Agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu

[noel malcolm]

Naši su se opet vratili u Stolac i Počitelj,

a gdje su njihovi u Bugojnu,Travniku,Varešu,Konjicu,Jablanici...

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/content/s ... 54060.html

Sjećanje na rušenje Starog mosta: Nevjerica i nakon 22 godine

I ovog devetog novembra, u Mostaru je Klub skakača u vodu "Mostari", organizirao obilježavanje godišnjice rušenja Starog mosta, simbola tog grada, kojeg su artiljerijske jedinice hrvatskog vijeća obrane, sa obližnje kote Stotina, srušile na današnji dan prije 22 godine, u 10 sati i 16 minuta.

Uz zvuke sirene za opću opasnost, skok sa Starog mosta bez aplauza, te simbolično bacanje ljiljana u Neretvu, sa skupa je poručeno da se taj događaj ne smije zaboraviti, kako se nikada više ne bi ponovio.

Tako će se 9. novembra 1993. godine uvijek sjećati Mostarac Ramiz Tiro, koji je tada kao logoraš na Heliodromu, bivšem vojnom objektu JNA, sa drugim logorašima posmatrao kako snage HVO iz kruga logora danima tenkovima gađaju ka Starom mostu.

"I negdje oko deset sati i nešto minuta, čuli smo pucnje iz vatrenog oružja. Vidio sam da slave hrvatski vojnici i znali smo da je (Most, op.a.) srušen. Svi smo u ćeliji plakali", ispričao je Tiro.

Dodao je da su logoraši par dana nakon toga, kada su ih vodili da kopaju rovove na brdu Hum iznad grada, vidjeli ostatke, "krljetke" od mosta, te su se uvjerili da je Stari most stvarno srušen.

Rušenja Starog mosta, u tom trenutku 427 godina starog spomenika, sjeća se i jedna gospođa, koja se nije željela predstaviti, a koja živi u neposrednoj blizini Mosta.

"Sjećam se da sam prala kosu, pa nisam mogla iste minute doći, ali bio je sunčan dan. I kad je srušen, nakon možda nekoliko minuta, bila sam tamo iza kafane 'Evropa'. Bilo je još puno svijeta. Onako, smo se sklonili, bojali se mnogi granata. Svi su redom plakali", rekla je ta gospođa za Radio Slobodna Evropa.

Saša Đermanović, tada mladi borac Armije BiH, vijest o rušenju Starog mosta dočekao je u sobi ratne bolnice, kada je jedan prijatelj ušao i rekao 'Stari je pao!'

"Ja nisam u momentu mogao ni pomisliti da se radi o Mostu, ja sam mislio da se radi o nekom od naših ljudi, da je poginuo ili da ga je ubio snajper i tako to. To su možda najteži trenuci u mom životu", ispričao nam je Đermanović.

"Kao da je dio moga tijela otkinut", kaže Mostarac Briško Čorda da se tako osjećao u trenutku kada je srušen Stari most.

Obilježavanje godišnjice rušenja ni ove godine nisu organizirale gradske vlasti, nego Klub skakača u vodu "Mostari".

"Svi mi koji smo ovdje živjeli znamo šta je sve bilo, znamo i kako je bilo živjeti punih 11 godina bez ovog mosta. Ali ne smijemo zaboraviti ono što se desilo, da se nikad nikom ne bi ponovilo", izjavio je portparol kluba, Saša Oručević.

Učenici nekoliko osnovnih škola u istočnom dijelu Mostara su bacili ljiljane u Neretvu, u čast Mostu i svim poginulima, a skok bez aplauza izveo je skakač Ermin Sarić.

"Svakog devetog novembra ja sam spreman obilježiti tu tradiciju i skočiti za Most, da se zna i da se nikad ne zaboravi da je srušen Most", rekao je Sarić za Radio Slobodna Evropa.

Podsjetimo, Stari most je nakon rata obnovljen, u međunarodnom projektu, a ponovo je otvoren 23. jula 2004. godine.

"Most svaki spaja obale i ljude. Međutim, nekome je to smetalo. Da razdvoji ljude, ali nije im to uspjelo i neće im usapjeti. Sada Stari most blista u punom sjaju", kazao je za RSE vremešni Mirsad Deda Pašić, šampion skokova sa Starog mosta, sa skakačkim stažom od 40 godina.

Inače, rušenje Starog mosta bilo je dio optužnice pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv generala Hrvatske vojske, Slobodana Praljka, kojem se sudilo zajedno sa još petericom civilnih i vojnih lidera ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosna u predmetu "Prlić i ostali".

Raspravno vijeće Haškog suda u osuđujućoj presudi čelnicima tzv. Herceg-Bosne u maju 2013. godine zaključilo je da je Stari most bio legitiman vojni cilj.

U ljeto 2005. godine Stari most je upisan u UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske baštine.

[Bosni]

BQRfVFaRqpk
Ko stalno sažaljeva ovog neprijatelja BiH? Pogledajte ovu temu na trećoj stranici da vidite ko je bio ovaj Šantić.

