☑ Pravila foruma i savjeti

19st. Bosne Džemaludin Alić

Avatar
sarajlija
Član
Postovi: 875
Pridružen/a: 18 okt 2012 23:07

19st. Bosne Džemaludin Alić

Post Postao/la sarajlija » 07 feb 2014 01:03

http://www.bosna-bosona.de/stoljecabosne.html

Džemaludin Alić
Stručna saradnja i bibliografija:
Mustafa Ćeman
19. STOLJEĆA BOSNE


Pod vodstvom Batona ilirska plemena Bosne, Dalmacije i Panonije (Desitijati, Japodi, Dalmati, Daorsi, Autarijati, Mezeji, Panonaci, Breuci, Vonke i dr.) podigla su ustanak protiv Rimljana. Rimsku vojsku predvodio je Tiberije.

7.
Rimski vojskovođa Tiberije porazio je Breuke kod Papuka.

8.
Vođene su žestoke bitke između Batonovih ilirskih ustanika i rimske vojske na rijeci Bathinus (Bosna). Ovo je prvo pominjanje imena Bosna na ilirskom jeziku.

9.
Kod ilirskog grada Arduba (Vranduk) na rijeci Bathinus (Bosna), u kom je vladao Baton, vladar Desitijata i vođa svih pobunjenih Ilira Bosne, Dalmacije i Podunavlja, skršen je posljednji otpor ilirskih ustanika. Tom prilikom zarobljen je i vojskovođa Baton. Na pitanje rimskog vojskovode Tiberija zašto su digli ustanak protiv jačih i brojnijih Rimljana Baton je odgovorio: 'Zbog toga što ste našim stadima umjesto pasa ovčara slali vukove!' Ovaj ustanak Ilira u rimskim izvorima nazvan je 'belum batonianum'.

14.
Rimski namjesnik Publije Kornelije Dolabela počeo je gradnju pet cesta od grada Salone ka unutrašnjosti provincije Dalmacije koja je obuhvatala i zemlju Bosnu do rijeke Save na sjeveru.

313.
Donesen je Milanski edikt o slobodnom ispovijedanju kršćanstva, koje se širi u Dalmaciji i Bosni. Podižu se prve bazilike i crkvice. Neke i na temeljima porušenih rimskih hramova.

375.
Huni su provalili u jugoistočnu Europu i razbili državu Istočnih Gota. Počela je velika seoba naroda.

380.
Provaljena su rimska granična utvrđenja na Dunavu. Barbari sve češće pustoše Panoniju.

393.
Istočni Goti su provalili u Bosnu i osvojili je. Rušili su rimske gradove (municipije) u čijem su središtu bili rimski hramovi. U nekim naseljima već su postojale starokršćanske crkvice i kapelice. U Brezi je na ostacima jednog rimskog hrama otkriven natpis na runskom pismu iz kog se vidi da su Istočni Goti jedno vrijeme vladali u Bosni.

395.
Umro je rimski car Teodozije I, a naslijedili su ga malodobni sinovi Honorije i Arkadije. Rimsko Carstvo je podijeljeno na Istočno (Bizant) i Zapadno.

396.
Sv. Jeronim, Dalmatinac, piše da 'dvadeset i više godina od Konstantinopolja do Alpi dnevno teče rimska krv' i da 'barbari pljačkaju Dalmaciju i sve Panonije'.

430.

Ponovo je utvrđen rimski odbrambeni sistem na rijeci Istar (Dunav).

441.
Huni su osvojili Sirmium (Sremska Mitrovica).

454.
Umro je legendarni voda Huna Atila, koji je bio strah i trepet za sve evropske vladare i vojskovođe.

Huni se povlače ka Crnome moru, a dolaze Istočni Goti.

476.
Germanski vojskovođa Odoakar je osvojio grad Rim i srušio Zapadno Rimsko Carstvo.

530.
Na provincijalnom sinodu u Spljetu (Splitu) pominjana je biskupija Bistue (Bored, Brod, Bosna Brod, Zenica).

532.
Biskup Andrija od Bistue Nove (Bored, Brod, Bosna Brod, Zenica) zatražio je da se od njegove biskupije odijeli zapadni dio Kopile i načini posebna biskupija, smatrajući da je njegova biskupija suviše velika.

550.
Slaveni, po Prokopiju iz Cezarene, pljačkali su i pustošili Dalmaciju, nakon odustajanja od napada na Solun.

567.
Avarsko pleme Kutrigure prodrlo je iz Panonije u Bosnu idući ka jugu.

582.
Avari su osvojili jaku rimsku utvrdu Sirmijum u Panoniji. Rimski put Sirmijum - Salona, koji je vodio kroz Bosnu, koriste i Avari.

590.
Papa Grgur Veliki (590-604) u pismu Maksimu, episkopu Salone, javlja da 'prokleti narod Slavena' ugrožava Dalmaciju u kojoj je bizantijska vlast bila pri kraju.

597.
Avari su iz Sirmijuma u Panoniji, koristeći put Sirmij - Salona, upali preko Save u Bosnu, u oblast Vonka, gdje su porušili 40 utvrđenja autohtonog ilirskog stanovništva.

602.
Za vrijeme vladavine rimskog cara Foke, koji je naslijedio cara Mavrikija, pao je odbrambeni sistem Rimskog carstva na Dunavu što će se odraziti na dalju povijest Bosne.

605.
Između 605. i 614. godine Bosnu ponovo zahvata avarsko-slovenski osvajački i rušilački talas. Avari, kao gospodari i vođe Slavenima, dopiru do rimskog grada Salone u Dalmaciji i ruše je. Bosna je na ovaj način došla definitivno pod vlast novih osvajača Avara, koji su njome vladali tokom 7. i 8. stoljeća. Pretpostavalja se da su u ovom periodu porušeni svi rimski municipiji, gradovi, u Bosni.

641.
Imotski kraj ušao u sastav Bijele Hrvatske kao posebna župa.

651.
Povjesničari tvrde, bez navođenja konkretnih izvora, da slovenska plemena sredinom 7. stoljeća naseljavaju središnji dio Balkanskog poluotoka kao 'bezimena slovenska masa'. Starosjedioce nazivaju 'romanizirani Iliri' o kojima nema više podataka. Navodi se da su imena većih rijeka i planina u Bosni etimološki ilirska ('rimska i predrimska'): Bosna, Sava, Drina, Neretva, Tara, Una, Vrbas, Buna (rijeke), Velež, Prenj, Majevica, Varda, Mosor, Botunj, Dinara, Romanija, Timor i dr. (planine). Ne naglašava se da su starosjedioci već mogli biti pismeni, pod uticajem Rimljana, kao i rani kršćani, što svjedoče ostaci ranokršćanskih bazilika i crkvica u Bosni. Poznata ilirska plemena Dalmati, Japodi, Daorsi i dr. jednostavno iščezavaju, a tek od 'Ljetopisa popa Dukljanina' (polovina 12. stoljeća) javljaju se ilirska imena Morovlachi i Nigri Latini, te 'poslovenjeni Vlasi'. Ilirsko pleme Daorsi kod Stoca kovalo je novac s likom Hermesa. Povjesničari se pozivaju na 'arheološke i epigrafske spomenike' koji potvrđuju da je domaći element (Iliri) 'čuvao svoju jezičku i kulturnu osobenost', ali ih ne navode. Na ovaj su način povjesničari skinuli sa pozornice autohtone Ilire, a kasnije će, nakon pada Avarskog kaganata krajem 8. stoljeća, i Avare - da bi sve počinjalo (pismenost, povijest, vlast i dr.) od Slovena.

777.
Uz ovu godinu veže se pojam jopan, suppan, supan, a radi se o vladarskoj tituli Avara župan i ban, koji su iz avarske leksike. Bosna je, po nekim povjesničarima, u okviru avarskog kaganata, kao i ostale zemlje koje su naseljavali Slaveni. Imala je istu (avarsku) organizaciju vlasti kao i susjedni Slaveni (Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Slovenci, Konavljani i dr.) na čelu sa banovima i županima, koje Bizantinci zovu arhonti. Vladarska titula u Bosni, do 1377. godine, bila je ban, iako bi njome nakratko vladao i susjedni župan. Među turskim (avarskim) imenima ranog srednjeg vijeka u Alpama, nalazi se ime Phissa, koji je bio 777. godine prvi jopan. Avarska riječ ban, bajan bila je titula ranga u avarskoj vojsci, a kagan je bila službena titula avarskog vladara koji je komandovao banovima, bajanima, jopanima. I titula gaziz, chaziz, haziz je avarska, a znači prijatelj, draga osoba. Javlja se u Bosni kao pridjev uz imena junaka i dobročinitelja. To značenje imaju i pojmovi suppan, župan, ali oni označavaju i vladare. I ime Hrvat ( Horv-at), među alpskim Slavenima koji su živjeli izmiješani sa Avarima u ratničkim naseobinama ('Wehrsiedlungen'), smatra se avarskom leksemom.

867.
Vaclav Maximilian Schimek, u djelu 'Politische Geschischte des Königreiches Bosnien', objavljenom u Beču (Wien) 1787. godine navodi da se Bosna kao država pominje 867. godine.

870.
Neretvanska oblast priznala vlast Bizantije.

877.
Mletačka vojska doživjela poraz kod Makarske gdje je poginuo i dužd Petar Kandiano.

892.
Spominje se hlivanjski župan Želimir. Hlivno je kasnije u vlasti Šubića, zatim Vukčića i bosanskog kralja.

895.
Pop Dukljanin u svom ljetopisu pominje mjesto Ustikolina u Bosni.

896.
Bosanski knez Časlav potukao Ugre kod Ustikoline na Cvilinskom polju.

909.
Oko 909. godine Ustad Gawdan, koji je kupljen kao rob u Dalmaciji ili na Siciliji, osvojio Egipat. Pošto 'sclavio' znači rob, a ne Slaven, mogao bi biti i Ilir iz Dalmacije ili Bosne.

925.
Na Duvanjskom polju krunisan je hrvatski kralj Tomislav. Papa Ivan X. ukorio je jednim pismom dalmatinski kler zbog 'Metodijeve nauke', bogosluženja na narodnom jeziku, i traži da se taj 'zao korijen iskorijeni' upotrebom latinskog jezika. Crkveni sabor u Splitu je donio odluku da se više ne smiju zaređivati popovi glagoljaši.

927.
Na II. splitskom saboru Bosnu zastupao katolik Mihajlo Višević.

930.
Izrael je podijeljen na Izrael i Judeju.

939.
Godine 939. javlja se patarensko vjerovanje u Bosni. O patarenstvu postoje različiti izvori i mišljenja. Ono se u izvorima pominje već početkom 9. stoljeća. Pojavilo se u Maloj Aziji, Peloponezu, Dalmaciji, Bosni, južnoj Francuskoj i Italiji. Tako bizantijski patrijarh Nikolaj, za vladavine cara Alekseja I. , navodi u svom sinodalnom pismu da su Avari osvojili grad Petru u Grčkoj 807. godine, a bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu 'De administrando imperio', u XLIX glavi, te Avare naziva Slovenima, koji, 'imajući sa sobom i Afričane i Saracene', 'ništiše polja', 'potsjedahu grad'. Car Nikefor I. je izdao zatim 'patarskoj crkvi' 'povelju pod pečatom' kojom je odredio da Sloveni, koje Nikolaj naziva Avarima, budu kmetovi i podložnici 'patarske crkve' pri 'hramu apostolnome u patarskoj metropoli' Petri, 'da ne zaborave dobročinstva koja im bog po proroku udijeli'.

