☑ Pravila foruma i savjeti

Prisilno skidanje zara i feredže

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Prisilno skidanje zara i feredže

Post Postao/la Bosni » 23 sep 2013 07:25

http://diwan-magazine.com/skidanje-zara ... 51-godine/
Ispovijesti sandžačkih žena nakon prisilnog skidanja zara i feredže 1951. godine.

Iz rijetko dostupne knjige “Zarozavanje zara” autorice Semihe Kačar (Izdanje ALMANAH – Podgorica, 2000.) prenosimo nekoliko autentičnih ispovijesti sandžačkih žena nakon prisilnog skidanja zara i feredže 1951. godine, koje govore o patnjama i traumama koje su one i njihove porodice preživjele.

SVE MUTNA POJELA

DERVA: Samo znam to, kad su nam vikali da skinemo to. Tito taput beše zavlad'o i mi smo tad živeli na selo, blizu zadruge. Zvali nas da odemo u zadrugu. I, Boga mi, mi ti tako otosmo. Oni zvali nas, pa koju strogoću, da idemo u zadrugu. Naši nas terali, pa ja đe sam klanjala, svi vikahu Hazbovica koči. Pokupile ti se mi žene, il’ da idemo il’ da nas pozatvaraju. Iz mog sela pet-šes’. A ta soba beše puna. Okolo klupe a u sredinu hastal, a za njim ljudi. E. Bogu ti fala, grko li je bilo tad! Pa bi mi svekrva rekla, da vidim, ako ima ljudi da se malo zaklonim, kad bi išla na vodu. Bože, kako je to bilo tužno i žalosno! Noge mi taput umrle. A ja sam, Boga mi, zaboravila, ja se ne sećam, ja ti ne znam ništa. Halovi. E, pa, ne umijem da ti reknem. Teško nam je bilo, pa sve smo plakale. Ti što su došli, rekoše da skinemo i mi skinule. Ene, ko je smeo reć neću?! Ene…

A, evo, sad ne bi nikak'a turila. A ono je bio veliki gazap kad su se skinule. Tito naredi to. Šta je to, ja ne znam. E, kad sam izlazila, kako sam se osećala – to ti ne bi umela kazat. Godinama mi nije bilo pravo, a ne tad. Noge su mi taput umrle, rekoh ti. I dan danas se savijam. Evo, ja dan i danas nosim čaršaf i namazbes na glavu. Samo nema kapaka i peče. Ne bi mogla izij u tumajlije na ulicu! Ja niđe ne iziđem bez čaršafa, sem tu do Vasve i Ljutve, preko puta, a dalje ne bi. Boga mi, jedva smo ispadale, imalo je žena koje nisu šćele, al’ nisu smele. Prva ja. Hoće da kaznu Hazba, mog starog i ja morado. Ima pedesetosam godina, kako sam se udala, to je bilo taput. Neko je nosio pokraću peču a ja, Boga mi, podugačku. Mlogo hajem čaršaf i dandanas ga nosim. Od svačega se rezo: atlasa, santaliona, a ovaj što nosim je od trevire. Tako mi Allaha, pripasaniji je no salj u tumajlije! Ubio me Bog, ako imaju više od tri žene da ga i danas nosu. Posice, kad skinusmo, dadoše nam tačkice da za njih kupimo po metar štofa na kuću. Jes, tako mi Boga, a neđe više žena u kuću i šta će da radu tri žene sa jednim metrom štofa?! To mesečno davahu, pa bi se žene sastavi, jednog meseca daj jednoj da sašije, a drugog drugoj i tako… Šta ću da srežem sa metrom?!

Posle se išlo za Tursku. Išlo se i ranije 25-e i 45-e. A i posle. Moja sestra otišla kad su skinuli feredžu. Išlo se, no insan veseli, zaboravi. Sve što prođe to se zaboravi. Ada, Boga mi, i tuhav su uradili. To je oteto, ha nazor oterano. Mora da se skinu… Pa konferencije, pa jadi! Ono behu gori naši no oni, Allahami! Behu samo da se skine peča. Pokupi nam ljude, pa him dadi strahobu! Eto tako to… Šala nije naterat! A sad je svud tako. Tamo i u tu Tursku. Oni beži u Tursku. A ode je opet bolje za svoje i za stare. Ne tragaše niko nikoga u Tursku. A, Allahami, ni hodžama ne verujem od taput. Vala, sve su hodže pristale da se skine, sem Smail efendije. Rek'o mi je: Ostavite me do ujutru da razmislim. I on umro. A njima krivo: kako da umre?Pa zadruge po selu, sve kupili ljude i govorili im, demek, Tito taput to naredio! A, vala, su ga hajali, a on je gore čineo no svi. A sve potuljno. Šta je taput svijeta izginulo! Hadžet je pun. To salj ko ti je bio kivan, vazda da ti nisi kriv, salj namigni i izedete noć. Na Hadžet. Pune su jame bile. Sve mutna pojela. Eh. ene. Bratstvo-jedinstvo, a udri. A ništa muslimansko nije d'o. Sve gore. No Bog će nam, akobogda, pomoć. E, muka more bit ja doživetneću. Kako god Bog bude naredio, drugo ne more bit! Muka dušu ne vadi bez suđene dakike. Nema gajreta. Aman, muku muči, al eve me! Ja bi onda od muke jekni, al’ ne pomaže. Ha noć, nema ponekog. Izede ga noć. Vala Muslimani nemaju nikaku slobodu ni pravo. To, aman jarabi, bratstvo-jedinstvo, a isteruj, a mi šuti. Đe ko koga ufati nasamo – ubi. Allah da pomogne!

Vala svijet iš'o je i bež'o sve od straha. Pa i sad, zar ne beži?! Po čitavom svijetu ode omladina. Puni autobusi ka šibica idu. Sve ode, sem ovo staro što ga neće niko. Jedva čekaju da te ispratu, niko te ne zaustavlja. Kako je počelo, nikad se neće smirt. Sve je prslo… Bog zna hoće li to kad i kako sastavit. Daće Bog da hoće…

BILO JE SVAŠTA

AMIRA: Ja sam rođena 1925. godine u Sjenici. Moj otac je te godine sve rasprod'o jer smo šćeli da selimo za Tursku. No put se zatvori i mi ne mogosmo otić. Otac mi se više nije šćeo vrnut u Sjenicu, već smo otišli u selo Rasno. Pošto je bio hodža, služio je u Rašljansku džamiju. Tu sam ti živjela sve do petn'este godine. Eh, bogme su me udali od petn'es godina i to o'de u Pazar. Tad sam se asli i pokrila. Kad su partizani došli, ja sam već čaršaf nosila i pokrivena bila. Poslje oslobođenja moj čovjek je tražio od mene da skinem čaršaf. Dosta smo imali muke i svađe oko toga – do jada. Njemu su tražili da se skidaju feredže pošto ti je on bio pomalo crven. Bio je, brate, u crvene, eto to da ti ne krijem ništa. Ja neću, a on hoće da mi skine feredžu pa hoče, čare nema. Ondar, nije mog'o da iziđe na kraj pa me ispratio u Baljetinj, u blizini Mitrovice, kod njegove sestre. Ona je izašla iz Mitrovice i sedela u kulu Baljetinaca, jer je njihova kuća bila zapaljena i ona ti je njima bila poverena na čuvanje. E, on ti je mene pratio tamo u tu kulu da se maknem, da bi zavar'o trag što ne skidam feredžu. Stalno je tražio da je skinem. On traži – a ja neću.

