BANU

[Abidaga]

mSjxPKO_YNU
U Novom Pazaru je održana Osnivačka skupština Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti na kojoj su usvojeni neophodni dokumenti za osnivanje i početak rada: Platforma za osnivanje Bošnjačke akademija nauka, Odluka o osnivanju Akademije, Statut Akademije i izabrano je rukovodstvo i organi Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

Osnivačkom skupštinom, održanoj na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru 09.06.2011. godine, predsjedavao je predsjednik Inicijativnog odbora za osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti muftija Muamer ef. Zukorlić.

Za predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) jednoglasno je izabran prof. dr. Ferid Muhić, a za potpredsjednike Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti izabrani su prof. dr. Dževad Jahić i prof. dr. Lamija Hadžiosmanović. Predsjednik Senata Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti je reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa Cerić, a u Senatu Akademije još su izabrani: prof. dr. Ferid Muhić, prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Lamija Hadžiosmanović, muftija Muamer ef. Zukorlić, prof. dr. Muhamed Filipović, prof. dr. Ejup Ganić, književnik Nedžad Ibrišimović i prof. dr. Mevlud Dudić.

Nadzorni odbor BANU čine: prof. dr. Ismail Čekić - predsjednik, prof. dr. Šerbo Rastoder i prof. dr. Ibrahim Pašić, članovi. Predsjednik Suda časti Bošnjačke akademije je prof. dr. Omer Nakičević, a članovi su prof. dr. Hasnija Muratagić Tuna i akademski slikar Mehmed Slezović. Generalni sekretar Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti je muftija Muamer ef. Zukorlić. Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti imat će sjedište u Sarajevu i odjeljenje u Novom Pazaru.

Utemeljivači BANU-a su:
1. prof. dr. Ferid Muhić,
2. prof. dr. Mustafa Cerić,
3. muftija Muamer ef. Zukorlić,
4. prof. dr. Dževad Jahić,
5. prof. dr. Muhamed Filipović,
6. prof. dr. Lamija Hadžiosmanović,
7. prof. dr. Đenana Buturović,
8. prof. dr. Ibrahim Pašić,
9. prof. dr. Omer Nakičević,
10. prof. dr. Ismail Čekić,
11. prof. dr. Džemaludin Latić,
12. književnik Alija Džogović,
13. prof. dr. Šerbo Rastoder,
14. akademski slikar Mehmed Slezović,
15. prof. dr. Hasnija Muratagić - Tuna,
16. prof. dr. Ejup Ganić,
17. književnik Nedžad Ibrišimović,
18. prof. dr. Omer Ibrahimagić,
19. akademski slikar Muradin Dino Trtovac,
20. prof. Ervin Sinanović ,
21. ekonomista Haris Hromić.

http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=184

[Abidaga]

wk4B5LTSIFo

[ZV Keli]

Nesto sto se odavno trebalo osnovati,nije cudno jer Zukorlic,covjek kojeg cijenim i postujem,radi nesto sto smo trebali prije 20 godina,kopirati jevrejske organizacije u smislu ojacanja i povezivanja Bosnjaka diljem planete Zemlje.

Spas Bosnjaka vidim u BANU koji radi punom parom kao i ostale organizacije koje je osnovao upravo Zukorlic.

[Bosman]

Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda

Youtube kanal: http://www.youtube.com/user/bosnjackipokret
Stranica: http://bosnjacki-pokret.org/

[ZV Keli]

Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda

Youtube kanal: http://www.youtube.com/user/bosnjackipokret
Stranica: http://bosnjacki-pokret.org/

Zastava odlicna,Husein bi bio ponosan(iako nisu bas identicne).
Drago mi je vidjeti da se kao narod budimo iz letargije i prepustanja svega po sistemu samo sabura,bice kako bude.

[atif]

http://banu.eu.com/

[ZV Keli]

http://banu.eu.com/

Odlicno,radi se a to mi je veoma drago jer smo presli iz neke letargije u kakav takav rad

[Abidaga]

28-30.05.1433
Islamski centar Zagreb, Ferid Muhić: Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma:
3_jIxwRId2E

[ABen]

Izasla je knjiga M. Filipovica o Muameru Zukorlicu sa naslovom "Fenomen Muftija". Moze li neko pogledati da li je vec ima u knjizarama u Sarajevu i da li moze da se kupi?

[Abidaga]

22.09.2012
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Mi, nažalost, nemamo bošnjačku političku elitu, a sami smo odgovorni što je nemamo. Moramo kao narod shvatiti da sami sebe moramo odgajati, kao što odgajamo imama ili učitelja, kao što odgajamo intelektualca. Mi sami moramo odgajati političku elitu. Političko stanje u Bosni je refleksija nas kao naroda. Svi ti ljudi u koje prstom pokazujemo kao političare, oni su izašli iz nas. Problem je što mi kao narod nismo na visini povijesnog izazova koji nam se pruža, koji traži od nas da shvatimo da ne možemo očekivati pomoć od drugih, nego moramo sami sebi pomoći. Moramo se unutra organizirati, shvatiti da moramo prihvatiti rizik da živimo od svoga rada, od svoje pameti i da ne moramo plaćati cijenu svoje slobode krvlju. Mi smo najviše stradali u proteklom ratu, najviše imamo udovica, siročadi, prognanih. Sloboda svakog naroda ima cijenu.. Mi nemamo ni naftu, ni dolara, ni kralja, ni kraljicu. Nama je ostalo da svoju slobodu plaćamo – ili krvlju ili pameću. Mislim da je krajnje vrijeme da shvatimo da je naša krv skupocjena, dragocjena – i da umjesto plaćanja slobode našom krvlju, slobodu plaćamo našom pameću. Ta pamet treba da nas vodi jedinstvu i raspodjeli odgovornosti unutar našeg roda, iz koje će proizaći i politička i intelektualna i ulemanska elita. Tada ćemo i kao narod imati zajednički cilj. Nama je u ovome trenutku najvažniji zajednički cilj kako se odbraniti i boriti protiv mogućeg budućeg genocida. Kako se osposobiti kao muškarci da smo u stanju zaštititi našu majku, sestru i kćerku od silovanja četnika. To je naš prioritet nad svim prioritetima. Ako imamo taj cilj na umu, onda su sve druge razlike koje mi imamo unutar sebe irelevantne, nevažne. Ja ne vidim drugog cilja koji može da nas vodi i u politici, u kulturi, umjetnosti, vjeri i nacionalnom pitanju. Naše pitanje na Balkanu, kao i vas Bošnjaka ovdje u Hrvatskoj, nije vjersko, već nacionalno. Mi smo jedini narod na Balkanu i u Evropi koji nije riješio nacionalno pitanje. To mi moramo početi rješavati. U tom smislu zamolio bih Bošnjake, a vi to možete u Hrvatskoj, u Zagrebu i kroz vaš “Preporod” – da prestanete prepisivati to što čujete iz Sarajeva. Vi ste ovdje slobodni, vi ovdje morate otvoriti neke procese koji se u Sarajevu ne mogu otvarati. Jer Sarajevo je, nažalost, još uvijek pod blokadom, Sarajevo još nije slobodan grad. Sarajevo je još pod traumama bivšeg komunističkog režima, mozgovi koji su zaleđeni u “komunističkim frižiderima”. Profesori koji sada predaju na Univerzitetima uglavnom imaju doktorate iz marksizma, lenjinizma i samoupravljanja. Oni su još uvijek zaleđeni i dresirani iz Beograda na takav način da ih je strah da razmišljaju o sebi, svojoj kulturi, tradiciji. To je fenomen koji su svojevremeno imali Englezi, nismo mi jedini narod koji prolazi tu fazu. To je sindrom straha od vlastite kuće i vlastite kulture. Zato, kada vam iz Sarajeva dolaze stvari koje su podaničke, vi ih morate nadrasti..

Panbošnjaštvo je legitimna ideja koja treba da okupi sve Bošnjake na Balkanu, uključujući i Tursku i cijeli svijet, sa ciljem da se branimo i zaštitimo od genocida koji nam se ovoga časa sprema. A to znači da kao muškarci ne dopustimo više sramotu koju smo doživjeli ‘92. godine kada nismo mogli odbraniti svoje majke, svoje sestre i svoje kćerke od četničkog silovanja. Nismo mogli odbraniti naše džamije od rušenja, nismo se mogli odbraniti da ostanemo u svojim domovima. Prognali su nas iz našeg doma i naše kuće. Lutamo i hodamo po cijelome svijetu, ne možemo da sastavimo dvije generacije da sin naslijedi oca u imetku, nego moramo ispočetka počinjati. Kad odem u skandinavske zemlje – u Dansku, Švedsku i Norvešku, vidim da su tamo ljudi otišli sa praznim cekerom. Sad sam bio u Americi, obišao sam Detroit, Siracusu, San Jose, Atlantu, Chicago i New York. Vidio sam naše majke koje nemaju priliku da se uključe u bilo kakav društveni život ni Siracuse, ni San Josea, nego jednostavno trunu, žive prazan život, zatvorene u nekoliko kvadrata stana u kojem žive. Naravno, treba biti zahvalan Americi i svim evropskim zemljama koji su primili naše prognanike, ali treba se pitati: zašto su oni morali da idu iz svoga doma? Zato što su ih zločinci protjerali. A zašto su ih protjerali? Zato što smo mi kao narod bili nesposobni da branimo njihovu slobodu da ostanu i da opstanu. To je ono što mi treba da radimo. I treba da prestanemo postavljati nepotrebna pitanja koja nas vode u krivom smjeru. I stalno pitati: jesmo li Bošnjaci, šta znači panbošnjaštvo!? Mi trebamo napraviti fond za istraživanje. Mi smo narod koji vjerovatno najmanje ulaže u naučna istraživanja o tome ko smo mi i šta smo. Ja sam na prošloj sjednici Rijaseta pokrenuo da se u okviru zekata otvori ili napravi fond za naučna istraživanja. Da mladim ljudima ponudimo, da ih fokusiramo na neki detalj iz našeg nacionalnog, kulturnog i vjerskog bića. I da se ti mladi ljudi, umjesto da istražuju neke velike teme od kojih ne znam hoće li naša djeca imati ikakve koristi, fokusiraju na one teme koje za nas znače život. Ako se mi ne posvetimo našem nacionalnom pitanju, ako mi ne istražujemo, neće niko to raditi za nas. Zato je pitanje bošnjaštva naš izazov, da vidimo šta znači biti Bošnjak na Balkanu.

Mi smo još uvijek pod okupacijom. Imamo Daytonski ustav koji je legitimirao diskriminaciju na temelju nacije i vjere, to je diskriminatorski Ustav. Ali, zašto se to radi? Samo zato što su Bošnjaci-muslimani većina u Bosni i Hercegovini. Nama se ne dozvoljava da se mi osjećamo kao domaćini u našoj vlastitoj zemlji. Ako mi kažemo da volimo našu Bosnu, da je Bosna zemlja Bošnjaka i svih drugih koji žive u njoj, onda se provlači da smo nacionalisti. Ja pristajem da me se proglasi da sam nacionalista, ali tvrdim da Bosna pripada Bošnjacima jer mi druge zemlje nemamo. I svima onima koji tu Bosnu vole i koji su spremni da u njoj žive, da dijele sa nama dobro i zlo, kao što je Hrvatska zemlja Hrvata, kao što je Srbija zemlja, kao što oni kažu, Srba i ostalih. Čija je Bosna onda? Ne, oni kažu: “Nit’ je srpska, nit’ je hrvatska, nit’ je muslimanska.” To je najveća podvala koja se nama dogodila. Zašto? Zato što treba kazati da Bosna ne pripada nikome. Onda se kaže: Bosna je i ovih i onih i onih – i to znači ničija. Ne, Bosna je naša! Bosna je naša zemlja, naša država u kojoj mi moramo imati mir, u kojoj mi moramo imati slobodu, u kojoj mi moramo imati garanciju da nas neće više progoniti i silovati. A da bismo to postigli moramo biti jaki i snažni. Moramo prestati da postavljamo pitanja koja su irelevantna, da trošimo energiju na jalovim stvarima. Moramo se početi baviti stvarima koje za nas znače život, opstanak, borbu i odbranu od genocida.

Poruka Bošnjacima: Neka vas Allah čuva, budite jedinstveni, pazite jedni druge. Svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka!

http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=458

[Bosman]

Ovake stvari najvise volim citati. Konacno, neko smije javno propagirati stav Bosnjaka.

Svaka cast Cericu, Zukorlicu i cijeloj ekipi iz BANU-a. Puno su toga uradili u ovim zadnjim godinama

[amkos]

Odlican tekst !

