☑ Pravila foruma i savjeti

Arapi u Bosni

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Arapi u Bosni

Post Postao/la Bosni » 19 jun 2016 06:38

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pr ... -bijeljine
Priča o portretu Ibrahima, tamnoputog čovjeka iz Bijeljine

slika

Da umjetnička djela imaju svoju sudbinu i mogu ispričati svoju životnu priču složit će se svatko tko se iole razumije u njih. Priča o portretu Ibrahima Hasanovića, tamnoputog čovjeka iz Bijeljine i potomka učenih ljudi iz okolice Mekke koji su u Bosnu za turskih vremena stigli kako bi opismenjavali narod, upravo je jedna takva.

Djelo je to jednog od najvećih slikara Bosne i Hercegovine Ismeta Mujezinovića, nastalo u godinama prije Drugog svjetskog rata. Do sada je portret vidjelo jako malo ljudi, a kad ga jednog dana predstave javnosti može ispričati mnogo toga – i o obitelji Hasanović, i o samom Mujezinoviću.

„Pogledajte, Ismet se koristio obrnutom perspektivom, koje je i Leonardo da Vinci koristio kad je slikao Mona Lisu. Imate osjećaj da vas portretisani gleda ma gdje stali ispred slike“, ispričat će slikarica Natalija Cimeša u svom atelieru u Bijeljini dok objašnjava detalje portreta i počinje priču o tome kako je slika nastala, ali i dijelove životnog puta Ibrahima, njegovih predaka i potomaka.

Kad je '30-ih godina prošlog stoljeća dolazio u posjet majci u Bijeljinu, Mujezinović je pohodio kafanu „Kod Arapa“, koju je, zajedno sa sinovima, držao stari Ibrahim – čovjek aristokratskog i elegantnog držanja, ali i za tu sredinu egzotičnog lika i tamne boje kože zbog čega su takve ljude u to vrijeme zvali Arapima. Njegova kafana bila je kulturno i intelektualno stjecište mladih intelektualaca u Bijeljini, ali i okupljalište antifašista kojima je i sâm Mujezinović pripadao. Umjetnik je zapazio Ibrahima, zamolio ga da mu pozira, na što je ovaj pristao i te, 1937. godine nastao je jedini portret tamnoputog čovjeka koji je za svojih 65 godina stvaralačkog rada oslikao Mujezinović.

Slika je dobila posebno mjesto u kafani, stajala je tamo punih 12 godina, a onda su jugoslavenske poslijeratne vlasti nacionalizirale kafanu „Kod Arapa“. Jedina vrijednost koju su Mehi, starijem Ibrahimovom sinu, dozvolili da odnese bila je očeva slika. Zamotana u rolnu, kao obiteljska relikvija, kasnije je povjerena Mehinom sinu Ibrahimu, koji je ponio djedovo ime.

Ibrahim Hasanović bio je posljednji član svoje obitelji koji je u lipnju 1992. godine protjeran iz Bijeljine. Jedino što je ponio, bila je platnena vrećica i djedova slika.


Sliku vidjeli tek rijetki

Mnogo godina kasnije, obilazeći razne kulturne ustanove i galerijske prostore, Ibrahim Hasanović nudio je djedovu sliku i objašnjavao kako se radi o djelu Ismeta Mujezinovića, čiji su radovi proglašeni nacionalnim blagom Bosne i Hercegovine. Stjecajem okolnosti upoznao je jednog kolekcionara, ujedno i menadžera akademske slikarice Natalije Cimeše, koji otkupljuje sliku, i daje je na restauraciju. U vještim rukama restauratora Sanjina Lugića portret dobiva stari sjaj, ali još nije predstavljen javnosti i vidjeli ga tek rijetki.

„Nije samo čudesan put ove slike, nego i onoga ko je na njoj, njegovog pretka Hasana, ali i njegovih potomaka. I upravo zato želimo na poseban način vratiti sliku među ljude, zatvoriti jedan krug, jer to zaslužuju i Ismet Mujezinović, i njegova umjetnost. I da znate, vi ste možda sedmi ili osmi od onih koji su vidjeli sliku nakon restauracije“, ispričat će Natalija Cimeša.

Dok među svojim radovima, koje priprema za skoro predstavljanje javnosti, prepričava priču o životnom putu jedne slike velikana bh. umjetnosti, ujedno objašnjava i kako želi da izgleda upoznavanje s jednim od Mujezinovićevih radova iz rane faze njegovog stvaralaštva. Svakako joj je želja kroz fotografije upoznati i javnost s kompleksnim restauratorskim radovima, ali najviše – sa životnim putem slike i jedne bijeljinske obitelji, njihovom stradanju i onome najvrjednijem što su ponijeli iz kuće, a to je jedno umjetničko djelo.