[ABen]

Ispovijest Abdulaha Ahmića koji je preživio strijeljanje 16. aprila 93. u Ahmićima
http://saff.ba/kad-god-izadem-iz-kuce-o ... xH1XpVJmpo

April 16th, 2016



Piše: Ezher Beganović

Abdulah Ahmić je preživjeli simbol genocida nad Bošnjacima u selu Ahmići kod Viteza. On je preživio strijeljanje, iako mu je metak prošao kroz slijepočnicu. Jedini je u svojoj porodici preživio zločin HVO-a 16.aprila 1993.godine. Ubijeni su mu otac, majka, brat i tri sestre. Abdulah danas živi u kući ispred koje je strijeljan, u kući u čijem je dvorištu, ispod jabuke, prije nekoliko godina ekshumirao posmrtne ostatke oca i brata. U razgovoru za Saff Abdulah se prisjetio tog teškog iskušenja. ”Kad god izađem iz kuće, ugledam mjesto gdje sam strijeljan i onu jabuku gdje sam pronašao babine i bratove kosti. Svaki put preživljavam svaku sekundu tog dana. Kad god izađem iz kuće, osjetim kao da me ponovo vode na strijeljanje. Tog 16.aprila, u ranim jutarnjim satima u kuću su nam upali nepoznati vojnici. Istjerali su mene i mog oca ispred kuće. Kada smo izašli pred kuću vidio sam brata kako leži mrtav, ubili su ga prije nego što su došli po nas. Samo su se odmakli i tu ispred kuće nas strijeljali. Ni sam ne znam kako sam preživio. Nakon nekog vremena došao sam svijesti, ustao i pobjegao pod propust, gdje sam ostao cijeli dan sakriven. Vidio sam da mi je metak prošao kroz glavu, tj. kroz slijepočnicu”, kaže nam Abdulah.

Abdulah Ahmić je danas teško bolestan, bubrezi su mu otkazali i čeka da ode u inostranstvo na transplataciju bubrega.



Gornja fotografija: Abdulah Ahmić pokazuje prema jabuci ispod koje su hrvatski zločinci zakopali njegovog brata i oca, mjestu gdje je i on ” trebao” biti pokopan nakon strijeljanja.

Donja fotografija: Abdulah Ahmić prisustvuje ekshumaciji posmrtnih ostataka oca i brata.

[Jack]

Klasican primjer naivnosti naseg naroda.Ako mozes bez slike leseva,za neke koji imaju osjetljiv stomak.Meni ne smeta,ali eto.Ipak su graficke slike zesce

Kaze nase ''komsije'' nas nisu upozorile.Telefoni su normalno radili,da su makar rekli nam.Idite sprema se nesto
Meni je zao kako su ti ljudi nasi naivni.Ustashe su planirale ovo danima nije ovo akcija koja se odjednom rijesi u danu.Mora tu crtanja,topografija,kako uci u selo,uzeti,i naravno ovo sta se uradilo.

A to da su ustashe spalile ovo selo,pobile 3 mjesecnu bebu.Sa Trusinom gdje od 23 ubijenih su sve vojno sposobni muskarci koji su predali oruzje.U Ahmicima niko nije imao uniformu.To je jasno.Pa u 505 Buzimskoj pravilo je da nema zaroblljenih.Srbi su bombe aktivirali na sebe samo da ne budu zarobljeni od strane 505 Buzimske.To je jasno sad kao dan

A nas narod ce i dalje biti smusen i naivan i nista se nece promjeniti

[ABen]

Don't forget 9.maj 1993. – početak opsade Mostara od strane hrvatskih fašista
http://saff.ba/dont-forget-9-maj-1993-p ... zHyV5VJmpo

Maj 9th, 2016



Jedinice HVO-a i Hrvatske vojske napale su Komandu 4. korpusa u zgradi Vranica 9. maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro svim raspoloživim sredstvima. Vranica“ je odmah opkoljena. Tako je na današnji dan počela i opsada grada na Neretvi, piše novinska agencija Patria.

U napadu su učestvovali Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.

U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41.brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.

Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve. Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.

Vezisti 4. korpusa iz opkoljene Vranice uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost, sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi u Vranici nikad nije došla.

Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi Vranice odvijala se još jedna drama. Iznad komandi , živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca.

U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore.

Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su Vranicu prvog dana napada.

Ujutro, 10.maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“ , uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana. Bijedić je u toj depeši pisao:

„Dana 09.05.1993.godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dana navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…

Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.

Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonili u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.

Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.

Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.

Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“

HVO i HV su 10. maja pojačali napade na Vranicu i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove. Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. Predsjednik kućnog savjeta, koji je bio Hrvat huškao je stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomiješali među civile.

U 13 sati 10. maja branioci Vranice podijelili su se u dvije grupe. Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u Vranicu slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. Njih će kasnije, kako pripadnicima HVO pokazivati predsjednik kućnog savjeta.

Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko Vranice još više je stegnut .

Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.

Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je također da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.

Neopaženo su napustili Vranicu i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije. Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonili u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.

Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da također izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.

A narednog dana, 11. maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.

Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih: Hasana Balića, Aliju Čamu, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu, Šefku Pobrića i Nazifa Šarančića. Tog 9. maja zarobljeni su i i ubijen i Feđa Husković i Nedžad Bajrović.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“.. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.

Istragu na Mašinskom fakultetu vodili su i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra..

Suprotno svim standardima ženevskih konvencija, mučki su ubijeni i pokopani na nepoznatu lokaciju sa koje su prebačeni u masovnu grobnicu zvanu ‘Rimski bunar’. Državna komisija za traženje nestalih sasvim slučajno, tragajući za nekim drugim ubijenim istinama, našla je njihova prepolovljena tijela, bez nekih dijelova skeleta i lične stvari.

Pronađena tijela njih desetorice pokopana su na mostarskim Šehitlucima 9. maja 2008. godine.

