☑ Pravila foruma i savjeti

Hercegovački ustanak

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Hercegovački ustanak

Post Postao/la Bosni » 21 okt 2014 20:33

http://www.akos.ba/kultura-tradicija/bo ... tanku-1882
Nevesinjski Bošnjaci u Hercegovačkom ustanku 1882.

Piše: Mr.sci. Nedžad Dedović

Uvod

Hercegovački ustanak, poznat još i kao Druga nevesinjska puška i Uloški ustanak, počinje 10. januara 1882. napadom ustaničkih četa na žandarmerijsku stanicu u mjestu Ulog, Srez Nevesinje. Povod za dizanje ustanka bilo je donošenje tzv. Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu u novembru 1881. kojim se proglašava vojna obaveza (regrutacija) za sve umno i tjelesno sposobne muškarce koji navrše 20 godina starosti. Zakonu se suprotstavljaju hercegovački Bošnjaci i Srbi te dva mjeseca poslije objavljivanja Zakona zajednički počinju oružanu pobunu protiv Austro-Ugarske na teritoriji istočne Hercegovine, dijelova Sreza Konjic, te u gornjem Podrinju.

Na početku treba istaknuti da ovaj tekst nema pretenzije ulaziti u dublje političko-ideološke aspekte Ustanka ─ cilj teksta je osvijetliti ulogu nekolicine istaknutih Bošnjaka Nevesinja, ustaničkih vođa, koji su imali vrlo važnu, ako ne i presudnu ulogu u samom podizanju Ustanka i njegovom širenju. Također, pomenut ćemo i ostale učesnike bune, one za koje imamo podatke. Nažalost, naša historiografija nije do sada adekvatno opisala i valorizirala učešće nevesinjskih Bošnjaka u ovom vrlo značajnom historijskom događaju. Ovaj tekst će pokušati, barem djelomično, skinuti sjenu sa ličnosti koje su sinonim za Ustanak i nadamo se potaknuti historičare da daju jedan cjelovit, opsežan i snažno naučno utemeljen prikaz učešća Bošnjaka Nevesinja u Ustanku 1882.

Salko/Salih-aga Forta

Salko Forta je centralna ličnost Hercegovačkog ustanka, jedan od glavnih organizatora i komandanata vojnih operacija protiv austro-ugarskih snaga.

Forta je rođen u selu Sopilja, Nevesinje. Bio je vrlo ugledan i poštovan među narodom, a isticao se svojom mudrošću, nemirnim duhom, oratorskim sposobnostima i vojnim umijećem. Fortino junaštvo i ugled pomenuto je i u narodnim pjesmama:

(...) Drugu vijest da mi učinimo,

buljubaši Salih-agi Forti,

u Sopilju selu malemome (...)

(...) Boj se bije, a krvca se lije

na Neretvi i Glavatičevu

a pred vojskom Salih-aga Forta (....)

Fortu nalazimo i u romanu Bez nade, autora Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića (potpisivali su se pod pseudonimom Osman-Aziz) koji tretira stanje Bošnjaka pod austro-ugarskom vlašću (radnja teče od sredine 1879. do jeseni 1884.). Forta u romanu dostiže skoro mitsku dimenziju spasitelja i izbavitelja Bošnjaka, kao dio opće nade u kratkotrajnost okupacije te sultanove intervencije za spas života, časti, imanja i vjere. Tako u romanu nalazimo opise Salih-age gdje se on sprema, dobio je pismo iz Novog Pazara da tamo dođe i sastavi se s carevom vojskom; u Skadar došlo trideset tabora pa tamo pozvali i Fortu; Forta će udariti s jakom vojskom; Alaga, jedan od glavnih likova, vjeruje da će „udariti Forta, pa da baš mora udariti, jer su se po sielima raznosili glasovi kako ga stambulski car šalje“.

Imajući ovakav ugled, Forta je obavljao vrlo značajne i odgovorne funkcije za vrijeme turske uprave. U toku tzv. Nevesinjske puške iz 1875. na dužnosti je kordunskog buljubaše i krkserdara te aktivno učestvuje u borbi protiv ustanika. Forta sudjeluje i u pružanju otpora prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Tako se, prema austro-ugarskim izvorima, u avgustu 1878. zajedno sa još 500 ljudi bori protiv austro-ugarskih snaga kod Stoca. Učesnik je i u borbama u Korjenićima, zatim na Buni i Domanovićima gdje njegovi borci zarobljavaju tri Schudlerova vojnika, jednog ubijaju a dvojicu puštaju. Poslije okupacije Forti je suđeno ali ubrzo biva pomilovan. Fortin izuzetno veliki autoritet može se iščitati i iz izvještaja Mehmed-bega Kapetanovića, koji je bio u misiji smirivanja stanja i sprječavanja otpora zbog donošenja Vojnog zakona. Kapetanović predlaže da se kao čin pridobijanja nevesinjskih Bošnjaka za serdare imenuju Salko Forta i Ahmet Dedović, poznatiji kao Japalak. Forta odbija ovaj prijedlog i odmeće se u šumu sa grupom svojih istomišljenika gdje rade na pripremanju pobune.

Prva Fortina vojna akcija nastupa 11. januara 1882. kada učestvuje u napadu na žandarmerijsku stanicu u Hateljima, Dabar. Žandarmerijski kapetan Lukić pominje Fortu 15. januara 1882. kao jednog od komandanata 1000 ustanika smještenih oko Kazanaca i Lipnika u Gatačkom srezu. Već 16. januara Forta zapovijeda napadom na komunikacijski centar na Koritima. Smatrajući da je za pobunu izuzetno važna masovnost i prostor djelovanja, Forta odlazi u Konjički srez i gornji Borač gdje uspješno djeluje kao agitator podižući narod na ustanak. Vrlo brzo postiže uspjehe jer ustanici, pod njegovom komandom, zauzimaju Glavatičevo. Nakon Glavatičeva, Forta učestvuje u borbama za Foču (februar 1882), te je izuzetno aktivan u skoro cijelom gornjem Podrinju i gornjem toku Neretve. Forta i u ovim borbama ispoljava veliku hrabrost i umijeće ratovanja te u izvještaju Ibragi Tanoviću pominje velike neprijateljske gubitke u okolini Foče.