Upravo je njoj, unuk portretiranog čovjeka ispričao i kako je slika nastala, i kakvu je sudbinu imala. Danas ne zna je li među živima, jer je prilikom jednog od posljednjih susreta prije pet godina bio u osamdesetima i vrlo krhkog zdravlja. Zato na poseban način želi ispričati priču o sentimentalnoj, ne samo umjetničkoj vrijednosti jednog djela.

„Kroz tu, posebnu izložbu želim i da pokažem sliku, ali i ukažem na značaj Mujezinovićevog djela jer mnogi, pogotovo mladi ni ne znaju danas ko je on, ko su Branko Ćopić, Meša Selimović, Ivo Andrić... Nije važno samo predstaviti njihova djela, nego i same umjetnike približiti ljudima na jedan lijep način. Oni su najbolje što od nas ima, ali su bili normalni, pristupačni, komunikativni ljudi. Kod nas je nešto vrijednost samo ako se plašiš toga, ali ne treba imati prema umjetnosti strahopoštovanje, nego samo poštovanje. Naš narod je generalno u jednom velikom neznanju, a ono je najveći neprijatelj“, ukazuje Cimeša.

Slika koja ima 'dušu'

Među onima kojima je bila ponuđena slika bio je i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnji direktor te institucije Adnan Busuladžić, po struci muzealac, povjesničar i arheolog.

„Nakon prvog suočavanja sa slikom činjenica koja je već sama imala težinu je ime samog autora djela, velikog slikara Mujezinovića. To je samo po sebi govorilo da ovo djelo zavrjeđuje pažnju. U selekciji umjetničkih djela, a što bolje od mene znaju kolege historičari umjetnosti, ime autora vrlo često je već u startu bitna činjenica. Znalci umjetnosti odnose se profesionalno prema svakom ozbiljnom umjetničkom djelu, tretirajući najznačajnija od njih na najbolji mogući način“, kaže Busuladžić.

Tek kasnije je doznao i za osobnu, obiteljsku, emocionalnu pozadinu koja se vezuje uz sliku, što smatra bitnim u upotpunjavanju priče o Mujezinovićevom djelu čime je, kako navodi, „slika na izvjestan način dobila 'dušu' i još više na težini“.

No, onaj tko je vratio „dušu“ Ibrahimovom portretu svakako je restaurator Sanjin Lugić. Priznaje kako je u radu na slici imao posebnu vrstu tenzije koju predstavlja „intimni senzibilitet prema Mujezinovićevom slikarskom geniju“. Iako je olakšavajuća okolnost mogla biti činjenica da je prethodno restaurirao tri Mujezinovićeva djela, Portret Ibrahima bio je, priznaje, najstariji i najoštećeniji.

„Slika koju sam restaurirao je iz autorovog najranijeg perioda. Vjerovatno se tad tek formirao njegov slikarski rukopis, pa sam je zato doživio kao raritet i apsolutnu privilegiju da je samostalno restauriram“, kaže.

Upozorava i kako je, u tehničkom smislu, problem bio u tome što je „prije mnogo godina skinuta sa podokvira i na pogrešan način zamotana u rolnu“.

„U takvom položaju istrpila je dugotrajnu traumu od sekundarnih materijala, razornih oscilacija temperature, a i ono što je za slike skoro pogubno: direktni kontakt sa vodom. Glavni problem kod restauracije je bio relaksiranje slojeva slike da bi se ponovo postigla ravnina aversa i to bez pukotina ili ljuštenja boje“, prepričava.

Napominje i kako „svaka slika, a pogotovo portret, posjeduje likovno-estetsku i kulturno-historijsku vrijednost i to je metodama komparativne analogije činjenična, statistički iskaziva i u svakom slučaju mjerljiva vrijednost“.

„Ipak, ono što pokreće svijet likovnih umjetnosti i likovne baštine je upravo njena nezaobilazna sentimentalna vrijednost. Od osobe preko porodice, zajednice, civilizacije sentimentalna vrijednost je alfa i omega smisla postojanja umjetničkih djela i umjetnosti uopšte. U tom smislu i moj veliki san se ostvaruje: makar malo, makar simbolično jedna slika postaje predmetom pažnje javnosti i sa tog trona na trenutak sklanja kriminal, politiku, primitivizme i kič u kojem decenijama grcamo“, poručuje Lugić.

U svom je angažmanu doista i uspio, te doveo Portret Ibrahima u savršeno moguće stanje kako bi mogla biti predstavljena. Na tom putu, koji traje gotovo 80 godina, trebaju se još posložiti neke kockice cijelog mozaika da bi se i Lugićev san ostvario.