[Abidaga]

28.04.2011
Ferid Muhić: Da li je Evropa kršćanski kontinent?
Dakle, postoji jedna distanca prema islamu i to je nešto što sad moramo da rasvijetlimo iz perspektive činjenica. Osnovna teza je da je Evropa ustvari hrišćanski kontinent i da je islam u neku ruku uvezena, ofanzivna, kako god hoćete, agresivna, sa agresivnom intervencijom uvezena religija, ali svakako ne evropska. Evropska religija je hrišćanstvo. Pogledajmo sasvim jednostavno činjenice. Hrišćanstvo potiče od Isusa Hrista, ili od Krista. Dakle, on je bio Evropljanin, vjerovatno rođen u Londonu ili možda u Parizu, ili možda negdje u Francuskoj, Španiji, možda oko Vtikana, u Italiji? Ništa od toga nije tačno, ali niko to ne vidi. Ma znam, ali ona je hrišćanska! Ma nije hrišćanska, to nije! Hrišćanstvo nije nastalo u Evropi. Hrišćanstvo je isto tako importirano, uvezeno u Evropu, a gdje je nastalo? Pa u istoj avliji gdje su nastali jevrejska, hrišćanska i islamska vjera, praktično u istoj. Praotac svih je Abraham, Abram, Ibrahim, i to nije bilo u Evropi. Azija koju inače toliko preziremo i, čak i komentatori govore sad o Azijatima, što je direktno pežorativno (ovaj je takmičar Azijat, nije Azijat, nisu oni Azijati, oni su Azijci; Azijat je vrsta jedne uvrede koja ima i fiziološku podlogu u tom mongoloidnom segmentu, kao bolest, ali dobro, nije to slučajno omaška), dakle Azija je ustvari kolijevka spiritualnosti čovječanstva, sve tri velike religije, monoteističke, i mnoge druge duhovne, su nastale, ali ne u Evropi, mi to tako olahko prisvajamo, nego u Aziji. Odakle onda animozitet prema islamu, kad je islam, ustvari, isto tako uvezen u Evropu, prihvaćen u Evropi, doveden u Evropu kroz misionare, kroz sveštenike, kroz primjere ljudi, kroz trgovce itd., i primljen od Evropljana koji su prije toga bili sve, samo ne i hrišćani, Jevreji, niti muslimani.

Pod pritiskom Jevreja u posljednjih 150 godina, posebno preko njemačkih univerziteta i to u filozofiji, počelo se govoriti o judeo-kršćanskoj Evropi. Ni Jevreji nisu iz Evrope, ali su Englezi pritisnuli i priznalo se da je Evropa ustvari i judeo-kršćanska, jer su obje religije ostavile značajne tragove na formiranje identiteta Evrope, ali islama nema. Islam znači nije ostavio značajne tragove na identitet Evrope. Evropa je, dakle, dobila spolja identitet, koji je kršćansko-judejski ili judeo-kršćanski, ali ne i islamski. Obje su religije bile integrativne, ali islam je bio destruktivan. Pogledajmo činjenice, da li je to tako i kada je Evropa postajala i koji dijelovi Evrope su postajali kršćanski, a kada i koji dijelovi su postajali islamski? I na koji način se širila jedna, a na koji način druga religija u Evropi? Dakle, Evropljani nisu ni Jevreji, ni kršćani izvorno, ni muslimani. Oni to postaju. Da vidimo kad to postaju. Prema tome, to da je Evropa dominantno kontinent bilo koje od ovih religija je potpuno bez osnove.

Kršćanstvo i islam u Evropi
Ove religije se šire iz zajedničkog centra, prednja Azija, Arabija, Jerusalem i taj region. Dakle, hrišćanstvo se širi, recimo da krenemo od ovih prostora, među Slavenima negdje od misija Krila i Metodija, ili Ćirila i Metodija, to je negdje 9. vijek, posebno Moravska, pa onda preko teritorija današnje Makedonije, Srbije itd. Tu se počinje širiti u 9-tom vijeku. U Mađarsku dolazi u 10. vijeku, zapravo na kraju 10. vijeka, 1001. kralj Sveti Stefan, nazvan Sveti jer je konstituisao tada mađarsku teritoriju, koja još nije bila država, formirao je jednu cjelinu i uvodi hrišćanstvo. Rusija, oko Kijeva, isto tako početkom 11. vijeka, za vrijeme kneza Vladimira, Kijevska Rusija postaje kršćanska, hrišćanska. Isto tako, krajem 10. i početkom 11.vijeka u Skandinaviji, velikom dijelu Njemačke, Poljskoj, Danskoj, to je znači 980. do 1050., recimo 60-70 godina, širi se hrišćanstvo ili kršćanstvo u tim regionima Evrope. U Britaniji počinje negdje u 7. vijeku, ali opet kasnije se to gubi, pa tek s Normanima, poslije Bitke kod Hestingsa, uvozi se ustvari kao oficijelna religija, jer su pobjedili Normani lokalno britansko stanovništvo, zapravo djelimično satrali i nametnuli hrišćansku ili kršćansku vjeru, ali to je tek 11.vijek. Ima li tu igdje i traga od islama? Kako da nema! I to nije ovako dovođen, uvožen pojedinačno. Cijela Španija, Endelus, Andaluzija je od kraja 7. vijeka, već početkom 8. uveliko islamska. I to je najrazvijeniji dio Evrope. Duhovni život je nevjerovatno intenzivan, umjetnosti, nauke i filozofija sve što se širilo kasnije, ustvari, počeci renesanse su dolazili preko Španije i preko arapskih prevoda, islamskih prevoda onoga što je nađeno u Aleksandrijskoj biblioteci i što je sačuvano, zahvaljujući njima, prije nego što je Aleksandrijska biblioteka spaljena od kršćana, ali kako god bilo, to je 7., 8.vijek, 9., 10.vijek. Islam je 700 godina tamo i on se širi u početku do Južne Francuske, do Švajcarske, dijelovi Švajcarske su, i čitava sredozemna oblast, i sva ostrva, od istočnih ostrva Majorke itd., preko Sardinije, preko Sicilije do Kipra, do Rodosa, do svih tih ostrva bili pod islamskom vlašću. To je bilo islamsko. Šta se događa sa Balkanom. Obično se misli da je to dolazak Turaka, ali na Balkanu postoje raniji tragovi. Džavid Haverić ima jednu interesantnu, neobično značajnu studiju koja mu je bila magistarska, koju je preradio, objavljena je 2001. u Australiji, on je tamo i magistrirao o ranom islamu na Balkanu, on ima arhivske dokumente da je prisutstvo islama na Balkanu počelo u 8.vijeku, dakle, ne 12.,13., dakle prije Turaka na 100 godina. On navodi za 8. vijek direktne podatke, dokumente, to je onaj sporadični proces kao što se širilo hrišćanstvo. Dobro, moramo vidjeti ovu razliku. Dakle, hrišćanstvo se širi preko Rimskog carstva koje propada. Islam se širi na istom kontinentu, Evropi, preko Abasida, njihove dinastije Kalifat-Abasida, dakle Andaluzije preko carstva i države koja je izvanredno organizovana i koja je u procvatu, koja je više od 700 godina tu, zapravo, ostavlja neizbrisiv pečat na identitet Evrope.

Evropa bez tog kalifata apsolutno ne bi bila ista, to nije brazda ili ožiljak na licu Evrope. To je onaj jedan od njenih najljepših dijelova na tom licu. To se zaboravlja. Koliko je samo od toga srušeno, da ne ulazim, ali to je izvanredno duga priča i uzbudljiva, ali recimo sačuvan je samo onaj dio u Kordobi. Jer kad su htjeli i to rušiti, kad je car vidio, ovaj španski kralj, ustvari, Alfonso, rekao je: Ne, ovo ne rušite, ovo niko na svijetu više neće moći napraviti i tu je uveo svoju palatu. To je sačuvano, ali koliko su rušili, to je nevjerovatno, od arhitekture do literature i vinogradarstva, jer su uzgajali grožđe iako nisu pravili vino. Postoji jedna zabluda o tome, i baš sam nedavno razgovarao s jednom autoricom koja je pravila knjigu, rekla mi je: Muslimani su iskorjenili grožđe, vinovu lozu iz Španije. Ja joj kažem ne, podaci su upravo suprotni. Morala je, da bi provjerila, pitati španske eksperte i oni su rekli, naprotiv, mi smo, kad smo došli tamo, počeli da uništavamo, jer nismo znali kako se uzgaja. Od smokvi do maslina, od vinograda do cvijeća. Poslije joj je bilo drago što je ispravila svoje pogrešne predodžbe. Dakle, islam je ucrtao jednu od najljepših crta na licu Evrope i Evropa to sada priznaje, ali ne prihvata da je ta crta od islama. Dakle, prekrasna Španija, španski duh, španska tradicija, španska muzika, španska arhitektura i 700 godina islama.

Zatim imate ono što se često zaboravlja, rekao sam da se u Rusiji, to je ustvari Kijevska Rusija, to je, zapravo, današnja Ukrajina, širi hrišćanstvo u 10. vijeku, početak 11. vijeka. Međutim, u to vrijeme se formira tzv. Krimski kanat, Zlatna horda, trajao je 700 godina, 600 godina, 680 godina, a Rusi su bili vazali tog Kanata. To je Evropa, to je pred Ural, nije za Ural, jer je Ural ona geografska granica, istočno od Urala se računa Azija, međutim to je na Crnom moru, to je Krim, to je Dobrudža, to je Moldavija, to su sve te zemlje koje su oni držali. Moskva je bila oko 300 godina njihov vazal, plaćala im je i morala da šalje vojnike kad je bilo ratova. Prema tome, to je ostavilo isto tako izuzetno jak pečat na Evropu, na taj dio Evrope i to se gotovo više ne spominje. To je Evropa, to je islam koji je isto tako bio formiran kroz jednu granicu, iako ne tako sofisticiranu državu kakva je bila ona na tlu današnje Španije.

Kad su došle Osmanlije, Osmanlijsko carstvo, ja nerado koristim taj termin, moram reći, ja se opredjeljujem za ovaj tradicionalni koji su koristili osmanski historičari za naziv te države, a to je Osmanli-Devlet. Devlet, ustvari, znači komandevlet, to bi savremeni termin označio kao zajednicu naroda, osmanlijska zajednica naroda. Osmanlije su uvijek bila manjine u svojoj državi. Katkada su padali i do 5%, jer je država bila ogromna sa velikim brojem stanovništva. Nisu nikad prešli oko 30%, negdje oko 27%. Zato, jer je to bila zajednica naroda i kada su oni došli, oni su u Evropi do danas, to nemojmo zaboraviti, jer to je istočni dio Balkana, Balkanskog poluostrva i čitav taj dio je do danas turski, međutim oni su dva puta bili došli do Beča. Sve ove zemlje su bile islamske i sad šta treba da se razumije, ustvari, moja teza nije da, kao što sam rekao, sataniziram jedne, a nekritički hvalim druge. Ja smatram da to nije do supstance ljudi, nego do, takoreći, karaktera onog duhovnog principa, islamskog principa, jer je osmanlijska država, ustvari, bila islamska država. Sultan je bio i državnik, ali i vjerski prvak, u tom smislu on je bio halifa.

Duh islama uvodi toleranciju na svjetsku scenu
Dakle, duh islama je ustvari uveo princip tolerancije na svjetsku scenu. Sva evropska tradicija tolerancije zapravo je, manje ili više, vjerni, ali uglavnom iskrivljeni, nevješti prepis tolerancije koju je osmanlijski duhu islama uveo, ustvari riječ je o modelima administrativnog rješavanja. Od mileta, kao koncepta naroda, nezavisno od svih drugih koji je ravnopravan u jednom osnovnom horizontu, jednak bez obzira na njegovu etničku ili vjersku pripadnost, do nevjerovatne tolerancije u priznavanju prava na sopstveni identitet. Jedan podatak koji malo ko zna, ali dolazi iz prve ruke od predsjednika Evropske konferencije Roma. On, na moje iznenađenje, kaže meni: Znaš li da Romi izvan granica Osmanlijskog carstva ne znaju svoj jezik. Dakle, Romi Rusije, Romi Poljske, Njemačke, Španije, Italije, Britanije nemaju pojma o jeziku, ne znaju romski jezik. Mi smo sačuvali svoj jezik samo na tlu Osmanlijskog carstva. Dakle, jedino je to carstvo koje je, kad se poslije 500 godina ili negdje 380 ili 455, zavisno kako se odakle povlačilo, ostavilo sve narode sa njihovim jezicima, sa njihovim vjerama i sa njihovim školama. Ali o tome ćemo malo kasnije, kad budemo govorili o islamizaciji. Međutim, model, ustvari, opet je jedna ne tako vidljiva crta na licu Evrope, ali karakterna ključna crta, tolerancija, to je ono što sad Evropa pokušava oživjeti. Ako vidite bilo gdje u svijetu sliku na kojoj su crkva, džamija, i sinagoga, možete biti sigurni da su izgrađene u vrijeme kad je tu vladao islam. Toga nema van islamskog svijeta. To vidite samo na tlu islamskog svijeta. Tek sada pokušavaju, ali opet ne zajedno jer pojavljuje se problem dobijanja dozvola po Evropi; u Njemačkoj i Švajcarskoj vi već znate da nemate dozvolu za minaret, munaru, ali u Varšavi, u Poljskoj, u Mađarskoj daju dozvolu. Ima nekoliko studija iz Njemačke, oni su bar otvoreni i dozvoljavaju da se to istraži, koje pokazuju da se na najnepovoljnijim mjestima daju dozvole, recimo nedavno su krenuli od jednog njemačkog grada, gdje su konačno dali dozvolu, ali vrlo blizu klanice za svinjsko meso. Potom su kazali: šta da radimo sad, rekli su to je jedino s čim grad raspolaže. Na sve načine se, ustvari, još opiru duhu tolerancije koji je u suštini islama sasvim prihvatljiv.

