Nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici u BiH, a zatim i Oluje u Hrvatskoj, aktualizirana su pitanja ratnih zločina na „svim stranama“, pa potom i političkih očitavanja i inicijativa na tu temu. Ono što već dulje vrijeme, i prije hapšenja Nasera Orića u Švicarskoj, opterećuje međunacionalne odnose u BiH je pitanje istraga i procesuiranje nekih ratnih komandanata Armije BiH zbog navodnih ratnih zločina nad Srbima u BiH.
To veoma promtno zagovara i na tome insistira Milorad Dodik i to koristi kao alibi za svoju separatistističku politiku zasnovanu na tezi da “Srbima nema života bez Republike Srpske”. Za sada ga u tome i medijski i politički podržava Beograd na isti način kako je režim Slobodana Miloševića politički podržavao Radovana Karadžića i vojno Ratka Mladića. I bez teme ratnih zločina Dodik bi vodio istu separatističku politiku i našao bi za nju izgovor i opravdanje, odnosno krivicu na bošnjačkoj strani. Tako da se doima da su zbog ratnih zločina u BiH međunacionalni odnosi Srba i Bošnjaka još uvijek “zatrovani”, čak i “zatrovaniji” od vremena kad je Srbima vladao SDS.
Indikativno je da ratne zločine u BiH najmanje problematiziraju Hrvati. Navodno postoji prećutna suglasnost HDZ-a i SDA da to prešućuju koliko mogu. I to je primarno sad u interesu HDZ-a jer još Haški sud nije donio presudu u slučaju “Prlić i ostali”. Ovaj proces stoji kao “Demaklov mač” nad glavama lidera HDZ-a jer u slučaju osude Prlićeve grupe za “zločinački poduhvat” HDZ se za sva vremena može oprostiti od sna o trećem entitetu koji bi mogao imati teritorijalne “konfiguracije” Herceg-Bosne što je bio ratni cilj Hrvatskog vijeća odbrane, odnosno politički cilj HDZ-a.
U prilog ovoj sumnji ide činjenica da je posljednji ko je insitirao na problemu zločina nad Hrvatima bio Željko Komšić, kada je kao član Predsjedništva BiH izravno agitirao da se “rasvijetle” ubistva i nestanak hrvatskih civila iz Bugojna, što je i dalo neke rezultate.
Ovdje bi se mogao problematizirati i moral hrvatske inteligencije, ako ima mjesta pitanju o moralu tamo gdje je nacionalizam, upravo na odnosu prema Komšiću kao političaru. Nemoralno je, sa stanovišta hrvatskih žrtava rata, što hrvatska inteligencija toliko uzima za grijeh Željku Komšiću što je bio pripadnik Armije BiH, a tolerira SDA-u koaliranje sa Seferom Halilovićem. Jer, ako je Komšić i ispraznio “šanžer” u borbama tokom opsade Sarajeva, nikad ni jedan metak nije “opalio” prema Ivan Sedlu. Komšić je pucao istočno, prema Palama tadašnjoj jazbini najcrnjih koljača i krvoloka na svijetu! Dok je Halilović, bez obzira na oslobađajuće presude u Hagu, svu svoju oficirsku hrabrost, pa eto i vojno umijeće, iskazao i pokazao na potezu Prozor-Jablanica-Koniic! “Traba udariti ustaše po repu!” najhrabriji je ratni poklič kojeg je izgovorio general Halilović. I za Bošnjake je sumnjivo da Halilović nije “opalio ni metka” prema Palama! Tada nije “imao dovoljno hrabrosti”, kako ga je opisao Alija Izetbegović.
Tako da su aktualna pitanja ratnih zločina nad Srbima za koje, kako Bošnjake optužuje Dodik, nema volje niti interesa da se procesuiraju u BiH.