„Važno je, na kraju, javnosti predočiti put slike, njenog života i života ljudi koji su je štitili. Ona je autentični svjedok jednog vremena. I znajte, slika nikad ne laže i svaka od njih ima svoju vrijednost, nikako cijenu“, zaključno poručuje Natalija Cimeša.
Znao sam za potomke Bošnjaka koji su otišli u Arapske zemlje (posebno nakon Austrougarkse okupacije, ali i prije toga u južni dio današnjeg Egipta) ali nisam znao da je bilo gdje kod naroda ostalo sjećanje na djelimično Arapsko porijeklo nekih porodica (naravno, osim prezime Arapović).

Avatar
Crow Jane
Član
Postovi: 1506
Pridružen/a: 10 feb 2016 13:52

Re: Arapi u Bosni

Post Postao/la Crow Jane » 21 jun 2016 18:39

Bosni je napisao/la:http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pr ... -bijeljine
Priča o portretu Ibrahima, tamnoputog čovjeka iz Bijeljine

slika

Da umjetnička djela imaju svoju sudbinu i mogu ispričati svoju životnu priču složit će se svatko tko se iole razumije u njih. Priča o portretu Ibrahima Hasanovića, tamnoputog čovjeka iz Bijeljine i potomka učenih ljudi iz okolice Mekke koji su u Bosnu za turskih vremena stigli kako bi opismenjavali narod, upravo je jedna takva.

Djelo je to jednog od najvećih slikara Bosne i Hercegovine Ismeta Mujezinovića, nastalo u godinama prije Drugog svjetskog rata. Do sada je portret vidjelo jako malo ljudi, a kad ga jednog dana predstave javnosti može ispričati mnogo toga – i o obitelji Hasanović, i o samom Mujezinoviću.

„Pogledajte, Ismet se koristio obrnutom perspektivom, koje je i Leonardo da Vinci koristio kad je slikao Mona Lisu. Imate osjećaj da vas portretisani gleda ma gdje stali ispred slike“, ispričat će slikarica Natalija Cimeša u svom atelieru u Bijeljini dok objašnjava detalje portreta i počinje priču o tome kako je slika nastala, ali i dijelove životnog puta Ibrahima, njegovih predaka i potomaka.

Kad je '30-ih godina prošlog stoljeća dolazio u posjet majci u Bijeljinu, Mujezinović je pohodio kafanu „Kod Arapa“, koju je, zajedno sa sinovima, držao stari Ibrahim – čovjek aristokratskog i elegantnog držanja, ali i za tu sredinu egzotičnog lika i tamne boje kože zbog čega su takve ljude u to vrijeme zvali Arapima. Njegova kafana bila je kulturno i intelektualno stjecište mladih intelektualaca u Bijeljini, ali i okupljalište antifašista kojima je i sâm Mujezinović pripadao. Umjetnik je zapazio Ibrahima, zamolio ga da mu pozira, na što je ovaj pristao i te, 1937. godine nastao je jedini portret tamnoputog čovjeka koji je za svojih 65 godina stvaralačkog rada oslikao Mujezinović.

Slika je dobila posebno mjesto u kafani, stajala je tamo punih 12 godina, a onda su jugoslavenske poslijeratne vlasti nacionalizirale kafanu „Kod Arapa“. Jedina vrijednost koju su Mehi, starijem Ibrahimovom sinu, dozvolili da odnese bila je očeva slika. Zamotana u rolnu, kao obiteljska relikvija, kasnije je povjerena Mehinom sinu Ibrahimu, koji je ponio djedovo ime.

Ibrahim Hasanović bio je posljednji član svoje obitelji koji je u lipnju 1992. godine protjeran iz Bijeljine. Jedino što je ponio, bila je platnena vrećica i djedova slika.


Sliku vidjeli tek rijetki

Mnogo godina kasnije, obilazeći razne kulturne ustanove i galerijske prostore, Ibrahim Hasanović nudio je djedovu sliku i objašnjavao kako se radi o djelu Ismeta Mujezinovića, čiji su radovi proglašeni nacionalnim blagom Bosne i Hercegovine. Stjecajem okolnosti upoznao je jednog kolekcionara, ujedno i menadžera akademske slikarice Natalije Cimeše, koji otkupljuje sliku, i daje je na restauraciju. U vještim rukama restauratora Sanjina Lugića portret dobiva stari sjaj, ali još nije predstavljen javnosti i vidjeli ga tek rijetki.