948.
Oko 948. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet napisao je djelo 'De administrando imperio'. Djelo je napisano na pergamentu, a rukopis se nalazi u National Bibliotheque de Paris, Cod. No 2009. U djelu se pominje i 'horion Bosona' ('Dio Bosona') i gradovi Destnek i Katharo. To je opširan spis o zemljama i narodima. Neke zemlje naziva po narodima a neke po rijekama. On precizno navodi zemlje u koje su doprli Srbi i Hrvati. Tu ne spada 'horion Bosona', iako spominje Neretljane, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Dukljane koji imaju arhonte. U zaleđu Dalmacije vladali su 'starci župani'. Pisao je o narodima i njihovim zemljama pod bizantskom jurisdikcijom, a tu nije spadala Bosna.

950.
Oko 950. godine Bosnom je vladao knez Časlav, koji je iste godine i umro, navodi se u 'Ljetopisu popa Dukljanina'. Bosna pod banskom upravom počela da se razvija kao država.

959.
Umro bizantijski car Konstantin Porfirogenet koji u svom djelu 'De administrando imperio' pominje 'horion Bosona' i gradove Destnek i Katharo. U istom djelu on navodi da su Kazari (Avari) jedno pleme Hazara i da su živjeli zajedno sa Turcima (Ugrima) dok ih nisu napali Pečenezi (Skiti) i razbili na dva dijela. Jedan dio Turaka (Ugra) zajedno sa Kabarima (Avarima) krenuo je prema zapadu i osvojio veliku Moravsku (Panoniju) nastanivši se uz Dunav, Tisu, i Savu. Ovo su bijeli Ugri. Drugi dio, ili žgi Ugri (crveni), kako su ih zvali Rusi, otišao je na drugu stranu, prema jugu i istoku. Turke (Ugre), i bijele i crvene, Kabari (Avari) naučili su hazarski, a zadržali su i svoj jezik.

960.
Oko 960. godine španski pisac Ibn Hami el-Andalusi pisao je o plemenu Ismailiti kao pripadnicima persijske vjere (islamske) u pokrajini Hunkar (Srijem) i sjeveroistočnoj Bosni. Ovaj pisac je ubijen u Bengaziju dok je putovao u Egipat.

976.
Pominje se ravnopravnost muslimana, katolika i Jevreja u kalifatima Španije.

980.
Habib Saklabi (Habib as Saqlabi), u doba vladavine kordobskog kalife Hišama II. , kupljen je na jednom od trgova robljem u Dalmaciji ili Neretljanskoj oblasti i prodan Saracenima (Arapima) u Siciliji. Bio je obrazovan i utjecajan na dvoru u Španiji. Roblje iz Bosne prodavano je i na trgovima robljem Barcelone i Katalonije. Dovoženo je galijama iz Dubrovnika (Vidi: Nenad Fejić, Mješovita građa Istorijskog instituta u Beogradu, X, 1982, str. 7-32, i 'Istorijski časopis', XVIII, Beograd, 1980, str. 27-48) još u 14. i 15. stoljeću.

990.
Krajem 10. stoljeća bugarski car Vasilije II. s vojskom provalio u Bosnu i dopro do Dalmacije.

991.
Umro u Kairu al-Gawhar, fatimidski vojskovođa. Smatra se osnivačem Kaira i sveučilišta Al-Azhar. Pošto je kupljen kao rob u Dalmaciji, ili na Siciliji, navodi se da je rodom iz naših zemalja.

1001.
Hajran Saklabi (Hayran as-Saqualabi), koji je bio emir u Andaluziji, imenovan je namjesnikom, vladarem, Andaluzije u Kordobskom kalifatu. Prema djelu 'Al-Qamus al-Islam', III, 1970, str. 119., on je Dalmatinac i oslobođeni rob dinastije Beni Amir. Prodan je na jednom od trgova robovima u dalmatinskim gradovima i dospio na Siciliju koja je bila pod Arapima. Pošto je primio islam oslobođen je. Obnašao je visoke dužnosti u Kordobskom kalifatu i postao emir (valija).

Dukljanski kralj Bodin nametnuo vlast Raškoj i Bosni u XI. stoljeću.

1022.
U buli pape Benedikta VIII. pominje se Trebinjska biskupija.

1027.
Hajran Saklabi (Hayran as-Saqalabi), bivši rob iz Dalmacije, osnovao emirat (državu) i dinastiju Marciji u Španiji.

1028.
Umro emir Marcija u Španiji Hajran Saklabi (Hayran as-Saqalabi). Zehejr Sakalabi al-Amiri (Zahayr as-Saklabi al-Amiri) naslijedio je položaj emira Hajrana Sakalabija. Poznat je kao 'junak Amira'. Zapovijedao je vojskom halifa Hišama II. (al-Mueyyeda). Proširio je Hišamovu vlast u Španiji na Šatibu i Faggiu.

1034.
Prestala vlast Bizanta nad Neretvanskom oblašću.

1050.
Oko 1050. godine spominju se Ismailiti, muslimani u Ugarskoj, Srijemu, Mačvi i sjeveroistočnoj Bosni. Spominje se pleme Kalesija u sjeveroistočnoj Bosni. Otuda toponim i naziv mjesta Kalesija.

1054.
U ovoj godini kršćansko učenje i vjerovanje podijelilo se na katoličanstvo i pravoslavlje. To se naziva crkvenim raskolom.

1067.
Bosanska biskupija ušla u sastav Barske biskupije.

1077.
Ugarski kralj Ladislav naredio Ismailitima da odbace perzijsku vjeru (islam) i prime katoličanstvo. Živjeli su u Srijemu, okolici Mačve i istočnoj Bosni.

1078.
Umro Zuhejr Saklabi al-Amiri, vojskovođa kalife Hišama II. iz Kordobe.

1079.
Kroničar Joannes Lucius, u djelu 'De regno Dalmatiae et Croatiae, libri s**', Amstelodami 1666, str.309, zapisao je:'Poslije toga kada se rascijepilo kraljevstvo u dijelove, izabraše Bošnjani god. 1079. sebi posebnog poglavara, isto učiniše Neretljani, a Hrvati izaberu tuđinca.'

1090.
Oko 1090. Bosnom vladao Stjepan. Bio je vazal dukljanskog kralja Bodina.

1095.

Ugarski kralj Koloman, u svojoj naredbi da pleme Ismailiti mora odbaciti perzijsku (islamsku) vjeru i preći na katoličanstvo, navodi kod njih post, nejedenje svinjskog mesa, abdest i obrezivanje kao kod Jevreja. Izdao je i naredbu da gosti Ismailita moraju jesti svinjsko meso. Vršio je žestok pritisak da bi ove muslimane pokrstio.

1102.
Hrvatska pripojena Ugarskoj, kojom su vladali Arpadovci, i tako izgubila samostalnost, prestala postojati kao zasebna država.

1138.
Bosnom je, oko 1138. godine, vladao Vladislav, sin ugarskog kralja Bele II.

1147.
Osnovana Hvarska biskupija.

1150.
Bizantski car Emanuel Komnen napao Srbe. Ugarska vojska prošla dijelom Bosne idući Srbima u pomoć.
Oko 1150. Grigorije kaligraf bio je dijak, pisar, zahumskog kneza Andrije. Napisao je dio 'Miroslavljevog Evanđelja'.
Oko 1150. godine Braje je bio klesar natpisa na stećku trebinjskog župana Grda.

1154.
Izbio rat između Bizanta i Ugarske.

Bosanski ban Borić pominje se kao vazal ugarskog kralja u borbi protiv Bizanta.

1155.
Bizantski car Emanuel Komnen osvojio Srijem.

Ugarski kralj Geza II, zajedno s vojskom bosanskog bana Borića, osvojio Branićevo u Srbiji. Kad se pojavila bizantska vojska ugarsko-bosanska vojska se povlači. Ban Borić se preko rijeke Save vraća u Bosnu.

O vojni cara Emanuela Komnena protiv Ugra pisao je Ivan Kinamos. U svom ljetopisu pominje i bosanskog bana Borića i kaže:

'Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna županu Srba, nego je sama za se, narod koji svojim zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja.'

Vladarski naslov bizantskog cara Emanuela Komnena glasio je: 'Manuel de Christo Deo fidelis rex Porphyrogenetus, Romanorum imperator, piisimus, semper, Sebastus, Augustus... Dalmaticus, Ungaricus, Bosthicus, Servicus, Zecchicus...'.

1159.
Srpski kralj Stefan Prvovjenčani zapisao je da je njegov otac Stevan Nemanja osudio heretike, koji su nazvani babuni, na spaljivanje, izgon ili uništenje.

1160.
Između 1160. i 1180. godine nastao je u Baru spis nepoznatog autora nazvanog 'Ljetopis popa Dukljanina' ili 'Barski rodoslov'. U tom ljetopisu se Primorje dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Donju i Gornju Dalmaciju) s dvije metropole: Salona i Duklja koja se naziva i 'Sorbium' i 'Bosonium'. Ljetopisac Zagorje dijeli na Bosnu i Rašku. Bosna se po Dukljaninu prostire od Borove planine, koja je granica prema Hrvatskoj, do rijeke Drine, koja je granica prema Srbiji. Bosnom, po Dukljaninu, vlada ban. Ova vladarska titula je avarskog porijekla.

1163.
S položaja vladara Bosne svrgnut ban Borić. On je sa bosanskom vojskom učestvovao u ratu protiv Stjepana III. , Gezina sina. Pobjedom Stjepana III. ban Borić je uklonjen s vlasti u Bosni.

Oko 1163. banovina Usora i Soli ujedinila se s banovinom Bosnom.

U jednoj ugarskoj povelji pominje se ban Borić.

Vojvoda u Bosni bio je Radislav II.

Umro bosanski vojvoda Radislav II. Bosanskim vojvodom imenovan Stjepan IV.

Bosanski ban Borić bio u Ostrogonu u Ugarskoj na sjednici kraljevskog vijeća.

1166.
Umro arapski zemljopisac Abu Abdallah Muhamed Ibn Idriz. U svom djelu o našim krajevima opisao je svoj put od Stona do Splita.

1168.
Neretvanska oblast i Imotska krajina ušle u sastav Huma, bosanske države.

1172.
Ugarski kralj Bela III. u svojoj vladarskoj tituli od 1172. godine ima i da je 'rex Rame'. Rama je mala oblast između Dalmacije i Bosne, za bizantskog cara Manojla Komnena nevažna, te ju je darovao Beli III. Rama i Neretva su, po Dukljaninu, u Podgorju, a Bosna je u Zagorju.