Prvi na koga se već odavno Dodik namjerio je general Atif Dudaković. I to je dobro jer taj slučaj pokazuje ko je i kakav je političar Dodik. Prvo, Dodiku i nije toliko stalo da se istraže stvarni počinitelji ratnih zločina nad Srbima koliko mu je stalo da difamira i omalovaži istinskog heroja i velikog vojnog stratega koji je briljantno izveo opreacije za oslobađanje Krajine. Prvo je porazio kvinsliške formacije Fikreta Abdića potpomognute od strane zloglasnih jedinica kojima su komandovali Legija i Arkan. Abdićeve kvinslinge je logistički snadbijevao Tuđmanov režim preko lihvara i trgovaca oružjem. Potom je u sadejstvu sa hrvatskim komandantima u operaciji Oluja pomogao oslobađanju Kninske Krajine, da bi njegov krunski vojni uspjeh završio na Manjači, dakle pred samom Banjom Lukom! I nek Dodik zahvali Ričardu Holbruku koji je ultimativno od Alije Izetbegovića zahtijveao da “zaustavi mahnitog generala Atifa Dudakovića” da ne bi napao Banju Luku jer bi se u tom slučaju u rat umiješala Rusija, inače ni Dodikov Dodik ne bi danas stolovao u Banskim dvorima!
Eto sve krivice generala Atifa Dudakovića! Nema, zaista nema valjanih dokaza, ko god da se ozbiljnije bavio ovom tematikom, bar prema onome što se iznijelo u medijima, kojima bi se mogla dokazati i sumnja da je general Atif Dudaković odgovoran, a kamo li da je naredio ili odobrio izvršenje djela koje bi se tretiralo ratnim zločinom nad civilima!
Zašto onda, uopće pisati ovaj tekst, ako su, nolens volens, činjenice takve?! Zato što je bošnjačka nacionalna politika koju kreira primarno SDA, takva da je već jednom “poklekla” pred najezdom propagandista iz Srbije i dozvolila da se komandant Armije BiH general Rasim Delić osudi kao ratni zločinac! Da, znamo mi da “politika nema ništa sa sudovima”. Stoga je ovdje riječ o tome da je Delić osuđen za tuđe grijehe, krivicu i tuđi zločin. Riječ je o zločinima koje je navodno Armija BiH počinila u Srednjoj Bosni nad srpskim civilima. S obzirom na sve okolnosti pod kojima su se desili ti zločini, odgovorniji su tadašnji politički lideri i vjerski velikodostojnici od muftija do reisul-uleme, nego tadašnji komandant Armije BiH.
Moram priznati, da sam uvijek zamjerao, i to je historijski sigurno validna činjenica, što je Delić imao servilan i poltronski odnos prema političkom i vjerskom bošnjačkom establišmentu.
Srećom, Dudaković nije bio takav! I to je još jedna bitna činjenica da on neće i ne smije biti optužen ni za eventualno tuđe grijehe i krivicu!
Također Dudaković uopće nije profil ni ratnog komandanta kakvi su dominirali u Sarajevu, niti sličan Naseru Oriću, na primjer. Orić, osim što ga narod Srebrenice doživljava kao “ratnu legendu” ima i mafijašku biografiju. Njega sa kriminalnim i mafijaškim krugovima vežu dani još kad je kao kursista policijske akademije u Beogradu bio izbacivač u diskotekama, pa do poratnih druženja i poslovanja s mafijaškim krugovima iz Srbije. Čak je slobodno kao “haški osuđenik” putovao u Srbiju i sastajao se sa “prijateljima” iz kriminalnog srpskog podzemlja što bi trebalo biti šokantno saznanje i uvreda za Srebreničane!
Tako da, bez obzira na oreol ratne legende Orić može da se sumnjiči i procesuira za eventualna nedjela koja nemaju veze sa Armijom BiH.
Zašto šute 'Bakirovi Srbi'?
Dudaković nema ni problem kakav bi, ako je suditi prema spekulacijama medija, mogli imati generali Halil Brzina, bivši komandant 7. muslimanske brigade, odnosno general Sakib Mahmuljin, bivši komandant 3. korpusa Armije BiH. Navodno se njih dvojica nalaze na spisku haških osumnjičenika sa tzv. “B liste” zbog zločina u okolici Zavidovića.
Njihov problem se vezuje za jednu od najvećih ideološko-političkih grešaka koje će Bošnjacima ostati kao historijska hipoteka. Radi se o priznavanju i kooptiranju odreda El-Mudžahid u sastav Armije BiH. Iako odred nije bio sastavljen samo od stranih dobrovoljaca njegov komandni sastav bio je isključivo od oficira iz arapskih zemalja. Također, za razliku od bosanskih muslimana koji pripadaju sunijsko-hanefijskoj tradiciji i mezhebu, u odredu El Mudžahid, bez obzira na naciju, moralo se pridržavati selefisjko-vehbijske tradicije i učenja.