Ta snaga islama je ujedno bila u neku ruku i slabost, jer islam nije ni nacionalistički fokusirana, ni državno centrirana i locirana tradicija. Da vam pokažem s ovim primjerom. Recimo, Srpska pravoslavna crkva danas još ne priznaje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, niti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. To su države koje su dugo bile u sastavu iste države, poslije I svjetskog rata, poslije 1918. g, kroz Kraljevinu, kroz socijalističku, kroz federativnu, ovaku i onakvu Jugoslaviju. Ne priznaju! Zašto? Zato što je nacionalno centrirana Pravoslavna crkva. I ona ne dozvoljava drugome, samo ste vi pravoslavci ako ste Srbi. Ali mi smo Makedonci!. Ne mi vam ne dajemo blagoslov, majka crkva srpska ne daje. O tome ćemo malo kasnije, sada samo da pokušamo da shvatimo, ustvari, šta se onda desilo, ako je to bilo tako dobro, ako su to bila tri carstva, ako su na mnogim mjestima Evrope, ustvari, muslimani došli ne samo prije, nego i došli na mnogo višem nivou: administrativnom, političkom, umjetničkom, književnom, kako god hoćete, kroz države, eto ove tri koje smo spomenuli. Otkuda onda taj mit da su muslimani neevropska i antievropska opcija, otkuda taj mit koji je do danas poslužio recimo srpskoj propagandi u agresiju na Bosnu da kažu da su oni branili Evropu, a nezahvalna Evropa sada ih napada. Evropa traži da odgovaraju u Hagu oni koji su branili Evropu od tih Azijata-muslimana. Do danas se operiše sa tim terminom, konceptom o tome kako su, ustvari, uvijek oni branili Evropu na granicama od ove pošasti. No, Evropa je bila islamska, kao što smo vidjeli u mnogima dijelovima znatno prije nego što je postala kršćanska. Španija postaje hrišćanska ili kršćanska definitivno 1492. sa progonom svih Jevreja i svih muslimana i sa pokoljem onih koji su odbili to da urade. Naročito u Sardiniji je bilo strašno, navodno sve do posljednjeg su tamo poklali. Neki govore da su poštedili dvoje djece, ali neki izvori kažu nikoga. Oko toga ima strašnih stvari, ali dobro! Vratimo se sada pitanju zašto se to, ustvari, desilo? Ja opet neću reći da su jedni ljudi izvorno zli, meni principijelno nije prihvatljiva teza da su neki ljudi dobri, a neki ljudi zli. Iza toga stoji, kao što sam rekao, konstitucija. Dakle, ustav jeste konstitucija, to je onaj unutrašnji princip jedne države ili konstitucija čovjeka, čovjekove duše. Ovdje se radio o konstituciji države, ustvari duhovnosti islama, a kada je pao taj veliki protivnik, Osmanli-devlet, odahnuli su Evropejci. Zašto su odahnuli? Zbog poreza. O tome čak, možda na iznenađenje mnogih, piše opširno Engels, pa savjetuje Marksu da čita. Kako su napredovali Turci, ili Osmanlije, seljaci su sa hrišćanskih teritorija bježali na teritorije Osmanlija, jer su se uvjerili da su porezi daleko niži i da je odnos feudalnih gospodara apsolutno tolerantniji nego tamo gdje su bili njihovi hrišćanski gospodari. I da je, ustvari, u velikom dijelu njihovo lahko napredovanje u Evropi bilo omogućeno time da je narod prebjegavao na njihovu teritoriju. I prave paralelnu analizu, koliko su to manja davanja, manji taj zloglasni harač koji je 10%. To je desetak. Danas je onaj porez na tu dodatnu vrijednost, PDV, u Makedoniji je 17%, da ne govorim koliko se odbija još drugoga. Ali kako god bilo, znači, odahnuli su jer je taj primjer za njih bio zastrašujući.

Primjer Budimpešte
Za svo vrijeme dok su Osmanlije bile tu, Evropa nije prihvatila duh tolerancije. Prihvata ga tek sada. Evo jednog primjera sa jedne nedavno održane međunarodne konferencije na kojoj je jedan od članova Parlamenta Mađarske branio tezu da u Mađarskoj, ipak, ima terorizma, i međunarodnog. Pitao sam ga o toleranciji. On kaže da su muslimani tolerantni! Kažem mu ja, evo, uzmimo primjer Budimpešte1526. g. Iste godine, poslije bitke na Mohaču, Osmanlije su umarširale u Budim, tada je bio Budim a kasnije je bila i Pešta. Odgovorio je da je to tačno, mada nije bio siguran u godinu. Tačno 1686., dakle 160 godina poslije, izašli su onim mirovnim dogovorom. E, to je znao. Pitam ga ja, da li su zatekli neke crkve kad su došli? Kaže jesu. Stanje od 1526.? Kako da ne! Stoje li još te crkve? Stoje! Ima ih iz 13. vijeka, iz 12. vijeka! Znači, Turci su došli i otišli a te crkve ostale do dan danas, je l' to znači da su ih rušili ili da nisu rušili? Pa znači da ih nisu rušili! Tako je! Ima li ih iz 16. vijeka,17. vijeka, jesu li bile tamo? Ima ih toliko i koliko hoćete, ne znam, 7 mi ih je odmah nabrojao. To znači da su dozvoljavali da se grade dok su bili tamo. Pa znači, ispada tako. E, dobro, rekoh, znate li vi koliko je bilo džamija kad su Turci 1686. napustili Budimpeštu. Nije bio siguran. 224! 224! E koliko ih ima danas? Nema ni jedna. Ne samo danas. Sljedeće godine nije bila ni jedna, i o tome govori jedan putopis. Za godinu dana nije ostavljena ni jedna džamija. I danas, oficijelno se ne dozvoljava izgradnja duhovnih objekata islama, na teritoriji Budimpešte, to je 100% sigurno, a možda ni u drugim dijelovima Mađarske, što nije tako sigurno, ali za Budimpeštu je bio siguran.

Ko je onda netolerantan? Dakle, Evropa nije prihvatila tu priču tako lahko. Jer je bio loš primjer. Trebalo je odjednom dozvoliti svima da dignu ruke. Naprotiv, Evropa je bila za svo to vrijeme nevjerovatno netolerantna. Rijetko se spominje pojam 'PAKS OTOMANIKA'. To je po uzoru na onaj 'PAKS ROMANA'. U jednom periodu Rimsko carstvo je bilo stabilno i vladao je mir na cijeloj teritoriji. Nije bilo neprijatelja spolja koji bi ugrozili unutrašnji mir. Po tome uzoru, nazvana je ona PAKS OTOMANIKA. Situacija, koja je trajala na Balkanu oko 300 godina. Balkna je bio najmirnije područje čitavog Crnog mora, do recimo Karlovca. U Evropi, ratovalo se jeste, ali su ljudi ratovali na granicama prema Bagdadu ili u Jemenu. U tom periodu ovdje nije niko ugrožavao državu, carstvo je bilo suvišno snažno. Ovdje nije bilo nikakvih borbi. Taj mir je za Evropu bio nezamisliv, jer upravo u tom periodu bili su vjerski ratovi u Evropi. Katolici i protestanti koji su se do istrebljenja tjerali. Spas je bio samo u bjekstvu.

Prelazak u Ameriku je velikim dijelom izazvan, poslije otkrića 1492., a počinje naročito intenzivno u 17. vijeku, bjegom protestanata. Zašto? Po mnogima je predsjednik Kenedi ubijen jer je bio katolik. Zašto ta velika netolerancija? Zato što su, ustvari, bježali oni koje su vjerski motivi naveli da ratuju do istrebljenja protiv onih drugih. U to vrijeme Evropa je plivala u krvi. Seljački ustanci su je nevjerovatno potresali. Od Martina Lutera do borbi pape protiv svih ovih pojedinačnih država. Zbog toga što neće da razvede britanskog kralja Henrija, on odsiječe T. Morusu glavu, a ovaj pozove vojsku na njega, do toga da su ratovala mnoga mala kneževstva i da su bila uništena od papske vojske, jer nisu htjela plaćati porez i priznavati papsku vlast, što je navelo Martina Lutera da proglasi protestantizam te da zakuca onih svojih 68 teza na kapiji one crkve. Dakle, vjerska tolerancija je bila potpuno nepoznata, jer tamo je, ustvari, bila obrnuta ideja, tj. da duhovni vođa mora biti i apsolutni kralj, gospodar svih dobara i svaka konkurencija se smatrala aspolutno neprihvatljivom. U svakom slučaju, znači odlazak Osmanlija je ustvari značio veliko olakšanje za imperijalne motive Evrope. Nećemo, morati više biti tolerantni. Ovi su postali isuviše opasni s tom pričom o teleranciji. Možete vidjeti tu priču o toleranciji, na primjeru kolika je, recimo, bila tolerancija prema jezicima. To što sam već spomenuo.

Kad su otišli sa Balkana, poslije 500 godina, i najmanji narodi su zadržali svoj jezik. Crnogorci, Makedonci, Grci, koji su oko 400 godina bili Turska, sa svim ostrvima. E, Bugari, Makedonci, Srbi, Bošnjaci razumije se još više. Bosanski je bio oficijelni, diplomatski jezik oko 250 godina za ove terene i zvao se bošnjača, bosanski, direktno bošnjački, po onom turskom, jer to oni tako prevode, ali bio je bosanski jezik. Dakle, svi jezici su ostali i rumunski, i ovi, i oni, i vidjeli smo romski. Samo za ilustraciju, Britanija koja je bila oko 110 godina u Indiji i držala preko 500.000.000 stanovnika dovela je do toga da je u Indiji danas engleski službeni jezik. Ko je ovdje, osim učenih ljudi, bio prinuđen, jer to nije prinuda, ali jeste unutrašnja prinuda da se uče drugi jezici. Mogao ti je proći čitav život znajući samo svoj jezik i tako se to desilo. Dakle, šta je bilo?!

Odlazak Osmanlijskog carstva je predstavljalo veliko olakšanje za njih, ali se desilo ovo. Islamsko stanovništvo je ostalo na tom terenu, posebno na Balkanu, gdje su se male države počele osamostaljivat. Ne tako brzo kao što se kaže. Nije Srbija ni 1804., ni 1815. postala samostalna. Nego 1871. godine. Dotle je ona bila formalno vazal Turske. Ali svejedno, kad su se počeli oslobađati, u smislu formiranja samostalne države, porasli su apetiti. Trebalo je prigrabiti što više zemlje. Odatle oni balkanski ratovi. I Grčka i Bugarska i Crna Gora i Srbija, novoformirane države nisu mogle a da ne zarate. Zbog apetita na teritorije s kojima su tada graničile. Ali tada dolaze ona ideja kako i s kojim alibijem da osvojimo, da uzmemo te teritorije. Jer to su uglavnom teritorije na kojima je živjelo muslimansko stanovništvo, najvećim dijelom Bošnjaci. Kako ga uzeti, a da to, ipak, ne bude otvorena agresija? Tako što ćemo otvoreno reći da su sve to bili Srbi koji su islamizirani, popustili pod pritiskom. Sada ćemo mi njima pokazati. I u čemu je bio cilj čitavog tog poduhvata? Ili ćemo ih pobiti, ili ćemo ih pokrstiti, ili ćemo ih protjerati. A reći ćemo da su to sve bili Srbi. To je od Vuka Karadžića bila čuvena rečenica. Srbi svi i svuda. Potpuno ideološki motiviran stav. Jer, ako su sve to Srbi, bez obzira što su muslimani, onda mi sada imamo pravo na tu zemlju. Odatle dolazi ta čuvena želja sve do kralja Aleksandra, do Aleksandra Rankovića, ili do Slobodana Miloševića. Da to budu srpske teritorije. Odatle je to ostalo, jer to su bili Srbi, tu nikakvih Bošnjaka nije bilo. Dakle, iza toga stoji jedan konstitutivni princip sasvim hegemonistički, a ne duhovni princip. Iza toga ne mora da stoje nužno loši ljudi, iako radeći to, ti postaješ loš čovjek. Ali, stimulans da se to radi, nije psihopatološki, nego tako da kažem politički. Politički i strateški. Osvojiti teritorij! Međutim, to nije bilo tako jednostavno, jer su ljudi pamtili. Pamtili su da su dobro živjeli, pamtili su da ih niko nije progonio.