Stefan Nemanja izabran za velikog župana Srbije. Prvo pominjanje Srbije kao države.

1179.
Održan je Lateranski koncil na kom je odlučeno da se protiv heretika u Francuskoj i drugim zemljama pod jurisdikcijom pape i katoličke crkve bori i neduhovnim putm - oružjem.

1180.
Kao ban Bosne prvi put se spominje Kulin. U Teobaldovom pismu kaže se da je voljom cara Emanuela Komnena za bosanskog bana postavljen Kulin. To znači da je imenovan banom prije 1180. godine.

Bosna se oslobodila vazalstva Bizanta.

Umro Kinamos, vizantijski ljetopisac. Opisujući vojne pohode cara Emanuela Komnena, pominje bosanskog bana Borića. Za Srbiju je rekao da su joj granice do Drine, a preko Drine je zemlja Bosona u kojoj živi drugi narod, koji je samostalan i ima drugačije običaje. Kinamos taj narod imenuje kao i zemlju - Bosona.

Draže Odmučanin sa Odmuta u župi Bored (Brod, Bosna Brod, od 1878. Zenica) gradio je sv. Jurja ( na Jurjevo!) u Podbriježju kod Zenice grobnicu ili stećak. Građenje je vršio po zapovijedi Gradiše, velikog sudije bosanskog bana Kulina, koji je vladao od prije 1180. do 1204. godine. U zapisu pisanim bosanicom na bosanskom jeziku, osim sudije Gradiše sahranjena je na tom mjestu i njegova supruga Var(vara).

1185.
Učenje Bosanske crkve pojavio se i u Dalmaciji. Nastala bračko-bosanska povelja. Odlukom Splitskog sabora Neretvanska krajina potpala pod Hvarsku biskupiju.

Francuskom dvoru poslan opis zemalja Bele III, jer se ženio kćerkom Ludovika VII, koji glasi: 'In regno Bele regis Ungarie sunt he terre: Ungaria caput regni, Croacia, Dalmacia et Rama'. Bosna, dakle, nije Belina zemlja.

Oko 1185.
Radoje kaligraf, bio je dijak (pisar) bosanskog bana Kulina.

1186.
Humski knez Miroslav sklopio ugovor sa Dubrovačkom Republikom.

1189.
Dana 29. 8. 1189. godine bosanski ban Kulin sklopio je ugovor o prijateljstvu sa Dubrovčanima. Tom prilikom izdata je povelja na bosanskom i latinskom jeziku. Dokumentom izdanim od bosanskog vladara jamčila se sloboda kretanja i trgovine Dubrovčanima po zemlji Bosni, koje ban Kulin uzima pod svoju zaštitu obavezujući se na prijateljstvo.

Originalna povelja pisana na bosanskom jeziku, bosaničkim pismom, je nestala. Nju je, navodno, iz Dubrovnika odnio u Petrovgrad ruski konzul Gil'ferding i čuva se u Petrovgradskom muzeju. Taj 'original' u Petrovgradu može se dovesti u sumnju i nazvati Gil'ferdingovim prijepisom, jer je upotrijebljen izraz 'vladanije' a u dubrovačkom prijepisu je izraz 'rusag', koji je autentičniji, stariji. Termin 'vladanije' nije postojao u 12. stoljeću.

Bosanske pokrajine Travunija i Zahumlje potpali pod vlast srpskih vladara.

1190.
Koncem 12. stoljeća napisano je u Bosni evanđelje za humskog kneza Miroslava. Ovo je značajan iluminirani rukopis pisan na bosanskom jeziku. Poznat je pod nazivom 'Miroslavljevo evanđelje'.

1192.
Španski kralj Alfons II. Aragonski izdao je edikt protiv heretika, koji su proglašeni neprijateljima države, a to znači i katoličanstva. Pod hereticima su se podrazumijevali katari, patareni, albigenezi, dualisti, manihejci, Jevreji i muslimani. Pred njih je tim ediktom postavljen sljedeći izbor: pokrštavanje, izgon ili uništenje.

1193.
Matej sin Zorababela, slikar i zlatar, s bratom Aristodijem radio u Bosni.U povijesnim izvorima pominju se kao najveći proširitelji patarenskog dualističkog učenja u Bosni. Rodom su iz Apulije u Italiji, a u Bosnu su stigli iz grada Zadra, jer su patareni, koji su iz južne Francuske i sjeverne Italije izbjegli u Dalmaciju, proglašeni nepoželjnim u ovoj zemlji.

Stefan Prvovjenčani imenovan velikim županom Srbije.

1197.
Španjolski vladar Pedro II. ediktu o progonu i uništenju heretika dodao i klauzulu o spaljivanju na lomači, čime je dato zeleno svjetlo inkviziciji da krene na posao. Ove je godine, pod pritiskom Torkvemade, pokršteno u Španiji 3.000 muslimana i spaljeno oko 5.000 knjiga.

1198.
Hrvatski plemić Andrija osvojio Hum.

Umro humski knez Miroslav.

1199.
Veliki bosanski ban Kulin dao je naziv pripadnicima Bosanske crkve krstjani (vocans eos autonomassie christianos).

Srpski veliki župan Vukan, vladar Zete, denuncirao je bosanskog bana Kulina papi Inočentiju III da sa obitelji ispovijeda heretičko učenje Bosanske crkve.

1200.
Rimski papa Inočentije III. naložio je ugarskom kralju Emeriku da vojno iskorijeni patarensko učenje u Bosni, 'bolest koja bi, ako joj se ne pruži otpor, iz susjedstva zarazila'. Patarenstvo se pojavilo u južnoj Francuskoj i Italiji. Emerik je naredio banu Kulinu da protjera patarene, heretike, ali ovaj to nije htio da učini.

Splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira sve patarene. U Bosnu ih je primio ban Kulin.

Franjo Rački navodi braću Mateja i Aristodija, rodom iz Apulije u Italiji, slikare i zlatare iz Zadra, da su trgovali u Bosni i tamo proširili patarensko vjersko učenje.

Aleksandar Solovjev našao je ime Aristodija u jednom srpskom sinodiku gdje se narodu zabranjuje da ide za 'Rastudijem bosanskim'. Rastudija je našao i u 'Batalovom evanđelju' (Lj. Stojanović: Starine 18, 1886, s. 230-232).

Po S. Ćirkoviću, braća Matej i Aristodije su se 'odrekla jeresi' prije nego su stigla u Bosnu. Na ovaj je način srpska historija falsifikovala bitne činjenice iz povijesti Bosne.

D. Kniewald ('Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima', Rad 14, 1949, s. 216-217) iznosi tezu da je osnivač Bosanske crkve Belzimenca, a poznato je da je na Balkan pobjegao iz Italije veronski katarski biskup Belazinanca.

Bernard, rodom Italijan, imenovan splitskim nadbiskupom. Poznat je po progonu heretika u Dalmaciji.

Spominje se grad Bihać. Osnovao ga ugarski kralj Bela.

Mijogost kamenorezac (klesar), klesao je ploču na stonoj crkvi bosanskog bana Kulina u selu Muhašinovići kod Visokog.

1202.
Ugarski kralj Emerik uputio je pismo rimskom papi Inočentiju III. u kome ga izvještava da ne može izvršiti njegovu zapovijed i pokrenuti križarski rat protiv Bosne, jer je bosanski ban Kulin s vojskom napao i oplijenio Kučevsko zagorje (oko Šabca), oblasti srpskog župana Vukana, svog denuncijanta. Ovim pismom se indirektno kaže da se i ugarski kralj boji odmazde bosanskog bana Kulina i njegove vojske.

Ban Kulin uputio u Rim delegaciju u kojoj su bili katolički crkveni dostojanstvenici iz Primorja: splitski nadbiskup Bernard, dubrovački arhiđakon Marin i nekoliko Bošnjana osumnjičenih za pripadnost patarenskom učenju. Papa je zbog toga u Bosnu uputio svoga legata Ivana (Johanes) de Casamarisa da utvrdi istinu o herezi u Bosni.

1203.
Dana 8. aprila/travnja 1203. godine veliki bosanski ban Kulin i starješine Bosanske crkve primili su na Bilinom polju u Boredu (Brodu, Bosna Brodu) papskog legata Ivana de Casamarisa. On je u banovinu Bosnu došao po nalogu pape Inočentija III. da ispita tačnost optužbe srpskog župana Vukana da bosanski ban Kulin štiti heretike (patarene) i da i sam ispovijeda tu vjeru. Tom prilikom sačinjena je Iconabula (Izjava) načelnika pojedinih hiža (kuća, samostana) Bosanske crkve, koji se nazivaju 'magistrima'. Papski legat je predložio da se u Bosni osnuju tri ili četiri biskupije 'jer je Kulinova Bosna prostrana i velika deset i više dana hoda', a granice su joj bile od Drine do Borove planine (Grmeča), obuhvatajući oblasti centralne Bosne, Usoru (Tešanj) i Soli (Tuzla), te Donje krajeve oko rijeke Sane.

Godine 1203. ili nešto ranije bosanski ban Kulin sagradio je crkvu kod Visokog.
U Muhašinovićima kod Visokog nađena je ploča Kulina bana sa natpisom pisanim bosaničkim pismom na bosanskom jeziku.

1207.
Albigenezi, heretici u južnoj Francuskoj, ubili su Pierea de Casteinaua, jednog od tri papina legata zaduženih za borbu protiv hereze u Europi.

1208.
Krstaši Francuske, Normandije, Flandrije, Champagne, Bayerna, Österreicha i drugih zemalja Europe pokrenuli su marta 1208. veliki krstaški rat protiv albigeneza i katara, kao i svih drugih heretika. Računali su da će trajati oko 20 godina.

1209.
Avgusta 1209. u francuskoj oblasti Beziers ubijeno je 30.000 albigeneza, heretika.

Bivši bosanski ban Borić dobio je položaj požeškog župana i posjed Zdelja u Podravini, koji je uz dozvolu ugarskog kralja, darovao svećeničkom redu templara.

1210.
Hrvatski plemić Andrija dao Imotsku krajinu splitskom knezu Donaldu.

1217.
Veliki župan Stefan Prvovjenčani krunisan za kralja Srbije.

1219.
Rastko Nemanjić osnovao episkopiju u Stonu.

1220.
U ovoj godini spominje se Bišće u Zahumlju.

1221.
Pokrenut križarski rat protiv Bosne. Ugarski kralj Koloman pokušao vojno potčiniti Bosnu.

Hrvatski knez Višen optužen da je zaštitnik patarena, koji su se pojavili u Humu.

1223.
Ova godina u povijesnim izvorima navodi se kao početak širenja učenja Bosanske crkve u Slavoniji.
U Bosni izabran papa dobrih krstjana ili patarena, nasuprot rimskom papi kog Bošnjaci nisu priznavali. Papski legat Konrad poslao izvješće u Rim o pojavi katarskog (patarenskog) pape u Bosni.

