš je istakao da za zločin na Crnom Vrhu dosad niko nije odgovarao.

On je rekao da je stradanje Bošnjaka u Prozoru počelo u oktobra 1992. godine, a zločini su počinjeni od petog mjeseca 1993. godine. Tada, kaže Kmetaš, počinje masovno zatvaranje Bošnjaka u logore u Prozoru odakle su protjerivani u najzloglasnije logore kao što su Dretelj, Gabela, Heliodrom...

Sa zvaničnog otvaranja spomen-obilježja na Crnom Vrhu porodice žrtava, rodbina i prijatelji poručili su da znaju ko je naredio i počinio taj zločin te da se od odgovornosti i pravde ne može pobjeći preseljenjem u drugu državu.

"To vrlo dobro znaju i pravosudni organi BiH. Ne prihvatamo da se preseljenjem u susjednu državu može pobjeći od odgovornosti i pravde", rečeno je.

Profesor historije Mesud Hero rekoa je za Agenciju "Fena" da je, po rješenju o pokretanju istrage za zločine na području općine Prozor, dokumentu Višeg suda u Mostaru, osumnjičeno oko stotinu osoba za ratni zločin. Taj dokument prof. Hero je, kaže, prezentirao i u svojoj knjizi "Prozor 1992. - 1995. - hronika zločina", prenosi "MOJportal".

"Za sve ove zločine zasad je prvostepenom presudom presuđeno samo jednoj osobi. Glavni osumnjičeni iz tog dokumenta za ovaj zločin su pobjegli u Hrvatsku. To su u hijararhiji HVO-a bili zapovjednici. To su osobe za koje sad već posjedujemo dokaze da su počinili zločin", kazao je prof. Hero za Agenciju "Fena".

Na području općine Prozor tokom rata u BiH ubijeno je nekoliko stotina Bošnjaka. Najmlađa žrtva bila je sedmomjesečna beba ubijena u majčinom naručju, a za sudbinu brojnih Prozorčana dosad se ništa ne zna.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la Bosni » 09 aug 2014 20:09

http://sandzakpress.net/okean-dobrote-bosnjacke-2
Okean dobrote Bošnjačke

Ostadoh zetečen onim što od Abdulaha čuh. Istovremeno bio sam pod, riječima neobjašnjivim, utiskom onoga čemu sam, malo prije, šahid-svjedok bio. Prođe taj vakat dok se pribrah. U tome vidjeh da stigosmo u Kaćune. U ratnim izvještajima sa ovog prostora toliko puta spominjano mjesto. Auto ponovo uspori i u blagom luku stade ispred ulaza u jednu zgradu.

- Na isto ovo mjesto, progovori Abulah, parkirali smo auto dolazeći na pregovore sa rukovodstvom HVO-a. Pregovore su organizirali djelatinici „UNPROFOR-a“. Na ovim vratima ispred nas stajao je kapetan Stjuart očekujući da mi izađemo iz auto pa da nas pozdravi. Međutim, u trenutku zaustavljanja auta čuo se pucanj i prskanje prozorskog stakla na vratima našeg auta. Metak se zaustavio na uzglavlju vozačevog sjedišta samo desetak centimetara od vozečeve glave. Odmah iza toga čuo se drugi pucanj a potom i prskanje stakla na vratima do kojih sam ja sjedio. Metak je probio sjedište na par centimetara od mojeg boka. I ja i vozač smo nevjerovatnom brzinom iskočili iz auta i bukvalno se bacili kroz ova vrata u hodnik. Pored nas je stajao predstravljeni kapetan Stjuart. I našeg komadanta i mene, kao njegovog zamijenika, pokušali su snajperom ubiti iako su nam, pri pozivu na pregovore, dali garancije za sigurnost. Kad se povratio od šoka kapetan Stjuart je putem satelitskog telefona počeo telefonirati ne znam ni sam kome sve a njegovo telefoniranje potrajalo je skoro dva sahata…

Potpuno mirno, neprestano gledajući u vrata ispred nas, izgovori sve ovo Abdulah. Nakon što podobro odšuće samo dodade:
- Poslije ovog događaja, kao i sad, nakon toliko godina kad na nekom veselju ili bilo gdje čujem pucanj ledeni žmarci mi prođu kroz cijelo tijelo…

Nastavismo putovanje. Prelazeći preko mosta na izlazu iz Kaćuna Abdulah ponovo uspori auto:

- Sa ovog mosta oklopnjaci „UNPROFOR-a“ cijeli dan su pucali po našim položajima na onoj tamo strani tražeći da prekinemo oslobađanje ovih prostora koje je bio okupirao HVO. Trajalo je to satima. Tek kad smo im uzvratili mitraljeskom vatrom prekinuli su i nevjerovatno brzo pobijegli u svoju bazu.

Alahu Dragi, pomislih, ja kakve su sve podvale i prijevare rađene nama Bošnjacima preko kojekakvih „unprofora-a, esfor-a…“. Isto se, na našu žalost, čini i dan danas.

Odmakosmo poprilično od središta Kaćuna. Prolazeći pored lijepe ambulantne zgrade auto ponovo skrenu na jedan bočni put i nakon samo 30-tak metara stade ispred povisoke kuće. Srednjovječni muškarac, koji se u tom trenutku zatekao ispred kuće, ugledavši Abdulaha za volanom radosno podiže i raširi ruke, avazile nazivajući selam i neprekidno ponavljajući hošgeldiju, dobrodošlicu.

Bio je to Ešref koji se, kad ču od mene da sam ja iz najistočnijeg dijela etničke Bosne, kojeg Sandžakom zovu, primače meni tiho govoreći:

- K'o da je to juče bilo, a bilo je 1972. godine, ja sam ti k'o softa sajarajevske medrese, bio na ramazanskoj hodžaniji u tvojeme Komaranu… Plah je naš bošnjački narod u tome tamo kraju…

- Ešrefe, možemo li pogledati neki od tvojih trofeja… prekide Abdulah Ešrefovo kazivanje o njegovoj softinskoj ramazanskoj hodžaniji.

Neznajući o kakvim se trofejima radi pomislih da se radi o Ešrefovim lovačkim trofejima. Znajući da je Ešref imam pomislih i to da ja do sad nikad nisam sreo niti upoznao nekog imama, hodžu koji je i avdžija, lovac. Ešref je, upravo, plah avdžija. Međutim, Ešrefovi trofeji nisu samo lovački, već su njegovi glavni trofeji nešto drugo. Te glavne trofeje Ešref uvijek naziva „sredstva za odbranu“. Međutim, Ešref nikad ne priča, ne telali o „sredstvima za odbranu“ čija nabavka, u vrijeme srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake, je bila njegov glavni posao.

- Za to što je čitav ovaj prostor između Zenice i Fojnice odbranjen i oslobođen od HVO-a u velkom dijelu je zasluga Ešrefova koji je, na samo njemu znan način, obezbjedio, nabavio i našim borcima dostavio velike količine „sredstava za odbranu“ ali on nikad nikome niti je prič'o niti iko zna kako je on do svega toga dolazio, ispriča mi Abdulah ali tek kad Ešrefa odazvaše u kuću zbog nekog telefonskog poziva.

- Ešrefe, znam za tvoje gazijsko dijelo oko obezbjeđivanja „sredstava za odbranu“ u vrijeme odbrane Bosne i Bošnjaka, obratih se Ešrefu, kad nam se on ponovo pridruži, želeći ga pitati nešto u vezi sa tim.

Međutim, Ešref samo blago odmahnu rukom dodajući:

- U tom zlom vaktu po nas Bošnjake, u vaktu kad se otvoreno išlo na naše fizičko, duhovno i svako drugo uništenje sve se moralo posvetiti samo odbrani i progonu dušmana. Nikad u insanskoj historiji nije zabilježen slučaj da je u nekom ratu neki dušmanin, neki napadač… zaustavljen pregovorima, bajagi mirovnim sporazumom, ćahetom, papirom… To se uvijek moglo uraditi samo silom, samo oružjem. Tako i u vrijeme ove zadnje agresije na našu Bosnu i Bošnjake mi smo se mogli i morali braniti samo fizički, borbom a za to se moraju imati sredstva. Mene puno boli ovo kad vidim da danas jedan dio našeg naroda misli i očekuje kako će se nekakvim „sporazumima“, kroz nekakve „parlamente, zakone…“ osloboditi dijelovi Bosne koje dušmani i dan dans drže pod okupacijom. Uhhhh! To se može i mora uraditi samo na isti način kako je i okupirano a to je sila, fizička sila…, izgovori, skoro u dahu, sve ovo Ešref dok mu se na čehri vidio grč, ljutnja koja ga cijelog obuzima.

Pokušah priupitati Ešrefa još nešto u vezi njegovih „sredstava za odbranu“ ali vaj haluna, uzalud.

Nakon nekog vakta nastavismo put prema Zenici.

Nastavit će se, inš-Allah!

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la Bosni » 01 okt 2014 17:23

http://bosnapress.co/u-logoru-dretelj-h ... -capljine/
U logoru Dretelj HVO mučio i ubijao Bošnjake Čapljine

Čapljina ̶ Savez logoraša u Bosni i Hercegovini i općinsko Udruženje logoraša Čapljina sutra će obilježit godišnjicu zatvaranja zloglasnog logora Dretelj u Čapljini, saopćili su iz Saveza logoraša BiH, prenosi bh. novinska agencija Patria (NAP).