Nudili su mu i da radim u to vrijeme u prodavnicu. A ja nepismena žena. Veli on meni: pa hajde, Amira, kad oni tražu da ih ne ljutimo, ja ću ti pomoć. Ja opet neću. Neću i ne smijem to da primam, ja sam nepismena žena. A vala ni feredžu ne šćedoh skinut. E, kad sve žene poskidaše, tad sam i ja pristala i pošla. Tad moradoh. Nikako nisam šćela da bidem u prve. Bogu ti fala, kako sam se osećala! Sram me bilo. Ali kad sam videla da ima još žena malko sam se oslobodila. Meni je bilo mlogo teško kad smo izašli, bila mi je zava sa mnom. Mlogo je nezgodno, neobično je, sramota te. Čini mi se, svi u mene gledaju. A bilo je toga. Sa strane su te gledali i prezirali. Kao da vele: ene, Salih skin'o ženi feredžu i sestri Fatimi. A imalo je žena koje nisu skinule. Moja svekrva i čovekova mi hala nikad je nisu skinule. Njih moj čovek nije ni pritisk'o niti ih je ter'o.

Sada bi je ponovo neke žene nosile i voljele bi da se vrati. I ja bi’ voljela. Odozdo si mogo bindrehu obuć, ako hoćeš, ne vidi se. Odozgo ti je lijep ćaršav i sve pokrije, ništa se ne vidi. A vala ima i onih koje je ne bi ni za živu glavu više obukle, taman da ih strijeljaš. Zaplašeno je bilo. Poslje toga se počelo dizat i u Tursku.

Mene su nudili da radim po AFŽ-eu. Ja nisam šćela. Moj čovek je dobijao stalno naređenje da skupi žene po komšiluku na konferencije. Ondar bi on tražio od mene da idem po komšiluku i da zovem žene. Vala ja nisam mogla, nikako. No, ja bi da se ne bi svađali, pratila po jedno od dece, dala bi im po neku paru i deca bi otišla. On bi me pito jesilj ih zvala. Jesam. I, eto, tako bi mi se prošlo.

U to vrijeme su priređivali neke mitinge. Aman jarabi, koji je mašer bio kod nekadašnjeg hotela. Tu se održav'o govor i došli su neki glavni iz Beograda. Trebalo je da nosimo nekakve parole. Moj čovek meni veli: Amira, uzmi ovu parolu; a ja izašla i živa neću da je uzmem. Nije mi neki zulum činio, ali mene je to bilo mrsko da nosim tu parolu i hajd. Neću da je uzmem i gotovo. Nazim Tokalić bi se smij'o, uzimi je, Amira, još kad te je zapalo da je nosiš.

Poslije su kupili neke tečajeve, za opismenjavanje. Išla sam na tečaj i opismenila se. Evo sad mi to pristaje, učim neke dove iz Ilmihala. Da sam produžila još bi bolje znala. No ja nisam radila pa nisam mogla dalje da produžim. Eh, a koje su radile kako se na njih gledalo loše. Šta mu šćede da zaposli ženu, “prokurvaće” mu se. Devojke su zvali “fabrikuša” i govorile bi: ne bi je uzela za sina taman da bi ost'o neoženjen. Bilo je svašta. A, Boga mi, se kasnije usladi, neće da se oženi sa onom koja ne radi. Više su bile na cijeni poslje koje su radile. A i te su plate učinele dosta razvoda i jada. Imam svoj dinar, neću da trpim zulum, i neću nikakav zapt i hajd. Svako svojim putem. U zdravlje da se gledamo, diko!…

PEČA

ZUBA: Udala sam se mlogo mlada. Tad sam živela u Lug. Hadžemija sam bila. I ja sam nosila peče. Peče su izgledale ovako: ovamo čaršaf sa nadšivenim kapakom koji je pokriv'o glavu i ruke, rukavice i crno platno, pa se zahadžuzi, pa kud goj hoj. Sve je bilo pokriveno ni prst se nije vid'o.

Dvije godine poslje moje udaje, došlo je naređenje za cio grad da sve muslimanke skinu peču. Izubaha zabraniše. Rekoše da žensko ne može izać’ na uljicu više sa feredžom. Bilo mi je ž'o, bogme. Ž'o kako nije.

Ja mesec-dva nisam ispala napolje. Ni na sokak. Poslje morasmo. Pozvali su hodže i naredili im da nam kažu da skinemo. Govorilji su nam da je to po zakonskom putu došlo i da mora da se poštuje. Boga mi sam bila iskidana na tiftike. Aman jarabi, kako mi je teško bilo?! Alj', ka se mora – štaćeš. Tako je država naredila. Ne mogu da se nakanim da izađem na polje. Kako mi je bilo teško, pa to ti ne mogu kazat'! Dva meseca nisam ispala. Ko da sam bila u zatvoru. A za grijeh, nije mi palo n'om. Poslje moradosmo. Ja bi poslje namazbez, pokri se, salj oči bi mi se videle. Bilo mi je čudno i teško. Dok sam se navikla, crna muka. Bio je neki Ahmet, milicajac iz Luga, on bi ti žene nasred uljice, skido koju bi god zatek'o sa feredžom. Imalo je žena što nisu dugo godina izašlje iz kuće. Neke i nikad. Muslijaginca nije nikad, i nikako izlazila od kako su se makle feredže. Ona jedina. Ona što nam je bila ode, komšinica, isto nije. Mustafa Sukić efendija, on je bio uz'o; Selimovu sestru, Hajricu, ni on nije d'o da izađe njegova žena. Smail efendija Filibarić iz Luga, on nije šćeo da se potpiše da se skine peča. Na njega su veljiki zulum vršili. Dali su mu roka do sutradan. On uveče dovu činio i tu noć tesljim bidi. Umre uveče, a oni se čudili: kako, mi ga pozvali, a on da umre? No, Allah mu ukabuljio dovu. On je jedini, aslji, bio hodža kako treba. Njegova žena poslje njegove smrti nije nikako izlazila. I ona je kratko vrijeme živela iza njega. Umrije odma’. Sebet him bi peča te umriješe. Allah im se smilov'o. Imalo je mlogo žena koje nisu više nikad izlazile. I umrle su, a nisu izašlje. Iz straha listom se išlo za Tursku. Strah brate. Strah i visoki porezi. Strahovalo se da se nešto još strašnije ne desi. Mlogo je otišlo. Valha hi, nije niko ni zaustavlj'o.