„Nije samo čudesan put ove slike, nego i onoga ko je na njoj, njegovog pretka Hasana, ali i njegovih potomaka. I upravo zato želimo na poseban način vratiti sliku među ljude, zatvoriti jedan krug, jer to zaslužuju i Ismet Mujezinović, i njegova umjetnost. I da znate, vi ste možda sedmi ili osmi od onih koji su vidjeli sliku nakon restauracije“, ispričat će Natalija Cimeša.

Dok među svojim radovima, koje priprema za skoro predstavljanje javnosti, prepričava priču o životnom putu jedne slike velikana bh. umjetnosti, ujedno objašnjava i kako želi da izgleda upoznavanje s jednim od Mujezinovićevih radova iz rane faze njegovog stvaralaštva. Svakako joj je želja kroz fotografije upoznati i javnost s kompleksnim restauratorskim radovima, ali najviše – sa životnim putem slike i jedne bijeljinske obitelji, njihovom stradanju i onome najvrjednijem što su ponijeli iz kuće, a to je jedno umjetničko djelo.

Upravo je njoj, unuk portretiranog čovjeka ispričao i kako je slika nastala, i kakvu je sudbinu imala. Danas ne zna je li među živima, jer je prilikom jednog od posljednjih susreta prije pet godina bio u osamdesetima i vrlo krhkog zdravlja. Zato na poseban način želi ispričati priču o sentimentalnoj, ne samo umjetničkoj vrijednosti jednog djela.

„Kroz tu, posebnu izložbu želim i da pokažem sliku, ali i ukažem na značaj Mujezinovićevog djela jer mnogi, pogotovo mladi ni ne znaju danas ko je on, ko su Branko Ćopić, Meša Selimović, Ivo Andrić... Nije važno samo predstaviti njihova djela, nego i same umjetnike približiti ljudima na jedan lijep način. Oni su najbolje što od nas ima, ali su bili normalni, pristupačni, komunikativni ljudi. Kod nas je nešto vrijednost samo ako se plašiš toga, ali ne treba imati prema umjetnosti strahopoštovanje, nego samo poštovanje. Naš narod je generalno u jednom velikom neznanju, a ono je najveći neprijatelj“, ukazuje Cimeša.

Slika koja ima 'dušu'

Među onima kojima je bila ponuđena slika bio je i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnji direktor te institucije Adnan Busuladžić, po struci muzealac, povjesničar i arheolog.

„Nakon prvog suočavanja sa slikom činjenica koja je već sama imala težinu je ime samog autora djela, velikog slikara Mujezinovića. To je samo po sebi govorilo da ovo djelo zavrjeđuje pažnju. U selekciji umjetničkih djela, a što bolje od mene znaju kolege historičari umjetnosti, ime autora vrlo često je već u startu bitna činjenica. Znalci umjetnosti odnose se profesionalno prema svakom ozbiljnom umjetničkom djelu, tretirajući najznačajnija od njih na najbolji mogući način“, kaže Busuladžić.

Tek kasnije je doznao i za osobnu, obiteljsku, emocionalnu pozadinu koja se vezuje uz sliku, što smatra bitnim u upotpunjavanju priče o Mujezinovićevom djelu čime je, kako navodi, „slika na izvjestan način dobila 'dušu' i još više na težini“.

No, onaj tko je vratio „dušu“ Ibrahimovom portretu svakako je restaurator Sanjin Lugić. Priznaje kako je u radu na slici imao posebnu vrstu tenzije koju predstavlja „intimni senzibilitet prema Mujezinovićevom slikarskom geniju“. Iako je olakšavajuća okolnost mogla biti činjenica da je prethodno restaurirao tri Mujezinovićeva djela, Portret Ibrahima bio je, priznaje, najstariji i najoštećeniji.

„Slika koju sam restaurirao je iz autorovog najranijeg perioda. Vjerovatno se tad tek formirao njegov slikarski rukopis, pa sam je zato doživio kao raritet i apsolutnu privilegiju da je samostalno restauriram“, kaže.

Upozorava i kako je, u tehničkom smislu, problem bio u tome što je „prije mnogo godina skinuta sa podokvira i na pogrešan način zamotana u rolnu“.

„U takvom položaju istrpila je dugotrajnu traumu od sekundarnih materijala, razornih oscilacija temperature, a i ono što je za slike skoro pogubno: direktni kontakt sa vodom. Glavni problem kod restauracije je bio relaksiranje slojeva slike da bi se ponovo postigla ravnina aversa i to bez pukotina ili ljuštenja boje“, prepričava.