Logor Dretelj, prema ranijim novinskim izvještajima, bio je sabirni logor za Bošnjake i Srbe, koji se nalazio između Čapljine i Međugorja, a kojeg je vodila Hrvatska Republika Herceg-Bosna od aprila 1993. do aprila 1994. tokom, tokom najkrvavijih sukoba u Bosni i Hercegovini.

Dretelj je prije 1992. godine korišten kao kasarna JNA, te se sastojao od šest skladišta. Početkom agresije na BiH Dretelj su zarobile jedinice HOS-a, te ga koristile kao svoju kasarnu, a u njega su zatvorali srpske ratne zarobljenike.

Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala Blaža Kraljevića, srpski zarobljenici iz Dretelja predani su HVO-u. Poslije raspada HOS-a u Hercegovini krajem 1992. Dretelj preuzimaju vlasti HVO-a.

Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od aprila 1993. do aprila 1994. Broj zarobljenika bio je najveći u julu 1993., kada je HVO držala više od 2.200 Bošnjaka u zatvoru.

U ljeto 1993., Hrvatska Republika Herceg-Bosna i HVO su proveli akciju masovnog hapšenja bošnjačkih muškaraca diljem doline Neretve, uključujući i Bošnjake koji su služili u HVO-u, te ih zatvorila u logoru Dretelj. Mnogi od zatvorenika su bili civili.


Uslovi u logoru bili su teški. HVO je davala zatvorenicima malo hrane i vode, prenosi Patria. Mnogi od zatvorenika su umrli u takvim uslovima.

Kada je Međunarodni odbor Crvenog krsta dobio dozvolu posjetiti ovaj logor u septembru 1993. godine, HVO je premjestila neke zatvorenike u Silos u Čapljini, kako bi prikrila znakove okrutnog psihičkog i fizičkog ponašanja prema zatvorenicima.

Logor Dretelj zatvoren je 24. septembra 1994. godine. Savez logoraša BiH sutra organizira prvo obilježavanje godišnjice od zatvaranja logora Dretelj.

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la Bosni » 28 feb 2015 04:05

http://bosniapress.net/da-li-ce-covic-i ... u-mostaru/
Da li će Čović ikada odgovarati zbog izrabljivanja Bošnjaka 1993. u Mostaru?

Mostar ̶ U vrijeme najžešćih sukoba HVO-a i jedinica Armije RBiH u Mostaru, današnji član Predsjedništva BiH i lider HDZBiH Dragan Čović bio je direktor mostarske Zrakoplovne industrije Soko.

Obzirom na dokumentaciju iz tog perioda, kada on kao čelni čovjek Sokola traži 10 zarobljenika Bošnjaka koji su bili zatočeni u Središnjem vojno-istražnom zatvoru fantomske HZ HB, da dođu u Soko gdje bi obavljali teške poslove, ne treba čuditi što je sa ushićenjem bio na dočeku osuđenog ratnog zločinca Daria Kordića, ili pak što se klanjao na grobu Gojka Šuška u Zagrebu, a svi znaju kakva je bila uloga ovog prvog saradnika Franje Tuđmana kada je riječ o našoj zemlji i njegovo insistiranje na podjeli BiH.

Zanimljivo je da Čovića, imajući u vidu njegovu rigidnu komunističku prošlost, mnogi nisu doživljavali pravim Hrvatom.

Tako je i Šušak imao rezervi prema njemu, ali izuzetno lukav i pragmatičan Čović je i tokom agresije na našu zemlju pokazao da se zna izboriti za svoje “hrvatstvo”. Također, to što se nalazio na čelu Sokola dovoljno govori da u tadašnjoj HZ HB nije bio tek puki posmatrač, već u hijerarhiji visokorangiran.

Na čelu Sokola ostao je još nekoliko godina, a njegov utjecaj nije umanjen ni nakon što je napustio direktorsku fotelju.

U prilog tome govori i svjedočenje bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemala Čauševića, koji je u svom iskazu rekao da ga je Čović vodao po Mostaru, te mu zgradu Sokola prodao za duplo veću cijenu od tržišne, čime je u svoje džepove strpao nekoliko stotina hiljada maraka.

Uz to, Mostarci su svjedoci njegovog enormnog bogaćenja preko noći.

Objavljujemo dva dokumenta koja svjedoče o Čovićevoj ratnoj ulozi, barem njenom djeliću.

slika
slika
slika

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la Bosni » 08 maj 2015 13:26

http://bportal.ba/admir-topcic-visestru ... im-otokom/
Admir Topčić, višestruki logoraš: Preživio tri strijeljanja, batinama mu izbijali zube, prijetili Golim otokom

Mislio je da se nakon mjeseci batinanja, gladi i prisilnog rada konačno spasio kada je uz pomoć jednog dobrog čovjeka prebjegao u Hrvatsku, ali njegove patnje su tek počele. Isto se nastavilo i tamo, i kako tvrdi za Anadolu Agency (AA) samo je sreća da ga je pronašao UNHCR koji ga je spasio te uz pomoću kojeg je u drugoj polovini 1994. dobio politički azil u Danskoj gdje je ostao do 1997. godine kada se vraća u rodno selo kod Maglaja.

U evidenciji za "logoraški karton" Topčić je naveo svoj "logorski staž" naznačivši da je u kontinuitetu bio u logorima u Ljubuškom od 26. juna do 25. septembra 1993., Gornjem Vakufu od 25. septembra do 30. decembra 1993. te u Hrvatskoj od 30. decembra do 1. marta 1994. godine.

Iako se negira postojanje logora u Hrvatskoj za bh. građane u toku ratnih dešavanja, iz Saveza logoraša BiH navode kako oni u svojim evidencijama imaju blizu 300 osoba koje su navele da su bile u logorima u Hrvatskoj i to na otocima Korčula, Pag, Dugom Selu... Većina ih je, naglašava se, nakon izlaska otišla u treće zemlje, a mali broj njih se vratio u BiH.

To je učinio i Admir Topčić koji je za Anadolu Agency (AA) ispričao svoj logoraški put patnje i stradanja.

"Zarobljen sam 26. juna 1993. godine zajedno sa ocem i majkom. Sa ocem Ramom sam bio jedno vrijeme zajedno, a majka Maida je bila odvojena u ženski logor u Žepču (Ljubatovići). Mi smo bili u Perkovićima koji je bio prihvatni - sabirni centar za one civile koji su zarobljeni. Tu smo bili dvije sedmice i radili smo. Morao sam ići raditi da nešto jedem, da se prehranim jer je hrana bila skoro nikakva. Pa smo zato išli i blizu linije. Pucalo se na nas, dobijali batine i tako je to prolazilo", prisjeća se Admir.

- Rad u uniformama bivše JNA -

Onda je, navodi, došao dan kada su došli autobusi "Republike Genocidne", jer je tu bila i vojska bosanskih srpska.

"Pokupili su nas u sedam-osam autobusa i prešli smo gotovo cijelu Republiku Genocidne: od Teslića, Banja Luke, Jajce, Drvara do Bosanskog Grahova gdje smo jedino dobili vode. Jedino je bilo vode i dobili smo po četvrt kruha u Bosanskom Grahovu gdje smo prenoćili. Tu smo dosta vode popili zato što smo bili žedni, a bilo je vruće", naglašava Topčić.

Odatle su ih, veli, ukrcali u autobus i otišli su za Livno gdje su ih dalje Hrvati preuzeli i odatle su otišli u Vitinu kod Ljubuškog.


"Tu smo svi bili smješteni u jednom kao vinogradu. Okolo je bila bodljikava žica i jedna pomoćna zgrada i još jedna manja pomoćna zgrada gdje sam bio s ocem. U prostoriji šest sa četiri je bilo 100 ljudi. Prizor užasan: Zatvoreni prozori, zatvorena vrata. Bolesni, stari ljudi. Bilo je nas par mlađih, ali većinom su bili ljudi srednjih godina. Nisi imao nikakvih uvjeta, kupanje nikakvo, hrana nikakva. Morao si ići prisilno raditi", prisjeća se Admir.

Svaki dan, navodi, su dolazila po dva kamiona koji su ih kupili i odvodili na rad.

"Jednoj grupi trebalo je deset do petnaest ljudi. Sve zavisi kako kome. Maltene svaki sam dan išao. Otac je manje, jer ja sam mu rekao da izbjegava jer znam šta će se desiti ako se ja ne vratim, bar neka je on tu. Da on ostane. Tako se potrefilo dugo, dugo vremena. Bio sam mlad. Nisam mislio na svoj život. Jednostavno sam išao. Bio sam dva puta izveden na streljanje, imao sam neke sreće. Treći put sam bio pred ocem i pred ljudima izveden, i opet je bila neka pusta sreća da me nisu ubili. Bilo nas je dosta kasnije sam primjetio da je manje i manje bilo ljudi koji su se vraćali ili su poginuli ili su ubijeni. Nisu se vratili više. Nisam ih vidio više", govori Admir.

U devetom mjesecu 1993. je išao raditi i vratili su se dosta ranije. Oca mu nije bilo, odnosno nije ga zatekao tu gdje su bili.