1225.
Kralj Andrija darovao biskupu Ugrinu iz Ugarske Bosnu, Usoru i Soli davši mu zadatak da istrijebi heretike, pripadnike Bosanske crkve. Darovnicu je potvrdio bulom i rimski papa, koji je imao prava raspolaganja zemljama hereze.

Kaločki nadbiskup Ugrin i hrvatski herceg Koloman poveli su krvavi križarski rat protiv Bosne i heretika, pripadanika Bosanske crkve. Bez uspjeha. Pružen im je žestok otpor bošnjanskog naroda.

Ovakvi križarski ratovi i pohodi na Bosnu vođeni su sve do 1239. godine. Bošnjaci i pripadnici Bosanske crkve uspjeli su sačuvati nezavisnost države Bosne i svoju vjeru.

1229.
Umro Jaqut al-Hamawi pisac geografskog rječnika, koji ostavi zapis da je u Halebu (Sirija) razgovarao sa studentima muslimanima iz mađarskog kraljevstva.

1232.
Desoje kaligraf bio je 'gramatik' na dvoru bosanskog bana Mateja Ninoslava.

1233.
Bosanski ban Matej Ninoslav, postavši samostalni vladar Bosne, došao u sukob s ugarskim prelatima i zabranio im ulazak u Bosnu.

Bosanski ban Matej Ninoslav odrekao se učenja Bosanske crkve i primio katoličanstvo, te na taj način postao ugarski vazal.

Bosanski ban Matej Ninoslav uputio pismo papi Grguru IX.u kom bosanskog bana Prijezdu naziva rođakom. Legat zagrebačkog biskupa Jakov Pekorari upućen u Bosnu da ispita ličnost bosanskog biskupa koji je bio osumnjičen za herezu i pripadnost Bosanskoj crkvi. U Rim je poslao negativan izvještaj.

Od polovine 9. stoljeća da 1233. godine Bosanska biskupija bila je pod Dubrovačkom metropolijom.

Ugarski nadbiskup u Kaloči predložio Ugarskoj da se protiv Bosne povede križarski rat.

U Bosnu stigli prvi dominikanci sa zadatkom da izvrše inkvizitorske poslove.

1234.
Dana 13. februara 1234. papa Grgur uputio u Bosnu Johanna Teutonicusa Wildeshausena sa zadatkom iskorjenjenja učenja Bosanske crkve.

Za bosanskog biskupa postavljen Nijemac Johannes Teutonicus Wildeshausen, dominikanac. Bio je energičan borac protiv pripadnika Bosanske crkve.

Rimski papa uputio pismo ugarskom kralju Kolomanu u kom navodi kako je u Bosni 'toliko porastao broj nevjernika (patarena) da čitava zemlja izgleda kao žalosna i neprohodna pustinja zarasla u trnje i koprivu.'

1235.
Dominikanci osnovali samostan u Dubici. Dominikanac Johannes Teutonicus Wildeshausen zatražio je od Rima da bude oslobođen biskupske časti u Bosni zbog neuspjeha u poslu iskorjenjenja heretika, pripadnika Bosanske crkve.

Bosanski ban Matej Ninoslav stavio se na čelo otpora križarskim vojnama Ugarske i Rima.

1236.
Pošto se bosanski ban Matej Ninoslav vratio učenju Bosanske crkve, na katoličanstvo je prešao usorski knez Sibislav.

1237.
Dubrovačka republika obustavila trgovački promet s Bosnom. Zbog međusobnih borbi vojske bana Mateja Ninoslava i usorskog kneza Sibislava, zabranjen je dolazak dubrovačkih trgovaca u Bosnu.

1238.
Papa Grgur IX. podsticao je borbu biskupa Ponse protiv 'heretičke kuge' u Bosni. Ovlastio ga da daje indulugencije (oproštajnice) onima koji bi prešli na katoličanstvo.

Dominikanac Ponse proglašen biskupom Bosne. Dobio je zadatak da istrijebi patarene.

Herceg Koloman osvojio je Hum, oblast kneza Toljena.
Hrvatski historicar priznaje da je Tvrtko bio samo osvajac hrvatske zemlje a ne oslobodilac kako se to od nekih drugih prikazivalo https://www.youtube.com/watch?v=PDrx0a2Gx5M

http://www.youtube.com/watch?v=9GiTzVdWX5Q obavezno pogledati

Avatar
sarajlija
Član
Postovi: 875
Pridružen/a: 18 okt 2012 23:07

Re: 19st. Bosne Džemaludin Alić

Post Postao/la sarajlija » 07 feb 2014 01:04

1239.
Završena gradnja bosanske Stone crkve u Brdu, župa Vrhbosna (Sarajevo).
Rimski papa 27. 12. 1239. godine uputio bosanskom biskupu Ponsi pismo da pošalje u Rim nekoliko novoobraćenih katolika. Dominikanski biskup Ponsa protjeran iz Bosne.

Sjedište Bosanske biskupije preneseno iz sjeverne Bosne u Đakovo gdje se i sada nalazi.

1240.
Bosanski ban Matej Ninoslav posjetio Dubrovnik i obnovio prijateljstvo između Bosne i Dubrovačke republike sklopljeno još za Kulina bana. Izdao Dubrovčanima povelju o prijateljstvu obećavši im slobodu kretanja kroz Bosnu, slobodu trgovine, mir i sigurnost.

1241.
Tatari su prodrli u Panoniju. Slom Bugarske omogućio im je i prodor do Bosne, ali je geografski položaj zemlje i otpor Bošnjana onemogućio njihov dublji prodor.

Ugarski kralj Bela IV. pobjegao je u Dalmaciju, a jedno vrijeme se krio u Medvedgradu u Agramu (Zagreb). U znak zahvalnosti izdao je ovom gradu 'Zlatnu bulu' i oslobodio ga plaćanja poreza ugarskoj državi.

1242.
Tatari se povukli iz Dalamacije preko Bosne i Bugarske, u oblast Crnoga mora, otkuda su i prodrli u Panoniju.

1244.
Bosanski ban Matej Ninoslav, pod prijetnjom novog križarskog rata, pokorio se ugarskom kralju Beli IV. i priznao posjede katoličkoj crkvi koji su joj dodijeljeni poveljom Bele IV.

Ugarski kralj Bela IV 20. 7. 1244. godine potvrdio posjede Kaločke biskupije u Bosni.

U okolici Tolise u Bosanskoj Posavini spominje se bratstvo bana Borića. Njegova roda su Berislavići, slavonski vlastelini.

Od 1244. do 1463. u više dokumenata bosanskih vladara spominje se župa Lašva.

Spominje se tvrđava u župi Lašva.

Spominje se župa Birač.

Spominje se mjesto Prača kao biskupija.

1245.
U Bosni izabran papa dobrih krstjana (patarena) nasuprot rimskom papi kog Bošnjani i Bosanska crkva nisu priznavali.

1246.
Kaločki nadbiskup sa mađarskim kraljem Belom IV. pripremio križarski rat protiv heretika Bosne.

Bivši bosanski biskup Ivan obratio se papi Inočentiju IV. sa molbom da odobri ugarskim dominikancima pravo borbe protiv bosanskih heretika.

1247.
Bosna je, po nalogu rimskog pape, pripojena Kaločkoj nadbiskupiji.

1249.
Sagrađen je grad Blagaj na Buni u državi Bosni. Blagaj na Buni (Šćepan Grad) bio je prijestonica Sandalja Hranića i vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Bili su roda Babunića, koji su od Bele IV. dobili Vodice na moru. Sagradivši Blagaj ovi su se bosanski velikaši prozvali Blagajskim.

Bosanski ban Matej Ninoslav odobrio Dubrovačkoj Republici nove povlastice i zakleo se da će se odobrenja pridržavati.
Bosanski ban Matej Ninoslav izdao povelju dubrovačkom knezu Jakovu Dalfinu.

1250.
Izdata Povaljska povelja.

U Dubrovniku postojao trg za prodaju robova. U Konavlima su Dubrovčani držali svoju vanbračnu djecu s robinjama, koje su im obrađivale zemlju.

Oko 1250. godine sagrađen je grad Krupa na Uni (Bosanska Krupa).

Oko 1250. godine spominju se pripadnici islama u Ugarskoj, Srijemu i sjevernoj Bosni.

1252.
Bosanski ban Matej Ninoslav protjerao je iz Bosne biskupa.
Sjedište biskupije premješteno je u Đakovo gdje se i danas nalazi.

Bosanski ban Prijezda, naslijedivši bana Mateja Ninoslava, zaratio sa Ugarskom. Doživio poraz od Bele IV. Priznao je ugarsku vlast a tome se pokorio i humski župan Radoslav.

Po nalogu Bele IV. oblasti Usora i Soli pripojene Mačvi.

Ban Prijezda vladao je ostatkom Bosne i progonio heretike, pripadnike Bosanske crkve po nalogu Ugra.

1255.
Osvojen je grad Queribus, zadnje uporište francuskih heretika, albigeneza i katara. Time je završen veliki krastaški rat protiv albigeneza, katara i ostalih heretika u Europi. Neki njemački historičari procjenjuju da je za vrijeme tog rata ( 1208-1255) pobijeno oko 1,000.000 heretika, katara i albigeneza.

1258.
Spominje se Bubica kao sjedište županije.

1260.
Prvi put spominje se grad Bihać kao najvažnija utvrda Pounja.

1262.
Marija, žena ugarskog kralja Bele IV., posjetila je Bihać.

1264.
Spominje se Otoka na Uni kod Bosanske Krupe.

1265.
Pominju se rudnici u Bosni: Kreševo, Fojnica, Kamenica, Olovo i Srebrenica.

1272.
Bosna je podijeljena na tri banovine: 1.Mačvanska; 2. Usora i Soli, i 3.Bosanska banovina.
Na čelu Mačvanske banovine bio je ugarski palatin de Rotard; na čelu Usore i Soli Henrik Gizing, a na čelu Bosanske banovine Prijezdin sin Stjepan.

1274.
Spominje se ban Egidije kao ban Bosne i Mačve.

1278.
Spominje se Jezerski grad kod Bosanske Krupe.

Notarijat kancelarije Dubrovačke Republike evidentirao prodaju roblja iz Bosne.

1278.
Spominju se Vuk i Vučeta kao zapovjednici grada Jezerskog kod Bosanske Krupe.

1279.
Ugarski kralj Vladislav izdao povelju o povlasticama gradu Bihaću.

1280.
Spominje se grad Bosanski Novi kao Novum castrum. Grad je pripadao kneževima Blagajskim, a početkom stoljeća bio je pod vlašću Nikole Zrinskog.

Prvi put se spominje grad Kladuša, koja je pod vlašću knezova Blagajskih, a kasniji vlasnici bili su Frankopani Slunjski.

Spominje se grad Ostrožac na Uni.

Mlečani osvojili Omiš.

Uspostavljena Duvanjska biskupija.