Q4A6yxaz11I

[Bosni]

http://www.radiosarajevo.ba/metromahala ... ica/229691

Kako je Aleksin han postao Most Begića i Begovića

Sarajlije su prije rata kada stignu do tadašnjeg mosta Aleksin han imale običaj reći da su na pola puta do Mostara.

Riječ je o mostu preko Neretve na magistralnom putu M-17 malo nakon Jablanice, a danas se zove drukčije - Most Begića i Begovića.

Dok je vozio ćiro, na tom mjestu je cesta prelazila sa desne na lijevu stranu Neretve, a ćirina pruga s lijeve na desnu. Danas su do tog mjesta i pruga i cesta na desnoj, a poslije tog mjesta cesta prelazi na lijevu stranu Neretve.

Most preko Neretve i budućeg akumulacijskog jezera u Aleksin hanu iz 1968. godine bio je treći most u bivšoj državi izgrađen po sistemu slobodne konzolne gradnje. Ovaj most ima izuzetnu važnost kao jedina kvalitetna putna veza između Hercegovine i Dalmacije s Bosnom.

Nemoguće ga je zaobići, niti je u slučaju njegovog rušenja oko njega moguće napraviti zaobilaznicu. Zato je pravljen nevjerojatno kvalitetno i skupo.

Prvi pokušaj rušenja mosta desio se 12. aprila 1992. godine.

Tada je Ivan Rogić, predsjednik HDZ-a Jablanica, dovezao cisternu dinamita i detonirao je na mostu. Ipak, most je bio samo djelimično oštećen srednji, veliki raspon, tako da je i dalje ostao prohodan za vozila.

HVO je ponovo pokušao 8. augusta iste godine. Tada je na mostu bila postavljena straža Armije Republike Bosne i Hercegovine koju je HVO iznenadio te su tada ubili Senada Begovića i Mirsada Begića.

Šest drugih pripadnika Armije RBiH je zarobljeno.

Istog dana uništeno je 30 m rasponske konstrukcije srednjeg raspona, ali, srećom, stubovi tog mosta nisu bili oštećeni.

Međunarodne snage su još tokom rata postavile metalnu konstrukciju na mostu koja je omogućavala kakvu-takvu putnu komunikaciju, a kasnije, u vrijeme opravke, korištena je skela.

Most je nakon rata popravljen i preimenovan u Most Begića i Begovića, u spomen ubijenim stražarima Armije RBiH te i danas hiljade građana BiH, na putu prema Mostaru ili dalje, njime prelazi s desne na lijevu obalu Neretve.

[Gorcin]

Ratna '93.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/razgled ... ook+status

[amkos]

Ratna '93.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/razgled ... ook+status

Koja ideja. Genijalno. U cugu sam procitao clanak. Poucan je. Svaka cast za ideju, realizaciju i viziju.

Sarajevo je imalo tunel, Mostar korpu, Gorazde most ispod mosta. Genijalne ideje.

[Gorcin]

Ratna '93.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/razgled ... ook+status

Koja ideja. Genijalno. U cugu sam procitao clanak. Poucan je. Svaka cast za ideju, realizaciju i viziju.

Sarajevo je imalo tunel, Mostar korpu, Gorazde most ispod mosta. Genijalne ideje.

Im'o je Mostar još niz tih rariteta, od pontonskih mostova tipa Kamenica i Bunur, kasnije i viseći most na mjestu srušenog starog Starog do sajli i korpa. Jedna je bila na mjestu mosta Musala, i njome se prevlačilo u Šantićevu. Plus improvizovano oružje od raznih rora i cijevi za saobraćajne znakove do zavidne namjenske industrije koja je '95. proizvodila granate raznih kalibara. Ja sam zagovornik da se o tome treba stalno pričati, stalno podsjećati, stalno izlagati i od toga čak praviti turističku ekskluzivu, dok je veliki broj živih aktera na stanovištu: "Ma pusti, ne volim se toga ni sjećat'..." Ne voli se niko sjećat' trauma, al' možda je to način da ih prevladamo, a da od toga na kraju krajeva i profitiramo.
Šta fali razapet' ovu korpu izmeđ' Mahale i Luke i naplaćivat' turistima adrenalin.

[amkos]

Dobra ideja.

[ABen]

STIPETIĆ PRVI PUT GOVORI O PADU POSAVINE

‘Dvaput su me spriječili da presiječem srpski koridor’
http://arhiva.nacional.hr/clanak/33266/ ... ki-koridor
Nakon otkrića njegova pisma predsjedniku Tuđmanu o razlozima pada Posavine iz 1994., bivši načelnik Glavnog stožera govori o razlozima najtežeg ratnog poraza iz 1992.

Nakon petnaest godina šutnje, umirovljeni general i bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Petar Stipetić prvi je put odlučio progovoriti za Nacional o razlozima pada bosanske Posavine. Stipetić je Nacionalu priznao kako je dva puta od strane hrvatske državne politike bio spriječen u nastojanju da presiječe posavski koridor kojim su se srpske snage koristile za prijevoz streljiva, nafte i oružja, na terenu se suočavao s otvorenom izdajom i sabotažom, politika ga je tada označila kao glavnog krivca poraza u Posavini bez utvrđivanja bilo kakvih činjenica zbog čega je dvije godine nakon pada bosanske Posavine bio šikaniran i omalovažavan.