"Rekli su da nas izaberu 22 koji će ići, niko nije htio reći idemo. Opet su došli: ti ,ti, ti - uzmite svoje stvari ko je šta imao, šta si imao na sebi, ostalo ništa. U Ljubuškom su nam dali uniforme bivše JNA, obukli i sa tim uniformama smo otišli u Gornji Vakuf. Imao sam neke nade da ću bolje proći što se tiče posla. Tada sam bio mlad. Imao sam snage. Mislio sam da ćemo doći na zemlju. Međutim, malo sam se prevario što se tiče kopanja i tih stvari. Išlo se na to da čovjek preživi pa kako tako", priča svoj logoraški put Admir.

Od dana kada je otišao iz Vitine kod Ljubuškog do kraja rata nije više za oca Ramu čuo niti ga je vidio.

"Radio sam. Okolnosti su bile takve da smo otišli iznad Gornjeg Vakufa u selo na brijegu. Nije bilo nikoga, bile su samo kuće i HVO. Tu smo bili 15-tak dana. Pošto po danu nismo smjeli raditi jer su 'naši' pucali na nas jer je bila uniforma JNA, radili smo po noći. Kopali smo tranšee visoke po 2,5 metara, široke po 120 - 130 centimetra za nosila. Slabo smo imali hrane", prisjeća se Admir.

- Bijeg u Hrvatsku, ali ne u bolje -

U nekoj piljari su našli mlijeko u prahu koji su jeli ili ga prokuhavali s vodom.

"Eto od čega smo živjeli. Nemaš hrane, nemaš ništa. Vojska je tu, maltretira te, udara te. Tu je baš jedan prijatelj stao na paštetu dva metra od mene i izgubio je stopalo, dok smo kopali zemunice i obarali bukve", kaže Admir.

Njega su odnijeli u ambulantna kola i odveli. Nije ga vidio sve do Danske, gdje ga je opet sreo.

Admir se prisjeća i svog bijega iz logora.

"Imao sam sreće što mi je jedan čovjek pomogao. To ne bih otkrivao. To je za mene i to će uvijek ostati kod mene. Pobjegao sam, otišao sam u Osijek. Čitavu sam Hrvatsku prešao sa njim zato što mi je čovjek pomogao. Još tri ili četiri čovjeka su tako pobjegla tako što su nam ljudi pomagali, mada nisam imao nikakve pare da mu se odužim. Čovjek je izašao u susret", navodi Admir.

Da u Osijeku nije pronašao sreću niti bijeg od logora saznao je za 20-tak dana.

"Da li je neko dojavio da sam musliman ne znam. Mene je policija uhvatila tu. Bio sam bez dokumenata. Odveli su me u policijsku stanicu i tu sam bio brutalno pretučen. Razlog ni dan danas ne znam: da li je to što sam musliman? Nešto jeste. Kada sam pretučen izbijena su mi dva zuba. Nisam mogao stajati na nogama dva sata od pendreka. Glava mi je bila natečena. Imaju neke slike, nisu kod mene, ostale su kod njih. Oni su mene pitali hoćeš li na Goli otok? Ja sam rekao neću na Goli otok radije me vodite u zatvor ili me vratite u Bosnu", navodi Admir.


- Boravak u nehumanim uslovima -

Prisjeća se da je bio u prijemnoj kancelariji u policiji, a da su mu upućivali pogrdne riječi.

"Pitali su me hoćeš li ići u zatvor. Rekao sam da neću. Ako sam nešto napravio sudite, pa ako sam kriv, kriv sam. Nisam bio gonjen krivično, ali je uslijedila odluka o izgonu iz Hrvatske. Umjesto toga oni su me odvezli u Dugo Selo kod Zagreba", navodi Admir.

U Dugo Selo je, naglašava, doveden sa dva policajca vozom. Marica ga je čekala u Dugom Selu.

"Nisam znao ni gdje sam ni šta sam. Došao sam u neku baraku: daske na prozorima, zaključan si u sobi, jednom na dan jedeš, kupanje nije redovno. Za to svo vrijeme možda sam se tri četiri puta okupao. Za nepuna tri mjeseca. Možda bi bio i više da nas nije našao UNHCR", priča Admir.

Kasnije je saznao da su tu boravile izbjeglice iz Vukovara.

"Izbjeglice nisu znale šta smo mi. Nas je bilo oko 40-tak. Bili su tu Srbi, Albanci, Bosanci... Oni su to nazvali kao prihvatni centar otvorenog tipa. Međutim, ja nisam bio u otvorenom tipu i ne mogu reći ono što nije. Sunce kad usija vidiš samo odsjaj između dasaka kada je dan i kada je noć. Kad hoćeš u WC moraš kucati i javiti da ideš tamo. Niko te nije pitao imaš li veš, možeš li se okupati, čime", istakao je Topčić.

- Da ima novaca tužio bi i BiH i Hrvatsku -

Zanimalo nas je da li je Admir tužio Hrvatsku s obzirom da tvrdi da je tamo bio u logoru.

"Pitali ste me što nisam tužio Hrvatsku. Nemam novaca niti advokata da išta pokrenem, a rat je donio svoje da čovjek nema finansija i jedva preživljava i ovo što može. Da imam novaca sutra bih advokata uzeo i napravio tužbu", kaže Admir, navodeći da bi osim Hrvatske tužio i BiH. Dodaje da od države nije tražio neku posebnu pomoć.

Ali, veli, niko o njima ne brine ni kao o borcima, jer je prije logora bio u vojsci kao 18-godišnjak.

"Niko ne brine gdje si, šta si, možeš li živjeti, niti može ko reći gdje si, šta si, šta ima, imaš li neke potrebe - nemaš", navodi Admir.

Otac Ramo je, naglašava, u logoru proveo manje. On je razmijenjen sa grupom koja je iz Mostara u Zenicu došla pješice. Za razliku od Admira, njegov otac je podnio tužbu sa kolegama, bivšim logorašima i dobio presudu u svoju korist, ali smatra "da je od toga malo fajde".

"Kao grupa su podnijeli tužbu, išli su na sud i izganjali. Daj Bože da bude od toga išta jer nema zakona o nama logorašima, pa da onda dalje pričamo. Negdje oko 50 hiljada KM mu je dosuđeno. Nikada nije naplatio. Ima oko godinu dana kako je dobio presudu. Ne znam da li će uopšte i dobiti dok god zakon ne bude riješen: ni logoraši nemaju ništa niti vojska ima išta. Zakon se prvo mora uvesti da znamo gdje smo i šta smo i zašto smo bili u logoru. Nisam ja bio za Njemačku, za Hrvatsku, ja sam bio za Bosnu. Znači za Bosnu sam bio u logoru. Niko ne ide sam u zatvor, tako nisam ni ja sam otišao u logor, ne samo ja. Bilo je dosta ljudi i dosta ljudi je možda i više pretrpilo do nas", ističe Topčić.

- Nepravda boli -

Mada sada nema nekih psihičkih niti fizičkih oštećenja na svom tijelu, navodi Admir, kako se stari sve se više primjećuje i umor i "urušena psiha".

"Ima i gorih što su prošli. Ne daj Bože nikome bez obzira koja su nacija i vjera", navodi Topčić.

Admiru smeta različit odnos prema logorašima različitih nacija u BiH.

"Hrvati koji su bili u logoru 15 dana imaju 380 KM, a ja za 12 mjeseci imam nulu", kaže Admir.

Iako bivši logoraš Topčić je sada nezaposlen i kako kaže, da mu žena ne radi, napustio bi Bosnu i Hercegovinu.

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 01 jun 2015 11:22

Počelo suđenje Ivanu Zeleniki, bivšem pripadniku HVO-a
http://www.starmo.ba/mostars/item/42105 ... hvo-a.html
Napisao E.D.
Petak, 29 Maj 2015 18:59

Mostar -- Čitanjem optužnice i saslušanjem prvih svjedoka, pred Kantonalnim sudom u Mostaru počelo je suđenje bivšem pripadniku Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) Ivanu Zeleniki za ratni zločin počinjen u Mostaru 1993. godine.

Prema optužnici, Zelenika je u novembru 1993. godine teško fizički i psihički zlostavljao Almira Lalića, dok su zatvorenici sa Heliodroma izvodili radove u Šantićevoj ulici u Mostaru, prenio je "Birn".

Svjedok Almir Lalić ispričao je da je na Heliodrom dolazio kamion i kupio oko 50 zatvorenika. Odvodio ih je u Šantićevu ulicu. Tu su ih, kako je naveo Lalić, dočekivali Zelenika i izvjesni Cigić.

Lalić je jedne prilike zatražio od Zelenike da ga pusti kući da uzme nešto od odjeće.

“Kada sam ga upitao da odem do stana, Zelenika je podivljao i počeo da mi psuje balijsku mater. Rekao je da ću ostati s njim cijelu noć”, kaže Lalić.

Na suđenju je vještak Abdulah Kučukalić utvrdio da optuženi Zelenika ne boluje od neke trajne duševne bolesti, ali da ima posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Riječ je o osobi čije su intelektualne sposobnosti u granici prosjeka. Prema tome, Ivan Zelenika je sposoban da učestvuje u sudskom procesu, ali se treba voditi računa o zamoru, jer mu vremenom počinje padati koncentracija”, pojasnio je vještak.

Nastavak suđenja zakazan je za 25. juli, prenosi "BHRT".