1282.
Odlukom Velikog vijeća Dubrovačke republike usvojen je Statut ove državice. U knjizi III, Član 52. određen je način rješavanja eventualnih sporova između Dubrovačke republike i države Bosne.

1284.
Srijemski kralj Dragutin posjetio Mačvu, Usoru i Soli.

Sklopljen brak između Dragutinove kćeri Elizabete i Prijezdinog sina Stjepana I.

Srijemski kralj Dragutin odrekao se Milutina. Kao srijemski kralj dobio je, po odluci Bele IV., oblast Usore i Soli.

Majka kralja Vladislava Napuljskog Jelisaveta dobila titulu banice.

1286.
Spominje se grad Ostrožac kao vlasništvo knezova Babunića (Blagajskih).

1287.
Hrvatski ban Pavao Šubić osvojio Omiš i Neretvansku krajinu.

Bosanski ban Prijezda poklonio zemuničku župu svome zetu, sinu Stjepana Vodičkog iz porodice Babunića.

Stjepan I. Kotromanić došao na čelo države Bosanska banovina.

Pavle Šubić Bribirski dao bosansko bansko dostojanstvo svome bratu Mladenu I.

1289.
U Zadru postojao trg robova gdje su prodavani krstjani iz Bosne.

1290.
Prijezdin sin Stjepan I. Kotromanić je imenovan banom Bosne.

1291.
Srijemski kralj Dragutin uputio prijedlog papi u Rim da u Bosnu pošalje franjevce.

Umjesto katoličkog reda dominikanaca u Bosnu su stigli pripadnici reda franjevaca ili male braće. Franjevci imaju zadatak iskorjenjenja heretika, tj. pripadnika Bosanske crkve, suptilnijim sredstvima, a ne ognjem i mačem, kao što su to činili dominikanci.

U Podrinju se javljaju prvi franjevci. Red je osnovao sv. Franjo Asiški 1209. godine.

Papa Inocent III. 1223. godine redu franjevaca je odredio pravila. Red se 1517. godine podijelio na rigoroznije (observante) i liberalnije (konventualce). Od observanata se 1525. godine odijeliše kapucini (kapuci - kapa), a zatim rekolekti, reformati i bosonogi. Sve ove ogranke je 1897. godine ujedinio papa Leon XIII. i od tada postoje samo kapucini, konventualci i franjevci. Siromaštvo je i temeljni zavjet franjevaca. Međutim, povijest govori da su franjevci, posebno u početku svoga djelovanja u Bosni, bili u funkciji pokrštavanja Bošnjana patarena, njihovog prevođenja u katoličanstvo, ali i izvidnice mnogim križarskim vojnama, te inkvizitori. Iz Bosne su izveli oko 150.000 katolika u Slavoniju, o čemu svjedoče njihovi izvještaji u Rimu. Oni su neosporno zaslužni za očuvanje kulturnog blaga Bosne, posebno pisane riječi na latinskom, bosanskom i drugim jezicima. Međutim, ne može se tvrditi da su oni jedina svijetla činjenica u povijesnom kontinuitetu Bosne.

1295.
Spominje se Gradiška na Savi.

1299.
Ban Bosne bio je Pavle Bribirski Šubić ili 'dominus Bosne', kako je prozvan.

1302.
Ban Bosne bio je Mladen I. Šubić. Vladao do 1304. godine. Ban Bosne Mladen I. Šubić izdao je primorskim trgovcima povelju o slobodnoj trgovini.

Ban Bosne Stjepan I. Kotromanić kod rijeke Drine s bosanskom vojskom napao područja Mladena I. Šubića Bribirskog.

1303.
Bonifacije, prelat katoličke crkve, uputio je pismo kaločkom nadbiskupu o patarenima u Bosni i uz obalu Jadrana.

1304.
Bosanski patareni likvidirali Mladena I. Šubića Bribirskog.
Mladen II. Šubić, sin Pavla Šubića, naslijedio titulu bana Bosne.

1305.
Ban Bosne bio je Mladen II. Šubić. Vladao je do 1322.

1314.
Stjepan Kotromanić imenovan je banom države Bosne, a vladao je pod imenom Stjepan II. Kotromanić. On je sin Stjepana I. Kotromanića, koji je umro ove godine, a unuk Prijezdin.

1319.
Stjepan II. Kotromanić postao vazal Mladena II. Šubića.

Stjepan II. Kotromanić oženio se kćerkom Meinharda Ortenburga, koruškog grofa.

Dalmatinski gradovi Šibenik i Trogir otrgnuli su se ispod vlasti Mladena II. Šubića, bosanskog bana.

1322.
Svrgnut s vlasti Mladen II. Šubić.

Hum došao pod vlast Stjepana II. Kotromanića, u sastav države Bosne.

Pod pritiskom patarena, pripadnika Bosanske crkve, trebinjski biskupi povukli se na dubrovačko područje i dobili otok Mrkalj.

Spominje se Kotor Grad (Kotor Varoš) na Vrbanji, kao grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Priboje kaligraf bio je dijak (pisar) bosanskog bana Stjepana Kotromanića.

1323.
Spominje se grad Modriča.

Pribisav kaligraf, bio je dijak (pisar) na dvoru bosanskog bana Stjepana Kotromanića.

Rađen kaligraf, bio je dijak bosanske banice Jelisavete.

Ivan Ivanović, kaligraf, bio je dijak (pisar) bosanskog velikaša Berislava Skočića.

1324.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić bio je gospodar i Usore i Soli.

Mikijele (Michael), talijanski slikar iz Bologne (Bolonje), oslikao unutrašnjost kapele sv. Stjepana u Trebinju.

1325.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić stao je uz novog hrvatskog bana protiv hrvatskih velikaša.

Oblast Zahumlje došla je pod vlast Bosne. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić u sastav bosanske države pripojio je mjesta Hlivno, Duvno i Glamoč, ili Završje, ili Zapadne strane.

Spominje se grad Ključ na rijeci Sani.

Milisav Bogojev, rodom iz Popovog Polja u Hercegovini, učio je zanat kod dubrovačkog graditelja Bonifacija.

Vlaho Koledin, dubrovački graditelj, gradio je u Trebinju bosanskom vlastelinu Obradu Vojhniću crkvu. S Vlahom je radio Lipšo Prvoslavov.

1326.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić osvojio je Imotski i Imotsku krajinu i pripojio ih državi Bosni.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić zabranio je trogirskim trgovcima ulazak u Bosnu.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić preko porodice Stjepanovića pripojio je Bosni i Donje Krajeve.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić osvojio je s bosanskom vojskom oblast između Neretve i rijeke Cetine.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, u ratu protiv Branivojevića, osvojio je oblast između Pelješca i Stona do doline Neretve i obalu Jadrana do Dubrovnika, i priključio ih Bosni.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić poslije osvojenja Biokovsko-neretvanske oblasti postavio je knezove Bogovčića za upravitelje ove oblasti.

Biokovsko-neretvanska oblast ušla je u sastav bosanske države.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić ustupio je na upravu grad Ston Dubrovačkoj republici.

Spominje se grad Hlivno kao posjed bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić odredio je da dubrovački trgovci plaćaju na uvoezenu robu u Bosnu carinu od 10 posto.

1327.
Franjevci u Bosni dobili su od papske kurije u Avinjonu isključivo ovlašćenje za vršenje inkvizitorskih poslova.

1329.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić je prodro s bosanskom vojskom u Polimlje i opustošio manastir sv. Nikole u Banji.

1330.
Hranislav Sirakov(ić), dubrovački graditelj, radio je u Bosni na građevinama bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

Miltjen (Milčen) Radostin(ić), dubrovački graditelj, radio je u Bosni kod bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Vjerovatno je gradio grad Bobovac.

Bratislav Marinović, dubrovački graditelj, radio je na nekoj od građevina bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

Obrad Hvaljenov(ić), rodom iz Bara, gradio je građevine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Vjerovatno je radio s Miltjenom na gradu Bobovcu.

Bjelomužević, dubrovački graditelj, bio je zaposlen kod bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

Kurija iz Avinjona zabranila je redu dominikanaca ometanje franjevaca u vršenju inkvizitorskih poslova u Bosni.

Župan u Bosni bio je Eghard.

Župan u Bosni bio je Ladislav.

Spominje se grad Brekovica na rijeci Uni.

1331.
U Bosni vladala epidemija kuge.

Kupusac, kaligraf, bio je dijak (pisar) kod bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

1332.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić sklopio je ugovor s Dubrovačkom republikom gdje su regulisana pitanja trgovine i eventualnih sporova.

Dubrovačka republika preuzela administrativnu upravu nad gradom Stonom.

1333.
Izdate su Stonske odredbe.

Poluotok Pelješac iznajmljen je Dubrovačkoj republici.

Ban Bosne, Usore i Soli stolovao je i u gradu Srebreniku.

1334.
Spominje se grad Kozarac, kao utvrda, i u njemu crkva sv. Martina.

U Dionisijevoj darovnici spominje se crkva sv. Nikole na granici Usore, a u Zagrebačkoj biskupiji koja se zove Glaž.

Dubička, sanska i vrbaska župa pripadale su Zagrebačkoj biskupiji.

1335.
Priboje Dobromistić učio je zanat graditeljstva kod Bokše Radomilića u Dubrovniku.

1337.
Rimski papa Benedikt XII. , smatrajući da je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić kriv za neuspjeh inkvizicije u Bosni, pozvao je hrvatske velikaše Kurjakoviće, krčke knezove Šubiće, Melipiće i njihov rod, da napadnu državu Bosnu i patarene u njoj i da oružjem potpomognu djelovanje franjevaca u Bosni.

1339.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić izdao je 7. listopada 1339. godine povelju Dubrovačkoj republici kojom garantira sigurnost njenih trgovaca u državi Bosni.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić odobrio je trgovinu sa gradom Trogirom. Posebnom poveljom dopustio je trogirskim trgovcima izvoz iz Bosne voska, kože, krzna, srebra, zlata i bakra.

Rimski papa Benedikt XII. naredio je generalu franjevačkog reda Francuzu Gerardu Odonisu (Eudes) da lično ode u Bosnu i ispita koje bi mjere trebalo poduzeti da se Bošnjani prevedu na katoličku vjeru.

Gerard Odonis, general franjevačkog reda, podnio je izvještaj rimskom papi u kome kaže da su Bošnjani, kao pripadnici hereze, tj. Bosanske crkve, pružili žestok otpor inkviziciji i da su porušili sve katoličke crkve.

Osnovana je Franjevačka vikarija u Bosni.

Vikar Bosanske provincije ili Bosnae Argentinae bio je Gerard Perergino, koji je bio i bosanski biskup. Podigao je 1347. godine samostan na svom dobru u Đakovu.

1340.
Gerard Odonis posjetio je Kraljevu Sutjesku u Bosni.

Ustanovljena je Bosanska vikarija.

Generalni franjevački vikar u Bosni bio je Francuz Gerard Odonis.