Ja, valha, sam hajala peče. Opet kad bi bilo, ja bi je opet stavila. Bilo je nekako ljepše. Mlade su nosile peču do brade, a kad pređu u godine, ispod brade. One su nosile i neke ljepše čaršafe. Na nogama su nosile kaluše i škarpine. To su nosile mlade žene, a starije ravne cipilje. Kad bi išlje u mahalu, žene su nosile fes sa dukatima i askije od zlata. Oko grla je bila niska zlatnih lira, bešljija i šorvana. Žene su otkrivale svoje ukrase samo u ženskom društvu i u porodici. One iz jakih, bogatih porodica su noslje musirabe. To je bilo nešto slično kaputu, isprepletano raznobojnim gajtanima crvenim, crnim i kahvenim i sa omotanim dugmadima. To je bilo nešto mlogo lijepo i ukrašeno. Musiraba je izrađivana od kadife, slično današnjem somotu, samo mlogo ljepše. Žena je bila strogo iza kapija. Kada bi dolazili nepoznati ljudi, žena je morala da stavi prst (kažiprst) na nozdrvu, spolja, stiskajući da ne more zborit tankim glasom nego da hunjka, kako ne bi mamila svojim glasom. Tako su to ljudi naređivali ženama. I Boga mi su slušalje, nisu smelje mlogo da pričaju. Ja, vala, to nisam stavljala. Jok vala!

Nisam ni izlazila na kapiju. Ja nisam mlogo ni pričala. Ja, veruješ, i dan danas odem u mahalu, pa samo kad me pita neko, pričam. Tako je to bilo tada. Novine su se teško prihvaćalje. Pogotovu zapošljavanje. To je bilo đunah, ali kad se moralo. Nemaština ćete naterat na svašta. Nemanje para za život je naterala ljude da pušćaju žene da radu u fabriku, i ko će i ko neće. Koja je radila u fabrike morala je suknje da nosi i da ide gologlava. Ove starije su nosile podužu suknju i šalče na glavu.

GORČINA

PEMBA: Još mala sam bila, Boga mi, još devojkom sam nosila peču. Udala sam se i ubrzo poslje toga smo sljeglji u Pazar. I ovde sam je u Pazar nekoljiko nosila. Muž mi je radio u Sreski odbor i tamo su pričalji da se skidaju feredže. I prvo žene rukovodioca. Muž mi reče: ženo, moraš da skineš feredžu. To je zakon i to treba da se skine. Ja sam mu rekla: nikad ti je neću skinut. On moraš, a ja ne moram!Kad bi šćeo da dođe s posla, ja bi sve brižila. Osećala sam se ko jadi moji. E, kad posljednje bilo 46-e 47-e, ne znam ni koje godine, pred akšam je bilo, a on se natuštio, a deca sva oko mene. Molju me, i Veza i Ibro da mu što ne kažem ilj’ ne povratim riječ toljiko je izgljed'o strašno. Ne znam ni dalj’ je večer'o. Obrecnu mi se: “Slušaj ženo, noćas je posljednja noć. Ilj’ ću bombu bacit u ovu kuću, il’ ćeš skinut feredžu!”On je im'o pritisak od partije, a i moja braća su me terala da skinem, a domovnina nije. No čak su me branili. E, tu noć, kad je bilo posljednje, reče mi: ilj’ ću bombu bacit i sve ću perišan učinit, ako ne skinem, a meni, bogme, ž'o decu…

Poslje reko’ slušaj, Bajrušu, ako će doć Bajramovica Čarovka i Šefkovica Tuzinka i to ode da dođu, pa z'edno da idemo tamo, u narodni front.One, to su ti bile pobožne, i Šefkovica, aman jarabi! A Šefko vala nije. Helem, dođoše ti Šefkovica i Bajramovica Čarovka, od jada se drugi smiju a ja plačem. Šefkovica, i ona plače, a Bajramovica onako. E, mi ti se okrenemo onako bez feredže…

A meni toljiko vremena, hoće da mi Bajruš kupi mantil, doveo onog Bejta Mavrića da mi uzme meru, da mi ga sašije. On rastegni da mi ga izmeri, a ja mu ga firakni. I on, grdan, sedi i muči se i ja taput mu ne dadoh da mi izmeri. Još dvaput je dolazio, ja mu nisam dala. Prema Bačevskoj pekari bila je čekaonica Narodnog fronta. Helje, nejse, mi ti krenusmo tamo onako bez feredže. Stigosmo. Uđosmo, malo posedesmo. Bila sam zamotana, samo mi se oči videlje. Uđosmo mi, ja ne mogu da reknem dobar dan. Ja ništa nisam rekla. Ne mogu da reknem, za paru! Pa i oni ljudi osećaju, ništa ne rekoše. Alji kad nas videše bez zara, zapljeskaše svi. Oni pljeskaju, a meni muka. A ja, kako sam se osećala, ne daj Bože nikome! Nije mi bilo lako. Malo posedesmo… Izađosmo plačući. Kad stigo ovamo, kući, deca se obradovala sva. Ne mogahu više da podnesu naš reziluk, između mene i moga čoveka.

A izjutra, kad sam se digla, mene se učini da iz sunca krv kaplje! Ja pomislih, možda smo se i ogriješilje što bismo sebet da je skinemo. Eh, kako mi je bilo grko. Zakljela sam se da neću izać. Kažem ti, činelo mi se da krv iz sunca, kaplje! Zovem devojku mi, Vezu; “sunce”, a ona mi kaže: Pa majko ja ništa ne vidim. Ja njoj opet; Boga mi, jeste, eno kaplje! Toliko mi se čini.

Eto, za Tita kažu da je bio dobar. Dobar bio za narod, a za veru vala nije. Od dana kako sam skinula zar i feredžu slabo sam izlazila. Kad bi izašla, imala sam rehu na glavu i šalče. Imalo je žena, Srpkinja, koje su napominjale kako ja, k'o žena rukovodioca, aslji, ne izlazim niđe. Toliko to pik beše navezala na mene komšika Stanojka, što ne izlazim bez feredže, a ja nit sam mogla nit sam šćela. E, poslje, dođe ti Bejto, po četvrti put, da mi uzme mere – za mantil. E, ovaj put uze mi mere. Sašio mi i sukjnu i mantil. Do skoro mi je traj'o, od skoro stiže sirota i ja joj ga dado.

Alj', kad bi ga izašla – i dandanas mi je teško. To je bilo moranje, i to ti je. Silom zarozavanje zara! Ja se pitam: šta je im'o Zakon sa mnom i sa mojom feredžom? Moja feredža – moja briga! No hoćeš, oni sve zorom. Skini pa skini! Druge ti nema. Drage volje – na sramotu! Da je bila draga volja, nikad nebi skinula. Dinami!Dosta je narod poslje toga iš'o za Tursku. Zakrenulo se to, i narod nije mogo da podnese, dizao je u Tursku.

DŽUMBUS

P.D.: Bio sam među prvim rukovodiocima – izabran sam bio za sekretara jedne seoske opštine. Bio sam, što ‘no kažu, aktivista. Nafa Bošnjovka, aktivista, i Šukra i Haso Rožajac, došli su da agituju gore u Lukare. Tražili su da skupimo što više žena, da skinu zar i feredžu. Mi smo se borili da nađemo što više ljudi koji hoće to da nam pomažu i da dovedu prvo svoje žene, koje hoće da to skinu onako, drage volje. Radilo se na tome da se narod opismeni, da bude naprednije no što je. To nisu bataljivali nikako. Trebalo je neko prvi svoju ženu da dovede i da je ubedi da dođe bez feredže.