(StarMo)


Cuj ovo bolestan, koga sljivi nek dura . Nije mu bilo tesko muciti i ubijati, govno ustasko.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 14 jun 2015 20:30

UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ: Kako su Hrvati silovali Srbe i Bošnjake i tjerali ih da piju mokraću (VIDEO)
http://sandzakonline.com/uznemirujuci-s ... acu-video/

Jun 12, 2015

Većina nekadašnjih zarobljenika, među kojima su Srbi i Bošnjaci, nada se još uvijek da će zločini počinjeni u Dretelju biti procesuirani, kako se to ne bi nikome i nikada ponovilo.

Kasarna Dretelj je u periodu pod 1992. do 1995. godine postala jedan od najsurovijih logora. Prije 1992. godine Dretelj je bio ogromni vojni kompleks veličine dva fudbalska terena i skladište za gorivo JNA, prenosi Telegraf.

U proljeće i ljeto 1992. godine predstavljao je mjesto gde su bili zatočeni Srbi sa područja Hercegovine. Hrvatske odbrambene snage su zatvorile Bošnjake na istoj lokaciji 1993. godine. Oko 3.000 ljudi bilo je izloženo silovanju, maltretiranju i nasilju.

Tukli su nas stražari, vojnici, civili, ko god je stigao. Zlostavljan sam i s****. Zatvorenike su tjerali da se skinu i jedan drugog oralno zadovoljavaju. Tjerali su nas i da se ljubimo”, rekao je Slavko Bogdanović, koji je u Dretelj doveden 1992. godine.

Uze onu flašu od litar pa o glavu, razbi se flaša u ‘iljadu komada, meni ništa, čovječe, bila je čvoruga. Ma ja sam mislio moraš mrtav biti od toga. Onda kad sam bio u samici, vadio mokraću, pa me tjerao da pijem. Svaka su čuda i jade radili”, rekao je Siniša Zurovac, još jedan od od zatočenih u ovom logoru koji još uvijek ne zna ko su ljudi koji su ih mučili.

On je objasnio i da je bilo drugih načina zlostavljanja, kome su naročito bile izložene žene.

Čuješ iznad nas samo jauk žena, pa šta je nego silovanje. Kasnije je jedna žena, kad smo razmjenjivani, pričala kako bi svaka rodila da nisu bile stare. Po tom sam zaključio da su silovane”, istakao je.

Ramiz Šuta je takođe ovde doveden i zatvoren zajedno sa 68 muškaraca bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bilo i maloljetnika. I on je svjedočio o mnogim mučenjima, a mnoga je osjetio i na sopstvenoj koži.

Udaranje je bilo tako da sam jedne prilike izbrojao da su me 16 puta udarili vojničkom čizmom s jedne strane, pa onda toliko puta s druge strane. Da su rebra od čelika, popucala bi”, rekao je Šuta.

Dođu preko dana i gledaju gde koja leži. Onda po noći traže od stražara ključ i izvedu ženu koja im se svidi. Jedna od njih mi je rekla da su je silovali. Plakala je i bila postiđena. Nisam doživjela što su druge žene, ali jesam strah i stres, što je pomoglo da obolim”, rekla je Slavojka Frižović koja je je bila zatvorena sa još 40 žena i vidjela kako mnoge od njih odvode na silovanje.

D2goblYG35Y

Većina nekadašnjih zarobljenika, među kojima su Srbi i Bošnjaci, nada se da će zločini počinjeni u Dretelju biti procesuirani, kako se to ne bi nikome i nikada ponovilo. Neki bivši zarobljenici ne žele da pričaju o onome što su preživjeli, jer im je previše teško da se vraćaju u stravičnu prošlost.

FtX-92a5Za0

Inače, postupajući po naredbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) jutros su na području Hercegovine uhapsili četiri osobe zbog ratnog zločina u logoru Dretelj.

Kako je precizirano u saopštenju Agencije, “četvorka” je uhapšena zbog postojanja osnova sumnje da su tokom 1993. godine u logoru “Dretelj”, na području opštine Čapljina, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Uhapšeni će biti privedeni u službene prostorije SIPA-e, gdje će se nad njima izvršiti kriminalistička obrada, nakon čega će biti predate Tužilaštvu BiH na dalje postupanje.

Osobe N. Z. (1958), P. K. (1960), K. R. (1956) i I. Č. (1960) lišene su slobode zbog postojanja osnova sumnje da su tokom 1993. godine u logoru “Dretelj”, na području opštine Čapljina, počinile krivično djelo iz člana 173. stav (1) KZ BiH.

Prema navodima optužnice, zarobljeni civili su držani u nehumanim uslovima u logoru Dretelj, zlostavljani, pljačkani, pretučeni, silovani, terani na prisilan rad i mučeni na izrazito ponižavajuće načine. Od posljedica mučenja nastupila je smrt određenog broja osoba, a neki su odvedeni u nepoznatom pravcu, nakon čega im se gubi svaki trag, istakli su iz Tužiteljstva BiH.

(telegraf.rs/novi.ba)
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 14 jun 2015 20:40

Predložene mjere zabrane za četiri osobe osumnjičene za ratne zločine u Čapljini
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/27663 ... ljini.html
B. A. 12/06/2015 14:50:00

SARAJEVO - Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine uputio je prema Sudu BiH prijedlog za određivanje mjera zabrane za četiri osobe osumnjičene za ratne zločine na području općine Čapljina.

Prijedlog za određivanje mjere zabrane upućen je za: Nikolu Zovku, rođenog 19.10.1958. godine u Čapljini, Petara Krndelja, rođenog 08.06.1960. godine u Metkoviću, Krešu Raiča, rođenog 05.10.1956. godine u Stocu i Ivicu Čuturu, rođenog 31.01.1960. godine u Počitelju.

Tužilaštvo predlaže da Sud BiH osumnjičenima izrekne mjere zabrane, odnosno predložene su mjere zabrane napuštanja boravišta uz privremeno oduzimanje putnih isprava, izdavanja novih putnih isprava i korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, međusobnog sastajanja i sastajanja s određenim osobama, kao i obaveza javljanja najbližoj policijskoj stanici.

Osumnjičeni su pod istragom zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Prijedlog za određivanje mjera zabrane upućen je Sudu BiH, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 14 jun 2015 20:56

Capljina i okolica 1992 (CJELI SNIMAK)
IM0SfsN8yls

Ustase su uvijek bili, ali '92 nisu ni znali sta je ercegbosna.
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40874
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la Jack » 17 jun 2015 22:34

Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Avatar
noel malcolm
Član
Postovi: 3276
Pridružen/a: 18 okt 2012 21:50

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la noel malcolm » 23 jun 2015 00:24

Na našem području master plan im je bio da preko Kondžila spoje Usoru sa Žepčom.
Tako bi dobili homogen teritorij i mogli bi čitav Ze-Do kanton ucjenjivati,(a i šire) jer bi imali ogromnu teritoriju
naslonjenu na općinu Teslić u genocidnom etnitetu.
Sreća da su to naši na vrijeme pročitali i onemogućili spajanje.
“Radimo kao da ce sto godina biti mir,
a spremajmo se kao da ce sutra biti rat!”/Povijest Bosne/Noela Malcolma:
http://www.camo.ch/povijestbih.htm

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 28 jul 2015 11:03

Psi rata Hrvatskog vijeća odbrane
http://saff.ba/psi-rata-hrvatskog-vijeca-odbrane/

Juli 27th, 2015

slika

Piše: Ezher Beganović

Nedavno smo pisali o Krisu Vilisonu, stranom plaćeniku koji se borio na strani HVO-a, a koji je krajem prošle godine dospio u zatvor Kaonik kod Busovače. Ovih dana u Švedskoj je aktuelna priča o još jednom psu rata koji je tokom agresije na BiH bio pripadnik HVO-a, a riječ je o Jeckieu Arklovu, državljaninu Švedske (Jackie Arklov je u BiH došao odmah s početkom agresije. Bio je poznat po svom zločinstvu koje je činio nad mostarskim Bošnjacima. Upravo je zbog tih zločina još 1995. godine osuđen 13 godina zatvora i sproveden na robijanje u Kazneno-popravni zavod Zenica. Arklov se u KPZ-u Zenica zadržao samo nekoliko sedmica. Švedska je kod naših vlasti isposlovala da Arklova isporuče u Švedsku gdje je trebao odležati 13 godina zatvora. Međutim, po dolasku u Švedsku Arklov je odmah pušten na slobodu. Ali, zločinac nije mogao s mirom ni u Švedskoj. Ubrzo po oslobođenju ubio je dvojicu švedskih policajaca za što je dobio doživotnu robiju.). Naime, Tužilaštvo Švedske je ovih dana pokrenulo istragu protiv Arklova zbog počinjenih zločina u Mostaru dok je bio pripadnik HVO-a.

Priča o prisustvu stranih plaćenika na strani HVO-a i njihovoj ulozi u zločinu nad Bošnjacima je još uvijek neispričana. Niko u Bosni i Hercegovini ne čini ništa da se HVO-ovi psi rata istraže, procesuiraju i kazne za sve zlo koje su nanijeli Bosni i Hercegovini, odnosno Bošnjacima. Nažalost, u bosanskohercegovačkom eteru ima mjesta samo za priče o mudžahedinima i njihovom učešću u odbrani Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Umjesto da se proganjaju oni koji su rušili BiH i činili nezapamćene zločine nad Bošnjacima, na snazi je progon onih koji su svoje živote ugradili u temelje odbrane BiH o zločina. O psima rata Hrvatskog vijeća odbrane ima obilje materijala. U istraživanju na ovu temu, koje smo poduzimali proteklih mjeseci, došli smo do nevjerovatnih saznanja. Psi rata HVO-a su u zločin nad Bosnom i Hercegovinom dolazili pod potpunim pokroviteljstvom zapadnih obavještajnih službi. Ovom prilikom objavljemo samo dio obilnog materijala koji posjedujemo, a koji nedvosmisleno oslikava pokroviteljstvo, zaštitu i promociju uloge i djela plaćenika koji su se tokom agresije na BiH borili u redovima HVO-a.