1341.
Nikola duborezac, rodom Mlečanin (Venecija), radio je na dvoru bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

1342.
Fra Gerard, general franjevačkog reda, obilazio je Bosnu.

1343.
Vođeni su pregovori između države Bosne i Mletačke republike. Predloženo da se u savez s Bosnom, Mletačkom republikom i Dalmacijom pozove i Srbija na čijem čelu je bio kralj Dušan.

Umro je bosanski plemić Hrelja Ohmučevič.

1344.
Papa Klemens VI. uputio je pismo bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću u kome ga moli da primi biskupa Valentina čija se biskupija nalazi u Bosni.

U Županjcu (Delmium, Duvno) osnovana je franjevačka biskupija.

1345.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić sa slavonskim banom Nikolom pokorio je potomke Melipića u Kninu.

Mletačka flota opsjedala je grad Zadar.

Pod zapovjedništvom bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića bosanska vojska je izbila pod zidine grada Zadra.

Spominje se grad Kušlat (Kučlat) kod Jadra na Drinjači.

1346.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, prema djelu 'Opsidio Jadrensis' jednog Zadranina, optužen je za poraz vojske mladog ugarskog kralja Lajoša I.

Mletačka vojska u Zadru odnijela je pobjedu nad ugarskom vojskom kralja Lajoša I.

Ban bosanski Stjepan II. Kotromanić samostalno je pregovarao s Mletačkom republikom.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić obratio se Mletačkoj republici s molbom da posreduje u pregovorima o miru sa srpskom državom.

Dobro Benvenutić, sin Čibrijanov, dubrovački zlatar, živio je i radio u gradu Kučlatu u Bosni.

1347.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić vjenčao se na posjedu Sv. Elijas (Bebrina) bosanskog biskupa u Slavoniji.

Bosanski ban Tvrtko u Sv. Elijasu u Slavoniji, koji je bio posjed bosanskog biskupa, proslavio je vjenčanje i izdao darovnicu Bosanskoj crkvi 8. 12. 1347. godine.

1349.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić zauzeo je Travuniju i pripojio je Bosni.

Bosanska vojska prodrla je u srpske oblasti u Primorju i opustošila ih.

Rudnik Ostrožnica u Bosni koristili su i Dubrovčani.

1350.
Srpski kralj Dušan postavio je ultimatum bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću i državi Bosni da vrati Hum i zemlje koje je osvojio.

Srpski kralj Dušan sa 80.000 vojnika provalio je u državu Bosnu. Njegova vojska doprla je i do dobro utvrđenog kraljevskog grada Bobovca i opsjela ga. Stjepan II. Kotromanić, koji je zapovijedao bošnjanskom vojskom, organizirao je snažan otpor pod Bobovcem, tako da je srpska vojska kralja Dušana bila primorana da potraži spas bijegom preko rijeke Drine, koja je uvijek bila prirodna granica između zemlje Srba i zemlje Bošnjana.Nema pouzdanih izvora o tome koliko je trajala opsada grada Bobovca, ali postoje izvori o tome kako je Stjepan II. Kotromanić bio obaviješten o napadu srpske vojske i kako se pripremao za odbranu Bobovca i Bosne.

Srpska zvanična historija je pokušala zaobići poraz vojske kralja Dušana od vojske bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Neki srpski povjesničari,uistinu, pominju ovaj napad na Bosnu, a povlačenje srpske vojske opravdavaju potrebom njenog brzog povratka na drugi kraj 'carstva' da bi se branila država od Bizanta. Možda ima istine u tome, ali to nije razlog da se ne kaže da je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, u ovom slučaju, bio uspješniji vojskovođa od kralja Dušana. Moguće je da je za srpsku historiju nepovoljno pominjati ovaj napad na banovinu Bosnu, jer sam čin rata potvrđuje da kraljevina Srbija i banovina Bosna nisu ni u kakvoj bližoj vezi i da Srbi tada nisu bili stanovnici Bosne, osim u graničnim područjima od Stona do Konavla, koji su pripadali Bosni dok nisu predani na upravu Dubrovčanima.

(Obrana Bosne i grada Bobovca, te poraz vojske kralja Dušana najplastičnije su predstavljeni u romanu Zaima Topčića ' Zemlja heretika', koji je dugo osporavan i napadan).

Srpski kralj Dušan uspio je zadržati samo Ber, Voden i neka manja mjesta na rubu Bosne.

Rođen je bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Oko 1350. godine u Srebrenici je živjela porodica De Benvenuto (Benvenutić), a bili su poznati zlatari iz Dubrovnika.

Bosanski zlatar Štipan Cvitković je oko 1350. godine učio zlatarski zanat kod Jurja Kristoforova u Zadru.

Oko 1350. godine u Dubrovniku je bio graditelj neki Ivan, rodom iz Trebinja. On se u Dubrovniku i nastanio.

1351.
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić sa bosanskom vojskom, koju je predvodio Vuk Vukoslavić, vratio je od srpske vojske okupirane gradove u Humu: Ber, Voden i druga manja mjesta.

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić pozvao je u Bosnu dubrovačke trgovce.

Veliko vijeće grada Splita je 3. 07. 1351. godine zabranilo svojim žiteljima trgovinu na kredit.

1352.
U jednom dubrovačkom dokumentu pominje se Srebrenica kao najveći i najznačajniji bosanski rudnik.

Dubrovački zlatar Dobro Benvenutić, sin Čibrijanov, radio je u kovnici novca u Srebrenici.

1353.
Umro je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, veliki vojskovođa i strateg, dilomata i državnik, pod čijom je vlašću država Bosna doživjela teritorijalna proširenja i do Jadranske obale, kulturni, obrazovni, privredni i trgovački procvat. Obnovio je i Visoko učilište u Bosni (današnje Visoko) na koje su dolazili da se obrazuju učenici iz južne Francuske, Italije i drugih zemalja u kojima se progonila patarenska jeres.

Za bosanskog bana izabran Stjepan Tvrtko Kotromanić.

Dražeslav, kaligraf, bio je dvorski dijak (pisar) bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

1354.
U jednoj povelji iz 1354. spominje se stanak u Bosni: 'Stanak sve zemlje Bosne i Donjih krajeva i Zagorja i Humske zemlje.'

Turska vojska osvojila je Galipolje i prešla u Evropu.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić sa majkom Jelenom potvrdio je posjede Vlatku Vukoslaviću.

Majka bana Stjepana II. Kotromanića u Milu (Mileševo na Bosni) kod Visokog održala je stanak 'sve Bosne, Donjih krajeva, Zagorja i Humske zemlje', na kom su potvrđene vlasteoske plemenštine i na kom je novi ban s majkom dao vjeru s garancijama lične i imovinske sigurnosti.

Po historičaru Vladimiru Bazali spominju se muslimani u slivu Podunavlja.

1355.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić potvrdio je dubrovačkim trgovcima Klimi Držiću i Bisti Buniću slobodnu trgovinu u Bosni.

1356.
U Hvojnici se spominje zlatar Radoje.

1357.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić, pod pritiskom ugarskog kralja Lajoša I, ustupio je Ugarskoj trg Drijeva (Gabela) u Bosni.

Ugarski kralj Lajoš I. izuzeo iz bosanske banske vlasti vlastelu Donjih krajeva.

Ugarski kralj Lajoš I. potvrdio je bosanskom banu Tvrtku Kotromaniću banstvo nad Usorom.

Spominje se grad Sokol na Plivi.

1358.
U Bosni je radio Šimun Stjepanov, dubrovački zlatar.

1360.
Spominje se grad Kozarac.

1362.
Izbio je sukob između bosansko-dalmatinskog bana i Tvrtkovog vlastelina Sanka Miltenovića.

Zarobljen Sankov brat Gradoje.

1363.
Ugarski kralj Ludovik poveo je križarski rat protiv države Bosne. Dubrovačko vijeće zabranilo je svaku trgovinu sa Bosnom, jer se očekivao napad ugarske vojske na Bosnu.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić porazio je ugarsku vojsku pod Sokolom na Plivi.

Radoš Popović bio je zlatar u gradu Kučlatu u Bosni.

1364.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić s majkom primljen je za građanina Venecije.

1365.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić izdao je nalog da se kuje bosanski novac.

Spominje se rudnik Hvojnica.

1366.
Godine 1366. spominje se prvi put Dabiša Stjepan, koji je sudjelovao u vlasteoskoj buni protiv Tvrtka Kotromanića.

Kazanac Sanko Miltenović odmentnuo se od bosanskog bana Tvrtka Kotromanića.

1367.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić posjetio je Dubrovačku republiku.

Bartol iz Alverna u Italiji imenovan je bosanskim vikarom.

Bartol iz Alverna bio je vikar Bosanske provincije do 1407. godine. Njegov se vikarijat protezao od Jadrana do Crnog mora i bio je podijeljen na sedam kustodija:

1. Duvanjska sa samostanima u Stonu, Novom, Imotskom, Cetini i Glamoču.

2. Grebenska ili Krbavska sa samostanima: Krbava, Krupa, Greben, Glaž, Otok na Uni, Novi na Uni.

3. Bsanska sa samostanima: Sutjeska, Visoko, Lašva i Olovo.

4. Usorska sa samostanima: Đakovo, Modriča, Vrbica, Skakava kod Brčkog, Lindva i Bukovica.

5. Mačvanska sa samostanima: Alšan na Savi, Bijeljina, Lab, Mačva, sv. Marija kod Bijeljine, Teočak, Vrhocrupum i Srebrenica.

6. Bugarska sa samostanima: Severin, Oršova, Karanšeboš, Čerević i Kevesd.

7. Kovinska

U vrijeme Bartola iz Alverna podignuti su samostani u Zvorniku, Solima, Kreševu, Fojnici, Milu kod Visokog, Jajcu, Tešnju, Konjicu, Rami, Livnu i Zemunu.

Vukmir Krljehtić, kaligraf, bio je dijak bosanskog bana Tvrtka Kotromanića.

1368.
Spominje se Hotča (Foča). Osnovan trg u Foči. Foča bila u vlasništvu Kosača.

1369.
Vojska bana Tvrtka Kotromanića napala Sanka Miltenovića koji se bio odmetnuo.

1370.
Rimski papa Urban V obratio se bosanskom banu Tvrtku Kotromaniću da preda ugarskom kralju Ludoviku unuku Pavla Bribirskog.

Oko 1370. rođen vojvoda Sandalj Hranić.

1371.
Spominje se mjesto Busovača.

1372.
Papa Grgur XI. svojim pismom potvrđuje da je župa Glaž u vlasti ugarskog kralja.

Dubrovačka Republika zabranila trgovinu s Bosnom.

1373.
Bosanska vojska prodrla u Podrinje i Polimlje, zonu pravoslavlja i opustošila te oblasti. Crkve su ostale netaknute. U posjed bosanske države tako je dospio i manastir Mileševa u kome je grob Rastka Nemanjića, sv. Save.