Mit o islamizaciji
Pa kako ste sačuvali svoj jezik? Kako vam stoje crkve ? Kako vam niko nije nikoga istrijebio? Kako to da je središte pravoslavnog svijeta, svjetsko sjedište, dakle Vaseljenski sabor, oficijelno nazvan, svo vrijeme bio u Istanbulu? Ako su oni protjerivali hrišćane, tamo je bilo sjedište, tamo je bio arhiepiskop, tamo su bili centri moći pravoslavnog svijeta. Tamo su crkve zvonile. I nijedna crkva u Istanbulu nije srušena, do one Gvozdene, tzv. Gvozdena bugarska crkva, do drvene Ruske crkve. To je ostao centar hrišćanskog svijeta i nije u to se vlada miješala. To su bile interne stvari. Dakle, kako to da su bili loši? I onda je izmišljena ta jedna čuvena priča, ta, ustvari, o prisilnom islamiziranju. Ja aspolutno smatram da se taj termin, mora definitvno izbaciti i raduje me to što vidim da se po Bosni izbacuje, i recimo, nažalost, hajde što se iz susjednih zemalja ne izbacuje, nego što se i u međunarodnoj produkciji taj termin ne briše. Ja sam nedavno imao priliku da vidim nekoliko časopisa koji uporno insistiraju, nakon nekih mojih sugestija u nekim drugim časopisima, na tom terminu, ne komentarišući tvrdnju da taj termin ne odgovara relanosti. Nije problem da li je uvredljiv, a uvredljiv jeste, jer npr. islamizacija podsjeća na vakcinaciju. Tu dolaze ljudi i ti im udaraš injekcije, te postaju muslimani. Pri tom moram reći da je historijski bilo manje pritiska za islamizaciju, nego danas za vakcinaciju. Ako ne vakcinišete dijete, odmah vam dođu iz zdravstvenog doma itd., ili prijave kako niste vakcinisali dijete. Tamo niko nije slao nikakve prijave zato što se niste islamizirali. O tome moramo reći pravu riječ, a prava riječ je da islamizacije nije bilo. Ja sam prije 20-tak godina na jednoj konferenciji, međunarodnoj, tvrdeći da nije bilo, u neku ruku igrao na provjerenu kartu i reko ne postoji ni jedan dokument, ja za njega ne znam, a vi navodite da je to opštepoznata činjenica, kako su nabijali na kolac, palili ljude, prinuđivali sveštenike itd. da pređu na islam. Rekao sam da su 1% godišnje uspjevali takvom moći natjerati ljude u islam, 1% ljudi za 100 godina to bi bio stopostotni učinak. Nema više od 100%. Oni za 500 godina nisu uspjeli, pa šta je 0,002%. Koji je to tempo prirasta pod pritiskom nabijanja na kolac i kako to da su svi ti heroji ostali živi. Taj narod koji je odbio, ti članovi koji su odbili da prihvate nisu istrijebljeni, to mi je nejasno. Tvrdim da nema niti jedan dokument. Odmah su skočili svi historičari: Vidjet ćete dat ćemo vam koliko hoćete dokumenata. Do danas ni jedan jedini dokument koji bi to potkrijepio empirijskim pokazateljima nije došao na uvid, ni meni ni časopisu s kojim ja sarađujem. Dakle, nije bilo islamizacije, nije bilo ni turkizacije, što znači, nije bilo ni prisiljavanje da se uči turski jezik. Učio ga je onaj ko je htio. Ili trgovac, ili naučnik itd., i bilo mu je slobodno da ga uči. Ali kako su Bošnjaci postali muslimani. Tu ja prvo hoću da kažem ovo, tu neću da tražim nikakve uzroke, moram napraviti jednu malu metodološku fiziološku digresiju. U striktnom smislu, pojam uzroka se ne odnosi na ljudsko društvo.

Ako bi neko pisao, a mnogi pišu, recimo o uzrocima II svjetskog rata, moglo bi se lahko dokazati da on ne zna šta piše. Jer uzroka nema. Pa kako je onda došlo do II svjetskog rata. Bez uzroka? Tako je! Pa kako?! Zato što u ljudskom ponašanju, i u kolektivnom i u individualnom, nema uzroka. Postoje motivi! Postoje aspiracije, postoje afiniteti, postoje planovi, programi, ali ne uzroci. U striktnom smislu, tehnološkom, uzrok je ustvari jedna pojava koja uvijek i nužno izaziva isti efekat. Ona pojava koja djeluje, dakle ona koja je prva, jeste uzrok. Ona koja nastaje, jeste posljedica. Kod ljudi nemate uzrok i posljedicu. Imate ustvari jedan elemenat, koji aficira, djeluje i onda imate procjenu. Ako neko nekoga uvrijedi, pa mu opsuje majku, a ovaj njega odmah udari, reći će šta je bio uzrok tuče. To što je opsovao? I onda zovnite, recimo, tri momka koji su poznati razbijači ili policajci pod punim oružjem i tog istog čovjeka da u kafani opsuju majku. Neće mu pasti na pamet da ih udari. On je sada procjenio da je previše riskantno udariti. I kazat će, pa dobro, šta psujete, šta sam uradio? Ma dolazi s nama! Pa dobro, polazi s nama! Pa dobro, ali ja ništa nisam uradio! Neće biti agresivan. Ustvari, šta to znači. Nije uzrok, nego je on procijenio da je u prvom slučaju jači, pa je uzvratio udarcem. To je njegov motiv, sad ću ja njemu pokazati! U drugom slučaju motiv je bio to što su ovi mnogo jači. Ja ću sada da gledam, da sačuvam živu glavu.

Prema tome, s druge strane možete u obrnutoj situaciji reći: radite šta god hoćete! Čovjek ponekad odluči, ma neka rade šta hoće! Pa čekaj, ubit će te! Ma neka ubijaju jedan je život! Kao staro odijelo kad prođe, bacit ću ga! I takvih primjera, junaštva, a i tako reći, fanatizma, imate koliko god hoćete. Dakle, nikakva prijetnja nije uzrok za reakciju. Ona je samo faktor koja se uzima u obzir i tjera na reakciju, pa čovjek reaguje ili ovako ili onako. Dakle, u ovom slučaju, proces primanja islama, nije proces u kom imate uzroke i posljedice, nego imate jedan izbor, na koji ljudi reaguju ili ovako ili onako. Neko može opet reći: Pa da, izbor je ako prihvatiš nećete nabiti na kolac, ako ne prihvatiš hoće. To smo, čini mi se, apsolvirali time što smo pokazali da nema ništa u tome, jer stanovništvo koje nije prihvatilo islam nije bilo šikanirano ni nakakav način. Njihove crkve nisu rušene, naprotiv građene su, njihovi jezici nisu ukidani, čak su škole bile toliko rasprostranjene da je po posljednjem popisu, Hilmi Pašaga je napravio popis 1905. za južni dio Balkana, od Soluna do negdje Prištine, prema kojem od oko 1000 škola samo je oko 180 škola bilo na turskom jeziku. Oko 838 škola su bile na drugim jezicima, da li grčkom, da li jevrejskom, jer to je bio veliki jevrejski grad.

Jevreji kad su protjerani iz Španije, niko ih nije primao, samo Osmanlijsko carstvo. Odatle su Jevreji došli u Sarajevu i od tada su bili u Bitolju, u Skoplju, u Istanbulu, u Sofiji. Na toj teritoriji su oni našli sklonište, tek poslije su polahko, poslije pada Osmanlijskog carstva, prelazili u zapadnu Evropu, ali su se tamo pretvarali u kripto-jevreje. Zbog toga se Jevreji u Rusiji zovu sa ruskim imenima, samo zadrže po jedno. U Njemačkoj s njemačkim. I govorili su samo u javnosti lokalne jezike, ne svoje. Svoj je bio tajan, za kripto-jevreje. Dok su Jevreji bili potpuno oficijelni na teritoriji islamskog svijeta. Kako god bilo, ta ilustracija o kojoj vam govorim, je sočna. Ima jedan region u Makedoniji koji se zove Marijovo, vrlo je, da kažem, slikovit, spektakularan, podsjeća na jedan ogroman krater, tako izvanredni bridovi su mu visoki, a unutra je rasprostranjen, interesantan itd., i to je zabačeno mjesto. Bila je nedavno umjetničko-dramska konferencija i mi odlazimo u taj zabačeni dio i tamo ta grupa ljudi s kojima sam ja zastajemo oko jedne crkve. Idemo do crkve, crkve Svetog Ilije. I onda, naravno, poslije prvog onog olabljivanja i veselja, počinju priče: Vidi ti, moj profesore, gdje su naši morali graditi crkve. Bogu iza leđa! A zašto to? Pa kaže da ih ne nađu oni Turci, da ih odmah oni ne bi spalili. Ja siđem, jer to, naravno, nema nikakve veze, stoji crkva u središtu Skoplja iz 12.vijeka, ili Nerezi iz 12.vijeka.

Siđem dole. Crkva je restaurirana. Zanimljiv slučaj, pa nećete zamjeriti što ću vam ga prenijeti, jer možete i vi to vidjeti tamo, to je na putu pa prema Vitovištu. Isplati se vidjeti. Taj predio je izvanredan. I ona je potpuno restaurirana, pa je i jedan natpis restauriran. Ja ga pročitam i odem gore. Kažem im dođite da vidite dole, nešto ne mogu baš najbolje da pročitam šta ovdje piše. Jedan od glumaca, jer je bio takav dramski festival, čita: Da Bog poživi, na makedonskom, staroslavenskom, našeg sultana Abdulhamida koji novcem svojim ovaj manastir podiže. Ovi gledaju. Zinuli. Čitaj, čitaj dalje, šta si stao, rekoh. Godine te i te, sultan Abdulhamid podiže ovu crkvu svojim novcem. E, pa, rekoh kako je dao pare, a vidi ovi je sakrili da je ne sruše. Što je sultan dao pare? Naravno, takvih slučajeva je bilo koliko hoćete. Postoji još jedan primjer, jedan mnogo veći i poznatiji, riječ je o manastiru. To je Jokina, u Sagovskom, čuveni manastir gdje ima i umjetničkih kolonija. Niko neće da vidi dok mu ja na vratima ne pokažem, da na vratima piše da je bio požaren 1897. , a 1901. da ga je svojim novcem isti taj sultan obnovio. Niko ne spominje Ahdnamu, sultana Fatiha, El-Fatiha, Mehmeda II, koja je ustvari dokument koji bi mogao ići u povelju o zaštiti ljudskih prava, zaštitu religioznih prava svih zajednica.

Spominju ga iako recimo postoji nesporazum oko ovog El-Fatiha, svi ga prevode, to je Sultan Mehmed-Osvajač. On je osvajač. Vidite! Postoji jedan tekst o njemu, baš iz pera jednog od njegovih, da kažem, biografa. On kaže da se složio da mu daju taj naziv, taj dodatak El-Fatih, zbog Fatihe. Uvodno otvaranje. Uvođenje. Jer je on žudio da u Istanbul, u Konstantinopolj tadašnji, uvede islam. Da ga otvori za islam. Jer je bio zatvoren za islam. I on nije rušio. Zato sam rekao hrišćanstvo je ostalo u središtu Konstatinopolja, bivšeg, a sada Istanbula sve do danas. I danas je tamo središte Pravoslavne crkve. Svjetske Pravoslavne crkve. I dan danas. E, dakle, nije on osvajač, nego je onaj koji je otvorio grad. Najveće razaranje Istanbula su napravili, već pogađate, krstaši. Strahovito razranje koje je opisivano u detalje, užasno razaranje, dok ovdje praktično nije bilo razaranja, osim par incidenata, jer ipak je to ordija koja je žestoko ratovala, razjareni ljudi su međutim odmah bili kažnjeni. Već drugi dan su prestale paljevine i pljačke.