Ratni raspored stranih plaćenika

Strani plaćenici su u HVO primani po ustaljenom i dobro razrađenom mehanizmu. Prva stanica svih plaćenika bio je Zagreb gdje se nalazio regrutni punkt. Ovim regrutnim punktom rukovodila je Hrvatska vojska koja je strane plaćenike logistički obrađivala i isporučivala u Bosnu i Hercegovinu. Dolaskom u BiH plaćenici su raspoređivani u jedinice HVO-a. HVO je plaćenike najčešće slao u Kažnjeničku bojnu u Široki Brijeg, brigadu ”Kralj Tomislav” iz Duvna, brigadu ”Bruno Bušić” iz Čapljine, 106. brigadu HVO-a u Posavini, 108. brigadu HVO-a iz Bosanskog Broda, brigadu ”Hrvoje Vukčić Hrvatinić” iz Prozora, 4. gardijsku brigadu ”Sinovi Posavine”. Teško je utvrditi tačan broj stranih plaćenika u HVO-u. Prema našim saznanjima, broj zapadnih plaćenika u HVO-u je je bio veći od hiljadu. Pored angažmana u spomenutim jedinicama strani plaćenici su imali značajnu ulogu u zločinu u logorima u Heliodromu i Dretelju. Jeckie Arklov je zbog zločina u logorima Heliodrom i Dretelj osuđen na 13 godina zatvora.

slika

Plaćenik- policajac

Za razliku od islamskih dobrovoljaca, zapadne plaćenike iz redova HVO niko ne proganja, čak naprotiv. Većina spomenutih plaćenika HVO-a svoje ratno iskustvo otvoreno i bez ikakvih prepreka i strahova koriste kao preporuku za napredovanje u trenutnim profesijama. Slikovit primjer izrečenog je slučaj Simona Wellsa, britanskog policajca i bivšeg plaćenika HVO-a. Simon Wells je u BiH došao u julu 1992. godine, bio je pripadnik brigade ”Kralj Tomislav” iz Duvna. Učestvovao je na svim ratištima HVO-a, od Jablanice, Mostara, Viteza, Gornjeg Vakufa, Novog Travnika, Travnika, Jajca. Wells se na internetu hvali kako mu je ratno iskustvo u HVO-u pomoglo pri upisu u Ashford Police koledž u Kentu.

slika

Svjedočenje Ralfa Rudigera Mrachacza, njemačkog plaćenika

Ralf Rudiger Mrachacz je u Bosnu i Hercegovinu došao preko Zagreba. U HVO, odnosno u Tutinu Kažnjeničku bojnu se uključuje početkom 1992. godine. U avgustu 1992. godine Ralf Rudiger Mrachacz odlukom Ministarstva odbrane Republike Hrvatske, odnosno Hrvatske vojske postaje kapetan sa vojnim rasporedom u Kažnjeničkoj bojni. Prema vlastitom svjedočenju Mrachacz je u Kažnjeničkoj bojni bio zadužen i za prijem stranih plaćenika. Tako je 1994. godine, u Širokom Brijegu, zajedno sa kolegom Falkom Simangom ubio trojicu svojih plaćeničkih saboraca zbog čega je kasnije u Njemačkoj osuđen na doživotnu robiju. Ovom prilikom prenosimo dijelove njegovog svjedočenja u Haagu u slučaju Mladena Naletelića Tute. „Sa Tutom nas je povezao Ivan Andabak koji nas je i doveo u Bosnu i Hercegovinu. Sa Tutom sam se prvi put sreo u maju 1992. godine. Odmah smo se počeli pripremati za akciju napada ne neku radarsku stanicu, napadom je rukovodio lično Tuta”, prisjeća se svojih prvih dana u BiH Ralf Rudiger Mrachacz. Osim uključenja u borbe oko Mostara, Ralf Rudiger Mrachacz navodi da je sa Kažnjeničkom bojnom u kasnu jesen 1992. godine došao u Novi Travnik gdje su izveli nekoliko akcija. Mrachacz je u tim borbama u Travniku teško ranjen zbog čega je prebačen na liječenje u Split. Kada je u pitanju učestvovanje u razaranju Mostara, Mrachacz ovako svjedoči: „Došlo nam je naređenje da granatiramo džamije.”

Tužilac: Ko vam je naredio?

Mrachacz: Naređenje je došlo od Tute preko prevodioca Zdenke.

Tužilac: Na koji način ste gađali džamije?

Mrachacz: Koristili smo boforse, minobacače.

Mrachacz u svom svjedočenju govori i o zamršenim likvidacijama stranih plaćenika u Mostaru: Tužilac: Gospodine Mrachacz, poznajete li osobu po imenu Braunreuter?

Mrachacz: Da, on je Austrijanac, bio je pripadnik moje jedinice.

Tužilac: Jeste li razgovarali sa ovom osobom o tome koga je on ubio?

Mrachacz: Jesam. Koliko mi je poznato on je sa još jednim Francuzom ubio jednog pedesetogodišnjeg Francuza i još jednu osobu. Rekao sam Tuti za ova ubistva, na što mi je on rekao da sklonim svoje prste od tog slučaja i da se to mene ne tiče.

Tužilac: Jeste li znali razlog tih ubistava?

Mrachacz: Ne. Francuzi su u Mostaru imali svoju vlastitu jedinici kojom je komandovao Francuz. Tužilac: Hoćete reći da su oni bili posebna jedinica?

Mrachacz: Ne, oni su bili u sastavu naše jedinice, ali su bili poseban dio.

Tužilac: Znači, oni su bili dio HVO-a?

Mrachacz: Da.

Tužilac: Je li razlog za vaš trenutni boravk u zatvoru taj što ste 1993. godine u Bosni i Hercegovini ubili dva čovjeka?

Mrachacz: Ne, ja sam ubio samo jednog čovjeka, on je bio dezerter.

Tužilac: Od koga ste dobili naredbu da ga ubijete?

Mrachacz: Naredbu sam dobio od Tute.

slika

Svjedočenje Falka Simanga, njemačkog plaćenika: Doljane i Mostar smo očistili od muslimana

Vjerodostojan prikaz uloge stranih plaćenika u zločinu nad Bošnjacima najbolje daje uvid u svjedočenje Falka Simanga, njemačkog plaćenika u Haagu u slučaju Mladena Naletelića Tute. Simang trenutno služi doživotnu robiju u Njemačkoj, jer je 1993. godine zajedno sa Ralf Rudiger Mrachaczom, Stephanom Truppom i Wolfgangom N. ubio dvojicu svojih zemljaka i saboraca iz Kažnjeničke bojne- Heinza i Bigza.

”Negdje u februaru 1993. godine sa prijateljem Jurgenom došao sam u Zagreb. Otišli smo u Hrvatsku vojsku gdje su nam rekli da u Hrvatskoj nema ratnih dejstava, ali da dobrovoljaca treba u Bosni i Hercegovini. Oficiri Hrvatske vojske su nas opskrbili potrebnim dozvolama za ulazak u BiH. Rekli su nam da se javimo u Mostar”, ovako počinje svoje svjedočenje Falk Simang. Simang je odmah uvojačen u HVO i odmah se priključio ostalim plaćenicima u Kažnjeničkoj bojni na Heliodromu gdje je zatekao još svojih zemljaka. Simang se odmah uključuje u zločinačke akcije. „Učestvovao sam u operaciji čišćenja Doljana.”

Tužilac: Šta podrazumijevate pod tim terminom „čišćenje Doljana”?

Simang: To znači da smo imali zadatak da muslimane istjeramo iz Doljana.

Tužilac: Kako ste to radili?

Simang: Išli smo od kuće do kuće.

Tužilac: Jeste li uhapsili muslimane?

Simang: Jesmo, sproveli smo ih u tamošnju bazu. Ispitivanja su provodili Tuta i Andabak. U toj akciji u Doljanima poginuo nam je komandant Mario Cikota.

Tužilac: Cikota je sahranjen u Širokom Brijegu. Šta se dogodilo poslije toga, šta je uradila Kažnjenička bojna?

Simang: Nakon nekoliko dana vratili smo se u Masnu Luku i Doljane.

Tužilac: Zašto, šta vam je bio cilj?

Simang: Da se osvetimo za pogibiju Cikote.

Tužilac: Kakvo ste naređenje dobili?

Simang: Kompletno čišćenje bez živih zarobljenika.

Tužilac: Koja osoba vam je naredila da to uradite?

Simang: General Tuta.

Tužilac: Pa ipak ste nekoliko muslimana uhapsili, je li tako?

Simang: Da, uhapsili smo ih nekoliko i odveli u bazu.

Tužilac: Je ste li ih zlostavljali?

Simang: Jesmo, batinali smo ih.

Tužilac: Jeste li vi učestvovali u premlaćivanju zarobljenih muslimana?