Potpuno marginaliziran u periodu od 1992.-1994. u ljeto 1994. zatražio je razgovor s predsjednikom Franjom Tuđmanom kako bi razriješio svoj status unutar oružanih snaga. Na sastanku mu je Tuđman, između ostalog, rekao i neka sastavi izvješće o padu bosanske Posavine. Nakon što je Stipetić to učinio više ga se nije sprječavalo u profesionalnoj karijeri. Nacional je došao u posjed Stipetićevog izvješća na četiri stranice u kojem je Tuđmanu obrazložio svoje viđenje poraza u bosanskoj Posavini.

Sve dosad, u hrvatskoj se javnosti znalo samo to da izvješće postoji. Tek nakon što smo uvjerili generala Stipetića da ga posjedujemo, on je pristao razgovarati o okolnostima pod kojima je izvješće nastalo kao i o njegovu sadržaju. Stipetić je rekao: “Kad sam smijenjen s dužnosti zapovjednika Slavonskog bojišta u prosincu 1992. postavljen sam za zapovjednika Zbornog područja Zagreb. Dužnost sam obnašao negdje do kolovoza 1994. kad sam smijenjen i poslan u Glavni stožer bez ikakvog rasporeda. To me je pogodilo kao čovjeka i profesionalnog vojnika, a pored toga, među vojnicima i časnicima već su se dvije godine provlačile priče o tome kako sam bio odgovoran za pad bosanske Posavine zbog čega me se i micalo u stranu. Tražio sam od tadašnjeg načelnika Glavnog stožera generala Janka Bobetka da mi omogući razgovor s predsjednikom Tuđmanom. Razgovor s Tuđmanom je trajao 45 minuta, znao sam ne kažem li sve što mislim na tom sastanku da više neću imati priliku bilo što reći.

--------------------------------------------------------------------------------

Pitanje pada bosanske Posavine bilo je samo jedno od pitanja o kojem smo razgovarali. Razmišljao sam i o tome da će me Tuđman u jednom trenutku uhvatiti za ruku i izbaciti iz svog ureda, ali to nije učinio. Ponudio mi je diplomatsko mjesto u našoj misiji u Bruxellesu, ali nisam to mogao prihvatiti, ne samo zbog toga što sam smatrao kako su pred nama teške borbe za oslobađanje okupiranih područja već i zbog činjenice da osim ruskog i njemačkog ne znam engleski jezik. Prihvatio je tu argumentaciju pa mi je predložio Moskvu, ali sam mu rekao kako bi u Moskvi svaki dan morao paziti na vlastiti život, jer me tada još Jugoslavija stavila na listu najtraženijih osoba. Tuđman me saslušao, stavio ruku na rame i rekao - generale sad se vi lijepo vratite i radite svoj posao u Glavnom stožeru. Na kraju mi je također rekao da sastavim svoje viđenje pada bosanske Posavine i da mu ga dostavim, što sam nakon nekoliko dana i napravio. Poslije toga, nikad više nismo razgovarali o tome.” Tuđman je od Stipetića dobio izvješće sastavljeno na četiri stranice u kojem je Stipetić u kratkim crtama obrazložio što je prouzročilo pad velikog dijela teritorija. U svom izvješću prozvao je političko rukovodstvo Slavonskog Broda i to Jozu Metera, Franu Piplovića i Zdravka Sočkovića za izravno miješanje u zapovijedanje Operativne grupe “Posavina” što je imalo za posljedicu pad većeg dijela bosanske Posavine. Stipetić je to nazvao otvorenom diverzijom i izdajom, jer je isto rukovodstvo imalo izravan utjecaj na 108. slavonsko-brodsku brigadu Hrvatske vojske koja se ničim izazvana povukla preko Save u Slavonski Brod 5./6. listopada 1992.

To je dovelo do potpunog rasula na bojištu i rezultiralo povlačenjem drugih postrojbi. Potom je u pismu prozvao generala Slobodana Praljka za širenje defetizma i panike među vojnicima, ministra obrane Gojka Šuška zbog njegove zapovijedi u kritičnom trenutku rata da u Bosnu mogu ići samo dragovoljci kao i činjenicu da su djelatnici Sigurnosno informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske podčinjeni Gojku Šušku, te djelatnici Uprave za političku djelatnost Ministarstva obrane, bili odvojeni od zapovjedništva Slavonskog bojišta što je onemogućilo otkrivanje neprijateljskih djelovanja unutar hrvatskih postrojbi.

Generala Stipetića smo upitali da li i danas, trinaest godina poslije misli isto o razlozima pada bosanske Posavine što je napisao i Tuđmanu u izvješću u rujnu 1994: “Sve navode koje sam napisao tada i danas potvrđujem. Razlozi pada bosanske Posavine su bili politički, vojskom su paralelno zapovijedale političke strukture Slavonskog Broda i Krizni stožeri na terenu što je bilo posve neprihvatljivo s vojničkog gledišta. Pored toga, moja ideja kao vojnika je bila da bi presijecanjem koridora kojim su se oružjem, naftom i streljivom opskrbljivale srpske snage oslabilo njihovu moć ne samo u Bosni već i na okupiranim područjima u Hrvatskoj.

Zanimljivo, nikad nije donesena politička odluka da se koridor presiječe, a kad sam dva puta pokušao to učiniti bio sam spriječen i sabotiran, a drugi put nakon pokušaja odmah i smijenjen. Prvi put 108. brigada iz Slavonskog Broda je kao glavni nositelj planirane ofenzive bez mog znanja i dopuštenja preko noći napustila položaje i vratila se u Slavonski Brod, a drugi put je to bilo početkom prosinca 1992. kad sam sve već dogovorio s Tuzlanskim korpusom Armije Bosne i Hercegovine i njihovim zapovjednikom Željkom Knezom. Neugodno sam se iznenadio kad smo krenuli u akciju, a nismo čuli niti metka ispaljenog od strane Tuzlanskog korpusa, nisam mogao niti stupiti u vezu s njima.