Ali da vidimo. Kako se desilo da se Bošnjaci islamiziraju? Osim bogumilskog momenta, koji je vrlo zanimljiv i moglo bi se o njemu razgovarati opširno kao posebnoj temi. I bilo bi malo možda i cijeli semestar da se govori, jer sada već ima prilično materijala, mada je i dalje to dosta, kako da je nazovem, neprozirna, netransparentna tema, ali ima već prilično zanimljivih izvještaja i može se podosta toga zaključiti. Glavni momenat je bio izbor koji se stavljao pred ljude, jer pritiska nije bilo. Do danas nema ni jedan dokument o prinudnom prevođenju na islam nikoga kao što i sami znate, to je šehadet koji se kaže pred svjedocima dobrovoljno. Ne može se to silom. Osim toga, u Kur'ani Kerimu imate eksplicitnu zabranu za vršenje pritiska u vjeru. Riječ je o suri El-Beqare gdje se ističe da u vjeru pritiska nema. Da ne ulazimo sad u to, mada je značajno za onu konstataciju, za onaj duh, ustavni duh islam. Dakle, ne pritisku. To je bilo vrijeme duboke religioznosti. Ja zato smatram da i danas, kao i tada, ne smijemo nikoga pitati zašto si prihvatio islam ili zašto nisi prihvatio islam. Čim je zašto si, tu nema uzroka i posljedica jer smo rekli da je uzrok ono što nužno izaziva uvijek pojava koja kod nekog uvijek i nužno izaziva istu reakciju, istu drugu pojavu.

Ovo je situacija koja kod nekog izaziva reakcije, kod nekoga ovakve a kod drugoga onakve, dakle to je izbor. Odluka! Motiv! Koja je bila ustvari dilema? Mene je alarmiralo pri istraživanju ove teme to što ni jedna, ali doslovno ni jedna studija na ovu temu ne uzima uopšte u obzir pitanje zašto neki nisu htjeli prihvatiti islam, kao da je izgledalo sasvim prirodno da se ne treba prihvatiti a samo istražuju zašto se prihvatio. Kao da je bilo, naravno, čudno zašto su prihvatili?! Ali kad imate izbor zanimljivo je znati i zašto ste glasali za političara i zašto niste glasali za tog političara. To se uvijek radi u anketama. Zašto ste prihvatili islam, ali zašto niste prihvatili islam?! Jedna imaginarna anketa, koju bi napravio istraživač, mogla bi zaista da objasni situaciju mnogo temeljitije nego što to rade ovi ideološki znanstvenici. Dakle, nije bilo osnove da se tvrdi da je tu bilo nekih uzroka, posebno onaj već skroz notorno olinjali, da ga tako nazovem, argument kako su time konvertiti dobijali ekonomske povlastice. A ko će promjeniti vjeru zbog ekonomskih povlastica, kakve god one bile, ako je imalo vjernik. I kažem, to je vrijeme duboke religioznosti. Pa ljudi su u svakoj vjeri dozvoljavali da ih rastrgnu lavovi ili da ih raspnu na krst ili da im odsijeku glavu ili da im rade šta god, a neće da promijene vjeru.

Notorno olinjali ekonomski argument
Bošnjacima su zabijani čavli od strane komita i knezovih vojnika, jer nisu htjeli da prime hrišćanstvo i da se prekrste. Nekoliko hiljada muslimana: žene, djeca, starci i ono muškaraca, koji nisu htjeli da se pokrste, posječeni su u tolikom broju i tako krvoločno 1809. godine od Karađorđevih ustanika da je Leopon F. Rank, koji je bio glavni njemački a i evropski naučnik u to doba, alarmirao sve evropske sile da se to zaustavi, dakle taj varvarizam. I ta strahovita masakrirajuća praksa ustanika u Beogradu. On govori o nekoliko hiljada pobijenih ljudi koji su odbili da promjene vjeru. Vjera nije obruč bureta, što bi rekli, da je za 100 dinara promijeniš ili odbiješ da je promijeniš. To je ponižavanje samih Bošnjaka, odnosno onih koji su primili islam. To je ideja da su to otpadnici. Čitava historiografija susjednih naroda, pa i naroda koji nisu muslimani u Bosni, gradi se na tezi o moralnim i nemoralnim, o pravednicima i izdajnicima, o hrabrim i o nečasnima, o čvrstima i o prevrtljivima, pri čemu smo uvijek mi sabirali one negativne atribute, dakle to su sve oni koji su primili islam. Zašto? Za ekonomske povlastice. To je tako ponižavajuće. Ja se stvarno naježim na ovim konferencijama kad to neko spomene. Ja ga opomenem da bude pristojan. I vi onda ne razumijete ništa o religiji kad mislite da bi čovjek za 100 ili za 100.000 dinara mogao mijenjat religiju, a kad tvrdite da su to radili i ovi i oni, onda ponižavate cijeli narod. Ja odbijam da prisustvujem dalje takvoj konferenciji. Vi ili ja! Kako god bilo, problem je u tome da se čak ni ta priča ne slaže sa faktima. Ekonomski efekti prihvatanja islama, kad se sve sabere, bili su, ustvari, za možda jedno od 1-2% nepovoljniji, nego ako se ostajalo u ranijoj, nepromijenjenoj vjeri. Da to sad ne analiziram, iako sam u dobroj formi da pričam (mislim da bih negdje do 11h navečer mogao pričat o tome). Da bi došli do glavne teme skratit ću. Efekti ekonomski su takvi, da je za oko 2% povoljnije bilo ne prihvatiti islam. Samo za ilustraciju, da ne ostanem sasvim dužan, ako se procjeni, recimo, da je jedno imanje npr. moglo davati današnjih 100 KM poreza, jer je recimo godišnje proizvodilo samo 1000 KM vrijednosti, to je taj 10% harač, onda je za hrišćane, odnosno za one koji nisu prihvatali islam, to bila fiksna tarifa u iznosu, a ne u procentu. Dakle, on je plaćao stalno 100 KM, pa ako sljedeće godine bude pametan pa podigne i udvostruči proizvodnju, on će opet platiti samo 100 KM. Dok je klizna tarifa bila za muslimane. Ako ideš na 1000 KM, sljedeće godine na 2000 KM vrijednosti proizvoda onda platiš 200 KM, jer je to 10%, a na 3000 plaćalo se 300 KM. Ako onaj što nije prihvatio islam ode na 5000 KM, on i dalje plaća prvih 100 KM. Međutim, za muslimane imaju i druga izdvajanja, davanje zećata itd., što pokazuje da su nešto malo veća davanja državi bila od strane muslimana nego od hrišćana. Znači, koja je bila dilema? Ljudima je ponuđena varijanta s dolaskom najmoćnije sile svijeta, fantastično sređene, vidimo to iz one kuće koju sam spomenuo, Muslibegovićeve. Na licu se to prosto vidi, ali vidimo to i iz onih pjesama Avde Međedovića što sam ranije rekao. Vidimo da je to bilo izvanredno sređeno, uređeno Carstvo koje je donosilo novu veliku ideju. Treću i posljednju riječ Božiju.

Muslimani su već bili prisutni u Evropi od 8. vijeka. Sad dolaze ponovo. S druge strane, dubina vjernika u srednjem vijeku je opšte poznata i to kod svih vjernika, usljed te dubine ginuli su i katolici i protestanti jedni protiv drugih, nepristajući da se promjene čak ni unutar kršćanstva. Štaviše, do danas traje ta mržnja. Vidite Irsku. IRA objavljuje da neće poštovati policijske jedinice u koje se uvode Irci-katolici. U tom smislu dubina religioziteta, kao ljudskog osjećaja, mora biti uzeta u obzir, posebno zbog ovoga što slijedi, a slijedi sljedeće. Promijeniti vjeru znači nije ekonomski razlog, osim što je ponižavajuće, a vidimo da ne odgovara činjenicama. Promijeniti vjeru, znači promijeniti totalno i radikalno način života. Na to se malo ko odlučuje. Može se odlučiti, ako si otišao u Ameriku i tamo gdje te niko ne zna, a ovdje sa svojima nije lahko potpuno promijeniti način života. Posebno familijarnim ljudima u sistemu koji je patrijahalan, gdje ugled zavisi od toga ili gdje čeljad mora slušati komentare.

Šta se događa ako prihvatiš islam? Potpuni prekid sa tradicionalnim načinom života. Prekidaš način ishrane baziran na svinjskom mesu, koji je bio dominantan na Balkanu u to doba. Toga više nema. Možda čeljad voli, možda si i ti volio. Nema više toga. Možda je to bilo najslađe. Nema više. Nema rakije, jer to su jaki vjernici. Više ni ja, ni moji više neće piti alkohol, dakle u ovoj se kući neće više piti. I ti prekidaš i duge porodične veze, koje su sa sveštenicima tu tradicionalno građene, od učešća prilikom gradnje kuće, preko vršenja vjenčanja, u kojima su imali važnu ulogu, te kumstva i sahrane. Sve se to prekida. Iz kuće izlaze ikone. Iz kuće izlazi krst. Da se odlučiš na to treba da si stvarno nevjerovatno jakog unutrašnjeg vjerovanje, jer nema pritiska. I da kažeš od sada ćemo tako živjeti. I da moraš pet puta da se moliš, ti koji nisi morao nikada da se moliš, ti koji si mogao samo nekada se prekrstiti, kada te nešto začudi ili si to mogao pri nekoj crkvenoj svečanosti da uradiš. Ali inače ne moraš, nema ništa što si morao raditi pet puta dnevno. Moraš uzimati abdest u vrijeme u kome je pranje bilo stvarno, otprilike, jedan najveći porok. Šta ćeš se prati? Sapun je uveo islam u Evropu; u 17. vijeku kada Versaj još uvijek nema toaleta ni vodu. Donosili su u bokalima za neke druge potrebe. Inače, Luj XIV se hvali: Moje carsko lice voda nikada nije dotakla. A šta si stavljao? Pomade! Vodu ne! Taj hidrolik, kao što ih naziva jedan francuski sociolog i poznavalac ovog vremena, kaže: To je izum islama, od kupatila do javnih česmi i kanalizacije. Sve je to iz islama došlo, međutim za život tadašnji tradicionalni to je bio prevelik napor. Moraš mijenjati kuću, moraš mijenjati način života, moraš voditi sasvim drugi život, moraš naučiti riječi koje nisi znao, makar ih i ne razumio, makar samo za ove osnovne dove itd. I moraš tjerati na to svoje bližnje i uvjeravati ih. I što je najgore, moraš ići u rat. Sada više nema PAKS OTOMANIKA. Dok god si vojno sposoban, a to je uglavnom bilo do 60- te godine života, nekad 55., ali uglavnom do 60. išao je i sultan i vezir u rat. Svi su išli. Svako ko je vojno sposoban. Ideš gdje te pošalju. Daleko od zavičaja 3000 km, ne da braniš svoju kuću, ne da braniš svoje selo i djecu, ideš tamo i ostavljaš ih na dugo vremena. Vojni rok je bio od 8-15 godina, u jednom periodu 12, ali uglavnom 8 godina. Odatle u narodnim pjesmama nalazimo uspomenu i sjećanje na sve to, tek što se mladić oženio dođoše da ga zovu u vojsku, ili tek što mu se rodilo prvo dijete, ili još mu se nije ni radilo a mora ići u vojsku.

Herojstvo žene Bošnjakinje
Išli su svi u vojsku. Imaš 5 sinova i kako stasavaju svi će ići; ako su stasali svi idu; ako je najmlađem 20 godina opet svi idu. Možemo ti ostaviti jedno da se brine za imanje. Žene ostaju same, žene su prave heroine i junakinje toga vremena. U bošnjačkom i islamskom svijetu. One čuvaju kuću. Ja lično mislim da je autoritet Bošnjakinja koje su bile u kućama bio mnogo veći nego da su bile na bilo kojem drugom mjestu. One su čuvale duh bošnjaštva. One su fino vaspitane i neće na ulici da to pokazuju. Ali ja nisam sreo ni jednu seljačku kuću u kojoj muž, zaista, ne pita svoju ženu i gdje ona ne odlučuje praktično o ključnim stvarima i to na zadovoljstvo muža, a ne zato što mu se nameće. On njoj vjeruje da će to ona bolje uraditi, od nabavki do svega drugoga i ona to stvarno bolje radi. To je duga tradicija u kojoj je ona ostajala sama bez muškarca. Osam godina je ostajala. Morala je! Sva je kuća bila na njoj i kad on dođe, on kao da je došao u tuđu kuću. On se ne može na nju još privići, akamoli da zna gdje šta stoji i kako treba da ide. Osam godina je žena vodila brigu da to funkcioniše. Ta njena herojska uloga zaslužuje ne samo romane, nego romane i sociološka istraživanja. Važno je razumijevanje tog odnosa autoriteta bošnjačke žene u kući, čemu sam ja od djetinjstva do danas svjedočio iz ličnog primjera i svi Bošnjaci, koje znam, tako funkcionišu. Ustvari, meni se čini da se to samo time može objasniti. Ja se tome divim, ali, s druge strane, to je bio strašan teret. Trebalo je podići djecu, održati kuću osam godina uz, možda, samo nekog muškarca koji ostane od druge žene, jer je malo nespsoban itd. Pri tome se ne zna hoće li se vratiti.