Simang: Jesam.

Tužilac: Jeste li našli više civila u Doljanima?

Simang: Jesmo. Bilo je dosta civila u jednoj džamiji. To su bili stari ljudi, stare žene i djeca. Istjerali smo ih iz džamije i srušili smo tu džamiju.

Tužilac. Zašto ste srušili džamiju?

Simang: Jer je to muslimanska Božija kuća.


Tužilac: Šta ste uradili sa muslimanskim kućama?

Simang: Sve smo ih zapalili.

Tužilac: Kako ste vi znali koje su kuće muslimanske?

Simang: Tu žive i Hrvati i oni su nam pokazivali u kojim kućama žive muslimani.


Tužilac: Sada bi gospodine Simang želio da nam kažete nešto o vašim operacijama u Mostaru? Simang: Ušli smo u Mostar, ne sjećam se je li bio mart ili april 1993. godine. Očistili smo cijelu stranu. Tužilac: Šta podrazumijevate pod pojmom „očistili smo cijelu stranu”?

Simang: Pa, ljude smo izgonili iz njihovih kuća i stanova, zatim smo ih skupljali na jedno mjesto i transportirali na dalje lokacije. Skupljali smo ih u gimnaziju, a najveći dio njih smo odvodili na stadion. Tužilac: Ti ljudi koje ste progonili, kojoj grupaciji pripadaju?

Simang: Da, oni su bili muslimani.

Tužilac: Kako ste znali gdje žive i ko su muslimani?

Simang: Ja lično nisam mogao praviti razliku, ali je sa nama bilo momaka iz Mostara, a kada bismo došli u visoke zgrade, onda bi nam stanovnici tih zgrada pokazivali gdje stanuju muslimani.

Tužilac: Nakon što ste istjerali muslimane iz njihovih stanova, šta ste uradili sa njihovom imovinom? Simang: Isto što i u Doljanima. Što smo mogli ponijeti i što je vrijedilo mi smo uzimali, kao da su to bile naše stvari.

slika

Medijski pokrovitelj HVO-ovih ratnih pasa: Allan Asbjorn Knudsen, danski plaćenik o američkom magazinu ”Soldier of Fortune”

Magazin ”Soldier of Fortune” je američki magazin koji specijaliziran za izvještavanje o događanjima među stranim plaćenicima i njihovom učešću u svjetskim ratovima. Ovaj magazin je imao direktnu ulogu u regrutiranju i slanju plaćenika u redove HVO-a. Magazin ”Soldier of Fortune” je toplo preporučivao mladićima sa Zapada da se uključe u borbu protiv BiH i Bošnjaka. Uostalom, pogledajmo šta o ulozi magazina ”Soldier of Fortune” kaže Allan Asbjorn Knudsen, danski plaćenik koji je o svojim plaćeničkim danima u HVO-u svjedočio pred Haškim tribunalom.

Tužilac: Gospodine Knudsen, je li tačno da ste postali plaćenik u 1993. godini. Kako ste došli na ideju da postanete plaćenik?

Knudsen: Da tačno je. Prvo sam gledao na televiziji šta se događa dolje, a zatim sam u magazinu ”Soldier of Fortune” našao sve upute oko odlaska dolje. U tom magazinu sam našao sve podatke: put kojim se ide, preko koga se može otići, ma tu je bila kompletna informacija tako da je bilo lako. Tužilac: Šta ste tačno pročitali u tom magazinu?

Knudsen: Pročitao sam da HVO u Tomislavgradu treba strane dobrovoljce i u sklopu tih uputa navedene su tačne kontakt osobe.

Tužilac: Za koju stranu ste se opredijelili?

Knudsen: Odabrao sam HVO jer je to bila preporuka magazina ”Soldier of Fortune”.

slika

Lista poginulih plaćenika

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u redovima HVO-a poginulo je preko stotinu zapadnih plaćenika. Ovom prilikom izdvajamo spisak od 28 imena stranih, odnosno zapadnih plaćenika koji su dali svoj život za Herceg-Bosnu.

Brian – Danska: Devetnaestogodišnji Brian je iz Danske, a u Bosnu i Hercegovinu dolazi 1993. godine. Odmah se priključuje brigadi HVO-a ”Kralj Tomislav” iz Livna u Viking-vod koji je bio sačinjen od stranih plaćenika. Brian je poginuo iste godine. Ubio ga je Martin iz Britanije. Martin je Brianu pucao u glavu. Sudbina Britanca Martina je nepoznata.

Frank- Britanac: Frank je bio francuski legionary. U BiH dolazi ranih 90-tih I priključuje se brigadih HVO 1. gardijskoj motoriziranoj brigade Bruno Bušić iz Čapljine. Poginuo je u septembru 1995. godine zajedno sa svojim komandantom Josipm Zekom.British volunteer Frank was a former soldier of the French Foreign Legion. He came to Bosnia-Hercegovina and joined 1. Guards Brigade (Ante Bruno Busic) HVO. He was killed in action, along with his commander Josip Zeko during operation “Maestral II” in September 1995, a combined HVO Armija BiH offensive against Serb forces in Bosnia. Frank's surname and other details of his death are unknown.British volunteer Frank was a former soldier of the French Foreign Legion. He came to Bosnia-Hercegovina and joined 1. Guards Brigade (Ante Bruno Busic) HVO. He was killed in action, along with his commander Josip Zeko during operation “Maestral II” in September 1995, a combined HVO Armija BiH offensive against Serb forces in Bosnia. Frank's surname and other details of his death are unknown.

Frank- Britanac: Frank je bivši pripadnik francuske Legije stranaca. U BiH dolazi ranih devedesetih i priključuje se 1. gardijskoj brigadi ”Bruno Bušić” iz Čapljine. Poginuo je u akciji ”Maestral II” u septembru 1995. godine.

Heinz- Njemačka: Heinz je njemački plaćenik, bio je pripadnik Kažnjeničke bojne, Tutina jedinica u HVO-u. Poginuo je 1994. godine u šumi u blizini Širokog Brijega. Heinza su ubili njegovi zemljaci, također njemački plaćenici u redovima HVO-a- Falk Simang i Ralf Mrachacz. Spomenute ubojice su za ovo ubistvo procesuirani u Njemačkoj 1995. godine, gdje su osuđeni na doživotnu robiju.

Mak- Škotska: Dvadesetosmogodišnji Mak je u BiH došao 1992. godine. Odmah se uključuje mostarski HVO. Ubijen je iste godine u blizini Blagaju. Maka su iz snajpera ubile njegove kolege Alan iz Irske i Rigis iz Francuske (Irac Alan se ubio 1999. godine, a Rigis se također ubio u Nici krajem 1995.).

Stefan- Njemačka: Stefan je zajedno sa kolegom Heinzom ubijen u šumi blizu Širokog Brijega. Stefan je bio pripadnik Tutine Kažnjeničke bojne.

Derek Arnold- Britanac: Derek je u BiH došao već 1992. godine. Poginuo je početkom 1993. godine, njegovo tijelo je pronađeno u blizini Bijelog Buča kod Turbeta. Nakon obdukcije, Derekovi posmrtni ostaci su sahranjeni u muslimansko groblje u Zenici. Kasnije su vojnici UNPROFOR-a Derekov leš premjestili na katoličko groblje.

Alaslan Bahattin- Turska: Alaslan se borio u 106. brigadi HVO-a u Posavini. Poginuo je u oktobru 1992. godine

Constatin Biekse- Austrija: Constatin je bio pripadnik Tutine Kažnjeničke bojne. Ubijen je zajedno sa kolegama Heinzom i Stefanom u šumi blizu Širokog Brijega.

Michael Holte Biering- Danska: U BiH je došao u julu 1992. godine kada se i priključuje jedinicama HVO-a. Poginuo je iste godine negdje u blizini Tuzle.

Andreas Buhner- Njemačka: Andreas je bio iz Frankfurta, a u BiH je došao 1992. godine. Borio se u 104. brigadi HVO-a iz Posavine. Poginuo je iste godine i sahranjen je na groblju u Domaljevcu.

Alexandre Fernandez- Portugalija: U BiH dolazi u septembru 1992. godine. Bio je pripadnik 106. brigade HVO iz Posavine. Fernandez je poginuo samo šesnaest dana nakon što je došao u BiH.

Malcom Frame- Škotska: Malcom je bio pripadnik 108. brigade HVO-a iz Bosanskog Broda. Poginuo je 1992. godine u jednom srpskom selu u blizini Bosanskog Broda.

Andreas Kolb- Njemačka: Andreas je u BiH stigao 1993. godine, bio je pripadnik HVO brigade ”Kralj Tomislav” iz Livna. Andreas je poginuo napadajući Gornji Vakuf.

John Lambert- Britanija: Bio je pripadnik HVO-a iz Posavine, gdje je i poginuo.

Thomas Otto Raimond Linder- Njemačka: Otto je u BiH stigao 1992. godine kada se prvo uključuje u bojnu ”Zrinjski-Frankopan” s kojom učestvuje u borbama na Kupresu. Kasnije prelazi u mostarski HVO gdje je bio pripadnik posebne jedinice koja je bila sastavljena od stranih plaćenika i domaćih Hrvata, a kojom je komandovao jedan francuski plaćenik. Otto je poginuo 1992. godine.