Pokrenuo sam i 3. gardijsku brigadu Hrvatske vojske, ali me je kod Cerne dočekao general Basarac i rekao kako mu je zapovijeđeno da brigada ne ide nikuda. Shvatio sam da je moja zadaća u Posavini zauvijek završena i sve sam više razmišljao o tome kako je situacija u Bosni već riješena na sastanku u Grazu između Karadžića i Mate Bobana. Istog sam dana smijenjen i poslan u Zagreb.”

U svom izvješću Stipetić je osobitu pozornost posvetio 108. brigadi iz Slavonskog Broda. Kad je koncem rujna 1992. nakon tri mjeseca teških borbi zaustavljena srpska ofenziva, piše Stipetić, stvorile su se pretpostavke za ofenzivna djelovanja Hrvatske vojske u cilju popravljanja nepovoljnih položaja hrvatskih snaga na Obodnom kanalu. Nositelj ovih aktivnosti trebala je biti 108. brigada Hrvatske vojske koja je u drugoj polovici rujna bila na odmoru i popunjavana za ofenzivu.

Pored nje, na područje sela Koraće došla je 111. brigada iz Rijeke, a od postrojbi Hrvatskog vijeća obrane bilo je predviđeno angažiranje 103. brigade iz Dervente i 101. brigade iz Bosanskog Broda, stoji u izvješću. Odmah po dolasku 108. brigade na crtu bojišta tijekom noći 5./6. listopada bez znanja i odobrenja Zapovjedništva Slavonskog bojišta i Operativne grupe “Posavina” pod vrlo sumnjivim okolnostima je izvučena s položaja i prebacila se preko Save u Slavonski Brod. Stipetić je u svom izvješću napisao kako se još u fazi povlačenja hrvatskih vojnika s područja Doboja pod pritiskom srpskih snaga i pokušaja organiziranja obrane na prilazima Derventi i Bosanskom Brodu na bojištu pojavio general Praljak koji je izazvao dosta pomutnje kod dijela postrojbi govoreći da je obrana nemoguća i da nema smisla, te je najbolje da se jedinice vrate u svoje vojarne i Zborna mjesta. Ovakvo djelovanje, stoji u izvješću, prouzročilo je napuštanje položaja od strane 109. brigade Hrvatske vojske iz Vinkovaca, 127. brigade iz Virovitice i nekih manjih dijelova postrojbi iz Požege i Osijeka.

General Stipetić se govoreći za Nacional osvrnuo na prisustvo Slobodana Praljka u Posavini: “Bio sam u obilasku postrojbi u bosanskoj Posavini kad sam iznenada naletio na Slobodana Praljka. Tada je Praljak bio pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška. Pitao sam ga otkud on ovdje i što radi. Praljak mi je odgovorio kako je dečkima donio “zolju” što mi je bilo neobjašnjivo, jer se pomoćnik ministra obrane pojavljuje na ratištu, a ja nemam pojma o tome. Praljak mi je rekao da ima još posla pa je tako otišao na položaje 109. brigade koja je potom ubrzo napustila položaje na njegov nagovor.”

Za generala Stipetića bilo je znakovito da je u tom periodu ministar obrane Gojko Šušak izdao i zapovijed da se u Bosni mogu angažirati samo dragovoljci što je za posljedicu imalo odbijanje prelaska rijeke Save 157. brigade i 139. brigade iz Slavonskog Broda, te 103. brigade iz Krapine.

Ovim postupkom je na najosjetljivijem dijelu ratišta stvorena praznina kojom je bio otvoren put srpskim snagama u pravcu Bosanskog Broda, tvrdi Stipetić u svom izvješću. U takvoj teškoj situaciji položaje su napustili i dijelovi 101. i 103. brigade Hrvatskog vijeća obrane. Brojne intervencije i zapovijedi tijekom 6. listopada od strane Zapovjedništva Slavonskog bojišta da se dijelovi 108., 101. i 103. brigade vrate u Bosanski Brod nisu urodile plodom.

Bosanski Brod je bio potpuno prazan sve do večernjih sati kad su u njega ušle manje srpske snage. Stipetić je u izvješću napisao kako je jedino političko rukovodstvo Slavonskog Broda moglo zapovijediti 108. brigadi da se povuče. Također je napisao kako ne može isključiti niti moguću umiješanost dijela osoba iz Operativne grupe “Posavina”, ali je to, prema njemu, bilo manje vjerojatno. Na kraju izvješća Stipetić je ustvrdio: “Smatram da je Zapovjedništvo Slavonskog bojišta stručno i učinkovito rukovodilo jedinicama preko Operativne grupe ‘Posavina’, a epizoda oko Bosanskog Broda je sramni čin izdaje za koji se moraju pronaći krivci i prestati s optužbama protiv ljudi koji su učinili sve što je bilo moguće da se izvrše zapovijedi primljene od Vas gospodine predsjedniče i od načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske.”

Da je bosanska Posavina bila teritorij kojim se trgovalo pokazao je još jedan detalj. Nešto više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage povukle iz bosanske Posavine, 28. studenog 1993. predsjednik Tuđman je u razgovoru s ministrom obrane Gojkom Šuškom i predsjednikom Hrvatske zajednice Herceg Bosna Matom Bobanom govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne uključi i jedan čovjek iz Posavine rekao: “Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politički-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, i ako za to dobijemo očišćenu Baranju itd.., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine. Takav čovjek mora biti koji će hrvatski razmišljati da ne dođe do nečega.” Nacional je u jednom od prošlih brojeva objavio izvješće komisije Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske o okolnostima i uzrocima pada bosanske Posavine sastavljeno potkraj listopada 1992.

Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku, ali i u većini činjenica potvrđuje ono što je general Petar Stipetić pisao Tuđmanu. Okolnosti u kojima je bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija.

[Mehmed beg Catic]

Sto nije zapisano zaboravi se :

http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=11862

MAJ 1993. GODINE

Sjećanje na heroje Mostara: Bitka za "Vranicu"

Objavljeno u kategoriji BiH na 17.05.2015 10:22:02
Sjećanje na heroje Mostara: Bitka za "Vranicu"

Šehidi IZ „Vranice“ koje su pripadnici HVO-a i HV-a zarobili i zvjerski ubili Šehidi IZ „Vranice“ koje su pripadnici HVO-a i HV-a zarobili i zvjerski ubili.
Roditelji 12 nestalih mostarskih boraca, koje su maja 1993. godine u „Vranici“ zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, godinama biju bitku za istinu o sudbini svojih sinova, prenosi novinska agencija Patria.
Sada je već izvjesno da su ti hrabri branioci Mostara, nakon što su zarobljeni i prikazivani na Hrvatskoj televiziji, mučeni i ubijeni. U sjeni njihove tragične sudbine je priča o tome kako je 9. i 10. maja 1993. godine vođena bitka za „Vranicu“ u kojoj su bile smještene komande 4. korpusa Armije RBiH i 41. mostarske slavne brigade.

Tu bitku detaljno su opisali upravo roditelji netalih boraca u opširnom pismu koje su 16. avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Pa, evo kako je, prema njihovom opisu, izgledala ta bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je presedan u modernoj historiji ratovanja.

Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.

„Povlačenjem svojih elitnih jedinica prema lijevoj obali“, piše dalje u ovom pismu, „Armija gubi kontrolu na desnom dijelu grada, što pogoduje postrojbama HVO i Hrvatske vojske i pruža (im) mogućnost totalne blokade desnog dijela grada i olakšava neometan napad na Komandu i sve strukture Armije, kao i civile Bošnjake u Mostaru“.


HVO i Hrvatska vojska napali su Komandu 4. korpusa u „Vranici“ 9. maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro „svim raspoloživim sredstvima“, kako piše u ovom dokumentu. „Vranica“ je odmah opkoljena.

Roditelji su naveli i jedinice koje su napale komande 4. korpusa i 41. slavne brigade: Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.

U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41.brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.

Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve.
Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.

Vezisti 4. korpusa iz opkoljene „Vranice“ uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost“ , pišu roditelji nestalih boraca, „sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi „Vranice“ nikad nije došla“.

Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi „Vranice“ odvijala se još jedna drama. U zgradi „Vranice“ , iznad komandi , živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca. Neki su od njih tražili zaštitu, a neki da se predaju kako zbog njih ne bi stradali civili.

U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore. Roditelji nestalih mostarskih boraca zaključuju da su na taj način branioci komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade doživjeli izdaju od nekih saboraca.

Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su „Vranicu“ prvog dana napada.

Ujutro, 10.maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“ , uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana. Bijedić je u toj depeši pisao:

„Dana 09.05.1993.godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dana navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…

Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.

Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonuli u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.

Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.

Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.

Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“

HVO i HV su 10. maja pojačali napade na „Vranicu“ i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove. Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. U pismu roditelja nestalih boraca se kaže da je predsjednik kućnog savjeta, koji je hrvatske nacionalnosti, huškao stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomješali među civilima.

U 13 sati 10. maja branioci „Vranice“ podijelili su se u dvije grupe. Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u „Vranicu“ slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. (Njih će kasnije, kako stoji u pismu, pripadnicima HVO pokazivati onaj predsjednik kućnog savjeta, čije se ime ne navodi).

Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko „Vranice“ još više je stegnut .

Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.

Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je takođe da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.

Neopaženo su napustili „Vranicu“ i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije. Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonuli u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.

Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da takođe izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.

A narednog dana, 11. maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.

Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih: Hasana Balića, Aliju Čamu, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu, Šefku Pobrića i Nazifa Šarančića.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pišu roditelji ovih 12 boraca. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.“

Roditelji nestalih mostarskih branitelja pišu da se njihovim sinovima tu gubi svaki trag. Navode i kako im je jedna zatvorenica kazala da su 12.maja ujutro kamionima odvedeni u nepoznatom pravcu.

Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

[Mehmed beg Catic]

Jedan dio opisa desavanja novinara Anthony Loyd iz knjige " My war gone by, I miss it so", knjiga za preporuciti. Radi se o novinaru koji je prije toga bio oficir tako da ima iskustva sto se ratovanja i vojske tice i na to objektivnost i dobru procjenu stanja.

Ovo je dio kako su ustase postupali sa nasim zarobljenicima :

Central Bosnia, Winter 1993 `Don't shoot, don't shoot,' the three soldiers cried out to their comrades as they staggered up the rain-sodden slope towards the Muslim lines at the edge of Novi Travnik. The BiH troops scrambled out of their bunkers among the trees, stumbling down the narrow trenches to take up their positions on the knoll of ground overlooking the Croat-held houses little more than a hundred yards below them. These were confused moments, though once in place it took the fighters only seconds to understand the full horror unfolding before their eyes.