Treba uzeti u obzir i smrtnost regruta, to koliko se ginulo. Samo u jednom periodu, istraživao sam to, 1563-1571., za tih osam godina uzeto je negdje oko 5400 regruta, baš iz ovog regiona, mostarskog i sarajevskog. Osam godina kasnije, vratilo se manje od 400 živih, što je 96% smrtnosti. Jer bi 540 bilo 10% na 5400 regruta. Vratilo se oko 400 osoba. Dakle, 96 % se nije vratilo. Ta herojska žena je morala ostati i dalje, biti gospodarica u kući, sređivati sve za vrijeme odusustva supruga i smrti. A sve ove teškoće su dolazile samo onda, ako se odlučiš za prihvatanje islama. Imajući sve ovo na umu, ja se divim svakome ko je prihvatio islam, jer to je značilo imati tako duboku vjeru u sebi i, po cijenu svega spomenutog, promijeniti način života. Sve to prihvatiti i tako sa ponosom držati se vjere, pa to su stvarno anđeli, a ne ljudi, pa to su stvarno duboki vjernici, treba se diviti svakome ko je to učinio, jer u suprotnom značilo je imati komoditet. Ne mijenjati ništa. I kuća je ista, i hrana je ista, svinje su mi u toru, rakija mi je u flašama ili buradima, i vino, i komšije su mi tu, i krst mi je u kući, i ikone su mi u kući, i crkva mi je tu, i pop mi je tu, i ni s kim ne moram ništa da tumačim, i sve je isto, i psujem, i ne perem se ako neću, radim šta hoću, u svakom slučaju odgovoran sam samo popu, a i to nije nešto. Dakle, sve ostaje isto. Život je bio mnogo lakši! A posebno dolazi ono najvažnije, ne idemo u vojsku.

Hrišćani nisu išli u vojsku. Potpuno sam bezbjedan ja i mojih 5 sinova. Onaj pređe u islam, eno mu sinovi izginoše. Jedan mu se vratio živ. Moji su svi živi. Svi su oženjeni, svi imaju djecu, ja imam unučad. Boga mi, kada pogledaš, trebalo je bit nevjerovatan heroj, neshvatljivo duboke religioznosti, pa bez pritiska prihvatiti islam. Imati neshvatljivo čistu dušu i duboku vjeru. Naprotiv, svi argumenti realnog života su te navodili da ne prihvataš islam. Ako me ne tjeraš što bih ja prelazio, posebno imajući u vidu državu koja je toliko ratovala, državu u kojoj se toliko ginulo. Pa što bih ja išao i slao svoju djecu u vojsku da ginu. Nisu oni ratovali, jer se smatralo, prema islamu, da ne možeš natjerati druge ljude da ginu za Boga u koga ne vjeruju, za vjeru koja nije njihova. To je bila ta duhovna konstitucija islamske države. Oni nisu išli u vojsku i to je nevjerovatno značajan momenat koji niko ne spominje, samo na jednoj konferenciji kad sam rekao jedan je onda dobar poznavalac, historičar rekao, jeste, ali, profesore, vi ste zaboravili da su morali plaćati zato što ne idu u vojsku. To je tačno, ali koliko? Kaže ne znam tačno. Međutim to se zvalo nizamija ili otkup što se ne ide, znači plaćalo se što se ne ide u vojsku. Plaćalo se! U najdužem periodu, iznos je bio jedno janje godišnje, u naturi ili u novcu. Dakle, za jedno janje mi smo svi tu i na broju i mirni. Ko to ne bi dao? Ali, koliko se to povoljno odrazilo na hrišćansko i na islamsko stanovništvo pokazuje jedan sasvim drugi podatak, iz istog onog perioda 1563-1571., kao što sam rekao. Negdje krajem 16. vijeka najveći demografski porast u Evropi ikada zapamćen, jeste porast hrišćanskog stanovništva na ovim teritorijama. U nekim regionima ide za 30 godina na 100%, jer nije se ginulo. Niko te ne progoni. Svi tvoji su tu, svi se žene, sve napreduje. Muslimani ginu. I najveći pad je išao upravo na muslimansko stanovništvo. Prema tome, činjenice su takve.

Jasno je da je prihvatanje islama lični čin i suvereno pravo svakog čovjeka. Iza toga ličnog čina slijedile su posljedice koje smo opisali za prihvatanje i slijedile su posljedice koje smo opisali za neprihvatanje islama. Daleko je komfornije bilo neprihvatiti islam, jer nema nikakvih posljedica. Jedina, do duše indirektna posljedica, jeste ova, ako ne prihvatiš islam, ne možeš napraviti karijeru. Ostat ćeš na tom tvom selu. Bit ćeš trgovac. Vezir nećeš postati. To je istina! U državnu službu nisi mogao. Ali, na kraju krajeva, evo glavnog razloga. Mogao si ostati živ i pri tome da ti niko ne dira u ono što je tvoje.

Termin „islamizacija“ treba biti izbrisan
U tom kontekstu, znači, sva priča o islamizaciji treba da se definitvno izbriše, taj termin ne smije da se upotrebljava, to je pežorativan termin. Mora da se govori o motivima za prihvatanje i motivima za neprihvatanje islama na teritoriji Balkana za vrijeme Osmanli-devlet. To je naučno održiv stav, to je argumentima potkrijepljena teza i neka se istražuje, možda će se naći još neki faktor, ali to su oni najvažniji koje sam ja sagledao. Međutim, to je trebalo falsifikovati. Upravo tu je priču trebalo falsifikovati, trebalo je demonizirati i satanizirati upravo one koji su prihvatili islam. I to od strane onih koji su sjedili bezbjedno kući. I nisu 300 godina ratovali, nego su bili branjeni od ovih koji su ginuli u susjedstvu. Sada su im okrenuli leđa i na njih udarili govoreći kako su ih nabijali na kolac, a svi su ostali živi ili da su prinuđavali njih da idu i ginu i da prihvataju islam, a oni nisu htjeli prihvatiti islam. Zašto je to bilo potrebno?Vraćamo se na onaj glavni strateški, politički, ideološki inspirisan motiv. Zato što se morao naći uvjerljiv alibi zbog činjenice da su sada oni tim ljudima otimali zemlju. Zato što su svim begovima i agama oduzimali sve njihove čifluke bez naknade, ponekad sa simboličkom naknadom! Zato što su otimali kuće i sva ona imanja! Ali kako god bilo, stvar je u tome da je bilo potrebno pokazati, odnosno stvoriti iskrivljenu sliku o njima i pokazati da oni dobijaju kaznu koju su davno zaslužili. Tvrdili su da su to naši određeni Srbi i mi ćemo ih sada sve kazniti. I to je u početku bila, zaista, žestoko radikalna politika. Poubijati, pokrstiti i raseliti. Tim redom. Ako hoće da se pokrste, uredu je. Neće! Raseliti! Odbijaju li i to, onda pobiti! Oko tzv. turskog nasilja evo jedan podatak. Vjerujem da je nepoznat. Ja ga nisam sreo bar kod nas u literaturi. Jedini slučaj na koji se pozivaju sa nekim empirijskim argumentom o krupnome turskom nasilju nad hrišćanskim stanovništvom jeste Ćele kula u Nišu. Ćele kula, ćele je ustvari lobanja. To je kula napravljena od ljudskih lobanja. Tu kulu su napravili Turci od srpskih lobanja. I to je istina! Eto, vidiš šta su radili?. Ali ja sam se pitao kako je to moguće da je to jedini dokaz, ako su bili tako svirepi. Mora biti više toga i na drugim mjestima! Nema! Ta je kula, krajem 1809. g. podignuta od poginulih ustanika Karađorđevih. Iste godine, u maju 1809., pri opsjedanju Sjenice, Karađorđevi ustanici su, Turska je bila dosta oslabljena i nije mogla poslat pojačanje dosta dugo, opkolili Sjenicu, na Pešteri, i onda su pregovarali. Nisu bili dovoljno jaki da osvoje tu tvrđavu, odbrana je bila jaka i bilo je oko 3000 ljudi. Tako da ni ovi nisu mogli da se probiju, a ni ovi nisu mogli da osvoje. I onda su počeli pregovori. Na riječ čvrsto datu. Dogovorili se, jer ako ustanici osvoje tvrđavu, znali su šta ih čeka. Dogovor je bio da ustanici daju prolaz ljudima u Sjenici. Čvrsta riječ je data! Čvrsta riječ! O tome možete naći izvještaj u srpskim izvorima. Antonio Protić. U njegovim historijskim zapisima, inače je bio zapisničar i biograf Karađorđa. Njegov lični pisar. Na zadatu riječ oni su se spremali, dogovreno je da im daju dva dana da se spakuju. Spakovali su se! Na konjima muškarci, žene, djeca i starci. Rečeno je da krenu sa svom opremom i sa svim novcem koji mogu ponijeti, ali drugo ne. Samo ono što su mogli ponijeti, drugo ostaje u Sjenici, ustanicima. Kada su izišli, onda Antonio Protić kaže: Naši su osuli plotu po njima. A čekali su ih u špaliru, kao da ih pozdrave, 'hajde živjeli, srećno!', a onda su izvadili kubure, puške, tufeke, jatagane, sablje, i počeli su sječu. Kaže onda: Sutra ako je i jedna manje falila od 2500 glava žena, djece, staraca i pokoja muška i bile su nabodene na vrbovo kolje. Dakle to je podatak o kome svjedoči Antonio Protić. Vuk Karadžić kaže da je to najveća sramota u srpskoj historiji i ja o tome neću da pišem, ali je istina da kad god se toga sjetim, osjećam veliku buku. Šta se desilo poslije? Dakle, nakon poraza na Čegru, od čijih glava je napravljena Ćele kula, pokolj u Sjenici je direktno proizveo i motivisao da se učini jedan takav korak kao što je Ćele kula i to je pisalo na Ćele kuli. Mi siječemo muške glave u borbi, da vam više nikada ne padne na pamet sjeći glavu djece i žena na mučki način. To je bio čin osvete za pokolj u Sjenici. To je ista ona godina, kada su bili događaji u Beogradu i zbog čega je Leopon Fon Ranke uzdrmao čitavu savjest Evrope tražeći da se prekine pokolj.

http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=458

[Abidaga]

T8V0xGop4QgXvQbxwYbHO4
JYEXUDRZaJcYTM4sX7gNhk
mWrnsiotvgAl3-0EJ6WKuM

[Abidaga]

26.11.2012
Muhamed Filipović: Interesantno je da u Sarajevu nijedna znanstvena institucija nije organizirala bilo kakav naučni skup koji bi bio posvećen utjecaju balkanskih ratova na kasniji opći historijski, državnopravni i politički razvoj na našem historijskom prostoru. A upravo su ti ratovi otvorili neksus zbivanja koja su dovela do radikalnih promjena političke i društvene mape tog prostora, do stvaranja novih državnih cjelina i novih odnosa između naroda koji su ga naseljavali.

Znam da je takav skup planiran u Banjoj Luci i da će biti održan pod auspicijom najviših organa vlasti u tom entitetu i pod naučnim pokroviteljstvom tamošnje Akademije nauka. Sasvim mi je razumljivo zbog čega se takav skup organizira u Banjoj Luci. Balkanski ratovi su bili način širenja teritorija tadašnje Srbije i bili su, u biti, osvajački, jer su ratne operacije vršene na teritorijima na kojima su stoljećima živjeli drugi narodi kao što su Albanci, Makedonci i Bošnjaci. Razlog za posebnu pažnju Banje Luke za te događaje sastoji se u stvaranju i obnovi važenja razloga zbog kojih su nastali balkanski ratovi, a to je pravo širenja srpskih teritorija i pravo stvaranja novih srpskih državnopravnih entiteta i njihovog uključenja u sastav srpske države. Na takvoj matrici nastala je, uostalom, i Republika Srpska. Upravo je to pravi razlog za ovaj interes.

Osim likvidacije osmanskih posjeda na Balkanu, a ta imperija se ionako povlačila sa svih izvanturskih nacionalnih teritorija, ti ratovi nisu donijeli ništa dobrog nikome. Njihovi efekti su bili kratkotrajni, a kao i svaki osvajački rat koji su, u ovom slučaju, vodile četiri države, završen je sukobom jedno vrijeme združenih saveznika zbog podjele plijena. Na prostorima koji su bili predmet srpskih osvajanja nastale su, u kasnijem historijskom procesu, dvije nesrpske države, od kojih je jedna Makedonija, a druga Kosovo. Preostao je jedino teritorij Sandžaka kao onaj koji je još pod okriljem srpske države, a s kojim ta država ima velike probleme zbog tradicionalno negativnog odnosa srpske politike prema tamošnjim Bošnjacima.