Po srpskoj historiji u ovom je manastiru krunisan prvi bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Pošto je osvojio i dijelove Srbije bilo je prirodno da, po ondašnjim regulama, svojoj tituli doda i to da je i kralj Srbije, pored Bosne, Usore i Soli, Donjih Krajeva, Dalmacije i dr. Zbog toga što je to imao u svojoj kraljevskoj tituli, srpska ga istoriografije kruniše u pravoslavnom manastiru Mileševo kod Bijelog Polja. To nije logično, jer je u periodu između 1367. i 1407. godine podignut samostan s. Nicolaus Milosseva u Milu kod Visokog u Bosni, kada je vikar bio Bartol iz Alverna (E. Fermedžin: 'Acta Bosnae', str. 127-128). Luka Wading, jedan od poznatijih kroničara franjevačkog reda, u svom izvještajima o samostanima u Bosni, po Ivanu Stražemancu (Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene, Zagreb, 1993., str. 153. ), navodi da u bosanskoj kustodiji postoji samostan 's. Nicolaus Milossevo iliti Milo, sada Visoko'. Ivan Stražemanac navodi u istom svom djelu, str. 131, da je samostan u Milu na Bosni podigao bosanski ban Stjepan Kotromanić 1339. godine i da je to bio 'prvi samostan naše bosanske provincije'.

1374.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić oženio se Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Stracimira.

Spominje se Kamengrad, u vlasništvu blagajskih knezova Babunića.

Dobrašin Milčić iz Hercegovine učio je zlatarski zanat kod majstora Radoslava u Dubrovniku.

1375.
Brajan, kaligraf, bio je dijak (pisar) kod bosanskog bana Tvrtka Kotromanića.

1376.
Bosanski ban Tvrtko Kotromanić izdao 7. veljače 1376. povelju Dubrovačkoj republici, koja je pisana na papiru.To je prva upotreba papira u Bosni.

Spominje se rudnik Kamenica. Iz Goražda se u Dubrovačku republiku izvozila koža u zamjenu za sol.

Osnovan je trg u Goraždu.

Gornje Podrinje, koje se naziva Drinska kneževina, došlo je pod vlast Hranušića, Kosača.

Spominje se Srebrenica kao rudarsko mjesto.

Brajan Miloslavić, zvani Morovlah, iz Bosne, učio je zlatarski zanat kod dubrovačkog majstora Aleksija Kalojurjevića.

Dragoje Benvenutić, sin Dobrov, spominje se kao zlatar u Srebrenici. Spominje se i njegov brat Maroje.

Matko Benvenuti radio je kao zlatar u Bosni.

1377.
U stonoj crkvi s. Nicolaus Milosseva u Milu kod Visokog krunisan za prvog kralja Bosne Tvrtko Kotromanić. U njegovoj kraljevskoj tituli stajalo je da je kralj 'Srbije, Bosne, Donjih Krajeva i Dalmacije'.

Dubrovačka republika, Mletačka republika i druge evropske zemlje priznali Tvrtka I. Kotromanića za kralja Bosne.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić zauzeo je s vojskom Trebinje, Konavle i Dračevicu. Ovim je završen rat protiv velikaša Nikole Altomanovića.

Klobuk kod Trebinja ušao je u sastav države Bosne.
Oblast Travunija došla je u sastav bosanske države.

Ratko Bogdanović iz Trebinja učio je zanat kod zlatara Tripka Butkovića u Dubrovniku.

1378.
Zahumlje je ušlo u sastav države Bosne.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić uputio je u Ston bosansku vojsku kao pojačanje.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić je 17. 06. 1378. godine, u Tristivnici kod grada Bobovca, izdao povelju Dubrovačkoj republici o dobrim odnosima Bosne i Dubrovnika.

Prvi bosanski top izrađen je u Dubrovniku, što se vidi iz zaključka Vijeća umoljenih (Rogati) od 22. 9. 1378. godine, a na molbu bosanskog protovestijara Ratka Priboje. Top je napravljen za bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića o trošku Dubrovnika.

Prema popisu bosanskih kustodija B. Pizenskog u Bijeljini (Biblina) je postojao franjevački samostan.

1379.
Spominje se mjesto Vrhbosna (Sarajevo).

Dubrovačka republika, iz nepoznatih razloga, dala je nalog 14. 06. 1379. godine da njeni trgovci napuste Bosnu.

Osnovan trg u Visokom.

Na temelju dozvole Vijeća umoljenih Dubrovačke republike, od 24. 4. 1379. godine, Bošnjanima kralja Tvrtka I. Kotromanića je dopušteno da nabavljaju puščani prah iz Dubrovnika.

Molba Balše Balšića da mu se isporučuju topovi je odbijena.

1380.
Knez Il'prant i Petar Sveja u Sokol-gradu kod Bihaća izdali povelju na glagoljskom pismu.

U sastavu Kraljevine Bosne bili su: Bosna, Primorje, Donji Kraji, Hum, Zapadne strane, Podrinje, Usora i Soli, Brač, Hvar, Korčula, Pelješac, Mljet, Kotor, Novi, Travunija i Zahumlje.

1382.
Pominje se rudnik Kreševo u Bosni.

Na ulasku u Boku Kotorsku bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić sagradio je tvrđavu.

Po nalogu bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića u blizini rječce Sutorine osnovan je trg Novi za prodaju soli.

Intervencijom Dubrovačke republike bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić zabranio je prodaju soli na trgu kod Sutorine koji se zvao Novi. Poslije smrti Tvrtka I. Kotromanića grad Novi proširuje Stjepan Vukčić Kosača.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić je 2. 10. 1382. godine izdao povelju u Blagaju.

Spominje se Kotor Varoš na Vrbanji u vlasništvu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Spominje se rudnik Olovo.

Spominje se Konjic.

1383.
Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić je započeo formiranje bosanske mornarice gradnjom brodova u Kotoru.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić uputio je zahtjev Dubrovčkoj republici da mu pošalje veći broj graditelja.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić priznanjem kraljevine Ugarske došao je u posjed grada Kotora i trga Drijeva (Gabela), koji su ušli u sastav bosanske države.

Zetski vlastelin Balša opsjeo je s vojskom grad Kotor, koji je tada bio u sastav bosanske države.

Župan Petar, sin Vladislava Petkovića, dozidao crkvu u Dobrunu.

Biokovsko-neretvanska oblast ušla je u sastav Bosanskog kraljevstva.

1384.
Timurtaš-paša s turskom vojskom upao je u Bosnu i dopro do Soli (Tuzle).

1385.
Ugarska je priznala vlast bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića nad gradom Kotorom.

Bosanska vikarija u sedam kustodija imala je 35 samostana.

1387.
Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić je pod svoju vlast uzeo grad Klis kod Splita.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić odobrio je gradu Klisu povlastice, a u grad stavio bosansku posadu.

Ivaniš Horvat sa bratom sagradio je grad Dobor kod Modriče.

1388.
Dana 27. 8. 1388. godine došlo je do sukoba između bosanske i turske vojske kod Bileće. Tom prilikom je bosanska vojska, pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića, nanijela Turcima katastrofalan poraz. Turskom vojskom zapovijedao je vojvoda Šahin.

U Bosni boravio i gradio dubrovački graditelj Bogosav Jogunčić, koji je sa svojim učenikom Ivanom gradio bosanskom kralju Tvrtku I. Kotromaniću bunar. To je vjerovatno cisterna u gradu Bobovcu.

1389.
Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić uveo je carinski sistem u bosanskoj državi.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić postavo je ultimatum gradu Splitu da se do 2. 06. 1389. godine preda i uđe u sastav bosanske države.

Dogodio se katastrofalan poraz srpske vojske, 28. 6. 1389. godine, na Kosovu polju u bici protiv turske vojske.

Miloš Kobilić (Obilić) je prevario Turke, jer se navodno predao, i izvršio atentat na turskog cara Murata I. kog je ubio pred njegovim šatorom. Muratov sin Bajazid preuzeo je zapovjedništvo nad turskom vojskom, porazio Srbe, zarobio kneza Lazara i zbog Kobilićevog atentata osudio ga na smrt. Tako je 1389. godine Srbija prestala postojati kao država.

Na Kosovu polju pali su u zarobljeništvo Stjepan i Vlađ, sinovi usorskog vojvode Zlatonosovića.

Dubrovačka vlastela pokušala posredovati kod Turaka radi njihova oslobađanja.

O bici na Kosovu polju postoje oskudni povijesni izvori. Turska povijest tu bitku smatra marginalnom i ne bi je ni pominjala da nije na Kosovu polju ubijen sultan Murat I.

Srpska historiografija je predimenzionirala tu bitku, nazvavši je povijesnom. Od poraza srpske vojske kasnije je stvoren mit i gotovo cjelokupna srpska ideologija počiva na 'osveti mučenika Kosova' i stvaranju antiturskog raspoloženja. Mit je nikao u epskoj pjesmi, prihvatila ga je propaganda u svoje političke ciljeve. Po mitu, svi su krivi za poraz na Kosovu polju, i Vuk Branković, koji je 'izdao', i Marko Kraljević, koji je 'kasno stigao', i svak drugi - samo ne oni koji su loše vodili srpsku vojsku. Navodno je kasno stigao i vojvoda Vlatko Vuković na čelu bosanske vojske, kog je u pomoć slabijim Srbima poslao bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić. O tome srpska historija ćuti.

Nasljednici kneza Lazara u Srbiji postali su vazali turskog sultana Bajazida I.

Vuk Branković postao je vazal ugarskog kralja Sigismunda i neprijatelj bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića.

Vladislav Lošanci, vojskovođa ugarskog kralja Sigismunda, zauzeo je grad Klis.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić prodro je sa bosanskom vojskom u Dalmaciju i osvojio područja do zidina Zadra.

Ugarski vojskovođa, ban Lošanci opsjeo je s vojskom grad Vranu, sjedište velikaša Ivana Palažine.

Novembra 1389. godine bosanska vojska, uz pomoć vojske Ivana Palažine, nanijela je težak poraz ugarskoj vojsci u čijem su sastavu bili hrvtaski odredi iz Zadra i odredi krčkog kneza Ivana.

1390.
Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić dodijelio je grofovsku titulu obitelji Frederica Michielija.

Veliko vijeće grada Splita donijelo je odluku da prizna vlast Bosne i njenog kralja Tvrtka I. Kotromanića.

Veliko vijeće grada Trogira priznalo vrhovnu vlast Kraljevine Bosne.

Veliko vijeće grada Šibenika donijelo odluku da prizna vrhovnu vlast Kraljevine Bosne.

Jadranski otoci Brač, Hvar i Korčula priznali vrhovnu vlast Kraljevine Bosne i kralja Tvrtka I. Kotromanića.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić u Kraljevoj Sutjesci izdao je povelju Splitu, Šibeniku, Trogiru i otocima Braču, Hvaru i Korčuli i označio im granice unutar Kraljevne Bosne.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić primio je u Kraljevoj Sutjesci splitskog nadbiskupa Gvalda i poveljom stavio pod svoju zaštitu posjede i prihod Splitske nadbiskupije.