Posle je izašao Zakon, a ja sam u to vrijeme radio u Sreski odbor. Mene su zadužili da skupim žene na konferenciji u školi. Okupilo se oko petstotina žena. Ja sam otvorio zbor: “Drage majke, sestre i snahe, došao je Zakon za sva vremena, da se skine to, to zlo sa glave. Ja nisam ni završio govor kad nasta vriska i jeka žena. Ja više nisam mog'o da pričam od piske. Rekao sam im: koja ne izađe na ulicu bez zara, posle ovog što su čule, milicija će je kaznit. A milicija je imala pravo, na osnovu Zakona o skidanju zara i feredže, da ih kazni ako se ne pridržavaju po njemu. Saopšteno im je da je to moranje i da moraju da se oslobode toga.

One poskidaše, staviše u kesu zar, a iz kese izvadiše šamije šamtaljke, bijele čaršafe, šalove, šta je koja imala i ubradile se samo im se oči vide, i plakale su kao kiša.

Posle toga zakazana je konferencija u gradu na kojoj je donijeta odluka da se održi miting u centru grada, da sve žene skinu zar i feredžu. Na miting su sve žene došle otkrivene. Bio je pravi džumbus. To se ne može ni opisat’ šta je sve bilo.

KUŠNJA LJUBAVI

NUNA: Ja nisam nosila feredžu. Moja majka jeste. Mlogo ju je voljela i komotno se osećala dok je nosila. Žene su išle po posedaka, imale su svoje posebne sobe… Mi deca se nismo sa njima miješala, imala smo posebne sobe. Majka mi je bila šaldžija. Ona bi se uveče pokrila bijelim čaršafom, pa bi legla u divanhanu, to jest hajat, pa kad bi se žene vraćale sa posetka, ona bi ih uplašila; one bi popadale jedna preko druge. Bilo je tu i smijeha i ljutnje. Kad bi se svojte kupile, žene nisu mogle pred njima malo slobodnije da se ponašaju.

Jednu noj bio je posedak kod nas. Okupila se svojta i prijatelji i poveo se muhabet koji je čovek pošten, a koji vara ženu. Tu je bio i moj babo. On se najviše kleo da je pošten i da nikad nije ženu prevario. Ona im se tu zaklela da će ispitat ko je pošten a ko nije. Babo joj je rek'o da bi je pozno u hiljadu žena.

Moja majka se nikad nije šminkala, a u to vrijeme bila je neka Bosanka u Pazar, došla, koja je nosila kraći čaršaf i kraću peču. Majka je zamolila da joj je pozajmi samo na jedan dan. Onda, ona joj je to dala i ona se našminkala i doterala. Peča joj je bila preko usta. Majka mi je bila mlogo lijepa i živahna žena. Imala je prirodnu crnu kosu kokorljivu. Bila je šalivdžija. Tako obučena, u Bosankinu peču i čaršaf, otišla je kod zeta Husa. Zet je bio trgovac, prodav'o je zlatni nakit. To je bilo u vrijeme klanjana podne namaza. Kad je ušla, on je pogled'o i pit'o je: “Odakle si ti?” Ona je umela da predrugojači govor i da priča bosanski. Rekla mu je da je iz Bosne. On joj je rek'o, da nikad nije vid'o ljepšu ženu. Ona je uzela da pogleda nešto od nakita i pitala koliko košta. On joj je reko: “Za tebe nema pogodbe. Nosi, to je poklon od mene”. On joj je zakazao sastanak, kad preklanja podne, da dođe oko tri sahata u dućan. Ona mu je potvrdila vrijeme, samo da gljeda da nema nikog u radnji kad ona stigne, kako bi bili sami.

E, poslje od njega je otišla kod Smaja, njenog devera. Kod njega je isto rekla da je iz Bosne. I on joj je poklonio što je šćela i isto joj zakaz'o sastanak. E, poslje od njih sa svim tim stvarima otišla je kod moga oca. Kod njega je bila najslobodnija. Pomilovala ga po obrazu i rekla mu da ljepšeg čoveka nije videla u svom životu. Babo se tandaris'o. Ona mu je rekla, šteta što imaš gužvu, prošetali bi malo! Babo se malo razabr'o i odgovorio joj: “Ne mari za gužvu, sad ću naj nekoga ko će me zamijenit. Odmah je naš'o čoveka. Babo je drž'o radnju voća i povrća, bostan i tako. Ušao je u aščinicu, kupio nešto za jelo i dogovorio da ide u šetnju. Krenuli su. Babo je pit'o: Đe ćemo?. Ona mu je rekla da o'de ona ne poznaje ništa, neka on rekne đeće. Oni su krenuli Jošanicom ka Karahodžić ćupriji. Kad su došli do Karahodžića, ona je dujala, dujala, i dalje nije mogla da izdrži, digla je peču i rekla: “Tako ti, Islamu!” Babo se saktalis'o, zadugo nije mog'o da kaže jednu ciglu riječ. On je nju od milosti zv'o Džemka, i rekao joj: “Boga mi sam te ja, Džemka, odma’ pozn'o, samo mi bilo merak da te prošetam, pošto si mi se tako lijepo doterala”.

Bio je cio pocrnjeo od muke. Zno je šta će da bidne. Taput je Huso otiš'o kod Smaja i rek'o: “Vala mi dolazi jedna Bosanka i reče da dođe u tri sahata i sad je nigđe nema. Da je nisi neđe vido da je prolazila?” A Smajo mu rek'o: Šuti, ona je i kod mene dolazila i pokupila mi sve iz dućana! Hajdemo da pitamo Islama, da je nije on vid'o i zna li ko je ona?

Kad su otišli kod njega da ga pitaju, on him je reko: Nek vas naljet bide i sa njom i sa vama. To me nije briga!Majka je uveče pravila posedak i njih je pozvala. Oni su došli. Za vreme posetka, dok su pili kahvu, ona im je iznijela ono iz radnje i rekla him: “Sram vas bilo, evo što ste vi pošteni! Ja sam vas sve nasamarila, a vi me niste poznali.” Babo nije smeo da bide na posedak. Zn'o je za beljaj pa se gaib učinio. Majka dugo nije zborila sa babom. Otišla je kod brata, mesec dana nije šćela da mu se vrati. Babo je bio ljut na Smaja i Husa, jer su pomislilo je, bili oni krivci i oni su je izazvali da ih proverava. Naljetiso ih je, da mu se na oči ne pomiljaju. Poslje su se pomirili. Tako je to bilo dok je nosila feredžu.