Navodno su zločine u okolici Zavidovića počinili pripadnici ovog odreda i to sa brutalnošću koja podsjeća na jezivo ritualna klanja pripadnika ISIL-a.
Iako su u Krajini djelovali proselefistički imami, dakle Bošnjaci koji su studirali u Saudijskoj Arabiji, nije poznato da se ta ideologija proširila i imala pristalice unutar 5. korpusa kojim je komandovao Ramiz Dreković, a potom Atif Dudaković.
Zatim, iako je 7. muslimanska brigada djelovala u operacijama oslobađanja Vozuće, “rame uz rame” sa odredom El-Mudžahid, pripadnici ove brigade nisu bili pod utjecajem selefističko-vehabijske ideologije. Sam general Brzina je sufija, a danas je šejh nakšibendijskog tarikata u Sarajevu.
Ima još drugih olakšavajućih okolnosti za samog Brzinu, kad su u pitanju ovakva sumnjičenja, ali se ne moraju isticati.
Zaista će Mahmuljin imati problema, ukoliko se dokumentiraju dokazi za zločine u Vozući, po tzv. komandnoj odgovornosti. Ali, i njegov problem i grijeh, sa historijske distance isti je koji je imao i Delić. I Mahmuljin je bio i suviše odan i snishodljiv oficir prema političkom i vjerskom establišmentu u to vrijeme.
Međutim, javnosti nije poznato, i to je problem pristupa interpretacije ratnih dešavanja kod Bošnjaka, da su nakon akcija MUP-a, pod kodnim imenom “Trebević 1, 2, 3, 4, 5,” poznatim po tome što je u prvoj akciji ubijen Mušan Topalović Caco, bile pripremane i akcije pod kodnim imenom “Vranduk”. Ovu akciju su bili odobrili i ministar MUP-a Bakir Alispahić i general Rasim Delić. Zašto ta akcija nije sprovedena? Ko ju je zaustavio i zašto? Ovo su goruča pitanja za rasvjetljavanje kriminala i zločina u (po)ratnom periodu u Srednjoj Bosni. Pod pretpostavkom da je akcija “Vranduk” trebala biti usmjerena protiv počinioca kriminalnih djela od strane pripadnika odreda El-Mudžahid, zadnja riječ i odluka je bila u rukama političara, a možda i vjerskih prvaka!
I na koncu ostaju nerasvijetljeni zločini nad Srbima počinjeni u Sarajevu, bar kako srpsko/srbijasnki mediji pišu.
Ovo je primarno problem SDA-ovih ikebana tzv. “Bakirovih Srba” i ovaj grijeh ide njima na dušu. Srbi koji su ostali da djeluju i rade u Sarajevu, jednostavno nedovoljno insistiraju na ovom problemu. Teško će im pasti, a malo koji od njih će se složiti sa ovom optužbom, da su oni žrtvovali svoju pokojnu sabraću zarad hatara bošnjačke političke elite oličene u SDA-u. Javni djelatnici, profesori i novinari, prije svih, ako već nisu htjeli političari, jednostvano apstiniraju od bilo kakve kritike aktulane politike koju (s)provodi SDA. Vjerovatno se radi o kompleksu, više nego o konformizmu, kako oni ne bi dokazivali da je SDA onakva kakvom je predstavljala propaganda Riste Đoge. Ako je tako onda su “Alijini Srbi” bili istinski heroji Sarajeva, dok ovi sadašnji “Bakirovi Srbi” su obične minderpuze i ikebane! Predstavnici Srpskog građanskog vijeća su “lupili šakom o sto” i požalili se na Cacu! Zašto danas šute? Jer nije samo problem prešućivanje i zataškavanje “ubistava sprske nacionalnosti” u Sarajevu koji bi ih se trebali ticati. Problem za Srbe, po meni, je i kupovina sprske zemlje od strane “Bakirovih Arapa” što još nigdje nijedan Srbin nije problematizirao!
Da li bi se time priča opet vratila u Srednju Bosnu? Da! I njen kraj će biti tek onda kad se rasvijetle zataškani kriminal i zločini!