Povodom rečene godišnjice održan je 20. i 21. novembra skup u Novom Pazaru: "Sandžak između 1912-2012. godine - Emancipacija ili okupacija". Skup je bio veoma dostojanstven, bez ikakvih političkih invektiva, optužbi naroda i država ili bilo kakvog politikantstva. Naglašen je težnjom da se svi stavovi i zaključci izvode i donose na temelju provjerljivih činjenica i argumenata izvedenih iz njih. Skup je donio niz neoborivih dokaza, utemeljenih na mnoštvu činjenica i dokumenata iz zvaničnih srpskih izvora o postupcima srpskih vlasti i cjelokupnoj politici koju su one provodile u Sandžaku. A mogu se, sasvim mirno, kvalificirati kao mjere okupacionog karaktera, tj. mjere usmjerene na osnovna vjerska, običajna, duhovna, kulturna, jezička i obrazovna, a posebno na politička i ekonomska prava Bošnjaka Sandžaka. Ono što opravdava da se ovaj stogodišnji period okvalificira, u određenoj mjeri, kao period okupacije je i činjenica da se te mjere permanentno ponavljaju i da nisu bile privremene i ograničene na sam neposredni akt okupacije. Takve mjere SU doprinijele velikom broju emigranata i, uopće, svim procesima koji su dovodili do naglog siromašenja i denacionalizacije Bošnjaka. Oni su, dekretima srpskih vlasti, bili imenovani za Srbe muslimanske ili muhamedanske vjere.

Interesantno je da učesnici skupa nisu uopće insistirali na najdrastičnijim oblicima represije i terora, kao što su brojna nasilna ubistva civila u godinama 1912., 1913., 1918. i 1924. i kasnije (četnička istrebljivanja Bošnjaka iz doline rijeke Lima), kao ni na obimne mjere prozelitizma. Do njih je masovno dolazilo u Plavu, Gusinju i okolnim krajevima Crne Gore, kada su muslimani, pod prijetnjom smrti, prevođeni na pravoslavnu vjeru. Pažnja skupa bila je najviše koncentrirana na procese emancipacije Bošnjaka u Sandžaku do koje je dolazilo pod veoma teškim općim prilikama. Ona se izražavala u činjenicama uspješnog održavanja vjerskog, duhovnog i kulturnog identiteta naroda i njegove odanosti demokratskim pokretima, politikama i procesima. Uopće, ovaj skup je, po utisku koji sam o njemu stekao, slušajući sve referate i učestvujući i sam u njemu, bio veoma kvalitetan i dostojanstven. To govori o pozitivnom efektu nastanka modernih visokoškolskih institucija u Novom Pazaru.

Također, skup je pokazao da je u Sandžaku nastala jedna brojna generacija ozbiljnih i dobro školovanih naučnih radnika, i to posebno mladih. To pokazuje koliko je bila ispravna orijentacija na stvaranje vlastitih naučnih, kulturnih, duhovnih i obrazovnih institucija kao temelja svakog mogućeg napretka u ovom kraju.

http://www.avaz.ba/vijesti/izdvojene-ko ... kih-godina

[sarajlija]

-----------

[Abidaga]

Predsjednik ANUBIH Božidar Matić propagira emigraciju iz BiH:
xOe9T5twAAk

[Abidaga]

22.02.2013
Fatmir Alispahić: BANU se svojim neradom pretvara u još jednu sramotu i još jedno razočarenje bošnjačkog naroda. Ova institucija u koju su polagane velike nade, nije ništa uradila od svog osnivanja u junu 2011. godine. Predsjednik BANU Ferid Muhić je drag čovjek, veliki bošnjački intelektualac, ali bi bilo moralno da tu poziciju prepusti nekome ko ima viziju i hoće raditi. Očitovanje ANUBiH kao režimskog trabanta, dugoročno nam ukazuje da Bošnjaci moraju imati svoju akademsku kuću, koja će institucionalno kreirati i voditi projekte važne za bošnjački narod. Za godinu i po mi smo od BANU dobili samo maglu u vidu obećanja da će se nešto raditi. Izgleda da su nas naši neprijatelji precijenili, kad su digli veliku medijsku prašinu prilikom osnivanja BANU, misleći kako će Bošnjaci konačno dobiti glavu i kompas. U međuvremenu bilo je desetine povoda da se BANU uključi, da nas predvodi, da nam objasni, a namjesto toga imali smo jednu mutavu i sramotnu šutnju. Taman smo uočili da BANU neće biti ono što nam treba, kad se pojavilo baš to što nam treba – Svjetski bošnjački kongres. Prošla su dva mjeseca, svašta se izdogađalo, a ova najveća nada bošnjačkog naroda, ta prva svjetska mreža bošnjačke snage, blehne u stvarnost k’o tele u šarena vrata.

Dramatične se mijene događaju na političkoj sceni, a da bošnjački narod nema analitičkog i odbrambenog odgovora na njih. Do izbora reisu-l-uleme Kavazovića, Islamska zajednica je imala živosti i odgovornost spram događaja koji su usmjereni protiv Bošnjaka. Danas je to samo vjera, ako se pak vjera uopće može promatrati odvojena od života i od stvarnosti. Danas je to nešto što godi drugima, a ne godi Bošnjacima. Kada sam tačno prije godinu dana na ovim stranicama napisao tekst “U potrazi za mutavim reisu-l-ulemom”, naivno sam likovao nad uvjerenjem da smo na pravom putu i da se neće ostvariti planovi da se Islamska zajednica samoutuši kao što je samoutušena SDA i kao što je nakon prof. Rizvića i prof. Maglajlića samoutušen BZK “Preporod”. Nabrzinu smo pogubili mnoge vrijednosti koje je uspostavio dr. Mustafa ef. Cerić, dok je bio reisu-l-ulema, a zbog čega i jeste bjesomučno napadan, a da u međuvremenu nismo izgradili zamjenske mehanizme samozaštite. U dejtonskom režimu, ako se hoćeš istinski boriti za prava Bošnjaka, teško je proći bez stigmatizacije. Konkretno, meni nikako nije jasno zašto su srpsko-hrvatski mediji u Sarajevu onako bjesomučno progonili reisu-l-ulemu Cerića, a sad ne progone reisu-l-ulemu Kavazovića?! Ispada da je reis Kavazović sad dobar sa onima koji su prema reisu Ceriću bili loši, a bili su loši zato što je reis Cerić bdio nad problemima bošnjačkog naroda. Ako se ovako nastavi, moglo bi se konačno dogoditi i da Enver Kazaz, Senad Pećanin i drugi islamofobi konačno dobiju svog reisul-ulemu. Utom će se pojaviti pederi, svingeri i narkomani da obogate tu demokratizaciju vjere. Možda dođe i Peđa Kojović, s cukom, k’o grof od Travnika. Naravno, naše su želje da sve bošnjačke adrese budu dinamično prožete brigom za bošnjački narod. Ne vidimo nikakvog normalnog razloga da se i jedna institucija, a pogotovo Islamska zajednica, distancira od raznorodne brige za Bošnjake. A briga je i kad se kroz kolumne imama tematiziraju savremeni bošnjački problemi. I kad se otvori medijski prostor za slobodan protok mišljenja i ideja pod krovom ove institucije koja – shvatimo to – u Bošnjaka nije vjerska, već nacionalna adresa. Bošnjački kulturni identitet je temeljen na vjeri, islam nas određuje, kao što Srbe određuje pravoslavlje, a Hrvate katoličanstvo, tako da je svaki udar na Bošnjake istovremeno i udar na vjeru. Odavno su te granice pomjerene da bi se mogla samo braniti vjera, a ne braniti narod, i samo braniti narod, a ne braniti vjera. Zbog toga Islamska zajednica više ne može biti samo na džamijskoj adresi, kako se stalno hoće, jer su Bošnjaci širi od džamije, mada je džamija s njima gdje god da su, zato što, rekosmo, bez islama nema Bošnjaka. Totalna je podvala da su političke teme šugave teme! Pa kako mislimo pomoći narodu ako najpismeniji među nama neće analizirati političku stvarnost, ukazivati na ono što ne valja i upućivati na ono što valja?! Kako realizirati pozivanje na dobro, odvraćanje od zla i vjerovanje u Allaha – ako sredstvo neće biti riječ, i na hutbi i van hutbe, i to kroz priče o konkretnim iskušenjima kroz koje prolazi naš narod? Kako možemo živjeti, biti muslimani, a da ne vidimo kako se u Republici Srpskoj otima bošnjačka imovina, kako se hapse bosanski patrioti, kako se segregiraju bošnjačka djeca, itd.? Mogu li sve te važne teme ostati pred džamijom, kao obuća što ostane? U vjeri smo zbog glave, i duše, a ne zbog cipela! Može li uopće vjera biti izvan života koji nosimo u sebi, kad uđemo u džamiju? Budalasta je ta ambicija, ko god da je smislio, da se bošnjački životni problemi odvoje od vjere, tako što će vjera biti u šiframa i neodređenostima, a život skapavati u bolnim konkretnostima. Vjera bi tako izgubila smisao, jer mi vjerujemo u ime svog života, danas i ovdje.

Kome to sada ugađa reisu-l-ulema Kavazović kad guši ono najbolje što je dosegla Islamska zajednica – da postane svebošnjačka intelektualna mreža koja će slobodno i bez kompleksa pratiti i analizirati bošnjačku stvarnost? Odavno su već srpski pisci uz Pravoslavnu, a hrvatski uz Katoličku crkvu, taman se počela plesti ta prošaranost svjetovne i duhovne inteligencije pod krovom Islamske zajednice, a što je podstaklo mnoge imame da se late pera i krenu aktivno sudjelovati u tumačenju stvarnosti.. Na reisu-l-ulemi Kavazoviću je odgovornost da se sačuva i dalje razvija ta mreža bošnjačke energije koja se splela pod krovom naše najstarije institucije. Nenormalno je da Islamska zajednica prestane biti mreža aktivne bošnjačke pameti. Takvo što ne može biti bošnjački interes, takvo što može biti samo interes velikosrba, velikohrvata i njihovih prirepaka. To što uočavamo da je Islamska zajednica danas slabija nego prije nekoliko mjeseci, jer je novi reis sproveo neke restrikcije i redukcije na vitalnim mjestima, zapravo je naša zebnja da ne ostajemo bez najvažnijeg uporišta bošnjačke slobode. Dok smo imali SDA, kao čvrstu patriotsku organizaciju, dok SDA nije uzjahao ispodprosječni, poltronisanju skloni Sulejman Tihić, dotle ovo pitanje sa Islamskom zajednicom ne bi bilo tako važno. Ali, već godinama Islamska zajednica je posljednja adresa, posljednja nada, posljednja luka iz koje mogu isploviti brodovi bošnjačkog spasa. Ako se dogodi da Islamska zajednica počne ličiti na reisu-l-ulemu Kavazovića, namjesto da reisu-l-ulema Kavazović liči na Islamsku zajednicu, onda će se dogoditi ono što se dogodilo sa SDA kada je SDA prestala ličiti na Aliju Izetbegovića, a počela ličiti na Sulejmana Tihića. Halid Bešlić bi ovo stanje definirao riječima: Sve je isto, ali ništa isto nije.

Kada je prije desetak godina bošnjačka inteligencija očekivala da BZK “Preporod” predvodi akademski otpor protiv reformi kojima se razbaštinjuje bošnjački narod, dogodilo se da je predsjednik ove institucije, Šaćir Filandra, otišao da bude nekakav savjetnik visokom predstavniku Volfgangu Petriču. Filandra je, zarad svojih kompleksa, zanemario bošnjačke interese i poletio da bude gospodin, kod stranaca. Haman su mu Bošnjaci bili samo sredstvo da se odomaći među trotoarima. Taj psihološki profil, bošnjačkog čelnika, s nekakvom traumom, nekakvim kompleksom, koji začas odabere sluganstvo naspram odbrane naroda, nešto je što se Bošnjacima ponavlja kao zla sudbina. Dalo bi se ustanoviti da smo u povijesti imali više raznih filandendrona, nego velikana poput Husage Čišića. Narod je kriv za to, jer narod svoje izdanke od stava i ponosa hoće smatrati ćaknutim, malo uvrnutim, dok su oni što ga prodaju i varaju vazdan zavređivali pažnju i poštovanje. I danas u našem narodu veće poštovanje imaju ljudi od tersluka, nego blagi i smjerni pojedinci, iako taj tersluk nije nikakva vrlina, već primitivizam najgore vrste. Kad naš narod za nekog kaže: On je ters, kao da je rekao: On je doktor nauka, On je vakif, On je hadžija, pa ispade da je bolje biti taj ters, tj. primitivac, nego išta što vrijedi. Istodobno, ovi ljudi od smjernosti i smirenosti bivaju gledani kao nekakvi mutavci koji se ne znaju hljeba najesti. Na političkom planu poremećeni horizonti daju pogubne rezultate. Narod je tako pokopao jednog od najpismenijih Bošnjaka u politici, dr. Harisa Silajdžića, a doveo prosječnog, šutljivog i mutljivog Bakira Izetbegovića. Narod nije htio ni pogledati bošnjačkog velikana Džemaludina Latića, koji je bio protukandidat Bakiru Izetbegoviću, pa je dobio toliko malo glasova da je to velika sramota za Bošnjake. A Džemo je u ime ljubavi prema vjeri, narodu, Bosni, i robijao i svašta pretrpio. Bakir je možda fin, ali između Džeme i Bakira je razlika kao između Safvetbega Bašagića i Munira Mesihovića. A ko je Munir Mesihović, pitate se. Pa bio je fin čovjek, predsjednik Predsjedništva BiH (1985-1987), kao što je to bio i Halid Genjac (2000-2002). Džemaludin Latić je naš Vaclav Havel, ali mi nismo pismeni Česi pa da za najistaknutijeg biramo jednog od najpismenijih. Ta bošnjačka sklonost garibima proizilazi iz baruštine zluradosti, iz onog mentalnog brloga u koji su nas stjerali kršćanski vladari, kad su nam objasnili da će nam biti bolje što nam je gore. U skladu s tom naopakošću, za nas je bolje što su nam vladari gori, a zapravo, to jedino odgovara onima koji u redukciji bošnjačkih kvaliteta vide prolaz za svoje aspiracije. Ovaj obrazac objašnjava zašto je godinama smetao, upadao u uoči, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, iako priznat od cijelog svijeta, u kome je po statusu odavno nadmašio kapacitete malobrojnog bošnjačkog naroda.