Ja sam bila dosta veljika u to vrijeme, onako. Zaboravila sam koljiko godina. Jedno vrijeme, ja ne znam kako se zv'o ona’ hodža, njemu je došlo naređenje da pozove žene da skinu te peče. I oni su bili rekli njozi, mojoj majki, pošto je ona bila najviđenija, da pozove žene, cijelu našu ulicu da idu kod hodže da vidu šta će. Ona je bila ko odbornica, ne znam ni sama šta li. Majka, poslje, nije dugo mogla da se odluči da skine feredžu. Odbijali su nekoliko, ali su na kraju morali da odu, jer je to bilo strogo naređenje. Bilo him je mlogo teško kad su skinule feredžu. Nisu mogle da izađu bez nje neko vrijeme. Onda, kasnije su, nosile donji dio, onaj čaršaf, a gore su se pokrivale rehom, neke namazbezom i šamijom i opet su bile pokrivene, samo što se videlo lice i oči. Taj vakat nisu mogle da iziđu! To bi ti bilo isto, da se mi skinemo i da izađemo gole, pirala. E tako je to njima bilo teško. Kad su skidale feredže, bila je velika vriska i plač. To je bilo mlogo teško, al’ čovjek se navikne na sve, živi kako more i mora.

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Prisilno skidanje zara i feredže

Post Postao/la Bosni » 11 mar 2014 20:50

http://www.akos.ba/kultura-tradicija/bo ... ugoslaviji
Kako su zar i feredža zabranjeni u Jugoslaviji?

Ovaj rad ima za cilj da rekonstruiše stavove koji su najviši organi Islamske zajednice u tadašnjoj Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji (FNRJ) zauzeli povodom pitanja dopustivosti tradicionalne islamske odjevne prakse za muslimanke. Ovo istraživanje treba takođe da identifikuje referentni okvir na koji su se pozvali organi Islamske zajednice.

Piše: dr. Fikret Karčić

Rasprava o pitanju tradicionalne odjevne prakse muslimanki (zar, feredža, vala) u BiH počela je u periodu između dva svjetska rata. U ovoj raspravi pojavilo se pitanje da li tradicionalna odjevna praksa, koja je uključivala i pokrivanje lica muslimanke, ima vjerski ili običajni karakter. Svjetovni modernisti su tražili odbacivanje tradicionalne nošnje, otkrivanje lica i glave žena, preuzimanje evropskog načina oblačenja i uključivanje u društvo bez ograničenja. Vjerski modernisti zastupali su načelan stav da je pokrivanje lica muslimanke stvar običaja a ne vjerski nalog. Tradicionalisti su bili za zadržavanje postojeće ženske muslimanske nošnje i potpuno isključivanje žene iz društva i javnog života. U tom smislu su se protivili i fotografisanju muslimanki za lične dokumente.

Politička akcija

Poslije Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, aktuelizirano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Ta nošnja je okarakterisana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje. Akciju za ukidanje ove nošnje u BiH započeo je Antifašistički front žena (AFŽ) 1947. Na drugom kongresu AFŽ-a, održanom 13. i 14. jula 1947. u Sarajevu, donijeta je rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara. U redakcioni odbor za sastav rezolucije ušle su: Zehra Muidović, Sida Omerbašić, Mara Mitrov i Antonija Mandžić.

U ovoj rezoluciji zar i feredža su označeni kao "simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežava njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu žene". Rezolucija opisuje položaj žene u BiH kao vrlo težak, a u tom kontekstu položaj muslimanke kao najteži. Iznosi se i niz sumarnih optužbi na norme i praksu koji su određivali položaj muslimanke: bespravnost, ekonomska bijeda, ogroman broj nepismenih, prikraćenost u imovinskim pravima, ekonomska zavisnost, ponižavajuće mnogoženstvo, napuštanje žena od muža bez ikakvih razloga. "Pored svega ovoga, kao teški okovi sputavali su muslimanku nazadni običaji koji su postali drugi nepisani zakon, i koji su njen, ionako težak položaj, učinili još težim. Ti običaji prevazišli su i vjerske propise i nametnuli muslimanki zavijanje u feredžu i zar", stajalo je u Rezoluciji u kojoj se dalje kaže da je jedan dio žena, većinom iz gradova, uspio da se oslobodi ove nošnje. Muslimanke delegatkinje na kongresu su pokrenule inicijativu za skidanje zara koju je kongres prihvatio. Kongres je, takođe, uputio i "svoje borbene pozdrave svojim sestrama Šiptarkama sa Kosova i Metohije koje su skinule feredžu kao teret prošlosti...".

Jedan broj muslimanskih delegatkinja na kongresu demonstrativno je skinuo zarove.

Iz ove rezolucije se može shvatiti da je akcija predstavljena kao inicijativa muslimanki iz AFŽ-a, da je AFŽ tu inicijativu prihvatio, da je muslimanska tradicionalna nošnja (zar i feredža) kvalifikovana kao nazadni običaj a ne vjerski nalog te da ona predstavlja smetnju svestranom uključivanju muslimanke u društveni život.

Područni organi AFŽ-a širom BiH održali su brojne sastanke na kojima su prenošeni zaključci sa II kongresa. Organizacione jedinice Narodnog fronta (NF) održavale su sastanke s uglednijim muslimanima, uključujući imame, da prenesu stavove da se skidanje zara i feredže ne kosi s vjerskim propisima. U nekim slučajevima takve aktivnosti nisu bile uspješne. Na primjer, Sreski odbor AFŽ-a Vlasenica u svom izvještaju Zemaljskom odboru AFŽ-a, br. 73/47 od 14. 7. 1947., navodi: "Po povratku delegata sa kongresa, održali smo u Vlasenici širu konferenciju na kojoj su naši najbolji frontovci muslimani govorili o rezoluciji donijetoj na kongresu i o potrebi oslobođenja žene muslimanke od zara. Konferencija nam nije uspjela, jer i sami drugovi muslimani, najistaknutiji frontovci nisu uticali na svoje drugarice kako bi one primjerom prednjačile. Skinula nam je zar svega jedna žena i to žena koja je uvijek nosila zar, žena iz najuglednije muslimanske familije u gradu".

Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i avgusta, odnosno prije donošenja zakona, u srezovima, u Banjaluci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene (više njih je spremno, ali čekaju širu konferenciju AFŽ-a kada bi se to imalo izvršiti), u Derventi 13, u Srpcu 2, u Rogatici 13, u Bijeljini 13 itd.

Na rezoluciju II kongresa AFŽ-a prvo je reagovao Vakufsko-mearifski sabor u BiH. Na drugoj sjednici III zasjedanja održanoj 3. avgusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj se kaže: "Vakufsko-mearifski sabor kao najviše vjersko predstavničko tijelo Muslimana NRBiH na svom zasjedanju od 2-3. avgusta 1947. razmotrio je sva aktuelna pitanja IVZ-a u BiH.

Sabor je obratio naročitu pažnju na pokret Antifašističkog fronta žena za skidanje zara i feredže muslimanki u Jugoslaviji.... Vakufsko-mearifski sabor, duboko prožet principima islama, koji naučava punu ravnopravnost među ljudima smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere sa običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije".

Interesantno je spomenuti da je u diskusiji koja je prethodila usvajanju rezolucije Muhamed Ševket ef. Kurt iznio stav da je pitanje pokrivanja muslimanke "muslimansko unutrašnje pitanje i da se drugi ne bi trebali u to miješati". Predložio je da se svim vakufskim povjerenstvima uputi jedan raspis u kome bi se navelo da akcija skidanja zara nije prisilna da bi se izbjegli nepoželjni incidenti.