U vrijeme austro-ugarske ofanzive na Ulog, Salih-aga iskazuje nevjerovatnu požrtvovanost i odanost. Naime, sa svojom jedinicom od oko 80 boraca i Ibrahim-begom Čengićem Kutalijom maršira od Zagorja do Crvenog klanca na Morinama gdje se bori protiv jedinica generalštabnog potpukovnika grofa Lipe (prema izvještajima, austro-ugarski gubici bili su 24 mrtva i i ranjena vojnika, dok su ustanici imali 25 mrtvih i 60 ranjenih). Zanimljiv je podatak da je Fortinoj jedinici pristupio i vojvoda Petar Radović sa svojim borcima. Ovime nastaje multietnička jedinica kojom komanduju Forta i Radović sve do ljeta 1882. kada Radović odstupa zbog bolesti. Jedinica je, prema dostupnim podacima, brojala oko 200 boraca.

Fortina popularnost među stanovništvom bila je važna i za uspjehe ustaničkih četa, posebno s aspekta materijalnog pomaganja ustanika. Tako Forta na Cetinju, u novembru 1882, govori da je „narod dobrovoljno izdržavao njegove četu“. Ustanici su posebno dobru saradnju imali sa stanovnicima sela Bijenja, Fojnica, Lakat, Čitluk, Pridvorci, Kifino Selo i Grabovica.

Kao mudar ratnik Forta je pažljivo analizirao neprijateljsku vojsku, njene sposobnosti, karakter, način ratovanja. Forta u opisu austro-ugarske vojske navodi da ona nije ni slična turskoj ni crnogorskoj vojsci, ne može da maršira ni u kožnim čizmama ni u opancima, glad ne može izdržati duže od 24 sata, žeđ i manje, u rovovima se brani dobro i žilavo, na otvorenom se odmah daje u bijeg, bez zaustavljanja i štićenja, na kratkom odstojanju ne gađa tačno, ni iz pušaka ni iz topova, slabo podnosi loše vrijeme, padavine i zimu. Ipak, Forta ističe da su austro-ugarski oficiri bolji od turskih ali da je uvijek spreman da sa hiljadu naoružanih Hercegovaca udari na četiri hiljade Austrijanaca.

Salih-aga Forta je imao i vrlo naglašene diplomatske sposobnosti. To se posebno ogleda u snažnoj saradnji sa crnogorskim vlastima. Tako ga posjećuje izaslanstvo Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, a dopušta mu se i preseljenje porodice, sinova Muhameda i Alije (dobi 15 i 10 godina), u Crnu Goru radi zaštite. Kako se već u ljeto 1882. nazirao potpuni krah bune (već 22. aprila 1882. Austro-Ugarska donosi zvanični Proglas u ugušenju ustanka i amnestiji za sve one koji se vrate domovima do 20. maja, osim za one koji su činili zločine, ali ustaničke operacije manjeg intenziteta traju sve do novembra – do Fortinog odlaska u Crnu Goru) tako i počinju snažne austro-ugarske aktivnosti koje idu u pravcu predaje Salih-age Forte, kako bi osigurali pacifikaciju stanovništva na koji je Forta imao snažan utjecaj. Već u septembru Forta najavljuje predaju a baron Nikolić mu obećava amnestiju. No, Forta manevrira i odlaže predaju sve do novembra, tražeći što bolju poziciju za sebe i svoje suborce. Okružni predstojnik u Mostaru šalje svoga povjerenika Aliju Mulaosmanovića koji s Fortom treba dogovoriti detalje predaje. Na iznenađenje, Forta se ne pojavljuje na zakazanom mjestu i odlučuje otići u Crnu Goru, a prethodno je ulazak dogovorio njegov izaslanik Salko Pobrić. Forta je izuzetno srdačno primljen u Crnoj Gori, odata mu je počast zbog junaštva i mudrosti. Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih poslova, naređujući upravniku Podgorice vojvodi Bećir-begu Osmanagiću da ugosti Fortu, govori slijedeće: „Vi znate, vojvoda, da je Salihaga čovjek i junak prema kojemu treba imati obzira... Kada dođe, neka kuću nađe gotovu i smještenu“. Knjaz Nikola odobrava da se Forti, njegovim sinovima, te Pobriću i bajraktaru Salihu Loliću, izdaje jedan dukat dnevno za izdržavanje. Na kraju, Salih-aga Forta se s porodicoma trajno preselio u Novopazarski sandžak te se niko od njegovih potomaka nikada nije vratio u rodno selo Sopilja.

Ostali istaknuti ustanici

Treba kazati da je s Fortom u Crnu Goru prešlo 105 ustanika, a samu njegovu četu su sačinjavali, sudeći prema prezimenima, mahom Nevesinjci: Husko Merzić (jedan od ustaničkih vođa), Osman Merzić, Hasan Merzić, Omer Šendro, Ibro Šendro, Alija Marić, Salko Mućić, Alija Broćić (ustanički vođa), Ahmet Abaza, Meho Abaza, Suljo Abaza, Omer Omerika, Ševko Omerika, Mujo Jugo, Salih Dedović, Mujkan Demirović, Ibro Ćuković (ustanički vođa), Salko Tucović, Huso Tucović, Meho Kajan, Omer Husić, Muho Mušinović, Muho Kasumović (ustanički vođa), Halil Klepić, Alija Bajgorić, Ahmet Šabanac, Hasan Mašić, Ibro Leo, Maho Begović, Omer Zolj, Ahmet Zolj, Ibro Zolj, Mušan Zolj, Huso Zolj, Mujo Čagalj, Ibro Halvadžija, Avdo Dinaš, Avdo Pajević, Alija Šabović, Alija Čamo, Ramo Čamo, Omer Bralj, Ibro Totić, Omer Kafadar, Omer Zukanović (ustanički vođa), Alija Movrak, Alija Tucak (ustanički vođa), Alija Muhić (ustanički vođa).