Robert C. Mckenzi- SAD: Robert je u BiH stigao 1992. godine. Odmah se priključuje brigadi HVO-a ”Kralj Tomislav” iz Livna gdje je bio instruktor ratnih vještina. Robert je važio za nezvaničnog komandanta svih zapadnih plaćenika koji su bili pripadnici HVO-a. Poginuo je 1995. godine u Siera Leoneu.

Christopher McLetchie- Britanija: Christopher je bio pripadnik prozorske HVO brigade ”Hrvoje Vukčić Hrvatinić”. Bio je aktivan u Gornjem Vakufu. Prema informacijama HVO-a Christopher je zarobljen i pogubljen od strane Armije RBiH negdje između Travnika i Viteza.

Pierre L. Metral- Francuska: Pierre je bio jedan od prvih stranih plaćenika koji se HVO priključio još u aprilu 1992. godine. Pierre je poginuo iste godine u Livnu.

Andrew Myers- Britanija: Andrew je bio pripadnik HVO ”Kralj Tomislav” iz Duvna. Poginuo je 1995. godine u Siera Leoneu zajedno sa Amerikancem Robertom C. McKenzijem.

Cody Richmond- Britanija: Cody je bio pripadnik 104. brigade HVO iz Posavine. U BiH je došao 1992. godine kada je i poginuo.

Francouis Roulet- Francuska: Francouis je bio dobrovoljac u HV-u da bi 1992. godine prešao u HVO, u 108. brigadu iz Bosanskog Broda. Francouis je poginuo krajem 1992. godine u selu Marković Polje.

John Rowley- Francuska: John je bio pripadnik 108. brigade HVO-a iz Bosanskog Broda. John je poginuo 1992. godine u jednom selu blizu Broda.

Jurgen Schmidt- Njemačka: Jurgen u BiH stiže 1992. godine kada se priključuje bugojanskoj brigadi HVO-a ”Eugen Kvaternik”. U januaru 1993. godine Jurgen je učestvovao u napadu na Gornji Vakuf, poginuo je u Duratbegovića Docu.

Hans Schtefen- Njemačka: Hans je u BiH stigao 1993. godine. Odmah se uključio u travnički HVO. Bio je visok preko dva metra. Početkom 1994. godine u blizini Travnika je upao u zasjedu Armije RBiH zbog čega je izvršio samoubistvo.

Edmund Skiner- Britanija: Edmund je u BiH došao u oktobru 1992. godine. Poginuo je zajedno sa kolegom Derekom Arnoldom početkom 1993. godine u Bijelom Bučju kod Turbeta.

Hans Strassburger- Njemačka: Hans je u BiH stigao 1992. godine, prošao je više jedinica HVO-a. Posljednja jedinica u kojoj je i poginuo je 4. gardijska brigada ”Sinovi Posavine”. Hans je poginuo 1995. godine.

Christian Thomas- Irska: Bio je pripadnik 9. bojne HOS-a, poslije je prešao u HVO brigadu ”Kralj Tomislav” iz Duvna. Poginuo je u Šuici 1995. godine.

Eric Williams di Tomaso- Kanada: U BiH je došao početkom 1992. godine, kasnije se pridružuje Tutinoj Kažnjeničkoj bojni. Poginuo je u Bijelom Polju blizu Mostara u jesen 1993. godine.

Ronnie Perverson- Kanada: U BiH je stigao 1992. godine. Borio se u mostarskom HVO-u. Poginuo je u Mostaru 1995. godine.

slika
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
noel malcolm
Član
Postovi: 3276
Pridružen/a: 18 okt 2012 21:50

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la noel malcolm » 28 jul 2015 19:50

Bitka na Karušama kod Doboja 19.3.1993.,

kada je nastalo groblje tenkova koje se i danas može vidjeti.

https://www.youtube.com/watch?v=RWlX0HQ ... ture=share
“Radimo kao da ce sto godina biti mir,
a spremajmo se kao da ce sutra biti rat!”/Povijest Bosne/Noela Malcolma:
http://www.camo.ch/povijestbih.htm

Avatar
amkos
Član
Postovi: 12075
Pridružen/a: 18 okt 2012 20:55

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la amkos » 28 jul 2015 22:17

noel malcolm je napisao/la:Bitka na Karušama kod Doboja 19.3.1993.,

kada je nastalo groblje tenkova koje se i danas može vidjeti.

https://www.youtube.com/watch?v=RWlX0HQ ... ture=share

Dobra je, dobra je, odlična ide, ide, ide...to majstoree... :geek:

Al smo ih potamanili ovdje.. 8-)

Dobro pjeva ovaj na 50 oj minuti.. :gut:

Nisam još vidio ovo groblje tenkova, nadam se da će biti prilike nekada.. :what:
Onaj ko ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!

Avatar
noel malcolm
Član
Postovi: 3276
Pridružen/a: 18 okt 2012 21:50

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la noel malcolm » 28 jul 2015 23:15

amkos je napisao/la:
noel malcolm je napisao/la:Bitka na Karušama kod Doboja 19.3.1993.,

kada je nastalo groblje tenkova koje se i danas može vidjeti.

https://www.youtube.com/watch?v=RWlX0HQ ... ture=share

Dobra je, dobra je, odlična ide, ide, ide...to majstoree... :geek:

Al smo ih potamanili ovdje.. 8-)

Dobro pjeva ovaj na 50 oj minuti.. :gut:

Nisam još vidio ovo groblje tenkova, nadam se da će biti prilike nekada.. :what:
Ukucaj na Google Groblje tenkova, izaći će dosta linkova, pa prelistaj.

Ako ti je mrsko, evo ti prvi link kojeg sam skinuo.

https://www.youtube.com/watch?v=DKb8krSiuGE
“Radimo kao da ce sto godina biti mir,
a spremajmo se kao da ce sutra biti rat!”/Povijest Bosne/Noela Malcolma:
http://www.camo.ch/povijestbih.htm

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 29 jul 2015 10:54

Zaboravljeni zločini HVO-a nad Bošnjacima jablaničkih sela Sovići i Doljani
http://saff.ba/zaboravljeni-zlocini-hvo ... i-doljani/

Juli 29th, 2015

Stradanje Bošnjaka Sovića i Doljana

Mustafa Škampo, penzionisani oficir Armije RBiH i jedan od organizatora otpora u Jablanici, godinama pokušava da javnost i političare podsjeti na zaboravljeni zločin koji su pripadnici HVO počinili nad Bošnjacima u jablaničkim selima Sovići i Doljani 17. aprila i narednih nekoliko dana 1993. godine. Do sada mu je taj trud bio sizifovski, pa i donkihotski. Škampo čuva pisma koja je slao poznatim TV novinarima i urednicima, a i političarima, ali svi su zatvorili oči kad bi vidjeli da se radi o zločinima nad Bošnjacima. Mnogima se obraćao lično, svaki put uzalud.

„Kad se govori o zločinima u jablaničkom kraju“, kaže Škampo, „postoji stereotip koji je još u ratu postavio Smiljko Šagolj, a koji je na snazi i danas: samo se detaljno govori i piše o zločinima nad Hrvatima u Grabovici, koji su počinili borci iz Sarajeva, kao i zločini u Doljanima, a niko i ne pomišlja da spomene prvi zločin u našem kraju, koji su aprila 1993. godine počinili bojovnici HVO i Hrvatske vojske nad Bošnjacima – pripadnicima Armije RBiH i civilima Sovića i Doljana. Pripadnici HVO i Hrvatske vojske su napali Doljane i Soviće 17.04.1993. i tada i u narednih nekoliko dana ubili 18 Bošnjaka (neke i kao zatočenike logora „Heliodrom“), svo civilno stanovništvo zatočili, pa deportovali, porušili obje džamije i sve bošnjačke kuće.

O napadu HVO i Hrvatske vojske na Soviće i Doljane aprila 1993. godine i zločinima koji su tada počinjeni u ovim selima postoji obimna dokumentacija, prije svega HVO-a, mnogo je i svjedoka. Haški sud je tom događaju posvetio veliku pažnju za vrijeme suđenja Mladenu Naletiliću Tuti.

Šta se događalo u Sovićima i Doljanima aprilskih dana 1993. godine?

Napad na borce Armije BiH i civile u Doljanima i Sovićima, pored domaće postrojbe HVO „Mijat Tomić“ u Doljanima, učestvovali su i dijelovi prozorske brigade „Rama“, brigade „Ludvig Pavlović“ iz Čašljine, bojne „Knez Branimir“ iz Čitluka, Tutina Kažnjenička bojna , mostarska Cimska bojna, te specijalne postrojbe Gardijske brigade Republike Hrvatske. Napad no ova dva sela izveden je u okviru šire operacije čiji je cilj bio zauzimanje Jablanice. To se vidi iz zaplijenjenog Ratnog dnevnika pripadnika HVO inž. Alojza Radoša, koji je 15.4.1993. godine zabilježio da su dejstva počela u 12,30 sati sa Risovca.