Ovaj stav Sabora uticao je na provođenje političke akcije skidanja zara i feredže. O tome govori cirkularno pismo Zemaljskog odbora AFŽ-a br. 770 upućeno područnim jedinicama 22. 8. 1947. u kome se kaže: "Akcija za skidanje zarova koja se razvija poslije našeg II kongresa oživila je naročito poslije donošenja rezolucije od strane Vakufskog sabora. Mi bez sumnje nailazimo na veliku podršku od strane naprednih muslimana, pa čak i od strane naprednijih hodža. Naša organizacija dobiva na terenu veliku pomoć i ona mora nastojati da takve živosti bude još više, da u akciji angažuje one naprednije muslimane kako bi i sama akcija dobila mnogo ozbiljniji karakter".

Svoj stav je ubrzo iznio i najviši savezni organ IZ-a u FNRJ - Vrhovni vakufski sabor IVZ-a u FNRJ - koji je na svom prvom zasjedanju u socijalističkoj Jugoslaviji održanom u Sarajevu 26. i 27. avgusta 1947. zaključio: "Nema vjerskih zapreka skidanju zara i feredže i Vrhovni vakufski sabor smatra da je to patriotska dužnost svakog muslimana da do kraja probudi svijest žene muslimanke, da oslobođena zara i feredže konačno krene u korak sa razvojem ostalih žena u FNRJ. Vrhovni vakufski sabor pozdravlja napore svih naših ljudi i narodnih organizacija, koje u svom patriotskom i bratskom nastojanju pomažu osvještavanje žene muslimanke. Dužnost je i sve uleme i pripadnika Islamske vjerske zajednice da muslimanku upute novim putem slobode i napretka na kome je osigurana ne samo njena lična sreća nego i sreća cijele naše zajednice".

Iste godine, 12. septembra, u svom nastupnom govoru povodom primanja menšure u Begovoj džamiji u Sarajevu reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić je podržao skidanje zara i feredže. On je u svom govoru rekao:

- Jedno bolno pitanje koje pred nama stoji, kojem moramo posvetiti veliku pažnju i gdje trebamo hitno intervenisati jeste pitanje jednakopravnosti naše muslimanke. Stotine godina mi smo ženi uskraćivali najelementarnija prava, prava na prosvjećivanje i slobodu. Iako je Muhammed a.s. prije četrnaest vjekova rekao: "Traženje nauke obavezno je za svakog muslimana i muslimanku", ipak još i danas ogromna većina naših žena je nepismena. Jedna od dragocjenih tekovina Oslobodilačke borbe naših naroda svakako je proklamovanje ravnopravnosti žene. Ali, nažalost, ova ravnopravnost kod muslimanke ne može da dođe do punog izražaja, jer joj smetaju zar i feredža. Otkrivanje muslimanke provedeno je u mnogim islamskim državama, u nekima čak i silom zakona, a ipak kod nas je većina žena pokrivena. Pa zašto smo u tom pitanju tako uporni? Da li nam to nalaže vjera kao što nam na pr. nalaže da klanjamo, postimo, zekat dajemo, da se čuvamo alkohola, hazardnih igara, lihvarstva i ostalih poroka. Daleko od toga. Islam je dao ženi uglavnom sva prava i nametnuo joj sve dužnosti kao i muškarcu. Žena po islamskom učenju ima pravo na vršenje svih javnih zvanja u državi od nižih pa do najvećih. Ona može punovažno da sklapa i potpisuje sve vrsti građanskopravnih isprava, da daje i prima sve vrsti obaveza i da samostalno vodi svaki obrt kao i muškarac. Žena po Šerijatu mora da izdržaje svoje iznemogle roditelje i malodobnu djecu, ako su siromašni. Žena mora čak da vrši vojnu dužnost, ako je domovina u opasnosti. A ko uzgaja djecu? Ko im daje prve upute? Žena, majka. Ako je žena nepismena i neškolovana i ako je još pokrivena, može li se ona koristiti onim pravima koje joj garantuje islam, i može li izvršavati one dužnosti koje joj on nameće? Apsolutno ne može. Dati ženi ova prava, a narediti joj da nosi u isto vrijeme zar i feredžu, značilo bi isto što dati joj desnom, a oduzeti lijevom rukom. Ali, hvala Bogu, savršenstvo principa islama od toga je vrlo daleko. Istina, islam traži od žene da bude moralno čestita, da se pristojno odijeva i da ne pruža sablažnjivu sliku, ali to ne znači da ona mora biti pokrivena lica i izolovana od ostalog svijeta. Ona tu dužnost može da ispunjava i nepokrivena.

Da se ne bi reklo da je ovo što sam izložio o pokrivanju žene samo moje lično mišljenje, citiraću neke stavove iz odgovora koji je dao Ezherski mešihat povodom pitanja muslimana Indije, a koji je štampan u reviji Medželletul-ezher godine 1937, svezak 6, str. 347.

Ezherski mešihat, taj najveći i najautoritativniji vjerski forum muslimana cijelog svijeta, između ostalog, veli: "Pokrivanje žene bio je običaj kod svih naroda stare civilizacije. Ovaj običaj primili su Rimljani, Grci i pridržavali ga se sa svom strogošću hiljadu godina prije islama. To isto činili su i Izraelćani. Svi naši imami mezheb-sahibije jednodušno su rekli da žena ne treba pokrivati lice i ruke do iza šaka, da može izlaziti van kuće i svršavati poslove, da može ići na rad za izdržavanje svoje i obitelji svoje. Islam nije naredio, kaže se dalje u odgovoru, da žena živi kod kuće i uhapšena, nego je naredio da ide u džamiju i dozvolio joj da može posjećivati konferencije i sastanke na kojima se pretresaju važna narodna pitanja, učestvovati u debati i stavljati svoje prijedloge. Islam dopušta ženi da pohađa sve naučne zavode kao i muškarcu, daje joj pravo da slobodno raspolaže svojom imovinom, da zaključuje punovažno sve vrsti građanskopravnih poslova tako da njihova valjanost ne ovisi o odobrenju muža, roditelja i ma koga drugoga". Tako stoji u odgovoru toga najvišeg islamskog foruma. Na kraju moram spomenuti i to, koliko je god grijeh po islamu dozvoljavati sebi nešto što je vjera zabranila, isto je tako grijeh zabranjivati sebi ono što je vjera dozvolila, jer na jednom mjestu u Kur'anu stoji: "Božji Poslaniče, zašto sebi zabranjuješ ono što Ti je Bog dozvolio".

- Dužnost je muslimana i muslimanki da ovaj stari, a danas štetni običaj čim prije prestane, kako bi žena muslimanka postala faktično pravi i punopravni član naše zajednice i kako bi stupila na pozornicu društvenog života i pomogla pri izgradnji i obnovi naše Domovine, na što smo svi obvezani, rekao je reis Fejić.

Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ (VIS) na svojoj sjednici od 1. novembra 1947. raspravljalo je pitanje otkrivanja muslimanki (skidanje zara i feredže) i donijelo je sljedeći zaključak: "Uputiti ulema-medžlisima, odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da je pitanje otkrivanja muslimanske žene objašnjeno poslanicom reisu-l-uleme i rezolucijom Vrhovnog vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati i vršiti svoje poslove. Stoga se preporučuje ulema-medžlisima, odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da preko područnih vjerskih organa prenesu ovu konstataciju na šire slojeve naroda sa upozorenjem da se predmetu ne prilazi sa inatom nego na zgodan način bez upotrebe sile, kako to pitanje ne bi dovelo do međusobne svađe, jer nama su najpotrebniji sloga i bratstvo, da se, dakle, ovome pitanju pristupi sa puno takta i ljubavi, da se ima u vidu i pomanjkanje odjeće itd. - da po mogućnosti ovo pitanje rješavaju sami muslimani kao svoje čisto islamsko pitanje, tj. da se nastoji da ovo pitanje uzmu u svoje ruke frontovci muslimani i muslimanke".

Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji je 26. avgusta 1950. usvojio izjavu o pitanju zara i feredže, odnosno čaršafa i peče, kako se to u Makedoniji nazivalo. U ovoj izjavi se kaže:

"(Ulema medžlis) 1. Ustanovljuje (konstatira) da feredža, odnosno čaršaf i peča, koja služi za pokrivanje žena, nije odjeća propisana od i sa vjerskim propisima islama, nego je to nametnuto kasnije sa druge strane i bez veze sa našim vjerskim propisima;
2. Da prema šerijatskim propisima žena treba da je propisno odjevena, da je čestita, moralna itd., ali to ne znači i ne stoji da ona treba da je pokrivena, da ne smije izlaziti vani, da ne smije uzimati učešća u javnom životu i slično. Naprotiv, ona i po šerijatskim propisima imala je sva prava, kao i muškarac: pravo samostalnog upravljanja svojim imetkom, pravo samostalnog odabiranja i slobodnog obavljanja svoje profesije itd, sve do uzimanja aktivnog učešća u borbi za odbranu svoje zemlje. Uskraćivanja svih tih prava, koje je dovelo i do njezinog pokrivanja je uslijedilo kao posljedica docnijih nazadnih pojava i postupaka. 3. Da je žena uopšte, kako ranije isto tako i u bivšoj Jugoslaviji, bila je obespravljena i potpuno zapostavljena. Njoj su bila uskraćena sva prava kako u javnom životu (nije imala prava glasa, nije mogla imati javne funkcije u društvu, nije mogla raspolagati svojim imetkom bez odobrenja muža) isto tako i u privatno-pravnim odnosima ona je bila zavisna i u podređenom položaju kako u odnosu društva, isto tako i u odnosu muža, djece itd".

Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji, čiji su članovi u to doba bili Aziz Fetah, H. A. M. Ibrahim, Bedri Hamid i Hamdi N. Mehmed, podržali su izjavu reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića o ovom pitanju, te "odlučno pokreće traženje (zahtjev) našega naroda da se gornje pitanje definitivno riješi i da se donese zakon za skidanje zara, kako bi se ubrzao proces za likvidiranje ove mračne pojave u životu muslimana. Kao i uvijek, mi i u ovom slučaju dijelimo mišljenje naroda, koji svakoga dana, u svojim kolektivima sve češće iznose traženje za donošenje zakona za skidanje zara".

Na osnivačkoj skupštini Udruženja ilmije u Sarajevu 5. septembra 1950. raspravljano je i pitanje zara i feredže. Šefket Šabić, muderis iz Tuzle, raspravljajući o ovom pitanju je rekao: "Ovo je pitanje s kojim se i naša ilmija mora pozabaviti, da i ona sa svoje strane donese obol za rješavanje ovog pitanja u korist muslimanske zajednice... Kao i islam, tako i njegovi najveći autoriteti, kao rektor Ezhera i merhum Čaušević, zauzeli su u ovom pitanju gore spomenuto stanovište, to jest da pokrivanje lica kod muslimanke nije vjerska dužnost. Biće potrebno spomenuti i da je naš uvaženi reisu-l-ulema Hadži Ibrahim ef. Fejić po ovom pitanju zauzeo stanovište baš ugledom na stanovište Ezherskog mešihata, i u svom govoru prilikom primanja menšure na ubjedljiv način, pozivajući se na propise islama, dokazao štetnost nošenja zara i pokrivanja lica".

Ova diskusija naišla je na burno odobravanje prisutnih. Na ovaj način oblikovani su stavovi vođstva IVZ-a u toku političke akcija za zabranu nošenja tradicionalne muslimanske ženske nošnje.

Donošenje zakona

Politička akcija za skidanje zara i feredže nije bila u cjelini uspješna. Iz izvještaja područnih organa AFŽ-a se vidi da su mlađe žene mahom bile za skidanje zara i feredže, a brojne su se tužile da ih muževi ometaju. "Neke predlažu da se kaže da je otkrivanje 'pod moranje' kako ih muževi ne bi smjeli onda sprečavati". Suočeni sa djelimičnim uspjehom akcije, organi socijalističke vlasti su se opredijelili za zakonske mjere.

U BiH se pristupilo donošenju Zakona o zabrani nošenja zara i feredže. U toku pretresa prijedloga ovog zakona u Narodnoj skupštini Narodne Republike BiH (NRBiH) spomenuti su stavovi vođstva IVZ-a o tome da zar i feredža predstavljaju običaje, a ne vjerske naloge kao i kontinuirane napore muslimanskih svjetovnih i vjerskih modernista za ukidanje ove tradicionalne nošnje. O toku zasjedanja Narodne skupštine o ovom pitanju detaljno je izvijestio zvanični organ IVZ-a.

U toku rasprave o prijedlogu zakona potpredsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Sulejman Filipović je podsjetio na stavove najviših organa i predstavnika IVZ-a o pokrivanju žene i stavove bivšeg reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića o tome da "Šerijat ne zabranjuje muslimanki da ide otkrivena niti da joj propisuje neku naročitu nošnju i nakit".

Narodni poslanik Husnija Kurt iznio je historijat neuspjelih pokušaja ukidanja tradicionalne muslimanske ženske nošnje spominjući svjetovnog modernistu Dževada Sulejmanpašića, društvo "Reformu", za koje je rekao da nije uspjelo zato što su njegovim članovima nedostajali revolucionarnost i kontakt sa širim slojevima, reisu-l-ulemu Čauševića, kongres muslimana intelektualaca u Sarajevu septembra 1928, itd. Poslanik Mehmedalija Tufekčić je iznio niz primjera kako je zar kočio učešće muslimanki u javnom životu. U tom smislu govorili su i ostali poslanici. Svi muslimanski poslanici podržali su prijedlog zakona i izjavili da će sa zadovoljstvom glasati za njega.

Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donijet je 27. septembra 1950. Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Prema tome, bila je zabranjena nošnja ogrtača tipa zara ili feredže i pokrivanje lica. Marame nisu zabranjene te se na nekim slikama žena koje su skinule zar vidi da su zadržale maramu na glavi.

Razlog zabrane je namjera "da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačnoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje".

Za samo nošenje zara i feredže predviđena je kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara, kao i za svako zahtijevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara. Propisano je da zakon stupa na snagu 30 dana po objavljivanju.