Valja istaknuti da, barem kada je u pitanju Nevesinje, Ustanak nije naišao na značajnu podršku bošnjačkog plemstva, odnosno begovskih porodica. Ipak, u historijskim izvorima se pominju braća, begovi Derviš i Jusuf Ljubović, koji su „djelomično uzeli učešća u ustanku“.

Omer Šačić

Šačić je rođen u Ulogu (danas teritorijalno u Općini Kalinovik, za vrijeme Ustanka Srez Nevesinje). Šačić je bio bogati veleposjednik, vlasnik mlina i trgovac stokom. Bio je, poput Forte, veoma ugledan među narodom a spomenut je i u narodnoj pjesmi:

(...) Omer-agu, Šačića sokola,

praunuka Šake harambaše (...)

Omer Šačić je, može se kazati, zajedno s Perom Tunguzom i otpočeo Ustanak budući da je njihov napad na žandarmerijsku stanicu Ulog označio i početak pobune. Napad je počeo u noći s 10. na 11. januar 1882. Nakon nekoliko sati borbe stanica je osvojena a zarobljeni panduri, žandarmi i njihov komandir pušteni na slobodu. Četiri domaća žandarma i svi panduri prišli su ustanicima. Nakon zauzimanja Uloga, Šačić sa ustaničkim četama Tunguza, Kovačevića i Forte učestvuje u zauzimanju Kalinovika. Također, jedan je od aktera zarobljavanja austro-ugarske karavane kod Kifinog Sela. Sudjelovao je sa 250 Bošnjaka i u pomenutoj bitci na Crvenom klancu. Početkom juna 1882. njegova jedinica broji 125 ljudi. Šačić se predaje u ljeto 1882. a zauzvrat je amnestiran.

Od ostalih ustanika sa područja Uloga i donjeg Borča ističu se i buljubaše Omer Balbozan, Ibro Pandurević, Hasan Šljivo, Omer Džano, Halil Barac, Salih Šito, Alija Kurtović, Meša Šatara, Salih Redžo i Mujo Kurtović. Nadređeni svim buljubašama bio je Halil Šačić, bratić Omerov.

Na području Uloga, nakon njegovog oslobođenja, uspostavljen je i jedan vid narodne vlasti u vidu tzv. medžlisa ili organa uprave. Medžlis je imao nadležnost na cijeloj teritoriji tadašnjeg Sreza Nevesinje. Medžlis je činilo 12 članova, 6 Bošnjaka i 6 Srba. Bošnjački predstavnici su bili Halil Balbozan, Mehmed Sorto, Hasan Šito, Halil Bašagić, Alija Đipa i Avdo Šatara. Sjedište medžlisa bilo je u selu Obrnja, u blizini Uloga, a u samom Ulogu medžlis je organizirao više utvrda-magacina za smještaj hrane i vojne opreme.

Ahmet Dedović Japalak

Ahmet Dedović, u narodu poznat kao Japalak, rođen je u selu Gornja Bijenja, Nevesinje. Prema predaji, Dedović se odlikovao natprirodnom fizičkom snagom, stasom i držanjem. Imao je ogromni ugled u narodu u kojem je već za života postao legenda. Narod je pripovjedao da ima „zvijezdu cara od Stambola“ (vojno odlikovanje). Njegov ugled se potvrđuje i u već pomenutom Kapetanovićevom izvještaju gdje Dedovića predlaže za serdara.

I on je, poput Forte i Šačića, pomenut u narodnoj pjesmi, u nabrajanju najuglednijih ljudi istočne Hercegovine i mjesta iz kojih dolaze:

(...) s Bijenje Ahmet Dedoviću (...)

Prenosilo se da je Japalak rođen u „zelenoj košulji“ i da mu „puška ne može ništa“, a u osamdesetim godinama života, skoro potpuno slijep i na koljenima je pobijeđivao omladinu u igri kamena s ramena.

Za vrijeme Ustanka Dedović zapovijeda četom i dobija titulu i nadimak buljubaše. Dedović je najvjerovatnije organizovao i straže u Bijenji za vrijeme Ustanka pošto je sa svojom jedinicom djelovao na drugim terenima (straže su, prema izvještajima, organizovane i u Kifinom Selu, Kuli i Zovom Dolu). Dedović se sa svojom četom pominje u izvještaju poslanom crnogorskom ministru unutrašnjih poslova. Naime, zbog pritiska austro-ugarskih snaga ustanici sve češće prelaze crnogorsku granicu. Jedan takav prelazak izvršila je i četa na čelu s Japalakom Dedovićem – iz planine Babe kod Korita ušli su u crnogorsku teritoriju.

Nakon sloma Ustanka, Dedović je po svoj prilici amnestiran budući da je umro prirodnom smrću, u svom rodnom selu, početkom 20. stoljeća.

Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Gost1 » 20 apr 2017 20:20

Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana (1858-1878) (1)
https://kiraethana.wordpress.com/catego ... razdoblju/
Nekoliko zanimljivih citata iz memoara Martina Gjurgurevića koje objavljujemo u nekoliko nastavaka. Sami “memoari” su, kako i prof.dr.Mustafa Imamović kaže u predgovoru, “slaba knjiga ali ipak vrlo zanimljiva lektira koja je vrijedna općeg interesa”. Ipak odlično popunjavaju prazninu u oskudnoj bosanskoj memoarskoj literaturi toga doba. Nama su vrlo zanimljivi zbog slikovitih, iako sirovih, opisa dešavanja kojima je pisac lično svjedočio i koji nisu opisani skoro nigdje drugdje kao i zbog uvida koji pružaju u tadašnja dešavanja čije posljedice osjećamo čak i mi danas. Posebno su zanimljivi dijelovi koji pružaju uvid u nacionalno pitanje u BiH tj. kako se ono onda razumjevalo i doživljavalo.