Bosanki kralj Tvrtko I. Kotromanić imenovao je vojvodom Pavla Klešića.

Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić odredio je da se u perifernim oblastima Kraljevine uvede plaćanje jednog dukata godišnje po dimnjaku.

Veliko vijeće Dubrovačke republike donijelo je odluku da se bosanskom kralju Tvrtku I. Kotromaniću predloži da Dubrovačka republika bude posrednik u pregovorima o sklapanju mira između Kraljevine Bosne i Kraljevine Ugarske.

1391.
Ugarski kralj Sigismund uputio je na dvor bosankog kralja Tvrtka I. Kotromanića poslanike radi pregovora o miru između dva kraljevstva.

Dana 10. 3. 1391. umro je prvi kralj države Bosne Tvrtko I. Kotromanić. Sahranjen je u stonoj crkvi s. Nicolaus Milosseva kod Visokog (Milo, današnji Arnautovići). Njegov grob i posmrtne ostatke otkrio je arheolog dr. Pavo Anđelić

Na Bosanskom stanku novim kraljem države Bosne proglašen je Stjepan Dabiša.

Dana 16. 3. 1391. godine, nakon vijesti o smrti kralja Bosne Tvrtka I. Kotromanića, Dubrovačka republika ponudila je zapovjednicima u tvrđavama Novi i Konavle svoju pomoć.

Novi bosanski kralj Dabiša Kotromanić uzeo je ime Stjepan, po uzoru na Tvrtka I. Kotromanića.

Ladislav Napuljski, ističući svoja prava na Dalmaciju i Hrvatsku, imenovao je Ivaniša Horvata namjesnikom Ugarske, a braću Hrvoja i Vuka Vukčića Hrvatinića dalmatinsko-hrvatskim banovima.

Ugarski kralj Sigismund Luksemburški zatražio je od rimskog pape Bonifacija IX. indulugencije (oproštajnice) za grijehe koje želi počiniti u križarskom ratu protiv patarenske Kraljevine Bosne i zaštite svoje vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji.

Bosanski vlastelini Radiš i Beljak ustupili su Konavla sa tvrđavom Sokol na upravu Dubrovačkoj republici.

Knez Pavle Radenović s Vlatkom Vukovcem i bosanskom vojskom zauzeo je Konavle.

Župa Vrm pripadala je posjedu bosanske obitelji Sanković.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić počeo je graditi tvrđavu Jajce.

Bosanski plemić Radiš sklopio je ugovor o trgovini s Dubrovačkom republikom.

Tomaš Lužac, kaligraf bio je logotet bosanskog kralja Dabiše. Imao je titulu kraljevog vicekancelara.

Stojko Petrović iz Rudina kod Bileće učio je zlatarski zanat kod Aleksija Kalođurđevića u Dubrovniku.

Hlapčić Grubanac bio je dijak (pisar) kod Bjeljaka i Radića Sankovića, humskih velikaša.>

1392.
Ponovo došlo do sukoba između turske i bosanske vojske. Turci su doživjeli i drugi veliki poraz. Tursku vojsku vodio je Jigit-beg, skopaljski namjesnik. Osmanska vojska je provalila u zemlje plemića Pavlovića i Hum. I pored poraza, Jigit-beg je uspio zarobiti potomka obitelji bosanskih plemića Hranušića-Kotromanića. Nakon što ga je posinio i prevo na islam i dao mu ime Ishak-beg, kod sultana je dobio leno (zijamet). Postao je zapovjednikom turske vojske. ( Ovu tezu je iznio dr. Ćiro Truhelka, iako nije naučno ustanovljeno ni da li su Hranušići u rodu sa Kotromanićima!)

U jednoj povelji kralja Stjepana Dabiše Kotromanića spominje se mjesto Kakanj.

Bosanski franjevci doselili na otok Korčula u mjesto Badija.

Bosanski kralj Dabiša izdao je povelju Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću.

Bajran Mikulić, dubrovački zlatar, živio je i radio u Drijevima (Gabela). Te godine je prodao Dragoslavu, ropkinju koju je kupio u Drijevima.

1393.
Sklopljen je mir između Kraljevine Bosne i Kraljevine Ugarske.

Bosanski plemići Vuk i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, banovi dalmatinsko-hrvatski, došli su u sukob sa nasljednicima Ivana Paližne zahtijevajući da gradove Ostrovicu i Vran predaju Bosni.

Po nalogu bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića, vojvoda Donjih krajeva Hrvoje Vukčić Hrvatinić stupio je u pregovore s ugarskim kraljem Sigismundom Luksemburškim i obećao mu lojalnost.

Vukašin Gizdanić bio je dijak u kancelariji vlastelina Vlatkovića.

Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić sklopio je ugovor o miru s ugarskim kraljem Sigismundom Luksemburškim i izrazio lojalnost Ugarskoj.

Dijak Stanko Kromirjanin pisao je (prepisao) evanđelje za bosanskog tepčiju Batala. Evanđelje je u znanosti poznato kao 'Batalovo evanđelje', a čuva se u Gosudarstvenoj publičnoi biblioteci u Petrovgradu. Od njeg su sačuvana samo četiri lista. Pisano je bosanicom. Na drugom listu nalazi se za znanost veoma značajni popis imena poglavara patarenske Crkve bosanske. Među njima spominje se i Batalo, tepčija, vlastelin. Gospodario je Lašvom, Sanom i gradom Toričan kod Travnika. Grobnica mu je otkrivena kod Turbeta blizu Travnika. Bio je plemić na dvoru bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića i kraljice Jelene Grube, te kralja Stjepana Ostoje. Oženio se sestrom Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskog plemića.

Ugarska vojska osvojila je Srebrenik.

Došlo je do sukoba između bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića i plemića Ivaniša Horvata.

Humski knez Ivan Radivojević opsjeo je grad Omiš.

Kralj Sigismund Luksemburški s ugarskom vojskom poveo je rat protiv Kraljevine Bosne. Provalio je u sjevernu Bosnu i zauzeo grad Dobor iz kog je istisnuo plemiće braću Horvat.

Ugarski kralj Sigismund Luksemburški pod Doborom prisilio je bosanskog kralja Stjepana Dabišu Kotromanića da se odrekne vlasti nad Dalmacijom i dijelom Hrvatske i prepusti ove zemlje Ugarskoj.

Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić priznao vazalstvo Ugarskoj.
Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić, pošto nije imao muških potomaka, dao saglasnost da se poslije njegove smrti bosanska kruna preda ugarskom kralju.

Ugarski kralj Sigismund Luksemburški bosanskom kralju Stjepanu Dabiši Kotromaniću dao je titulu župana Šomodske županije.

Priznavši vazalstvo Kraljevini Ugarskjoj, Kraljivina Bosna je vraćena u granice koje je imala za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

Radoje Bokanac iz Popova Polja učio je zlatarski zanat kod Hranislava Divojevića u Dubrovniku.

Prodan Piskulin, rodom iz Vrma kod Trebinja, učio je zlatarski zanat kod Hranislava Divojevića u Dubrovniku.

Prvinac Septunić, sin Ivanka iz Ljubomira kod Trebinja, učio je zlatarski zanat u Dubrovniku.

1396.
Došlo je do sukoba između turske i ugarske vojske kod Nikopolja. Ugarska vojska doživjela je veliki poraz u sukobu s Turcima.

Bosanski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić, nakon što su Ugri pod zapovjedništvom Sigismunda Luksemburškog doživjeli poraz kod Nikopolja, otkazao je lojalnost Ugrima i napao ih.

Bosanski plemić Sandalj Hranić osvojio je grad Budvu.

U gradu Kušlatu postojala je dubrovačka kolonija i trg.

Ponovo se pominje bosanski grad Jajce.

Turska vojska, predvođena sinovima sultana Bajazida i srpskim knezom Stevanom Lazarevićem, napala je treći put Kraljevinu Bosnu.

Veliko vijeće Dubrovačke republike za građanina Dubrovnika primilo je kneza Pavla Radenovića koji je državi Dubrovčana obećao slobodnu trgovinu i svaku sigurnost u Kraljevini Bosni.

Spominje se grad Samobor na Drini.

Radoslav Milosalić bio je dijak i kaligraf kneza Pavla Radinovića.

1398.
Tursko-srpska vojska, na čelu sa sinovima cara Bajazida i despotom Stevanom Lazarevićem, pretrpjela je poraz od bosanske vojske. U paničnom bijegu ka Srbiji i Turskoj njihova vojska je desetkovana u sniježnim mećavama. Malo ko se vratio živ iz ove neslavne tursko-srpske osvajačke vojne protiv Kraljevine Bosne i Bošnjana.

Odlukom Bosanskog stanka svrgunuta je s vlasti bosanska kraljica Jelena Gruba, žena bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića.

Za novog kralja Bosne izabran je Stjepan Ostoja.

Bosanski kralj Stjepan Ostoja poveljom od 15. 01. 1399. godine, ustupio je na korišćenje Dubrovačkjoj Republici predio Konvala kod Slanog.

U stonoj crkvi u Mileševu na Bosni (Milo kod Visokog) krunisan je za bosanskog kralja Stjepan Ostoja.

Spominje se Sokolac na Uni.

U mjestu Ustikolina postojala je dubrovačka kolonija i trg.

Štipan Dobrinović bio je dijak (pisar) na dvoru bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

1399.
Hrvatin, kaligraf, bio je dijak (pisar) na dvoru bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

Mileta Popović, kaligraf, bio je logotet kneza Radića Sankovića, humskog velikaša.

1400.
Ugarski kralj Sigismund Luksemburški optužio je bosanskog plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića za suradnju s Turcima.

Od ove godine optužba Bosne i njenih vladara za herezu u vjeri odmijeniće optužba za saradnju sa Osmanlijama, ili Turcima.

Bosanski kralj Stjepan Ostoja u gradu Hlivnu izdao je povelju kojom bosanskom plemiću Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i njegovom sinu daruje grad Hlivno i hlivanjsku župu.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić s bosanskom vojskom opsjeo je hrvatski grad Knin.

1401.
Bosanski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić izdao je u gradu Kninu proglas Zadranima, garantirajući im sigurnost ukoliko se priklone Vladislavu Napuljskom.

Ivaniš Nelipčić osvojio je Klis.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić s bosanskom vojskom zauzeo je grad Omiš, a na prijedlog grada Splita.

1402.
Gradovi Trogir i Šibenik odbili su da prizanju vlast Hrvoja Vukčića Hrvatinića i bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

Bosanski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić zauzeo je sa bosanskom vojskom Vranu i Ljubač kod grada Nina, te prisilio grad Split da prizna vlast bosanskog kralja Stjepana Ostoje.
Hrvatski historicar priznaje da je Tvrtko bio samo osvajac hrvatske zemlje a ne oslobodilac kako se to od nekih drugih prikazivalo https://www.youtube.com/watch?v=PDrx0a2Gx5M

http://www.youtube.com/watch?v=9GiTzVdWX5Q obavezno pogledati

Odgovorite