Napominje i kako „svaka slika, a pogotovo portret, posjeduje likovno-estetsku i kulturno-historijsku vrijednost i to je metodama komparativne analogije činjenična, statistički iskaziva i u svakom slučaju mjerljiva vrijednost“.

„Ipak, ono što pokreće svijet likovnih umjetnosti i likovne baštine je upravo njena nezaobilazna sentimentalna vrijednost. Od osobe preko porodice, zajednice, civilizacije sentimentalna vrijednost je alfa i omega smisla postojanja umjetničkih djela i umjetnosti uopšte. U tom smislu i moj veliki san se ostvaruje: makar malo, makar simbolično jedna slika postaje predmetom pažnje javnosti i sa tog trona na trenutak sklanja kriminal, politiku, primitivizme i kič u kojem decenijama grcamo“, poručuje Lugić.

U svom je angažmanu doista i uspio, te doveo Portret Ibrahima u savršeno moguće stanje kako bi mogla biti predstavljena. Na tom putu, koji traje gotovo 80 godina, trebaju se još posložiti neke kockice cijelog mozaika da bi se i Lugićev san ostvario.

„Važno je, na kraju, javnosti predočiti put slike, njenog života i života ljudi koji su je štitili. Ona je autentični svjedok jednog vremena. I znajte, slika nikad ne laže i svaka od njih ima svoju vrijednost, nikako cijenu“, zaključno poručuje Natalija Cimeša.
Znao sam za potomke Bošnjaka koji su otišli u Arapske zemlje (posebno nakon Austrougarkse okupacije, ali i prije toga u južni dio današnjeg Egipta) ali nisam znao da je bilo gdje kod naroda ostalo sjećanje na djelimično Arapsko porijeklo nekih porodica (naravno, osim prezime Arapović).
Vecina njih su potomci bosnjackih vojnka koji su tu doseljeni krajen 19. stoljeca. Danas vecinom zive u Jordanu jer su protjerani iz Palestine kad je Izrael nastao 1948. Na drugom kompjuteru imam sliku ispraznjnog bosnjackog sela, al mi se sad ne da traziti.

Slika bosnjacke dzamije u Kajseriju.

slika

Tj. ovako je ta dzamija prije izgledala; sad je (bez munare) i sluzi kao restoran gdje se i alkohol prodaje.

Potomci tih Bosnjaka danas pretezno nose prezime Bushnaq; ima i jedan poznati pjevac u Tunisu ili Alziru, Lutfi Bushnaq, koji je drzao humanitarne koncerte po BI
i slao prihode istih u Bosnu za vrijeme rata.

Znam da je takodjer 10-20-ak porodica bosnjackog porijekla iz Palestine/Jordana dolazilo u Sarajevo u posjetu prije nekoliko Godina.

Imaju i svoju grupu na FB-u: "Back to Bosnia". :D
Zadnja izmjena: Crow Jane, dana/u 21 jun 2016 19:04, ukupno mijenjano 3 puta.
Potpis

Avatar
Crow Jane
Član
Postovi: 1506
Pridružen/a: 10 feb 2016 13:52

Re: Arapi u Bosni

Post Postao/la Crow Jane » 21 jun 2016 18:42

I jos nesto:


The Herzegovinian Muslim Colony in Caesarea, Palestine

http://www.academia.edu/20105863/The_He ... _Palestine
Potpis

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40866
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Arapi u Bosni

Post Postao/la Jack » 12 jul 2017 23:12

Manje-vise Turci su na ove prostore slali Cirkazane(Cerkeze) I Arnaute(Albance).Arapi nisu bacani na nase prostore.Turci im nisu vjerovali i nisu se uzdali previse u Arapske snage
Grohotom se smijem kad Mario Cerkez kaze da je on ''Hrvat''.Od stoljeca sedmog ''Hrvat'' :rofll:
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Avatar
Crow Jane
Član
Postovi: 1506
Pridružen/a: 10 feb 2016 13:52

Re: Arapi u Bosni

Post Postao/la Crow Jane » 13 jul 2017 00:30

Jesu li naseljavali Tatare u velikom broju? Pitam zbog prezimena Tatar(evic)?
Potpis

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 40866
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Arapi u Bosni

Post Postao/la Jack » 13 jul 2017 05:55

Dijelom jesu.Jedna grupa je oko Cazme opkoljena 1626 godine .Ali Njemci su im ponudili predaja i prelazak na krscanstvo ili smrt..Pa moze se reci da je tipicno Tursko selo tamo velikih Hrvata

Slali su takodjer i Tatare.Ali Arape u velikom broju nisu
Lets go clean them up.Every single one of them.Untill nothing is left :gut:
Never had i imagined.Living without your smile Angelene :cry: :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

Odgovorite