Martin Gjurgjević je rođen u Doljanima na krajnjoj južnoj tačci Bosne i Hercegovine. Školovao se u Dubrovniku, gdje je završio “jezuitsku gimnaziju na talijanskom jeziku”. Bio je činovnik u Osmanskoj upravnoj službi, u telegrafskim uredima u Mostaru, Sarajevu, Prištini i Bosanskom Brodu, svjedočio je ustanku u Hercegovini i Bosanskoj Krajini nakon čega odlazi u Crnu Goru i stavlja se na raspolaganje Knezu Nikoli, svjedoči bitci na Vučjem Dolu kod Bileće, a kada je postalo jasno da će Hercegovina (sa Bosnom) pripasti Austro-Ugarskoj a ne Crnoj Gori, odlazi u Mostar gdje je dočekao ulazak okupacionih trupa A.U sa generalom Stevanom Jovanovićem na čelu.

“Kad dogjoh u Sarajevo, bijahu ovi konzuli: francuski Moulin, kojeg su kasnije ubilli u Saloniku; ingleski Holmes; talijanski: Durando; ruski: Čoulepnikoff; njemački Blau, a austrijski: Haas. Konzuli su igrali veliku ulogu u upravi; za svaku bi malenkost letjeli u konak i pritisak činili na valiju, da učini ovo ili ono. Konzuli su se vazda držali solidarno, u važnim bi predmetima obdržavali zajedničke sjednice i kolektivne zaključke u ciframa brzojavno javljali svojim vladama i poslanstvima u Carigrad.

Konzuli su dobro i udobno živjeli. Svaki je imao kočiju i jahaće konje, a jao si onome, koji se pred njima ne bi uklonio na sokaku. Svi su davali češće plesne soiree, a ingleski je konzul imao i megjunarodno pozorište, naravno na francuskom jeziku.Predstavljala su gospoda i gospogje iz toga diplomastičkog zbora. Komadi su bili većinom drame i vesele igre. Predstava b se završila plesom, a iza ponoći bi slijedio sjajan objed počam od bouillona. Tu se je pilo vino iz Bordeauxa i šampanjac, a soiree bi se završila kotillonom. Megjutim je austrijski generalni konzul Haas umro u Busovači, putujući iz Beča u Sarajevo s dopusta. Na njegovo mjesto dogje Herzfeld; on je bio vjeran pobočnik cara Maksimilijana u Meksiku. Nadvojvotkinja Sofija vrlo ga je voljela već iz uspomena na pokojnog Maksa.”


Komentar: Nevjerovatno ali za više od 140 godina se u BiH malo toga promjenilo što se tiče situacije sa kojekakvim stranim opunomoćenicima i bjelosvjetskim predstavnicima i njihovog statusa i uloge u BiH. Kao što su naši pretci morali spasavati živu glavu pred njihovim kočijama i bijesnim konjima tako i mi danas moramo bježati na pločnike pred njihovim “core diplomatique” džipovima sa zatamnjenim staklima i obijesnim vozačima. Dobro je pa još ne dobijemo i korbačem preko urođeničkih leđa. Isto tako je frapantno kako i dan danas ambasadori kao i ondašnji konzuli imaju nepristojno veliki uticaj na domaće političke predstavnike koji bi trebali odgovarati svojim biračima a ne njima i nesrazmjerno veliki upliv u domaća politička pitanja, koja tretiraju u svjetlu interesa vlastitih država, a što je još gore danas više oni ne moraju da trče valiji u konak da intervenišu, neko naše valijice trče njima u ambasade po uputstva. Izgleda da mi danas nismo čak ni postkolonijalno društvo poput mnogih afričkih država nego da obitavamo još uvijek u 19. vijeku.

“Nije pukla prva puška u Nevesinju , kao što neki pričaju, nego u Dračevu na Krupi stolačkog kotara. U mjesecu maju 1875. godine diže se katolička raja na pušku svih sela od Kupe do Kleka, a to su: Neum, Klek, Gradac, Papratnica, Utovo, Ravno, Zelenikovac, Moševići, Hrasno, Dubravica, Svitava, Sjekose, Bajovci, Dračevo i Doljani. Tada se skupi 2000 ustaša sve po izbor junaka, urediše svoju vojsku na četri tabora, a izabraše za vrhovnoga vojvodu parahoa iz Graca Don Ivana Musića, nećaka biskupa fra Angjela Kraljevića. Organizovaše dakle vojsku na tabore po 500 vojnika, a imali su iza vojvode serdara i četri komandira (majora), podkomandire, kapetane i oficire. Jedan se komandir zvao Mijo Brstina; bio je pravoslavni ali prema kršćanima vrlo dobar čovjek. Tada se nije znalo za srpstvo ni za hrvatstvo. Svi su dobili bili puške ostraguše iz Dalmacije i silesiju džebhane (municije).

Komentar: Pored zanimljvih, mada već poznatih, činjenica u ogoromnom uplivu koje je svećenstvo, i pravoslavno i katoličko, imalo na raznorazne kojekakve ustanke tj. glorifikovane pokolje i etnička čišćenja “Turaka” tj. Bošnjaka iz južne Hercegovine u zadnjih 300 godina, kao i očiglednom karakteru iz vana sponzoriranog “ustanka” ovdje je posebno zanimljiv podebljani dio koji nam potvrđuje ono što mnogi drugi relevantniji izvori i arhivska građa govore. U BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata u današnjem smislu sve do kasnog 19.vijeka i posrbljavanja i hrvaćenja koje su tada uslijedila kroz crkve, školstvo i kulturna društva. Ovaj podatak je još upečatljivi kada vidimo da dolazi iz memoara koji su pisani još u 19.vijeku i to od osobe tipa Martina Gjurgjevica, čija vjerska pripadnost, simpatije prema ustanicima, prisustvo u pratnji Kneza Nikole tokom bitaka, bijeg preko granice radi straha od “Bosanskog bašibozuka” i kasniji angažman u upravi A.U jasno govore o idološkoj opredjeljenosti. Ono što današnji falsifikatori historije tako uporno i očajno negiraju kao centralni argument koji im smeta u opravdavanju njihovih stavova, Martin Gjugjurević je iznio kao obični sporedni podatak koji se podrazumjeva, nešto sasvim obično i nevažno i normalno poput zelene boje trave, jednostavno zato što je to tako bilo.

Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Gost1 » 20 apr 2017 20:26

Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana(1858-1878)(2)
U mjesecu augustu iste godine pregje buna i u Bosnu. Na hrvatskoj se granici ukazaše: general Despotović i Petar Karagjorgjević, prvi u prilog Obrenovića a drugi sam za se. Despotović je pomagao ustaše i novcem i dobrovoljcima iz Srbije, a Karagjorgjević je gledao, da bez troška i bez svoje krvi gotovo dočeka. Svi su mu to spočitavali i govorili: “Za što Petar Karagjorgjević nije doveo desetak hiljada Švicara, onih dobrijeh strijelaca, i donio nekoliko milijuna novaca, pa bi imao velikog uspjeha, jer bi se uz Švicare okupilo tri puta toliko bošnjaka?”. Jest, ali to ne bi Austrija dopustila.

Komentar: Ovdje primjećujemo opet istu tendenciju direktne umješanosti okolnih država u podstrekivanje ustanka i to radi sopstvenih hegemonističkih ciljeva. To jasno govori prisustvo izaslanika u Srbiji tada vladajućih Obrenovića kao i prisutvo Petra I Karađorđevića, budućeg Srpskog kralja. I opet se mora primjetiti ogromna sličnost takvih dešavanja događajima tokom cijelog 20.vijeka kao i sa vremenima u kojima mi živimo. Veoma je zanimljivo i indikativno opet ponovljeno nazivanje tadašnjih pravoslavnih ustanika (današnjih Srba) – Bošnjacima.

Uzduž sve Save tj. do Jasenovca, pa opet uzduž Une do Petrovca i Grahova popališe ustaše čardakove begova i aga, tako da ništa ne ostade.

Komentar: Kroz ovaj pasus se može primjetiti da se način vođenja rata protiv Bošnjaka nije ni malo promjenio od 19.vijeka. I u nedavnoj agresiji je prva meta bio imućniji, obrazovaniji ili politički angažovanji sloj Bošnjaka, što radi obezglavljivanja Bošnjačkog naroda i otežavanja organizacije otpora što radi prizemnog motiva pljačke.

U to činovnik megjunarodnog brzojava, Joakim, bješe iz Gradiške pobjegao u Slavoniju, no ne od turskog zuluma, nego od straha, kad je čuo, da će ustaše iz Kozare navaliti na grad, popaliti ga i poubijati sve, što je tursko.

Komentar: Opet tako nam poznati motiv silaska iz šuma u gradove i istrebljivanja svega što je “tursko”. Upravo iz ovakvih historijskih zabilješki se može vidjeti da fenomen “čišćenja turaka” nije nešto novo nego da se radi o duboko usađenoj tradiciji i jednom specifičnom pogledu na svijet oko sebe, skoro načinu života, kojeg nije prozivela nikakva “nacionalistička” politika ili neka stranka, niti je produkt iznenadnog masovnog ludila i ubilačke histerije, nego se on formira od malih nogu i nosi iz kuće kao ponosna baština. Na žalost ono od čega je još onda pobjegao neki Joakim nisu mogli izbjeći Bošnjaci Prijedora i Kozaraca ni 1941-1945 ni 1992-1995 .

Turci su se ipak bolje borili nego ustaše; oni su bili vazda pod oružjem, pa i stari ljudi, koji su preživjeli više bojeva, borili su s novacima uz rame novaka, te ih učili i sokolili. Najposlije Turci savladaše ustaše, poubijaše ih okolo 200, spališe im drvene utvrde, a ostali se razbjegoše po Motajici, pa kasnije prebjegoše u Slavoniju.Megdju ustašama bijaše malo Bošnjaka. Ta je ustaška četa bila sastavljena iz dobrovoljaca, što su bili nadošli iz Srbije.Većinom su bili sasvim mladi ljudi, a može se reći, da je bilo i dječaka megju njima. Pa kako da se bora takovi nejaki i neiskusni s vještim Turčinom!

Komentar: Izgleda da je i u ono vremena bio prisutan fenomen vikend-četnika koji su dolazili u BiH da ubijaju i pljačkaju. Možemo primjetiti da se i propagandi rad nije izmjenio mnogo, nego da je skoro isti kao i onaj iz nedavne agresije, pa tako dobrovoljci nabrijani na ubijanje i pljačku “turaka”, dobrovoljci kojima nije bilo mrsko potegnuti iz Srbije sve do Posavine, poslije stradanja od ruke obližnjeg “strašnog i vještog Turčina” postaju “nejaka i neiskusna” nejač, a ima i čeljadi među njima. Pa da čovjek zaplače od tuge za tim dobrohotnim veselim dječacima. Inače još jednom nailazimo na očiglednu razliku koju Gjurgjurević pravi između pravoslavnih dobrovoljaca iz Srbije i domaćih pravoslavnih ustanika koje naziva Bošnjacima.

U to doba jedne nedjelje Fra Filip Čutura, parok u Posušju, naredi svojim župljanima, da sljedeće nedjelje smiju u crkvu doći samo muški, a žene i djeca da ne smiju k misi. Kad dogje ta nedjelja i misa bi gotova, sazva taj parok Fra Filip Čutura župljane pred ckrvu i tu ozbiljno im drža govor u namjeri, da ih potakne na ustanak. Tako i u Bekiji buknu vatra megju katolicima.

Kometar: Ovo pruža još jedan uvid odakle je sve dolazila agitacija za ustanak i da se nije radilo ni o kakvoj klasnoj borbi nego o iz vana dirigiranom nacionalno-vjersko obojenom pokušaju istrebljenja Bošnjaka.

Lasno se je bilo ustašama izdržavati: silni su se novci kupili u Rusiji u prilog ustašama. Neki Boždarević Veselicki (kazivao mi je da je starinom iz Hercegovine) bio donio iz Rusije nekoliko stotina hiljada rubalja za ustaše; pače on ostade u ustaškom taboru sve do svršetka ustanka. Ustaše su imale pušaka, praha i olova izobila.

Komentar: Još jednom velika sličnost sa nedavnim dešavanjima.Određeni vjetrovi pušu uvijek iz istog pravca. Znakovita je i još jedna paralela iz skore historije, a to je da su “obespravljeni i ugroženi” nekako višestruko bolje pripremljeni, naoružani, opskrbljeni i iz vana potpomognuti nego “ugnjetivači”.
Zadnja izmjena: Gost1, dana/u 20 apr 2017 20:33, ukupno mijenjano 1 put.

Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Gost1 » 20 apr 2017 20:32

Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana(1858-1878)(3)
https://kiraethana.wordpress.com/catego ... razdoblju/
Već Srbija i Crnagora navijestiše rat Turskoj, te krenuše vojske prema granicama u mjesecu junu 1876. U opće je svaki mislio, da će Turska podleći oslabljena ustancima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini. Ja sam držao za cijelo, da će Crnagora lasno zaposjesti Hercegovinu, pa me popade vruća želja, da idem na bojište.

Komentar: U ovom citatu se mogu dobro osmotriti kako lična uvjerenja samog pisca memoara (što ga čini još vjerodostojnijim u vezi njegovih drugih opservacija) tako i cijela priča oko karaktera ustanka tj. njegove direktne povezanosti sa aspiracijama susjednih država, pogotovo što se tiče teme Crnogorskih pretenzija na teritorij BiH, o čemu smo već pisali ranije.

Tu bijaše na konaku okolo 500 Dalmatinaca, dobrovoljaca iz Krivošija i Boke Kotorske sa jednim kapetanom, koji im je bio zapovjednik. Oni su se vraćali iz crnogorskog tabora k svojim kućama. Kapetan je strašno grdio Crnogorce, što ih nijesu htjeli primiti u vojsku. Ja nijesam mogao saznati pravu istinu, za što ih nijesu htjeli primiti; nu mislim, da će biti pravi uzrok to, što je Austrija zahtijevala, da se imadu natrag opremiti zbog neutralnosti.

Komentar: Uloga oduševljenih kršćanskih dobrovoljaca “sa strane”, odnosno iz bližeg i daljenjeg komšiluka pokazuje, pored spomenutih pljačkaških razloga, jedan kontinuitet u namjeri smanjivanja životnog prostora Bošnjaka koji je skoro pravolinijski tekao od prve polovine 17.vijeka, kao i shvatanja ovih dobrovoljaca o razlozima borbe i o zajedničkom imenitelju koji ih je povezivao sa kršćanskim ustanicima i Crnogorcima. Nema tu govora o nekakvoj klasnoj borbi ili socijalnim nepravdama kao razlozima nego o čistom pokušaju širenja granica i istrebljenju “turaka” iz etničko-vjerskih pobuda.

U to počeše sa sviju strana stizati malo po malo vojske sa svojim vojvodama. Sve je već bilo na okupu osim Lazara Sočice, koji je bio daleko otišao na Ivan-planinu, da presiječe puteve turskoj vojsci, ako bi dolazila iz Bosne u Hercegovinu, te da zaposjedne Konjic, pa da tako sva Hercegovina pane u crnogorske šake. Lijepa je to osnova bila, ali bijaše malo vojske poslano da osvaja Mostar, a i onaj poraz u Bišini pokaza, da sredstva nijesu odgovarala osnovi.

Komentar: Već smo ranije iznosili ovakve činjenice o ekspanzionističkim namjerama Crne Gore prema teritoriju BiH u članku “Pretenzije Crne Gore prema Hercegovini” a evo i ovdje im nalazimo potvrde. Vidimo da su apetiti bili daleko veći od onoga što je Crna Gora otela pa zatim dobila Berlinskim kongresom. Ipak je od svega najupečatljivji strašni pad snage i i očita nemoć Bošnjaka koji su u manje od pola decenije dočekali da im Crnogorska plemena i klanovi, koji su do jučer kao obični hajduci morali da se kriju po pećinama onih svojih nekoliko planina, sada otimaju čitave gradove i cijele krajeve i to nastupajući sa pozicije suverene države a da Bošnjaci to posmatraju iz pozicije objekta, živog plijena tj. nekakvih nedefinisanih žitelja, “turaka” koje niko ništa ne pita ali koji su se tu eto zatekli. A samo koju deceniju ranije situacija je bila skoro potpuno obrnuta. Cijela ta tema zaslužuje dugu elaboraciju ali po našem mišljenju za takvu situaciju su možda ponajviše krivi pokolji i pomor tadašnje Bošnjačke elite tj. vojno-zemljoposjedničke aristokracije kao nosioca samostalne Bošnjačke vojne snage i kao baštinika ideje Bosanske samostalnosti, jedinstvenosti Bošnjačkog životnog prostora i vlastite suverenosti (ma kako ta ideja bila sirova i u začetku) a koje je sporovelo Osmansko Carstvo u prvoj polovini 19.vijeka, i to nekoliko puta.

Odmah nakon ove bitke popališe Crnogorci sva turska sela po Planome, a bijela vojska (crnogorske žene) poplavi sav zastrašeni prijedjel i oplijeni sve, što je mogla naći i nositi.

Komentar: Još jednom vidimo taj motiv sveopšte i temeljite pljačke koji uvijek prati sve ratove protiv Bošnjaka.Branko Ćopić je pisao o ovom fenomenu pljačkaša svih uzrasta koji prate udarne jednice za vrijeme drugog svjetskog rata a i oni koji su preživjeli agresiju znaju kolika je bila pohlepa agresora za apsolutno svim, od nakita preko bijele tehnika pa do kućnih instalacija.Hajdučija.

Lazar je vraćajuć se od Konjica bio popalio sve, što je bio našao na putu. Metohija, Lipnik i sva mjestanca po Gatačkom polju biše pretvorena u pepeo; tu nije bilo više ni žive duše. Kula i dvorovi Dedage Čengića u Lipniku kraj potoka pretvoriše se u garave ruševine; samo turbe Smail-age Čengića poput džamije sa drvenom munarom poštedi vojvoda Lazar Sočica.