The men approaching them were their own, captured days earlier during a dawn infiltration of the Muslim lines by the HVO. Now, forced back across no man's land, the prisoners lurched unnaturally up the hillside. Their hands were strapped to their waists. Improvised claymore mines were attached to their chests, linked to the Croat houses by coils of wire that unravelled slowly with each step of their robotic progress. The human bombs were returning home. As the distance narrowed an officer shouted at his men to shoot them. They refused. Two of the prisoners were from Novi Travnik itself, pre-war friends of those in the trench. The third man was from the same unit. The Muslim troops argued frantically among themselves. Some of the soldiers ran back from the lip of the trench to their bunkers. The officer was screaming at the three men to halt. They kept on walking.

As they neared the edge of the trench he too fell back. There were three individual explosions, so close together as to roll into one protracted thun-derous roar that bounced echoes between the cold black hills. Blood, shrapnel and tissue sprayed through the trees. For a few seconds there was silence. A couple of soldiers and the officer peered cautiously over the edge of the trench. In the shredded, ankle-high scrub before them they could make out three pairs of legs. It was all that was left of their friends. Though short of ammunition the Muslims' rifle barrels were smoking with heat by the time they finished blazing their empty rage away. The limbs of their men lay before them, tantalizingly close but dangerously out of reach. It was several days before they managed to negotiate a ceasefire and British UN troops came in to remove them.

[Mehmed beg Catic]

Napad na humanitarni konvoj za Tuzlu koji se dogodio u Vitezu, gdje su vozace na vile nabijali

What could the British do? Under their rules of engagement they could not attack the HVO, who were in any case caught up in crowds of Croat civilians. For a time it seemed as though the mob might turn on the UN troops themselves. We were already getting spat at and punched and, for those who could understand the language, there was talk of killing 'all the foreigners'. After intense negotiation and what appeared to be a promise by local HVO commanders to keep their people under control, the next vehicles from the convoy, which had been held over-night behind Muslim lines, took their chance the following day, this time with Warriors picketing the roads. The situation was repeated: trucks halted by mobs; looting and robbing accompanied by bursts of gunfire.

I saw one driver punched and kicked repeatedly by civilians and soldiers before being swung onto the prongs of a pitchfork thrust by a woman.

Worse followed. Not fifty metres from Viktorija's house a truck was waved down by an HVO soldier. The driver slowed, produced his documents and waved them out of the window at the soldier. Unhurriedly the soldier lifted his Kalashnikov with one arm and fired into the driver's head at point-blank range. The window on the opposite side of the cab blew out in a spray of brains and the truck lurched across the road, crashing into a telegraph post. The gunman walked away. I ran up and peered in the cab. The body was slumped across the seat. His head looked like the pale and empty skin of a squashed baked potato, only with hair. Bits of his brain lay on the seat like jellied semolina. Men, women and children jostled aboard the truck and began to take sacks of flour from the back.

They dispersed as more gunfire rattled around us. Down the road a Warrior did open fire, cutting down two HVO as they prepared to attack another truck. The Croats dressed the bodies in suits, claimed they were innocent bystanders murdered by the British, and invited a TV crew to film the cadavers. I got to know the father of one of the men quite well. He is still trying to get financial compensation out of the UN, though he later admitted that his son had been in uniform that day.

A lone man ran down the road past Viktorija's house in a state of helpless fear. He was a Muslim driver who had miraculously escaped from his truck alive. 'Help me, help me,' he cried. We took him to the small UN press house outside the gates of the base. He sat under an apple tree with his head in his hands while a British captain and a colour sergeant actually argued about the man's fate. The key to his survival lay in getting safe passage through the UN camp to the tiny Muslim hamlet on the other side. Yet under UN rules no Bosnian civilians were allowed into their bases. It never looked as if the British soldiers would kick the Muslim out into the street again, yet what seemed like an obvious course of action — providing an armed escort to take the man down the road through the base to the other side — took a long time to discuss, and even longer to implement.
It made your blood pound to see two 'peacekeepers' arguing about a man's life. Unarmed people were getting murdered before the eyes of a British force which had the firepower and equipment to take the whole valley in a matter of hours if it wished, yet could only watch, like bovine commuters in a London tube who shuffle past a gang of skinheads kicking a hapless individual on the platform. It was not the soldiers' fault, and ultimately the troops who saw what had happened must have faced much more personal disillusion than me.

The blame lay with the organization that put them in that situation — the UN. Thank God it was not me in a Warrior that day, battling the instinct to crush the barricades and those upon them with its tracks, while instead having to look on as innocent men were bestially murdered.

[Mehmed beg Catic]

Malo je dugacak ali zanimljiv opis, obratite paznju kako opisuje kako su vojnici Armije RBIH postupali prema zarobljenicima, da nisu pokazivali ni mrznju ili zlostavljali ustase a upravo na tom podrucju su borca iz bas ove jedinice koja se spominje, 17 Krajiska, ustase zarobili ziva a razmijenili raskomadanog u dvije vrece.