Istog dana on bilježi:

„Pred veče su sa Risovca sišli Ivan Rogić i Ivica Azinović, zatim Ivica Tomić, Vlado Antunović i Mato Krtić. Gore je sve mobilno, „veselo“, spremni su da se posao „odradi“ za dva dana, „da sutra popijemo kavu u Jablanici“. Gore su mnogi visoki dužnosnici na čelu sa Miljenkom Lasićem koji zapovijeda operacijama. Gore je i legendarni „Tuta“, Mićika i njegovi specijalci, širokobriješki slavuji, topništvo, minobacači i slično. Dobivamo izviješće da tačno pogađaju zadate ciljeve, po Ostrošcu i punkt, potom po podprenjskim selima, zatim i po Jablanici… “ Moral je na visini..“

Sve do sredine aprila 1993. uveče u Sovićima i Doljanima zajedno su živjeli Bošnjaci i Hrvati. Zbog sukoba Armije RBiH i HVO-a odnosi među njima jesu bili napeti, ali podnošljivi. Podnošljivi su i 15. aprila 1993. godine, kad je HVO napao Jablanicu.

Međutim , uveče 16. aprila 1993. godine jedan ugledni Hrvat iz Doljana obavijestio je komšiju Hasana Rizvića da će HVO sutra u osam sati napasti borce Armije RBiH u Doljanima i Sovićima. Iste noći gotovo svo bošnjačko civilno stanovništvo Doljana, osim iz zaseoka Krkača, kao i izvjestan broj boraca, izvukli su se preko planine Tovarnice u Jablanicu. Izvjestan broj boraca Armije RBiH ostao je u selu. Ali, niko iz Doljana te noći nije obavijestio Bošnjake iz susjednog sela Sovića o sutrašnjem napadu HVO-a.

Alojz Radoš je u svom Dnevniku zabilježio da je napad na Soviće i Doljane počeo u subotu 17. aprila 1993. godine u devet sati ujutro. Ali, slabašne snage Armije RBiH iz Doljana nisu pružile značajniji otpor jedinicama HVO i Hrvatske vojske. Već u 12,45 sati, kako bilježi Radoš, „Matan, Stipe i Ivan su zapovijedili da se ide megafonom kroz Doljane i da se traži od Muslimana da predaju oružje“. I pripadnici Armije RBiH su se predavali ili pokušavali da se probiju prema Jablanici. Niko od boraca Doljana nije poginuo tog dana, ali su gotovo svi zarobljeni.

Borci Sovića pružili su otpor sa linija iznad sela. Prvog dana napada poginuli su Ismet Kladušak i Zahid Skender, te Safet Lulić, Dževad (Jusufa) Tašić i Bajro (Muje) Tašić, koje su bojovnici HVO pobili u selu. „Čišćenje Sovića“ trajalo je još nekoliko dana i za to vrijeme ubijeni su putar Salko Eglenović, 70-godišnji Ibro Poljarević, koji nije htio da napusti kuću i dječak Ismet Tašić (rođeni brat ubijenog Bajre), koji je pokušao da pobjegne u šumu, ali su ga, pred očima njegove majke Tahe, pokosili rafalom. Ubistvo braće Bajre i Ismeta Tašića bio je, nažalost, tek početak stradanja ove porodice.

Prvog i drugog dana napada na Soviće gotovo svi borci sela su se predali. Bojovnici HVO i Hrvatske vojske su ih, zajedno sa civilnim stanovništvom, zatočili u zgradu osnovne škole. U školu u Soviće su dopremljeni i zatočenici iz Doljana. Bojovnici HVO, njihove komšije, govorili su im kako će za dva dana zauzeti Jablanicu, a za još dva izbiti na „granicu“ na Ivan sedlo.

Iz „izvješća“ pomoćnika zapovjednika HVO „Mijat Tomić“ iz Jablanice Blaža Azinovića, od 7. maja 1993. godine, vidi se da je zarobljene pripadnike Armije RBiH u Sovićima isljeđivao hrvatski oficir, sada general Ivan Andabak, koji je 18. aprila sa sobom u Ljubuški poveo 84 pripadnika Armije RBiH na daljnju obradu“. Azinović još piše da je 19.4.1993. godine i poslije on obrađivao 13 zarobljenika – pripadnika Armije RBiH koji su sa okolnih brda dolazili i dovođeni“.

U Ratnom dnevniku Aloz Radoš spominje veliki broj zapovjednika koji učestvuju u napadu na Soviće i Doljane. Ali, on se najviše divi Mladenu Naletiliću Tuti koga naziva „Odisejem“, te njegovom „legendarnom Čikoti“. Radoš u Dnevniku spominje nekog Junuzovića koji je kao pripadnik Tutine jedinice napadao na rodno selo Soviće, gdje su mu u tom napadu ranjen otac, a brat zarobljen. Tuta je bio velikodušan, pa mu je dozvolio da posjeti oca i iz zatočeništva oslobodi brata.

Ali, u daljim borbama prema Jablanici, 20. aprila gine Tutin legendarni borac Mario Hrkač Čikota i Tuta narednog dana naređuje da se za odmazdu iz škole u Sovićima izvedu četiri zatočena borca Armije RBiH i – strijeljaju. Ismeta (Mehe) Čilića su odabrali jer je uoči rata u kafani došao u verbalni sukob sa komšijama Hrvatima koji su pjevali ustaške pjesme. Salema Škampu su izveli zato što mu je brat Mustafa bio član Komande 44. brdske brigade u Jablanici. Kao trećeg za smrt su odabrali 52-godišnjeg Hasana Radoša zato što je izvirio da vidi kud odvode ovu dvojicu. Prozvali su i Ekrema (Muje) Tašića zato što je bio dobar borac. A još su tijela njegove dvojice braće – Bajre i malog Ismeta ležala nepokopana u Sovićima. Majka Taha, koja je takođe bila zatočena u školi, gledala je kako joj odvode u smrt trećeg sina. Sve su ih strijeljali iza školskog zida.

Ni ovdje nije kraj stradanja porodice Tahe i Muje Tašića. Njihova dva preostala sina Mustafa i Fehim odvedeni su u logor „Heliodrom“ i Mustafa je 8.10.1993. ubijen u „živom štitu“ u Mostaru. Tako je od petorice braće Tašića napad na Soviće i zatočeništvo preživio samo jedan – Fehim, koji sada sa majkom Tahom živi u Jablanici.

Kasnije su još petorica zarobljenih mještana Sovića ubijeni u logoru „Heliodrom“ ili u „živom štitu“ u Mostaru. To su Ismet (Mustafe) Čilić, Salem Kladušak, Šefik Tašić, Mustafa Čilić i Rasim Lulić.

Predstojnik Ureda obrane HVO općine Jablanica Marko Rozić 23. aprila 1993. godine iz Doljana je poslao „Izvješće“ Odjelu odbrane HZ HB – na ruke Slobodana Božića u kojem je o napadu na Doljane i Soviće napisao ovo:

„Nakon oružanih sukoba u naseljenim mjestima Doljani i Sovići izvršeno je saslušanje i privođenje svih pripadnika Armije te skupljanje civila na nekoliko mjesta. Ukupno imamo 422 žena i djece te 25 vojnih obaveznika. Takođe 94 vojna obveznika otpremljena su za Ljubuški. Do sada je pokopano 7 vojnih obveznika koji su poginuli, a pripadaju Armiji RBiH Sovići. Nakon prestanka sukoba na ovim terenima zapaljene su sve muslimanske kuće te srušene dvije džamije po zapovijedi visokih zapovjednika.“

Sve do 4. maja 1993. godine nije se znalo šta se dogodilo sa Bošnjacima Doljana i Sovića. Ali, tog dana Doljane i Soviće je posjetila mješovita komisija Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga i Milivojem Petkovićem, načelnikom Glavnog stožera HVO. U izvještaju o ovoj posjeti se kaže da je u borbama za Soviće i Doljane poginulo 10 pripadnika ARBiH, a da se ostali nalaze u zatvoru u Ljubuškom i Prozoru.

Halilović i Petković su dogovorili da muslimansko civilno stanovništvo bude deportovano u Jablanicu. Međutim, Petković nije ispoštovao dogovor, nego je naredio da se žene, djeca i starci deportuju preko planinskih visova u Gornji Vakuf. Objašnjenje za promjenu pravca deportacije bilo je ovo:
„Za dva dana ćemo uzeti Jablanicu i opet bismo vas morali deportovati.“

Bila je to nova golgota civila Doljana i Sovića po planinskim putevima, uz studen, kišu i susnježicu.

Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter
foto: 17. april 1993. godine pripadnici Tutine kažnjeničke bojne
promatraju dolinu u kojoj se nalaze jablanička sela Sovići i Doljan
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Agresija Hrvatske na BiH

Post Postao/la ABen » 05 aug 2015 15:18

Dvadeset i druga godišnjica stradanja i progona stolačkih Bošnjaka
http://saff.ba/dvadeset-i-druga-godisnj ... -bosnjaka/
August 5th, 2015

Jučer su Stočani obilježili 22. godinu od stradanja Bošnjaka u Koštanoj bolnici u Stocu. To je mjesto gdje su bili ispitivani, mučeni i ubijani muškarci, žene i čak djeca. Među velikim brojem Stočana Bošnjaka koji su došli da odaju čast nastradalim, bili su i oni koji su preživili golgote Koštane bolnice.

U7yxS9-04JY

Za zločine u Koštanoj bolnici Stolac do sada su osuđeni:
◦Niko Obradović na 3 godine zatvora (2009)
◦Petar Matić na 2 godine zatvora (2009)
◦Ante Krešić na 2 godine zatvora (2007)
◦Vlatko Jarak na 1 godinu zatvora (2012)
◦Dragan Krešić je u bjekstvu
Sramotne kazne. :?
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Odgovorite