Komentar: Još jedan pisani dokaz o pogromima Bošnjaka Hercegovine, posebno istočne i kako su oni ovakvim stradanjima svakih nekoliko decenija, još od 17.vijeka, nestajali sa svojih ognjišta a njihovi krajevi koje su odvajkada naseljavali postepeno postajali sinonim za “vekovnu pravoslavnu zemlju” pa čak i prava uporišta najvećeg nazadnjaštva u tom smislu (četništvo i sl.).Čak i ovdje, u tim vremenima, vidimo svu tragiku priče o tzv. “multikulturalnosti” koja je Bošnjacima već nekoliko puta došla glave i skoro ih biološki uništila, kao i pogubnost Bošnjačkog neshvatanja potrebe za izbjegavanjem gajenja guje u njedrima jer upravo je spomenuti Lazar Sočica bio svojevremeno jedno vrijeme u pratnji poznatog junaka Derviš-paše (Dedage) Čengića, koji je umro malo prije opisanih događaja, čije je dvorove nekoliko decenija ranije spalio. Na žalost čak i danas se Bošnjacima nameće ista pogibelj koja im uvijek donose ista ružna “iznenađenja” i “razočarenja”.

Pukovnik Tomel sjaši sa konja pred kneževim čadorom i predade pismo Njegovu Visočanstvu. To je pismo bilo vrlo tajno, ali ta tajna nije mogla ostati vazda tajna. Austrija saopćava Crnojgori, da će Bosna i Hercegovina najposlije pripasti Austro-Ugarskoj, te joj savjetuje, da ne proliva krv uzalud po Hercegovini, nek se drži prema Hercegovini defenzivno, a prama Albaniji neka operira, kako god hoće. To pismo ne učini dobra utiska, već sve ogorči.

Komentari: I u nekom zlu, malo dobra.

Tako pop Bogdan Zimonjić, vojvoda gatačkih ustaničkih četa, postade kajmekamom (kotarskim predstojnikom) gatačkog kotara sa 2000 forinti godišnje plaće u Gacku. On je s okupacijom prošao najbolje od svih borilaca za slobodu. Njegovi su sinovi akademički naobraženi, te ih vidimo danas: jednog kao kotarskog predstojnika, a drugog kao vladiku.

Komentar: Jedan od odgovora na pitanje zašto se zločini nad Bošnjacima uvijek ponavljaju skoro ciklično u istoj formi, od strane istih naroda i grupa, vrlo često čak i od strane različitih generacija jednih te istih porodica, leži upravo u ovom citatu. Vidljivo je da se zločin, sa stanovišta, materijalno ekonomske situacije, ideoloških ciljeva i pozicije izbjegavanja kazne od ljudske ruke, uveliko isplatio. Uvećan ekonomski status, dobar glas i pozicija u vlastitom narodu, izbjegavanja kaznene ruke bilo kakvog ljudskog zakona i mogućnost da se nasljednici spremaju i pripremaju za veće domete je nešto što je pratilo veliku većinu zločinaca nad Bošnjacima od 1875 pa do 1995. Tzv. “ustanici” postaju kotarski A.U predstojnici, komite i velikosrpski teroristi iz prvog svjetskog rata postaju nacionalni heroji i visoki službenici u SHS i Kraljevini Jugoslavije, četnici iz drugog svjetskog rata postaju zaslužni partizanski prvoborci i partijski funkcioneri FNRJ i SFRJ, četnici i agresori iz nedavne agresije također u velikom broju nekažnjeno uživaju u gradovima i selima koje su oteli a dobar broj njih čak i radi u zajedničkim institucijama BiH na svim nivoima (da ne spominjemo entitetske institucije). Ono što je zajedničko svim ovim periodima je nekažnjen zločin radi čega se u očima nadolazećih generacija taj zločin upravo i isplati. Još jedna ogromna sličnost svih ovih perioda koje prate zločine je i dolazak vrsta vlasti ili sistema, niti u jednom Bošnjaci nisu imali snagu ili način da kazne zločine i ponište njihove rezultate na odgovarajući način. Pametnim pouka.

Lazar Sočica i ostale ustaške vogje ostadoše u Crnojgori, gdje su imali dosta prostora, da se nasele, pošto je Crnagora Berlinskim ugovorom mal-ne dvostruko raširila dobivši kotarove Pive, Nikšića, Podgorice, Bara i nekih pokrajnih dijelova Gacka, Bileća i Trebinja.

Komentar: Nekada temeljni prostori Hercegovine, danas u očima ogromne većine Bošnjaka odvajkada strana zemlja sa kojom Bošnjaci nemaju mnogo zajedničkog. Hoće li tako za stoljeće biti i sa Trebinjem, Bilećom, Nevesinjem, Ljubinjem, Fočom, Gackom…ovisi o Bošnjačkoj količini samodestruktivnosti i jačini želje za samoodržanjem i opstankom.

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40866
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Jack » 21 apr 2017 02:50

Komentar Jacka:

Pa,to me ne cudi.Ako gledamo pocetak 19 stoljeca u bolesnoj Otomanskoj drzavi,gdje su se prvo poceli da obracunaju unutar familija,pa onda Janjicara,pa onda predaje i prodaje.Bosnjaci sigurno nisu prvi put bili pod cizmom.Realno medjubosnjacki sukobi za vrijeme Husein Kapetana su jedan od glavnih razloga naseg nestanka.Jer ako su bogalji Grci dobili drzavu 1822 godine kao i Srbija gdje su oba ''Srpska'' ustanka ugusena od Bosnjaka.Bez ijedne pobjede kad su se Bosnjaci lagano poceli da saberu od pocetnih sok terapija.Sto je rezultiralo ''pobjedama'' Srba,a na kraju bjezanijom vidi pod Karadjordja.

Tu se vidi i samounistavanje od Mihajla Latasa koji cak i popali par nasih gradova.Nazovi ''Musliman'' koji je gledao kako dzamije gore po Maglaju i Kozarcu
Prije Hercegovackog ustanka odjednom propala Osmanska drzava 1872 godine :!: :!: .Otima Novopazarski Sandzak od Bosne i pripaja ga Niskom vilajetu.

To bi bio ekvivalent da neko Stambol pripoji Arapskom svijetu.

Vidis.