A mere hour earlier we had driven out across the Muslim-Croat front line at the western edge of the Vitez pocket. It had been silent, an invisible point in a hamlet marked only by an increase in the damage to the buildings on either side.
Now, turning the corner for the long dash back down this road, we saw a log barricade and mines ahead. As we slammed on the brakes gunfire erupted around us, whacking into the tarmac and verges beside the car. Booting open the doors we rolled out, slithering on our bellies across the grass to the cover of the nearest wall, minds the usual whirling pool of surprise and confusion.
BiH troops from the 17th Krajina Brigade, a famed refugee unit, had begun an attack seconds earlier, fighting the HVO through the houses around us, and we had driven into the middle of it. Greeted with the inevitable wave of a Kalashnikov in the face, we adopted a nonchalance we didn't feel and offered cigarettes.
The gun barrels pointed our way were soon dropped. In the chaotic scramble of shooting, running soldiers, ricochets and shouts, two HVO troops were dragged from a house right in front of us and spread-eagled against a wall. Perhaps it was our presence that saved them at that moment, for though the Krajina troops were generally better disciplined and more humane than other units, prisoners were routinely shot by all sides.

The two men were forced to kneel while a tall red-haired soldier stripped them of their webbing and ammunition pouches, taking one set, with a handsome bone-handled knife attached, for himself. Its previous owner began to cry. The HVO were both very young, battle-shocked and uncertain of their fate. It was only later that I discovered the real reason for this particular man's fear.
When I gave him a cigarette he calmed down and began to talk. `We did not want to fight our Muslim brothers,' he said trembling. 'The war was forced upon us and we had to join the HVO.' I swallowed this and the ramble of the same nature that followed. He was nineteen, and seemed like one of the many victims who had ended up in combat unwittingly. He said that his parents lived in Vitez and asked me, the tears beginning again, if I could let his mother know that he had been captured but was alive. With the acquiescence of the BiH troops I took his address. The armija fighters seemed quite indifferent to their two prisoners at that moment. There was no trace of the malice you might have expected under the circumstances. The pair were led away as the fighting escalated.

Unable to reach our car let alone continue the journey because of the concentration of fire, we stayed with the Krajina soldiers. They were a product of the war with whom it was easy to empathize: most of them young men whose only church was rock'n'roll and miniskirts, but who had been purged by the Serbs from their western Bosnian homeland because their names identified their ancestors as converts to Islam. Many were former inmates of Serb concentration camps, notorious centres of murder and abuse, who had been dumped across the front line at Turbe like sectarian garbage. I had seen these crossings several times: shattered-looking civilians plodding along the road, their worldly goods, if they were lucky, jammed into a plastic bag. On occasion the Serbs would fire around them as they went over the line, a passing send-off of fear. In Travnik they would find temporary accommodation in either the school gymnasium or the Loolhouse, where they packed onto floorspace already itested by other refugees.

The 17th Krajina Brigade had been formed early in the war the previous year by Mehmet Alagic and Fikret Cuskic, both former JNA officers who happened to be Muslim and whose homes lay in the Krajina. It was a small refugee army, fighting to returnho me, and the 17th's recruiters found no shortage of volunteers among the families of dispossessed jammed into the refugee centres. They were men with little to lose and everything to gain. Bosnians are terrible snobs, and very parochial in their loyalties. Sarajevo citizens were the ultimate snobs, regarding the rest of the rid as populated largely by peasants and papci. However, that was also present in village and small-town communities, and the inhabitants of the lowliest hamlet knew secretly that anyone across the valley was their social inferior, regardless of religious denomination. So the Krajina troops, for whom Central Bosnian war was an inconvenient distraction from real desire to fight the Serbs and regain their homes, became ultimate military snobs of central Bosnia, scorning both the Muslims and the Croats as hinterland idiots fighting among themselves at the expense of the effort against the Serbs. 'We are fighting one set of oafs for another here,' one soldier explained.

Gun battle lasted for six hours. Teams of troops rushed forward, then back in disarray, then forward again, against a bum of RPG exchanges and bullets. The scene became increasingly surreal. At some point a group of soldiers found a calf in a shed, which they slaughtered, skinned and began to be in the lee of a stone wall. They made an improvised table of broken door, resting it upon two chairs, and asked us to eat with them. Someone produced bottles of unlabelled sljivovica and we were quickly drunk. A burst of HVO machine-gun fire cut branches from the tree above us which landed on the table in a salad of splintered wood and leaves, and the BiH diners kept interrupting their eating to return fire from the corner of the building, or to shout orders to the flanking troops locked in battle.

At first I thought the red-haired soldier was offering me a succulent morsel of veal. Then I noticed the lobe. A human ear lay in his palm. It was pink, delicate and feminine. He looked shocked: he had just discovered it while searching through the contents of his newly acquired ammunition pouch. The conversation faltered slightly. The bone-handled knife with which we now sliced our meat had been used with equal relish elsewhere. Small wonder the prisoner had cried, knowing the impact such a discovery might have on his life. Two men were sent back to 'deal' with him. They walked past us nonchalantly, out of it for the easy price of the trigger pull. Bang bang bye bye. Eventually the fighting subsided, more through a will of its own than positive advantage to either side.
A BiH trooper slalomed across the road, rolling the log and a mine out of the way; we ran to our car, skidding fast through the front lines, untouched.

What could I tell the boy's parents? 'Hi, yeah your kid was fine to start with, but then they found a Muslim girl's ear in his pocket. So he got topped'? I tore up the address and left it fluttering in the road behind us.

[Jack]

[Jack]

Prlic 25
Praljak 20
Stojic 20

Onaj Vlah Praljak dere se.Isto kao Guzni prijatelj mu Mladic.

[amkos]

Navodno popio otrov. Slicna taktika kao Mladić da se odgodi presuda!

[Jack]

Popio je nesto.Mozda malo vijagre.Nesto je crven bio kao rak.Crveni se,dok Mladic Pampers pelene blijed kao krpa

Kladara.Jel popio otrov ili vijagru?