Kršćanskim vladarima u Bošnjaka vazda treba neko ko se neće previše isticati, pameću, gordošću, slobodom govora i ponašanja. Doktor Silajdžić je izlazio iz te mjere, pa su međunarodni faktori tutorski tražili da se ukloni sa političke scene, a taj zahtjev su hitro realizirali upravo Bošnjaci, na izborima. Bošnjaci su, uostalom, postali najveći pljuvači po liku i djelu dr. Cerića, vjerovatno usljed paničnog straha da bi djelovanje dr. Cerića moglo uvrijediti Srbe i Hrvate. A šta ih to ne vrijeđa, konačno? Suljo i Mujo, definitivno. Ne vrijeđa ih ni Dževad Galijašević, ni Hadžem, ni Kazaz, niko ko se kamenjem baca po Bošnjacima. Ne samo da im je to razonoda, već i veoma racionalan cilj. Što više Bošnjaci budu tukli po Bošnjacima, manje će se vidjeti do koje mjere je dejtonski poredak postao okvir za najcrnji šovinizam. Nad svim ovim lebdi jedno vječno pitanje: Kako je moguće da se bošnjački čelnici redovno upecaju u mrežu kojom se sputava bošnjački život? Ako to čine zbog velikosrpskih i velikohrvatskih aplauza i tapšanja po ramenu, onda su budale, jer je bošnjačka smrt jedino što može zadovoljiti ove šovinističke nakaze. Ovih dana SDA bije časne bitke za principe, kako u Mostaru, tako i u pogledu otvorenog miješanja Evropske unije i Američke ambasade u rušenje federalne vlasti. Bezočna je drskost to što rade Radončićev SBB i Lagumdžijin SDP za račun velikosrba i velikohrvata, uz pomoć zapadnih mentora. Ali zaboravlja se da je SDA došla pameti, i do principa, tek kad je ispala iz dobitne kombinacije. Dotad je i SDA, putem sramnog Ahmetovića, Tihića i Izetbegovića, pristajala na sve što se od nje traži, od tzv. prudskog sporazuma, tzv. sarajevskog distrikta, pa do proganjanja muslimana na razne načine. Upravo zbog ovih ljigavština na političkoj sceni, važno je da Bošnjaci imaju čiste, iskrene i hrabre adrese sa kojih mogu čuti istinu i uputu. Bila bi strašna šteta, a vjerovatno i grijeh, da se Islamska zajednica distancira od bošnjačkih problema, a u ime izigravanja nekakvog “mira i tolerancije” po mjeri velikosrba i velikohrvata. Bila bi šteta da se Svjetski bošnjački kongres pretvori u kraljevsku sećiju za Cerića i Zukorlića. Bošnjaci vape za riječima, kao žedna zemlja za kišom.

http://www.saff.ba/saffarhiva/334.pdf

[Abidaga]

10.03.2013
Ferid Muhić: Bošnjaka je 57%! Prava koja imaju Bošnjaci u Srbiji imat će i Srbi u Bosni, isto tako i prava koja imaju Bošnjaci u Hrvatskoj, imat će ih i Hrvati u Bosni..
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=48350

Na molbu da prokomentira posljednji izvještaj Međunarodne krizne grupe koja "istražuje“ kako kažu rastući spoj bošnjačkog nacionalizma, te da li je to svojevrsni "strah“ od tog "bošnjačkog“ nacionalizma Muhić je dijagnosticirao da to nije strah, to je glumljenje straha.
"Ova antiislamska klima koja se forsira posljednjih decenija potpuno je nerealna. Svi muslimani zajedno, nisu ni hiljaditi dio potencijala koji postoji u svijetu. Arsenal atomskog, raketnog oružja, vojna logistika su milion puta nadmoćniji u odnosu na islamski. Koja je to opasnost onda, nema je. Jel' to ekonomska opasnost? Politički uticaj, rejting, snaga odlučivanja na međunarodnoj sceni? Pa nijedna islamska država nema pravo veta, ni sve zajedno nemaju pravo veta. Francuska i Britanija sa 60 miliona imaju to pravo prema tome, to je glumljenje straha", smatra akademik Muhić.

Kaže da je to ključno pitanje i da su Bošnjaci žrtve te kampanje kojom Evropa šizofrenično odbija svoju islamsku prošlost.
"Evropa nije ekskluzivno hrišćanski kontinent. To se priznalo uvođenjem ljudi, međutim, veoma snažan uticaj u posljednjih 13 stoljeća od 710.godine do danas na formiranje evropskog realiteta ima islam. Više od 30 islamskih država u kontinuitetu postoje u Evropi. Islam je integrativna kultura Evrope, uveo je toleranciju", navodi akademik Muhić uz primjer Roma koji su na ovim prostorima sačuvali svoj jezik, zahvaljujući toj toleranciji u vremenu Osmanskog cartsva, dok Romi u Španiji, Italiji i Grčkoj ne znaju svoj jezik.

Kaže da to vodi do zaključka, da su svi narodi i poslije Osmanskog carstva zadržali svoju vjeru, jezik, svoje etničke, ali i etnografske elemente.
"Srbi, Albanci, Hrvati, Crnogorci, Bugari, Grci, svi su zadržali svoj jezik. To je bez presedana u historiji velikih imperija, a da ne govorimo nastojanja da se brišu svi tragovi kultura naroda iz Srednje, Sjeverne i Južne Amerike. Upravo taj kolonijalni, imperijalni model koji je karakterističan za imperije, u islamu je bio stopiran odredbom da u vjeri nema prisile. Nikada i nigdje ne postoji nijedan dokument o prinudnoj islamizaciji niti jednog čovjeka", pojašnjava akademik Muhić.

Ali, navodi dalje u razgovoru, u tom kontekstu producirana je jedna satanizirajuća slika islama kao nečega što je "hrišćanskoj Evropi" suprotno.
"Ali ni Evropa nije imanentno hrišćanska. Jer hrišćanstvo, judejstvo, islam nastaju iz iste avlije. A ta avlija nije u Evropi. Abraham, Avram, Ibrahim su iste ličnosti, to je jedan od izvora sve tri religije. Evropa nema svog poslanika, nema svoju religiju koja bi bila njena autohtona religija. Prema tome, svih pet religija ili 15 koje god da postoje na tlu Evrope i vjernici koji ih ispovijedaju su ravnopravne. Satanizacija islama je velika historijska zabluda ideološki izazvana, a koja bi morala biti izbrisana", kaže akademik Muhić.

Istakao je da su Bošnjaci zbog toga bili žrtve, i to je jasno iz osvetničkih govora „osveta Turcima“ itd. Potpuno nevine žrtve, kao autohtoni evropski narod, svoje religiozne pripadnosti. To se mora izbrisati i u udžbenicima i u cijeloj Evropi.
"To vidim da će se desiti, ako Bog da vrlo skoro. Postepeno će prevladati istina da je Evropa multireligiozni, multietnički i multikulturni kontinent u samom svom stvaranju i da se ona nikako ne može shvatiti i razumjeti u njenom stvarnom identitetu drukčije nego kao amalgam (čvor), kao jedna organska cjelina svih tih religija", rekao je.


Govoreći o osnivanju Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) koji su mnogi dočekali sa skepsom, podozrenjem, protivljenjem Muhić je rekao da ustvari niko nije ponudio valjan argument, "jer možete na flaši stavljati koliko hoćete etiketa, ali to ne određuje sadržaj flaše“.
"Na izvjestan način sam prema tim etiketama sjetno raspoložen, rastužuje me pomalo, ali ne mijenja nikako racionalnu procjenu da etiketa ne određuje sadržaj. To samo ukazuje na sindrom Bošnjaka da se boje biti zajedno, da se boje biti Bošnjaci. Oni su žrtve sistematskog razbijanja", navodi akademik Muhić i dodaje da su, kao narod utučeni, a intelektualci gledaju svoju komotnost.

"Ne bi se ni s kim konfrontirali, a pošto već dugo žive lišeni svog identiteta, kao što smo svi mi živjeli, neka vrsta komsopolitizma u kojoj su samo Bošnjaci bili kosmopolite, Srbi i Hrvati to nisu bili, i sada nam se teško vratiti onome što mi jesmo", kaže akademik Muhić.

Pojasnio je da je SBK institucija koja je jedina u svijetu od koje zaziru sami Bošnjaci. Kao primjer uzeo je postojanje Svjetskog makedonskog kongresa koji donosi žestoke kritike oficijelnoj vladi, ali se ta vlada ni u jednom trenutku ne odlučuje da se konfrontira s tim kongresom, naravno da ima svoje instrumente da nešto uvaži ili ne, ali se ne odlučuje da se konfrontira. Dodao je svi svjetski kongresi svih naroda koji imaju velike dijaspore su institucije na koje vlada gleda kao na jednu vrstu nedodirljive, zajedničke enklave svijesti unutar koje ne treba dirati. Kaže da je smisao svakog kongresa da unutar nacije organizuje, sugeriše neka rješenja bolja od postojećih ili da ukaže na slabosti odluka koje bi mogle biti kobne. Drugi cilj je također unutrašnje ujedinjenje naroda, njegova kompaktnost , samoosvješćivanje. Da bi se, u odnosu na spoljnji svijet, mogao osjetiti sopstveni identitet.
"SBK daje optimalna rješenja kao sugestije, te to zaziranje, rangiranje motivirano komotnošću i strahom, odsustvom ličnog iskustva, do toga da se neki predstavnici vlasti plaše da će to biti neka paralelna institucija. To je besmisleno, jer nema ingerenciju da provede svoje odluke, posebno ne na tlu države BiH", kazao je akademik Muhić.

Na pitanje da li je optimist da će SBK ubuduće zaista postati takva institucija Muhić je rekao da "fiziosinkratski, ja kao ja, vitalno,fiziološki i psihološki sam optimist, filozofski također sam optimist, smatram da je to bolji odnos prema svijetu, a racionalno sam realist.Moj optimizam nema podlogu u racionalnim argumentima".
"Međutim, kada bi racionalno moglo stvarno da predvidi realnost, svijet bi bio bolji nego što jeste, jer ipak svako želi da ga napravi najboljim a on nikako ne postaje najbolji, ali ne postaje ni najgori. U tom smislu, nema dovoljno racionalnih argumenata da se bude optimist, ali mi ne živimo po racionalnosti, nego po unutrašnjoj energiji. Stoga, poštujući taj unutrašnji impuls energije i vitalizma, smatram da će to sve izaći na dobro", rekao je akademik Ferid Muhić u intervjuu za Agenciju Fena.


Akademik Ferid Muhić rođen je 1944.godine u selu Mahoje, Zavidovići u Bosni i Hercegovini. Magistrirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Predaje modernu filozofiju i savremenu filozofiju na Univerzitetu u Skoplju. Na ovom univerzitetu uveo je i prvi počeo sa predavanjima predmeta filozofska antropologija, filozofija religije i filozofija politike. Predavao je i estetiku, etiku, logiku, hermenutiku, postomoderno mišljenje. Predavač je na mnogim univerzitetima širom svijeta kao što su: Florida State University, New York University, Univerzitet u Kuala Lumpuru, Sorbona. Prijatelj je i saradnik Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru od samog njegovog osnivanja. Predsjednik je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) i član Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK).

[Abidaga]

y74-iSe_bho