Kad ja citam ovo sto si ti rekao.To je licno za mene

Mog pra-pradida su Crnogorci ubili.Njegovog sina su protjerali mog Pradidu negdje 1850 tih godina.On je na magarca natovario 2 sestre
I pjesacio s 6-7 godina u Trebinje.Kad je dosao u Trebinje i rekao sta mu se desilo.Rekose mu.Ne mozemo ti pomoci.Nije to do nas

Ne,nije.Pa gdje su Muslimani u Trebinju danas.To je nasa ''avlija''
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Gost1 » 23 apr 2017 19:02

Historija se ne ponjavlja ali se rimuje.
Bas zato sam stavio da se vidi slicnosti u to vrijeme i danas. Uloga i uticaj konzula/stranca, ....

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40866
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Jack » 23 apr 2017 22:14

Na primjeru Mostara i Nevesinja su se vidjele strateske greske

Mnogi ne znaju ali pocetkom 19 stoljeca.Gradic Nevesinje kao i cinjenica da je Blagaj bio demografski homogeno povezan s Fazlagica Kulom.Da,to je smijesno jer cak i dijelovi Bilece su bili homogeno povezani s Blagajom

Neka naselja su dobila promjenu strukture,zapravo pocev od 19 stoljeca.Da bi kasnije udio pravoslavnih rastao

Pa pogledaj popis 1585 Hercegovine.Imas tamo po naseljima vidi se fakticki da u cijeloj danasnjoj Hercegovini nisi imao 3-4 postena katolicko-pravoslavna sela
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Zitko
Član
Postovi: 353
Pridružen/a: 19 jan 2013 01:12

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Zitko » 04 maj 2017 13:44

Tad su Stojan Kovačević i Salko Forte podigli protiv austrijske okupacije 150.000 ustanika, od kojih su polovina bili muslimani, a polovina pravoslavni.

Na čelu ove srpsko muslimnske pobune, bili su i prvaci bosnjackog naroda : Omer-beg Filipović te praunuci Smajlage Cengica Hajdarbeg i Ibrahimbeg Čengić

Potomka ovog Omer bega Filipovica koji se takodjer zvao Omer Filipović pretukli su Srbi na smrt na Manjaći

Srbi su srusili dvore u kojim su se rodili Hajdarbeg i Ibrahim beg Cengic u Miljevini i sve Cengice od tamo su protjerali.

1941 godine u Foci cetnici su zaklali i Omer-beg Cengica, koj i je iskljucen iz kadetske skole radi velkosrbstva. Cetnici su ga uhvatili i zaklali na pragu kuce. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo.

Hajdarbegovom unuku Feridu Cengicu partizanskom prvobrcu koji je ranjen braneci srpska sela od ustasa Srbi su u zadnjem ratu 1992 na Grbavici zaklali sina Gorana i time stavili tačku na jednu mahnitu begovsku zabludu da se mogu poistovjetiti sa nacijom ćiji je temelj kmetstvska mržnja.

Zitko
Član
Postovi: 353
Pridružen/a: 19 jan 2013 01:12

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Zitko » 04 maj 2017 15:27

NEVESINJSKA PUŠKA
Na nagovor i za račun Austrije zapucala je i 1875 Nevesinjska puška, takozvani srpski ustanak u BiH. Sve do sredine 19. vijeka srpski kmetovi nisu podigli ni jedan ustanak u Bosni. Međutim sada uz pomoć Austrije Srbi počinju po istočnoj Hercegovini da pale komšiske kuće i begovske čardake”. Ovaj ustanak je poceo prvo u katolickim selima iz okolice Neuma u maju 1875 godine. Ucesnik te pobune Martin Gjurgjević pise: ” Svi su dobili bili puške ostraguše iz Dalmacije (Austrougarska) i silesiju džebhane (municije)”. Inače glavno logističko uporište srpskih “ustanika” u Bosanskoj Krajini bilo je u Crnim Potocima u koje se zbog terena moglo prići samo preko austrougarske teritorije. Svo oružje i hrana je dolazila preko Austrougara. Kada je bosanska vojska 4. avgusta 1877 srušila to uporište ne respektujući austrougarsku teritoriju, propao je i taj takozvani Hercegovački ustanak. Gorepomenuti Grgurevic pise:” Turci (ovdje misli na Bosnjake) su se ipak bolje borili nego ustaše; oni su bili vazda pod oružjem, pa i stari ljudi, koji su preživjeli više bojeva”. Austrijanci taj ustanak koriste da ukažu na nemirno stanje u Bosni te na Bečkom kogresu 1878 godine Velike sile daju mandat Austriji da u Bosni “zavede mir. Ban Ivan Mažuranić u Hrvatskom saboru 1878 priznao da je Hrvatski pokrajinski sabor zajedno sa bečkim dvorom stvorio i pomagao takozvane srpske ustanike 1875 godine (Nevesinjska puška) kako bi Austrougarska imala izgovor za osvajanje Bosne. Da su i Turci sa tim planovima bili upoznati i sa njma se slagali vidi se i iz toga što su 1877 izdovojili Sandžak iz Bosne koju su godinu dana kasnije dali Austorugarskoj a Sandžak zadržali.

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40866
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Jack » 04 maj 2017 20:26

Potomka ovog Omer bega Filipovica koji se takodjer zvao Omer Filipović pretukli su Srbi na smrt na Manjaći
Srednjoskolski centar u Kljucu se zove Omer Filipovic danas.Covjek je samo organizovao referendum u Kljucu.I to je bilo dovoljno da ga cetnici masakriraju

Da,takozvana Puska Nevesinjska nije Srpski ustanak kako Srbi zele da je prikazu.Super clanak.Vrijedi da i drugi znaju ovakvo sta
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Avatar
Gost1
Član
Postovi: 276
Pridružen/a: 20 okt 2012 04:48

Re: Hercegovački ustanak

Post Postao/la Gost1 » 02 jun 2017 07:14

Dzamija u Ulogu (podigao Mehmed beg Sestokrilovic)
slika

Postoji grb Sestokrilovic u Fojnickom grbovniku. Ne znam da li je iz te porodice
slika

Manuel Martinovic - Austrougarske utvrde u Hercegovini Obrambena crta: Kalinovik, Ulog-Obrnja,Nevesinje, Stolac
http://www.cidom.org/wp-content/uploads ... ortice.pdf

Odgovorite