Analiza stavova vođstva IVZ-a

Pitanje tradicionalne muslimanske ženske nošnje dugo godina je bilo prisutno u javnom životu u BiH. Pojedini glasovi pozivali su u periodu između dva svjetska rata za napuštanje te nošenje. Država je u toj debati bila nezainteresovana, odnosno nije se javno svrstavala ni na jednu stranu. Situacija se bitno promijenila nakon završetka Drugog svjetskog rata, uspostavljanja vlasti Komunističke partije Jugoslavije i početka izgradnje socijalističkih društvenih odnosa. Dio tog procesa bila je i izmjena društvenog položaja žene, posebno muslimanke u BiH, Sandžaku, na Kosovu i Makedoniji. Projektovano je obavezno školovanje za svu djecu, uklanjanje nepismenosti među stanovništvom, njegovo dodatno obrazovanje, masovno zaposlenje radi izgradnje i obnove zemlje itd. Za kreatore te politike zar i feredža, odnosno pokrivanje lica žene i njena vezanost za kuću predstavljali su prepreku. Zato je i organizacija zadužena za emancipaciju žene - AFŽ slijedeći vjerovatni nalog Komunističke partije pokrenula akciju za ukidanje ove nošnje. U skladu sa poznatom komunističkom praksom inicijativa je došla iz reda samih muslimana.

Na ovu inicijativu reagovalo je vođstvo IVZ-a - Vakufsko-mearifski sabor IVZ-a u BiH, Vrhovni vakufski sabor IVZ-a u FNRJ, novoizabrani reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić, Vrhovno islamsko starješinstvo IVZ-a u FNRJ, Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji i novoosnovano Udruženje ilmije u BiH. Svi oni su se izjasnili za podršku akciji za ukidanje zara i feredže. Ova nošnja je kvalifikovana kao običaj, a ne kao vjerski nalog. U javnosti je nekada korišten neprecizan naziv "otkrivanje muslimanke", ali dokumenti ukazuju na to da se pri tome mislilo da se otkrije lice muslimanke i šake ruku te da se muslimanka uključi u društveni život.

Vođstvo IVZ-a je željelo da ovo pitanje tretira kao muslimansko unutrašnje pitanje i da ga rješavaju samo muslimani. Očigledno, ovakav stav nije mogao proći iz dva razloga: (1) sami muslimani ga nisu mogli riješiti u periodu između dva svjetska rata i (2) u jednoj zemlji pod kontrolom Komunističke partije nijedno društveno pitanje nije moglo isključiti glavne mehanizme vlasti.

Vjersko vođstvo IVZ-a pozvalo se u svojim stavovima na fetvu Univerziteta El-Ezhera i stavove reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića. Suština fetve El-Ezhera je da šerijatski propisana nošnja za žene ne uključuje i pokrivanje lica i ruku do iza šaka, da je ženi dozvoljeno da izlazi izvan kuće i obavlja poslove, da može ići u školu, raditi, samostalno sklapati pravne poslove, ići u džamiju, učestvovati na sastancima i drugim oblicima javnog života itd. Fetva El-Ezhera je poznata u literaturi i citira se kao primjer tumačenja koje je podržalo popravljanje položaja muslimanke. Takvi su bili i stavovi i reisu-l-uleme Čauševića.

Politička akcija za ukidanja zara i feredže nije bila uspješna te se pristupilo donošenju zakonske zabrane ove nošenje. Ulema medžlis iz Makedonije je u svojoj izjavi tražio i donošenje takvog zakona. Takav zakon očekivale su i neke žene koje su smatrale da bi otpor skidanju zara i feredže koji su iskazivali njihovi muževi i muška rodbina bio manji ako bi to bilo "pod moranje".

Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donijet je u BiH jednoglasnom odlukom svih članova Narodne skupštine NRBiH, uključujući muslimanske poslanike. Stenografske bilješke s toga zasjedanja Skupštine objavio je službeni organ IVZ-a.

Ovo istraživanje pokazuje da je presudna odluka o zabrani nošenja muslimanske tradicionalne nošnje donijeta u zakonodavnom tijelu BiH, koje je bilo pod kontrolom Komunističke partije. Uloga IVZ-a bila je da legitimiše takav korak. Razlog za podršku ove vjerske zajednice državnoj mjeri zabrane zara i feredže treba tražiti ne u oportunizmu vođstva IVZ-a, nego u okolnosti da su ključnu ulogu u ovom vođstvu imali ljudi koji su se protiv zara i feredže, a za svestrano poboljšanje položaja muslimanke, izjasnili u unutarmuslimanskim debatama u BiH u periodu između dva svjetska rata.

Avatar
ZV Keli
Član
Postovi: 2096
Pridružen/a: 21 okt 2012 11:06

Re: Prisilno skidanje zara i feredže

Post Postao/la ZV Keli » 12 mar 2014 10:28

Ovo je nauk svim buducim generacijama sta znaci kada imas smece u svojim redovima, a kakvi su komunisti bili. Drago mi je danas kad prodjem ulicama Sarajeva, tacno se vidi jeko komunista bio, pogled u ocima ne mogu da izbace, promijenili su boju ali djaba im sad. Kada odapne ta generacija, broj smeca komunistickog ce biti ravan statiskickoj gresci

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Prisilno skidanje zara i feredže

Post Postao/la Bosni » 12 mar 2014 17:20

ZV Keli je napisao/la:Ovo je nauk svim buducim generacijama sta znaci kada imas smece u svojim redovima, a kakvi su komunisti bili. Drago mi je danas kad prodjem ulicama Sarajeva, tacno se vidi jeko komunista bio, pogled u ocima ne mogu da izbace, promijenili su boju ali djaba im sad. Kada odapne ta generacija, broj smeca komunistickog ce biti ravan statiskickoj gresci
Da, ali najgore u ovoj prici je uloga uleme. Pogledaj sta je rekao reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić i vidi bezveznu konstataciju. Po njemu, komad pamuka koji pokriva nos i usta je apsolutna prepreka jednakopavnosti. Naravno da nije, i zalosno je da neko ko bi trebao biti intelektualac medju Bosnjacima takve stvari izgovara.

Uz to, vidi se uloga nemuslimana u cijeloj prici. Pogledaj sastav odbora AFZ za rezoluciju o skidanju zara i feredze. Dvije Bosnjakinje i dvije krscanke, da sve bude "konstitutivno" iako nema veze sa njima. Naravno, po staroj praksi, nasli su Bosnjake kvizlinge koji su spremni izvrsavati sve naredbe od vrha, cak iako tlace njegov narod.

I sva ta prica oko zara i feredze se koristilo da se urusi Bosnjacka porodica, kultura, i posebnosti. Vidi se da su muzevi bili prisiljeni da svojim zenama skinu ili da oni budu pod pritiskom. Ja mislim da je ovo bio pocetak asimilatorske politike prema Bosnjacima u komunistickoj Jugoslaviji.

Avatar
ABen
Član
Postovi: 9868
Pridružen/a: 18 okt 2012 17:45

Re: Prisilno skidanje zara i feredže

Post Postao/la ABen » 21 feb 2016 09:18

Skidanje feredže (zara, nikaba) u vrijeme komunističke Jugoslavije.

3s3B6bl1s4g
Mi Bosnjaci vjerni Bosni

Odgovorite